Povijest Grada Sušaka

[adriatic]

Andrija Rački (1870-1957) svećenik, poliglot (služio se je sa 16 jezika) i pisac objavio je 1928. knjigu iz koje porenosim najzanimljivije dijelove.

. . POVIJEST GRADA SUŠAKA

God. 1778. adnektirala Marija Terezija Rijeku Ugarskoj kao corpus separatum te proglasi Bakar slobodnom primorskom lukom, pridjelivši mu sav kraj od Trsata do Šmrike. Od sada Rijeka i bakar čine dva posve nezavisna kotara, dvije posve rastavljene trgovačke općine, koje rastavlja Rječina. ...

Bečkim mirom dobi Napoleon (1809.) svu Hrvatsku do Save zajedno s Istrom, Trstom u Kranjskom. Od tog teritorija stvorena bi kraljevina Ilirija. ...
Naš narod nije volio Francuze. Više je tome razloga a najglavniji jest ekonomski. U primorju bila se trgovina zadnja tri decenija znatno podigla ...
Francuska je vladavina bila na glasu s mnogih drakonskih zakona i propisa a jsno je, da podložnici nemaju mnogo simpatija za vlast , koja oštro nastupa. Za krađu male stvari (purana, odojka) bilo je određeno vješanje pred kućom. Plugove, brane, ratarsko oruđe, nije se smjelo kroz noć nositi u kuću, već se moralo ostavljati na polju, da se svijet nauči poštivati tuđe vlasništvo. ...
U doba francuske okupacije bio je trsatskim načelnikom Ignac Mandel. Pošto je francuska vlada priznavala valjanost jedino civilnog braka, koji se sklapao pred funkcionerom državne vlasti, morao je načelnik da bude nazočan kod vjenčanja. Taj se međutim nije sklapao u općinskom uredu, da se odviše ne povrijedi osjetljivost naših ljudi, već u crkvi u nazočnosti časnog gospodina načelnika. Tako se g.181. vjenčaju Juraj Devčić i Marija KOlacio, a opaska u matici vjenčanih glasi: li benedisse il paroco dinanzi il sindaco Mandel.
Proglas cara Franje I, kojim javlja poraz Napoleona veli:
Bog nam je v' oblast dal skori tiste dežele, ki je Francoz Ilirijo imenoval predobit, pa vse te ilirske dežele so od sil mal lastina našega, cesarstva in su vanj na vezhne vtelesne. - ...

Pošto je u doba francuske okupacija naš grad pripadao gradu Rijeci, gdje je bilo sijelo kotara, nije htjela Rijeka, da iza odlaska Francuza vrati bakarskom municipiju Trsat, Sušak, Dragu i Podvežicu.
Bakar traži uporno od Rijeke da mu vrati Trsat i okolna mjesta. Međutim zastupnik Rijeke na hrvatskom saboru vindicira ona mjesta za Rijeku, jer da ih od Rijeke rastavlja samo Rječina; Bakar da je daleko, te da je samo Rijeka kadra garantovati tamo red i mir.
- Nadalje da nije nipošto zgodno da riječka luka (ta je bila tada na ušću Rječine) i riječki lazaret, koji će se graditi u Martinščici, budu pod dvije jurisdikcije.

[adriatic]

Riječku je stvar zagovarao carski povjerenik na Rijeci grof Josip Majlath. G.1823. došlo je knačno do sporazuma med Rijekom i Bakrom:
a) točno se otsjeklo granice Sušaka;
b) Bakar predaje Sušak na upravu gradu Rijeci a sebi reservira teritorijalnu pripadnost;
c) Bakar ustupa Rijeci na uživanje javna zemljišta a Rijeka se obvezuje, da će svojim novcem popravljati putove;
d) Rijeka se obvezuje, da će svake godine plaćati Bakru 600 for. za ustupljeno pravo vinotočja; 145 for. 30 kr. kao odštetu za urbarijalna prava itd. ...

Za austrijske vladavine iza odlaska Francuza bio je u našem kraju u porabi njemački jezik. Poznato je da je službeni jezik bakarskog municipija bio talijanski sve dotle, dok nije saborskim zaključkom naš jezik bio uvedn u škole i javne urede. Načelnik trsatski Jakov Matković tuži se u jednom podnesku, da ne poznaje njemačkog jezika, te neka mu se u buduće piše talijanski.

. . . TRSATSKA UPRAVNA OPĆINA (KASNIJE SUŠAK)

Kad je god. 1874. pocijepan bakaski municipij, nastalo je više upravnih općina, med ovima trsatska. K njoj je pripadao Sušak, Vežica i Trsat. ... Prvim trsatskim načelnikom izabraše poznatog političara i kriminalista dra Marijana Derenčina. ... G. 1876. posta načelnikom Stanko Lukanović, činovnik riječke županije. ... Za Lukanovićeva načelnikovanja sagrađen bi prvi sušački vodovod s vrela tik tvornice papira, učinjena bi za Sušak regulatorna osnova (prostorni plan), a radilo se osobito mnogo na školskom polju. U podnesku , što ga Lukanović šalje 1875. na vladu spominje kako mladež ne pokazuje ni malo volje za knjigu, te kako morasilom goniti u školu mladež, što se po ulicama skita. Da mu je, piše, teškom mukom uspjelo sabrati za školu 25 polaznika. Osobito se Lukanović starao da Sušak i okolica istaknu kod svake prilike svoje hrvatske osjećaje te svoju nezavisnost prema Rijeci.

[adriatic]

O Š K O L A M A I Š K O L S T V U


U starije doba nije se u nas za školu nimalo brinula državna vlast. Ona je zastupala načelo, da se za školstvo ima da skrbe gradovi, kler, redovi i feudalna gospoda. Tek se Marija Terezija stala starati za škole te živo preporučavala kleru, plemstvu i biskupima, neka otvaraju škole. Da se njezine intencije lakše i brže provedu, podijelila je carica bivšu ugarsku polu monarhije u 7 prosvjetnih okružja. Sedmo okružje bilo je zagrebačko. Josip II propisao je obvezatni polazak škole te naložio gradovima i gospoštijama, da škole grade. Sada se ipak krenula stvar s mrtve točke te u to vrijeme nastaše škole u Bribiru, Kraljevici, Kostreni, Novome, Fužini, Mrkoplju i drugdje. U Senju i Bakru bi otvorena škola za M. Terezije.

Kod nas s ove strane Rječine u to doba na školu se nit ne misli, jer su našoj mladeži bile otvorena škole na Rijeci. Naravno, da se tamo uči na talijanskom jeziku no taj je tada bio službeni jezik našeg Primorja te zvanični jezik bakarskog municipija, ka kome smo i mi pripadali.

I ženski svijet može da na Rijeci uči knjigu te 1764. otvaraju tamo školu Marija Zagalovsky r. Lenac i Antonija Sandrini a imade ženska škola zajedno s internatom uza samostan sestara sv. Benedikta. Tamo su študirale mnoge djevojke našeg Primorja onamo do pred par decenija.

[adriatic]

Činit će nam se čudnovato, kako i zašto nijesu otvorili škole trsatski franjevci za Trsat i okolicu, kad znamo da su mannastiri bili svuda širitelji nastave te otvorili svu silu škola. Mi ćemo na to odgovoriti , da se nije u nas ta potreba osjećala, jer su nam bile dispoziciji vrlo dobre škole grada Rijeke. U ostalom ipak se je u manastirima poučavalo mladež, iako ne u većem broju no ipak u pojedinačnim slučajevima. ...

Tekar se je početkom 19. vijeka počelo ozbiljno raspravljati o pitanju kako da se na Trsatu osnuje osnovna škola. Nije isključeno (prem u starim spisima nema o tom spomena), daa su prvu školu otvorili Francuzi (1809 – 1813.) jer imade naredba francuske vlade iz onih vremena, prema kojoj se ima otvoriti u svakom mjestu muška škola a u sijelu kotara ženska. Stalno je da se je enrgična vlada u Trstu, ka kojoj smo pripadali nakon odlaska Francuza (1813-1822.), stala živo zanimati za naše školstvo. I doista imade iz g. 1815. spisak školskih sposobnjaka sa Trsata i Vežice , koji nosi potpis župnika Fabijana Sablića i glavara Jakova Matkovića. Na spisku imade 80 školskih sposobnjaka. Jamačno je škola otvorena onih godina, jer imade spašen pečat škole, koji glasi Pfarrschule von Trsat (1822). Iz tog vremena ima i u Bakru škla što se zove Kaiserliche Königliche Hauptschule zu Buccari (1820.). Te su škole imale njemački naukovni jezik jer se je u doba tršćanske vlade žilavo germaniziralo. Trsatska je škola naskoro uginula, jer se u jednom spisu iz g. 1823. spominje, da je do te godine postojala škoa i radila s lijepim uspjehom.
I opet se je počelo raspravljati o školi g. 1839. pa se je tražilo od mještana, neka u tu svrhu svoje doprinesu. No naši pučani ostaju gluhi, kako se tuži tadašnji župnik Vizner.

[adriatic]

I municipij bakarski želio je, da Trsat dobije školu, kako vidimo iz pisma, što ga franjevci pišu podkapetanu Bakra Ghyczyu. Tamo pišu da su voljni da otvore školu pa traže, da se nađu zgodne prostorije izvan samostana te da ih se obavijesti, na kojem će se jeziku držati obuka, da li na hrvatskom, njemačkom ili talijanskom. U posljednjem slučaju ne bi mogli preuzeti obuku. ...

Polazak škole bio je vanredno loš. G. 1868. polazilo je školu od 227 obveznika tek 27. Drugi se ispričavaju, da im je predaleko sa Sušaka na Trsat pa vole polaziti riječke škole. Međutim su to bili bitange i nemarnjaci, koji u opće nisu voljeli škole nit knjige a nijesu razumjeli kolika je hasni biti pismen i vaspitan.
Čudna i sramotna apatija naših predšasnika za knjigu i nauku! U prvoj polovici prošlog vijeka jedva da imade u nas čovjek, što poznaje pismo.

Za učiteljevanja Matkovićeva (Gašpar M. – kapelan) preuzima trsatsku školu vlada pa se za Matkovićem redaju kao ravnajući učitelji Srećko Rožmanić, Dinko Udina, Anton Kezele i dr.
Međitim je mladež sa Sušaka polazila hrvatsku školu na Rijeci, koja bi otvorena, kad su Hrvati 1848. zauzeli grad Rijeku. Ta je škola bila smeštena u zgradi stare naše gimnazije tik sv.Vida a ostala je tamo do 1869. Te ju je godine Rijeka istisnula iz one zgrade s motivacijom da joj ono mjesto treba za druge neke zavode. Od sada je sušačka mladež bila primorana polaziti talijansku školu na Rijeci ili osnovnu školu na Trsatu.

Osnovna škola na Sušaku otovrena bi tek g. 1875., hvala živom zauzimanju tadašnjeg načelnika Marijana Derenčina. Čestiti patrijota znao je, da će se mladež otuđiti svom narodu, bude li polazila riječke škole, u kojima je vladao oštri protuhrvatski duh. Na sreću bio je tada savjetnikom nastavnog odjela zemaljske vlade vlade poznati naš literat Janko JUrković. Njemu je naš kraj bio prirasto srcu te je u vrlo mnogo zgoda pokazao, da ljubi primorski živalj.

[adriatic]

Osnovnu školu na Sušaku polazili su samo dječaci, djevojčicama tamo nije bilo mjesta. One su morale i nadalje u Rijeku. Tek je g. 1879. otvara djevojačka osnvna škola na Sušaku, na kojoj službuje kao prva učiteljica Marija Maurović (udata kasnije za prof. Viraga). Punih je 8 godina ona sama učiteljevala, a g. 1887. imenovaše joj kolegicu u osobi Julije Trdenić.
Međutim grad je rastao brojem pučanstva pa se amo doseliše mnoge obitelji. Trebalo je dakle poći dalje. Tadanje općinsko poglavarstvo neprestano moli vladu neka bi na Sušaku otvorila višu djevojačku školu. I vlada uvažava predstavku pa g. 1898. otvara onu školu.
Ravnateljem imenova Dragutina Tadića, koji je do tada bio pridjeljen na službovanje nautičkoj školi u Bakru. Već je godine 1887. općina bila sagradila svojim novcem lijepu školsku zgradu na Sušaku, sadanju zgradu pošte. Onamo dakle useli viša djevojačka škola. ... Sadanja velika i udobna školska zgrada na Sušaku bi sagrađena g. 1909. U svrhu gradnje dala je vlada 100.000 dinara a općina 85.000 i gradilište.

Uz mušku pučku školu na Sušaku imade počevši od 1889. šegrtska škola. Inicijativu, da se ta škola otvori, dao je sušački školski odbor, koji se je te godine obratio na općisko poglavarstvo sa zamolbom, neka bi ono isposlovalo kod vlade otvorenje ove škole. Taj je prijedlog našao snažnog zagovornika u onodobnog tajnika trgovačko-obrtničke komore u Senju Sebalda Ciklařa. Dne 17. listopada 1889. otvara se šegrtska škola, koju polazi 59 šegrta. Školske godine 1891/ 92 imade tamo tri odjela. Pošto se upisalo u školu i takovih šegrta koji u opće nijesu jošte prekoračili školskoga praga, moralo se osnovati školske god. 1892/93 analfabetski tečaj. Uz taj tečaj imade navedene godine tečaj obrtnički i radnički. ...

Kod osnovne škole na Sušaku osnovano bi god. 1896. društvo "sv. Juraj", kojemu je dužnost pomagati siromašnu školsku mladež o. škole na Sušaku i Trsatu. G. 1897. osnovana bi gospojinska sekcija istog društva. G. 1900. nasta gospojinsko društvo za pomaganje učenica više djevojačke škole, kojemu bijaše predsjednica blagopokojna gospođa Jelka Ružić.

[adriatic]

Da vam ne bi dosadilo toliko školstva, evo malo srodne teme (iz drugog izvora: Milka Šupraha-Perišić, VIJENAC - Zagreb, 2. studenoga 2000.)


Nakon što je 1896. Gimnazija (riječka) preseljena na Sušak, Čitaonica opstaje i nastavlja do kraja Prvog svjetskog rata svoje uobičajene aktivnosti. Zamršene povijesne prilike nakon raspada Austro-Ugarske snažno su se odrazile na rad Čitaonice. Njezine su prostorije stradale u političkim neredima, djelatnost ugrožena političkim pritiscima, a članstvo rasuto u dvjema državama. U starim prostorijama na riječkome Korzu, koje je za Čitaonicu kupio Konsorcij Hrvata, nastavlja s radom 1927, nakon preuređenja koje su pomogli Poglavarstvo grada Sušaka i Prva hrvatska štedionica u Rijeci (Podružnica Sušak). No, političke se prilike radikaliziraju, zgrada Čitaonice prodana je i dana na uporabu riječkom Fasciu.
Tridesetih godina postoje planovi da se Čitaonica preseli na Sušak zbog iznimno teških političkih okolnosti, no od toga se odustaje. Čitaonica djeluje mirno i gotovo nezapaženo do početka Drugog svjetskog rata. Tijekom rata njezin rad potpuno je zamro.

Nakon Drugoga svjetskog rata Narodna čitaonica riječka u svojim je starim prostorijama na Korzu, noseći u svom imenu snagu dugogodišnje povijesti, nastavila rad kao narodna knjižnica. Godine 1962. gubi samostalnost udružujući se u jedinstvenu ustanovu, Gradsku biblioteku Rijeka. Narodna čitaonica s istim imenom i u istoj zgradi postaje čitaonički odjel Gradske biblioteke Rijeka.

. . Gradska biblioteka Sušak — prinos građanskoj kulturi

Gradska biblioteka u Sušaku osnovana je 1930, kada je grad Sušak imao oko šesnaest tisuća stanovnika, od kojih je polovica živjela od industrije, obrta i prometnih usluga. Zahvaljujući položaju graničnoga grada uz talijansku Rijeku, a s tim u svezi protekcionističkoj politici Kraljevine Jugoslavije prema Sušaku i morskoj luci koja je bila najvažnije tržište drva na Sredozemlju, Sušak je u tom razdoblju postigao svekoliki gospodarski razvitak. U Gradu je bilo trinaest konzularnih predstavništava. Otvoren je Gradski muzej. Izlaze »Primorske novine«. Životom grada Sušaka upravlja desetak imućnih obitelji među kojima se ističe obitelj Ružić. Razdoblju napretka o kojemu je riječ posebni je pečat dao također jedan Ružić, Gjuro (Jurica), mlađi, gradonačelnik Sušaka od 1929. do 1939. godine, uz pomoć mlađega brata, dr. Viktora Ružića, uglednog sušačkog odvjetnika i bana Savske banovine.
Kulturna se problematika našla među prioritetima gradskih vlasti zbog potrebe da se gospodarski uspon okruni duhovnim sadržajima, zbog rivalstva sa susjednom Rijekom — dobrim primjerom urbanog života i, svakako, zbog višegodišnjega pritiska javnosti. Premda u sjećanjima suvremenika Sušakom nije vladala provincijska atmosfera jer su sušački intelektualci (čiju su jezgru činili gimnazijski profesori) utjecali na duhovnu klimu Grada, ipak je ideja sušačke kulture bila tek vizija vezana uz izgradnju Hrvatskoga kulturnog doma i kompleksa oko njega.
Za osnutak Gradske biblioteke izdvojen je iz gradskog proračuna potreban novac.

Za javnost je otvorena 1931. godine u zgradi Gradske vijećnice s početnim fondom od devetsto svezaka knjiga različita sadržaja.
Usprkos preporukama Ministarstva kulture da svaka općina treba imati narodnu knjižnicu namijenjenu širokom sloju građanstva i pritisku javnosti okupljene oko Akademskog kluba Jurislav Janušić, čija je Knjižnica zapala u velike i nerješive teškoće, gradske su vlasti otvorile knjižnicu znanstvenoga karaktera koja će nabavljati pretežito pravničku i tehničku literaturu, a uz to skupljati građu iz lokalne povijesti.

Statutom definirana kao stalna gradska institucija koja se uzdržava stalnim godišnjim prinosom, odnosno iz proračuna grada Sušaka, Gradska biblioteka pripada statusno bolje uređenim knjižnicama, jer preporuke Ministarstva kulture nije pratila stroga obveza financiranja, a redovito financiranje u praksi nije bilo uobičajeno, nego iznimno.

Pravo korištenja Bibliotekom ima svaka osoba s navršenih šesnaest godina života, pristup fondu slobodan je i besplatan. Građani Sušaka, osobito inteligencija, pozivaju se da se koriste Bibliotekom i da je daruju knjigama. Biblioteku su doista darivali sušački intelektualci, među kojima se spominju dr. Antun Barac i Rikard Lenac. Od početka rada Biblioteka je korisnicima ponudila velik broj tekuće periodike. Bila je pretplaćena na niz izdanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prvi knjižničar bio je dr. Juraj Roić, profesor Muške realne gimnazije koji je Biblioteku organizirao prema načelima knjižničarske struke: vodio je knjigu inventara, započeo je izradu abecednog, stručnog i predmetnog kataloga.

Jedna od pet gradskih knjižnica u Savskoj banovini (uz Zagreb, Varaždin, Karlovac, Slavonsku Požegu), dobar je primjer građanske knjižnice koja je od početka imala ambiciju postati centralnom knjižnicom regije.
Prvi knjižničari bili su gimnazijski profesori. Nakon dr. Roića to su prof. Ivan Večerina i prof. Vladimir Švalba.
Za prvog upravitelja Biblioteke imenovan je 1939. književnik Nikola Polić, brat Janka Polića Kamova, autor popularnih feljtona Sušačke subote i Zagrebačke šetnje.

Drugi svjetski rat i talijanska okupacija Sušaka prekinuli su očekivani razvoj. Talijani su 1941. zatvorili Biblioteku, a njezinu upravitelju zabranili ulazak u zgradu. Za vrijeme bombardiranja Sušaka, 1943, stradala je i zgrada Biblioteke te je dio građe uništen u požaru. Kapitulacijom Italije, 1943, Biblioteci su pripojene knjige Ispettorato scolastico u Sušaku i nastavila je s radom, premda neredovito. Redovito je počela raditi u lipnju 1945. u novoj državi, FNR Jugoslaviji.

Zgrada Kulturnog doma završena je i u njezin je prostor Biblioteka uselila 1947, obnavljajući fond pretežno darovima građana. Nove, ugodne prostorije bile su osnovni poticaj stručnom osoblju Biblioteke. Uvedena je članarina i donesena Pravila o korištenju. Pedesete godine su vrijeme jačanja knjižničarske profesije i djelatnosti: osniva se riječka podružnica Društva knjižničara NR Hrvatske, za ravnatelja Biblioteke dolazi Vladimir Pavlinić, čijoj koncepciji razvoja narodne knjižnice i danas jedva imamo što dodati, u Biblioteci se organiziraju raznorodne kulturne aktivnosti, osposobljavaju se pokretne knjižnice koje opslužuju rubna naselja Općine Sušak, osoblje sustavno pohađa tečajeve za stručno usavršavanje, otvorena je Dječja knjižnica Sušak i Čitaonica Sušak.
Razvoj djelatnosti i snaga profesionalne zajednice rezultira donošenjem Zakona o bibliotekama 1960. godine na temelju kojega je postala matičnom bibliotekom kotara Rijeka s fondom od oko pedeset tisuća svezaka knjiga i oko tisuću svezaka periodike.

Novom administrativnom podjelom po kojoj općine Rijeka, Sušak i Zamet postaju jedinstvena općina Rijeka dolazi do spajanja Gradske biblioteke Sušak, Narodne čitaonice Rijeka i Čitaonice Mlaka u jedinstvenu ustanovu, Gradsku biblioteku Rijeka.

Time završava povijest ustanove koju i danas smatramo najvažnijom pravnom i stvarnom prethodnicom Gradske knjižnice Rijeka, koju je obogatila svojim knjižnim fondom i dostignutom razinom stručnoga rada.

http://www.matica.hr/Vijenac/Vij175....anskogavremena

[adriatic]

Na teritoriju Hrvatske osnovana bi prva gimnazija g. 1503. Osnovaše je paulini u Lepoglavi. Ta je gimnazija bila stekla lijepi glas, da, imala je na osnovu povelje pape i cara pravo, da podjeljuje doktorat iz teologije i filozofije. Gotoovo 100 godina kasnije nastaju nove gimnazije u Hrvatskoj i susjednim zemljama a osnivaju ih isusovci. Oni otvoriše gimnaziju u Ljubljani g. 1596., u Trstu 1619., u Dubrovniku 1656, a u Varaždinu 1628.
I grad Rijeka koji je uvijek pokazivao osobitu ljubav i zanos za školu i kulturu, stao se je početkom 17. vijeka živo zanimati za srednju školu. Čitave četiri godine vode se pregovori između grada i isusovačkog provincijala u Beču. ...
Veliki je interes za riječku gimnaziju zasvjedočio icar Ferdinand II, koji je isusovački kolegij, što se je imao smjestiti u Rijeci, obilno dotirao. Daraovao mu je naime čitavu polovicu riječke desetine od vina, janjadi i žita, što je inače išla njega kao suverena. Pismom od g. 1636. oprašta car zavod od naplate svih pristojbi za ono, što izvaža i uvaža, daje mu pravo sječe u carskim šumama, godišnju dotaciju od 400 for. a akademiji (gimnaziji) podjeljuje najširi imunitet (akademsku slobodu).
Grad Rijeka pokloni isusovcima crkvu Sv Roka te godišnju dotaciju od 200 for. U svrhu obuke ustupi grad toranj «Sokol», što je bio sagrađen nedaleko Fuimare a bio čest gradskih zidina. ...

Upisalo se već prve godine (1627.) čitavih 150 đaka. To je najbolji dokaz, kako je naša mladež bila željna nauke te kako je za naš kraj bila gimnazija od najveće potrebe. ...
Glede kapela učiniše sporazum s gradskim vijećem, prema kojem jezuiti vraćaju gradskoj općini crkvu sv.Roka a u mjesto nje dobivaju kapelu Sv. Vida, gdje će sagraditi lijepu, prostranu crkvu. ...
G. 1638. poče se graditi crkva sv, Vida, g. 1648. internat, g. 1670. gimnazijska zgrada a g. 1695. kolegij (redovnička kuća). Tik današnjeg zvonika sv.Vida bila je gimnazija, do nje kolegij (kasnije trgovačka škola, za tim neke druge škole) do kolegija internat ili konvikat. U tom konviktu bila je do vremena sloma smještena madžarska gimnazija.

G. 1627, kako rekosmo, otvoren bi prvi razred gimanzije a slijedećih godina otvaraju se postepeno drugi razredi. Srednja je škola tada imala samo 6 razreda. G. 1633. imade na Rijeci potpuna gimnazija sa 6 razreda. Nastavni jezik bio je latinski pa se od đaka, koji je stupao preko praga gimnazije, tražilo, da taj jezik poznaje. U posebno m pripravnom tečaju učilo se latinski, a polaznici tečaj zovu se minimalisti, parvisti ili deklinisti. U starim gimnazijama slušaju po dva razreda zajedno te imadu zajedničku predavaonicu i zajedničkog učitelja, koji predaje sve predmete. Taj nastavnik bio je gotovo uvijek skolastik t.j. jezuita bez viših redova. Tako biva i danas u jezuitskim gimnazijama. ...

[adriatic]

G.1728. otvoren bi teološki fakultet sa 28 slušača, a prvi mu je profesor bio O. Franjo Obermayer. Naukovanje trajalo je potpune 4 godine. Taj je pak fakultet bio za naš kraj prava sreća i blagoslov božiji, jer je naš primorski kler bio bez ikakve kulture. Kandidat svećeničkog staleža učio bi nešto teologije kod seoskog župnika, polagao pred biskupom neki oskudni ispit a kao dušebrižnik nije nkada primao knjige u šake, već se je poput seljaka čitav dana zabavljao na gruntu.

G. 1773. dokinut bi red isusovaca a time prestao njihov nastavnički rad. Njihove nekretnine na Rijeci bješe u najvećoj česti prodane, a od dobivena novca stvorene dvije zaklade, konviktorska i naukovna (fondo convitto e fondo studii). Od dohodka prve izdržavao se internat, od dohodka druge izdržavalo se gimnaziju, plaćalo nastavnike i davalo penzije umirovljenim učiteljima. Kad je naime red aboliran, bili su nastavnici umirovljeni te i9m se dopustilo, da žive u stanju mira ili da se kao svjetovni svećenici opet rehabilitiraju u zvanje nastavnika. Međutim internat bi 1786. zatvoren, jer dohoci pomenute zaklade nijesu dostajali, da se održi. Ugarska vlada, ka kojoj je pripadala Rijeka, predala je 1825. gimnaziju gradu Rijeci, a s njom one dvije zaklade. Grad se je pak prema vladi obvezao, da će nastavnicima davati plaće i penzije, da će skrbiti za knjižnice i zbirke, svake godine šiljati zaključne račune u Peštu te da će glede nastavničkih plaća i naučne osnove na riječkoj gimnaziji vrijediti propisi i naredbe, što su na snazi u Ugarskoj. ...

Nakon abolicije jezuitskog reda osta jošte par godina na Rijeci teološki študij, pače su onamo imenovana čitava 4 nastavniika. No to je tako ostalo samo do 1778., jer te godine vlada dokida bogosloviju s motivacijom da ne dostaje para. I filozofija dobi u isto vrijeme dva profesora pa i ti ostaše na zavodu tek koju godinu. Vlada piše na Rijeku, kako je suvišan luksuz uzdržavati fakulte na Rijeci i Zagrebu pa da se onaj riječki dokida. Zadnji profesor filozofije dr. Josip Novak premješta se iz Rijeke u Zagreb. ...

Uz gimnaziju bi otvorena 1777. na Rijeci nautička škola. Predaju bivši jezuiti Franjo Ksaverij Orlando i Vjekoslav Capuano. Prvi preaje aritmetiku, algebru, geometriju, trigonometriju te nautičku geografiju, potonji pak trigonometriju, matematiku, dvostruko knjigovodstvo (scriptura duplex), astronomiju i nautiku. Međutim već g. 1783. premješta vlada nautiku u Trst. Grad i sada neprestano moljaka vladu, neka mu vrati zavod. I doista je opet g. 1809. na Rijeci nautička škola a predaje sve nautičke predmete prof. Petar Faribault. Čestiti profesor nije imao nego četiri đaka a vlada dokida već slijedeće godine zavod poradi mršavog polaska. ...

Tada je banovao zloglasni Héderváry, neprijatelj našeg naroda. On dakle dade graditi sadanju gimnazijsku zgradu na Sušaku a našu gimnaziju izgna iz Rijeke s ovu stranu Rječine. U novoj zgradi započe obuka s 1. aprila 1896. godine.
God. 1913/14 otvara se uz gimnaziju realka, te se već te godine upisalo u I. razred 64 učenika. God 1921. bila je na realki prva matura. Gimnazija i realka imaju zajednički nastavnički zbor i zajedničku upravu. ...

[adriatic]

Kada je g. 1908. blagoslovljena nova školska zgrada na Sušaku, održao je med inima kratki govor tadanji općinski načelnik Andrija Sablić. U svom govoru apelirao je na zemaljsku vladu, neka bi otovrila na Sušaku srednju žensku školu za višu obrazovanost naših djevojaka. Na njegov govor replicirao je odmah izaslanik vlade Dragutin Trnski te je načelniku stalno obećao, da će onaj zavod otvoriti u najskorije vrijeme. I doista uslijedila je već 27. prosinca i.g. rješitba vlade, prema kojoj se ima početkom buduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja «da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta».

Školske godine 1910./11. 0tvara se V. razred liceja, koji polazi 21 učenica i dvije hospitantice. Direktorom zavoda bi imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije. Slijedećih godin ulaze u zavod profesorice dr. Mira Gjurić, Mira Kočonda, Olga Herak, Vera Makovac i dr. Na liceju bila su postepeno stvorena tri odjela, naime latinski, pedagoški, te odio za opću naobrazbu, gdje se učilo engleski jezik. Prvi ispit zrelosti (zaključni ispit) održalo se koncem škol.god. 1913./14 a podvrgle su se 4 pedagoškinje a 5 latinki. Slijedeće godine polagala je maturu i jedna polaznica tečaja za opću obrazovanost.
Vladinom naredbom od 27.XI. 1917. pretvara se licej u žensku realnu gimnaziju pa se te godine otvara I. razred. U taj su se razred upisale 82 učenice te je trebalo otvoriti paralelku. Broj polaznica množio se sve više pa je to najbolji dokaz, kako je zavod te vrste bio u nas potrebit.

[adriatic]

. . . . Tvornica papira

Na mjestu gdje se nalazi tvornica papira, bila je već g. 1821. čedna tvornica; nju bijaše sagradio riječki patricij Ljudevit Andrija Adamić. GOd. 1824. proda je nakom Williamu Moline. Tvornica radila je pomoću vodene snage a dobivala sirovine, u ono vrijeme isključivo krpe, sa Rijeke. Tada je Rijeka bila za tu vrstu trgovine važno izvozno tržište, pa su se krpe odavle u velikoj količini otpremale jedrenjačama u Englesku. Osobina riječkog tržišta bili su potplati one vrste papuča, što ih nosi pučanstvo naše Granice. Ti potplati, učinjeni od čiste kudelje, bili su kod tvorničara papira u vlikoj cijeni, jer se je od njih proizvodio najbolji i najfiniji papir, naročito onaj za cigarete. Neke su engleske tvornice papira imale na Rijeci svoje agenture te su tu nabavljale pomenute sirovine.

To je ponukalo tvrtku Brown, Smith and Comp. pa jeamo poslala svojega agenta, da nabavlja te potplate. Taj se je zvao Walter Crafton Smith. Prktički i okretni Englez stekao je uvjerenje, da bi u našem kraju lijepo prosperirala tvornica papira pa se je nakon kratka boravka na Rijeci vratio u Englesku, da za svoju namisao predobije stručnjake. Slučajno se namjerio u Švicarskoj na Parižliju Louisa Menyera, veletršca i tvorničara, komu otkri svoju namisao. Obojica, ljudi poduzetni i okretni, odlučiše da će u dolini Rječine sagraditi tvornicu papira ...
I doista Smith se vraća na Rijeku. Louis Menyer ne dolazi, već šalje u mjesto sebe svog brata Charlesa. Ova dvojica kupiše već iste godine malu Adamićevu tvornicu te do ove sagradiše veću fabriku na lijevoj obali Rječine. Temeljna glavnica iznosila je 140.000 zlatnih franaka, za ono doba doista veliki iznos. Već je prvih godina bilo zaposleno u tvornici 250 radnika.

Proizvodi tvornice stekoše svuda najbolji glas pa su za kratko vrijeme osvojili tržišta u Engleskoj, Južnoj Americi te na istoku. Najpovoljnije doba živjela je tvornica pod upravom tehničkog ravnatelja Eugena Frémonta, Francuza, čovjeka osobite spreme i marljivosti. Vrli i odlični ovaj muž upravljao je tvornicom g. 1826. do g. 1886, kada je umro od kolere.

U više navrata trebalo je povećati društvenu glavnicu, nabavljati nove strojeve te tvornicu širiti. Tako je g. 1834. nabavljen još jedn stroj, g. 1848. nabavljen je treći, god. 1859. četvrti, a g. 1867. peti. Ovaj posljednji nabavljen je na svjetskoj izložbi u Parizu a pravo je remek djelo onodobne tehnike. Broj je namještenika neprestano rastao, pa je pod konac prošlog vijeka kod ove tvornice zarađivalo hljeb oko 1.000 ljudi. Na žalost stizale su tvornicu česte elementarne nezgode, pa je ona kod toga imala veoma mnogo štete. God. 1852. bio je strašan prolom oblaka, te je čitava tvornica poplavljena vodom a strojevi znatno oštećeni. Isti se slučaj desio g. 1898., pa je tvornica nakon te nesreće više mjeseci mirovala a jedan se dio morao iz nova graditi. God. 18887.,1903., 1911. i 1928. bili su veći požari u tvornici. Ovaj posljednji uništi dva ogromna skladišta.

Počevši od g. 1906. bila je suvlasnica tvornice Prva ugarska industrija papira d.d. Tuđem društvu bile su tradicije naše tvornice tuđe i nepoznate, pa je stvoren fatalan zaključak, neka se u tvornici fabricira jedino cigaretni papir a napusti proizvodnja ostalih vrsta papira. Uslijed toga bješe demontirati u god. 1912-1914. mnogi izvrsni strojevi. Teške posljedice tog zaključka osjećaju se i danas, te tvornica ne može zaposliti više od 300 radnika. Međutim ima nade, da će se za koje vrijeme i opet fabricirati papir drugih vrsti. Sada je tvornica vlasništvo Prve hrvatske štedionice.

[adriatic]

Naši ljudi služili su u najstarije doba hljeb na svojem posjedu i uza svoju marvu te nijesu uopće napuštali svoje rodne grude. Tek su u prošlom vijeku zaplovili morem te potražili zarade u vanjskom svijetu. U to vrijeme nastaju na našoj obali škverovi (brodogradilišta). Naši imućnijii ljudi stali su tada svoj novac ulagati u brodove, a naš narod te vlasnike brodova okrstio laskavim naslovom «principali». Do g. 1822. imade u nas samo jedan škver i to onaj u Martinščici. Vjerojatno je osim ovoga egzistirao još koji, no su u doba francuske revolucije i kasnije poradi dugih ratova sva brodogradilišta prekinula rad. God 1823. rade četiri nova škvera i to jedan na Sušaku a tri u Pećinama.Prema zapisniku lučka ureda na Rijeci radi se mnogo u našim škverovima.God. 1824. gradi brigantino Mate Mohorovičić , iste godine gradi ga Anton Miler, g. 1826. grade braća Josip, Blaž i Gašpar Matković brigantino u škveru "al di lá della Fiumara (na ušću Rječine). Iste godine gradi Anton Katalinić "un pieligo!, a te se godine dopušta Andriji Zanon (proto construttore) da gradi brigantino a Ivanu Foretiću da gradi trabakul. Kozulićev škver u Pećinama postojao je g. 1928., jer lučkka oblast pita te godine Mata Kozulića, kako je bez dozvole mogao graditi onaj škver.

Čini se da se je na našim škverovima najviše radilo oko polovice prošlog vijeka. G.1856. sagrađeno je u Pećinama 13 brodov s 5.672 tone, u Martinščici 4 broda s 1.529 tona, na Sušaku 4 broda s 1.475 tona. G. 1857. u Pećinama 7 brodova s 3.382 tone, u Sušaku 2 broda s 579 tona; god. 1886. u Pećinama 2 broda a 1.143 tone, u Martinščici 1 brod s 508 tona.
Eto imena tih naših starih pomorskih jedinica: Madona di Tersatto, Martinščica, Podvežica, Costregnano, Dobra Kostrenka, Draga, Katica, Sušak, Tersatto, Catarina, Čas, Novi klas, Fany, Marieta, Šimun, Pećine, Otac Miho, Ursula, Grobnik, Hrvat.
U riječkom lučkom zapisniku stoji da je god. 1827. Andrija Zanon, brodograditelj molio, neka mu se dopusti, da sagradi skladište uza svoj škver, što se nalazi na ušću Rječine s naše strane (lungo il muro dei Francescani).

[adriatic]

. . . . TRGOVINA I PROMET

... Na štetu Sušaka i drugih luka našeg Primorja pogodovala je madžarska privredna politika Rijeci, koju su Madžari nazivali biserom ugarske krune. Da se čim više pridigne onaj grad u trgovačkom pogledu bilo se uvelo posebnu željezničku tarifu, te je prevoz robe n.pr. iz Pešte na Rijeku stajao manje no do Zagreba. Sušak nije mogao doći do stanice. Uzalud neprestane zamolbe, deputacije, preporuke, madžarska vlada nije htjela dati Sušaku stanice, da time ne štetuje Rijeka.
Neznatna mjesta kao Zlobin, Meja, sv. Kuzam i dr. imali su štaciju. Lič je pače imao dvije. Sušaku su madžarska gospoda obećavala kolodvor, no riječi nijesu iskupila. I tako je naš grad bio u prometnom i privrednom pogledu prikrpina Rijeci od iskona pa sve ovamo, dok nijesmo stvorili nove države.Tek se je nakon oslobođenja mogao u nas razviti prometni i privredni život.

Trgovački život u Sušaku razvija se u najvećoj česti u sušačkoj luci. Ona je jednoć sastavni dio riuječke luke, te joj je bio namijenjen promet drva i onih proizvoda, koje ne potrebuje uskladištenja u zatvorenim prostorijama. Da može luka vršiti naijenjenu joj zadaću, učinjen je zasipavanjem mora veliki prostor za uskladištivanje drva. Na ovom prostoru podignuta je željeznička stanica. U predratno vrijem robni promet ove stanice kretao se najviše pd 100-120 vagona dnevno, dok je kroz zadnje dvije godine promet na toj stanici edosegnu i 400-500 vagona.
Cjelokupni prostor dobiven zasipavanjem (Delta i Brajdica) zaprema 163.000 m2,od čega otpada na željezničke naprave i kolosjeke oko 7.500 m2.

Skladišni prostor razdijeljen je u 203 nejednake čestice, koju daje željeznička uprava u najam izvoznicima drva, da mogu na Sušaku prispjelu robu sušiti, slagati, klasificirati, dijeliti ...

Sama luka sastoji se iz 1.760 m zidane obale i 8 pristaništa. ...

... da se na Sušak izvozi pretežito mekao drvo i to u zemlje Sredozemnog mora, naročito Italiju, Francusku, sve države Sjeverne Afrike i Španiju, dok se tvrdo drvo , koje sačinjava manji dio sušačkog izvoza, šalje većim dijelom u Englesku, Belgiju i Holandiju. Svojim položajem te dugogodišnjom djelatnosti sušačkih izvoznika drva Sušak je postao najvažnije tržište drva na Sredozemnom moru, tako te ovamo dolaze kupci iz raznih krajeva svijeta. ...

[adriatic]

. . . Još iz iste knjige, ali sada o buri


Imade tome nekoliko stoljeća, što se u našem Primorju nastanio nemio nam gost, a taj je naša primorska bura. Ona je u staro doba bila u našem Primorju nepoznata, a danas je ona obična pojava, ...
... Naši bregovi nijesu bili pusti, kako su sada, već su bili zarašteni gustom i bujnom šumom. U dolinama primorskim nije stršio suhi kamen, već je tamo bila samo dobra zemlja a na njoj bogata vegetacija. Mornar je mirno plovio morem te nije toliko trpio i stradao kao u naše dane. A jer oštra i studena bura dosta neprilika i zapreka pravi prometu među ljudima, a očito je, da je u starije vrijeme, u vrijeme tišine i mira, život u našem Primorju bio kud i kamo drukčiji nego danas. ...

... Tako nam je spominje u n.pr. dva mletačka pisma iz g. 1501. Te je godine u siječnju putovao iz mletak u Senj mletački poslanik Juraj Pizani te je dospjevši u Senj pisao pismo u Veneciju, gdje se ispričava, što je nešto zakasnio. Tamo veli, da ga je nevrijeme primoralo, da se zakloni u neku luku i tamo da je morao ostati 3 dana
(Non potutto zonzer avanti e sta tre di in un porto per fortuna). No da je to nevrijeme , ta «fortuna» doista naša bura, dokazuje nam pismo , što ga je napisao 17. ožujka 1501. u Veneciju grčki provizor Petar Malipiero. On naime referira u Mletke, da je prispio u Krk Marko Anton Coutarini sa svojom lađom te da se čudi, kako se usudio ploviti po Kvarneru radi nevremena. Spominje da je morao ostati u nekoj luci punih 9 dana zbog bure (per buora).

[adriatic]

Za poznavanje naše domovine u XVII vijeku, vrlo je znamenito djelo Weicharda Valvazora, rodom Slovenca. On je to djelo izdao g.1689. u Ljubljani u 4 omašna sveska, od kojih je za nas Hrvate najvažniji četvrti. Ovdje nam je Valvazor i iz našeg primorja zabilježio mngo lijepa i zanimljiva. Čujmo, što nam je ostavio o gradu Rijeci:

«U ovom gradu», veli Valvazor, «život je veoma ugodan. Tuj možeš dobitii izvrsna jela i vina, zrak je zdrav, voda hladna i zdrava. Snijeg rijetko pada, no ga odmah nestaje. Često duva vrlo jaki i oštri sjevernjak» .
Valvazor je dakle dobro zapamtio riječku buru. – Noi mu je i senjska bura dobro poznata, te veli o Senju ovo: «ovdje vlada u zimsko doba vanredno jaka bura i tako žestoka, da se ne može niti na ulicu». ... ...

I na Trsatu spominje se oštra bura u staro doba, da čini se, da je tada bila kud i kamo snažnija i bjesnija no danas –

Jedan pisac iz godine 1648. ovako nam je opisao Trsatsku buru: «Na Trsatu bjesni veoma oštri sjevernjak, koji je tim jači, jer je tamo šuma isječena». Nadalje «manja zvona na zvoniku, zvone u sav mah, kad duva bura, jer ih ona amo tamo njiše. No su Trsaćani s tim nemilim gostom barem u toliko zadovoljni, jer im čisti zrak te ne ima tamo niti traga priljepčivim bolestima».

[adriatic]

Pitamo se sada, koji je razlog, što nam se u Primorje smjestio nemili gost bura, odgovorit ćemo sa stručnjacima, da je tome razlog, što je nestalo primorskih šuma.
Dok je ovdje bilo šuma, bez sumnje nije bura imala toliko maha, koliko ga ima sada. Bogoslav Šulek u svojoj knjizi «koristi i gajenje šuma» tumači to ovako: brdine primorske su goli kamen na južnoj strani okrenutoj moru. Za to je ondje ljeti velika vrućina, jer se krš lako ugrije. Dokazano je, da su gole stijene, kada sjaje sunce, a ne ima vjetra, za 8-10° više vruće nego ostali zrak, a za 12-14° više no livade ili sjenokoše. Kod tih stijena poskoči dakle ljeti vrućina na sve do 80°R. Naravno, da uz takovu vrućinu izhlapi sva vlaga, što je u zemlji, a da se ostali zrak također zagrije, osuši i razrijedi. ...

Nije toga bilo u staro doba, kad je naše Primorje bilo puno gustih šuma. U ono doba bio je život ovdje kud i kamo ljepši, nego je danas. Ta uzmimo si naš lijepi Kvarner, do kojeg je dopirala jednoć gusta šuma, koja se zatim nastavljala sve do vrhove primorskih brdina, što no sad toli žalosno strše nad morskom obalon. Predstavimo si, kako je to jednoć bila veličajna slika ! No kada je šume nestalo, stala je bura otpuhivati onu zemlju, što se nalazila po dolinama i brdima našeg Primorja te je bacati u mora. Velika i mala stabla stala se kršiti, a posve, a posve je obična pojava, da veliko stablo s korijenjem isčupa iz zemlje. Uslijed golijeti, što ju je bura stvorila, ubija nas ljeti silna žega, zimi oštra studen, kiša pada neredovito, te je jedno ljeto odveć kišovito, drugo odveć suho, tuče i mrazovi uništavaju nam usjeve itd.

Sve se to stalo opažati i u sjevernoj Italiji, dakako u manjoj mjeri, iza što sau prorijeđene šume na sjevernim brdinama. Kako Talijani pišu, doline su postale hladnije i neplodnije, čestokrat znade zavladati suša. Zbog promjenljivosti topline u proljeće, nestaje sve to više maslina, a voćke, murve i vinogradi nose manje ploda. Dok su modenske općine bile šumom zaštićene, bile su tamo kuće pokrivene slamom, no otkad je nestalo šuma, valja kuće drvom pokrivati, jer bi inače žestoki vjetrovi mogli razotkriti kuću.