Nisam ja...ali danas nažalost mnogi mogu ovo reći.
Tko zna - možda sam sutra i ja na redu?
Razlozi mogu biti razni - tehnološki višak, propast firme, gadna pogreška na poslu, osobni razlozi - stao na žulj guzonji itd itd. Sigurno je to da danas posao nije siguran. A također i to da postoji stanovita razlika jesi li neškolovani radnik, inženjer, liječnik, pravnik....i iznad svega - kakve su ti kvalitete.
Zanima me mišljenje visokoobrazovane populacije - jeste li zabrinuti? Danas sam čuo komentare na jednu osobu - programera - da je dobio otkaz u jednoj renomirajoj i uglednoj firmi. Propao projekt i t sl. I kolega koji je VSS FER čudi se, zapravo snebiva, kako to, pa to je strašno (kao da ne slušamo svaki dan vijesti.).
Kod nas je naslijeđe u svijesti ljudi da je posao siguran, sigurnost, da otkaz dobivaju samo najveći propaliteti. Na zapadu je pak puno dinamičnije, otkaz se lako dobije, ali se zato i brzo nađe novi posao. Meni se čini da je najveći problem kod gubitka posla onaj psihološki - dakle emocionalni problemi. Naravno da je važno imati sredstva za život, no ako je čovjek u strahu i panici, tada je blokiran da nađe novi posao, a i da se izbori za dobre uvjete.
Tako mi se čini i a priori razmišljanje o otkazu - problem je ako se tu uvuče strah. Onda se svaki prigovor nadređenog tumači kao najava otkaza i tome slično - govorim iz vlastitog iskustva i zanima me mišljenje drugih, osobito školovanih ljudi.
Ja sam bacc.ing. Informacijskih tehnologija
Radio sam do prije koji dan u dobrostojecoj firmi u Zagrebu kao sistem inženjer za Microsoft tehnologije....
Propali projekti, nema naplate....visak ljudi i eto me na trzisu rada.....
dal me strah? pa pocelo me bit malo posto sam vec bio na nekoliko razgovora i kad cujem koji se uvjeti nude (placa, radno vrijeme, ugovori) padne mi mrak na oci .....
Moram napomenuti da mi jako fali staro radno mjesto (a prije mi se i nije cinilo bog zna kaj) kad vidim kak je drugdje...
Nisam ja...ali danas nažalost mnogi mogu ovo reći.
Tko zna - možda sam sutra i ja na redu?
Razlozi mogu biti razni - tehnološki višak, propast firme, gadna pogreška na poslu, osobni razlozi - stao na žulj guzonji itd itd. Sigurno je to da danas posao nije siguran. A također i to da postoji stanovita razlika jesi li neškolovani radnik, inženjer, liječnik, pravnik....i iznad svega - kakve su ti kvalitete.
Zanima me mišljenje visokoobrazovane populacije - jeste li zabrinuti? Danas sam čuo komentare na jednu osobu - programera - da je dobio otkaz u jednoj renomirajoj i uglednoj firmi. Propao projekt i t sl. I kolega koji je VSS FER čudi se, zapravo snebiva, kako to, pa to je strašno (kao da ne slušamo svaki dan vijesti.).
Kod nas je naslijeđe u svijesti ljudi da je posao siguran, sigurnost, da otkaz dobivaju samo najveći propaliteti. Na zapadu je pak puno dinamičnije, otkaz se lako dobije, ali se zato i brzo nađe novi posao. Meni se čini da je najveći problem kod gubitka posla onaj psihološki - dakle emocionalni problemi. Naravno da je važno imati sredstva za život, no ako je čovjek u strahu i panici, tada je blokiran da nađe novi posao, a i da se izbori za dobre uvjete.
Tako mi se čini i a priori razmišljanje o otkazu - problem je ako se tu uvuče strah. Onda se svaki prigovor nadređenog tumači kao najava otkaza i tome slično - govorim iz vlastitog iskustva i zanima me mišljenje drugih, osobito školovanih ljudi.
Pratim situaciju u branši ali i u firmi u kojoj radim. kako je moj posao vezan sa ljudima stalno pokušavam sa što više ljudi biti povezan. skupljam informacije i razmijenjujem ih sa kolegama iz drugih firmi. Naravno, bojim se otkaza ali i tražim veću plaću jer smatram da je zaslužujem.i također, dok još radim tražim bolje radno mjesto. Trudim se da bez obzira na bezobrazno malu plaću koju imam radim što bolje ne zbog glupog šefa za kojeg radim nego zbog toga da me zapamte i konkurentkih firmi. Trudim se da budem maksimalno korektan prema poslovnim partnerima. Svaki dan barem jedamput pogledam moj-posao i posao
Bez straha ali u stanju pripravnosti. Ništa nas nesmije iznenaditi(NNNI),stariji će znati o čemu pišem
E pa nadam se da će ti se ostvariti želja da dobiješ otkaz.
Nigdje u autorovom postu nisam isčitala želju za otkazom, već strah od toga da i sam ne postane dio te "crne" brojke nezaposlenih.
Ispravi me ako sam što propustila.
Nisam toliko zabrinuta za svoj posao, jedna sam od rijetkih očito koje imaju sreću raditi u koliko-toliko stabilnom okruženju.
No suprug nije te sreće, inače je dipl.ing.građ., zaposlen u građevinskom sektoru, koji u ovo vrijeme ima dosta problema.
Čak ni njegov posao nije za sada upitan, no problem je plaća koja je neredovita, i stiže u "ratama".
Ono što me brine je kako da se nas dvoje, kao mladi bračni par, koji tek trebaju početi stvarati nešto , upustimo u, recimo, - kupovinu stana, djecu...jer točno je ono što si napisao - sigurno je jedino da niti jedan posao danas nije siguran.
Pa, jel, da nebi prošli kao Mujo iz vica - kaže, otkako je podigao kredit, spava kao beba: sat vremena spava, sat vremena plače
(a čini mi se i da dosta ljudi danas, nažalost, ima "bebin" san)
Linearni mod
