Zaljubljenost vs Želja za posjedovanjem

[Ricky-Montana]

U nedostatku obveza i umne okupacije, došlo mi je razmišljati filozofski i naišao sam na jednu zanimljivu paralelu koju mi je palo na pamet pretvoriti u forumsku raspravu. Radi se, naime, o sličnosti zaljubljenosti u osobu i želje za posjedovanjem predmeta.

Naime, kakva razlika postoji između zaljubljenosti u osobu i želje za posjedovanjem predmeta? Koliko vidim, jedina je razlika u objektu želje, stoga smatram da se zaljubljenost može definirati kao želja za posjedovanjem osobe. Napomena: pod pojmom posjedovanja osobe ne podrazumijevam kontroliranje života te osobe ili bilo kakvo narušavanje slobode dotične osobe. Pod pojmom posjedovanja osobe podrazumijevam imati osobu u svojoj blizini, moći je vidjeti i opipati. Jednostavno rečeno - živjeti s tom osobom. Kada želimo posjedovati neki predmet, zapravo želimo isto to - imati dotični predmet u svojoj blizini, moći ga vidjeti i opipati, moći ga koristiti, imati ga u svojoj kući. Ovo je jedan od argumenata u korist moje teorije da je zaljubljenost želja za posjedovanjem osobe, s tim da se pod pojmom posjedovanja podrazumijeva imati osobu u svojoj blizini, živjeti s njom.

Pogledajmo nadalje, što slijedi nakon zaljubljenosti/želje za posjedovanjem, u slučaju kada je želja ispunjena. Kaže se:"Zaljubljenost prođe, ljubav ostaje". Uzmimo za primjer dva čovjeka:
1. Čovjek A želi posjedovati određen predmet (npr. mobitel). Kada dobije taj mobitel, kada ga posjeduje, on je radostan. Ta radost traje jedno ograničeno vrijeme. Kasnije radost nestane, ali čovjek je i dalje sretan što posjeduje taj mobitel, a ako ga jednoga dana izgubi bit će nesretan.
2. Čovjek B zaljubljen je u neku ženu. Ako se ona zaljubi u njega i veza uspije, oni će se vjenčati i bit će sretni. Neko će vrijeme još uvijek biti zaljubljeni jedno u drugo. Kasnije bude što kaže izreka - zaljubljenost prođe, ljubav ostaje. Dakle, sretna zaljubljenost zapravo je radost koju osjećamo kada voljenu osobu imamo u svojoj blizini, kada živimo s njom. Ukoliko jednoga dana dotični čovjek izgubi tu ženu, bit će nesretan.

Analogiju je nemoguće ne primijetiti. Čovjek koji dobije predmet koji je želio posjedovati bit će radostan, baš kao i zaljubljeni čovjek kojemu je ljubav uzvraćena. Dakle, ovo je još jedan argument u korist moje teorije - zaljubljenost je želja za posjedovanjem voljene osobe, s tim da se pod pojmom posjedovanja podrazumijeva imati osobu u svojoj blizini, živjeti s njom.

Neki bi rekli da to nije tako, da je prava ljubav kada želiš da voljena osoba bude sretna, makar to bilo i s drugom/im ženom/muškarcem. No zaljubljen čovjek zapravo će samoga sebe uvjeravati da je sretan sve dok je njegova voljena sretna, makar to bilo i s drugom osobom, no svi iz iskustva znamo da je to zapravo tješenje samoga sebe, i da je osoba kojoj je ljubav neuzvraćena nesretno zaljubljena jer voljenu osobu ne posjeduje, nema je u svojoj neposrednoj blizini.

Kao još jedna razlika koju bi netko naveo bila bi intenzivnost zaljubljenosti u odnosu na intenzivnost želje za posjedovanjem predmeta. Svatko bi rekao da je glavna razlika u tome što zaljubljen čovjek znatno više želi imati uza sebe voljenu osobu nego što bilo tko želi posjedovati bilo kakav predmet, da će svatko puno više patiti zbog gubitka voljene osobe nego zbog gubitka bilo kakvog predmeta. Te tvrdnje zasigurno su istinite kod mnogih ljudi, no one su samo posljedica učenja i vrijednosti koje nam je usadilo društvo, prije svega roditelji. Ljudi su, naime, naučeni, naviknuti na to da se osobu voli/želi više nego bilo kakav predmet. No zapravo je to stvar osobnog izbora i mentaliteta određene osobe. Materijalist može određeni predmet željeti jednako snažno koliko netko može biti zaljubljen u osobu. Pri ovome isključujem bilo kakve seksualne aluzije, pretpostavljamo da seks nema veze sa zaljubljenošću kao željom za posjedovanjem voljene osobe. Dakle, vratimo se na čovjeka A i B iz prethodno navedenog primjera. Ukoliko čovjek A, koji je želio posjedovati mobitel, ima dovoljno materijalističku svijest i ukoliko su njegovi osjećaji prema predmetima snažniji od bilo kakvih osjećaja prema ljudima, njegova želja za posjedovanjem tog mobitela može biti jednako snažna kao zaljubljenost čovjeka B u ženu koju želi imati uza sebe. Mnogi bi ovdje rekli da je čovjek A loša osoba, jer se materijalizam stereotipno smatra lošom osobinom, no ja ne bih rekao da je čovjek A nužno loša osoba. Naime, loša osoba je ona koja drugima svjesno čini zlo, zar ne? A ukoliko čovjek A intenzivno želi posjedovati taj mobitel i, kada ga dobije, obožava ga jednako intenzivno koliko čovjek B obožava svoju ženu, on nikome time ne čini zlo, prema tome nije nužno loša osoba, iz čega proizlazi da materijalizam ne mora biti loša osobina, sve dok materijalist drugome ne nanosi štetu radi vlastite materijalne koristi. No uostalom, predmet ove rasprave nije je li materijalizam loša osobina, nego može li se zaljubljenost definirati kao želja za posjedovanjem osobe.

Na kraju krajeva, jedina razlika koju ja vidim jest u tome što je dobiti ljubav voljene osobe znatno teže nego posjedovati željeni predmet. Predmet samo treba pronaći i kupiti (s tim da zanemarimo moguće financijske probleme), a osobu čovjek treba navesti da se zaljubi u njega, da ga poželi posjedovati kao što on želi posjedovati nju. Dakle, u slučaju zaljubljenosti, želja za posjedovanjem mora biti uzajamna da bi bila ostvarena. No ovdje govorimo o samom osjećaju zaljubljenosti, odnosno želje za posjedovanjem. Kao što sam u gornjem primjeru naveo, osoba koja želi posjedovati neki predmet može se osjećati gotovo jednako kao osoba zaljubljena u drugu osobu.

Dakle, uza sve argumente koje sam naveo, što biste vi rekli? Može li se zaljubljenost definirati kao želja za posjedovanjem voljene osobe? Ako da, zašto da? Ako ne, zašto ne?
Ponavljam: pod pojmom posjedovanja voljene osobe ne podrazumijeva se kontroliranje života i/ili narušavanje slobode voljene osobe, već imati voljenu osobu u svojoj blizini, živjeti s njome.