Pokajanje i oprost u međuljudskim odnosima u prizmi svih mogućih svjetonazora

[i-s-l-a-m-i-c]

Pozdrav!

Ova tema je zamisljena kao skup prikaza i u isto vrijeme razgovor o principima koji ce biti navedeni a ticu se jedne teme:

Medjuljudski odnosi su saroliki, zivotne situacije su razne, ljudi djeluju u raznim okolinama. Mnogo puta dolazi do zamjeranja s drugim ljudima.
Dakle:

1. Tko moze oprostiti grijeh?
2. Jesu li isti grijesi prema ljudima, prema Bogu, prema sebi?
3. Do koje granice (koje postupke treba uciniti) treba ici da bi covjek umirio svoju savjest?
4. Gdje je granica savjesti, kako je umiruju ti razni svjetonazori? (svaki ima svoj nacin, bit ce zanimljivo navoditi te poglede)
5. Kako pomoci osobi s grijehom? Kako pomoci osobi koja je pogrijesila u zivotu? Kako pomoci osobi koja je pogrijesila prema drugim ljudima, prema Bogu, prema sebi? (bilo koji od ovih oblika pogreske)


Ova tema ce potencirati jedan dio koji je meni osobno posebno zanimljiv - osjetljivost na druge.


Osobno, u prvom postu iza ovoga pokusati cu ova pitanja analizirati s islamskog stajalista pa ce time biti jos jasnije koja su pitanja na koja ova tema trazi odgovore.

Pozivam da svako iznese svoj stav sa svog svjetonazora, vremenom ce se razviti i razgovor o metodama i nacinima. Naravno, budite slobodni i komentirati svaku metodu ili nacine.

Izvolite.

Lijep pozdrav.

[i-s-l-a-m-i-c]

U islamu, pitanje pokajanja se dijeli na horizontalu i vertikalu. Vertikala - grijesi prema Bogu i sve sto spada u to. Horizontala - grijesi prema drugom covjeku. Bog oprasta vertikalu ali horizontalu, ako si zbilja zgrijesio, On ne oprasta jer to ne bi bilo pravedno. To ostaje (barem "privremeno") medju ljudima.

Dio islamskog odgoja je traziti oprost od osobe kojoj si nastetio, nanio nepravdu ili bilo kako drugacije.

U slucaju da to nije moguce (osoba vec umrla) treba razgovarati s njezinim nasljednicima i istovremeno traziti oprost od Boga. Treba uciniti neko javno dobro (uloziti u dobrotvotne svrhe, pomoci siromasima...) s namjerom da to bude nekakav "oprost".

S druge strane, nakon covjekove smrti, pri obavljanju obreda pokopa, predvodnik (imam) postavlja pitanje za mrtvaca a pita prisutne ljude: "Ako je rahmetli (pokojnik) bilo kome ostao duzan tu je njegova obitelj da to podmiri. Ako je nekoga uvrijedio ili bilo kako drugacije nanio stetu - pitam vas - hocete li mu halaliti (oprostiti)?" Pitanje: "Hocete li mu halalili?" se ponavlja tri puta.Tada svako dobija priliku da istupi. U slucaju da se nitko ne javi, predvodnik kaze: I ja mu halalim (oprastam) i nakon toga se nastavlja sa obredom.

Poslanik a.s. je rekao da se treba paziti dove (molitve) onoga kojemu je zlo naneseno jer izmedju te molitve i Boga nema nikakve prepreke. Npr. ucinis nekome nesto nazao i on zatrazi od Boga nesto po tom pitanju, to se prima - kad-tad...

Poslanik a.s. je preporucio da se upravo to iskoristi. Npr. netko ti uradi nesto lose, ti imas priliku zatraziti nesto lose za njega a ti to iskoristis pa kazes: "Molim Allaha da ga uputi, da mu podari svako dobro" - to se prima, to je velicanstvenost molitve...

Sve ovo spada u medjuljudske odnose i kako ih islam uredjuje.

Ovdje sam samo ukratko pokusao pojasniti opce stvari koje se ticu grijeha medju ljudima, jednih prema drugima.

Poslanik a.s. kaze da je bolje srusiti Ka'bu (hram u Mekki) nego neutemeljeno uvrijediti drugog covjeka.

Ljudi jedni prema drugima, medjusobno, moraju rjesavati takve stvari. Preci preko ega, preko oholosti i skruseno priznati gresku. Griznja savjesti je jako teska stvar, ona dolazi kao jedna od posljedica grijeha a svako se s njom bori na svoj nacin.

Sufije ("islamski mistici") kazu da se grijeh svakog covjeka ocituje na njegovom licu. I to je istina. Lice nije samo dio nase glave, nego ljudske rijeci, postupci - sve to pokazuje njegov grijeh. I osjeti se kada netko nosi teret grijeha.

Selam i lijep pozdrav.

[VeronikaN]

Nadam se da će ovu temu uočiti oni koju si ikada u životu imali dileme oko oprosta,bilo davanja ili traženja.
I oni koji su su patili radi grižnje savjesti kao i oni koji su bili žrtve neke nepravde ili još gore,te ne mogu oprostiti.
Kako je živjeti s nemogućnošču nekome dati oprost?
Ili ne dobiti zatraženi oprost!

Bez obzira radilo se o vjernicima ili nevjernicima,vjerujem da se svatko od nas barem jednom u životu našao suočen s posljedicama nekog svog djela odluke,ne samo za nekog drugog već i sama sebe.
Ponekad se posljedice vide tek nakon niza godina ili pak nakon smrti osobe od koje nam je nanesena nepravda(ili zlodjelo)ili kojoj smo mi nanijeli,te nije više moguće niti tražiti niti dobiti oprost.

Ovo što si ti gore napisao o ukopu islamskih vjernika,je nešto čega se sječam iz ranog djetinjstva,tada je rimokatolički svečenik pri obavljanu obreda uvijek rekao:
Ako je netko među vama koji našem bratu/sestri nije nešto oprostio neka oprosti sada....
No kasnije kroz život,bila često prisutna sahrani rimokatolika i toga više nema.

[efendija]

Ko očekuje da mu bude oprošteno, mora biti spreman da oprašta drugima.
Ko nije u stanju da pokaže milost i oprost, neka ne očekuje da mu se smiluje i oprosti.
Koliko daješ oprosta toliko ćeš i da dobiješ.

[blue bird]

i-s-l-a-m-i-c kaže:

Pozdrav!

Ova tema je zamisljena kao skup prikaza i u isto vrijeme razgovor o principima koji ce biti navedeni a ticu se jedne teme:

Medjuljudski odnosi su saroliki, zivotne situacije su razne, ljudi djeluju u raznim okolinama. Mnogo puta dolazi do zamjeranja s drugim ljudima.
Dakle:

1. Tko moze oprostiti grijeh?
2. Jesu li isti grijesi prema ljudima, prema Bogu, prema sebi?
3. Do koje granice (koje postupke treba uciniti) treba ici da bi covjek umirio svoju savjest?
4. Gdje je granica savjesti, kako je umiruju ti razni svjetonazori? (svaki ima svoj nacin, bit ce zanimljivo navoditi te poglede)
5. Kako pomoci osobi s grijehom? Kako pomoci osobi koja je pogrijesila u zivotu? Kako pomoci osobi koja je pogrijesila prema drugim ljudima, prema Bogu, prema sebi? (bilo koji od ovih oblika pogreske)


Ova tema ce potencirati jedan dio koji je meni osobno posebno zanimljiv - osjetljivost na druge.


Osobno, u prvom postu iza ovoga pokusati cu ova pitanja analizirati s islamskog stajalista pa ce time biti jos jasnije koja su pitanja na koja ova tema trazi odgovore.

Pozivam da svako iznese svoj stav sa svog svjetonazora, vremenom ce se razviti i razgovor o metodama i nacinima. Naravno, budite slobodni i komentirati svaku metodu ili nacine.

Izvolite.

Lijep pozdrav.

Negdje sam jednom procitala da je oprost 'najbolji dar koji si mozes dati jer njegov je nerpocjenjivo ozdravljujuci ucinak dvostruk: 1) odbacis kao zmija kozu mentalnog bola, povrijednenosti, usamljenosti i proslost zamjenis sadasnjoscu i 2) onom kome oprastas (a i samom sebi) dajes mogucnost da zivi u miru i najvaznije dajes mogucnost da se netko promjeni na bolje'...mislim da je to put prema slobodi...

[VeronikaN]

Nedavno sam razgovarala sa prijateljicom,koja se već godinama muči,trpi teške duševne patnje jer ne može oprostiti majci zlostavljanje i uskrat majčinske ljubavi.Majka je već niz godina pokojna,ali prijateljica iako vrlo dobra i blaga osoba,još uvijek ne može oprostiti.
Zna joj se desiti da na sam spomen njenog imena(a nekako se kad -tad desi da je netko spomene u obiteljskom krugu)počinje znojiti i obično uznemirena i puna bola napušta prostoriju ili prekida razgovor.
Htjela sam joj nekako predočiti da bi bilo dobro da joj oprosti radi sebe same.
Reakcija je bila tako jaka,da sam se pokajala što sam tu temu uopće načela.
Ona je vjernik,katolkinja svjesna da bi majci trebala bar posthumno oprostiti,ali jednostavno nije u stanju.
Ne mrzi ona majku,niti ju je ikada mrzjela,baš naprotiv učinila je za nju sve što je u ljudskoj moći da joj olakša starost i posljednji mjeseci života(oboljeloj od raka) budu što lakši,čak majku prije njene smrti zamolila da joj oprosti ako se ona kao kčer o nju ogriješila.
No majka ni u smrtnom času nije kčer molila za oprost,mada je je znala i morala znati što je kčeri činila.
Je li to prepreka mojoj prijateljici da joj oprosti?
Obzirom da sam imala sličnu situaciju s ocem,kojem sam oprostila prije njegove smrti,(on mene nikada nije tražio oprost),mogu reči da je taj oprost bio neizmjerno olakšanje za mene,voljela bih da i ona dođe do takvog olakšanja.

Ljudi tako teško praštaju,a tako lako proklinju!

[i-s-l-a-m-i-c]

Ljudska psihologija je zbilja zanimljiva stvar. Losa sjecanja se spajaju s emocijama te u kombinaciji s proteklim vremenom postaju kao talog koji blokira uopce ikakve misli o oprostu.
U islamskom pogledu, ikakav govor o pokajanju pocinje od priznavanja greske i cvrsta odluka za neponavljanje tog djela. Osoba treba preci preko svih onih egoisticnih misli koje ga sprjecavaju da prizna gresku i koje ga sprjecavaju da istupi u trazenju oprosta. Velika vecina ljudi zna za pohvalnost oprastanja ali kada dodje u tu situaciju, sjeca se svega, prolazi to u glavi, gura to u svoju podsvijest i ta podsvijest ga pocinje blokirati, ometati i svakako djelovati barem na podsvjesnoj razini. Kao sto rece jedan moj prijatelj za sebe u jednom trenutku ozbiljnijeg razgovora (za kojeg to osoba nikad ne bi rekla da tako misli i osjeca): "Ma razocarao sam i ja sam sebe, sta ces..."

To je veliki problem danasnjeg covjeka, tesko ga je suociti s osjecajima jer moderni covjek negira sve oko njega sto ga podsjeca na lose stvari. Opija se alkoholom da bi zaboravio, povlaci se na razne Facebooke, drustvene mreze, kreira druge identitete, drogira se, zapali pokoji joint i to sve sluzi da bi zaboravio. Suocavanje je prvi korak prema olaksanju. Odgovornost za svoja djela je princip islama.

Kako sve danasnji ljudi bjeze od trazenja i davanja oprosta?

Sto se sve nudi kroz razne svjetonazore (religije, drustvena uredjenja, pravce) a sto bi olaksavalo zivotne situacije u kojima covjek pogrijesi?



Lijep pozdrav.

[PAndroid2]

VeronikaN kaže:

Nedavno sam razgovarala sa prijateljicom,koja se već godinama muči,trpi teške duševne patnje jer ne može oprostiti majci zlostavljanje i uskrat majčinske ljubavi.Majka je već niz godina pokojna,ali prijateljica iako vrlo dobra i blaga osoba,još uvijek ne može oprostiti.
Zna joj se desiti da na sam spomen njenog imena(a nekako se kad -tad desi da je netko spomene u obiteljskom krugu)počinje znojiti i obično uznemirena i puna bola napušta prostoriju ili prekida razgovor.
Htjela sam joj nekako predočiti da bi bilo dobro da joj oprosti radi sebe same.
Reakcija je bila tako jaka,da sam se pokajala što sam tu temu uopće načela.
Ona je vjernik,katolkinja svjesna da bi majci trebala bar posthumno oprostiti,ali jednostavno nije u stanju.
Ne mrzi ona majku,niti ju je ikada mrzjela,baš naprotiv učinila je za nju sve što je u ljudskoj moći da joj olakša starost i posljednji mjeseci života(oboljeloj od raka) budu što lakši,čak majku prije njene smrti zamolila da joj oprosti ako se ona kao kčer o nju ogriješila.
No majka ni u smrtnom času nije kčer molila za oprost,mada je je znala i morala znati što je kčeri činila.
Je li to prepreka mojoj prijateljici da joj oprosti?
Obzirom da sam imala sličnu situaciju s ocem,kojem sam oprostila prije njegove smrti,(on mene nikada nije tražio oprost),mogu reči da je taj oprost bio neizmjerno olakšanje za mene,voljela bih da i ona dođe do takvog olakšanja.

Ljudi tako teško praštaju,a tako lako proklinju!

jedan zgodan citat: ''Čovjek oprašta ako želi, ali zaboravlja ako može!''

Jednostavno ta tvoja prijateljica to ne može zaboraviti. I u potpunosti ju razumijem u tome. Imao sam isto situaciju u obitelji. I oprostio jesam, nisam ni to lako napravio, ali eto već 3 godine prošlo i jednostavnu ne mogu to da zaboravim. Uvijek se javi opet neko zamjeranje...
Treba prvo iskreno oprostiti, težak dio. A zatim još teže zaboraviti na to. Da ti to dalje ne uništava život...

Naravno da sve to skupa nije lako.

Nije moderni čovjek naučen na takve stvari... prije će ići na osvetu mnogi. Žalosno...

Ljudska psihologija je zbilja zanimljiva stvar. Losa sjecanja se spajaju s emocijama te u kombinaciji s proteklim vremenom postaju kao talog koji blokira uopce ikakve misli o oprostu.

Da, oprostiti ne možeš zanemarivanjem. Tu se um muči. Um ne prepoznaje ''NE''... I ljudi koji si misle ''neću misliti na to, stalno misle na to, i podsvjesno''... i onda to u umu ostaje... Ako to prihvatiš, možeš umiješati i druge emocije, razraditi to, i ''prijeći'' preko toga... strpavanje u kut nema smisla... samo toneš još više...

[i-s-l-a-m-i-c]

Oprostiti se ne moze zanemarivanjem, suocavanje je vrlo tezak proces ali covjek ga mora proci da bi mu unutrasnjost (podsvijest, dusa, kako god) bila mirna. Ako covjek ne radi na tome, dogadja mu se nesto slicno situaciji u koju dolazi svaka domacica kraj svog sudopera. Dok pere sudje, ide voda u odvod, idu i male mrvice kruha i misli: "Ma ide to sve, nema nikakvih problema, nije predvidjeno za mrvice kruha ali ide u odvod"... I ide tako, sve dok se ne zacepi a kad se zacepi miris nije nimalo ugodan...
Zato covjek mora redovno odrzavati, cistiti svoju unutrasnjost... Netko moze reci: Ide meni dobro ovako, funkcioniram... I hoce, sve dok se ne zacepi. A tragovi tog "taloga" se vide na covjeku, on ih mozda ne primjecuje ali on ih ispoljava svaki dan, svuda oko sebe, ljudi to osjete... Nemir opterecuje dusu (psihu) covjeka, opterecuje njegovu okolinu, manifestira se na njegovu licu, u njegovim djelima...

A danasnji covjek upravo od toga svega bjezi, sve dalje i dalje, sakriva se u formule nuklearne fizike a u isto vrijeme njegova obitelj iznutra trune i on nije sposoban iskreno se nasmijati svome djetetu kada mu nesto lijepo nacrta...

Zatraziti oprost je velika snaga koja cisti. Primiti ispriku je velika snaga koja cisti. Nije realno da ce istog trenutka sve biti zaboravljeno (prisutan ce biti barem oprez) ali razvijanjem daljnjih ljudskih odnosa covjek moze puno postici i, jos vise, nadoknaditi sve ono propusteno.

Pozdrav.

[VeronikaN]

PAndroid2 kaže:

jedan zgodan citat: ''Čovjek oprašta ako želi, ali zaboravlja ako može!''
Jednostavno ta tvoja prijateljica to ne može zaboraviti. I u potpunosti ju razumijem u tome. Imao sam isto situaciju u obitelji. I oprostio jesam, nisam ni to lako napravio, ali eto već 3 godine prošlo i jednostavnu ne mogu to da zaboravim. Uvijek se javi opet neko zamjeranje...
Treba prvo iskreno oprostiti, težak dio. A zatim još teže zaboraviti na to. Da ti to dalje ne uništava život...

cut

.

Možda kod svakog čovjeka postoji neka druga razina tog... ako može!
Sve do trenutka dok nisam ocu oprostila sva njegova zlodjela čučala su u mojoj podsvijesti,iskakala iznenada i često sam njega i njegova djela krivila za ono što mi se kasnije događalo u životu,( a to kasnije je počesto bilo posljedica mojih vlastitih grešaka i nepromišljenosti)jer da on nije to ili to meni onemogučio ne bi se dogodilo to i to kasnije...
Naravno ni danas ne mogu zaboraviti nešto iz tog niza njegovih djela,ali postoji bitna razlika:
nema bijesa,ogorčenosti, a ono najvažnije bola!
I ne zaskoče me više sječanja,a niti oca krivim za vlastite promašaje!
A mogu o njemu kao čovjeku razmišljati na sasvim jednoj drugoj razini.
Shvatila sam što je njega dovelo do toga da je bio takvim kakav je bio!
Taj oprost skinuo je s mojih leđa planinu za koju nisam ni bila svjesna da je nosim.

No i to iskustvo,nije me osobno spriječilo(naučilo pameti) da u jednoj nepromišljenoj situaciji bolje rečeno sebičnih povoda,napravim sama grešku(kao vjernik nazivam to grijehom),koja je prouzročila,godinama kasnije tešku situaciju bliske osobe.
Taj oprost ne mogu dobiti.
A ni sama sebi ne mogu oprostiti.
Grižnju savjesti nije moguće prenjeti riječima.
Uspoređujem to s mukama paklenim.
Moja iskrena molitva Bogu, za one koji pate radi mene,ublažila je i moju patnju,ali nije me oslobodila odgovornosti.Smatram pravednim da su posljedice moje nepromišljenosti posredno pale i na moja leđa.
Situacija još nema kraj,ne znam kakav će i biti.
I prvenstveno molim Boga da pomogne neposredno pogođenima mojim djelom iz prošlosti.
Nije mi lako palo,napisati ovo!
I pitam se zašto je ljudima tako teško ne samo priznati krivicu,već uopće govoriti o grižnji savjesti?
Sram?
Strah?

[PAndroid2]

VeronikaN kaže:

Možda kod svakog čovjeka postoji neka druga razina tog... ako može!
Sve do trenutka dok nisam ocu oprostila sva njegova zlodjela čučala su u mojoj podsvijesti,iskakala iznenada i često sam njega i njegova djela krivila za ono što mi se kasnije događalo u životu,( a to kasnije je počesto bilo posljedica mojih vlastitih grešaka i nepromišljenosti)jer da on nije to ili to meni onemogučio ne bi se dogodilo to i to kasnije...
Naravno ni danas ne mogu zaboraviti nešto iz tog niza njegovih djela,ali postoji bitna razlika:
nema bijesa,ogorčenosti, a ono najvažnije bola!
I ne zaskoče me više sječanja,a niti oca krivim za vlastite promašaje!
A mogu o njemu kao čovjeku razmišljati na sasvim jednoj drugoj razini.
Shvatila sam što je njega dovelo do toga da je bio takvim kakav je bio!
Taj oprost skinuo je s mojih leđa planinu za koju nisam ni bila svjesna da je nosim.

No i to iskustvo,nije me osobno spriječilo(naučilo pameti) da u jednoj nepromišljenoj situaciji bolje rečeno sebičnih povoda,napravim sama grešku(kao vjernik nazivam to grijehom),koja je prouzročila,godinama kasnije tešku situaciju bliske osobe.
Taj oprost ne mogu dobiti.
A ni sama sebi ne mogu oprostiti.
Grižnju savjesti nije moguće prenjeti riječima.
Uspoređujem to s mukama paklenim.
Moja iskrena molitva Bogu, za one koji pate radi mene,ublažila je i moju patnju,ali nije me oslobodila odgovornosti.Smatram pravednim da su posljedice moje nepromišljenosti posredno pale i na moja leđa.
Situacija još nema kraj,ne znam kakav će i biti.
I prvenstveno molim Boga da pomogne neposredno pogođenima mojim djelom iz prošlosti.
Nije mi lako palo,napisati ovo!
I pitam se zašto je ljudima tako teško ne samo priznati krivicu,već uopće govoriti o grižnji savjesti?
Sram?
Strah?

Sigurno je kod svakog čovjeka druga razina ''ako može''... I zanimljivo je promatrati i učiti samo gledajuću druge gdje im je granica te razine...

Naravno da možeš dobiti oprost, ali neće ti ga dati niti svećenik niti bog. Neće drugima bol umanjiti niti svećenik niti bog. To možeš, i trebala bi, ti! Neznam o čemu se radi pa ne mogu niti traktat neki raditi za to, ali ako sam siguran u nešto, onda sam siguran da je bolje da vjeruješ da ćeš ti to ispraviti nego da vjeruješ da će bog to ispraviti. Ili još gore, moliš ga. Vjeruj za početak u sebe...

[Shady]

Ja sam više zato da se čovjek trudi da ne radi drugima ona djela, zbog kojih će kasnije tražiti oproštaj od drugih.
Zato mi se sviđa i ovo što je napisala PAndroid2.

Nije ni svatko ni za oprostiti mu. A nekima ne treba oprostiti zbog njih samih! Ima ljudi koji znaju utripovati (umisliti) da su se pokajali i tad drčno traže oprost. A u biti se nisu promjenili i ostali su isti. I onda te kasnije opet ujedu na isti onaj način kao ranije. Oprostim samo kada sam sigran da će to imati nekog pozitivnog učinka, tj. kada vidim da je netko iskren u sebi.

[i-s-l-a-m-i-c]

VeronikaN kaže:

cut
No i to iskustvo,nije me osobno spriječilo(naučilo pameti) da u jednoj nepromišljenoj situaciji bolje rečeno sebičnih povoda,napravim sama grešku(kao vjernik nazivam to grijehom),koja je prouzročila,godinama kasnije tešku situaciju bliske osobe.
Taj oprost ne mogu dobiti.
A ni sama sebi ne mogu oprostiti.
Grižnju savjesti nije moguće prenjeti riječima.
Uspoređujem to s mukama paklenim.
Moja iskrena molitva Bogu, za one koji pate radi mene,ublažila je i moju patnju,ali nije me oslobodila odgovornosti.Smatram pravednim da su posljedice moje nepromišljenosti posredno pale i na moja leđa.
Situacija još nema kraj,ne znam kakav će i biti.
I prvenstveno molim Boga da pomogne neposredno pogođenima mojim djelom iz prošlosti.
Nije mi lako palo,napisati ovo!
I pitam se zašto je ljudima tako teško ne samo priznati krivicu,već uopće govoriti o grižnji savjesti?
Sram?
Strah?

Prvi dio (priznavanje krivice) je predjen. Shvacanje posljedica svoje greske - i to je predjeno. Osobni pokusaj isprike, ispravljanja, razgovora, popravljanja odnosa - to je moguci daljnji korak.
Posljedice svakako padaju i na ledja osobe koja ucini tu gresku, to je dio nekakve "pravde", tako stvari idu izmedju ljudskih bica. Tu je i tajna odgovornosti za djela na "onom" svijetu - s posljedicama se covjek mora nositi. Bog jeste Pravedan i Milostiv ali to ne iskljucuje kod covjeka potrebu za odgovornoscu.

Ljudsko bice je nevjerojatna stvar. Dogadjaju mu se stvari, dolaze u njegov zivot, odlaze iz njegovog zivota, on kreira odnose s njima, poboljsava ih, pogorsava, razvija, unistava i onda se nosi sa svim tim. Ljudsko bice je svim tim stvarima kao nekakvo Sunce, a te druge stvari kruze oko njega. Neke od tih stvari su jasnije, istaknutije, blize a neke su negdje u tminama, dubinama ali svaka od tih stvari je bitna. Kada to ljudsko bice pogrijesi prema nekome, on ima dva izbora: fokusirati se na tu osobu i pokusati popraviti situaciju ili ignorirati. Ogromna vecina danasnjih ljudi bira drugu opciju jer je na kratke staze laksa ali na duge staze donosi puno vecu bol. Zato vidimo danasnjeg modernog covjeka kako se zuc, bol i tuga gomilaju u njemu.

A pojedinci koji odaberu prvu opciju: fokusiranje na tu osobu kojima su nastetile i zele popraviti tu stvar - oni su blagoslovljeni. Navodio sam slucajeve kada Poslanik a.s. preporuca cinjenje dobra onome kojemu se cini nepravda a i onome koji cini tu nepravdu. Pitase Poslanika a.s. : Razumijemo ovo pomoci onome kome se cini nepravda ali kako pomoci onome tko cini nepravdu? Kaze Poslanik a.s.: Sprijecite ga da to vise cini, tako cete mu pomoci.

Izlaz je pokajanje, prihvacanje, pokusaj pomirenja, razgovora, izgradnje boljih odnosa, davanje svega onog sto ti je u mogucnostima da bi poboljsao trenutnu situaciju i postoji jos jedna vrlo vazna stvar - ONO STO SE DOGODILO, DOGODILO SE - POSLJEDICE TOGA SE NE MOGU IZBRISATI NITI PREPRAVITI.

Islamu se cesto prigovara fatalizam ali upravo ova recenica je cijeli islamski fatalizam. Proslost se dogodila, nepromjenjiva je a buducnost je itekako promjenjiva. Kao i sadasnjost. Tu treba traziti nacine i motivaciju za poboljsanje. Opet se vracam na Poslanika a.s. koji kaze: "Nemojte govoriti :"Eh da sam, eh da sam..." jer takve rijeci otvaraju puteve sejtanu (sotoni, vragu)".

Posljedice bole, nisu nimalo ugodne ali te posljedice, mi i svi ti ljudi na koje su one utjecale, osjecamo SADA i osjecat cemo ih u buducnosti i tu treba traziti nacin za poboljsanje - poboljsanje sada i poboljsanje u buducnosti.

Griznja savjesti je vrlo snazan dio covjekove svijesti i posvijesti ali ga covjek potiskuje sve vise i vise, kako godine prolaze, razvija se sve ono sto sluzi za suzbijanje tog osjecaja. Neki kazu da taj osjecaj ometa razvitak osobe, da utjece na psihicko zdravlje... A malo ljudi se sjeti kako los postupak utjece na integritet osobe. Anuliramo griznju savjesti a sve nakupljamo na nasoj savjesti...
Zasto anuliramo? Bojimo se, griznja savjesti je presnazan impuls osjecaja za danasnjeg covjeka. Danasnji covjek je sve manje sposoban za interpretiranje i tumacenje takvih "unutrasnjih" impulsa. Dubina covjeka se gubi a povrsnost caruje...

Pozdrav...

[lovacnakvadrat]

efendija kaže:

Ko očekuje da mu bude oprošteno, mora biti spreman da oprašta drugima.
Ko nije u stanju da pokaže milost i oprost, neka ne očekuje da mu se smiluje i oprosti.
Koliko daješ oprosta toliko ćeš i da dobiješ.

ovo mi zvuči: ja tebi, ti meni (koristoljublje). jedino je Bog sudac i on određuje oprašta li se il ne. na nama je da opraštamo drugima, i zatražimo oprost kad zgriješimo bez obzira na tuđe postupke, u ovo ne ubrajam grijehe protiv Boga

[efendija]

lovacnakvadrat kaže:

ovo mi zvuči: ja tebi, ti meni (koristoljublje). jedino je Bog sudac i on određuje oprašta li se il ne. na nama je da opraštamo drugima, i zatražimo oprost kad zgriješimo bez obzira na tuđe postupke, u ovo ne ubrajam grijehe protiv Boga

Ako gledaš iz ljudske perspektive ispadne koristoljublje. A zašto da ne?

A ako gledaš ovako:
Ti opraštaš drugima a oprost očekuješ od Boga to je već nešto drugo.
Koliko ti oprostiš ljudima toliko i još više tebi Bog oprosti.

[PAndroid2]

Shady kaže:

Nije ni svatko ni za oprostiti mu. A nekima ne treba oprostiti zbog njih samih! Ima ljudi koji znaju utripovati (umisliti) da su se pokajali i tad drčno traže oprost. A u biti se nisu promjenili i ostali su isti. I onda te kasnije opet ujedu na isti onaj način kao ranije. Oprostim samo kada sam sigran da će to imati nekog pozitivnog učinka, tj. kada vidim da je netko iskren u sebi.

Ne. Opraštaju se greške. Greške se ne rade namjerno. razlika je između ''slučajne'' pogreške i loše namjere.
Osobno loše namjere niti ne stavljam na razmatranje, samo osobu prekrižim iz svog života i nije mi na kraj pameti da uopće razmišljam o oprostu i da trošim energiju radi nekog takvog...
Dok je pogreška druga stvar, i može se svaka oprostiti. Ali nije lako, naravno... Zato treba vjerovati u sebe i vjerovati u ispravljanje pogreški. I s jedne i s druge strane. Dok u potpunosti razumiješ kada si nešto pogrešio, prihvatiš što si učinio, moliš osobu da ti oprosti, onda ćeš i tuđe greške moći razumjeti, i jednako tako opraštati. No teško je i do toga doći. Zapravo bih rekao generalno nemoguće, osim s osobom koju istinski voliš (mislim na partnera/partnericu onog životnog)...
Dakako da put nije lak. Ali treba razumjeti i to da je samo putovanje cilj, da sreća nije odredište, nego raspoloženje!

I neće ti u tome pomoći niti mama, niti susjed, niti bog, niti jaca, niti droga, niti ništa! To svaki SAM mora napraviti. A moliti nekog drugog da nešto napravi umjesto tebe (kao npr boga) je ponižavajuće prema samome sebi. Mi JESMO sposobni za naizgled nemoguće stvari, mi JESMO prekrasni, JESMO vrhunski, JESMO božanstveni i JESMO svemogući sami po sebi! Bez boga koji će nas plašiti da mu se moramo udvarati i moliti ga bilo što!

Ma kako bila okorjela nečija ćud, rastopit će se na vatri ljubavi.
Ako se to ne dogodi, znači da vatra nije bila dovoljno jaka.
-Ghandi

Zato mi se sviđa i ovo što je napisala PAndroid2.

Još uvijek se smatram muškarcem

[VeronikaN]

Shady kaže:

Ja sam više zato da se čovjek trudi da ne radi drugima ona djela, zbog kojih će kasnije tražiti oproštaj od drugih.
Zato mi se sviđa i ovo što je napisala PAndroid2.

Nije ni svatko ni za oprostiti mu. A nekima ne treba oprostiti zbog njih samih! Ima ljudi koji znaju utripovati (umisliti) da su se pokajali i tad drčno traže oprost. A u biti se nisu promjenili i ostali su isti. I onda te kasnije opet ujedu na isti onaj način kao ranije. Oprostim samo kada sam sigran da će to imati nekog pozitivnog učinka, tj. kada vidim da je netko iskren u sebi.

Može se čovjek silno truditi da ne čini takva djela za koje mora kasnije tražiti oprost,no ona se svima događaju.Ovdje ne mislim pri tom zle namjere.
Ljudi isuviše često ne shvačaju da ono što u nekom trenutku čine iz straha ili nepromišljenosti ,moguće čak iz dobrih namjera,odnosno bez ikakve želje da naštete nekome,da bi takvo djelo kasnije moglo imati jako loše posljedice.
Ne kaže se uzalud:
Put u pakao popločan je dobrim namjerama.
Interesantno da večina ljudi misli da je to onozemni pakao ,no taj pakao može nastupiti ovdje i sada.
Islamic je dobro primjetio da ljudi jednostavno ignoriraju kako savjest tako i grižnju savjesti.Često samo slegnu ramenima s onim:što ja tu mogu događa se i odu mirno spavat,pa zaborave.Za neke nikad ni ne doznaju kakve su stvarne posljedice bile i život ide dalje.Neke možda ni ne nemaju nekih večih posljedica.

A onda se neka vrati poput bumeranga.
Možda brzo,možda godinama kasnije.
I javi se savjest...neki joj zavrnu vratom(da budem slikovita)a neki osječaju grižnju i ne mogu se smiriti dok to nekako ne riješe,treči se uopće nisu u stanju nositi s tim...
ili to pak ovisi o vjeri...
Neki traže podršku od Boga u smislu da im pokaže pravi put i da snage da isprave posljedice počinjenog,neki traže oprost od Boga a ne čine ništa da bi sami ispravili ...neki se pouzdaju u Božji oprost jer smatraju da je samo pokajanje dovoljno..kao na primjer ispovjed svečeniku....neke vjere imaju oblik javnog ispovijedanja i pokajanja...
oni koji nisu vjernici traže druge načine...
koliko nas ima toliko je i načina ili možda i toliko samoobmana....

No ovo jel ne/treba svakome oprostiti...jer im je traženje oprosta samo floskula,da se nekako izvuku pa će sutra ponoviti isto...ili još gore....
što reči....

ili se pak sve zasniva na našoj ne/osjetljivosti prema drugima...

[i-s-l-a-m-i-c]

VeronikaN kaže:

I javi se savjest...neki joj zavrnu vratom(da budem slikovita)a neki osječaju grižnju i ne mogu se smiriti dok to nekako ne riješe,treči se uopće nisu u stanju nositi s tim...
ili to pak ovisi o vjeri...
Neki traže podršku od Boga u smislu da im pokaže pravi put i da snage da isprave posljedice počinjenog,neki traže oprost od Boga a ne čine ništa da bi sami ispravili ...neki se pouzdaju u Božji oprost jer smatraju da je samo pokajanje dovoljno..kao na primjer ispovjed svečeniku....neke vjere imaju oblik javnog ispovijedanja i pokajanja...
oni koji nisu vjernici traže druge načine...
koliko nas ima toliko je i načina ili možda i toliko samoobmana....

No ovo jel ne/treba svakome oprostiti...jer im je traženje oprosta samo floskula,da se nekako izvuku pa će sutra ponoviti isto...ili još gore....
što reči....

ili se pak sve zasniva na našoj ne/osjetljivosti prema drugima...

To je i glavna misao ove teme: Kako se tko nosi s tim bremenom, da li ga uopce osjeca?

Iskreno, zanima me kako jedan ateist gleda na te stvari, sto njega navodi na promisljanje utjecaja njegove greske na druge?
Ako ta osoba (zrtva) ne reagira, ne zamjera odredjeni postupak (predje preko njega), kako se objasnjava grizodusje? Ako nema kasnije odgovornosti (na "onom" svijetu), koji je razlog tog grizodusja? Koliko to utjece na svakodnevicu ateista? Koliko utjece na ateista promisljanje o drugima, potrebama drugih, utjecaju na drugih, pogresni postupci, gdje nalazi utjehu, nacine ispravljanja greske?...

Lijep pozdrav.

[blue bird]

i-s-l-a-m-i-c kaže:

To je i glavna misao ove teme: Kako se tko nosi s tim bremenom, da li ga uopce osjeca?

Iskreno, zanima me kako jedan ateist gleda na te stvari, sto njega navodi na promisljanje utjecaja njegove greske na druge?
Ako ta osoba (zrtva) ne reagira, ne zamjera odredjeni postupak (predje preko njega), kako se objasnjava grizodusje? Ako nema kasnije odgovornosti (na "onom" svijetu), koji je razlog tog grizodusja? Koliko to utjece na svakodnevicu ateista? Koliko utjece na ateista promisljanje o drugima, potrebama drugih, utjecaju na drugih, pogresni postupci, gdje nalazi utjehu, nacine ispravljanja greske?...

Lijep pozdrav.

Izgleda da si onda previdio nekako post jednog ateiste
...ne mislis valjda da je religija 'otkrila' oprastanje...

[i-s-l-a-m-i-c]

blue bird kaže:

Izgleda da si onda previdio nekako post jednog ateiste
...ne mislis valjda da je religija 'otkrila' oprastanje...

Ispricavam se ali dio o djelovanju oprosta je jedna stvar (u kojoj se apsolutno slazem s tobom btw) i ne mislim da je religija "otkrila" oprastanje, to sam htio istaknuti. Ali u pitanju upucenom ateistima ili bilo kojim drugim svjetonazorima pitam o stanju prije oprosta i o samom utjecaju savjesti:

"Ako ta osoba (zrtva nase pogreske) ne reagira, ne zamjera odredjeni postupak (predje preko njega), kako se objasnjava grizodusje (zasto je prisutno)? Ako nema kasnije odgovornosti (na "onom" svijetu), koji je razlog tog grizodusja? Koliko to utjece na svakodnevicu ateista? Koliko utjece na ateista promisljanje o drugima, potrebama drugih, utjecaju na drugih, pogresni postupci, gdje nalazi utjehu ako ta osoba vise nije ziva, nacine ispravljanja greske?"

(dijelovi pitanja pod navodnicima su izmijenjeni ali u vrlo malom dijelu).

Oprost je svakako najbolji dar. No, kako doci do njega? Kojim mehanizmima ga osoba u sebi potakne? Sto ju navede na to?

Lijep pozdrav.

P.S. Jos jednom se ispricavam ako sam ispao ignorantan ali zbilja mislim da sam postavio pitanje na koje nije dat odgovor na ovoj temi.