Lovac u žitu - komentari

[Nica]

Knjigu sam pročitala u jednom poslijepodnevu, lagano je pisana i brzo se čita. Protagonist Holden Caulfield na mene je ostavio dojam jako neprilagođenog i nesretnog mladića. Nisam uspjela dokučiti je li smrt brata utjecala na njega u tolikoj mjeri ili je imao i drugih problema u obitelji s obzirom da nije pričao o svom djetinjstvu.

On odbija odrasti, odbija prihvatiti konceptualnost odgovornosti i odgovoriti na izazove. Pasivan je u svom osjećaju nepripadanja uvjeren kako su svi odrasli oko njega prljavi i licemjerni te da to i njega neminovno čeka jednom kad više ne bude dijete. Otuda i želja da postane "lovac u žitu", to bi bio njegov način vraćanja djece natrag u djetinjstvo ako bi pokušali odrasti – pasti u provaliju.

Obožava svoju sestru Phoebe i u njoj vidi sve ono što voli i što vrijedi. Njoj za ljubav odlučuje dati sebi još jednu priliku i vraća se kući umjesto da pobjegne od svijeta i izgubi se. To je, zapravo, njegovo prvo odraslo djelo, prvi znak zrelosti i odrastanja, iako on toga možda i nije bio svjestan.

Nema prijatelja, ali ima potrebu za ljudima. Ne zna komunicirati s njima i stoga ih mrzi, ili barem to tvrdi jer mu je tako lakše nego prihvatiti da nije zadovoljan sobom, jer misli kako su oni pokvareni i zli. Svejedno u svakom trenu traži nekoga za razgovor, nekoga s kim bi bio. Naziva ljude iz prošlosti, profesore, prilazi ljudima u klubovima, pokušava uspostaviti kontakt s bilo kim, samo da nije sam sa sobom.

Ovaj roman meni je bio tužan za čitati. Čak i pokušaji šale mi nisu izmamili osmijeh na lice. Nekako sam cijelo vrijeme svjesna žalosti koja njega obuzima i ne mogu ne osjetiti gorčinu u pokušaju zamagljivanja negativnih emocija. Pitam se je li saznao kamo odlaze patke iz Central parka kad se jezero zaledi...

[Parsley]

Nica kaže:

Knjigu sam pročitala u jednom poslijepodnevu, lagano je pisana i brzo se čita. Protagonist Holden Caulfield na mene je ostavio dojam jako neprilagođenog i nesretnog mladića. Nisam uspjela dokučiti je li smrt brata utjecala na njega u tolikoj mjeri ili je imao i drugih problema u obitelji s obzirom da nije pričao o svom djetinjstvu.

On odbija odrasti, odbija prihvatiti konceptualnost odgovornosti i odgovoriti na izazove. Pasivan je u svom osjećaju nepripadanja uvjeren kako su svi odrasli oko njega prljavi i licemjerni te da to i njega neminovno čeka jednom kad više ne bude dijete. Otuda i želja da postane "lovac u žitu", to bi bio njegov način vraćanja djece natrag u djetinjstvo ako bi pokušali odrasti – pasti u provaliju.

Obožava svoju sestru Phoebe i u njoj vidi sve ono što voli i što vrijedi. Njoj za ljubav odlučuje dati sebi još jednu priliku i vraća se kući umjesto da pobjegne od svijeta i izgubi se. To je, zapravo, njegovo prvo odraslo djelo, prvi znak zrelosti i odrastanja, iako on toga možda i nije bio svjestan.

Nema prijatelja, ali ima potrebu za ljudima. Ne zna komunicirati s njima i stoga ih mrzi, ili barem to tvrdi jer mu je tako lakše nego prihvatiti da nije zadovoljan sobom, jer misli kako su oni pokvareni i zli. Svejedno u svakom trenu traži nekoga za razgovor, nekoga s kim bi bio. Naziva ljude iz prošlosti, profesore, prilazi ljudima u klubovima, pokušava uspostaviti kontakt s bilo kim, samo da nije sam sa sobom.

Ovaj roman meni je bio tužan za čitati. Čak i pokušaji šale mi nisu izmamili osmijeh na lice. Nekako sam cijelo vrijeme svjesna žalosti koja njega obuzima i ne mogu ne osjetiti gorčinu u pokušaju zamagljivanja negativnih emocija. Pitam se je li saznao kamo odlaze patke iz Central parka kad se jezero zaledi...

Za početak, jako dobro kritika.

Za razliku od tebe, na neke od njegovih sarkastičnih primjedbi ja sam umirala od smijeha. To je jedna od rijetkih knjiga koju sam uživala čitati od samog početka do kraja, zbilja. U biti, Holden jest zreo. Razmišlja na zreo način iako su njegovi postupci upravo suprotni.
A čini mi se da je uvelike na njega utjecala bratova smrt, mada može biti da je on jednostavno tako osjetljiva osoba i da ga nepravda i licemjerje užasno smetaju.

Sve u svemu, Holden će mi zauvijek ostati u sjećanju kao književni lik s kojim se u puno toga poistovjećujem.

[Nica]

Parsley kaže:

U biti, Holden jest zreo. Razmišlja na zreo način iako su njegovi postupci upravo suprotni.

To je konflikt u njemu: neminovno sazrijevanje i borba da se to ne desi. On odrasta, a to ne želi, trudi se ostati dijete, a spoznaje da to ne može. Možda misli da će se kao odrasla osoba morati suočiti sa stvarnim životom, nesvjestan da on već živi pravi život.

Čini mi se kao da ga je prestanak djetinjstva izenadio, nije bio spreman na to. Pije, puši, uzima od zrelosti što mu paše, ali ne i seks. Imao je priliku s prostitutkom, ali ona mu se činila poput njegove vršnjakinje koja živi život odrasle osobe. Mislim da ga je to prepalo: vidio je odraslu osobu koja je njegovih godina.

A čini mi se da je uvelike na njega utjecala bratova smrt, mada može biti da je on jednostavno tako osjetljiva osoba i da ga nepravda i licemjerje užasno smetaju.

Vjerojatno kombinacija i jednog i drugog. Bio je dijete kad je izgubio brata, idealizirao ga je. Smatrao ga je tako savršenim zato jer je bio dijete, kao što to sada čini sa svojom sestrom. Djeca su čista i prekrasna, odrasli su zli i pokvareni.

[bktr]

Iako mi je knjiga na trenutke bila dosadnjikava, fascinirala me Holdenova rastresenost, nesigurnost, potištenost i raznorazne emocije koje su se izmjenjivale, a sve to zato što ja u životu (niti u vrijeme odrastanja niti sada) nisam osjetila što znači depresivnost, anksioznost i slična stanja te su ona za mene totalna enigma i zato mi je zanimljivo čitati o tome, iako se ne mogu pronaći u svemu tome niti se poistovjećivati…

Kad sam konačno došla do kraja (koji sam nestrpljivo priželjkivala) shvatila sam da mi se glavni lik uvukao pod kožu i da suosjećam s njim, (kao da se radi o nekome kog poznam), i tek na zadnjih 30 stranica sam postala svjesna onih prvih 230.

Pisana je stilom koji ne volim, ali sve u svemu neloša knjiga. Iako bih čitajući knjigu rekla za glavnog lika da me iritira na kraju mogu samo reći da mi je - nadasve simpatičan.

[srceko25]

Knjigu sam čitala u srednjoj školi i sjećam se da mi je tada bila super, ali sam zaboravila sve osim možda dvije scene iz knjige: onu kada priča o Jane i kako ga je ona držala za ruku onako normalno, bez pomicanja i milovanja kako inače druge cure rade i onu kada on lovi djecu u žitu da ne padnu u provaliju.

E sad, prvo pitanje je zašto mi je knjiga u srednjoj bila tako super? Pretpostavljam da je to zato što se u to vrijeme možeš poistovjetiti s tim nevjerojatno brzim promjenama raspoloženja (hormoni), strahom od odrastanja, buntom protiv roditelja i društva, „ja sam najpametniji“ stavom, istovremenom mržnjom i ljubavi prema istoj osobi i istovremenom potrebom za biti sam i biti u uključen u društvo.

Drugo je pitanje zašto sam zaboravila radnju? Vjerojatno zato što je knjiga na momente dosadna i čak mi se čini da se to sve moglo napisati na manjem broju stranica. Najbolji dio knjige je upravo zadnji (možda je zato toliko popularna, kada se ljudi bolje sjećaju što su zadnje pročitali?!), kada ima nekoliko vrlo zanimljivih misli i junak nam postaje simpatičan i počnemo se povezivati s njim. S jedne strane mi se sviđa, jer obožava svoju obitelj, pogotovo braću i sestre, i ima osjećaj za pravdu i nepravdu, a s druge strane mi je iznimno antipatičan kao privilegirano dijete bogatih roditelja koje je buntovno ni samo ne znajući zašto.

Ukratko, ovo je drugi put da sam čitala tu knjigu i vidim da ju sada, kad sam 10-tak godina starija, gledam posve drugim očima. I ne, ne namjeravam ju čitati i treći put.

[chrissy]

Knjigu nisam pročitala kad se to moralo, ali eto, nikad nije kasno nadoknaditi nepročitanu lektiru...
Sjećam se da je mnogima to bila (i još je) najbolja knjiga koju su ikad pročitali - moram priznati da mi nije jasno čemu tolika fama oko te knjige, nije loša, ali da je najbolja koju sam u životu pročitala - nije ni blizu...
I meni je tek pred kraj Holden postao simpatičan (možda ne toliko simpatičan koliko mi ga je bilo na neki način žao), pa mi je knjiga dobila nekakav smisao...

Mislim da je na Holdena dosta utjecala smrt brata, te je zbog toga možda prerano sazrio, a s druge strane je još uvijek klinac koji ne želi odrasti... svi mu idu na živce, ali opet ne želi biti sam (ja sam zapamtila primjer onog susjeda iz doma, koji mu se čak i gadio, ali ga svejedno ne želi otjerati iz sobe kad ovaj dođe nepozvan), pa pomiješane emocije prema svemu i svima, i... ne zna on ni sam što hoće - kak veli srčeko - buntovan je a da ni sam ne zna zašto... uglavnom, sve ono zbog čega bi se sa 16 poistovjetila s njim, sad mi dođe ko poriv da ga isprašim po turu...

Bit će da sam ipak zaboravila kako je to kad si mlad...

[srceko25]

chrissy kaže:

Bit će da sam ipak zaboravila kako je to kad si mlad...

[xibalba]

Danas mi je u gostima bio šesnaestogodišnji nećak. Prčkao je po mom e-readeru i naletio na knjigu "Catcher in the Rye" (Lovac u žitu) i kaže on ushićeno: "To mi je najbolja knjiga koju sam u životu pročitao. Nisam ju htio vratiti u knjižnicu. Najradije bih da sam mogao spavati s njom ispod jastuka. Jedva čekam da si je jednoga dana kupim pa da ju mogu stalno ponovno čitati."

Osjetila sam prvo ubod neke gotovo-zavisti, prisjetivši se vremena kad je to i meni bila jedna od najboljih knjiga (o, kako je to davno bilo i kako su to bila lijepa vremena! ), a zatim gotovo-strahopoštovanje prema Salingeru i njegovu očito bezvremenom klasiku.

Mislim si, ti vrapca, napisan je početkom pedesetih, većina radnje odvija se krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, dakle razlika između Holdenova vremena i vremena mog nećaka punih je 70 godina... a malome je to svejedno najbolja knjiga na svijetu i doživljava je kao nešto što jako dobro opisuje njegove osjećaje.
Slično sam i ja razmišljala kad sam je čitala prije nekih 25 godina. Disala sam tu knjigu.

Sad je doživljavam drukčije. Da sam je sad prvi put čitala, vjerojatno me se ne bi previše dojmila. Sram me priznati, ali bila mi je pomalo dosadnjikava.
Očito postoji prava dob za čitanje te knjige. Koju sam i ja poodavno prerasla.

P.S. Ali definitivno ću je kupiti nećaku. Pa neka je pročita barem još jednom prije negoli je preraste.

[Martian7]

xibalba kaže:

Danas mi je u gostima bio šesnaestogodišnji nećak. Prčkao je po mom e-readeru i naletio na knjigu "Catcher in the Rye" (Lovac u žitu) i kaže on ushićeno: "To mi je najbolja knjiga koju sam u životu pročitao. Nisam ju htio vratiti u knjižnicu. Najradije bih da sam mogao spavati s njom ispod jastuka. Jedva čekam da si je jednoga dana kupim pa da ju mogu stalno ponovno čitati."

I mom šesnaestogodišnjem nećaku se jako svidjela.

[xibalba]

Sestro, jesi li to ti?

[Mary Lee]

Pročitala sam Lovca u žitu prije nepunih godinu dana za lektiru. Kad sam još u osnovnoj školi provodila anketu među profesorima s pitanjem koja im je najdraža knjiga, zapanjilo me koliki broj njih se odlučio upravo za ovu knjigu. Od tada sam si govorila kako je moram pročitati, ali vjerojatno sam je nekako nesvjesno smetnula s uma, u strahu da ću se razočarati, kako to sa mnom ponekad biva.
Nisam se razočarala, niti malo. Uživala sam čitajući je, s Holdenom sam se u nebrojenim situacijama poistovjetila, a u meni je izazvao čitavu mješavinu emocija. Znao me razljutiti, nasmijati pa i rasplakati, a vrlo često sam samo poželjela biti kraj njega i utješiti ga. Definitivno me osvojio u svakom pogledu.
Zanimljivo mi je kako, usprkos tome što se bori s odrastanjem, zna cijeniti određene odrasle osobe i njihovu predanost (one časne sestre kojima je udijelio novac). Mislim da njegova želja da zauvijek ostane dijete ne proizlazi samo iz činjenice da su jedino djeca nevina, neiskvarena bića, već i zbog manjka samopouzdanja (čemu smo svjedočili u knjizi mnogo puta) i straha da se i jednog dana ne pretvori u one licemjere o kojima stalno govori. A toj njegovoj borbi s odrastanjem se definitivno može pripisati i simbolika naslova.
Sve u svemu, meni jedna jako draga knjiga. Uživala sam na ona dva sata lektire raspravljujući o njoj kao na nikojim prije.

[chrissy]

xibalba kaže:

Sad je doživljavam drukčije. Da sam je sad prvi put čitala, vjerojatno me se ne bi previše dojmila. Sram me priznati, ali bila mi je pomalo dosadnjikava.
Očito postoji prava dob za čitanje te knjige. Koju sam i ja poodavno prerasla.

S obzirom na to, sad mi je malo žao što je nisam čitala kad je trebalo... ah, da smo bar imali strožu profesoricu...
Slažem se s Mary Lee u dijelu gdje veli da je često poželjela biti kraj njega i utješiti ga - eto, nekad bi ga nalupala, nekad tješila... fakat sam baba!

[xibalba]

Ma i ja imam podijeljene osjećaje prema njemu, nisi jedina.

U ponovnom čitanju, odraslom dijelu mene (onome koji je, usput rečeno, roditelj adolescentici) pomalo su išla na živce njegova "tinejdžerska filozofiranja", dok je drugi dio (koji, srećom, još postoji) suosjećao s njim i u potpunosti ga shvaćao, jer još se sjećam vremena kad su mi svi kojima Holden nije bio najveća i najkulerskija faca bili potpuno neshvatljivi.

Da, i silno mi ga je žao. Neke stvari koje su mi prije 25+ godina bile tako bliske, kul i fora sad doživljavam kao nešto sasvim drugo. Kao da mi je moj nekadašnji idol postao tragičan lik. Vjerojatno zato što je on i dalje isti onaj Holden, a ja više nisam ista ona ja.

[Hekatonhir]

xibalba kaže:

P.S. Ali definitivno ću je kupiti nećaku. Pa neka je pročita barem još jednom prije negoli je preraste.

Najbolje rečenice na temi.

Čitala sam ju za lektiru prije dvije godine. Svi su nam govorili da će nam to bit najbolja lektira, da ćemo se oduševit i tako dalje, ali kod mene toga nije bilo. Knjiga mi je čak i tada bila dosadna, toliko nezanimljiva da se više ne sjećam velike većine. Sjećam se samo tog njegovog vječnog pitanja kamo odlaze patke iz Central parka. To me zaintrigiralo jer se ja toga nikad ne bih sjetila!
Većini moje generacije je to najbolja knjiga, ali mislim da je to zato što nisu ni čitali nešto izuzev lektire, ako su i lektiru pročitali pa im je izbor poprilično ograničen.

[xibalba]

Mazoretkinja kaže:

Većini moje generacije je to najbolja knjiga, ali mislim da je to zato što nisu ni čitali nešto izuzev lektire, ako su i lektiru pročitali pa im je izbor poprilično ograničen.

Uh, s ovim se ne bih složila. Ako se ne varam, današnji tinejdžeri većinom čitaju - ako uopće i čitaju - naslove vrlo upitne literarne vrijednosti koji se prodaju po 19,90 kn (razne krimiće i ljubiće) ili razne fantasy serijale o nadnaravnim bićima u kojima su glavni likovi srednjoškolke i vampiri/vilenjaci/anđeli/vukodlaci/demoni/itd. pa baš i ne vidim kako bi im (onima koji ne čitaju ništa osim lektire) čitanje takvih stvari maknulo Lovca s mjesta najbolje knjige.

Lovac u žitu nije bez razloga već 60 godina tolikom broju mladih ljudi tako dobar. Niti ga se bez razloga uvršta na razne popise 100 najboljih romana prošloga stoljeća.
Ne da je koplje iznad toga što većina današnje mladeži čita nego nije ni u istoj kategoriji. Ni na istom planetu. Gotovo pa ni u istom svemiru.

U mojoj okolini ne čitaju, zato sam to napisala. Znam da ima dosta mladih koji čitaju, dosta njih čita i kvalitetne knjige, ali ne i u mojoj okolini. Za njih sam ja luđakinja što trošim toliko vremena na čitanje. Na takve sam mislila u svom postu!

Evo banalan primjer, prošle godine na izbornoj nastavi iz hrvatskog nas je bilo 14, ove godine nas je 6 samo zato što smo morali pročitat pokoju knjigu. I sad nam je zadala da pročitamo Goetheovog Fausta i četvero od ovih šest traži premještaj.

[srceko25]

xibalba kaže:

Neke stvari koje su mi prije 25+ godina bile tako bliske, kul i fora sad doživljavam kao nešto sasvim drugo. Kao da mi je moj nekadašnji idol postao tragičan lik. Vjerojatno zato što je on i dalje isti onaj Holden, a ja više nisam ista ona ja.

Potpuno razumijem....

[Gatita]

Mazoretkinja kaže:

Čitala sam ju za lektiru prije dvije godine. Svi su nam govorili da će nam to bit najbolja lektira, da ćemo se oduševit i tako dalje, ali kod mene toga nije bilo. Knjiga mi je čak i tada bila dosadna, toliko nezanimljiva da se više ne sjećam velike većine. Sjećam se samo tog njegovog vječnog pitanja kamo odlaze patke iz Central parka. To me zaintrigiralo jer se ja toga nikad ne bih sjetila!
Većini moje generacije je to najbolja knjiga, ali mislim da je to zato što nisu ni čitali nešto izuzev lektire, ako su i lektiru pročitali pa im je izbor poprilično ograničen.

Mene isto nikad nije oduševila. Nisam ga uspjela shvatiti, poistovjetiti se s njime, ući u njegove filozofije. Za mene on predstavlja samo još jednog buntovnog, mušićavog tinejdžera, kakve odrasli ljudi inače gledaju s prezirom. Nikako nisam uspjevala dokučiti što njega točno muči, protiv čega se on to bori, prema čemu je njegov bunt usmjeren.

Općenito sam dobila dojam da previše vremena provodi analizirajući, kukajući, filozofirajući, umjesto da nešto napravi od tog svog života. Možda ne može spasiti patke iz Central parka, niti djecu od provalije, ali od svoga života svakako može napraviti više od lutanja i opijanja, samo kad bi prestao ''izigravati'' neshvaćenog pojednica. Svakako je lakše kukati npr. kako je usamljen, a istovremeno davati sve od sebe da osobe koje se igrom slučaja i nađu u blizini otjera što je dalje moguće.

Može biti da ga ne mogu smisliti jer mene pubertet nije lupio na takav način. Ako roman nekad ponovno pročitam, ne vjerujem da će me niti tada dirnuti ili da ću ga shvatiti. Ali probat ću mu dati priliku za par godina.

[bktr]

Niti ja ga nisam mogla shvatiti jer nikad nisam imala takvu briju u glavi kao on, ali ipak ne bih gledala na njega s prijezirom jer pozadina njegovog razmišljanja i ponašanja vjerojatno leži u gubitku brata.