Rat u Bosanskoj Posavini 1992.!?

[jeti2]

...

Potkraj 1991. godine JNA zavrsno ustrojava svoje vojne jedinice. Djelatnost vojnog ustroja u samom Orasju, JNA ostvaruje u juznom dijelu grada, u Novom Naselju. Imajuci u vidu da je u predratnim godinama tu doseljen veci broj Srba i da je polozajno najblize srpskom selu Covic Polje, srpsko rukovodstvo ovdje dovozi naoruzanje i vojnu opremu. Dijeli sve to mjesnim Srbima koji su vec bili ustrojeni u Cetu teritorijalne obrane Orasje. Preostalo naoruzanje, vojnu opremu, streljivo i eksploziv, Srbi su pred sam pocetak rata smjestili u novosagradenu pravoslavnu crkvu u ovom dijelu grada.

Osnovana ceta rezervnog sastava JNA Orasje, imala je cetiri voda. U prvom i drugom bili su Srbi iz Orasja, u trecem iz prigradskih zaselaka Gajevi i Draganovci, a u cetvrtom iz sela Lepnica. Ovaj posljednji bio je spona sa srpskim vojnim jedinicama u selima Covic Polje, Loncari i Donji Zabar.

Iako se ljudstvo i zapovjednistvo ove cete cetnicke vojske mijenjalo u odredenim vremenskim razdobljima, njenu osnovu cinio je sastav iz prilozena originalnog dokumenta.

Koliko su velikosrpske zelje okupirati opcinu Orasje bile ozbiljne, najrjecitije govore pronadeni dijelovi vojne opreme i ratnog materijala, nakon bjegstva pripadnika ove postrojbe iz grada, u pocetku rata. Naime, u kucama u kojima su stanovali pripadnici ove postrojbe JNA i njihovi kolovode u Orasju, pronadeni su golemi dokazi o vojnim namjerama JNA da okupira ovu opcinu.

Iz predocene dokumentacije vidi se da su se velikosrpski kolovode sveobuhvatno pripremali da i ovdje uspostave srpsku drzavu. Vidljivo je, naime, da je, pored naoruzavanja, stanovnistvo srpske nacionalnosti istodobno pripremano i ideoloski (o tome svjedoci pronadena literatura s opisanim velikosrpskim konceptima, kao npr. knjiga Slobodana Milosevica "Godine raspleta", srpski novac bivse Kraljevine Jugoslavije itd.).

Radi osiguranja desnog, istocnog krila zamisljenog napada, JNA u selu Kopanice osniva cetu svog rezervnog sastava. Na lijevom, zapadnom, zamisljenom pravcu napada na opcinu Orasje, JNA je u selo Bukova Greda postavila pojacani vod, koji je prvenstveno svega imao zadacu povezivanja s glavninom napadnih cetnickih snaga iz sela Obudovac i Batkusa, a bio bi izveden razbijanjem hrvatske obrane u selima Bok i Ostra Luka. Na takav nacin bi okupatorske snage u podrucju rijeke Tolisa izisle na rijeku Savu. Ovim zamisljenim vojnim pothvatom JNA je namjeravala Orasje odsjeci od slobodnog teritorija opcine Bosanski Samac, odnosno opcine Brcko, cime bi ova opcina cijela bila u okruzenju te bi bili ostvareni svi uvjeti za njezinu potpunu okupaciju.

Kako je JNA naoruzavala Srbe u Bukovoj Gredi i kako je osnivala vojne postrojbe u tome selu, kazuju zarobljeni pripadnici ove postrojbe:

- Todor Bozic, sin Markov, roden 1938. godine, Srbin iz sela Bukova Greda:

“...U vremenu od 5. do 10. travnja 1992. godine u moje dvoriste dosao je Andrija Gavric. Tom prilikom on je pod kaputom donio i predao meni pusku tipa M-48 i sedam kutija metaka. Rekao mi je da uzmem pusku, a da cu kasnije biti obavijesten sto cu dalje raditi. Poslije sam cuo da je on i drugim Srbima u selu podijelio oruzje te da je u nasem selu formirana srpska vojna jedinica ...”.

- Pero Bozic, zvan Postar, sin Petkov, roden 1954. godine, Srbin iz Bukove Grede:

"... Prvi sastanak Srba u Bukovoj Gredi organizirao je Andelko Gavric, a odrzan je u kuci Joce Bozica. Sastanak su vodili Andelko Gavric i Niko Bozic. Andelko je tada rekao da cemo dobiti oruzje od JNA. Dogovoreno je da nabavu i dovozenje oruzja organiziraju Andelko Gavric, Vukasin Bozic i Niko Bozic. Takoder je dogovoreno da se u nasem selu organizira vojna formacija razine voda, a za komandira tog voda postavljen je Andelko Gavric. Vod je imao cetiri odjeljenja, a komandiri odjeljenja su bili: Goran Savic, Zarko Maksimovic, Lazo Vasiljevic i Vukasin Bozic. Ja sam zaduzio automat tipa "spagin". Poznato mi je da je rucni bacac zaduzio Vukasin Bozic. Jednom prilikom ja sam bio s jednom grupom Srba iz naseg sela u Pelagicevu, u komandi JNA, kod potpukovnika Stevana Nikolica. Koliko ja znam, oruzje je u nase selo dovezeno u tri navrata. Prva kolicina oruzja dobivena je od kapetana JNA Subotina koji se s komandom nalazio u selu Obudovac. Organizaciju oko dolaska paravojne formacije "Beli orlovi" vodio je Mirko Jovanovic, zajedno s jednim covjekom iz Slatine i jednim iz Bosanskog Samca...”.

[jeti2]

...

U svojim planovima srpski kolovode temeljito su obavili vojne pripreme. Isplanirali su sve inacice za okupaciju ove opcine. Jedna je podrazumijevala i povlacenje cetnicke vojne postrojbe i drugih gradana srpske nacionalnosti iz samoga grada. Kako je to bilo zamisljeno, najzornije govori pronadena shema borbenog djelovanja cetnicke vojske u Orasju, a bila je isplanirana pocetkom 1992. godine, s rokom razrade do 4. ozujka te godine.

Podudarno planu osvajanja hrvatskih prostora u Bosanskoj Posavini te vec ostvarenim aktivnostima u drugim opcinama, potkraj travnja 1992. godine cetnicki agresor obavlja zavrsne pripreme za okupaciju opcine Orasje.

Nakon agresije na Bosanski Samac, cetnicki kolovode 18. travnja 1992. godine pozvali su na pregovore predstavnike legitimne vlasti opcine Orasje u selo Donji Zabar. Radi odrzavanja mira, delegacija opcine je prihvatila poziv i sljedeci dan pregovarala sa srpskom stranom. Srbe je predstavljala pregovaracka ekipa u kombiniranom sastavu orasko-bosanskosamacke velikosrpske klike u kojoj su bili Lazo Mirkic i Aco Ristic, oba s podrucja opcine Orasje, Blagoje Simic predsjednik "srpske opstine Samac", Mirko Jovanovic, predsjednik vlade te ”opstine", Milos Bogdanovic, sekretar za narodnu obranu u toj “Srpskoj opstini " i Dragan Dordevic, zvan Crni, komandir paravojne Seseljeve postrojbe koja je dosla iz Srbije. Vecina njih bila je u vojnim odorama JNA, naoruzana automatskim oruzjem. Predstavnicima opcine Orasje priopcili su da su osnovali "Srpsku opstinu Orasje" te da traze dio grada Orasja koji, prema njima, treba uci u sastav te njihove "opstine".

Bio je to zapravo trik, podvala srpske strane, kako bi legalizirali boravak svoje novoosnovane vojne postaje u gradu. Time bi stvorili temeljne uvjete za njegovu okupaciju. Nakon nekoliko dana, predstavnici opcine Orasje ponovno su pozvani na pregovore sa Srbima. Pozvao ih je potpukovnik Stevan Nikolic, a razgovor su vodili u komandi JNA u Pelagicevu. Izaslanstvo opcine Orasje i treci put je pozvano na razgovor, sada u vojarnu JNA u Brcko 28. travnja 1992. godine. Receno im je tada da JNA nece napadati opcinu Orasje. Njezin glasnogovornik bio je potpukovnik Pavle Milenkovic, komandant vojarne.

Sto znaci zadana "srpska rec", pokazali su u praksi srpski agresori vec sutra. Naime, 29. travnja 1992. godine otpoceo je napad JNA na opcinu Orasje. Neposredno prije toga, dok su jos vodeni pregovori, srpski kolovode su iz grada postupno evakuirali srpske zene i djecu, kako ne bi bili izlozeni granatama koje ce ubrzo uputiti na Orasje i okolna hrvatska sela. Osnovana ceta tzv. "Srpske teritorijalne obrane Orasje" stavljena je u stupanj bojevog djelovanja, zajedno s artiljerijskim orudima JNA postavljenim na odgovarajucem odstojanju. Poduzete mjere i namjere cetnickog agresora najslikovitije predstavlja raspored vojne postrojbe cetnicke vojske na prilazima Orasju, iskazan u “Dnevni zapovijesti komandira cete” za 19. i 20. travnja 1992. godine, ciji je izvornik prilozen u ovoj knjizi.

Za napad na opcinu Orasje, koji je dakle poceo 29. travnja 1992. godine, cetnici su odabrali istocni pravac. Ne slucajno. Na ovakav nacin zeljelo se postici dva cilja. Okupacijom sela Lepnica, Jenjic, Vidovice i Kopanice odsijeca se cijeli istocni dio opcine Orasje, jer je zbog svog prostornog polozaja najlaksi za napad, a najtezi za obranu. Okupacijom ovog teritorija, otvoren je napadni pristup Orasju i s istocne strane. Drugi znacajan cilj koji je neprijatelj zelio postici je vec videno teritorijalno presijecanje Bosanske Posavine i odvajanje teritorija opcine Brcko od njezine cjeline. Ovim bi se zapravo obavilo posljednje vertikalno presijecanje Bosanske Posavine od sjevera prema jugu. Tako bi cetnicki agresor bio na rijeci Savi u predjelu sela Lijesce (Bosanski Brod), grada Bosanskog Samca i sela Vidovice - Kopanice u opcini Orasje. Prvi stupanj okupacije Bosanske Posavine JNA bi tako uspjesno zavrsila.

Napadna djelovanja na ovaj dio opcine Orasje agresor je otpoceo rano ujutro jakom topnickom vatrom po naseljenim mjestima i civilnom stanovnistvu. Napad JNA i paravojnih postrojbi krenuo je s polaznih polozaja iz sela Donji Zabar, Loncari i Covic Polje. Pored postrojbi JNA koje su vec ranije bile u selima Loncari, Donji Zabar, Covic Polje, Lepnica, Obudovac i drugdje, u napadu je sudjelovala i paravojna formacija Seseljevaca iz Srbije, ista ona koja je vec sudjelovala u okupaciji Bosanskog Samca. Svim ovim cetnickim postrojbama, prilikom agresije i okupacije sela Jenjic, Vidovice i Kopanice, zapovijedao je Ljubomir Zivanovic, major JNA. Pored pjesadije cetnicke vojske, u napadu je sudjelovala i oklopno-mehanizirana postrojba s cetiri tenka i cetiri prage. Izmedu ostalih, tenkovske posade cetnicke vojske predvodili su: Milan Vujic, Slavko Zigic, Slobodan Vujic, Makso Gajic i Dragan Kuslakovic. Jedan od zapazenijih lokalnih cetnickih komandira u ovom napadu bio je Niko Peric iz sela Loncari. Nedovoljno naoruzani za borbu s nadmocnijim agresorom, branitelji ovih hrvatskih sela, nakon krace borbe, morali su se povuci.

Pravodobno je evakuiran veci broj stanovnistva. Ipak, u selima su ostali uglavnom stariji ljudi, koji nisu zeljeli napustati svoje domove. Cetnicka vojska je u sela Vidovice i Kopanice usla 1. svibnja 1992. godine. Sve Hrvate koje su zatekli u svojim kucama pripadnici okupatorske vojske su pobili, cineci pritom stravicne zlocine. Jedan broj osoba je izmasakriran sjekirama i nozevima, dok je najveci broj strijeljan, na mjestima gdje je zatecen.

Iz sela Vidovice u zarobljenistvo su odvedene dvije osobe, a jedna od njih, Joso Knezevic, prosvjetni djelatnik iz ovoga sela, razapet je na kriz i utovaren u kamion JNA kojeg su vozili Seseljevci te je mucen dok nije izdahnuo.

Prilikom okupacije cetnici su ubili sljedece osobe:

SELO VIDOVICE
1. Florijan Vincetic, sin Jakobov, roden 1945., iz sela Vidovice, ubijen 1.5.1992.;
2. Mijo Janjic, sin Pavin, roden 1936., iz sela Vidovice, ubijen 1.5.l992.;
3. Anda Janjic, kci Martinova, rodena 1913., iz sela Vidovice, ubijena 1.5. l992.;
4. Manda Janjic, kci Martinova, rodena 1942., iz sela Vidovice, ubijena 1.5.1992.;
5. Ruska Ivkic, kci Pavina, rodena 1915., iz sela Vidovice, ubijena 1.5.1992.;
6. Luca Knezevic, kci Vidanova, rodena 1920., iz sela Vidovice, ubijena 1.5.1992.;
7. Ruza Doknjas, kci Vidanova, rodena 1929., iz sela Vidovice, ubijena 1.5.l992.;
8. Ivo Zuparic, sin Marijanov, roden 1935., iz sela Vidovice, ubijen 1.5.1992.;
9. Luka Bjelic, sin Marijanov, roden 1919., iz sela Vidovice, ubijen 1.5.1992.;
10. Anto Mikic, sin Mandin, roden 1917., iz sela Vidovice, ubijen 1.5.1992..

SELO KOPANICE
1. Ivo Zuparic, sin Vidanov, roden 1945.,iz sela Kopanice, ubijen 1.5.1992.;
2.Pavo Zuparic, roden 1939., iz sela Kopanice, ubijen 1.5.l992.;
3. Joso Zuparic, sin Ilijin, roden 1963., iz sela Kopanice, ubijen 1.5.1992.;
4. Duro Ivkic, sin Antin, roden l940., iz sela Kopanice, ubijen 1.5.1992.;
5.Ivan Markovic, sin Tunjin, roden 1924., iz sela Kopanice, ubijen 1.5.1992.;
6. Ilija Zuparic, sin Tunjin, roden 1936., iz sela Kopanice, ubijen 1.5.l992.;
7. Mato Lukacevic, sin Markov, roden 1938., iz sela Kopanice, ubijen 1.5.1992.;
8. Marija Lukacevic, kci Matina, rodena 1935., iz sela Kopanice, ubijena 1.5.1992.;

SELO JENJIC
1. Andrija Miskovic, sin Terezijin, roden 1942., iz sela Jenjic, ubijen 1.5.1992.;
2. Drago Janjic, sin Martinov, roden 1933., iz sela Jenjic, ubijen 1.5.1992..

[jeti2]

...

ored stravicnih zlocina nad ljudima u ovim selima, pripadnici cetnicke vojske potpuno su opljackali svu pokretnu imovinu, a sve gospodarske i obiteljske objekte su unistili. Od sest stotina i sezdeset obiteljskih kuca u Vidovicama, sest stotina kuca je zapaljeno i sruseno. U ovom selu su do temelja eksplozivom srusene dvije katolicke crkve. Ukupna materijalna steta u selu Vidovice procjenjuje se na oko milijardu i pol njemackih maraka. Nesto manja steta evidentirana je u selima Kopanice i Jenjic.

- Zarobljeni pripadnik formacije JNA koja je sudjelovala u okupaciji hrvatskog sela Vidovice, Jovo Stevanovic, Srbin, roden 1952.godine, iz Loncara, kaze:

"... Negdje potkraj ozujka 1992. godine ja sam, zajedno s vecim brojem ljudi iz sela Loncari, pozvan na sastanak koji je odrzan u Omladinskom domu u nasemu selu. Taj sastanak su vodili Niko Peric iz Loncara i major Ljubomir Zivanovic, koji je inace bio na sluzbi u vojarni JNA u Brckom, a - prema mom saznanju - rodom je iz Srbije. Rekli su da ce Srbima u nasemu selu, kao i u drugim srpskim selima, biti podijeljeno oruzje i da se moramo vojno ustrojiti. Ja sam 6. travnja 1992. godine dobio pismeni poziv koji su mi urucili pripadnici Vojne policije. U pozivu je stajalo da sam duzan javiti se na mobilizaciju istoga dana u selo Donji Zabar, kod osnovne skole. Po dolasku, vidio sam da su tu okupljeni vojni obveznici iz sela Loncari, Covic Polje i Donji Zabar. Svi smo zaduzili vojnicke SMB uniforme. Tada je stotinu i petnaest ljudi iz Loncara zaduzilo uniforme. Zapazio sam i spomenutoga majora Zivanovica. Takoder sam zapazio da je u skoli u Donjem Zabaru smjesteno oko stotinu cetnika iz Srbije, ali mi nije poznato kojoj formaciji su pripadali. Nakon desetak dana, svi smo ponovno pozvani u selo Loncare, kod Doma. Tada smo zaduzili oruzje; ja sam zaduzio automatsku pusku M-70A, streljivo za nju i odgovarajuci pribor. Nasa vojna formacija bila je razine cete, a zapovjednik je bio Niko Peric. Imao je cin kapetana. Komandiri vodova bili su Ranko Simic, sin Blagojev, a u njegovom vodu sam se i ja nalazio, Slobodan Vujic, sin Stankov i Milorad Gajic, sin Milosev. Tada smo bili rasporedivani na vojnicke duznosti i to tako da smo osiguravali prilazne putove selu i vitalne objekte. Desetak do petnaest vojnika iz Loncara 29. travnja rano ujutro, upuceno je u selo Lepnice. Tamo se okupilo dosta vojnika iz drugih sela: Covic Polja, Donjeg Zabara, Obudovca i Pelagiceva. Bio je prisutan i major JNA Ljubomir Zivanovic, a takoder je bio i nas komandir Niko Peric. Bila je tu i kompletna jedinica cetnika koji su dosli iz Srbije, a koji su, kako sam vec rekao, boravili u Donjem Zabaru. Tada je major Ljubomir Zivanovic svima prisutnima objasnio koncepciju napada na hrvatsko selo Vidovice i naredio napad. Osim pjesadije, u ovom napadu sudjelovala su i cetiri tenka i cetiri prage. Posadu prvog tenka cinili su: Zdravko Zigic, sin Simov, Ljubisa Adamovic, sin Perin, Milan Vujic, sin Stankov, Dragan Vujic, sin Ilijin, svi iz Loncara. Posadu drugoga tenka cinili su: Makso Gajic, sin Boskov, Slavko Zigic, sin Simin, Milan Curcic, sin Dusanov, svi iz Loncara, a nije mi poznato tko je bio cetvrti clan. Posada treceg tenka bila je iz Donjeg Zabara, a znam da su u njoj bili Dragan Kuslakovic i Zoran Zarkic, dok za cetvrti tenk ne znam tko je bio u posadi. Jednu je pragu vozio momak nadimkom Plecko, iz Obudovca. Major Ljubomir Zivanovic je prije pocetka napada rekao svim vojnicima, a posebno cetnicima iz Srbije, da - ukoliko zauzmu selo Vidovice - mogu sebi prisvojiti svu imovinu koju nadu u ovom hrvatskom selu. Sam napad poceo je negdje oko devet sati.

Zelim takoder izjaviti da su, pored osoba koje sam vec naveo, u napadu na Vidovice, koliko se sjecam, sudjelovali i: Zoran Markovic, Ranko Simic, Slobodan Jovic, sin Vasin, Brano Cvitkovic, sin Nikin, Ljubisa Trubajic, sin Ostojin, Slobodan Vujic, Milorad Gajic, Slobodan Gajic, sin Cvjetinov, Milan Semberovic, zvan Miki, sin Nikolin.

Mi smo napad na selo Vidovice izveli djelujuci iz vise pravaca, a ja sam bio u formaciji koja je napad izvela iz pravca magistralnog puta Orasje - Loncari. Iz nasih tenkova je otvarana jaka vatra po samom selu, tako da je dosta kuca u selu poruseno. Nas napad je trajao negdje do 13,30 sati te smo mi tada usli i zauzeli selo Vidovice.

Po ulasku u selo ja sam u dvoristu jedne kuce pronasao sjekiru srednje velicine, duzine drske oko cetrdeset centimetara, koju sam ponio sa sobom. Krecuci se kroz selo, u zaselku zvanom Albanija, na putu sam susreo jednu zenu, Hrvaticu, iz sela Vidovice, staru oko sezdeset i pet godina. Bila je obucena u seljacku nosnju crne boje. Prilikom tog susreta, iako mi ta zena nije nista rekla, ja sam zamahnuo sjekirom koju sam drzao objema rukama, te sam udario ovu zenu ostricom sjekire u predjelu vrata. U tom momentu ta zena je jauknula i rekla mi je, koliko se mogu sjetiti: "Zasto me udari?" Ja sam ponovno zamahnuo sjekirom i jos jednom je udario na isti nacin, nakon cega je ova zena pala na put. Ja sam nakon toga nastavio kretanje, dok je ta zena ostala da lezi na putu. Posto je ovo vidio, moj desetar, Zoran Markovic, rekao mi je: "Zasto ubi zenu"? Da sam to ucinio, i na kakav nacin, poslije sam pricao Simic Ranku, svom vodniku.

Posto smo okupirali ovo selo, pripadnici nase vojske su iz kuca kupili skupocjenije stvari, tehnicke aparate, osobna vozila i slicno. Poslije povratka u Loncare cuo sam u pricama da je u selu Vidovicama ubijeno oko deset civila, ali mi nije poznato pojedinacno, tko je ostale ubijao. Dana 2.5.1992. godine ja sam zajedno s Gajic Maksom, njegovim autom, posao u Vidovice, kako bismo pljackali hrvatsku imovinu. Tom prilikom nas su zarobili pripadnici HVO-a".

U selu Vidovicama razoreno je i unisteno hrvatsko kulturno nasljede: crkveni arhiv, crkveni inventar, mjesni arhiv, narodne rukotvorine, niz objekata starije arhitekture, veliki broj predmeta etnografskog obiljezja itd. Prema svojoj vec ustaljenoj metodologiji, Srbi su, zaokruzujuci svoje genocidne postupke u ovim selima, promijenili ime sela Vidovice, te su ga bili nazvali "Vukovo" (prema poginulom “Seseljevcu” iz Pljevalja, cetniku Aleksandru Vukovicu, zvanom Vuk).

Valja napomenuti da je ovaj prostor, odnosno sela Vidovice, Kopanice i susjedno selo Vucilovac, osloboden 23. listopada 1992. ucinkovitim akcijama Hrvatskog vijeca obrane. Srpski genocid potvrduje cinjenica da za vrijeme srpske okupacije ovih sela, u razdoblju od 1. svibnja do 23. listopada 1992., ni jedna osoba hrvatske nacionalnosti koja je tu ostala - nije prezivjela, sve su ubijene. Na koji nacin su pripadnici srpskih postrojbi motivirani za ratne zlocine u Bosanskoj Posavini koje je planirala, poticala i koordinirala komandna struktura general-staba JNA i Saveznog sekretarijata na narodnu obranu SFRJ, sa sjedistem u Beogradu, najrjecitije govori istup njihova visokog oficira, pukovnika Mihajla Durdevica. (Roden je u Srpskoj Tisini, opcina Bosanski Samac, a u tijeku 1992. godine nalazio se na duznosti inspektora glavne inspekcije SSNO, zaduzenog u ime JNA za koordinaciju odredenih aktivnosti u okviru okupacije Bosanske Posavine). Na sastanku s komandirima jedinica JNA, koje su sudjelovale u agresiji na opcinu Orasje, 21. svibnja 1992., naznacio je glavni cilj njihove borbe "... opstanak srpstva i ujedinjenje Srba, te opstanak na svojoj zemlji”, misleci pritom na prostor Bosanske Posavine. 7)

[jeti2]

Pripadnike cetnickih vojnih formacija njihovi zapovjednici i politicki vode su i materijalno motivirali za agresiju. Nakon okupacije sela Vidovice i Kopanice jednom broju pripadnika srpskih jedinica koje su sudjelovale u okupaciji ovih hrvatskih sela, podijeljen je dio opljackane hrvatske pokretne imovine, o cemu svjedoci zarobljeni originalni popis, koji se ovdje prilaze.

U daljnjem tijeku rata, neprijatelj je nastavio izvodenje bojevih djelovanja po slobodnom teritoriju opcine Orasje. Posebice je granatiran sam grad, odnosno civilno pucanstvo koje je citavo vrijeme rata zivjelo u njemu. Da bi slomio otpor branitelja, neprijatelj je vrlo cesto bombardirao i avio-raketirao, sam grad Orasje. Zrakoplovi tipa "MIG" posebice su bombardirali vitalne objekte u gradu, a narocito skelski prelaz, gdje se nalazio najveci broj civila. Krateri aviobombi nastali su u neposrednoj blizini hotela, robne kuce, vatrogasnog drustva, skele itd. Cilj agresora bio je sto vise porusiti, pobiti sto vise civila, okupirati grad kao opcinsko sjediste, te na taj nacin slomiti otpor branitelja. I pored svega toga, branitelji opcine Orasje odolijevali su svim napadima neprijatelja, sto je odmah u pocetku napada bio predznak da ce iz nametnutog rata izaci kao pobjednici. Nakon okupacije dijela ove opcine, kako je to vec naznaceno, obrambene snage opcine Orasje ucvrstile su svoje redove te spremno docekale napade neprijatelja.

Okosnicu i udarnu snagu obrane Orasja, cinili su hrvatski domoljubi iz ove opcine koji su sudjelovali, tijekom 1991., u obrani hrvatske domovine, a koji su se pocetkom cetnicke agresije na opcinu Orasje vratili, kako bi branili vlastitu obitelj i rodnu grudu. Sa stecenim ratnim iskustvom, u odorama hrvatske vojske, koju su zadrzali kao uspomenu, unosili su pomutnju u redove neprijatelja i jednostavno mu u samom pocetku rata dali do znanja da na hrvatsko tlo ove opcine nece krociti.

U selu Bukova Greda branitelji su otkrili, 8. svibnja 1992., ranije formiranu jedinicu JNA. Jedan broj pripadnika ove postrojbe je zarobljen, zajedno s vecom kolicinom oruzja i streljiva, pa je sprijecen planirani napad JNA na zapadni dio opcine, a zarobljena kolicina oruzja i streljiva znatno je ojacala obrambenu moc. Na osnovi pronadene dokumentacije, vidljivo je da je ova postrojba JNA imala sljedeci sastav:

Tablica II: SASTAV JNA U ORASJE

Zarobljeni pripadnici ove vojne postrojbe, njihovi pomagaci i suradnici, prijavljeni su Medunarodnom crvenom krizu, ciji su ih predstavnici citavo vrijeme njihova boravka u zatvoru obilazili. Razoruzavanje ove vojne postrojbe JNA u Bukovoj Gredi samo je za odredeno vrijeme odlozilo planirani napad neprijatelja na zapadni dio opcine Orasje. Da bi ostvario zacrtani cilj, 19. srpnja 1992., agresor je silovito napao podrucje citave opcine, s glavnim pravcem udara na selo Ostra Luka, posebice na zaselak Galici. Napad je neprijatelj izveo sa svojih uporista u selima Batkusa i Obudovac, dakle s prostora opcine Bosanski Samac. Neprijatelj je odbijen, a njegove postrojbe su porazene. U nastavku rata, u pokusaju da svakako okupira opcinu Orasje, srpski agresor je upotrebljavao razlicite sastave svojih postrojbi, koristeci pritom svu raspolozivu vojnu tehniku. Najveci ratni zlocinci pojavljivali su se tijekom rata kao organizatori napada srpske vojske na ovom ratistu u ulozi zapovjednika. Valja spomenuti one najodgovornije, jer su iza njihovih zapovijedi ostali teski ratni zlocini, prije svega nad civilnim stanovnistvom. To su general Ratko Mladic, general Manojlo Milovanovic, general Momir Talic, general Novica Simic, general Slavko Lisica, potpukovnik Stevan Nikolic, potpukovnik Mile Beronja, major Ljubomir Zivanovic, pukovnik Mihajlo Durdevic, i mnogi drugi. Stotine civilnih osoba na podrucju opcine Orasje poginulo je ili ranjeno od ispaljenih raketa, granata, avio-bombi i drugih ubojitih sredstava ispaljenih prema zapovijestima ovih srpskih komandanata. Tisuce obiteljskih kuca je poruseno ili osteceno. Deseci katolickih vjerskih objekata poruseni su ili osteceni. Neprijatelj je na teritorij opcine Orasje, na naseljena mjesta i civilno pucanstvo, za vrijeme rata ispalio na tisuce granata i vise od trideset raketa tipa luna, na desetine raketa tipa volkov itd. Posebnu brutalnost cetnicki je agresor iskazao za vrijeme svibanjske ofenzive 1995.g., u napadima na opcinu Orasje. Nakon poraza u zapadnoj Slavoniji, u Republici Hrvatskoj, srpski agresor je ofanzivom "Osveta", napao slobodne prostore opcina Orasje i Bosanski Samac, zeleci ih okupirati. Agresor je upotrijebio svoje najelitnije postrojbe. Zapovijedao je general Momir Talic. Hrvatski su branitelji i u ovim borbama porazili neprijatelja, sto je znacilo pobjedu ne samo u ovim borbama, nego u ovom cijelom ratu. Koliku je zlocinacku brutalnost neprijatelj iskazao u ovoj ofanzivi, prema civilnom stanovnistvu opcine Orasje, govori cinjenica da je samo 7. kolovoza 1995.g. od cetnicke granate u selu Matici poginulo osam petnaestogodisnjaka i sesnaestogodisnjaka.

Srpski agresor je u Bosanskoj Posavini slomljen i porazen, upravo na orasko - samackom ratistu, ne uspjevsi okupirati i ovaj prostor na kojemu, kao i u cijeloj Bosanskoj Posavini, Hrvati zive stoljecima. Od agresora se obranio naoruzani hrvatski narod u borbi za svoju opstojnost.

IZ Knjige: Ratni zločini u Bosanskoj Posavini

[sb323ar]

Poslije OA "Angela" Svilaj, u kojoj sam izgubio jedanaest prijatelja, te u kojoj su mi bili zarobljeni sedmorica prijatelja (jedan od njih se "objesio u zatvoru" - službeno izvješće), a imajući informacije o patnjama koje su prošli u zatvorima i logorima, patnjama i "strijeljanjima" kroz koje su prolazili, čekajući sve ovo vrijeme da institucije rade svoj posao (jer imaju svjedočanstva zarobljenih), pomoći ću istima nekim detaljima:

U DGS (državna granična služba) Bosanski Brod, točnije, na graničnom prijelazu, radi osoba koja je iste (moje prijatelje) mučila, tukla i iživljavala se na njima. Za sada toj osobi neću otkriti ime (jer znam da je SIPA prije nekoliko mjeseci ispitivala o tom slučaju), ali svako strpljenje ima svojih granica.

Evo Vam materijal gospodo, izvadite predmet iz ladice.


P.S. Svaki moj post ima razlog. Ovdje je razlog da se pojedinci malo zamisle kad putuju.

[sb323ar]

Dana 23.4.1992 civili se izvlače skelskim prijelazom u Donjem Svilaju. Video sam isjekao jer nisam želio da se vide lica vojnika u pratnji skele. Vidljivo je da se civili izvlače sa vrećicama u rukama, to im je i ostala sva materijalna imovina koju su spasili. http://www.youtube.com/watch?v=9k7QmoO2dEE

Ovo je za one koji kukaju o progonu stanovništva. Kad budem imao vremena, postaviću i video civila pobijenih u istom mjestu, kao i pripadnike "junaka" koji su ga osvojili.

Ovdje sam isjekao stanje na ulici u centru Odžaka, na samom početku rata. http://www.youtube.com/watch?v=nxXCMy3wS5M

Hehe, nije nas puno više niti bilo

[sb323ar]

kobrin sin kaže:

ajde napiši ime tog zločinca neka se vidi ovdje......

Polako prijatelju, nek se službe prvo očituju. Obećavam da ću objaviti.

Da nastavimo malo sa video materijalom:

Učinak (rezultat), "selektivnog" bombardiranja neprijateljske avijacije, Odžak, "Puzića Mahala", prva kuća do starog groblja, udaljenost od centra grada cca 200-300 metara.

http://www.youtube.com/watch?v=w43PYGnIW4k

"Učio sam od neprijatelja" - izgleda da je najbolje glasno kukati.

[DebeliXXL]

Bosanska posavina se proteže malo više od Odžaka do Dervente. Niko ništa o Brčkom, tamo je cijeli grad bio konclogor. Tamo su koljači nadamašili sve ratove u svireposti pa i svoje mrske neprijatelje Ustaše.
To samo potvrđuje da kao društvo odgajamo i ubojice, i treba im samo pružti priliku da se pokažu.
Ista priča s Dobojem, cijei grad je Konclogor, gdje ljudi žive u svojim stanovima i čekaju noć kad će doći i po njih.
Bosanki Šamac je stradao prvi, ništa manje nego drugi.

Kd sve spoznaš onda Dervetna, Odžak i Bos. Brod nisu puno stradali imali su vremena se pripremiti.
Poslije Orašja jedini grad gdje su četnici dobili po zubima je Gradačac. Tamo nismao imali rezervnu domovinu, i pomoć, sami smo se obračunali s koljačima.

[sb323ar]

DebeliXXL kaže:

Bosanska posavina se proteže malo više od Odžaka do Dervente.

Ja se dotaknem i ostalih mjesta, koliko toliko. Ne mogu pričati o onomu što ne znam detalje. Zašto se ne uključiti malo više i detaljnije nam svima objasnite šta se tamo sve dešavalo.

[goldietrickz]

DebeliXXL kaže:

Kd sve spoznaš onda Dervetna, Odžak i Bos. Brod nisu puno stradali imali su vremena se pripremiti.

Bosanski Brod se imao vremena pripremiti? a kako tocno je imao vise vremena od drugih ako su tamo sukobi poceli vec 3.3.1992, dakle prije nego drugdje u Bosni i Hercegovini?

[sb323ar]

budimo ljudi kaže:

Nisam rekao da si nacionalista samo da mi tvoji postovi djeluju ekstremni i neobjektivni jer niječeš sve vaše nazovimo zločine a na kvadrat sve naše,da se tako izrazim,to je već na granici između zdravog patriotizma i nacionalizma.Poštujem ako je tako kako kažeš,ja bih najsretniji bio kada nikada više na ovim prostorima ne bi bilo ratova ali prvo moramo sazreti u glavi.Ja sam već napisao da sam patriota i da volim srpski narod i da sam ponosan zbog toga ali zaista nikog ne mrzim samo ne mogu u glavi poslagati tvrdnje koje tvrdiš,previše vređaš moju inteligenciju,cifre,činjenice koje koristiš mi režu vijuge a znam da nisam paglu,ne mogu naći nit stobom a trudim se ljudski!
Što se tiče četništva opet moramo koristii činjenice,da li se slažeš samnom da je NDH zauzimala prostore Bosne,Srbije?

Moji postovi su potkrijepljeni imenima, papirima, video materijalom, slikama, konkretnim mjestima. Zašto bi to bilo na granici nacionalizma? Zar da mi savo štrbac piše povijest. Ja i moji prijatelji smo tamo krvarili i znamo dobro šta je tamo bilo. Dok sam živ ću podsjećati ove mlade generacije o tome šta je bilo. Razlika između mene i save štrbca je što ja ne izmišljam imena i događaje i što ja ne primam nikakvu naknadu za svoj rad.

Kažeš da ne možeš shvatiti "činjenice koje koristim". To i jesu činjenice de facto, to se dogodilo, tako je bilo, ne znam šta ti smeta...

[budimo ljudi]

goldietrickz kaže:

JNA dijeli oruzje "svim gradjanima"? smijesne li raspre, smijesnog li diskutanta.

Šta ti je smješno,nisu Srbi krivi što su najbrojniji narod u JNA bili,ja ti znam dosta hrvata i muslimana koji su u početku bili u JNA pa posle bježali,dezertirali,do polovine 1992 JNA više ne postoji u Bosni,formira se VRS,dok je postojala vodila se starim sistemom bratsvo,jedinstvo,stim da od sukoba u Hrvatskoj postaje jasno da hrvati iz Bosne masovno prelaze u redove HV.Recimo moj prvi komšija je ratovao u Vukovaru,išao kao dobrovoljac ili šta već dok sam ja skoro pola godine od toga radio normalno,nisam imao ni puške,uniforme,ništa živo,znaš li ti uopšte podatak da je u Sarajevu izginuo jedan broj mladih vojnika makedonaca koju su se tu našli ni krivi ni dužni.

[ivan.ridjan]

budimo ljudi kaže:

Nemoj se smatrati prozvanim,moja sugestija je kao rođenom bratu,ta istorija nije tako daleka kako ti se čini.Pošto ostavaljaš ubjedljivo najviše postova koji su po mome skromnome mišljenju daleko od objektivnog,skrećem ti pažnju da takav načina razmišljanja dovodi do zločina gdje stradaju nevini.Ne moraš u životu nikada počiniti zločin,ali ako svoju djecu odgajaš kao što iznosiš postove može biti veoma opasno,ne mora ni tvoje dijete počiniti zločin ali može tvoj unuk ili praunuk.Sve što radimo u životu nosi određene posledice i ima veće posedice nego što vidimo u ovome trenutku.Istina je nedostižna jer je u praksi neizvodljiva zbog nas samih,ljudski rod je sklon sam sebi praviti istinu kako njemu odgovara,svaki čovjek ima svoju istinu koja u globalu čini milione drugih istina a istina je jedna,ko to ima apsolutno pravo da zakupi istinu ovoga svijeta,ko smo mi da određujemo i zaključujemo istine.Primjetio si da ne pričam puno o opštini Opštini Odžak jer nemam previše informacija iz toga kraja ali iz drugih krajeva gdje sam bio iznesem,tvoja i moja istina se ne poklapaju čak što više u pojedinim trenutcima se rapidno udaljava jedna od druge za 180 stepeni,nekada se približimo na 45 ali uglavnom se držimo između 90 i 180 stepeni,puno je to druže,ne zapitaš li se nekada da nisi postao ekstrem a da toga još nisi ni svjestan!

Usput, mali OT, moj stric, dijete od nepunih 7 godina, ubijen je od četnika. Gdje su ono oni izjednačeni s antifašistima?
Za sve ljude koje istinski interesuje četnički pokret mora malo dublje ući u analizu,opet si izbacio poluinformaciju.Četnici su bili antifašisti,njihova ideologija nema nikave veze sa nacističkom ideologijom,istina je da je postojalo nekoliko frakcija koje su imale saradnju sa Njemcima ai samo u cilju da se sačuva stanovništvo od odmazde.Desanka Maksimović je opjevala u krvavoj bajci najbolje stanje srpskog civila za vrijeme okupacije.Moramo se pogledati u oči i biti ljudi,NDH je bila država koja je imlala svoje organe koje su sprovodili određene naredbe,četnici i partizani u cijeloj toj priči predstavljaju otpor diverzatntskog karaktera nekda stihijski,nekda organizovan i planski lai uglavnom manjeg inteziteta,po šumama i livadama Bosne i Srbije,oslobode jedno selo pa se povuku,oslobode drugo.Orden koji je posthumno Dražo Mihajlović dobio nije spao s neba,u pitanju su hiljade spašenih američkih i savezničkih pilota,četnici su bili antifašisti i to ne može niti jedna vlada promjeniti,to što su radili zločine,to je druga stvar!Ne bježim ja od toga,onaj rat je bio još suroviji od ovoga,ja bukvalno znam za ogroman broj slučaja gdje su braća bila podeljena na četnike i partizane,gdje su bukvalno ubijali jedne druge!Ustaše su bile režimska vojska i policija,a partizani i četnici diverzantski otpor,razlika je velika!

Čitam već danima tvoje laži . Ili si notorna neznalica , ili si samo srbin u borbi za bolju i lažiranu prošlost .

Četnici antifašisti

Dakle , takve kretenske izjave moraju se po stoti put protuargumentirati .

Četnici su bili antifašiste kao što je to bio i sam musolini i hitler .

Već je par Srba pokušavalo prodavati te bljuvotine na forumu , no naslušao sam ih se i uživo .

Dakle , recimo da ne znaš da su četnici bili i kao pokret i kao organizirana vojska - fašisti i nacisti . Te smradovi koji su ubili stotine tisuća nesrba , ali i Srba koji su bili protiv njihovog manijakalnog pokreta ubojica i silovatelja , te pljačkaša .

Poznato ti je valjda da je draža mihajlović blisko surađivao sa njemcima , te sa talijanima . nedić i ostali "vrli antifašisti" su očistili Beograd i Srbiju od Židova . Kako "antifašistički" .

Nadalje , očito se praviš ćosav kad izbjegavaš istinu i upravo o ubojstvima stotina američkih i engleskih pilota od strane četnika . A ti pišeš da su ih oni spašavali . Evo ti i filmska ekranizacija četnika kao "antifašista"
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...Yad7ew&cad=rja

Pregledaj film i pročitaj dokumentaciju , pa češ shvatiti tko su bili četnici koji su ubijali američke i engleske pilote.

Glupi englezi su forsirali četnike do 1944 , kad su shvatili da ih četnici levate i varaju , jer najbliže surađuju sa nacistima i fašistima .

Od tada daju naklon titovim partizanima . draža mihajlović je dobio famozno priznanje "borca antifašiste" od grupe američkih idiota , te je ubrzo ta sramota i potpuno uklonjena . A valjda ti je poznata i činjenica da četnici i ustaše skupa sa njemcima ratovali rame uz rame , na pojedinim područjima i to često . A po tebi , samo su ustaše bili nacisti i fašisti

Čede su skidale kokardu , pa stavljali zvijezde i obratno , kako je smradovima odgovaralo . A najgore od svega što je velika većina ostala živa i nekažnjena nakon svojih zločina po cijelom prostoru . Veći dio se infiltriro kod tita i to mu je bila kobna greška . Velika greška , te jaram za sve ostale narode u tada budućoj jugi .

Iako nije poznato , što je tito onda bio srbima ? Što ubiše svoje "saveznike antifašiste" ? Zašto je tito ubio dražu mihajlovića i ostale četnike - "antifašiste" . Tvoj odgovor ?

budimo ljudi kaže:

Šta ti je smješno,nisu Srbi krivi što su najbrojniji narod u JNA bili,ja ti znam dosta hrvata i muslimana koji su u početku bili u JNA pa posle bježali,dezertirali,do polovine 1992 JNA više ne postoji u Bosni,formira se VRS,dok je postojala vodila se starim sistemom bratsvo,jedinstvo,stim da od sukoba u Hrvatskoj postaje jasno da hrvati iz Bosne masovno prelaze u redove HV.Recimo moj prvi komšija je ratovao u Vukovaru,išao kao dobrovoljac ili šta već dok sam ja skoro pola godine od toga radio normalno,nisam imao ni puške,uniforme,ništa živo,znaš li ti uopšte podatak da je u Sarajevu izginuo jedan broj mladih vojnika makedonaca koju su se tu našli ni krivi ni dužni.

Srbi su naoružavani još krajem 80-tih i početkom 90 - te od strane četnićke tzv . jna . Tako da ne laprdaj.

Imam rodbine i braće po oružju - prijatelja , koji su otprilike mojih godina i zadržavani su u tzv . jna silom 1991 i 1992 . Dosta ih je uspilo pobjeći , no mnogi i nisu ...

Držali su i Slovence i Albance , Makedonce te ostale narode protiv njihove volje . Srpka agresija i borba da mučki okupiraju nesrpske zemlje i pobiju što više Hrvata , Muslimana , nesrba , je uspila vam izuzetno , no izgubili ste oteto , jer je prokleto i vraća vam se kao bumerang . Zbog tog žala ste godinama sa jednim te istim lažima i vraćate se iznova sa svojim "istinama" .

Dakle , nekoliko Prijatelja i mnoštvo Hrvata te nesrba , koji su neki i dan danas u HV -u , su silom i pod prijetnjom smrću , srpski smradovi - oficiri tzv . jna , odvlaćili na agresiju u Vukovar i Vukovarsko područje , te Osjećko područje .

Bili su stacionirani u Srbiji i išli na "teren" u Vukovar i Osijek .

Neki su poginuli od četnićke paljbe i neznanja gdje je tko , preklapanja sile raketno-topničkih razaranja civilnih objekata Vukovara , neki su ubijeni od četnićkih oficira tzv . jna jer nisu htjeli ići i pucati na civile i Hrvate koji su branili svoje domove . A neki su uspjeli pobjeći iz Srbije tek 1992 i kasnije .

Njegova grupa se spasila preko Hrvata iz Subotice . Uspili su pobjeći preko Mađarske , tek u kasnu jesen 1992 , a u tzv . jna je otišao početkom 1991 ! ! !

Osim nekolicine udbaša , kos-ovaca i izdajnika svojih naroda , Hrvati nisu htjeli sudjelovati u veliko srpskoj agresiji na Hrvatsku i BIH .

Loš vam je i drzak pokušaj relativizacije i tobožnjeg "žala" za jugom i njenom "obranom" od strane jna - napadom na nesrbe , Hrvatsku i BIH . A četnici ti antifašiste bili

[sb323ar]

budimo ljudi kaže:

Recimo moj prvi komšija je ratovao u Vukovaru,išao kao dobrovoljac ili šta već dok sam ja skoro pola godine od toga radio normalno,nisam imao ni puške,uniforme,ništa živo,znaš li ti uopšte podatak da je u Sarajevu izginuo jedan broj mladih vojnika makedonaca koju su se tu našli ni krivi ni dužni.

Za prvi dio boldanog texta, znaš li ti (kad si se već dotakao Vukovara) od kad do kad je trajao sukob tamo. Sad se vrati nekoliko stranica unazad pa pročitaj detaljno onu presudu koju sam postavio i u njoj ćeš naći kad su srbi iz novog grada dobili oružje u ruke, i to upravo iz vp derventa, tvoga grada, tvoje vojske, ah da, više su voljeli novogradske srbe nego vas oko kasarne.

Za drugi dio boldanog texta, kažeš da su se tu našli ni krivi ni dužni. Zašto onda ne okriviš starješinu koji ih je tu poslao, pa ljudi moje svi se sjećamo (barem mi iz BiH, jer je televizija prenosila uživo) početka rata u Sarajevu, dešavanja oko Vraca, izlaska oklopa na ulice...

Kad već spominješ makedonce koji su izginuli, ja ću ti spomenuti jednog hrvata iz Gornjeg Svilaja, spaljen u tenku u zapadnoj slavoniji, neću mu spomenuti ime. Taj hrvat je bio mladi vojnik u bivšoj vojsci, njegov tenk je pogođen protuoklopom tamo, čovjek kaže da je morao biti u njemu jer je imao upereno oružje u glavu. Šta su pripadnici HV trebali napraviti, zamoliti ih možda da hrvati i ostali nesrbi izađu van te tek onda pucati?

[jeti2]

DEBELIXXL evo o Brčkom:

AGRESIJA NA OPCINU BRCKO

Kada se analizira agresija na Bosansku Posavinu koja je trajala od 1992. do 1995. godine, nedvojbeno se moze zakljuciti da je velikosrpski plan predvidio tri stupnja njezine izvedbe. Prvo je predvideno visestruko vertikalno presijecanje odnosno parceliziranje Bosanske Posavine, pravcem jug-sjever. Drugi je stupanj predvidao njezino horizontalno razdvajanje od ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine, po duzini, probijanjem tzv. koridora, na pravcu istok-zapad. Posljednji, treci stupanj predvidao je ciscenje unutar stvorenih dzepova. Odmah po okoncanju prvog stupnja, cetnickom okupacijom hrvatskih sela Jenjic, Vidovice i Kopanice te izbijanjem na rijeku Savu, agresor je poceo ostvarivati drugi dio svoga plana. Pocelo je to 1. svibnja 1992. godine, napadom s istoka na opcinu Brcko. Opcina Brcko (87 627 stanovnika) na krajnjem je istoku Bosanske Posavine. Ona prakticno predstavlja ulazna vrata u Bosansku Posavinu, s istoka. U ukupnoj strukturi stanovnistva ove opcine najmanje je bilo Srba (18 128), Hrvata je bilo 22 252, a Muslimana 38 617 te ostalih 8 630. Hrvatsko pucanstvo uglavnom naseljava zapadni i sredisnji dio opcine.

Predratna atmosfera u opcini Brcko bila je ista kao i u susjednim opcinama. Vec opisano ponasanje celnika SDS-a i drugih velikosrpskih ideologa, iz susjednih opcina, bila su schema ponasanja i u ovoj opcini, inace najbrojnijoj u Bosanskoj Posavini.

Bez obzira na to sto je u opcini Brcko zivjelo samo dvadeset posto Srba, imajuci u vidu njezino znacenje za ostvarenje ukupnog velikosrpskog plana, ona je takoder bila uracunata u srpske proracune kao njihov teritorij. Kako bi to i ostvarili, srpski ideolozi su isplanirali masovni genocid nad Hrvatima i Muslimanima, a da bi to i uradili, predvidjeli su vise nacina, prije svega masovno unistavanje hrvatskog i muslimanskog naroda, masovno silovanje djevojaka i zena, te unistavanje kulturnih, duhovnih i materijalnih odrednica njihova povijesnog trajanja na ovim prostorima. Tako zamisljeno etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana moglo se ostvariti samo ozivljavanjem srpskih kolektivnih frustracija, ozivljavanjem idola iz srpske mitologije, kako bi se na taj nacin pokrenuli valovi srpskog barbarizma koji ce, u ime navodno ugrozenog srpstva, ciniti takve zlocine kakvi nisu zabiljezeni u novijoj svjetskog povijesti. Srpska politika etnickog ciscenja svoj prakticni prikaz ima upravo na prostorima Bosanske Posavine, i u opcini Brcko.

Za agresiju na ovu opcinu JNA se posebno pripremala u svojim utvrdama, u vojarnama u Brckom (komandant je bio pukovnik Pavle Milenkovic, a casnik sigurnosti kapetan Milan Petrovic), u selu Krepsic, te u izdvojenom zapovjednom mjestu Sedamnaestog tuzlanskog korpusa, u Pelagicevu. Opcina Brcko je u svom istocnom zaledu imala jake postrojbe JNA te paravojne cetnicke postrojbe na prostoru opcine Bijeljina: “Arkanovce”, “Seseljevce”, “Bele orlove” i druge. Valja dodati da su u vojarnu JNA u Brckom mjesec dana prije agresije pristigle i paravojne postrojbe kapetana Dragana. Uvod u sam rat u ovoj opcini bilo je rusenje mostova na rijeci Savi, sto su 30. travnja 1992. godine, u jutarnjim satima, izveli cetnicki diverzanti kapetana Dragana. Prema slobodnim procjenama, na pjesackom mostu u Brckom, u trenutku diverzije, nalazilo se oko sezdeset ljudi, okrutno ubijenih njegovim rusenjem.

[jeti2]

...

Sutradan, 1. svibnja 1992. godine, grad je okupiran. JNA i pripadnici paravojnih postrojbi zauzeli su sve vitalne objekte u Brckom. Muslimani i Hrvati iz grada bjeze u okolna naselja: u Palanku, Brku, Rahic, Zovik i druga. Nazalost, mnogi Muslimani i Hrvati kasno su shvatili namjere srpskog agresora te su ostali u okupiranom gradu da bi vrlo brzo postali bespomocne zrtve agresora, prije svega cetnickih koljaca. U prigradskim naseljima osnovana obrana opcine Brcko oduprla se agresoru te je zaustavljeno njegovo napredovanje prema jugu.

Etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana u Brckom pocinje 2. svibnja 1992. godine, da bi u narednih nekoliko dana, na raznim mjestima u gradu, bilo ubijeno nekoliko stotina gradana nesrpske narodnosti. (Zgrada SUP-a, hotel “Posavina”, Trgovacki centar, pored rijeke Brke, itd.). Ljudi su izvodeni iz svojih kuca i ubijani na dvoristu ili na ulici. Oni koji su prezivjeti nalete cetnika u prvom zahvatu, deportirani su u logor.

Najpoznatiji dio logora u Brckom je Luka. U hangarima i krugu ove rijecne luke Muslimani i Hrvati masovno su likvidirani. Prema jos uvijek neutvrdenim tocnim pokazateljima, tu je na najbrutalniji nacin ubijeno oko tri tisuce ljudi. Izmedu ostalog, ubijalo se i masovnim strijeljanjima. Tijela ubijenih su bacana u Savu ili su kamionima odvozena u svinjogojske farme i drugdje, te bagerima zatrpavana u masovne grobnice.

Izmedu ostalih, najpoznatiji cetnicki zlocinci su Goran Jelisic, zvan Adolf i Ranko Cesic (obojicu je Medunarodni sud za ratne zlocine vec optuzio!), Monika Ilic, kci Borina, te Rajko Rajcic. U sportskoj dvorani “Partizan” koja se nalazi u samom sredistu grada, posebice prvih dana okupacije, Hrvati i Muslimani su takoder likvidirani. Civili su dovodeni u dvoranu, zlostavljani, muceni i ubijani. Kasnije je jedan broj osoba iz Brckog (njih oko tisucu) odveden u logor Batkovic, gdje su takoder zlostavljani i ubijani. U mucenju logorasa i likvidacijama u ovom logoru posebice su se isticali Fikret Piklic, Dzemal Zahirovic, zvan Spajzer, (zatocenike je ubijao udarcem kamena ili lomljenjem kraljeznice), Gligor Zoric, Veselin Nikolic i drugi. Poseban zlocin u ovom gradu je silovanje nesrpkinja, zena i djevojaka. Masovnost i nacin silovanja svjedoci da se nedvojbeno radi o sustavnom, unaprijed planiranom, politicki motiviranom spolnom nasilju kao posebnom obliku genocida.

Poznato je da je odmah nakon okupacije grada u kavani Vestfalija otvoren bordel, u koji su dovodene nesrpkinje iz Brckog zbog izivljavanja cetnickih zlikovaca. Tu je zlostavljan nesrpski zenski etnos, unistavan na najsvirepiji nacin (odsijecanjem dojki, masakriranjem tijela...). Vecina tih zena je nakon perverzija nad njima ubijana, kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zlocina. Gole nesrpkinje na ulicama Brckog, stravicni krici iz Vestfalije, ono je sto pamte ocevici, kao uspomenu na te dogadaje i na to apokalipticno vrijeme i neljude. Slicni oblici morbidnog spolnog nasilja su uoceni i u dijelu logora Luka. Neke se od prezivjelih djevojaka i zena nikad nece oporaviti od prozivljenog soka. Mnoge od njih su dugo zadrzavane u zatocenistvu kako ne bi mogle prekinuti trudnocu. Time se svjesno pokusala produbiti trauma ovih zena, njihovih obitelji i sire drustvene sredine. Znakovito je da se uzrok takvog ponasanja cetnika javlja u kulturno-politickom kodu, koji je zaveden u kolektivnoj memoriji, a koji se obnavlja kroz mitologiju i rituale (nosanje “mostiju” Cara Lazara u predratnom vremenu po sirem prostoru bivse Jugoslavije), te se to u odredenom trenutku instrumentalizira za aktualne politicke ciljeve. (Govor Slobodana Milosevica na Gazimestanu 1989.g.). Time je ponasanje cetnika odredeno kao zlocinacko i perverzno, a jednaka je logicka konzekvenca i ciljeva velikosrpske politike. Zadaca je te politike zapravo bila proizvesti kolektivno ludilo Srba, ozivljavanjem kolektivnih mitoloskih frustracija, kako bi se pocinili masovni zlocini nad nesrpskim narodima koje bi populacijski reducirali i ucinili ih politicki i kulturno nebitnim cimbenicima te proizveli toliku mrznju koja bi onemogucila svaki suzivot.

[jeti2]

...

O dogadanjima i zlocinima cetnika u Brckom, izdvajam samo neke izjave svjedoka.

- R.B.- 01, zatocenik logora Luka:

“... Te veceri u jednom od hangara logora Luka ostalo je nas deset. Cetnici nisu nista htjeli govoriti, ali smo pretpostavljali da ce se nesto gadno dogoditi. Istjerali su nas sve van, naredivsi nam da skinemo ono malo traljave odjece sa sebe i poceli nas tuci. Jedan mi je rekao da se ne bojim, jer ce nas te veceri pobiti. Nakon pet minuta dosla je Monika i rekla mi da se obucem i odem u hangar. Ostali su ostali. Cuo sam jauke, onda i pucnje. A nakon toga i cudesan Monikin smijeh. Pokusao sam zaspati, ali nisam uspio. Sutradan je dosla Monika, ta djevojka-monstrum, rekla mi da odem pokupiti mrtve iza hangara i da se vratim. Otisao sam iza hangara i ugledao ljude bez oci, nogu, ruku, i drugih dijelova tijela. Pogledao sam okolo. Nigdje nikoga nije bilo. Nisam oklijevao. Skocio sam u Savu i zaplivao ...”.

- R.B.- 02, iz Brckog:

“...Nas tri muskarca i dvije zene sklonili smo se 5. svibnja 1992.godine u podrum kuce u kojoj smo stanovali u Brckom. Nakon stanovita vremena glas izvana rekao je da imamo tri minute da se predamo ili ce baciti bombu. Kada smo izasli, otjerali su nas pred Dom zdravlja u Brckom i cijelo vrijeme tukli kundacima. Jedna starica je pod udarcima pala i ostala lezati.

Skupljeni narod su tu razdvojili. Oko sto i osamdeset do dvije stotine muskaraca odveli su u dzamiju. Ta grupa je tu ostala cetiri dana, a ja sam vec poslije cetrdeset i osam sati prebacen na drugo mjesto. Prvu hranu dobili smo tek nakon dva dana. Kazna i za najmanju primjedbu bila je od udaranja batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa ili skakanja sa stola na grudni kos.

Mladic, Musliman, kojeg su u gradu zvali Sarajka, razapet je na kriz usred grada. Nakon dva dana sto do sto i dvadeset ljudi odveli su u restoran poduzeca Laser. Nocu je dolazio cetnik kojeg su zvali Ranko, star oko trideset godina. Prozivao bi ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Strazari bi trazili da legnu na zemlju tako da nam nisu vise bili na vidiku. Kada bi oni otisli i kada smo se mogli primaci prozoru, vidjeli smo mrtve ljude prerezana vrata. U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak zena razlicite dobi. Taj Ranko, iz sela Potocari, silovao je zenu, majku dvoje djece. Bila je prisutna i njezina majka. Nocu 7. svibnja 1992. prebacen sam u logor Luka. To je bio carinski skladiste s prozorima visokim cetiri metra. Stakla su bila razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu, gusto stisnuti. Ljude iz SDA i druge, prezimenom su prozivali, po trojicu, da izadu, nakon cega smo culi tri metka, a oni se vise nisu vracali.

Inace su sve radili u simbolici broja tri, kao sto se krste s tri prsta. Ja sam kroz odskrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali da bocno legnu, s glavom na plocnik blizu sahta, gdje je poslije klanja otjecala krv. Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znam jer su vrlo cesto, pijani, s nama nepovezano pricali. Po ekavskom dijalektu su iz Crne Trave (Srbija). Glavni koljac u ovom logoru zvao se Goran Jelisic, a on je iz okolice Bijeljine. Koljac je bio i jedan major JNA, kao i jedan kojeg poznajem od ranije kao strojovodju.

Do 16. svibnja 1992.godine, svake su veceri ubijali izmedu dvadeset i pet i trideset ljudi. Zadnji je ubijen Avdo Karic. Dosli su nocu u dvanaest sati s crvenim beretkama na glavi. Jedan od njih je rekao: “Tri dobrovoljca mi trebaju”. Zatim su ih ubili.

Poslije toga datuma prestala su ubijanja, ali smo vidjeli leseve ljudi koje su dovozili. Do 16. svibnja 1992. godine ubijene su bacali u Savu, gole, a poslije su ih spaljivali u kafileriji. Ljudi su dovozeni osobnim vozilima iz grada i u prvo vrijeme u Potocarima zatrpavani u masovne grobnice, zatim su odvozeni kamionima, hladnjacama, da bi na kraju bili spaljivani. To mjesto se nalazi na putu iz Brckog prema tvornici Interplet. Jednog dana dovezli su deset do dvadeset mladica, starih osamnaest do dvadeset godina, golih, s iscupanim spolnim organima. Imali su odsjecene i usi i nosove. Zatocenici su sluzili za utovar i istovar leseva. Cetnik imenom Ilija prijetio nam je spravom napravljenom od zice, slicnoj skarama. U donjem dijelu ta zica je savijena tako da omogucava cupanje. Od ukupno tisucu i pet stotina zatocenih u logoru, stotinu i dvadeset ih je spaseno i izaslo je na osnovi neke intervencije ili novaca. Takoder znam da je u Brezovom Polju bio otvoren logor-bordel s djevojcicama i djevojkama iz Brckog...”.

[jeti2]

...

- R.B.- 03, iz Brckog:

“... Borbe oko Brckog zvanicno su pocele 1. svibnja 1992.godine. Ja sam bio politicki neutralan te, kao poslovan covjek, nisam glasovao za nacionalne stranke. U mojim odnosima je jos uvijek bilo velikog duha jugoslavenstva. Stanovao sam u zgradi koja je bila vrlo blizu vojarne JNA u Brckom. Kada je poceo rat, mi smo se krili u podrumu nase zgrade. Vidio sam da je pred garnizon JNA doslo jedanaest autobusa bijeljinske registracije, koji su pripadali nekom prevoznickom poduzecu iz Bijeljine. Iz svakog od tih jedanaest autobusa, kada su stali, izaslo je troje do petoro ljudi, u uniformama, sa subarama na glavi, s kokardama i dobro naoruzanih. Ti cetnici, koji su izasli iz autobusa postrojili su se i formirali jednu kolonu, a zatim usli u brcanski garnizon. Tu ih je tadasnja JNA svecano docekala salutiranjem, pozdravima i ljubljenjem po tri puta.

Ostali u autobusima bili su civili, naoruzani automatima. Ispred autobusa, isao je jedan kombi s velikim i jakim razglasom. Na kombiju je bila crna zastava s lubanjom, a na njoj je pisalo “Smrt balijama, smrt ustasama”. S razglasa su pustali “Mars na Drinu” i Arkanovu himnu. Nakon jedan sat, pocela je stravicna pucnjava. Trcali su i oko nase zgrade. Pucali su bjesomucno, neorganizirano, iako nitko nije pucao na njih. Vidio sam kad su osama ili zoljama gadali vodotoranj, koji je bio mozda pedesetak metara zracne linije od moje zgrade. Nakon stanovita vremena, usli su i u nasu zgradu. Na krov su postavili snajperiste koji su pucali na svakoga tko je pokusao izaci, osim na Srbe koji su svi po dogovoru nosili vrpce. U podrumu smo bili dva dana. Nakon toga su nas pronasli i izveli. Odveli su nas u garnizon. Uveli su nas u kino-dvoranu.

Tu je vec bilo dosta svijeta. Dovozili su ih sa svih strana, kupili ljude iz podruma i dovodili ih tu. Tu sam prvi put vidio “Bele orlove”. Vidio sam armiju i ljude u cetnickim uniformama. Tu sam prvi put vidio i Arkanove uniforme. Tesko je reci koliko je nas bilo u toj dvorani, jer su cijelu vecer dovodili nove ljude. Ujutro, kada je svanulo i kad je dvorana vec bila puna, kao i druge okolne prostorije, izdvojili su neke Srbe koji su bili unutra s nama i pustili ih kuci. Nakon toga razdvojili su zene, djecu i starije osobe i izveli ih. Pred dvoranu su dovezli sedam autobusa. Ukrcali su nas u njih. Bilo je negdje oko sedamsto ljudi. Odvezli su nas u neko poduzece koje se nalazi u jednom brcanskom selu.

Kad su autobusi bili parkirani, izasli su vojnici koji su nas pratili (bilo je vojnika JNA i “Belih orlova”). Izasli su na dogovor jer je pred tom zgradom, pred tim hangarima, bilo puno vojske. Pred nas autobus dosao je jedan vojnik s velikim nozem. Tada je rekao: “Evo novih balija! Evo novih ustasa!”. To je zvucalo stravicno jer uokolo je bilo svuda puno krvi. Gledao sam iz autobusa kako vuku leseve iza kojih je ostajao krvav trag. Izvlacili su ih iz te hale. Taj s nozem je rekao: “Ovdje za sad nema mjesta, puno je. Pune su dvorane. Vodi ih dalje.” Nas cuvar pita: “Gdje?” Ovaj odgovara: “Vodi ih u Partizan”. Cuvar zatim kaze: “Jedna je tura vec jucer bila u Partizanu”. Odgovor je bio: “Oni su svi smaknuti. S njima smo obavili ono sto smo trebali”. Odvezli su nas zatim u “Partizan”, u dvoranu za tjelovjezbu, u sredistu grada, kod hotela “Galeb”. Izveli su nas iz autobusa i tada su nas prebrojili. Bilo nas je devedeset i sest. Tad su nas uveli u dvoranu.

Unaokolo su bile lokve krvi. Ta krv je bila jos svjeza. Tu je bilo osamnaest leseva. Uglavnom su to bili stariji muskarci i zene. Svi prozori na dvorani su bili porazbijani. Naredili su nam da sjednemo u jedan dio dvorane. Sjedali smo pognutih glava. Tada je doslo negdje oko petnaest vojnika u maskirnim uniformama, bez kapa, imali su samo oznake “Belih orlova” na ramenu. Nitko od njih nije bio iz Brckog. Jedan se predstavio i rekao da je iz Ugljevika. Drugi je kazao da je iz Crnjelova kod Bijeljine te rekao: “Dobar dan!” Mi smo svi uglas odgovorili: “Dobar dan!” “Majku vam vasu, nije dobar dan nego pomoz Bog”. A mi svi uglas: “Pomoz Bog!” “A tako, dakle, naucili ste!” A zatim su nas poceli nasumce udarati. Udarali su nogama, kundacima i drugim predmetima.

Tada su izveli trojicu. Tukli su ih toliko da su ovi ljudi padali u nesvijest. Uvijek je tako islo, oko petnaest minuta do pola sata tuce i maltretiranja, a onda oko petnaest minuta pauze. Tjerali su ljude da se udaraju medusobno. Jednom su odsjekli usi. Tu, pred nama. Covjek je vristao, a po nama je prskala krv. Oni su se pritom smijali. Mi koji smo bili tu blizu, morali smo, prema njihovoj naredbi, lizati krv s parketa. Tad su dosli drugi vojnici s crvenim beretkama na glavi. Dali su nam tada napisanu Arkanovu himnu i naredili da je za petnaest minuta naucimo. Sljedeca tortura bila je kada je dosao Mauzer. Kada je on usao, svi ostali vojnici su se sklonili u stranu. Tada je rekao: “Ustase i balije rasirite noge”. S njim je isao jedan “Arkanovac”, imenom Dragan, koji je bio iz Beograda. On je tada vojnickom cizmom udarao ljude izmedu nogu, u testise.

Negdje predvecer dosla je jedna grupa zena, djece, staraca, ali je bilo i mladih ljudi. Njih su smjestili u drugi dio dvorane, te nas je od njih dijelila mreza za odbojku. Prvu zenu koja je bila s dvoje djece, jedan od cetnika je pitao: “Koje ces od ove djece da ti ubijem?“ Ona je sutjela. U jednom trenutku je dosao Mladen Jaksic, zvan Tuba, iz Brckog. Pitao je da li je tko spreman dati zivot za srpsku drzavu. Mi smo sutjeli.

Zatim je prozvao osam Cigana koji su bili medu nama. Izveo ih je ispred dvorane i strijeljao. Jedan dan su trazili tri dobrovoljca te sam se i ja javio. Izveli su nas i odveli u hotel Galeb. Tu je bilo mnogo vojske. Bilo je mnogo vozila. Najvise ih je bilo iz Valjeva i Beograda. Tu smo utovarali leseve u hladnjacu. Kad smo ih sve pokupili, hladnjaca je bila puna leseva. Torture i masovna ubojstva su se nastavili. Imao sam srecu da izadem iz ovog pakla i da odem u razmjenu ...”.

[jeti2]

...

R.B.- 04, iz Brckog:

“... U Brckom sam ostao jer sam vjerovao da me nece dirati, ali 6. svibnja 1992. godine, navecer, pretukli su me prvo pred zenom i djecom. Zatim su me odveli u logor “Luka”. Cetnici nikada ne biraju kada ce te udariti, ubiti. To im dode nekako spontano. Izveli su me jedne noci u tri sata ujutro. Polozili su me na neku klupu i stali udarati. Svaki od njih je udario po meni policijskom palicom petnaest puta. Njih je bilo oko pedeset...”.

Nakon uspostave okupacijske, cetnicke vlasti u vecem dijelu Brckog, srpska agresija je usmjerena prema zapadu po ranije sastavljenom planu tzv. horizontalnog djelovanja. Cilj je bio probijanje koridora kroz Bosansku Posavinu.

Srpska agresija bila je usmjerena prema hrvatskim selima u sjeverozapadnom dijelu opcine Brcko. To su: Gorice, Krepsic, Markovic Polje, Donji Rahic, Vuksic Donji, Ulice, Lanista i Vuksic Gornji. Okupacijom ovih hrvatskih sela, cetnici su prodrli prema srpskom selu Loncari, a zatim, preko ranije okupiranih juznih dijelova opcine Orasje i Bosanski Samac, preko sela Donji Zabar, Pelagicevo, Obudovac, Batkusa, Donja Slatina, Gornja Slatina i Gajevi - izbili na regionalni put Bosanski Samac - Gradacac, u predjelu hrvatskog sela Kornica, opcina Bosanski Samac. Time je prakticno izmedu Brckog i sela Kornica probijen srpski koridor, sirok oko cetrdeset kilometara.

Cetnicki napad na hrvatska sela u opcini Brcko izveden je iz dva smjera: iz Brckog i iz uporista JNA u Pelagicevu. Hrvatska su sela okupirana od 5.do 8. svibnja 1992. godine. Nenaoruzan i vojno neustrojen hrvatski narod u ovim selima, pred naletom cetnika, tada nije imao nikakve prigode za obranu. Cetnici su ova hrvatska sela okupirali, ruseci i paleci hrvatske kuce te pljackajuci imovinu. Hrvate, civile koji se nisu uspjeli pravodobno skloniti, okupatorska vojska je bez iznimke ubijala na najsvirepiji nacin.

O napadu cetnika na ta hrvatska sela svjedoce prezivjeli.

R.B.- 05, iz Ulica:

“... U selu Ulice, odnosno zaselku Jasenovac, 5. svibnja 1992. godine, ubijeni su Hrvati civili u svojim kucama ili u dvoristima. To je bilo predvecer oko pet sati. Kod nas je obicaj, kad se zavrse poslovi, da se predvecer u dvoristu pije kava. Ljudi su tako radili i toga dana. Bilo je lijepo vrijeme. Cetnicka vojska je usla u selo, zaustavila se i pocela pokolj. Najveci broj ljudi ubijen je nozevima. Lubanje su ljudima razbijane kundakom. Neki su strijeljani. Ubili su i mog strica, on je bio najstariji. Uhvatili su ga i poceli mu lomiti ruke i noge. To su radili i drugim ljudima. Medu pociniteljima ovih zlocina bili su i nasi dojucerasnji susjedi. To su Pekici i Purici...”.

- R.B - 06, iz Ulica:

“... Cetnicka vojska krenula je iz svog uporista u Pelagicevu, kroza sela Markovic Polje, Vuksic i Lanista te dosla u Ulice. Cetnici su upadali u dvorista i u kuce i cinili zlodjela hrvatskom puku. Masakrirali su koga god su vidjeli, gulili kozu, sjekli glave. Vidio sam njihova cetiri transportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorista Blagoja Pekica. Hrvati Jozo Sojic i Marijan Stjepanovic ubijeni su na licu mjesta, kao i Ivan Stjepanovic, Augustin Stjepanovic i Ilija Stjepanovic. Mi ostali mjestani pobjegli smo u sumu...”..

- R.B.- 07, iz Ulica:

“... Cetnici su zlocin uradili 8. svibnja 1992.godine, u mjestima Ulice, Donji Vuksic, Lanista i Rahic. Sva ova zlodjela su pomno isplanirana i pripremana od nasih komsija, Srba, a cijela ideologija je rezirana u zloglasnom cetnickom uporistu Pelagicevu. Cetnici su tada ubili: Ivana Stjepanovica iz Ulica, Augustina Stjepanovica iz Ulica, Marijana Stjepanovica iz Ulica, Iliju Stjepanovica iz Ulica, Jozu Stjepanovica iz Ulica, Marka Bjelica iz Lanista, Antu Filipovica iz Lanista, Martu Matanovic iz Lanista, Niku Matanovica iz Lanista, Matu Filipovica i njegovu cijelu obitelj. Posebno je tezak zlocin nad supruznicima Ljubom i Markom (Ipakovi) iz Donjeg Rahica. Oni su u svom dvoristu objeseni za noge, oderana im je koza s tijela, umazani su ljudskim izmetom i posuti solju. Nadeni su mrtvi tek poslije nekoliko dana...”.

[jeti2]

...

R.B.- 08, iz Hrgova:

“... Negdje u sestom mjesecu 1992. godine, tocnije odmah nakon prvog napada, iz njezine kuce u selu Cerik, cetnici su odveli Delfu Grgic, rodenu 1908. godine. U Ceriku je s njom zivjela i njezina kci Jela Grgic, rodena 1929. godine. One su ubijene u dvoristu kuce Milana Vidovica u Ceriku. Sahranjene su u dvoristu gdje su i ubijene. Prva je ubijena hicima u usta, a druga je udarana tupim predmetom u glavu, dok nije izdahnula...”.

Na osnovi do sada prikupljenih podataka, pouzdano je utvrdeno da je u ovim hrvatskim selima cetnicka vojska ubila sljedece osobe:

1. Marijan Stjepanovic, sin Ilijin, r.1957. u Ulicama;
2. Augustin Stjepanovic, sin Ivanov, r.1951. u Ulicama;
3. Ilija Stjepanovic, sin Antin, r.1950. u Ulicama;
4. Ivan Stjepanovic, sin Antunov, r. 1927. u Ulicama;
5. Jozo Soljic, sin Bonin, r. 1950. u Ulicama;
6. Ivo Cekic, sin Jurin, r.1928. u Donjem Vuksicu;
7. Vlatko Stjepanovic, sin Markov, r.1961. u Krepsicu;
8. Anto Franjic, sin Ivin, r.1946., u Donjem Vuksicu;
9. Bozo Saric, sin Ivin, r.1952. u Donjem Vuksicu;
10. Josip Filipovic, sin Ivin, r.1965. u Boderistu, ubijen u Gornjim Lanistima;
11. Anica Lacic, kci Martinova, r.1953. u Donjoj Skakavi;
12. Mato Filipovic, sin Filipov, iz Lanista;
13. Jela Filipovic, kci Tomin, iz Lanista;
14. Marijan Nikolic, sin Ivin, r.1947. u Lanistima;
15. Ika Filipovic, kci Filipa, iz Lanista;
16. Mato Kopic, sin Ivin, r.1958., u Goricama;
17. Miroslav Lukic, sin Bozin, r.1971. u Krepsicu;
18. Ilija Miskovic, sin Tunjin, r.1969. u Krepsicu;
19. Hrvoje Zecevic, sin Ivin, r.1972. u Goricama;
20. Roka Vuckovic, sin Bartolov, iz Gorica;
21. Ivo Pavlovic, sin Ikin, iz Gorica;
22. Mijo Perikic, iz Gorica;
23. Pero Matuzovic, iz Gorica;
24. Delfa Grgic, r.1908., iz Cerika;
25. Jela Grgic, r. 1929., iz Cerika.
26. Franjo Sisic;
27. Petar Tomic, sin Jozin, r.1934. u Lanistima;
28. Marko Bjelic, sin Tomin, r.1937. u Lanistima;

Nakon sto su branitelji opcine Brcko uspostavili obranu u podrucju sela Boderiste - Boce - Brka, te osnivanjem 108. brigade Hrvatskog vijeca obrane, zaustavljen je prodor cetnickog agresora u dubinu podrucja opcine Brcko. Srpski agresor je, da bi razbio uspostavljenu obranu te okupirao ostali dio opcine, pocinio brojne ratne zlocine pucajuci dalekometnim topnistvom i raketirajuci zrakoplovima JNA slobodni dio opcine, civilno stanovnistvo.

Izdvajam samo neke, najkarakteristicnije udare zrakoplovstva JNA po civilima i civilnim objektima u slobodnom dijelu opcine Brcko: Zrakoplov JNA tipa MIG 29 raketirao je ambulantu u selu Gornji Zovik 12.9.1992.g. oko dvanaest sati. Tom prigodom ambulanta je ostecena, a ranjen je Mehmed Besic, medicinski tehnicar. Zrakoplov JNA tipa Galeb raketirao je 12.9.1992. g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta hrvatske kuce u naselju Strepci. Tri zrakoplova JNA bombardirala su 13.9.1992.g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta naseljena mjesta Zovik-Strepci. Istoga dana jos u dva navrata zrakoplovima su bombardirana hrvatska sela.

Zrakoplovima su bombardirani Gornji Zovik i Strepci, tijekom citavog dana, 19.9.1992.g. Tom prigodom je ostecen veliki broj obiteljskih kuca, a jedan petnaestogodisnji djecak je poginuo. Agresorov cilj je svakako bio razoriti i unistiti sto vise civilnih objekata, pobiti sto vise civila, s obzirom na to da je gadao iskljucivo ciljeve u sredistu sela, tj. njihov najnaseljeniji dio. Zrakoplov JNA tipa Galeb ponovno je gadao hrvatsko selo Gornji Zovik, 10.10.1992.g.. Porusen je veci broj objekata, a smrtno su stradali Ivo i Kata Lucic, bracni par, rodeni 1921. odnosno 1927.g., prognanici iz Krepsica.