Sto kad bi bilo pravilo - tko pokrene razvod, ostaje bez djece.
Hocemo nakon toga i dalje pricati o braku bez ljubavi, leptiricima, opravdanom razlogu, svrsishodnosti, najnovijoj knjizi o tome kako se treba izboriti za sebe...?
Kad znas da djeca ostaju sa tobom i da mozes biti toliko milostiva osoba koja ce cak dopustiti vidjanje, ako treba i po 2 sata dnevno, onda je lako biti duhovan.
Mislim da nisi shvatio. Nisam ja ta koja "dopušta" viđanje (btw. kad nema dogovora, državne službe su te koje uređuju viđanje), naprotiv, ja sam ta koja inzistira na viđanju. Ali vidiš, druga strana je ta koja neće možda viđati. Je li sad jasnije ?
I da, ja nisam stvorila društvo u kojem djeca češće "pripadnu" majci nego ocu, tako da nema razloga da ogorčenost usmjeravaš na mene.
Zatim, što u braku u kojem jedna strana nasilna prema drugoj ? I onda strana koja trpi nasilje pokrene razvod ostane bez djece ? O tome ne razmišljaš ?
I na kraju, što su djeca ? Predmeti ? Sredstvo ucjene ? Okovi ? Ne baš. To su ljudi. Koje nastojiš voditi kroz život najbolje što znaš u svim okolnostima.
Sto kad bi bilo pravilo - tko pokrene razvod, ostaje bez djece.
Hocemo nakon toga i dalje pricati o braku bez ljubavi, leptiricima, opravdanom razlogu, svrsishodnosti, najnovijoj knjizi o tome kako se treba izboriti za sebe...?
Kad znas da djeca ostaju sa tobom i da mozes biti toliko milostiva osoba koja ce cak dopustiti vidjanje, ako treba i po 2 sata dnevno, onda je lako biti duhovan.
I to pravilo bi vrijedilo i kada bi razlog za razvod bio nasilje , alkohol , nemar prema djeci ?
Djeca najčešće ostaju s majkama jer ipak su mame te koje se trude da je sve skuhano,opeglano , rade zadaće s djecom , brinu o djeci kad su bolesna,itd.
Ne kažem d su sve mame takve , niti da očevi to ne znaju raditi , ali ipak postoje određene biološke predispozicije za uloge u obitelji.
I kada dođem kući s posla ,bez obzira što imam velikog klinca od 14 godina koji
nije toliko ovisan o meni , bilo bi mi baš na ruku da je svaki dan kod tate bar 2 sata. A što kada sin nema ni želje ni potrebe vidjeti oca svaki dan , zahvaljujući višegodišnjem očevom ponašanju ?
Kad znas da djeca ostaju sa tobom i da mozes biti toliko milostiva osoba koja ce cak dopustiti vidjanje, ako treba i po 2 sata dnevno, onda je lako biti duhovan.
Ne razumijem to: "onda je lako biti duhovan". Misliš na ona preostala 22 sata na dan?
Mislim da nisi shvatio. Nisam ja ta koja "dopušta" viđanje (btw. kad nema dogovora, državne službe su te koje uređuju viđanje), naprotiv, ja sam ta koja inzistira na viđanju. Ali vidiš, druga strana je ta koja neće možda viđati. Je li sad jasnije ?
I da, ja nisam stvorila društvo u kojem djeca češće "pripadnu" majci nego ocu, tako da nema razloga da ogorčenost usmjeravaš na mene.
Zatim, što u braku u kojem jedna strana nasilna prema drugoj ? I onda strana koja trpi nasilje pokrene razvod ostane bez djece ? O tome ne razmišljaš ?
I na kraju, što su djeca ? Predmeti ? Sredstvo ucjene ? Okovi ? Ne baš. To su ljudi. Koje nastojiš voditi kroz život najbolje što znaš u svim okolnostima.
Ja mislim da ti namjerno izvrdavas odgovor.
Moj prijedlog je bio da se postavi jasan i konkretan dogovor. Ako su roditelji i djeca zajednica, a netko pozeli napustiti zajednicu, onda bi bilo normalno da je napusti sam.
Price o nasilju ili sto je najbolje za djecu su sasvim druga tema.
Quote:
-different- kaže:
Ne kažem d su sve mame takve , niti da očevi to ne znaju raditi , ali ipak postoje određene biološke predispozicije za uloge u obitelji.
Ovdje je pitanje sto kada nestaje ta obitelj.
Ne nekakva skretanja tipa kako su mame bolje sa tek rodjenom djecom, tko je empaticniji, tko je bioloskiji...
Quote:
Bandori kaže:
Ne razumijem to: "onda je lako biti duhovan". Misliš na ona preostala 22 sata na dan?
Mislim da se duhovniji odnos lakse razvije kada nisi ogranicena na minutazu.
Ako su roditelji i djeca zajednica, a netko pozeli napustiti zajednicu, onda bi bilo normalno da je napusti sam.
Ne napušta djecu nego bračnog partnera.
I što ako djeca žele živjeti s onim tko napušta ?
Život je presložen da bi se postavljalo pravilo koje bi ,
eto vrijedilo za sve i uvijek.
Najbolje bi bilo (za djecu i za roditelje)kad bi se izmedju sebe mogli dogovoriti ko ce gdje i kako ce ko, bez upletanja advokata koji jos vise zapetljaju stvar pokusavajuci izvucu najbolje za svog klijenta i naravno na stetu porodice/djece.
Po meni, nema druge nego pokopati ratne sjekire, progutati ponos ( nece biti ni prvi ni zadnji put) i za dobrobit djece se dogovoriti najbolje sto mozemo.
Mislim da djeca trebaju sama odluciti gdje zele da zive. ( naravno malo veca djeca).
I truditi se ne optuzivati partnera za odlazak pred djecom.
Ja sam iskljucila odbrambene mahanizme u sebi. Znala sam se izludjivati mislima o tome kakva ce djeca ispasti u zivotu kad ne bude mene tu 24/7.
A sama pomisao na drugu zenu u njegovom zivotu me je bacalo u teski ocaj.
Polako sam se mirila sa tim da necu moci kontrolirati bas sve u zivotu, pa sam se i utjesila cinjenicom da sam godine provela odgajajuci ih najbolje sto sam znala.
Jednom prilikom mi je muz izjavio, " Zar ne mislis ti da se i tebi moze desiti da te savlada samoca, tuga i depresija i da mozda neces moci biti tu za njih?".
Te rijeci sam zapamtila. Jos uvijek se brinem, ali ne kao prije.
A što s prikrivenim (i manje prikrivenim) prijetnjama samoubojstvom ? Kako na to reagirati ?
Kad budeš shvatila:
da su čak i lažne prijetnje signal,te razmislila s manje egocentrizma da je taj sada nepoželjan bračni partner,kojeg si sama izabrala ljudsko biće koje se očito osječa očajno,izdano i odbačeno,morati ćeš donijeti odluku u kojoj se osječaš ili ne osječaš odgovornom.
Ako se ne osječaš odgovornom,onda je stvar jasna,nemaš o čemu razmišljati pa ako se ubije...
Ako uvidiš da nisi bez odgovornosti,jer ne napuštaš mačku(a i za životinje postoji odgovornost) već partnera,dakle čovjeka,sjesti češ i razgovarati s njim.
Predočiti češ mu da je eventualno samoubojstvo isključivo njegov izbor,koji smatraš neodgovornim jer je i otac djetetu itd itd
no po tom pitanju bilo bi dobro da ti potražiš stručnu osobu,koja bi te uputila kako se treba ponašati,a ne ad hoc zaključiti da je u pitanju isključivo ucjenivačka prijetnja.
Ja bih na tvom mjestu još jednom pažljivo pročitala ovaj post:http://www.forum.hr/showpost.php?p=38083432&postcount=3
__________________ Kamo vodi plovidba ne ovisi o tome kamo puše vjetar, već kako su postavljena jedra.
Kad budeš shvatila:
da su čak i lažne prijetnje signal,te razmislila s manje egocentrizma da je taj sada nepoželjan bračni partner,kojeg si sama izabrala ljudsko biće koje se očito osječa očajno,izdano i odbačeno,morati ćeš donijeti odluku u kojoj se osječaš ili ne osječaš odgovornom.
Ako se ne osječaš odgovornom,onda je stvar jasna,nemaš o čemu razmišljati pa ako se ubije...
Ako uvidiš da nisi bez odgovornosti,jer ne napuštaš mačku(a i za životinje postoji odgovornost) već partnera,dakle čovjeka,sjesti češ i razgovarati s njim.
Predočiti češ mu da je eventualno samoubojstvo isključivo njegov izbor,koji smatraš neodgovornim jer je i otac djetetu itd itd
no po tom pitanju bilo bi dobro da ti potražiš stručnu osobu,koja bi te uputila kako se treba ponašati,a ne ad hoc zaključiti da je u pitanju isključivo ucjenivačka prijetnja.
Ja bih na tvom mjestu još jednom pažljivo pročitala ovaj post:http://www.forum.hr/showpost.php?p=38083432&postcount=3
Ali u tome i jest problem, on ne želi pričati ni sa kim, ne želi nikakvu stručnu pomoć. On samo želi da ja i dalje budem njegova žena. Nikakva uvjeravanja, objašnjavanja, podrška - ništa ga ne zanima. I ne, ne mogu sjesti s njim jer ga nema, shvaćaš ?
Nudila sam mu opcije da i dalje ostane u kući, nije htio, pokupio je svoje stvari i otišao. I da, brinem se za njega, ali on to ne prihvaća. Ne, ne želim mu zlo. Ali ne mogu više biti s njim. I to je to. A za njega drugo rješenje ne postoji osim da smo i dalje u braku. A za mene to nije moguće.
Kad budeš shvatila:
da su čak i lažne prijetnje signal,te razmislila s manje egocentrizma da je taj sada nepoželjan bračni partner,kojeg si sama izabrala ljudsko biće koje se očito osječa očajno,izdano i odbačeno,morati ćeš donijeti odluku u kojoj se osječaš ili ne osječaš odgovornom.
Ako se ne osječaš odgovornom,onda je stvar jasna,nemaš o čemu razmišljati pa ako se ubije...
Ako uvidiš da nisi bez odgovornosti,jer ne napuštaš mačku(a i za životinje postoji odgovornost) već partnera,dakle čovjeka,sjesti češ i razgovarati s njim.
Predočiti češ mu da je eventualno samoubojstvo isključivo njegov izbor,koji smatraš neodgovornim jer je i otac djetetu itd itd
no po tom pitanju bilo bi dobro da ti potražiš stručnu osobu,koja bi te uputila kako se treba ponašati,a ne ad hoc zaključiti da je u pitanju isključivo ucjenivačka prijetnja.
Ja bih na tvom mjestu još jednom pažljivo pročitala ovaj post:http://www.forum.hr/showpost.php?p=38083432&postcount=3
Veronika, s dužnim poštovanjem....Prijetnja samoubojstvom, stvarna ili nestvarna, zapravo nije normalna. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne bih više željela ostati s tom osobom.
ti očito i dalje ne shvaćaš da se njemu jedan svijet srušio pa čovjek trenutno postupa tako kako postupa - iracionalno, jer se za njega (pretpostavljam) svijet srušio, a i tebi donekle ne ide u prilog što vjerojatno ne ukazivaš na nekakav problem... eventualno ga spomeneš i ako se on nije dovoljno na njega fokusirao odustaješ i ti od tog problema...
barem sam ja tako zaključio iz svega pročitanog... ali da te nešto pitam:
zapitaš li se nekad ovo:
da si više ukazivala na probleme... ako treba i 10 puta tokom dana reći OVO NE ŠTIMA bi li došlo do neke promjene?
ili ti je trenutno sasvim svejedno tj. želiš da se sve ovo završi pa ni ne postoji neka određena želja za ovim pitanjem gore
ti očito i dalje ne shvaćaš da se njemu jedan svijet srušio pa čovjek trenutno postupa tako kako postupa - iracionalno, jer se za njega (pretpostavljam) svijet srušio, a i tebi donekle ne ide u prilog što vjerojatno ne ukazivaš na nekakav problem... eventualno ga spomeneš i ako se on nije dovoljno na njega fokusirao odustaješ i ti od tog problema...
barem sam ja tako zaključio iz svega pročitanog... ali da te nešto pitam:
zapitaš li se nekad ovo:
da si više ukazivala na probleme... ako treba i 10 puta tokom dana reći OVO NE ŠTIMA bi li došlo do neke promjene?
ili ti je trenutno sasvim svejedno tj. želiš da se sve ovo završi pa ni ne postoji neka određena želja za ovim pitanjem gore
Da dam jedan primjer: jednim nepromišljenim postupkom ugrozio nam je egzistenciju, meni i našem nerođenom djetetu. Da, reagirala sam, naravno. Otprilike godinu dana kasnije, na naplatu je došao jedan stariji nepromišljeni postupak i egzistencija nam je opet ugrožena, samo što je ovaj put iznos veći. Da, naravno da sam reagirala. I uz ta dva velika kriva koraka, niz manjih. Dakle, čini se da unatoč mojem ukazivanju na to da je napravio glupost nije naučio ništa. Tako da da, sad mi je svejedno u smislu da ne vidim razlog za osptanak braka. Tim postupcima, stvarima koje mi je radio iza leđa, a mene uvjeravao u drugo, on je malo po malo ubio moju ljubav, naklonost i povjerenje.
I da, želim da se sve ovo završi da i ja mogu normalno funkcionirati, raditi i brinuti se za sebe i dijete. Ako mene pere nervoza zbog njegovih ispada, ne vidim kako to ikome koristi.
Vidim da se iracionalno ponaša, shvaćam da mu se život totalno promijenio, ali očekujem isto tako i da se proba sabrati. Baš me zanima kako bi se ponašao da sam ja otišla, a on ostao s djetetom ? Bi li si i onda mogao dozvoliti takvo iracionalno i sumanuto ponašanje ? Nebrigu za posao ? Sumnjam. Ja si to ne mogu dozvoliti premda bih se najradije zavukla u krevet, pokrila dekicom i izvirila za cca 6 mjeseci. Ali ne ide.
onda ok, iako meni, najveća njegova trenutna greška je ta pod broj 1 što je ''ostavio dijete'' 2. što suicidom priejti...
inače sam osoba koja SVE pokuša a tako jednom kad budem u braku, pa sam dobio dojam da nisi SVE probala, no nešto ozbiljnije poput ovoga i još neke stvari koje tvrdiš da su se desile a onda ''napuštanje'' dijeteta ukazuje na njegovu neodgovornost, sebičnost...
ali po tebi, da se recimo te stvarni nisu desilo, jel ti misliš da bi njega i dalje voljela?
Ne znam, naravno. Možda bi neke druge stvari u tom slučaju utjecale, stvarno ne znam. Misliš da je to bitno sada ?
ja sam osoba koja bi se potrudila na sve moguće načine koje postoje barem približno napraviti određene stvari koje sam si zamislio prije sklapanja braka.
ali sad ne igra nikakvu ulogu, jedna je stvar kad partner nevoljko i uz tešku muku pokušava pristati na spas braka, a druga stvar je kad ''spašavanje braka'' uopće ne dolazi u obzir da je razlog ne znam ni ja kakav (a u tvom slučaju je izgleda tako)... postavio sam to pitanje ovako, jer me zanimao odgovor, ali da sada to više nema smisla. sve najbolje želim tebi tvom djetetu i tvom mužu u životu
Ali u tome i jest problem, on ne želi pričati ni sa kim, ne želi nikakvu stručnu pomoć. On samo želi da ja i dalje budem njegova žena. Nikakva uvjeravanja, objašnjavanja, podrška - ništa ga ne zanima. I ne, ne mogu sjesti s njim jer ga nema, shvaćaš ?
Nudila sam mu opcije da i dalje ostane u kući, nije htio, pokupio je svoje stvari i otišao. I da, brinem se za njega, ali on to ne prihvaća. Ne, ne želim mu zlo. Ali ne mogu više biti s njim. I to je to. A za njega drugo rješenje ne postoji osim da smo i dalje u braku. A za mene to nije moguće.
vreme je da se zapitaš kome može odgovarati iluziju braka i brige u kojoj ti nisi na centralnom mestu
ti svjesno prihvacas dio krivice na sebe. sutjela si, nisi ni pokusavala nesto popraviti, zivjela si po inerciji.
problemi se ne rjesavaju sami od sebe, tu smo da ih izgovorimo, da ih shvatimo razgovorom, osvjestimo i rjesimo.
ti bi sasvim mirne duse mogla reci "ja sam odlucila voditi neki novi zivot, ja idem, zao mi te, ali idem" da si nesto pokusala rijesiti, a da njegovog odaziva nije bilo.
a posto toga nije bilo, sasvim iskreno to priznajes i to je dobro, ovako on ima pravo osjecati i reci da si mu unistila zivot. ti moras shvatiti da postoji odgovornost, moras biti odgovorna za svoje postupke ili nepostupke i snositi posljedice. zato ne mozes samo tako otici...
drugo, ako si ti zaista odlucila da povratka nema - onda se nadam da ces u nekoj novoj prici u svom zivotu, pa i samom zivotu biti malo vise odgovornija, da ces rjesavati probleme, a ne gurati ih pod tepih. nitko nece rijesiti tvoje nezadovoljstvo ili neki problem, doli same tebe. toga trebas biti svjesna. to je zivot, takav je. a ako ga zelis uistinu zivjeti kako si rekla, moras se suociti sa nekim cinjenicama i prvenstveno sama sa sobom.
Bravo!
Postoje osobe koje trpe i šute, a onda se odjednom "pobune", naravno da je druga strana u šoku jer je do tada uljuljkana u uvjerenje da je dobrom braku. Ovo je iznimka jer žene obično stalno "prigovaraju" kad im nešto nije po volji, vode duge razgovore koje muškarci ni ne čuju... Radi se o većini žena, tako da je ovaj muž s pravom vjerovao da mu je brak ok i isto tako s pravom ima sada osjećati da mu je život uništen.
Sviđa mi se što spominješ odgovornost prema tuđim osjećajima. Danas ljudi zaboravljaju na nju kada stupaju u veze, a pogotovo u brakove a kasnije se čudimo što se sve događa i što sve čitamo u crnoj kronici.
__________________
mrzim kad u kući nema ništa slatkog osim mene
Lord, nije loša analiza :-), ali nije posve točna. Nije bilo prevare; treća osoba na neki način postoji, ali recimo to tako, samo na emocionalnoj razini. Očito dovoljno. On je bio povod, nikako ne uzrok, znaš, kao u ratu. Uzroka je puno, povod je samo jedan.
A što se tiče mojih eventualnih ranijih pritužbi tiče, tu leži velik dio problema i suprugovog šoka. Ja sam, nažalost, jako zatvorena po tom pitanju. Svoje jade i probleme držim u sebi, i tako dugo vremena, i onda nastane eksplozija. Da ne kažem da sam živjela po inerciji uglavnom. Tu i tamo neka malo jača odluka, ali većinom me život nosi(o). A sad sam ja odlučila voditi život i eto. A da pravo kažem, ono što me muči je hoće li on dijete viđati. I, da brinem se i zbog supruga, dosta loše to podnosi i pomalo me strah da ne potone. Ali ako se žrtvujem, propast ću ja.
A no dobro, u paklu je barem ekipa, kad stignem tamo zbog svega
Boldano su odgovori na pitanje postavljeno u naslovu teme.
Ali mene zanima nešto drugo. Kako bi se ti osjećala da je bilo obrnuto? Da si se trudila godinama biti dobra supruga, da ti muž ništa nije prigovarao, a onda odjednom saznaš da ima ljubavnicu, da želi razvod i da će dijete živjeti s njim? (ova zadnja teza postavljena je u jednom od kasnijih postova). Dakle eto, on odjednom odlučio voditi svoj život!
Bi li tada ti mislila da ti je uništio život?
__________________
mrzim kad u kući nema ništa slatkog osim mene
Linearni mod
