...i bez toga ne bih uspjela pogledati film do kraja sto mi se dogadja gotovo pa nikada. prvi dio je nuzan, ali nepotrebno preopsiran i poprilicno zbunjujuci. wagnera bih ostavila. sam pocetak apsolutno nepotreban.
Sva tri protagonista su po meni izvrsno obavila posao, sve u svemu film me nije razočarao. Na koji dio točno misliš, uvodnu slow motion scenu ili?
Meni je film super, jedan od najboljih von Trierovih... o nekim filmovima nemreš sudit samo po odgledanom, moraš malo i istraživat o njima, pogledaj još koji film tog redatelja, onda malo bolje shvatiš, to je ko da neko veli da ne voli Kill Bill jer mu je pre realan, a da pogleda ostale Tarantinove filmove bi shvatio da ga tak tarantino vidi i da je to taj njegov "stil"
__________________
...IN DARKNESS WE SEE THE LIGHT
nije da sam oduševljen, ali film ima određenu atmosferu u koju uvuče i gledatelja... to je znak da film nije (skroz) loš...
inače ne volim kad se dobra ideja za film katastrofe preruši u dosadne obiteljske odnose (hint: deep impact)... plus neuvjerljiv "ples smrti"... sam prolaz onako gigantske planete kraj zemlje bi micao kontinente, uzrokovao potrese, vulkanske provale i oceanske poplave...
odličan pogled na dunstičine cike i na crvenilo ispod vrata koje možda upućuje da je bila "uzbuđena" dok se snimala ta scena...
što se karaktera tiče: što je situacija normalnija, to je kirsten očajnija i opičenija, a šarlota obrnuto... čim se situacija pogorša i melankolija zaprijeti zemlji, kirsten postane normalna, a šarlota poludi...
__________________
Kako nasmijati Boga do suza? Ispričaj mu svoje životne planove...
inače ne volim kad se dobra ideja za film katastrofe preruši u dosadne obiteljske odnose (hint: deep impact)... plus neuvjerljiv "ples smrti"... sam prolaz onako gigantske planete kraj zemlje bi micao kontinente, uzrokovao potrese, vulkanske provale i oceanske poplave...
Pa kaj si kod von Triera očekivao, Brucea kako spašava svijet?
__________________
What if nothing exists and we're all in somebody's dream? Or what's worse, what if only that fat guy in the third row exists?
Film bi bio samo ok da je kratkometražni i da sam ga eventualno odgledao na nekakvom arty-farty filmskom festivalu u nekoj zabiti tipa Motovun.
A meni je nekad recimo Dogville kad je izašao bio fenomenalan film.
Sad mislim da je samo solidan.
Dogville recimo ima daleko više za ponuditi od ovog filma.
Ovaj film je trolanje u većem dijelu. Ništa ja tu nisam imao specijalno "čitati" ni doživiti. Koga boli k... kakav je odnos patologije nečijih psiha i nekakve milijarditi put viđene i obrađene kataklizme (na već tisuću načina...od masu arty načina do blockbuster načina)...i to još u totalno pretencioznom arty-farty izdanju.
Ok, kužim...takvi likovi bi recimo cca tako reagirali u toj situaciji. I što s time? To je samim time dobar film?!
Propuštam li ja nešto ovdje?
Što nam to govori? Da je Melancholia potekla iz zviježda Škorpiona i ušla u "kuću Vodenjaka", pa lupila u nas kao Justine u razum koji je opet...blalbablabla ....jeboga tak sam kenjkao o "značenju" (f)arty filmova kad sam imao 20 godina, ali ni onda baš tako mutavo
Nesuvisao europski film. (tm)
Ja sam filmofil (bio) i odgledao sam solidan broj meni vrhunskih filmova (dio njih je bio arty da budemo jasni), ali ovo je daleko od bilo kakvog vrhunskog filma. Ovo je kratkometražni štos. Geg. Studija. Dosada.
Eventualno je tu par zanimljivih kadrova. Filmskih slika.
(kao što rekoh idealno za format od 5 arty minuta)
onaj prvi dio filma ne bi ni komentirao jer je ono čisto Larsovo izdrkavanje...fantazija depresivno-manične epizode..nekakav njegov privatni problem i fantazija...taj dio je mogao snimiti za sebe i svoje prijatelje i plakati im se na ramenu kako je to teško, i umjetničko-filozofski zanimljivo, biti psihički bolestan)
što se karaktera tiče: što je situacija normalnija, to je kirsten očajnija i opičenija, a šarlota obrnuto... čim se situacija pogorša i melankolija zaprijeti zemlji, kirsten postane normalna, a šarlota poludi...
pa takvo i je ponašanje osoba pod depresijom.oni su se navikli na takve situacije link
strašan film, sjajan...ostavio me u strahu i zabezeknutog...nakon antichrista koji mi je bio loš al razmisljam da mu dam drugu priliku, ovo je sjajno ostvarenje...kakva zadnja scena 9/10
__________________
"...here's to your fuck, Frank!"
Ovo je vrlo smisleno i prikladno tumačenje filma, najbolje na koje sam dosad naišla.
Film govori o depresiji, ali u cjelini filma ona se ne tretira samo kao bolest već kao jedna od mogućih reakcija na ono što se događa sa Zemljom uslijed klimatskih promjena.
The Kubler-Ross five stages of grief (melancholia in the middle ages meant depression) also apply to accepting the larger “death” of civilization due to climate change.
The five stages are denial, anger, bargaining, depression and acceptance.
Glumci su se u filmu zbilja trebali iskazati jer je teško dobiti autentično zaprepaštenje kakvo se vidi na licu Justininog šefa, razočaranje na Michaelovu licu ili brižnost, strah, paniku, empatiju koju vidimo kod Claire, očaj, izgubljenost, rezignaciju kod Justine, ogorčenost i egoizam njezine majke, lakomislenost njezina oca, Johnov bijes i strah. Cijeli taj spektar ljudskih reakcija na, u skoroj budućnosti, sasvim izvjesnu propast civilizacije kakvu poznajemo i s kojom se odbijamo suočiti.
Meni taj Lars von Trier nikada, ali nikada nije sjeo ...pa tako ni ovaj film...ja sam umrla od dosade ...
doduse...kad su konji utihnuli...malo sam se najezila...pocetak je zanimljiv...ali predugo traje...kraj mi se sviđao. Poetski.
Zasto nikad nitko ne snima dramu o smaku svijeta i grdoj sirotinji u predgradu nekog grada. A ne, moras imat limuzinu, vilu, travicu itd...
heh, ispada da redatelji namjerno biraju dokone vile...samo da se mogu usput zajebavati u njima dok snimaju film...
__________________
Every fact of science was once Damned. Every invention was considered impossible. Every discovery was a nervous shock to some orthodoxy. Every artistic innovation was denounced as fraud and folly. Everything on earth that is man-made and not given to us by nature, is the concrete manifestation of some man's refusal to bow to Authority. We would own no more, know no more, and be no more than the first apelike hominids if it were not for the rebellious, the recalcitrant, and the intransigent.
"Filmovi katastrofe, uobičajeni naziv za vrstu filmova koja se rasprostranila poč. i sredinom 70-tih godina; to su u osnovi akcioni filmovi, gravitiraju žanru pustolovnog filma, pokretač radnje i središnje događanje (kadikad se proteže i na čitav film) u njima jest neka prirodna nepogoda golemih razmjera... Taj središnji događaj prikazuje se krajnje spektakularno, atraktivno, razradom velikog broja njegovih komponenti..." (A.Peterlić, Filmska enciklopedija; boldanje moje)
Von Trier uzima jedan od najspektakularnijih žanrova, takorekuć holivudski simbol i radi dekonstrukciju: ono što bi trebala biti epska, biblijska priča sa tisućama statista i dinamikom non-stop svodi, prvo na omanje svatove, a zatim u komorno okružje obiteljske drame. Ne akcija i pustolovina, nego psihološko portretiranje dvaju sestara. A nije Bergman.
Izbivši si time glavni adut iz ruke, v.Trier pokušava nametnuti cerebralni film; povlači paralelu Justine-Melancholia, čovjek i planet. Teza je zanimljiva, a bila bi sjajna da je bolje izvedena. U osnovi se sve svodi na banalnu priču kako su ljudi otuđeni, dehumanizirani, loši, sluđeni, kako svijet nije mjesto za drugačije i svu tu Sodomu i Gomoru treba pročistiti vatrom i uništiti. Ni ovo opće mjesto ne bi smetalo da je koherentnije urađeno, da ima suštinu, da su likovi jači, da su njihovi postupci motivirani - ovako je sve nešto lebdeće, okolišno, nagađanje, ili da budemo u skladu sa melankoličnom temom: spleen.
Najzanimljivije što mi se u filmu nadaje jest v.Trierovo odbacivanje tehnološkog uma. Vraćanje u magijsko mišljenje, u mitove, naposljetku to ostaje JEDINA čovjekova nada i utjeha. Naravno, tko donosi tu vjeru i nadu? Justine, ona koja je otpočetka drugačija. Melankolija je već udarila Zemlju, a da to nitko nije primijetio. Dakle, Zemlja i Melankolija se sudaraju dvaput; prvo na vjenčanju metaforički, a onda i doslovno na kraju.
Justine je osoba koja se teško nosi sa svijetom, kakav on jest , kako je izgrađen kroz društvenu mrežu odnosa. Ona je zakašnjeli romantik, sanjar (ili Melankolija). Mi to vidimo u prvom dijelu filma, i to odmah čim stigne na vjenčanje: ne zanima se uređenjem slavlja i praktičnim stvarima, nego je pogled uperila gore, u zvijezde. Justine gleda zvijezde i sanjari.
S druge strane, njena sestra Claire stoji čvrsto na zemlji; ona jest Zemlja. Ona je ta koja sve organizira, koja ima posložene obrasce kako, kada i gdje. Vjenčanje možemo promatrati kao pokušaj Zemlje da pripitomi Melankoliju; ili drugačije rečeno, pokušaj tehnološkog uma da obujmi raspršeni, sanjarski.
Ta dva izračunavanja trebaju se promatrati usporedo: Claire vrši totalnu organizaciju vjenčanja, logističko planiranje do u detalj i na sekundu; znanost vrši proračune putanje planeta. Oba izračuna zakažu: Melankolija je nepredvidiva!
Justine je udarila u propisane društvene norme, pomela sve planove, i sestri i mužu i poslodavcu, baš kao što Melancholia udara u Zemlju. Ne radi se o tome da je prvi dio vjenčanje, drugi dio sudar; oba su i vjenčanje i sudar! Nijedno vjenačnje ne uspijeva, jer su to nespojivi svjetovi. Justine i Michael, sanjarka i mali poslušni službenik koji bi sadio jabuke, ne mogu se vezati i biti sretni, kao što se ne mogu stopiti Zemlja i Melancholia u miru i spokoju.
Neuvjerljiva dimenzija filma je uzdizanje Melankolije iliti Justine, a pad jakih stabilnih zemaljskih likova. Krotki će nasljediti Zemlju?
To je ono gdje ne vidim suštinu, to je fontrirovski spleen. John i Claire su dovoljno jaki da izvuku Justine iz ambisa, kako god okreneš, oni su njen oslonac. Ali nisu dovoljno jaki da se suoče sa raspadom svijeta?! U redu, razumljiva je teza da svijet treba drugačije, da treba heroje. Ali nije uvjerljivo da taj heroj jest Justine. Ona je samo drugačija, drugačiji-koji-je-izgubio-bitku, koji je pometen od svijeta. Onaj koji se prepušta melankoliji i pada u obamrlost, pokazuje upravo nedostatak snage. Von Trierova Justine je zbrka, contradictio in adjecto: obesnaženi snažnik.
I nakon što je pokazao kako su svi loši, pozeri, nitkovi, očevi, majke, poslodavci i njihovi podređeni, kako je to jedan svijet ispraznosti, površnosti, tobože odnosa a zapravo su sve veze pokidane, v.Trier razara najčvršći i posljednji temelj - obitelj. U klasičnom filmu katastrofe, obitelj bi bila ta snaga koja odoljeva stihiji i štoviše, poništava katastrofu. Ovdje je ta obitelj podrivena već u samom početku. Naizgled je stabilna, drži se skupa, planira vjenčanje, drži organizaciju.
A onda nas drugi dio uvodi u unutrašnjost obitelji. I što vidimo? Da su tu isto otuđeni odnosi, kao i kod aktera koji su prikazani na vjenčanju. Nemaju neke svoje zajedničke svetkovine, nemaju ispunjenje u zajedničkom životu, već im je sav život organiziran oko jednog izvanjskog događaja. Oko prelaska planeta. Taj, u emotivnom, međuljudskom, obiteljskom smislu beznačajan hladan svemirski događaj, zauzima središnje mjesto u životu muža, žene i djeteta. Ispada da im je to raison d'etre, bez toga ne bi ni imali razloga postojati. Von Trier smatra da je to otužno, i u pravu je. Jedino što on iz toga radi čitav svemir, svijet je po njemu takav, isprazan, otužan, što je pak samo percepcija jednog depresivca. I tu se krije falično razmišljanje: ako je sve tako fatalno, onda je najbolje svršiti sa svime na fatalan način.
Možemo smatrati da je obitelj posljednja slamka spasa koja se mogla suprotstaviti sveopćoj Melankoliji. V.Trier je sa zadovoljstvom dekonstruirao i tu posljednju slamku. Obitelj dovodi Justine, pušta Melankoliju u svoje srce, a ova pak privlači Melancholiu. Na neki način, obitelj je sama prouzročila kraj svijeta, jer se pokazala kao lažna, nije ono što bi trebala biti.
Eto, tu pliva Lars von Trier, usred sveopćeg sivila, uklapa se. A njabolja je fora što bi nam sada radikalniji bio jedan Capra.
Zanimljivo, ali prilično "profano", konvencionalno i općenito promašeno tumačenje. Kao da se Lynchov film ide analizirati posredstvom klasičnih aktancijalnih shema i dramaturških konstrukcija, izvodeći zaključke o autorovoj idejno-svjetonazorskoj podlozi.
Dalo bi se o filmu pričati naširoko, ali tko ima vremena. Uglavnom, Justine nije nikakav slabi, neprilagođeni sanjar. Ona je od početka upravo neprirodno, zastrašujuće hladna i "racionalna". Prvi prizor u filmu je njen pogled koji nam govori da ona nešto zna. Ona je također, u poslovnom svijetu, vrhunski manipulator, a posjeduje i neobjašnjivu perceptivnu prodornost i točnost. Ona toliko dobro zna kako stvari stoje da se ni uz najbolju volju ne može riješiti toga znanja, a Von Trier to ne pretvara u psihološku dramu, već smjelo, pretenciozno i grandiozno preskače granice ukusa, žanra i svega ostaloga te je pretvara u germansku božicu koja se kupa pod svjetlom beskonačne Melankolije, sa sve Wagnerom u pozadini, super slow motionom, koreografijama i montažama, iščekujući kraj svijeta.
Von Trierov genij je što uspijeva sve to držati pod kontrolom i isporučiti smislenu, snažnu i potresnu umjetnost.
S obzirom da svako ima pravo na mišljenje, ja ga iskazujem nevjericom da je ovo nekom savršeno (!!!!!!).
Ovo je jednostavno uzaludno potrošeno vrijeme, dva sata tupila tolikog da idem spavat koliko me umorilo.
Smiješno mi je da neki pišu plahte o simbolici samog filma.
Justine je depresivna žena koja se nikad nije liječila i teret je svima oko sebe. Ona nije nikakva žena koja se odupire normama već jednostavno bolesna osoba. Claire je s druge strane otupljena, lišena ikakve životne radosti, uštogljena i dosadna, te joj kao takvoj ne prostaje ništa nego postat manijak.
Ništa mi u filmu ne valja. Osim cica K. Dunst-moram reć. Sve ostalo je depresivni um jednog redatelja. Sam kraj je . Piškit ću kakit ću. Općenito mi je taj smak svijeta: blah.
Riječ je o jednom od onih filmova koji izazivaju podvojena mišljenja po čemu je Trier i poznat. Meni je film sasvim o.k., mnogi su razočarani ne zbog same izvedbe filma, nego recimo zbog karaktera dvije sestre, međutim tad bi eventualno trebali biti ljuti na njihove likove i postupke, ne i sam film koji po meni karaktere takve kakvi jesu sasvim uspješno prikazuje. Istina, možemo zamjeriti redatelju na odluci da baš takva dva karaktera i njihov odnos odluči prezentirati publici pod izlikom da se radi o filmu koji nije za publiku, već neka vrst osobnog isfuravanja redatelja koji snima film sam za sebe, međutim jednom solidnom djelu publike film je dobar što je vidljivo i po jako solidnim ocjenama kritike. Najmanje razumijem kritičare koji u jednom takvom filmu koji je prije svega studija karaktera, zamjeraju nedostatak fizikalne i astronomske realnosti, što je potpuno izvan fokusa samog filma. Nadodajem da ako film naziva i tematike Melancholia izazivo kod publike osjećaj i to osjećaj tupila, mizernosti i na kraju krajeva se osjeti melankolija u zraku, tada je film uspio i na razini živopisnog izazivanja emocija, kao što će neki akcijski film napraviti dobar posao ako kod nekog izazove navalu uzbuđenja ili horror ako kod nekog izazove osjećaj napetosti. Međutim, melankolija i mizerija nisu baš najslavniji osjećaji s kojim se ljudi pretjerano vole susretati.
__________________
What's a mob to a king?
Zadnje uređivanje Stronger Free : 09.11.2012. at 08:52.
....jeboga tak sam kenjkao o "značenju" (f)arty filmova kad sam imao 20 godina, ali ni onda baš tako mutavo 
Linearni mod
