Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Društvo > Politika
Korisničko ime
Lozinka

Politika Najstariji zanat na svijetu
Podforumi: Politička scena, Europska unija, Svijet, Blisko politici

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 18.11.2012., 11:53   #41
SunForYou
Registrirani korisnik
 
Registracija: Jan 2009.
Postova: 200
Iz suza i tuge niknut će cvijeće, Hrvatska nikad zaboravit neće...
SunForYou is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 13:03   #42
asi demir
Muratov fiškal
 
asi demir Avatar
 
Registracija: Aug 2011.
Lokacija: ako si uspješan u nećemu,ili će te kopirati,ili će ti zavidjeti,ili će te mrziti
Postova: 3,798
Quote:
Linda Hathor kaže: Pogledaj post
Svijeća je upaljena.
Prekrasni, ponosni grade, tvoja žrtva neće nikad biti zaboravljena.
Sve žrtve počivale u miru.
SLAVA IM!

http://www.bloggif.com/output/e/4/e4...gif?1353242331

gospodine generale!

bili cvitak!

sude mi

http://i.picasion.com/gl/60/LRS.gif

http://i50.tinypic.com/1zq56gy.jpg

svaka se greška može popraviti,
ako se otkrije na vrijeme.
a ljudski je griješiti!
neka bog oprosti onima,
koji SU pogriješili,
ja sam im oprostila,
ali ne i zaboravila!
veliko hvala GOTOVINI,
ali sam ponosna na MLADENA,svoga PODRAVCA,ĐURĐEVČANA!
asi demir is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 13:25   #43
br-oz
Nije onaj
 
br-oz Avatar
 
Registracija: Feb 2008.
Postova: 1,193
Znakovito je nepojavljivanje Gotovine u Vukovaru. Bio na misi u Mariji Bistrici !
Markaču pak dobro ide populizam.

Quote:
Hrvatska nikad zaboravit neće...
... izgleda da je ipak zaboravila ;

"Sve je to uništeno, jako teško se živi. Upada mi u oči da mnogi ljudi tamo obrađuju javne površine ispred svojih zgrada, uzgajaju povrće. Drukčije se ne bi imali čim prehraniti. Toga ima puno više nego ranije. Hrana je skuplja nego u Zagrebu, pa Vukovarci na svaki način pokušavaju doći do neke parcele. Velika je nezaposlenost, mislim da je Vukovar po nezaposlenosti drugi ili treći hrvatski grad. Ono što se također ne zna, jest da je tamo najskuplje grijanje u Hrvatskoj. Ljudi u zgradama priključeni su na toplanu, recimo, moja majka. To je od početka napravljeno na krivi način. Ona živi u stanu od 50 kvadrata, i tokom cijele godine izdvaja 600 kuna mjesečno. Znači, oko tisuću eura godišnje, a to je naprosto strašno", naglasio je u razgovoru za DW Goran Šangut, hrvatski branitelj i predsjednik Udruge pravnika "Vukovar 1991."
br-oz is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 14:12   #44
Stup društva
Banned
 
Registracija: Jul 2012.
Postova: 653
Quote:
Holy Golightly kaže: Pogledaj post


Počivali u miru Božjem.
Nadam se da je braniteljima današnja obljetnica ipak malo lakša nego proteklih godina. Hvala Vam na svemu.
Lijepo si to rekla. Samo dvojim da li to sjećanje može biti lakše. Oslobađanje generala neposredno pred obljetnicu pada Vukovara je sigurno i vukovarskim braniteljima, kao i svima nama donijelo puno radosti, ali ne vjerujem da će njima ikada sjećanje na te dane biti lakše. Ja nisam bio vukovarski branitelj, pa i dan danas ne mogu gledati prizore pada Vukovara na snimkama ili slušati zadnja izvješća Siniše Glavaševića. Jednostavno ne mogu. I poslije svih ovih godina nije nimalo lakše. I nisam jedini kojeg preplavi mješavina tuge, bijesa, osjećaja nemoći, pa i grižnje savjesti što nismo učinili, čisto kao pojedinci, dovoljno za Vukovar i te ljude koji su prolazili kroz pakao.

I svi mi koji smo svjedoci tih dana sjećamo ih se kao da su jučer bili. Svakog detalja. Sjećamo se točno gdje smo bili i što smo radili kad je do nas došla vijest o padu herojskog grada. I potpuno su svježa sjećanja na taj osjećaj nevjerice i šoka kad smo čuli strašnu vijest. Znali smo mi da je pad Vukovara pitanje dana, pa i sati, ali ipak smo se nadali i molili. Nadali smo se da će se neko čudo dogoditi. Da će Vukovaru u zadnji čas doći pomoć. Da ćemo mi dobiti naredbu da krenemo u proboj i pomognemo Vukovaru. Znali smo da to nije realno, ali ipak smo se nadali. A onda je i ta nada umrla. To je strašan osjećaj.

Ostao je samo užas i beznađe. Osjećaj potpunog poraza. I strah (nažalost, pokazao se opravdan) za sudbinu tih ljudi. Jer tijekom ta tri mjeseca, Vukovarci, nama potpuno nepoznati ljudi, su nam postali kao članovi obitelji. Slušali smo svaki dan izvješća, strepili nad njima, divili smo se njihovoj hrabrosti i ustrajnosti, veselili se njihovim uspjesima i tugovali nad njihovim patnjama. Vukovar i njegovi branitelji je postali dio svih nas. Naš uzor i ponos. Njihovo herojstvo je svima nama davalo snage i činilo nas boljim ljudima.

A onda je sve nestalo. A kada smo na "srpskoj" televiziji Baranja prvi puta vidjeli snimke ulaska okupatora u grad užasnuli smo se. Navikli smo bili i mi na granatiranje, pucnjavu, krv i smrt. To je bila i naša svakodnevica. Ali tek smo tada vidjeli što je pravi pakao, svu težinu borbi i razaranja grada-heroja. Strašno i nepodnošljivo je bilo gledati uplakana lica djece i žena koji su u koloni napuštali razoreni grad. Bez muškaraca. Znali smo što to znači. Znali smo što znači odvratna "pjesma" četnika o Hrvatima i salati.

I kao da je jučer bilo se sjećam te atmosfere potištenosti, straha i tuge koja je zavladala u gradu, među vojnicima i civilima. Osijek se u nekoliko dana ispraznio. Žene i djeca, starci a nažalost i dio muškaraca su uglavnom otišli iz grada jer smo vjerovali da smo sada mi na redu. Da vukovarska kalvarija sada čeka nas. A nas, najviše, petnaestak tisuća koji smo ostali, vojnika i civila, muškaraca i žena, smo se tada zarekli da živi iz grada ne idemo. Da ćemo se boriti do samog kraja i pokazati dostojni naše braće i sestara iz herojskog Vukovara. Zaista ne znam da li bismo se toga mogli držati. Da li bismo zaista bili hrabri kao branitelji Vukovara da smo došli u njihovu situaciju, ali tada smo tako i mislili.

Srećom, pokazalo se da herojstvo Vukovaraca nije bilo uzaludno. Agresor više nije, poslije krvave vukovarske epopeje imao ni hrabrosti ni volje, a ni snage istom snagom i bijesom obrušiti se i na nas. Istina čekalo nas je još teških i tragičnih dana. Palo je Ernestinovo, palo je, poslije 5 mjeseci, i herojsko Laslovo. Srećom, preživjeli branitelji i civili su se uspjeli kroz kukuruze probiti do Ivanovca i naših položaja, pa se nije ponovio Vukovar i Ovčara. Pao je ubrzo i slabo branjeni Antunovac, kao zadnje mjesto u Hrvatskoj koje su jugočetnici uspjeli osvojiti. Nekoliko jugočetnika je na druge položaje Hrvatske vojske je uspješno odbijeno, a onda su uslijedile prve ofenzivne i pobjedničke akcije Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji. Četnici su odbačeni od Drave prema jugu, Podravska magistrala, naša jedina veza s ostatkom Hrvatske je osigurana i Osijek je spašen od potpunog okruženja i blokade.

I iako su pred nama bili još mjeseci granatiranja i pucnjave, stotine mrtvih i ranjenih, brojni pogrebi suboraca, znali smo tada, nešto prije Božića 1991.da više ne možemo biti poraženi. Znali smo da zvijer više nije silovita i bijesna, nego iscrpljena, ranjena i uplašena. Okupatorska zvijer je počela umirati. A znali smo i kome to možemo zahvaliti. Herojima Vukovara koji su svojom hrabrošću i svojim životima toliko iscrpili, osakatili agresora i uništili mu moral i tako obranili i nas i cijelu Hrvatsku.

Svašta se poslije događalo. Hrvatska je ubrzo međunarodno priznata, uslijedile su akcije "Maslenica" i druge. Sjećamo se velike razmjene zarobljenika kod Nemetina kad smo dočekali našu izmučenu braću i suborce koja su prolazila kroz pakao Stajićeva i ostalih srpskih logora. Doživjeli smo s "Bljeskom" i "Olujom" istinske dane ponosa i slave. Nažalost svjedočimo i brojnim pokušajima kriminaliziranja Domovinskog rata i branitelja, koje danas mnogi pokušavaju omalovažiti i pokazati kao parazite i profitere. Doživjeli smo evo, neki dan konačno i malo radosti i pravde oslobođenjem i povratkom kući generala Gotovine i Markača.

A sve to vrijeme govorimo o Vukovaru. Nismo ga zaboravili. Sjećamo ga se s ponosom i poštovanjem. Međutim, kada dođe ovo doba godine, obljetnica pada herojskog grada, obljetnice četničkih pokolja na Ovčari, "Veleprometu" i druginm stratištima, tada u meni nekako nestaje i ponos i zadovoljstvo što smo izborili svoju neovisnu državu. Jer kad na televiziji krenu prigodne emisije, kad vidim prizore tog užasa, kolone žena i djece koje napuštaju grad, kad odjekne glas Siniše Glavaševiča i neljudsko urlikanje četnika o "salati", nekako se vrati onaj osjećaj poraza, tuge, beznađa, bijesa i praznine. I nije ništa lakše poslije svih ovih godina. Ništa nije izblijedilo.

I dok palim svijeću na prozoru, ne mogu se ne zapitati jesmo li mogli i trebali učiniti više? Jesam li ja trebao učiniti više. Vukovarski heroji su sve učinili za nas, jesam li trebao tada biti s njima negdje na Mitnici, u Borovu naselju, Lužcu, Bogdanovcima? Branili smo svoje gradove, Osijek, Vinkovce, Slavonski Brod, ali ne mogu se oteti dojmu da smo ipak morali, koliko god malobrojni i slabo naoružani, pokušati još jedan proboj za spas Vukovara. Možda to i nije razumno, možda se učinilo najbolje i jedino moguće što se moglo, ali kad se sjetim tih dana, razum počinje odstupati i naviru samo emocije.

I mnogi branitelji s kojima sam o tome razgovarao dijele te osjećaje i dvojbe. Jesmo li mogli i morali učiniti više. I s tim ćemo morati živjeti ostatak života. Svi osim Vukovarskih heroja. Oni su izdržali i učinili sve što je ljudski bilo moguće. Pa i puno više od toga. Zato, nemojmo pokušati razumjeti što oni na ovaj dan osjećaju i kako razmišljaju, jer to niti ne možemo. Nemojmo se nadati da im je nešto lakše. Vjerojatno nije. Njihova su iskustva nešto što mi, koliko god se trudili sebi ne možemo predočiti i ona su ih zauvijek obilježila i promijenila. Možemo im samo reći hvala, zauvijek ih pamtiti i sjetiti se zašto su se tako herojski borili, patili i ginuli. Za svoju Hrvatsku. Slobodnu i neovisnu. Hrvatsku koju trebamo voliti, braniti, čuvati i unaprijeđivati, jer tako se jedino možemo odužiti herojima Vukovara i svima drugima koji su pali u Domovinskom ratu. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!
__________________
Genijalnost ima svoje limite, dok glupost nema taj hendikep.
Stup društva is offline  
Odgovori s citatom
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Old 18.11.2012., 14:30   #45
pozitivax
1 Kor 9 19:23
 
pozitivax Avatar
 
Registracija: Aug 2009.
Lokacija: nebo
Postova: 6,228
Iako nikad ovo neće pročitati.....
Dečki , svi heroji grada Vukovara koji ste položili svoj život za njegovu slobodu... za slobodu svoje domovine, beskrajno vam hvala.
Uvijek ste u našim molitvama.
Laka vam vaša hrvatska zemlja koju ste toliko voljeli.

Ostavili smo vam barjak čestitosti, nastavite ga nositi, a ako vam je težak, utaknite ga u zemlju gdje počivaju kosti naše, mi ćemo ga držati.

Za Blagu, Sinišu i Slavka

http://www.vecernji.hr/slika-640x348...u-slika-663981
__________________
Ja sam..
..sanjar, sanjar
pozitivax is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 14:44   #46
IQ007
Registrirani korisnik
 
Registracija: Mar 2010.
Postova: 1,559
Ima li (međunarodne) pravde za Vukovar?

http://www.tportal.hr/komentari/kome...l#.UKjwlmcksfo


P.S. obratite pažnju na ovaj dio što je napisao Pascal Bruckner, slavni francuski filozof i književnik : Mržnja prema gradovima, takva kakvu su je manifestirali Crveni Kmeri ili srpska vojska pri razaranju Vukovara, pri opsadi Dubrovnika i Sarajeva, mržnja je divljaka, primitivaca, prema svemu što je uljudnost, profinjenost, i ljepota.'

FENOMENALNO.

jer doista, to nije bio "samo" rat, tu je bila involvirana i jedna gotovo iracionalna mržnja.
IQ007 is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 14:51   #47
Stup društva
Banned
 
Registracija: Jul 2012.
Postova: 653
Quote:
IQ007 kaže: Pogledaj post
Ima li (međunarodne) pravde za Vukovar?

http://www.tportal.hr/komentari/kome...l#.UKjwlmcksfo


P.S. obratite pažnju na ovaj dio što je napisao Pascal Bruckner, slavni francuski filozof i književnik : Mržnja prema gradovima, takva kakvu su je manifestirali Crveni Kmeri ili srpska vojska pri razaranju Vukovara, pri opsadi Dubrovnika i Sarajeva, mržnja je divljaka, primitivaca, prema svemu što je uljudnost, profinjenost, i ljepota.'

FENOMENALNO.

jer doista, to nije bio "samo" rat, tu je bila involvirana i jedna gotovo iracionalna mržnja.
Ovo, a pogotovo vukovarska bitka, je bilo puno više od "samo rata". Ali ta mržnja nije bila nimalo iracionalna. To je brižljivo njegovana i uzgajana mržnja koja se prenosi s koljena na koljeno. I koja još i danas itekako postoji i to ne smijemo zaboraviti.
__________________
Genijalnost ima svoje limite, dok glupost nema taj hendikep.
Stup društva is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 15:08   #48
diogeneš
u potrazi
 
diogeneš Avatar
 
Registracija: Sep 2010.
Lokacija: bačva
Postova: 6,289
Quote:
IQ007 kaže: Pogledaj post
Ima li (međunarodne) pravde za Vukovar?

http://www.tportal.hr/komentari/kome...l#.UKjwlmcksfo


P.S. obratite pažnju na ovaj dio što je napisao Pascal Bruckner, slavni francuski filozof i književnik : Mržnja prema gradovima, takva kakvu su je manifestirali Crveni Kmeri ili srpska vojska pri razaranju Vukovara, pri opsadi Dubrovnika i Sarajeva, mržnja je divljaka, primitivaca, prema svemu što je uljudnost, profinjenost, i ljepota.'

FENOMENALNO.

jer doista, to nije bio "samo" rat, tu je bila involvirana i jedna gotovo iracionalna mržnja.
usput, trebalo bi pročitati i ovu izjavu žena u crnom srbije
__________________
HAIKU ZA FRANJU: hrvatski si gorostas bio i ostao/patuljci i dalje grickaju svoja jajašca / JEDNA ZA BBB-e: kad me murjak pendrekom opali po glavi/ja sam sretan kaj sam plavi / Komunisti se spominju još od antike/ Jedan ozbiljan, pa i dramatičan govor euro lijevice o problemima LGBT zajednice pred europarlamentarcima, predstavnicima NATO-a i novinstvom
diogeneš is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 15:31   #49
polki
Registrirani korisnik
 
Registracija: Dec 2010.
Postova: 1,246
Quote:
Stup društva kaže: Pogledaj post
Lijepo si to rekla. Samo dvojim da li to sjećanje može biti lakše. Oslobađanje generala neposredno pred obljetnicu pada Vukovara je sigurno i vukovarskim braniteljima, kao i svima nama donijelo puno radosti, ali ne vjerujem da će njima ikada sjećanje na te dane biti lakše. Ja nisam bio vukovarski branitelj, pa i dan danas ne mogu gledati prizore pada Vukovara na snimkama ili slušati zadnja izvješća Siniše Glavaševića. Jednostavno ne mogu. I poslije svih ovih godina nije nimalo lakše. I nisam jedini kojeg preplavi mješavina tuge, bijesa, osjećaja nemoći, pa i grižnje savjesti što nismo učinili, čisto kao pojedinci, dovoljno za Vukovar i te ljude koji su prolazili kroz pakao.

I svi mi koji smo svjedoci tih dana sjećamo ih se kao da su jučer bili. Svakog detalja. Sjećamo se točno gdje smo bili i što smo radili kad je do nas došla vijest o padu herojskog grada. I potpuno su svježa sjećanja na taj osjećaj nevjerice i šoka kad smo čuli strašnu vijest. Znali smo mi da je pad Vukovara pitanje dana, pa i sati, ali ipak smo se nadali i molili. Nadali smo se da će se neko čudo dogoditi. Da će Vukovaru u zadnji čas doći pomoć. Da ćemo mi dobiti naredbu da krenemo u proboj i pomognemo Vukovaru. Znali smo da to nije realno, ali ipak smo se nadali. A onda je i ta nada umrla. To je strašan osjećaj.

Ostao je samo užas i beznađe. Osjećaj potpunog poraza. I strah (nažalost, pokazao se opravdan) za sudbinu tih ljudi. Jer tijekom ta tri mjeseca, Vukovarci, nama potpuno nepoznati ljudi, su nam postali kao članovi obitelji. Slušali smo svaki dan izvješća, strepili nad njima, divili smo se njihovoj hrabrosti i ustrajnosti, veselili se njihovim uspjesima i tugovali nad njihovim patnjama. Vukovar i njegovi branitelji je postali dio svih nas. Naš uzor i ponos. Njihovo herojstvo je svima nama davalo snage i činilo nas boljim ljudima.

A onda je sve nestalo. A kada smo na "srpskoj" televiziji Baranja prvi puta vidjeli snimke ulaska okupatora u grad užasnuli smo se. Navikli smo bili i mi na granatiranje, pucnjavu, krv i smrt. To je bila i naša svakodnevica. Ali tek smo tada vidjeli što je pravi pakao, svu težinu borbi i razaranja grada-heroja. Strašno i nepodnošljivo je bilo gledati uplakana lica djece i žena koji su u koloni napuštali razoreni grad. Bez muškaraca. Znali smo što to znači. Znali smo što znači odvratna "pjesma" četnika o Hrvatima i salati.

I kao da je jučer bilo se sjećam te atmosfere potištenosti, straha i tuge koja je zavladala u gradu, među vojnicima i civilima. Osijek se u nekoliko dana ispraznio. Žene i djeca, starci a nažalost i dio muškaraca su uglavnom otišli iz grada jer smo vjerovali da smo sada mi na redu. Da vukovarska kalvarija sada čeka nas. A nas, najviše, petnaestak tisuća koji smo ostali, vojnika i civila, muškaraca i žena, smo se tada zarekli da živi iz grada ne idemo. Da ćemo se boriti do samog kraja i pokazati dostojni naše braće i sestara iz herojskog Vukovara. Zaista ne znam da li bismo se toga mogli držati. Da li bismo zaista bili hrabri kao branitelji Vukovara da smo došli u njihovu situaciju, ali tada smo tako i mislili.

Srećom, pokazalo se da herojstvo Vukovaraca nije bilo uzaludno. Agresor više nije, poslije krvave vukovarske epopeje imao ni hrabrosti ni volje, a ni snage istom snagom i bijesom obrušiti se i na nas. Istina čekalo nas je još teških i tragičnih dana. Palo je Ernestinovo, palo je, poslije 5 mjeseci, i herojsko Laslovo. Srećom, preživjeli branitelji i civili su se uspjeli kroz kukuruze probiti do Ivanovca i naših položaja, pa se nije ponovio Vukovar i Ovčara. Pao je ubrzo i slabo branjeni Antunovac, kao zadnje mjesto u Hrvatskoj koje su jugočetnici uspjeli osvojiti. Nekoliko jugočetnika je na druge položaje Hrvatske vojske je uspješno odbijeno, a onda su uslijedile prve ofenzivne i pobjedničke akcije Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji. Četnici su odbačeni od Drave prema jugu, Podravska magistrala, naša jedina veza s ostatkom Hrvatske je osigurana i Osijek je spašen od potpunog okruženja i blokade.

I iako su pred nama bili još mjeseci granatiranja i pucnjave, stotine mrtvih i ranjenih, brojni pogrebi suboraca, znali smo tada, nešto prije Božića 1991.da više ne možemo biti poraženi. Znali smo da zvijer više nije silovita i bijesna, nego iscrpljena, ranjena i uplašena. Okupatorska zvijer je počela umirati. A znali smo i kome to možemo zahvaliti. Herojima Vukovara koji su svojom hrabrošću i svojim životima toliko iscrpili, osakatili agresora i uništili mu moral i tako obranili i nas i cijelu Hrvatsku.

Svašta se poslije događalo. Hrvatska je ubrzo međunarodno priznata, uslijedile su akcije "Maslenica" i druge. Sjećamo se velike razmjene zarobljenika kod Nemetina kad smo dočekali našu izmučenu braću i suborce koja su prolazila kroz pakao Stajićeva i ostalih srpskih logora. Doživjeli smo s "Bljeskom" i "Olujom" istinske dane ponosa i slave. Nažalost svjedočimo i brojnim pokušajima kriminaliziranja Domovinskog rata i branitelja, koje danas mnogi pokušavaju omalovažiti i pokazati kao parazite i profitere. Doživjeli smo evo, neki dan konačno i malo radosti i pravde oslobođenjem i povratkom kući generala Gotovine i Markača.

A sve to vrijeme govorimo o Vukovaru. Nismo ga zaboravili. Sjećamo ga se s ponosom i poštovanjem. Međutim, kada dođe ovo doba godine, obljetnica pada herojskog grada, obljetnice četničkih pokolja na Ovčari, "Veleprometu" i druginm stratištima, tada u meni nekako nestaje i ponos i zadovoljstvo što smo izborili svoju neovisnu državu. Jer kad na televiziji krenu prigodne emisije, kad vidim prizore tog užasa, kolone žena i djece koje napuštaju grad, kad odjekne glas Siniše Glavaševiča i neljudsko urlikanje četnika o "salati", nekako se vrati onaj osjećaj poraza, tuge, beznađa, bijesa i praznine. I nije ništa lakše poslije svih ovih godina. Ništa nije izblijedilo.

I dok palim svijeću na prozoru, ne mogu se ne zapitati jesmo li mogli i trebali učiniti više? Jesam li ja trebao učiniti više. Vukovarski heroji su sve učinili za nas, jesam li trebao tada biti s njima negdje na Mitnici, u Borovu naselju, Lužcu, Bogdanovcima? Branili smo svoje gradove, Osijek, Vinkovce, Slavonski Brod, ali ne mogu se oteti dojmu da smo ipak morali, koliko god malobrojni i slabo naoružani, pokušati još jedan proboj za spas Vukovara. Možda to i nije razumno, možda se učinilo najbolje i jedino moguće što se moglo, ali kad se sjetim tih dana, razum počinje odstupati i naviru samo emocije.

I mnogi branitelji s kojima sam o tome razgovarao dijele te osjećaje i dvojbe. Jesmo li mogli i morali učiniti više. I s tim ćemo morati živjeti ostatak života. Svi osim Vukovarskih heroja. Oni su izdržali i učinili sve što je ljudski bilo moguće. Pa i puno više od toga. Zato, nemojmo pokušati razumjeti što oni na ovaj dan osjećaju i kako razmišljaju, jer to niti ne možemo. Nemojmo se nadati da im je nešto lakše. Vjerojatno nije. Njihova su iskustva nešto što mi, koliko god se trudili sebi ne možemo predočiti i ona su ih zauvijek obilježila i promijenila. Možemo im samo reći hvala, zauvijek ih pamtiti i sjetiti se zašto su se tako herojski borili, patili i ginuli. Za svoju Hrvatsku. Slobodnu i neovisnu. Hrvatsku koju trebamo voliti, braniti, čuvati i unaprijeđivati, jer tako se jedino možemo odužiti herojima Vukovara i svima drugima koji su pali u Domovinskom ratu. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!
Ovo si zaista prekrasno napisao.
polki is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.11.2012., 21:51   #50
Sabrepulse
nepopravljiv, ali dobar
 
Sabrepulse Avatar
 
Registracija: Sep 2012.
Lokacija: Simmering Vienna SHC
Postova: 2,006
Ravnice sam sin, bio sam danas u Vukovaru, onoliko ljudi je podolazilo iz svih dijelova Hrvatske i Europe, koloni se nije vidio kraj. Svakoj dobroj dusi koja je nasla vremena da se pridruzi koloni, hvala, neka se vidi da nas ima!

400-600 unistenih tenkova i oklopnih vozila, te preko 20 unistenih zrakoplova i helikoptera srpskog agresora, govori sve o HEROJIMA koji su toliko dugo branili Vukovar!

Pocivajte u miru.

Ante Matić - Križevi Vukovara

http://www.youtube.com/watch?v=hUEdU...eature=related
__________________
...dao Bog da vam sin doveo zeta kuci zbog greske 503 i 504.
Sabrepulse is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 05:06   #51
IQ007
Registrirani korisnik
 
Registracija: Mar 2010.
Postova: 1,559
Quote:
Stup društva kaže: Pogledaj post
Ovo, a pogotovo vukovarska bitka, je bilo puno više od "samo rata". Ali ta mržnja nije bila nimalo iracionalna. To je brižljivo njegovana i uzgajana mržnja koja se prenosi s koljena na koljeno. I koja još i danas itekako postoji i to ne smijemo zaboraviti.
zapraff, imaš pravo...od Načertanija preko Memorandum SANU...pa do Slobe i Gazimestana...strava. sjebali su vlastiti narod. ipak se nadam da će to polako ići na bolje kod njih..alia to će ići jaaakooo polako. evo recimo preslušah noćas ovaj intervju sa Sonjom Biserko, između ostalog kaže da ne postoji (još) kritična masa ljudi u Srbiji koja bi mogla reći tko je počeo rat, pa spominje pravu katarzu (na primjeru Njemačke), pa da se ne može raditi kompromisna istorija (ono, malo sam ja kriv, malo ti) nego na temelju činjenica, a nadrkana nounarka svako malo ju pokušava "skratit za glavu" kad ova krene s tim kako treba jasno reći da je Srbija ta koja je počela rat, itd.

svakako poslušajte

http://media.rtv.rs/sr_lat/jedan-na-jedan/3178
IQ007 is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 05:19   #52
IQ007
Registrirani korisnik
 
Registracija: Mar 2010.
Postova: 1,559
Quote:
diogeneš kaže: Pogledaj post
usput, trebalo bi pročitati i ovu izjavu žena u crnom srbije
naravno da jesmo. svaka čast tim ženama. nadam se samo da će biti nekog efekta od te akcije. s jedne strane imaju glas razuma - od koga drugog nego od žena - a s druge imaš ludog Jeremića koji se prijeti takorekuć s govornice UN-a. šta š', lud neki narod, pa to i sami za sebe kažu
IQ007 is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 06:09   #53
plavi-safir
dama plave krvi :)
 
plavi-safir Avatar
 
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: ..uzvodno...
Postova: 4,163
Pošalji poruku preko Skype korisniku plavi-safir
Quote:
polki kaže: Pogledaj post
Ovo si zaista prekrasno napisao.
slazem se..predivno je...tko moze neka ode na braniteljski portal..
ima mnogo i tamo..

mnogo je potresnih priča ostavio Vukovar..iza sebe...mnogi ljudi,uključujući i mene i moje,mi smo odmah znali da nikada se vratiti nećemo..
Mene taj grad boli..da zivim tamo bolio bi me svaki dan...
Kada bi sretala očeve i djecu...a moga nema kraj mene,vec ispod mene..u ulicam,kućama,vodotornju,Dunavu i Borovu je moj otac..us vim tim ulicama..
Priznajem..ne bih mogla zivjeti opet u tom gradu..divim se ljudima koji su i pored tragedija,uspjeli progutat to "nesto" i zive u svom Vukovaru..
Mozda da sam tada bila starija..
__________________
Ma ne idem ja ispred svog vremena. Moje vreme ide iza mene. U tome je nesporazum. Ipak, sačekaću ga još malo, još malo, a onda odlazim...
plavi-safir is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 06:52   #54
zulualpha
Registrirani korisnik
 
Registracija: Aug 2009.
Postova: 4,204
Da moras zivjeti u Vukovaru mogla bi zivjeti. Zivis gdje je bolje i to ti ne zamjeram, ali u Vukovaru zive ljudi koji su izgubili po 5 i vise clanova obitelji.
zulualpha is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 08:01   #56
Panonicus
Srijemac
 
Panonicus Avatar
 
Registracija: Jan 2004.
Lokacija: Srijem -hrvatski
Postova: 3,721
Vukovarski,srijemski snovi.

Dike,filigranskom dušom spjevaše vukovarsku elegiju i sve rekoše.
__________________
"U šarmantnoj pozi moderni poganac —Najmio ga stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće —On za korist tuđu laže, kleveće."
SKIDAJTE MARASOVCU BAN
Panonicus is online now  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 08:06   #57
casio
Klonovi,zaobiđite me!
 
casio Avatar
 
Registracija: May 2007.
Lokacija: Gdje ja želim
Postova: 18,416
Svih proteklih 20 godina uvijek se u danima okupacije Vukovara osjećam jadno, tužno depresivno....ali ove godine NE. Ove godine sam po prvi puta uz sjećanje na te dane osjetio i veliku sreću. Izmješane emocije u kojima je ipak nekako prevladao osmjeh.

Neka je vječna slava i hvala svim poginulim Hrvatskim braniteljima i civilima.
__________________
SVE ZA HRVATSKU, A NAŠU JEDINU I VJEČNU HRVATSKU NI ZA ŠTO (prvi hrvatski predsjednik dr.Franjo Tuđman).
Sve one koji na bilo koji način vrijeđaju hrvatske branitelje ili Domovinski rat, kao i one koji im dopuštaju da to nekažnjeno čine nabijem na *urac.
casio is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 10:54   #58
plavi-safir
dama plave krvi :)
 
plavi-safir Avatar
 
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: ..uzvodno...
Postova: 4,163
Pošalji poruku preko Skype korisniku plavi-safir
Quote:
zulualpha kaže: Pogledaj post
Da moras zivjeti u Vukovaru mogla bi zivjeti. Zivis gdje je bolje i to ti ne zamjeram, ali u Vukovaru zive ljudi koji su izgubili po 5 i vise clanova obitelji.
i ja im skidam kapu sto moraju i sto mogu.
ja ne moram i nikada necu.
u Vukovaru takodjer zive ljudi koji su bili na "drugoj strani" ali ne u nacionalnosti ili slični...vec oni koji su klali,ubijali i izdavali svoje i tudje..
Živi jedan iz moje obitelji i busa se u prsa za Vukovar...
neka,samo nek zivi i on i drugi..
Ljudi su dostojanstveni i ponosni hodali Vukovarom ili kojim drugim gradom..
__________________
Ma ne idem ja ispred svog vremena. Moje vreme ide iza mene. U tome je nesporazum. Ipak, sačekaću ga još malo, još malo, a onda odlazim...
plavi-safir is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 11:44   #59
Teta1
Registrirani korisnik
 
Teta1 Avatar
 
Registracija: Jul 2012.
Lokacija: Zagreb
Postova: 257
Quote:
Stup društva kaže: Pogledaj post
Lijepo si to rekla. Samo dvojim da li to sjećanje može biti lakše. Oslobađanje generala neposredno pred obljetnicu pada Vukovara je sigurno i vukovarskim braniteljima, kao i svima nama donijelo puno radosti, ali ne vjerujem da će njima ikada sjećanje na te dane biti lakše. Ja nisam bio vukovarski branitelj, pa i dan danas ne mogu gledati prizore pada Vukovara na snimkama ili slušati zadnja izvješća Siniše Glavaševića. Jednostavno ne mogu. I poslije svih ovih godina nije nimalo lakše. I nisam jedini kojeg preplavi mješavina tuge, bijesa, osjećaja nemoći, pa i grižnje savjesti što nismo učinili, čisto kao pojedinci, dovoljno za Vukovar i te ljude koji su prolazili kroz pakao.

I svi mi koji smo svjedoci tih dana sjećamo ih se kao da su jučer bili. Svakog detalja. Sjećamo se točno gdje smo bili i što smo radili kad je do nas došla vijest o padu herojskog grada. I potpuno su svježa sjećanja na taj osjećaj nevjerice i šoka kad smo čuli strašnu vijest. Znali smo mi da je pad Vukovara pitanje dana, pa i sati, ali ipak smo se nadali i molili. Nadali smo se da će se neko čudo dogoditi. Da će Vukovaru u zadnji čas doći pomoć. Da ćemo mi dobiti naredbu da krenemo u proboj i pomognemo Vukovaru. Znali smo da to nije realno, ali ipak smo se nadali. A onda je i ta nada umrla. To je strašan osjećaj.

Ostao je samo užas i beznađe. Osjećaj potpunog poraza. I strah (nažalost, pokazao se opravdan) za sudbinu tih ljudi. Jer tijekom ta tri mjeseca, Vukovarci, nama potpuno nepoznati ljudi, su nam postali kao članovi obitelji. Slušali smo svaki dan izvješća, strepili nad njima, divili smo se njihovoj hrabrosti i ustrajnosti, veselili se njihovim uspjesima i tugovali nad njihovim patnjama. Vukovar i njegovi branitelji je postali dio svih nas. Naš uzor i ponos. Njihovo herojstvo je svima nama davalo snage i činilo nas boljim ljudima.

A onda je sve nestalo. A kada smo na "srpskoj" televiziji Baranja prvi puta vidjeli snimke ulaska okupatora u grad užasnuli smo se. Navikli smo bili i mi na granatiranje, pucnjavu, krv i smrt. To je bila i naša svakodnevica. Ali tek smo tada vidjeli što je pravi pakao, svu težinu borbi i razaranja grada-heroja. Strašno i nepodnošljivo je bilo gledati uplakana lica djece i žena koji su u koloni napuštali razoreni grad. Bez muškaraca. Znali smo što to znači. Znali smo što znači odvratna "pjesma" četnika o Hrvatima i salati.

I kao da je jučer bilo se sjećam te atmosfere potištenosti, straha i tuge koja je zavladala u gradu, među vojnicima i civilima. Osijek se u nekoliko dana ispraznio. Žene i djeca, starci a nažalost i dio muškaraca su uglavnom otišli iz grada jer smo vjerovali da smo sada mi na redu. Da vukovarska kalvarija sada čeka nas. A nas, najviše, petnaestak tisuća koji smo ostali, vojnika i civila, muškaraca i žena, smo se tada zarekli da živi iz grada ne idemo. Da ćemo se boriti do samog kraja i pokazati dostojni naše braće i sestara iz herojskog Vukovara. Zaista ne znam da li bismo se toga mogli držati. Da li bismo zaista bili hrabri kao branitelji Vukovara da smo došli u njihovu situaciju, ali tada smo tako i mislili.

Srećom, pokazalo se da herojstvo Vukovaraca nije bilo uzaludno. Agresor više nije, poslije krvave vukovarske epopeje imao ni hrabrosti ni volje, a ni snage istom snagom i bijesom obrušiti se i na nas. Istina čekalo nas je još teških i tragičnih dana. Palo je Ernestinovo, palo je, poslije 5 mjeseci, i herojsko Laslovo. Srećom, preživjeli branitelji i civili su se uspjeli kroz kukuruze probiti do Ivanovca i naših položaja, pa se nije ponovio Vukovar i Ovčara. Pao je ubrzo i slabo branjeni Antunovac, kao zadnje mjesto u Hrvatskoj koje su jugočetnici uspjeli osvojiti. Nekoliko jugočetnika je na druge položaje Hrvatske vojske je uspješno odbijeno, a onda su uslijedile prve ofenzivne i pobjedničke akcije Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji. Četnici su odbačeni od Drave prema jugu, Podravska magistrala, naša jedina veza s ostatkom Hrvatske je osigurana i Osijek je spašen od potpunog okruženja i blokade.

I iako su pred nama bili još mjeseci granatiranja i pucnjave, stotine mrtvih i ranjenih, brojni pogrebi suboraca, znali smo tada, nešto prije Božića 1991.da više ne možemo biti poraženi. Znali smo da zvijer više nije silovita i bijesna, nego iscrpljena, ranjena i uplašena. Okupatorska zvijer je počela umirati. A znali smo i kome to možemo zahvaliti. Herojima Vukovara koji su svojom hrabrošću i svojim životima toliko iscrpili, osakatili agresora i uništili mu moral i tako obranili i nas i cijelu Hrvatsku.

Svašta se poslije događalo. Hrvatska je ubrzo međunarodno priznata, uslijedile su akcije "Maslenica" i druge. Sjećamo se velike razmjene zarobljenika kod Nemetina kad smo dočekali našu izmučenu braću i suborce koja su prolazila kroz pakao Stajićeva i ostalih srpskih logora. Doživjeli smo s "Bljeskom" i "Olujom" istinske dane ponosa i slave. Nažalost svjedočimo i brojnim pokušajima kriminaliziranja Domovinskog rata i branitelja, koje danas mnogi pokušavaju omalovažiti i pokazati kao parazite i profitere. Doživjeli smo evo, neki dan konačno i malo radosti i pravde oslobođenjem i povratkom kući generala Gotovine i Markača.

A sve to vrijeme govorimo o Vukovaru. Nismo ga zaboravili. Sjećamo ga se s ponosom i poštovanjem. Međutim, kada dođe ovo doba godine, obljetnica pada herojskog grada, obljetnice četničkih pokolja na Ovčari, "Veleprometu" i druginm stratištima, tada u meni nekako nestaje i ponos i zadovoljstvo što smo izborili svoju neovisnu državu. Jer kad na televiziji krenu prigodne emisije, kad vidim prizore tog užasa, kolone žena i djece koje napuštaju grad, kad odjekne glas Siniše Glavaševiča i neljudsko urlikanje četnika o "salati", nekako se vrati onaj osjećaj poraza, tuge, beznađa, bijesa i praznine. I nije ništa lakše poslije svih ovih godina. Ništa nije izblijedilo.

I dok palim svijeću na prozoru, ne mogu se ne zapitati jesmo li mogli i trebali učiniti više? Jesam li ja trebao učiniti više. Vukovarski heroji su sve učinili za nas, jesam li trebao tada biti s njima negdje na Mitnici, u Borovu naselju, Lužcu, Bogdanovcima? Branili smo svoje gradove, Osijek, Vinkovce, Slavonski Brod, ali ne mogu se oteti dojmu da smo ipak morali, koliko god malobrojni i slabo naoružani, pokušati još jedan proboj za spas Vukovara. Možda to i nije razumno, možda se učinilo najbolje i jedino moguće što se moglo, ali kad se sjetim tih dana, razum počinje odstupati i naviru samo emocije.

I mnogi branitelji s kojima sam o tome razgovarao dijele te osjećaje i dvojbe. Jesmo li mogli i morali učiniti više. I s tim ćemo morati živjeti ostatak života. Svi osim Vukovarskih heroja. Oni su izdržali i učinili sve što je ljudski bilo moguće. Pa i puno više od toga. Zato, nemojmo pokušati razumjeti što oni na ovaj dan osjećaju i kako razmišljaju, jer to niti ne možemo. Nemojmo se nadati da im je nešto lakše. Vjerojatno nije. Njihova su iskustva nešto što mi, koliko god se trudili sebi ne možemo predočiti i ona su ih zauvijek obilježila i promijenila. Možemo im samo reći hvala, zauvijek ih pamtiti i sjetiti se zašto su se tako herojski borili, patili i ginuli. Za svoju Hrvatsku. Slobodnu i neovisnu. Hrvatsku koju trebamo voliti, braniti, čuvati i unaprijeđivati, jer tako se jedino možemo odužiti herojima Vukovara i svima drugima koji su pali u Domovinskom ratu. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!
Ovo bi trebalo uci u skolske udzbenike... Bravo Stupe, naklon do poda...
Da li mozes napisati koje dani su zapravo bili odlucujuci u bitki za Osijek? Kojeg datuma su pali spomenuti Tenjski Antunovac, Laslovo i Ernestinovo? U kojem pravcu je obrana Osijeka bila po tvom misljenju najtanja, i da li je s obzirom na obranu Osijeka bili tezi prvi dani pocetka organiziranih topnickih napada na Osijek (kolovoz 1991, s obzirom da se Hrvatska Vojska tek tada pocela ozbiljnije organizirati) ili nakon okupacije Vukovara? Koji dani su bili najtezi pocetkom prosinca 1991? Da li su nakon pada Vukovara bili ugrozeniji Vinkovci ili Osijek, zasto se agresorska vojska nije obrusila po tvom misljenju u pravci Djakova?
Znam da nije tema, ali kad je u svom fenomenalnom postu Stup to spomenuo...
__________________
KOMUNIZAM JE MORAO PROPASTI NA EUROPSKOM ISTOKU, JER SU SE SVI NJEGOVI CILJEVI,
UMOTANI U IDEOLGIJU LJUDSKIH PRAVA, UČINKOVITIJE OSTVARILI NA EUROPSKOM ZAPADU,
Augusto Del Noce. Rim, 1989.
Teta1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2012., 12:25   #60
tomisličak
Elementarna nepogoda
 
tomisličak Avatar
 
Registracija: Jul 2009.
Lokacija: vrata Hrvatske
Postova: 10,734
http://oi45.tinypic.com/wloimu.jpg

klik na sliku vodi ka You Tube
__________________
tomisličak is offline  
Odgovori s citatom
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je Off
HTML kôd je Off





Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 17:34.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2009 Forum.hr
Ad Management by RedTyger