Bitter-sweet - razumijem, praštam, tugujem... smijem se...

[Antiopejae]

Prošlo je 5 mjeseci od kad sam odselila od supruga s djecom... Čini se da je prošlo 100 godina, vrlo intenzivan period. Puno sam radila, da se situiram, puno nevolja me pratilo, čisto tehničke prirode... i vrijeme proleti.

Ostao mi je bitter-sweet osjećaj nakon svega. Drago mi je da sam otišla. Smirilo se ludilo i izašla sam iz onog stanja i situacije u kojoj je stalno neka emotivna napetost u zraku, neka dramuština, sukob koji čeka da ti se sruši na glavu.

Ali, uzela sam si vremena i propitala sebe. Našla sam barem 3 fatal error u svom odnosu prema braku, mužu, obitelji, životu uopće. I jako sam tužna zbog toga, no istodobno - taj bitter sweet - kad sam praštala, shvatila sam i sebi moram oprostiti - i ja sam slabo i obično ljudsko biće. Što ćeš. Dođemo u taj brak sa prtljagom iz prošlosti, obiteljskog doma, ranijih veza, odgoja, kulture, gena... i radimo što možemo... Sad znam da ne možeš vidjeti sebe... a zapravo - sve je do nas. Naravno, ne i kompletan brak - ali da smo mirni, da jasno vidimo - i probleme bismo adresirali mirnije...možda i otišli - ali ranije, mirnije... s više praštanja u srcu.

Kad sam shvatila svoje fatal errors napravila sam drastičan zaokret. Promijenila te loše stvari - koliko mogu vidjeti samu sebe, naravno... i razumijem supruga. Iako mi se činio kao aždaja, sad znam da je i on imao dio svoje boli u cijelom tom braku i da je stvarno bijedna izlika optužiti njega za sve. Možda neke moje loše strane ne bi došle do izražaja da on nije pritiskao gdje je, ali i vice versa... oboje smo pogriješili jedno drugome... Napravili smo najbolje što smo znali, ali nije bilo dovoljno dobro.

Što je kokoš, jaje, što je uzrok, što posljedica

Ja bih tako rado vratila staru ljubav i spasila obitelj. Zašto da ne.... Ali, moj suprug i dalje gleda na sebe kao na bezgrešnog, jednog i jedinog, skoro najboljeg... i čula sam od njega toliko ružnih stvari o sebi - mirno sam prihvatila i prešutjela... ima istine u svemu tome... puno istine.

Ali, nekako mi je milo, ne znam, smiješno, dirljivo, valjda suosjećam s njim - kako ne vidi sebe. Zero. Nul. I čak da ga volim najviše na svijetu, čak i da se ja transformiram iz korijena - ništa od svega... a moglo biti biti tako lako - da ljudi sebe vide

Pomirlila sam se i sa tom situacijom - jer stvarno - dok nisi spreman sam od sebe nitko ti ne može otvoriti oči i gotovo...

Kroz period rastavljenosti morala sam se otvoriti nekim ljudima s kojima možda i nisam imala neki dobar odnos - i znate što - shvatila sam kako su stvari jednostavne. Kad padnu maske, kad padne oholost, kad padne potreba da se zauzimaju pozicije. Tako je jednostavno...

Gotovo mi je opipljivo kako bismo suprug i ja mogli nastaviti, bolji, sretniji, ali, za sada to ne bi išlo nikako. I sada se i s time mirim i praštam. Da život može biti baš ironičan.

[NewOrder]

Antiopejae kaže:

Prošlo je 5 mjeseci od kad sam odselila od supruga s djecom... Čini se da je prošlo 100 godina, vrlo intenzivan period. Puno sam radila, da se situiram, puno nevolja me pratilo, čisto tehničke prirode... i vrijeme proleti.

Tek 5 mj.? Mislim da je još rano za stabilnost i još uvijek te vrebaju loši osjećaji, dok se sinusoida ne smiri

[Antiopejae]

NewOrder kaže:

Tek 5 mj.? Mislim da je još rano za stabilnost i još uvijek te vrebaju loši osjećaji, dok se sinusoida ne smiri

Ma naravno, gdje je stabilnost u životu uopće... ali, nažalost, ja sam svoju odluku donosila godinama... mirila se s limitima naših sposobnosti komunikacije, tako da je fizičko preseljenje jedno, a duhovno mirenje... bitno dulje, nažalost...

[Nica]

Razumijem o čemu pričaš, ja sam isto tek nakon prekida shvatila gdje su sve bile moje greške i koliko sam doprinijela svemu lošem u vezi. Na kraju se on ponio jako loše, ružan je način na koji je sve završilo i na to nisam mogla puno utjecati, ali sve ono što se godinama nakupljalo je velikim dijelom i moj teret. Manje sam to primjećivala dok se dešavalo. Nije mi žao što smo prekinuli, mislim da smo trebali i prije.

Ali sam isto tako tek s protekom vremena shvatila i zašto smo bili loša kombinacija, dok smo se još voljeli sve mi je izgledalo premostivo. A nije. Da mi je netko na početku ponudio sve ono što ću tolerirati i preko čega ću prijeći ne bih nikad pristala na to. Nekako se taložilo malo po malo, prepuštala sam se tome i gubila se. A vjerujem da je slično bilo i njemu, inače bi puno toga bilo drugačije.

[Štokrlica]

Čemu ovo Bitter, uzmi samo lemon i napravi dobru limunadu (tekila)

Antiopejae kaže:

Ja bih tako rado vratila staru ljubav i spasila obitelj. Zašto da ne.... Ali, moj suprug i dalje gleda na sebe kao na bezgrešnog, jednog i jedinog, skoro najboljeg... i čula sam od njega toliko ružnih stvari o sebi - mirno sam prihvatila i prešutjela... ima istine u svemu tome... puno istine.

Godinama si se lomila, vagala, tolerirala, prilagođavala se, bila nešto što nisi, fejkala i sad kažeš da bi rado to vratila...
Sad kad si sazrela, pronašla sebe, stvorila početnu točku, osjetila mir, ti bi ušla u tu priču ponovo samo da je on sposoban uvidjeti svoj dio odgovornosti

[Antiopejae]

Štokrlica kaže:

Čemu ovo Bitter, uzmi samo lemon i napravi dobru limunadu (tekila)



Godinama si se lomila, vagala, tolerirala, prilagođavala se, bila nešto što nisi, fejkala i sad kažeš da bi rado to vratila...
Sad kad si sazrela, pronašla sebe, stvorila početnu točku, osjetila mir, ti bi ušla u tu priču ponovo samo da je on sposoban uvidjeti svoj dio odgovornosti

Naravno! No, kad jednom prelomiš, onda imaš i svoje mjesto i pregovaračku poziciju, da to tako kažem. Nije to ono mirenje kad se napol miriš da bude mir u kući, a napol zato da konačno ideš spavati

Ne žuri mi se. Ne mora biti odmah. Možda neće biti nikada. Ali, afirmirati ljubav kroz praštanje, proći zajedno kroz tjesnac, prihvatiti se - i kad znamo svoje loše strane - to bi po meni bila ljubav. A djeca - djeca bi sigurno najviše dobila time da mama i tata nauče voljeti jedno drugo i živjeti zajedno u slozi.

Smijem sanjati

Ali, ne brkam snove i javu

[Štokrlica]

Antiopejae kaže:

Ne žuri mi se. Ne mora biti odmah. Možda neće biti nikada. Ali, afirmirati ljubav kroz praštanje, proći zajedno kroz tjesnac, prihvatiti se - i kad znamo svoje loše strane - to bi po meni bila ljubav. A djeca - djeca bi sigurno najviše dobila time da mama i tata nauče voljeti jedno drugo i živjeti zajedno u slozi.

Nisam osoba koja funkcionira na ovaj način, stoga mi opisano zvuči blago rečeno nadrealno, bajkovito...onak kao teži denial.

[Antiopejae]

Štokrlica kaže:

Nisam osoba koja funkcionira na ovaj način, stoga mi opisano zvuči blago rečeno nadrealno, bajkovito...onak kao teži denial.

Ja jesam malo dreamear, ali svjesni Različiti smo... i to je u redu. Samo što sam si dala odstupnicu i mogu sanjati, ali na sigurnom

[biljcica]

Antiopejae kaže:

Naravno! No, kad jednom prelomiš, onda imaš i svoje mjesto i pregovaračku poziciju, da to tako kažem. Nije to ono mirenje kad se napol miriš da bude mir u kući, a napol zato da konačno ideš spavati

Ne žuri mi se. Ne mora biti odmah. Možda neće biti nikada. Ali, afirmirati ljubav kroz praštanje, proći zajedno kroz tjesnac, prihvatiti se - i kad znamo svoje loše strane - to bi po meni bila ljubav. A djeca - djeca bi sigurno najviše dobila time da mama i tata nauče voljeti jedno drugo i živjeti zajedno u slozi.

Smijem sanjati

Ali, ne brkam snove i javu

eto... ja sam ti godinu dana u prednosti... tj. tamo gdje ti sanjas stici jednog dana... uzroci, posljedice... kao da ja pisem tvoje postove... ali prije nekih godinu dana.

i sad smo opet skupa. ima vec par mjeseci. i vjencat cemo se. jednog dana, ne zuri nam se. jos niti ne stanujemo opet skupa.

dakle, sanjaj! dokle god taj san i zelja u tebi tinjaju, jednog dana ce se i ostvariti. jer su jedini ispravni. i nisu lazna nada!

bila sam u raznim periodima razmisljanja... dosla sam cak i do tocke, kad sam bila sigurna da ga nikad vise ne zelim nazad i koliko ne pasemo skupa. jako losa je nasa veza bila i jako gorak kraj.. slijedi takodjer i psiho-terapija izmedju ostalog, kako bih sto prije emotivno stala na noge za svog sincica.. i toliko uvjerena u pravilnost naseg prekida, da sam se otprilike godinu poslje upustila u vezu sa drugim. i on je bio sa drugim zenama.

djelovalo mi je, isto kao sto i ti kazes, da je on siguran u pravilnost svojih postupaka i razmisljanja, da ne zeli uciti iz gresaka. da me mrzi. ali otkud bih znala sta se u njegovoj glavi zbiva. medjutim zbivalo se isto sto i u mojoj.

bila sam u vezi sa drugim muskarcem, koji me je tretirao kako bi svaka zena pozeljela... ALI. nije bio otac mog djeteta i nije prihvatio moje djetesce od srca. to nas je rastavilo.

i ta okolnost, kad je on priznao da je shvatio sto je umalo izgubio i nase djetesce... opet su nas spojili.

sve se smirilo. oprostili smo. sve uvrede, sve svadje, sva predbacivanja. ali je trebalo dugo vremena i jedan pocetni miran, iskren razgovor o svemu. obostrano priznanje, obostrana reflekcija na glas.

drugacija je sada ta nasa ljubav. ne bih znala objasniti.. mozda se pod time jednostavno podrazumjeva zrela ljubav. ili drugacija jer su i drugi "partneri" u medjuvremenu bili u nasim zivotima..

prije sam bila luda za tim covjekom. neracionalna. strastvena. on je prakticki bio centar mog svijeta. ali smo i upoznali nase najgore osobne demone.

sad kad se naljuti i bude glasniji... mislim si: ti znas tog covjeka u dusu. i on tebe. u redu je. to je njegov stil. ali ja sam svoj stil promjenila: ne moram ga vise nadglasati. nego sve na miran nacin. i ne odmah. i sa beskrajnim povjerenjem u buducnost nase obitelji.

i eto. pali. idemo korak po korak dalje u pravom smijeru.

to zelim i tebi. vama. samo polako.

[Septembar]

jednom davno u nekom proslom zivotu me je ostavio centar mog univerzuma, moja prva ljubav, otac mog djeteta. jednostavno me je po njegovim rijecima "prestao voljeti" i otisao...
nisam ni "A" rekla, nisam ga molila da ostane i nudila kompromise i obecavala promjene. bila sam preuvredjena sto me ostavio i nasem djetetu rasturio djetinstvo nizbogcega .. jer nije bilo preljuba, zanemarivanja, njega, djeteta, doma ili bilo cega... davala sam mu sve od sebe i nije mu bilo dovoljno...
ne kazem da sam savrsena, da nemam svoje musice, ali to valjda svi imamo, ali nismo od jucer znao me u dusu od nase 17 godine, i nije mu se to svidjalo vise
mjesecima ili cak godinama sanjala sam da se vrati, da uvidi svoju gresku, da klekne na koljena, i da me opet zavoli...
nisam to dosanjala... razlog je bio ne da me je prestao voljeti nego me nikada nije volio i cijenio kao zenu i covjeka. mozda onako malo, niti priblizno kao ja njega... i to nista nije moglo promijeniti

i zato je DOBRO da je tako ispalo kako je, nikad od njega nebih imala to sto recimo sad imam

sad sam preko 5 god u vezi sa 10 g mladjim covjekom, koji mi na papiru po nicemu ne pase, ali se volimo neograniceno i prekidali smo mirili se stotine puta, i oprastali jedno drugom hirove, grijehove i sto sve ne... zato sto oboje znamo da se previse volimo i da vrijedi kompromisati i zazmiriti na puno toga, presutjeti koju, i samom sebi udariti samar kad pretjeramo


Dakle htjela sam reci, sve zavisi da li ste na istim valnim duljinama sto se tice uzajamne zrtve i kompromisa, a to sve zavisi koliko se volite uprkos nesuglasicama i razlicitostima

[EmiliaK]

To je normalna faza..prastas, ali i zelis da druga strana preuzme svoj dio krivice jer je tako lakse tebi da sama sebi oprostis. Na kraju, zasto bi samo jedna strana bila kriva za propast braka?
Uh, koliko sam ja stvari izvlacila iz naftalina, bilo je i smjesno i ludo.

Ma kako tesko bilo prozivjeti nesto, sve se to prezivi nekako i onda shvatis da si malo jaci nego prije. Sunce opet zasija, samo je pitanje koga ce nam drago nebo poslati. Hocemo li pobjeci ili cemo pokusati ponovo?

[Antiopejae]

Mislim da sam preblaga. Da ga trebam prebiti u tamnom haustoru iz pedagoških razloga. Složio mi je zvizdariju... koju ja ne bih... ali nikome. Nikad. Never. I pitaš se - i ja dajem šansu? Do I have mirror at home?!

[plavi-safir]

povuci neku granicu tih davanja šansi..dokad,ako ih ne cjeni? Ostrina i sad je dosta cuda cini.

[Antiopejae]

plavi-safir kaže:

povuci neku granicu tih davanja šansi..dokad,ako ih ne cjeni? Ostrina i sad je dosta cuda cini.

kak se vuku granice, a ne vrijeđaju djeca? Mahnita osoba svoje duševne slabosti iskaljuje na djeci

[plavi-safir]

sretna majka,sretna djeca. Nisam shvatila tko svoju mahnitost na njima istresa? Muz?

[Antiopejae]

Samo kratki update. Prošlo me praštanje i dobra volja. I'm over and out. Idem si po jedan dobar razvod i sve što s time ide. Enough!

[majica_2008]

hehehe,good one....cut the crap i potraži si bolje mjesto pod suncem...jel, kako'no vele-da je baba dida,imala bi krc))
ja sam vidjela sve u ničemu....da je samo i šbbkbb sheme...i shvatiš da vidiš nešto drugo i nekog drugog a ne osobu koja je pored tebe....

[majica_2008]

Septembar kaže:

j.....


Dakle htjela sam reci, sve zavisi da li ste na istim valnim duljinama sto se tice uzajamne zrtve i kompromisa, a to sve zavisi koliko se volite uprkos nesuglasicama i razlicitostima

božja istina...omnia vincit amor baš ne stoji uvijek ali je jedina polazišna točka u rješavanju partnerskih problema....kad netko kaže da te više ne voli i osjetiš da je to zaista tako-la papa brale....nema se više što za reći...

[miffy13]

Antiopejae kaže:

Prošlo je 5 mjeseci od kad sam odselila od supruga s djecom... Čini se da je prošlo 100 godina, vrlo intenzivan period. Puno sam radila, da se situiram, puno nevolja me pratilo, čisto tehničke prirode... i vrijeme proleti.

Ostao mi je bitter-sweet osjećaj nakon svega. Drago mi je da sam otišla. Smirilo se ludilo i izašla sam iz onog stanja i situacije u kojoj je stalno neka emotivna napetost u zraku, neka dramuština, sukob koji čeka da ti se sruši na glavu.

Ali, uzela sam si vremena i propitala sebe. Našla sam barem 3 fatal error u svom odnosu prema braku, mužu, obitelji, životu uopće. I jako sam tužna zbog toga, no istodobno - taj bitter sweet - kad sam praštala, shvatila sam i sebi moram oprostiti - i ja sam slabo i obično ljudsko biće. Što ćeš. Dođemo u taj brak sa prtljagom iz prošlosti, obiteljskog doma, ranijih veza, odgoja, kulture, gena... i radimo što možemo... Sad znam da ne možeš vidjeti sebe... a zapravo - sve je do nas. Naravno, ne i kompletan brak - ali da smo mirni, da jasno vidimo - i probleme bismo adresirali mirnije...možda i otišli - ali ranije, mirnije... s više praštanja u srcu.

Kad sam shvatila svoje fatal errors napravila sam drastičan zaokret. Promijenila te loše stvari - koliko mogu vidjeti samu sebe, naravno... i razumijem supruga. Iako mi se činio kao aždaja, sad znam da je i on imao dio svoje boli u cijelom tom braku i da je stvarno bijedna izlika optužiti njega za sve. Možda neke moje loše strane ne bi došle do izražaja da on nije pritiskao gdje je, ali i vice versa... oboje smo pogriješili jedno drugome... Napravili smo najbolje što smo znali, ali nije bilo dovoljno dobro.

Što je kokoš, jaje, što je uzrok, što posljedica

Ja bih tako rado vratila staru ljubav i spasila obitelj. Zašto da ne.... Ali, moj suprug i dalje gleda na sebe kao na bezgrešnog, jednog i jedinog, skoro najboljeg... i čula sam od njega toliko ružnih stvari o sebi - mirno sam prihvatila i prešutjela... ima istine u svemu tome... puno istine.

Ali, nekako mi je milo, ne znam, smiješno, dirljivo, valjda suosjećam s njim - kako ne vidi sebe. Zero. Nul. I čak da ga volim najviše na svijetu, čak i da se ja transformiram iz korijena - ništa od svega... a moglo biti biti tako lako - da ljudi sebe vide

Pomirlila sam se i sa tom situacijom - jer stvarno - dok nisi spreman sam od sebe nitko ti ne može otvoriti oči i gotovo...

Kroz period rastavljenosti morala sam se otvoriti nekim ljudima s kojima možda i nisam imala neki dobar odnos - i znate što - shvatila sam kako su stvari jednostavne. Kad padnu maske, kad padne oholost, kad padne potreba da se zauzimaju pozicije. Tako je jednostavno...

Gotovo mi je opipljivo kako bismo suprug i ja mogli nastaviti, bolji, sretniji, ali, za sada to ne bi išlo nikako. I sada se i s time mirim i praštam. Da život može biti baš ironičan.

iz cijele price izlazis kao zrelija, pametnija i bolja osoba. mislim da je najveci uspjeh u neuspjehu kad uspijes iz njega izvuci bolji dio sebe. i na tome ti cestitam. nekako sam uvjerena da je i za brak i za razvod potrebno dvoje i da nikad krivnja nije samo u jednoj strani. onog trenutka kad osvjetlis sebe i svoje greske....napravio si korak naprijed. tvoj bivsi je negdje zapeo...ne okreci se za njim, idi dalje. dva koraka je iza tebe, na zalost i ne mozes mu pomoci.

[-honey-]

Antiopejae kaže:

......

Moram priznati da sam baš uživala u čitanju tvog uvodnog posta (triput sam ga pročitala ) i iako je to možda bilo istresanje emocija, zapravo je jako poučno i mene, za razliku od drugih, ne čudi tvoja tadašnja želja a ni njegovo nepriznavanje "krivnje". Samo veliki ljudi su u stanju priznati svoje pogreške, prvo sebi a onda i onima prema kojima su zgriješili.

Ti si teret koji si nosila na duši skinula sa sebe i osim kaj si fizički slobodna, sada si i duhovno, emotivno, što je daleko važnije za tvoju budućnost.