Diana Budisavljevic -Nepravedno presucivana heroina

[McFuck]

Nevjerovatno je da bivsi rezim nije dopustio da se u javnosti zna za zenu koja je svojom velikom hrabroscu i plemenitoscu od sigurne smrti spasila i pedantno popisala 12000 sirocadi iz ustaskih logora.
Ni ova danasnja, demokratska Hrvatska, ne spominje tu zenu, Dianu Budisavljevic, makar bi trebalo.
Malo je tako svjetlih primjera u ludilu rata kao sto je gdja Budisavljevic.
Na njenom primjeru svi bi mogli puno toga nauciti i postati bolji ljudi.
Nasa djeca bi trebala u skoli uciti o njoj kao primjeru ljudske hrabrosti.
Svaka zemlja bila bi ponosna da ima takve heroje humanosti i ljubavi prema ljudima.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvats...povijesti.html

[divizija]

do 90. se šutilo jer je njemica, nakon devedesete jer je srpska nevjesta.

[rama]

McFuck kaže:

Nevjerovatno je da bivsi rezim nije dopustio da se u javnosti zna za zenu koja je svojom velikom hrabroscu i plemenitoscu od sigurne smrti spasila i pedantno popisala 12000 sirocadi iz ustaskih logora.
Ni ova danasnja, demokratska Hrvatska, ne spominje tu zenu, Dianu Budisavljevic, makar bi trebalo.
Malo je tako svjetlih primjera u ludilu rata kao sto je gdja Budisavljevic.
Na njenom primjeru svi bi mogli puno toga nauciti i postati bolji ljudi.
Nasa djeca bi trebala u skoli uciti o njoj kao primjeru ljudske hrabrosti.
Svaka zemlja bila bi ponosna da ima takve heroje humanosti i ljubavi prema ljudima.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvats...povijesti.html

Neobično mi je drago što se netko sjetio i te teme.
Međutim ti si na krivom tragu glede razloga prešućivanja ove teme. Ta se tema izbjegavala jer bi dala drukčiju sliku Zagreba i Hrvata za vrijeme NDH i uopće za razliku, od one poželjne(lijevo?).
Naime to je bila jedna od najvećih i najtežih humanitarnih akcija.
Slijedi ovo, koliko o njoj ja znam, a zapravo bih posebno želila to rasvijetliti.
To je bila velika akcija zbrinjavanja djece. Angažirao se Crveni križ Hrvatske. Napravljena je strategija, jer se tako veliki broj djece u kratkom vremenu nije imao gdje smjestiti. Moram pripomenuti da bi to i danas predstavljalo ogroman problem. To su bila djeca različitih dobi a i zdravstvenog stanja.
Znam da je mnogo Zagebčana tu djecu odvodilo sebi doma. Znam za sudbinu petero djece. Otprilike sam poredala po dobi. Radi se o djevojčicama. Najmlađa je imala 8 mjeseci.
Osim zbrinjavanja u obiteljima, Crveni križ je pronašao prostore u Jaski i uložio goleme fizičke i materijalne napore da bi ih osposobili za prihvat djece. Koliko ja znam, o sudbini djece, Crveni križ je izvijestila jedna časna(medicinska sestra). Punkt u Zagrebu je bio u ne znam čijem samostanu(?)(čini mi se neki crkveni prostor) na uglu Zrinjevca i Trenkove(ovo sam saznala od okolnih stanara), otprilike isto dvorište s Kazalištem lutaka. Znam da je jako puno te djece završilo u zagrebačkim obiteljima. Ovo se događalo nakon ofenzive na Kozari, i tu je Zagreb pokazao svu svoju širinu duha.
O ovim događanjma se nije pričalo kao ni o slučaju "Stadion", ili se je možda lociralo na drugo podobnije mjesto, kao što je bilo sa "Stadionom".
Da vidim, u kojem civiliziranom gradu Z. Europe(ili Istočne) se to još dogodilo?
Ajmo McFuck!

[Zoran Oštrić]

Odlučio sam "podići" ovaj topic, koji prije šest godina nije privukao gotovo nimalo pažnje, jer je tema spomenuta u topicu " Egzekucije OZN-e - poslijeratne žrtve u svibnju i lipnju 1945." (https://www.forum.hr/showthread.php?t=973541&page=46), gdje je to skretanje s teme.


O spašavanju srpske (ili, možda nešto šire, pravoslavne) djece od ustaškoga pokolja knjiga "Dnevnik Diane Budisavljević", izdanje Hrvatski državni Arhiv i Spomen područje Jasenovac, 2003..

Nalazim sad da je skeniran dostupan na netu dio knjige, tekst njenog dnevnika, na scribd.com:Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945. Nisu stavljeni skenirani dokumenti (u knjizi ih je objavljeno 80), predgovor i ostalo.

Jedan stručni rad:Marina Ajduković: DJELOVANJE DIANE BUDISAVLJEVIĆ: RAD S DJECOM STRADALOM U 2. SVJETSKOM RATU

Ona je bila Austrijanka (dakle državljanka Reicha, što joj je davalo zaštitu od mogućeg ustaškog progona, te joj je omogućilo da stupi u kontakt s nekim njemačkim dužnosnicima u Hrvatskoj, koji su podržali akciju). Njen suprug bio je Julije Budisavljević, Srbin, profesor kirurgije, kojeg je ustaški kirurg umirovio ali ga nisu dirali jer je bio vrlo ugledan u Zagrebu. Zanimljivo je da Savo Zlatić u svojoj knjizi sjećanja "Poslali su me na Kordun" spominje da mu je on jednom preko ilegalne veze poslao upute za jedan komplicirani slučaj. (Zlatić, 2005:87) Nova vlast ga je vratila na posao u kliniku (vijest je bila u "vjesniku", 24.5. 1945, a to sam vidio da se spominje u Miljenko Perić: 1945-1995. Bleiburg. Svjedočanstvo, Zagreb: autor, 1995.)

Akciju je započela krajem listopada 1941., kad je saznala za postojanje logora za židovske i srpske žene i djecu Lobor-grad. Kasnije je saznala i za logor u Staroj Gradiški i proširila akciju. Osobito veliki priliv djece u vrlo teškom stanju, često na samrti, bio je nakon njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru, lipnja 1942.. O tome se u literaturu navodi: Neprijatelj odveo u koncentracijske logore blizu 70.000 stanovnika, od kojih je oko 25.000 izgubilo život zbog odmazde i gladi. (Strugar, 1970:98) U logore je odvedeno 68.600 Kozarčana, od toga 23.858 djece (Lukić, 1979:18) od kojih je oko 12.000 bilo obuhvaćeno akcijom spasavanja (Budisavljević, 2003)

»Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti?« (zapis D. Budisavljević od 10. srpnja 1942)

O "Akciji Dijane Budisavljević" više je pisao Dragoje Lukić (koji je i sam jedan od spašenje djece s Kozare) u knjizi "Rat i djeca Kozare", Beograd: Narodna knjiga, 1979., dostupna je na sajtu znaci.net. On navodi: U akciji spašavanja kozaračke djece, koju je vodila Diana Budisavljević, spašeno je 12.623 djece s Kozare. Mnoga su djeca bila na samrti i njih 3.254 u tijeku tri mjeseca je umrlo, što su suradnici Akcije evidentirali. Budisavljević je vodila kartoteku, natojeći prikupiti točne osobne podatke. Za niz djece uspostavljeni su kontakti s roditeljima na radu u Njemačkoj i iz raznih dijelova Hrvatske. Tisuće djece udomljeno je u obiteljima. Desetljećima kasnije korištena je ta kartoteka u pokušajima da se nađu izgubljeni rođaci. (Lukić, 1979:30-40) Kozara još traži 1.738 svoje izgubljene djece. (Lukić, 1979:40)

Budisavljević je vodila opsežnu biblioteku, bilježeći imena sve djeci i gdje je koje smješteno, tako da se nakon rata mogu pronaći živi rođaci, što je i napravljeno. Prilikom povlačenja iz Zagreba, ustaše su uništili primjerak kartoteke koji je bio u Ministarstvu Udružbe, ali je Budisavljević bez njihovog znanja imala duple primjerke u svom stanu. (Lukić, 1979:142)

O "kozaračkoj djeci" piše Mirko Peršen u "Ustaški logori", Zagreb: Globus, 1990. (Prvo izdanje 1966. Ovo izdanje znatno dopunjeno i promjenjeno.) On stavlja u prvi plan KP i AFŽ, ali spominje i D. Budisavljević. Diana Budisavljević, koja je radila u Crvenom križu, rođena Austrijanka, (muž, Srbin, ugledni liječnik pa su ga Ustaše ostavljali na miru) uspjela je dobiti potporu generala Wiecka, komandanta njemačkih snaga na području NDH, tako da Pavelić dekretom dozvoljava odvođenje djece iz logora. (Peršen, 1990:272-277) Kroz Zagreb je od ožujak 1942. do siječnja 1943. godine prošlo više od trinaest tisuća srpske djece, od čega je u Zagrebu umrlo 650 do 800. Osnovano je devet "dječjih domova" odnosno prihvatilišta za djecu. (Peršen, 1990:277-278) U toj akciji spašavanja kozaračke djece posebno treba istaći Moniku Štampalija, redovnicu Družbe Kćeri Božje ljubavi. (Peršen, 1990:278)

U Jastrebarskom, svakako, nije bio "koncentracijski logor", nego zaista prihvatilište za spašenu djecu. O tome knjiga Ćiril Petešić: "Dječji dom u Jastrebarskom (1939-1947.) : Dokumenti". Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990.. Nisam je čitao; vidi o njoj Ajduković, 2006:9-11. Važan sudionik tih akcija bio je i Kamilo Brössler, koji je 1947. napisao tekst "Spašavanje kozaračke djece godine 1942", koji nije tiskan i ne znam je li cjelovito objavljen. On spominje i jako hvali i D. Budisavljević i »krug požrtvovnih i marljivih gradjanki« koji se stvorio oko nje. O njemu je Ćiril Petešić napisao članak "Kamilo Brössler – naš Pestalozzi". Zbornik za povijest školstva, god. 1991, br. 24, str. 145-165.

Jedan parkić u istočnom dijelu Zagreba dobio je prije nekoliko godina ime po njoj, a također i jedan park u Beču.

To je značajno svjedočenje o širokoj humanoj društvenoj akciji, koja je sve do izdavanja dnevnika (prevod s njemačkog) bila gotovo zaboravljena, ali i o zločinačkom i genocidnom karakteru ustaškoga režima.

Oko stotinu ljudi intenzivno je sudjelovalo u tim akcijama, a još tisuće povremeno. To je bila velika akcija u kojoj su sudjelovali građani i mnoge organizacije i institucije. Oni su se imali prilike osvjedočiti o masovnim zvjerstvima koje je ustaški režim vršio. To je sigurno jako pridonijelo time da se već sredinom 1942. podrška režimu potpuno uruši.

Slava Ogrizović u knjizi sjećanja "Zagreb se bori" 1977. piše: »Kad su tako u Crvenom križu s raznih strana doznali da u logoru ima djece, odmah su odlučili da ih spase. (…) Iz Stare Gradiške su dolazile vijesti o tome kako djeca umiru od gladi i bolesti, pa su Zagrepčani počeli već naglas na ulicama protestirati, iako je sve bilo puno vojske i agenata. (…) Kad ju je primio u audijenciju, Dijana Budisavljević je ispričala kako u logoru ima mnogo djece, kako su u užasnom stanju, a da se to u Zagrebu zna. Istakla je da su građani jako uzbuđeni, da se njihova mržnja okreće i na Nijemce, što bi moglo dovesti do raznih neprilika.« (Ogrizović, 1977:127; citirano u Ajduković, 2006:11)

To je značajan primjer, da su Hrvati nekomunisti i ne pod vodstvom komunista sudjelovali u akciji otpora, iako ne direktnog, ustaškom režimu. AFŽ i druge komunisti su bili uključeni (Jana Koch, Tatjana Marinić), ali naravno nisu mogli u tome imati vodeću ulogu. »Možemo uočiti niz transformacija i redukcija činjenica koje su se mijenjanje u skladu s vladajućom političkom opcijom i aktualnim društvenim kontekstom u kojem je neki tekst bio pisan. Kao da nitko nije mogao vjerovati ili prihvatiti da se radilo o nezavisnoj socijalnoj aktivistici i humanistici. To se provlači već u prvim značajnijim tiskovinama o tom razdoblju. Tako se u obimnom djelu u tri sveska Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi" (Šoljan, 1955.) govori o spašavanju djece iz koncentracionih logora, no kao pokretača tih aktivnosti se navodi zagrebačka partijska organizacija« (Ajduković, 2006:12)

Međutim, kako sam neki dan pisao na temu zašto HSS nije bio kadar organizirati otpor ustaškom režimu, Narodnooslobodilački pokret, pod kontrolom KPJ, ostvario je korist od ovog gnušanja i revolta protiv režima NDH, od polovice 1942. nadalje. Spomenuo sam tamo da je do kraja 1942. 90% svih boraca NOVJ bilo u zapadnom dijelu NDH. Pridružio im se znatan broj Hrvata iz Dalmacije, Primorja i Gorskog Kotara, te manji ali simbolski bitan dio iz Zagreba i drugih gradova.

[Zoran Oštrić]

mozak_free kaže:

Prihvatilište je osnovao, prema internetu, Pavelić. Nisam vidio originalnu uredbu, pa ne mogu ništa tvrditi, a ne vjerujem više nikome kao sekundarnom "izvoru"

Dječji dom Jastrebarsko osnovan je 1939.. Ne znam na koju uredbu misliš.

Postoji jedna knjiga koja donosi dokumente o Dječjerm domu Jastrebarsko. Koliko vidim, nije stavljena na Svemrežje, pa se treba potruditi otići u knjižnicu. Evo, naručio sam je, pa ću pogledati.

Međutim našao sam jedan tekst istog autora na Svemrežju: Ćiril Petešić: "Kolonizacija djece u župi Svetog Ivana Žabno 1942. godine", Croatica Christiana periodica, Vol.15 No.27 Lipanj 1991, str. 149-164.

Kako imam maniju da stalno surfam tražeči nove podatke, evo jedan tekst iz 2015. na portalu jaska.hr: Zdenko vuković Cena: "Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom".

Djeca su prebačena iz sustava logora JASENOVAC, gdje su ih mogli istrijebiti. Ali nisu. Sistematski ubijaju srpsku nejač tako da ih izvade iz grupe logora Jasenovac i onda, režim, kao ne vidi da se djeca zbrinjavaju po familijama, a za ostale organizira smještaj, doktore i časne da se o njima brinu? U NDH je bio jak civilni sektor i nevladine udruge?

Naravno da je režim jest vidio što se događa. Režim je sistematski ubijao srpsku nejač - imamo podatak da je oko 3000 djece, interniranih nakon ofanzive na Kozaru, umrlo od ekstremno lošeg postupka.

Ali režim nije bio svemoćan. Civilni sektor i nevladine udruge su u ovom slučaju zaista bili jaki, organizirali značajne djelatnosti i spasili mnogu djecu.
Vjerujem da tu možemo uistinu "revidirati" povijest, nasuprot "službenoj istini" iz doba SFRJ, te reći da tijela RKC nisu sudjelovala u ubijanju, nego u spašavanju srpske nejači (iako je vjerojatno bilo "sivih zona" u praksi, što usput spominje i Vuković u gore linkanom tekstu; standardi o postupanju s djecom nisu tada bili kao danas - mislim da je u domovima bilo uobičajeno šibanje, kažnjavanje uskratom obroka isl.).

Režim nije mogao spriječiti akciju, kojoj su podršku dali i Rimokatolička crkva i njemački dužnosnici u Hrvatskoj (potonji preko Dijane Budisavljević; ne iz humanizma naravno, nego im je na živce išao previše surov neselektivni postupak režima NDH prema Srbima, koji je doveo do masovnog ustanka i Nijemcima napravio neprilike). Ni režim nije bio posve monolitan, pa su neki dužnosnici sudjelovali u akciji, i zbog toga imali problema (Kamilo Brössler, vidi: Petešić, 1991:149-150f).

O razlici pristupa režima i civilnoga društva:

»Vijest da se u jasenovackim logorima nalazi oko 12.000 djece donijela je u Zagreb sestra Monika STAMPALIJA, redovnica Druzbe Kceri Bozje ljubavi. To se poslije rata godinama presuCivalo i pripisivalo Komunistickoj partiji. Vijest je brzo dosla do prof. K. Brosslera i on se odmah latio posla i organizirao izvlacenje djece iz logora, prihvat u Zagrebu i njihov daljnji smjestaj. Bila su to djeca u krajnje teskim uvjetima: izgladnjela, bolesna, bez najelementarnijih mogucnosti za zivot, mnoga su umirala; djeca su bila u dobi od nekoliko mjeseci do 14-15 godina zivota. (…) poteskoce su bile vrlo velike. Na mnogu se, naime, djecu gledalo kao na djecu neprijatelja, osobito onu s Kozare.« (Petešić, 1991:150)

Nešto ti ne štima u logici.

Ne rukovodim se logikom, nego onime što govore dokumenti i pišu kompetentni istraživači.

[InterMezzo]

Takve osobe, da ih se i pita, vjerujem ni ne bi htjele da se po njima nazivaju ulice ili trgovi. Kad je stvarno bilo teško, i kad je stvarno trebalo pokazati čovječnost i hrabrost, takve osobe, počesto zavijene neprovidnim velom anonimnosti - zasjaju.

Mada, mislim trebali bi joj u spomen imati jednu lijepu ulicu, barem, nazvanu po njoj.

[KLCCLK]

Beograd ima ulicu, Beč ima park, a kod nas su postojale inicijative u Zagrebu i Sisku ali nisu realizirane.

[SwissChoco]

vjerojatno je prešućivana i jer je sa tom grupom u spašavanju sudjelovao i nadbiskup Stepinac

[Zoran Oštrić]

Mislim da ovaj topic treba prebaciti u forum "Povijest".

[Zoran Oštrić]

KLCCLK kaže:

Beograd ima ulicu, Beč ima park, a kod nas su postojale inicijative u Zagrebu i Sisku ali nisu realizirane.

Ne znam za Sisak, ali u Zagrebu postoji Park Diane Budisavljević, u Gornjoj Dubravi. Imenovan tako prije nekoliko godina.

http://www.zagreb.hr/ulice-i-trgovi/14819

[twistdrum]

SwissChoco kaže:

vjerojatno je prešućivana i jer je sa tom grupom u spašavanju sudjelovao i nadbiskup Stepinac

Pa evo već 22 godine je Hrvatska samostalna

I Stepinac nikome ne smeta

No vjerojatno ni, npr, povjesničaru Hasanbegoviću nije u interesu da ovo podigne iz prošlosti, bez obzira što je sudjelovala katolička Crkva