Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 02.09.2017., 20:07   #1
Moja prica..unisten zivot

moja prica.
Rodjen sam u siromasnoj obitelji kao sin jedinac.Otac mi je obicni radnik i alkoholicar koji je s 14 godina zavrsio na cesti i ljubav nikad nije osjetio ,znao je samo da mora raditi.Majka je bila isto jedinica,zapostavljeno dijete koje isto nikad nije osjetilo ljubav i toplinu doma,naprotiv,njen zivot je obiljezen konstantnim svadjama i tucama,psihofizickom maltretiranju od strane njenog oca (mog dede koji je dan danas jos ziv).Sve mi je ispricala i 3 dana prije svoje smrti mi je rekla-on mi je unistio zivot. I tako su se mama i tata upoznali i usli u brak vec s 23 g. Baka mi je pricala da je moj otac tukao majku dok je jos bila trudna(mozes li zamisliti sto to radi razvoju mozga jos nerodjenog djeteta? to se danas sve zna...)
Zivjeli smo u maloj kuci s majcinim roditeljima,mama tata i ja u istoj sobi.Svadje i pijanstva su bili gotovo svakodnevica,ako ne s oceve onda s djedove strane.Ja bih gledao to sve i tresao se a nerijetko bi i sam dobivao batina od oboje radi bilo kakve sitnice,uvijek sam bio kriv za sve,prvo bi tukli a onda bi pitali.Ponekad su me djed i baka pokusavali zastiti al bez nekog velikog uspjeha,roditelji bi me odvukli po podu u nazad u nasu sobu(jer sam se skrivao u susjednoj) i kalvarija bi se nastavila.Ja sam spavao s ocem u krevetu i nisam se usudjivao lec kraj njega jer bi me udarao i dok sam lezao.Tako je tekao moj zivot.Treba spomenuti da je majcina obitelj u ulici znala sto se desava ali nikad niko nije reagirao niti ista ucinio..Znam zvuci gotovo da izmisljam da bih zadobio tvoje sazaljenje.Da bar izmisljam...popio sam tabletu i suze mi idu da jedva vidim ekran...

Tako smo zivjeli u toj sobi sve dok nisam navrsio 15 g.Drugi decki su vec naveliko hodali s curama,desavale su se prve ljubavi,iskustva..al ne meni.Makar sam bio zgodan i pametan decko koji je osnovnu zavrsio s 5,0 bio sam preplaseno malo dijete zamrznuto u traumi... niko me bas nije volio od vrsnjaka.Cak sam i godinama trpio zlostavljanja u skoli sto je isto ostalo neprimjeceno.

Krenuo sam u srednju i pomalo mi se javila svijest da nesto nije u redu...pokusao sam se pobuniti ali uzalud.Pocele su se javljati psiholoske patnje koje nisam znao objasniti.Krenuo sam u elitnu zg gimnaziju al vise nisam imao volje uciti,sve sam prolazio na inteligenciju.Roditelji si postali jos nezadovoljniji samnom i maltretiranja su se nastavila.Nismo vise zivjeli u staroj kuci nego u novoj(gdje sam i dan danas) al atmosfera nije bila nista bolja,svoju sobu sam imao al nikakve privatnosti,upadali bi mi kad god,pretrazivali sobu,uzimali stvari,fizicko nasilje se nastavilo izmjedju njih... Majka je uvijek meni predbacivala sto otac pije rijecima "zasto ti ne pricas s njim" i slicno a nakon svake svadje bi se satima meni jadala,tresla i plakala,ja sam kao dijete morao biti surogat muz kojeg nikad nije imala.Otac je radio i donosio hranu doma i to je jedino sto je cinio.Nikad nije samnom sjeo,popricao,naucio me necemu..nikad.Volio bih da sve ovo izmisljam ina... volio bi :,(

Prosla je srednja,nisam uspio ostvarit odnos s djevojkom(ah osim onog na maturalnom,2 pijane noci sto sam spomenuo da ispadnem neznam ni ja sto :/)
Izgubio sam se nakon srednje.Jedino sto sam volio bila je glazba jer sam se jedino u sviranju osjecao slobodno i uzivao i jedino kad sam svirao su me ljudi primjecivali ali ni to mi nije pomoglo kod cura,kad bi spustio gitaru i dalje sam bio malo preplaseno dijete....

Iako nikakve podrske nisam imao odlucio sam krenut u muzicku s 22 i upisat akademiju za koju sam morao pocet ucit sasvim novi instrument(fagot) jer sam po nasem sustavu za svoju prvu ljubav gitaru bio vec prestar...nisam nikad svirao dok su roditelji bili doma jer me bilo sram i nisam se usudio svirat pred ocem.Upisao sam akademiju nakon 3 godine pripreme kao talent.
Imao sam prije bivse jednu curu koju upoznao na chatu i isto nije bila iz zga kao ni bivsa kao ni ti ..dugo smo pricali na tel i kad je konacno dosla u zg to nije bila cura koja mi se predstavila ,pola toga je bila laz pocevsi od slike pa nadalje.valjda mi i od toga ostao neki podsvjestan strah.... ostali smo ipak neko vrijeme prijatelji,odnosa drugog nije bilo.bivsu sam isto upoznao preko chata i dugo smo se dopisivali prije susreta koji se desio gotovo neplanirano kad sam s frendom krstario obalom i zavrsio u dubrovniku.putem su mi ukrali mobitel i da nisam znao njen broj napamet nebi nikad zavrsili skupa niti se upoznali...

Ona je bila iz slicne obitelji i razumjeli smo se otocetka.Oboje smo jos bili nevini,ja s 26 a ona je imala tek 17 kad smo se prvi put upoznali...i da ti ne pricam da je prosla jos godina i pol dok smo uspjeli realizirat rvi sex odnos.ona mi je bila prva i ja njoj.imao sam skoro 28 g.... oprosti na svemu ovom.zvuci kao jedna duga samosazaljevajuca elegija.

Bili smo skupa,dosla je zivjet kod mene,spavali smo na podu jer moj otac koji je tada imao preko milijon kuna na racunu nije mi htio kupit madrac,niti laptop..apsolutno nista.sve sto sam si kupio sam zaradio radeci preko student servisa povremeno...
Majka se konacno razbolila od svega...Cura je dobila ponudu da ode u kanadu kod rodbine posto u ovoj korumpiranoj nepotistickoj drzavi nije mogla dobit posao(svi natjecaji su bili namjesteni) i ja sam je podrzao u potpunosti jer sam vidio kolko je tu nesretna uz dogovor da joj se i ja pridruzim posto nisam u tom momentu imao novac za put (njoj je brat posudio 15,000 kn) i rekao sam joj neka proba,vjerovao sam da ce me malo pricekati dok ne zaradim ili prodam instrument a i da ona par mjeseci vidi kakav je zivot tamo....
Medjutim,nakon dolaska tamo,s drugog kontinenta,porukom preko fejsa nakon 7 g veze ostavila me.I to je bio moment koji je sve moje traume i sve sto se godinama krpalo, skrivalo i presucivalo, izbio na povrsinu.Zavrsio sam na psihijatriji a nedugo nakon toga se desila strasna nesreca u kojoj sam skoro poginuo i zbog teskih ozljeda nisam bio u mogucnosti svirati...pao sam u jos dublju depresiju i patnju koju nebi pozelio nijednom ljudskom bicu.Takvi bolovi s kojima se nikakvi fizicki nemogu mjerit.i eto prije 3 dana je proslo 5 godina... ja
nisam nimalo bolje,sjedim doma u grobnici i umirem od samoce,od nedostatka ljubavi,od tuge,od siromastva od neuspjeha....

Uzasno se osjecam.Kao da me sam bog osudio na smrt. Molim neku pomoc..savjet..bilo sto :.(((
Telemo is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.09.2017., 20:20   #2
Quote:
Telemo kaže: Pogledaj post
moja prica.
Rodjen sam u siromasnoj obitelji kao sin jedinac.Otac mi je obicni radnik i alkoholicar koji je s 14 godina zavrsio na cesti i ljubav nikad nije osjetio ,znao je samo da mora raditi.Majka je bila isto jedinica,zapostavljeno dijete koje isto nikad nije osjetilo ljubav i toplinu doma,naprotiv,njen zivot je obiljezen konstantnim svadjama i tucama,psihofizickom maltretiranju od strane njenog oca (mog dede koji je dan danas jos ziv).Sve mi je ispricala i 3 dana prije svoje smrti mi je rekla-on mi je unistio zivot. I tako su se mama i tata upoznali i usli u brak vec s 23 g. Baka mi je pricala da je moj otac tukao majku dok je jos bila trudna(mozes li zamisliti sto to radi razvoju mozga jos nerodjenog djeteta? to se danas sve zna...)
Zivjeli smo u maloj kuci s majcinim roditeljima,mama tata i ja u istoj sobi.Svadje i pijanstva su bili gotovo svakodnevica,ako ne s oceve onda s djedove strane.Ja bih gledao to sve i tresao se a nerijetko bi i sam dobivao batina od oboje radi bilo kakve sitnice,uvijek sam bio kriv za sve,prvo bi tukli a onda bi pitali.Ponekad su me djed i baka pokusavali zastiti al bez nekog velikog uspjeha,roditelji bi me odvukli po podu u nazad u nasu sobu(jer sam se skrivao u susjednoj) i kalvarija bi se nastavila.Ja sam spavao s ocem u krevetu i nisam se usudjivao lec kraj njega jer bi me udarao i dok sam lezao.Tako je tekao moj zivot.Treba spomenuti da je majcina obitelj u ulici znala sto se desava ali nikad niko nije reagirao niti ista ucinio..Znam zvuci gotovo da izmisljam da bih zadobio tvoje sazaljenje.Da bar izmisljam...popio sam tabletu i suze mi idu da jedva vidim ekran...

Tako smo zivjeli u toj sobi sve dok nisam navrsio 15 g.Drugi decki su vec naveliko hodali s curama,desavale su se prve ljubavi,iskustva..al ne meni.Makar sam bio zgodan i pametan decko koji je osnovnu zavrsio s 5,0 bio sam preplaseno malo dijete zamrznuto u traumi... niko me bas nije volio od vrsnjaka.Cak sam i godinama trpio zlostavljanja u skoli sto je isto ostalo neprimjeceno.

Krenuo sam u srednju i pomalo mi se javila svijest da nesto nije u redu...pokusao sam se pobuniti ali uzalud.Pocele su se javljati psiholoske patnje koje nisam znao objasniti.Krenuo sam u elitnu zg gimnaziju al vise nisam imao volje uciti,sve sam prolazio na inteligenciju.Roditelji si postali jos nezadovoljniji samnom i maltretiranja su se nastavila.Nismo vise zivjeli u staroj kuci nego u novoj(gdje sam i dan danas) al atmosfera nije bila nista bolja,svoju sobu sam imao al nikakve privatnosti,upadali bi mi kad god,pretrazivali sobu,uzimali stvari,fizicko nasilje se nastavilo izmjedju njih... Majka je uvijek meni predbacivala sto otac pije rijecima "zasto ti ne pricas s njim" i slicno a nakon svake svadje bi se satima meni jadala,tresla i plakala,ja sam kao dijete morao biti surogat muz kojeg nikad nije imala.Otac je radio i donosio hranu doma i to je jedino sto je cinio.Nikad nije samnom sjeo,popricao,naucio me necemu..nikad.Volio bih da sve ovo izmisljam ina... volio bi :,(

Prosla je srednja,nisam uspio ostvarit odnos s djevojkom(ah osim onog na maturalnom,2 pijane noci sto sam spomenuo da ispadnem neznam ni ja sto :/)
Izgubio sam se nakon srednje.Jedino sto sam volio bila je glazba jer sam se jedino u sviranju osjecao slobodno i uzivao i jedino kad sam svirao su me ljudi primjecivali ali ni to mi nije pomoglo kod cura,kad bi spustio gitaru i dalje sam bio malo preplaseno dijete....

Iako nikakve podrske nisam imao odlucio sam krenut u muzicku s 22 i upisat akademiju za koju sam morao pocet ucit sasvim novi instrument(fagot) jer sam po nasem sustavu za svoju prvu ljubav gitaru bio vec prestar...nisam nikad svirao dok su roditelji bili doma jer me bilo sram i nisam se usudio svirat pred ocem.Upisao sam akademiju nakon 3 godine pripreme kao talent.
Imao sam prije bivse jednu curu koju upoznao na chatu i isto nije bila iz zga kao ni bivsa kao ni ti ..dugo smo pricali na tel i kad je konacno dosla u zg to nije bila cura koja mi se predstavila ,pola toga je bila laz pocevsi od slike pa nadalje.valjda mi i od toga ostao neki podsvjestan strah.... ostali smo ipak neko vrijeme prijatelji,odnosa drugog nije bilo.bivsu sam isto upoznao preko chata i dugo smo se dopisivali prije susreta koji se desio gotovo neplanirano kad sam s frendom krstario obalom i zavrsio u dubrovniku.putem su mi ukrali mobitel i da nisam znao njen broj napamet nebi nikad zavrsili skupa niti se upoznali...

Ona je bila iz slicne obitelji i razumjeli smo se otocetka.Oboje smo jos bili nevini,ja s 26 a ona je imala tek 17 kad smo se prvi put upoznali...i da ti ne pricam da je prosla jos godina i pol dok smo uspjeli realizirat rvi sex odnos.ona mi je bila prva i ja njoj.imao sam skoro 28 g.... oprosti na svemu ovom.zvuci kao jedna duga samosazaljevajuca elegija.

Bili smo skupa,dosla je zivjet kod mene,spavali smo na podu jer moj otac koji je tada imao preko milijon kuna na racunu nije mi htio kupit madrac,niti laptop..apsolutno nista.sve sto sam si kupio sam zaradio radeci preko student servisa povremeno...
Majka se konacno razbolila od svega...Cura je dobila ponudu da ode u kanadu kod rodbine posto u ovoj korumpiranoj nepotistickoj drzavi nije mogla dobit posao(svi natjecaji su bili namjesteni) i ja sam je podrzao u potpunosti jer sam vidio kolko je tu nesretna uz dogovor da joj se i ja pridruzim posto nisam u tom momentu imao novac za put (njoj je brat posudio 15,000 kn) i rekao sam joj neka proba,vjerovao sam da ce me malo pricekati dok ne zaradim ili prodam instrument a i da ona par mjeseci vidi kakav je zivot tamo....
Medjutim,nakon dolaska tamo,s drugog kontinenta,porukom preko fejsa nakon 7 g veze ostavila me.I to je bio moment koji je sve moje traume i sve sto se godinama krpalo, skrivalo i presucivalo, izbio na povrsinu.Zavrsio sam na psihijatriji a nedugo nakon toga se desila strasna nesreca u kojoj sam skoro poginuo i zbog teskih ozljeda nisam bio u mogucnosti svirati...pao sam u jos dublju depresiju i patnju koju nebi pozelio nijednom ljudskom bicu.Takvi bolovi s kojima se nikakvi fizicki nemogu mjerit.i eto prije 3 dana je proslo 5 godina... ja
nisam nimalo bolje,sjedim doma u grobnici i umirem od samoce,od nedostatka ljubavi,od tuge,od siromastva od neuspjeha....

Uzasno se osjecam.Kao da me sam bog osudio na smrt. Molim neku pomoc..savjet..bilo sto :.(((
Izdržao si puno teških trenutaka. Ovi sada psihički su teški ali ništa nije nemoguće. Uvijek može biti bolje. Ja niti približno nisam pretrpjela kao ti pa sam si skoro život oduzela. Kako mi hvala bogu nije uspjelo sada polako skupljam komadiće. Liječim se i ja na psihijatriji već 15 godina. Ali počinjem iznova svaki put, svaki dan... I samo skupljam komad po komad. Ako prebolis psihičku patnju i bol. Ništa ti neće stati na put. Jači si od mene. Jači i pametniji.. Možeš ti to

Poslano sa mog PRA-LX1 koristeći Tapatalk
Najs is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.09.2017., 20:22   #3
Quote:
Telemo kaže: Pogledaj post
moja prica.
Rodjen sam u siromasnoj obitelji kao sin jedinac.Otac mi je obicni radnik i alkoholicar koji je s 14 godina zavrsio na cesti i ljubav nikad nije osjetio ,znao je samo da mora raditi.Majka je bila isto jedinica,zapostavljeno dijete koje isto nikad nije osjetilo ljubav i toplinu doma,naprotiv,njen zivot je obiljezen konstantnim svadjama i tucama,psihofizickom maltretiranju od strane njenog oca (mog dede koji je dan danas jos ziv).Sve mi je ispricala i 3 dana prije svoje smrti mi je rekla-on mi je unistio zivot. I tako su se mama i tata upoznali i usli u brak vec s 23 g. Baka mi je pricala da je moj otac tukao majku dok je jos bila trudna(mozes li zamisliti sto to radi razvoju mozga jos nerodjenog djeteta? to se danas sve zna...)
Zivjeli smo u maloj kuci s majcinim roditeljima,mama tata i ja u istoj sobi.Svadje i pijanstva su bili gotovo svakodnevica,ako ne s oceve onda s djedove strane.Ja bih gledao to sve i tresao se a nerijetko bi i sam dobivao batina od oboje radi bilo kakve sitnice,uvijek sam bio kriv za sve,prvo bi tukli a onda bi pitali.Ponekad su me djed i baka pokusavali zastiti al bez nekog velikog uspjeha,roditelji bi me odvukli po podu u nazad u nasu sobu(jer sam se skrivao u susjednoj) i kalvarija bi se nastavila.Ja sam spavao s ocem u krevetu i nisam se usudjivao lec kraj njega jer bi me udarao i dok sam lezao.Tako je tekao moj zivot.Treba spomenuti da je majcina obitelj u ulici znala sto se desava ali nikad niko nije reagirao niti ista ucinio..Znam zvuci gotovo da izmisljam da bih zadobio tvoje sazaljenje.Da bar izmisljam...popio sam tabletu i suze mi idu da jedva vidim ekran...

Tako smo zivjeli u toj sobi sve dok nisam navrsio 15 g.Drugi decki su vec naveliko hodali s curama,desavale su se prve ljubavi,iskustva..al ne meni.Makar sam bio zgodan i pametan decko koji je osnovnu zavrsio s 5,0 bio sam preplaseno malo dijete zamrznuto u traumi... niko me bas nije volio od vrsnjaka.Cak sam i godinama trpio zlostavljanja u skoli sto je isto ostalo neprimjeceno.

Krenuo sam u srednju i pomalo mi se javila svijest da nesto nije u redu...pokusao sam se pobuniti ali uzalud.Pocele su se javljati psiholoske patnje koje nisam znao objasniti.Krenuo sam u elitnu zg gimnaziju al vise nisam imao volje uciti,sve sam prolazio na inteligenciju.Roditelji si postali jos nezadovoljniji samnom i maltretiranja su se nastavila.Nismo vise zivjeli u staroj kuci nego u novoj(gdje sam i dan danas) al atmosfera nije bila nista bolja,svoju sobu sam imao al nikakve privatnosti,upadali bi mi kad god,pretrazivali sobu,uzimali stvari,fizicko nasilje se nastavilo izmjedju njih... Majka je uvijek meni predbacivala sto otac pije rijecima "zasto ti ne pricas s njim" i slicno a nakon svake svadje bi se satima meni jadala,tresla i plakala,ja sam kao dijete morao biti surogat muz kojeg nikad nije imala.Otac je radio i donosio hranu doma i to je jedino sto je cinio.Nikad nije samnom sjeo,popricao,naucio me necemu..nikad.Volio bih da sve ovo izmisljam ina... volio bi :,(

Prosla je srednja,nisam uspio ostvarit odnos s djevojkom(ah osim onog na maturalnom,2 pijane noci sto sam spomenuo da ispadnem neznam ni ja sto :/)
Izgubio sam se nakon srednje.Jedino sto sam volio bila je glazba jer sam se jedino u sviranju osjecao slobodno i uzivao i jedino kad sam svirao su me ljudi primjecivali ali ni to mi nije pomoglo kod cura,kad bi spustio gitaru i dalje sam bio malo preplaseno dijete....

Iako nikakve podrske nisam imao odlucio sam krenut u muzicku s 22 i upisat akademiju za koju sam morao pocet ucit sasvim novi instrument(fagot) jer sam po nasem sustavu za svoju prvu ljubav gitaru bio vec prestar...nisam nikad svirao dok su roditelji bili doma jer me bilo sram i nisam se usudio svirat pred ocem.Upisao sam akademiju nakon 3 godine pripreme kao talent.
Imao sam prije bivse jednu curu koju upoznao na chatu i isto nije bila iz zga kao ni bivsa kao ni ti ..dugo smo pricali na tel i kad je konacno dosla u zg to nije bila cura koja mi se predstavila ,pola toga je bila laz pocevsi od slike pa nadalje.valjda mi i od toga ostao neki podsvjestan strah.... ostali smo ipak neko vrijeme prijatelji,odnosa drugog nije bilo.bivsu sam isto upoznao preko chata i dugo smo se dopisivali prije susreta koji se desio gotovo neplanirano kad sam s frendom krstario obalom i zavrsio u dubrovniku.putem su mi ukrali mobitel i da nisam znao njen broj napamet nebi nikad zavrsili skupa niti se upoznali...

Ona je bila iz slicne obitelji i razumjeli smo se otocetka.Oboje smo jos bili nevini,ja s 26 a ona je imala tek 17 kad smo se prvi put upoznali...i da ti ne pricam da je prosla jos godina i pol dok smo uspjeli realizirat rvi sex odnos.ona mi je bila prva i ja njoj.imao sam skoro 28 g.... oprosti na svemu ovom.zvuci kao jedna duga samosazaljevajuca elegija.

Bili smo skupa,dosla je zivjet kod mene,spavali smo na podu jer moj otac koji je tada imao preko milijon kuna na racunu nije mi htio kupit madrac,niti laptop..apsolutno nista.sve sto sam si kupio sam zaradio radeci preko student servisa povremeno...
Majka se konacno razbolila od svega...Cura je dobila ponudu da ode u kanadu kod rodbine posto u ovoj korumpiranoj nepotistickoj drzavi nije mogla dobit posao(svi natjecaji su bili namjesteni) i ja sam je podrzao u potpunosti jer sam vidio kolko je tu nesretna uz dogovor da joj se i ja pridruzim posto nisam u tom momentu imao novac za put (njoj je brat posudio 15,000 kn) i rekao sam joj neka proba,vjerovao sam da ce me malo pricekati dok ne zaradim ili prodam instrument a i da ona par mjeseci vidi kakav je zivot tamo....
Medjutim,nakon dolaska tamo,s drugog kontinenta,porukom preko fejsa nakon 7 g veze ostavila me.I to je bio moment koji je sve moje traume i sve sto se godinama krpalo, skrivalo i presucivalo, izbio na povrsinu.Zavrsio sam na psihijatriji a nedugo nakon toga se desila strasna nesreca u kojoj sam skoro poginuo i zbog teskih ozljeda nisam bio u mogucnosti svirati...pao sam u jos dublju depresiju i patnju koju nebi pozelio nijednom ljudskom bicu.Takvi bolovi s kojima se nikakvi fizicki nemogu mjerit.i eto prije 3 dana je proslo 5 godina... ja
nisam nimalo bolje,sjedim doma u grobnici i umirem od samoce,od nedostatka ljubavi,od tuge,od siromastva od neuspjeha....

Uzasno se osjecam.Kao da me sam bog osudio na smrt. Molim neku pomoc..savjet..bilo sto :.(((
I ostavi prošlost iza sebe. Nisi niti svjestan koliko si jak. Koju snagu čitam iz tvojih redaka... Izdrži. Pusa. Najs

Poslano sa mog PRA-LX1 koristeći Tapatalk
Najs is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.09.2017., 21:58   #4
Quote:
Telemo kaže: Pogledaj post

Uzasno se osjecam.Kao da me sam bog osudio na smrt. Molim neku pomoc..savjet..bilo sto :.(((
Uh, jedna zaista užasna priča. Život zaista zna biti strahovito nepravedan. Nakon sve boli i patnje čovjek bi očekivao bar mrvicu sunca ali eto ni to ne dobijemo. Nisi napisao koliko ti je godina, imaš li posao, gdje živiš, jesi još na liječenju..?
Moraš znati da si vodio jako težak i traumatičan život. Odlazak na liječenje je bio očekivan slijed stvari. Naprosto je gotovo nemoguće da se čovjek od svih tih trauma nakon gubitka voljene osobe u koju je projicirao sve svoje osjećaje, smisao i osjećaj vrijednosti ne raspadne. Tebi se to desilo.
No na žalost i dalje si oslonjen sam na sebe, ja te ovdje mogu utješiti i dati ti savjet, no sve moraš odraditi sam. A to znači izaći van, pronaći bilo kakav posao i prihod za sebe i kroz psihoterapiju popravljati ono što se popraviti da. Svatko od nas ovdje je načet, netko više netko manje, svi se borimo protiv svojih trauma i demona, ništa nam drugo ne preostaje osim te borbe. Da bilo bi ljepo da možemo zaspati i sve zaboraviti, da nam sutra netko poseban osvane u životu, da nam se život iz očaja pretvori u sreću. Na žalost to se viđa samo u filmovima, za sve se u životu treba boriti, a to vrijedi i za tebe. Stoga pronađi snagu u sebi, znam da ju imaš, ti si životinja a ne čovjek kada si bio u stanju sve to proći. Pokušaj biti realan, pronaći smisao u malim stvarima i integrirati svoj život malo po malo, dio po dio, iz dana u dan. Samo tako ćeš uspjeti izaći iz očajnog stanja u kojem se nalaziš. Nadam se da sam ti bar malo pomogao. Drži se..
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.09.2017., 00:01   #5
Moja prica

Pozdrav svima! Evo prvi put se izjasnujem na ovom forumu pa ako neko moze izdvojiti nesto vremena procita moju situaciju i ako ima neki dobar savjet bilo bi mi drago.
Neznam od kud da pocnem pa je najbolje od djetinjstva. Djetinjstvo mi je bilo super sve do 3 razreda osnovne kad su mi se roditelji rastali a majka je samo jednog dana dosla po mene u skolu sa taksijem i torbama i otisla sa mnom, bratom i dvije sestre u sigurnu kucu(dom) na jarunu. Tamo sam krenuo u cetvrti razred i bilo mi je donekle oke osim sto sam se sramio da sam u domu i nikome nisam htio to reci. Zatim smo se odselili u stan kao podstanari isto na jarunu i bilo mi je to po sijecanju najbolje doba mog zivota sve dok se nismo odselili u gradski stan gdje smo bili nas petoro skupa i tamo sam krenuo u peti razred.odjednom nam se pojavio nepoznat covjek s koferom u stanu za kojeg nam je mama rekla da nam je stric a zapravo joj je bio decko sto smo mi znali odma na pocetku. Znaci taj covjek je bio djete u tijelu 30 godisnjaka bez ikakve odgovornosti ili morala kojeg je njegova majka izbacila iz kuce zbog takvog ponasanja i svima nam je isao na zivce od prvog trenutka i da sam bio stariji kad je dosao nebi sigurno ovako ispalo. I tako se nastavilo svakodnevno psihicko zlostavljanje jer smo mi odmalena slusali svakodnevne svade i deranje i to smo sve trpili. A ja sam zbog zarobljenosti u takvom otrovnom zivotu i bespomocnosti upravljanja svojom sadasnjoscu poceo mrziti svoj zivot. S vremenom majka je rodila troje djece s tim covjekom koji su mi iskreno dragi i nisu krivi za nista. I zao mi ih je jer znam sta sve oni istrpit do mojih godina s njima. I tako do 4 razreda srednje skole zivjelo nas je 9 u stanu od 75 kvadrata s time da je stara "pomagala" raznim ljudima u teskim situacijama i toplo im je otvorila vrata naseg doma ne gledajuci na to kakve je nama sve situacije priustila obzirom da su to isto bili ljudi upitnog morala i samo su iskoristavali njezinu dobrotu. A ocuh je vjecno nezaposleni klosar koji je uredno svaki mjesec prokocko svaku lipu od socijalne pomoci koju je nasa draga majka dobivala za nas i mi bi trpili posljedice toga. Naravno kad sam napunio 16 god i razvio se dovoljno dosao je dan naplate i nakon svake svade s ocuhom on je zavrsio na podu a ja ili moj godinu mladi brat na policiji a kad bi policajci dosli u moj stan razumijeli bi situaciju i ja bi prosao samo s upozorenjem. Inace covjeka dosta ima i nakon jednog udarca se moze srusit i imati astralno iskustvo u kojem bi vidio svog mrtvog oca dok je onesvjescen i tako je manipulirao mojom majkom da bi se ona istresala na meni. Da skratim pricu otkad sam napunio odredenu dob kad sam poceo shvacat neke stvari stalno sam bio pod pritiskom zbog situacije kod kuce koja nikad nije bila normalna i bilo me je sram zvati prijatelje doma ili pricati o tome i nikad se nisam htio previse povezati s prijateljima da do toga ne dode.I kad god bi majci govorio sta me muci ili bilo ko od nas ona bi nam istresala da ioj se ne mijesamo u zivot ne shvacajuci da njezin zivot moramo zivit svi mi. sad zivim kao podstanar samo sa svojim bratom. I zbog svih tih sranja u mom sugavom zivotu meni se razvio kompleks manje vrijednosti i ogranicenost kako drustvene tako i financijske a sad imam dosta duboku depresiju i anksioznost potlacene emocije te dosta poremecaja i emocionalnu i psihicku prazninu. Jednostavno neznam tko sam ni sta da radim sa svojim zivitom proganja me ta izgubljenost i bolesno crnilo i beznađe u mojoj praznoj dusi.glava mi je prazna i osjecam se kao da ne postojim. Stalno sam napet i nisam u mogucnosti da se ikada opustim makar bio sam doma. U glavi mi je jebena praznina i nisam sposoban normalno razmisljati ili bilo kako razmisljati sve mi je cudno i strano pa mislim da cak imam depersonalizaciju i derealizaciju. Prijatelji me zovu van ali ja nikad nemam volje i zelje nikad mi se nije dalo voditi beznacajne razgovore s prijateljima. Ne vidim srecu i radost u nicemu. Idem spavat oko 3 a budim se u 2 bez energije i ikakve volje za ustajanjem i da napravim nesto taj dan samo lezim i ubijam se praznim razmisljanjem i gusenjem u svojoj bolesti. Imam tek 18 godina a nalazim se u jako teskom psihickom stanju bez perspektive i zelje za zivotom a trebao bi se zaposliti a nikako da skupim dosta volje i jos k tomu me muce crne misli da ja to nemogu a vec sam radio dva posla prosle god. Cudim se sam sebi kako sam uopce zavrsio skolu. I neznam sta da vise napravim samo se valjam u tom crnilu beznađa, bezvoljnosti i izgubljenosti koja je dovela do toga da mi je problem sloziti malo duzu smislenu recenu a kamoli koncentrirati se na nesto i donjeti neku odluku.sve mi je izgubilo smisao i kolko god se trudio nemogu si posloziti misli i emocije jednostavno se osjecam istroseno i umorno od zivota. Strah me da ce mi se mozak trajno ostetiti nakon ovog i da nikada necu moci imati normalan sretan zivot iako sam poceo lijecenje kod psihijatra. Evo to bi bila moja prica u skracenoj verziji ima tu jos milijun međusranja ali sam se potrudio navest samo najbitnije stvari koje su mi se urezale u pamcenje i koje me najvise muce. ako netko ima kakav savjet bio bi dobrodosao.
Depromanijak is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.09.2017., 00:21   #6
Psiholog + psihijatar = dobitna kombinacija.
__________________
" Stupid people do stupid things. Smart people outsmart each other, then themselves." - " The more wisdom you attain and the more conscious you become the crazier you will appear to others. "
Usuditi se je cijena napretka.
john newman is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.09.2017., 11:54   #7
Moja prica..unisten zivot

Kad se probudiš obuci tenisice i trčati, sklekovi trbušnjaci uglavnom maknuti se iz kreveta. Neka ti to bude dnevna rutina. Vidjet ćeš rezultate. I samo polako ne se opterećivati, gristi. Nadi neke jednostavne principe a to su u prvom redu posao, briga o sebi. Jako si mlad. Imas kompleks manje vrijednosti? Nikog nije briga za tebe i nemoj se uspoređivati s nikim. Ajmo!
qwertz90 is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.09.2017., 12:45   #8
Quote:
Depromanijak kaže: Pogledaj post
Pozdrav svima! Evo prvi put se izjasnujem na ovom forumu pa ako neko moze izdvojiti nesto vremena procita moju situaciju i ako ima neki dobar savjet bilo bi mi drago.
Pa ne znam, ali ako si umoran nakon svega i ako ti treba koja godina ležanja i nerađenja ničega, nemoj se zbog toga loše osjećati i prekoravati. Iscrpljen si i uzmi si vrijeme koje ti treba da dođeš k sebi. Ja vjerujem da ako budeš samo odmarao i na ništa se prisiljavao, da će ti se mic po mic vratit energija i volja za život. Barem je to kod mene uvijek tako funkcioniralo. Budi sretan da imaš taj stan s bratom gdje možeš biti na miru i da imaš koliko toliko riješen neki financijski minimum pa imaš to dragocijeno vrijeme da se možeš posvetiti sebi i svom odmoru. Mir u tebe će doći postupno, sad si recimo fizički u miru, ali u tijelo i mozak su ti još uvijek urezani ti stresovi, nezadovoljstvo i očaj. Daj si priliku da to polako izblijedi iz tebe kako se budu odvijali novi događaji. Ali nemoj ništa forsirat jer trenutno za to nemaš snage. Da, to vrijeme će ti trebati i za obradu svih loših stvari koje su ti se događale, to neće biti baš najugodnije, ali je nužno proći kroz tu fazu, kako bi to sve mogao prihvatiti i ostaviti iza sebe. to je isto proces dolaženja k sebi. (primjerice, ako te uhvate misli da život nije bio fer prema tebi i ljutnja zbog toga, pa da shvatiš da nisi jedini i da ima jako puno ljudi u takvim situacijama i sl.)
Alienica is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.09.2017., 01:23   #9
Quote:
qwertz90 kaže: Pogledaj post
Kad se probudiš obuci tenisice i trčati, sklekovi trbušnjaci uglavnom maknuti se iz kreveta. Neka ti to bude dnevna rutina. Vidjet ćeš rezultate. I samo polako ne se opterećivati, gristi. Nadi neke jednostavne principe a to su u prvom redu posao, briga o sebi. Jako si mlad. Imas kompleks manje vrijednosti? Nikog nije briga za tebe i nemoj se uspoređivati s nikim. Ajmo!
Nije kompleks manje vrijednosti zbog drugih nego zato sto znam da mogu puno toga a trosim vrijeme razmisljajuci i jadajuci se a nemogu na to utjecat jer mozak radi protiv mene ukratko ko da nemam kontrolu nad sobom i svojim dozivljajima i reakcijama
Depromanijak is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.09.2017., 13:58   #10
Quote:
Depromanijak kaže: Pogledaj post
Nije kompleks manje vrijednosti zbog drugih nego zato sto znam da mogu puno toga a trosim vrijeme razmisljajuci i jadajuci se a nemogu na to utjecat jer mozak radi protiv mene ukratko ko da nemam kontrolu nad sobom i svojim dozivljajima i reakcijama


Pa upravo to sam ti i poručio, počni od malih stvari. Osjećat ćeš se bolje. Dnevna rutina. Moraš shvatiti da je jednostavno tvoj problem doslovno u tvojoj glavi. Odnosno u kemiji mozga. Jedini način da taj mozak pokreneš je kreni...polako razgibaj tijelo protresi hormone i neurotransmitere, a onda polako čitanje, rad i sve ostalo. Nađi pozitivne principe i drži se ih. Tvoja bezvoljnost i depra je povezana s time.
qwertz90 is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.09.2017., 18:20   #11
Quote:
qwertz90 kaže: Pogledaj post
Pa upravo to sam ti i poručio, počni od malih stvari. Osjećat ćeš se bolje. Dnevna rutina. Moraš shvatiti da je jednostavno tvoj problem doslovno u tvojoj glavi. Odnosno u kemiji mozga. Jedini način da taj mozak pokreneš je kreni...polako razgibaj tijelo protresi hormone i neurotransmitere, a onda polako čitanje, rad i sve ostalo. Nađi pozitivne principe i drži se ih. Tvoja bezvoljnost i depra je povezana s time.
Znam ali nije lako kad cijelo vrijeme osjecam uzasne osjecaje i misli nemogu ih ni opisat rijecima mozak mi vise uopce ne funkcionira kao da mi se presto vrtit fil u glavi i onda jos osjecaj izgubljenosti kad idem negdje osjecam se da nemam pojma di sam i sta radim iako znam kamo idem ako razumijes nisam ni svjetan svijeta oko sebe a ni sebe samog i mislim da je tako jer sam od 5 razz otkad su mi se pocela desavat zesca sranja i izgubio volju za sve jednostavno sam se iskljucio i izgubio interes za cijeli svijet znam da to zvuci glupo ali je tako
Depromanijak is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 14:59.