Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.09.2017., 01:26   #2481
Quote:
Tajda kaže: Pogledaj post
billyray, ja bi rekla da je anksioznost. Napetost, nemir te osjećaj tjeskobe, sve su redom obilježja anks.
Ako si ovako opisao problem psihijatru ko nama, nemaš se čega plašit. Čovjek će znat o čem se radi..
Jesam, no iskreno, on je samo ponovio moju dijagnozu... doslovno je napisao iste stvari koje sam mu ja rekao. Napisao je i Agoraphobia samo zato što sam mu rekao da ne volim gužve u autobusima, iako mi gužve kroz koje možeš prolaziti, kao u trgovačkim centrima, ne smetaju.

Sada pomišljam da patim samo od intenzivnog stresa. Vjerujem da obje mogu prouzročiti ovo što osjećam, no anksioznost mi djeluje kao nešto što ima veze s osjećajem opasnosti / neoprabloženog straha, a ništa slično tome nemam. Ne znam baš razlikovati ta dva osjećaja, no vidjeti ću kada posjetim psihologa.
billyray is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 14:47   #2482
Pozdrav!

Imam problem, pretpostavljam da je u pitanju anksioznost, ali ne znam ni sama.

Dakle, ovako - krenut ću od početka

Počelo je prije dosta godina, nekako u vrijeme kad sam završavala osnovnu/započela srednju školu. Odjednom me napao neki panični strah od smrti, točnije bilo me strah da ću umrijeti u noći dok spavam Ne znam, valjda sam čula za neke ljude koji su tako "skončali" pa me to uhvatilo, doslovno navečer se nisam mogla natjerati da idem spavati jer sam bila uvjerena da ću umrijeti (ali nisam )

Nekako je to prošlo i bilo sve ok dok me nije jednom na faksu opet oprao panični napadaj, ne znam više ni sama zbog čega. Od onda se u većoj ili manjoj mjeri borim s time. Nije me više strah da ću umrijeti, nego me strah da će mi se napadaj ponoviti. Mislim, ponavljali su se ti napadaji (npr. u busu, pa sam počela izbjegavat vožnje busom, pa u trgovinama pa sam počela izbjegavat trgovine, pa ak sam sama doma i tak, strah me da će me u vožnji uhvatiti pa da ću se onesvijestit). Nekako sam s godinama uspjela to dovesti pod kontrolu, nisam imala PA već jako jako dugo, ali mi je još uvijek ostalo u glavi to "šta ako..." Više ne izbjegavam vožnju busom, ne izbjegavam trgovine, ostanem sama doma bez beda, sjednem u auto i vozim, ali mi je stalno u glavi "šta ako me sad uhvati", recimo u pošti na šalteru taman dok sam na redu... Uspijem ja to iskulirat i kažem sama sebi u glavi i šta sad i da se dogodi, šta je najgore što se može dogoditi, ali smeta mi što mi je to stalno u glavi i nikako se riješiti. Može neki savjet? Šta da radim da izbacim tu bubicu iz glave?
__________________
Like I give a coitus!
neenna is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.09.2017., 07:50   #2483
Veliki problemi s motivacijom, ništa mi se ne da niti započinjet jer mi nema smisla, odmah se zaustavim mislima poput "čemu to, joooj, uzalud je ionako, ne da mi se", što je uglavnom i točno, makar kad sam na nečemu barem se ne mučim tim lošim mislima.
Djeluje mi kao simptom depresije, koju i imam. Kad sam na nekom anksiolitiku ili pijan onda to nemam ili je manje izraženo (ili antidepresivu koji mi je ok, ali nije dovoljno jak kao neke druge supstance, pa ne dolazi toliko do izražaja).

Jel moguće da je to simptom ovisnosti, tj. da sam se navikao na onaj dobar osjećaj dok sam na nečemu, i da mi nije ništa dovoljno zanimljivo dok sam na nečem slabijem?

Inače sam produktivan i super kad sam na nekoj jakoj supstanci, problem je što mi malo tih supstanci odgovara. Može mi netko preporučit neku koja malo bolje pogađa, ako vam je bed ovdje zbog forumskog "ugleda" ili moderatora, može i privatnom porukom.
I molim bez čitanja lekcija, riga mi se od tog, a i ne treba mi mamica, posebno ne dežurne mamice kojima bi i samima trebala terapija (ali nečim drugim, i pritom ne mislim kurcem).

Zadnje uređivanje psywhatdo : 16.09.2017. at 08:04.
psywhatdo is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.09.2017., 07:59   #2484
Quote:
neenna kaže: Pogledaj post
Pozdrav!

Imam problem, pretpostavljam da je u pitanju anksioznost, ali ne znam ni sama.

Dakle, ovako - krenut ću od početka

Počelo je prije dosta godina, nekako u vrijeme kad sam završavala osnovnu/započela srednju školu. Odjednom me napao neki panični strah od smrti, točnije bilo me strah da ću umrijeti u noći dok spavam Ne znam, valjda sam čula za neke ljude koji su tako "skončali" pa me to uhvatilo, doslovno navečer se nisam mogla natjerati da idem spavati jer sam bila uvjerena da ću umrijeti (ali nisam )

Nekako je to prošlo i bilo sve ok dok me nije jednom na faksu opet oprao panični napadaj, ne znam više ni sama zbog čega. Od onda se u većoj ili manjoj mjeri borim s time. Nije me više strah da ću umrijeti, nego me strah da će mi se napadaj ponoviti. Mislim, ponavljali su se ti napadaji (npr. u busu, pa sam počela izbjegavat vožnje busom, pa u trgovinama pa sam počela izbjegavat trgovine, pa ak sam sama doma i tak, strah me da će me u vožnji uhvatiti pa da ću se onesvijestit). Nekako sam s godinama uspjela to dovesti pod kontrolu, nisam imala PA već jako jako dugo, ali mi je još uvijek ostalo u glavi to "šta ako..." Više ne izbjegavam vožnju busom, ne izbjegavam trgovine, ostanem sama doma bez beda, sjednem u auto i vozim, ali mi je stalno u glavi "šta ako me sad uhvati", recimo u pošti na šalteru taman dok sam na redu... Uspijem ja to iskulirat i kažem sama sebi u glavi i šta sad i da se dogodi, šta je najgore što se može dogoditi, ali smeta mi što mi je to stalno u glavi i nikako se riješiti. Može neki savjet? Šta da radim da izbacim tu bubicu iz glave?
Odi kod debila psihijatara, reci im nešto jače od ovog što si tu napisala, tako da ti daju nešto za slučaj da to i dobiješ (jer će te u protivnom zajebavat i neće ti dat to što ti treba zato jer su indoktrinirane karakterne pičke na platnoj listi države), i imaj to sa sobom. Možeš naravno i uzet povremeno, da vidiš da to nije nikakva babaroga.
psywhatdo is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.09.2017., 00:42   #2485
gasim se...

Jer,kad god budeš navršio prve tridesete i još si samac te živiš u malom mjestu..iako to nije bitno,bitno je što ti tako samuješ dok godine lete i bum evo ti 35 usamljen.depresivan niti nemaš više društvo.Molim?Društvo?Ne..nemoj se zavaravat još to su i do deset godina mlađe osobe od tebe koje imaju društvo,a ti si ostao sa starcima u svoja "ma nikad svoja" 4 zida.Već ti pun kufer svih otrcanih fraza tipa kuća posao cura,ne jer dobro znaš da više nema cura u godinama tvojim najboljim o Bože,zar već si postao sam sebi svjestan da je nada kurva a ti tolko očitan samoće koja te u dušu bode.Svi tvoji već odavno nekako oženjeni neki čak imaju djecu dok se ti pitaš a šta sve ove vide u ovim mojim glupim nekada prijateljim,pogotovo onim koji su očite babaroge a ona tek specijalizirala internu,dakle nema love al ima škole te se bavi trćanjem a taj tvoj "nekada" frend rugoba ima neki,ali posao !Da,da ima tip posao naravno što ova sexi desetka sa njim inače nikada nebi ni bila!Ček..ti očekuješ od nje da ona njega prehranjuje u njegovim tridesetima?iili šta ?! Naravno da nebi bila sa njim! Daj ono...pamet u glavu! I tako kao par traže svoj raj,i krov nad glavom a tebi je već slika slaba...jer gledaš kao 6 godina samac ovu realnost koja se u tebi bruji kao vulkan ...još ova kaže joj sorry baš mladoliko izgledaš ja mislila ti još u dvadesetima,kad ono ispadne da sam stariji i od nje i od njega!?!? Majko Božja spasi me ove nepravde!Jer ovo bio kompliment ili....jer ono fakat mi nije jasno?To što 5 godina mlađe i bolje izgledam od rugobe koji ima posao i doma vozi traktor i curu koja u slobodno vrijeme trči !?!! Koja ironija ! Mislim u sebi dajte već odlazite živci mi pucaju od nepravde jer otkad nemam Financija nemam niti ljubavni život!Nemogu više....6god samoće i bez ljubavi . ZAr je puno što želim samo LJUBAV !!???
Dwead is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.09.2017., 14:59   #2486
Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

Konstantno razmišljam o prošlosti. Pretjerano analiziram u detalje. Koncentracija mi je na nuli. Razgovaram sam sa sobom cijele dane i svijestan sam da trošim vrijeme. Koji mi je vrag? Zašto nemogu neke ljude izbaciti iz glave? Zašto nemogu jednostavno otkačiti se od sranja i krenuti dalje. Konstantno sam napet i nadrkan.
qwertz90 is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.09.2017., 18:27   #2487
Odlučila sam podijeliti problem koji me muči s vama, možda se još netko prepozna ili pomognete da shvatim šta to nije u redu sa mnom
Ovako..problem su moje....suze.
Postalo je više stvarno neizdržljivo.
Mislila sam da će s godinama postati slabije, a ono kao da samo ide na gore.
Ugl, nedavno sam imala neku svađu s drugim spolom, likom s kojim se čujem neko vrijeme...i mene je naravno opet pogodio plač
Skužila sam da mi se to većinom događa sa muškima, kad su "ljubavni" odnosi u pitanju..zna se desit i kad imam obiteljske/poslovne probleme, ali u puno manjem intenzitetu.
Htjela bih se naučiti kontrolirati, odagnati te suze i tu bol odbačenosti i samoće svaki put kad nešto krene po krivu...
__________________
When the power of Love overcomes the love of power, the world will know peace.
skorpionka87 is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.09.2017., 21:26   #2488
Quote:
skorpionka87 kaže: Pogledaj post
Odlučila sam podijeliti problem koji me muči s vama, možda se još netko prepozna ili pomognete da shvatim šta to nije u redu sa mnom
Ovako..problem su moje....suze.
Postalo je više stvarno neizdržljivo.
Mislila sam da će s godinama postati slabije, a ono kao da samo ide na gore.
Ugl, nedavno sam imala neku svađu s drugim spolom, likom s kojim se čujem neko vrijeme...i mene je naravno opet pogodio plač
Skužila sam da mi se to većinom događa sa muškima, kad su "ljubavni" odnosi u pitanju..zna se desit i kad imam obiteljske/poslovne probleme, ali u puno manjem intenzitetu.
Htjela bih se naučiti kontrolirati, odagnati te suze i tu bol odbačenosti i samoće svaki put kad nešto krene po krivu...
Gotovo isti problem je i kod mene.
Dogodi se zblizavanje sa suprotnim spolom, zatim krenu neke nesuglasice pa i svadje i suze par dana, pa pomirba i veselje i onda nanovo svadje i konacan krah.
Ono sta mi je promjenilo to stanje su antidepresivi, sa kojima nisam uopce zadovoljan, jer sam ocekivao drugacije djelovanje. Jedino gdje mi djeluju su osjecaji i njihovo zatupljivanje, odnosno ko neka ravnodusnost, vrla slaba osjecajnost. Cak mi je bilo i draze kad sam se mogao isplakati nego ovako.

Al dobro bit ce i boljih vremena tamo negdje u buducnosti.
salevart is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.10.2017., 02:51   #2489
Sa odmakom koju godinu, odlucila sam napisati svoje tadasnje stanje u nadi da ce netko znati reci sto mi je zapravo bilo.

Dakle, sasvim zdrava i prava, jednog popodneva rucam sama za stolom i odjednom me smlati neka unutarnja nervoza, strah, uzrujanost, i kao da iz stomaka krece neka toplota. Nisam se preznojila po tijelu, ali unutra je krenuo kao neki topli pritisak kao kad jedete vrucu hranu. Skacem od stola, idem u kupatilo, pitam se sto mi je, odvrcem vodu...taj osjecaj je tu, ja panicim jer ne znam sto se desava...krenem plakati, tekuci mlaz vode mi kao pomaze ali sam i dalje u tom nekom ludilu. Krenem se tusirati, to ne popusta, doslovce na glas u plakajucem stanju govorim ''sad uzmi losion za tusiranje, nanesi, isperi...''samo da sam fokusirana na to sto radim svom snagom i da me ovaj nemir prodje.

Tusiranje ne pomaze, izlazim napolje sto je brze moguce, hodam kao sumanuta, taj nemir je neopisiv. Pratilo me to cijelo vrijeme, zujala bih gradom jer me bilo strah biti u kuci sama. Sve se ponavljalo mjesecima, kuci nisam mogla bivati dugo jer me ubrzo spopadne taj osjecaj, hodala sam vani kao ludjakinja satima i satima, noge trne od umora ali me je to jedino odrzavalo, da tako kazem.
Isla sam na hitnu, pregledali me, sva uredna. Pitali me imam li anksioznost, ja velim da nemam. Nikad to nisam imala niti sam znala kako izgleda.

Nakon tog kad bi me opet sastavilo, ponavljala sam sebi da sam pregledana i zdrava i da mi nije nista i da je sve ovo nesto u mojoj glavi. Znala sam doslovno u tom stanju hodati ulicom u krug gdje se nalazi hitna sluzba da sebi stvorim neku sigurnost ''tu je hitna, smiri se, ako ti krene gore samo uleti tamo'' i ponavljala sebi ''nije ti nista saberi se..''
Imala bih i vertigo u glavi obicno u jutarnjim satima, kao da cu se onesvijestiti, kao mamurluk ili blago pijanstvo, bilo me strah i busem se voziti od tog neobjasnjivog nemira, ali sam se vozila i sebi govorila ako dodje do momenta neizdrzljivosti mozes izaci u svakom casu. Vrata sobe u kuci su morala biti otvorena, inace ranije nisam imala problem spavati u zatvorenoj sobi.
To je trajalo mjesecima... Cijeli taj period od prvog puta, moram reci a i mogli ste iscitati, da se nisam predala od silnog straha koji mi je klinac, i snagu mi je davalo sto znam da sam zdrava jel, sto znam da se probudim ok i da sam normalna i da je ovo valjda neki psihicki momenat uzrokovan necim, naidje i koji ce proci. U takvom sam stanju svaki boziji dan hodala i hodala vani. Kad me bas puno slozi, nazovem decka samo da je tu na telefonu kao neka sigurnost, kad vidim da me mrvicu popusti prekinem liniju i patim se dalje sama. To i je bila patnja, svaki dan bukvalno prezivljavanje tog stanja.

Spavala sam ok, budila se normalna i onda bi to krenulo. Mjesecima je bilo aktivno, onda budem dobra koji dan pa me opet hvata i sve skupa okruglo godinu dana takvog stanja.
Puno aktivnosti vani, prirode, apsolutno nikakvog stresa i uznemiranja, znam da sam u tom periodu odjebala sve ikad osobe koje su na bilo koji nacin djelovale negativno na mene, da mi ne priuste ikakav stres jer sam mislila da cu otici dovraga.
Smanjilo se nakon godinu a potom i proslo i eto nemam to vise.

Nikad ne znam sto mi je zapravo bilo i sad se uhvatim u razmisljanju sto ako mi se opet desi... ili hoce li se vratiti... trenutno zivim u nekom mirnom periodu zivota bez turbulencija i ok sam.. ali se zapitam ako mi naidje stresni period, zivotne nedace, ovo bi me moglo sastaviti i slomiti..
Je li ovo skolski primjer panicnih napada ili anksioznosti? Citala sam ja o tome ali uvijek gledala optimisticno u listu simptoma i kao ''ma nemam ja pola od tog pobrojanog'' daj ignorisi nije ti nista...
Eto, nisam pametna...

Zadnje uređivanje TheSpy : 13.10.2017. at 03:11.
TheSpy is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.10.2017., 05:13   #2490
Proslo vrijeme za edit a zaboravila sam dodati jos par vaznih stavki.
-To prvi put kad me smlatilo za stolom mi je takodjer i srce krenulo lupati, mislim da je i to bitno za reci.
I druga stvar, tokom svih tih mjeseci, u grudima sam imala tegobu, kao kad ljudi kazu tesko im u dusi... e bas sam to spoznala sto znaci.
U mirujucem polozaju me prozimalo nesto, kako da to opisem: znate kad vas netko iznenada preplasi, skoci ispred vas i vi se trznete i kroz stomak vam proleti neki filing? E to je najblize osjecaju ovom sto me prozimalo u podrucju grudnog kosa, interesantno da se to javljalo u mirucujem polozaju, legnem predvece da se opustim i to me krene derati.
Mozda je bitno za povezati sve konce pa eto..

Uglavnom, ja sam svjesna da mi se sve to se desilo od stresa jer sam prosla teske periode i oko tog se uopce ne preispitujem od cega mi je, samo me zanima sto je ovo bilo, ima li naziv, kakvo me to ''ludilo'' spopalo bilo i da je tako dugo trajalo...
TheSpy is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.10.2017., 18:59   #2491
Question Koji poremećaj imam??

Ukratko, ne mogu se svrstat u nijedan barem meni poznati poremećaj.
Ali u kratkim crtama
Još od djetinjstva, kada bi me majka (najviše ona) naljutila, ili bih pokidala nešto u što je uložila trud (cvijeće, poklon meni) ili bih ju izvrijeđala do mjere da vidim da je postala povrijeđena, jer inače nikada ne pokazuje emocije. I to što bih je uspjela povrijedit do te mjere da takva hladna pokaže osjećaje tuge i suza, bi me zadovoljilo, a u drugu ruku bi me užasno rastužilo i došlo bi mi da plačem, ali bih uživala u tom osjećaju vlastite tuge. Najviše bi mi bilo žao pokidanog cvijeća i poklona, kidanja njene robe, to bi me najviše peklo ali baš kako bih osjećala žaljenje sam to i radila, dakle njena tuga i povrijeđenost bi mi bili cilj ali još i više moji osjećaji žaljenja za učinjenim.

I danas je tako, ali u manjoj mjeri. Danas je ipak ostalo to da sam baš kao i prije gadljiva na njene iskaze i najmanje nježnosti, kad mi kaže da me voli i ako me slučajno pokuša poljubit u obraz ili zagrlit (gadi mi se sama pomisao na to), odmah se u meni probudi revolt, opsujem ju, postanem vidno agresivna i afektivna. I to ju povrijedi i i dalje volim kad ju povrijedim time i posljedično se osjećam kao smeće. I uživam u osjećaju tuge i žaljenja i sjetim se da će jednog dana umrijet a nikad neće vidjet da joj je kćer rekla da ju voli (nikada joj to nisam rekla) niti će ikad doživjet zagrljaj iniciran s moje strane ni poljubac, i to u meni budi veliko žaljenje i tugu ali istovremeno nekakav ponos i uživanje a boli.

Inače funkcioniramo dobro u komunikaciji, dapače, odlično! Ali, kada se umiješa emocija, stvari postanu mračne.

Ista mi je stvar s ocem, no s njim sam imala drugačije obrambene mehanizme. Obično ga ponizim kada je tvrdoglav i hoće sve po svome, ismijem njegovo neznanje o bilo čemu, povrijedim ga, no on je tip osobe koji uzvraća i koji je jako afektivan i temperamentan. Kad sam bila mala bojala sam se svađe s njim, nismo nikad imali neku komunikaciju, sada ju imamo ali je prijateljska, ali je ostalo to da ako sam živčana i ako je on raspoložen za grube rasprave, znajući da je osoba koja je spremna i na nasilje u afektu ali jako rijetko (samo dvaput u životu sam to vidjela, kad je istukao majku kad sam bila jako malo dijete i još jednom u sukobu s drugom osobom), znajući da ima to u sebi, namjerno ga provociram u takvim situacijama, bodem gdje znam da ga najviše boli i bez imalo grižnje ali imalo, uživam u tome, a kada shvatim da je toliko bijesan i da sam ga toliko naljutila da imam osjećaj da bi me mogao napast, još više se trudim da to i napravi znajući da bih mu mogla uzvratit na tisuću puta gore načine. No nikada nisam uspjela doći do takvog sukoba.

Također kad sam bila mala, dijete, kada bi me netko naljutio, zamišljala bih tu osobu kako ju režem, koljem, i to bi mi pružilo zadovoljstvo i kasnije žaljenje jer sam to i zamislila. Ali to sam zamišljala samo kad bi me naljutili roditelji, rijetko kada brat, možda dvaput ali te se boli i sad sjećam koliko me bolila pomisao na to jer njega volim.

U vezama privlačim ljude sklone nasilju, posebno emocionalnom i psihičkom.
Želim se promijeniti ali mi promjena izaziva gađenje.
Ljudi bi za mene rekli da sam super divna osoba, pametna inteligentna i talentirana ali to nisam ja. Nikada nisam održala dugotrajno prijateljstvo i smatram da sam u problemu ali ne znam kakvom i koliko jakom niti kako da se izvučem.

Anyone?
Otrovna is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.10.2017., 21:09   #2492
Slicna stvar i kod mene. Od cca 12 god imam uzasan odnos sa majkom, ruzne rijeci sam joj poceo govoriti, takodjer da bi me zagrlila ili tako nesto nema sanse. Inace je imala vec tada neke psihicke probleme pa je mozda i to utjecalo, mada jedan dio potjece i od frustracija koje su posljedica ismijavanja u skoli jer sam bio jako osjetljiv.

Koji bi poremecaj to bio neznam tocno, moguce da i ti imas neke frustracije koje te muce ili tako nesto, nesto sto se dogadjalo ranije u djetinjstvu tko zna.

Takodjer nemam prijatelja, niti sam ikad odrzao neko dugotrajnije prijateljstvo.
salevart is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.10.2017., 11:13   #2493
Quote:
Otrovna kaže: Pogledaj post
Quote:
Ukratko, ne mogu se svrstat u nijedan barem meni poznati poremećaj.
a zašto bi se svrstavala, nije bitan naziv već način liječenja, a to je isključivo psihoterapija

Quote:
Još od djetinjstva, kada bi me majka (najviše ona) naljutila, ili bih pokidala nešto u što je uložila trud (cvijeće, poklon meni) ili bih ju izvrijeđala do mjere da vidim da je postala povrijeđena, jer inače nikada ne pokazuje emocije. I to što bih je uspjela povrijedit do te mjere da takva hladna pokaže osjećaje tuge i suza, bi me zadovoljilo, a u drugu ruku bi me užasno rastužilo i došlo bi mi da plačem, ali bih uživala u tom osjećaju vlastite tuge. Najviše bi mi bilo žao pokidanog cvijeća i poklona, kidanja njene robe, to bi me najviše peklo ali baš kako bih osjećala žaljenje sam to i radila, dakle njena tuga i povrijeđenost bi mi bili cilj ali još i više moji osjećaji žaljenja za učinjenim.

svojim si je ponašanjem kažnjavala za njezinu hladnoću, a istovremeno si osjećala krivnju jer si povrijedila osobu koju voliš i od koje očekuješ ljubav- ambivalentni osjećaji

i u tom kažnjavanju si isprobavala koje su majčine granice toleriranja tvog nasilnog ponašanja



Quote:
I danas je tako, ali u manjoj mjeri. Danas je ipak ostalo to da sam baš kao i prije gadljiva na njene iskaze i najmanje nježnosti, kad mi kaže da me voli i ako me slučajno pokuša poljubit u obraz ili zagrlit (gadi mi se sama pomisao na to), odmah se u meni probudi revolt, opsujem ju, postanem vidno agresivna i afektivna. I to ju povrijedi i i dalje volim kad ju povrijedim time i posljedično se osjećam kao smeće. I uživam u osjećaju tuge i žaljenja i sjetim se da će jednog dana umrijet a nikad neće vidjet da joj je kćer rekla da ju voli (nikada joj to nisam rekla) niti će ikad doživjet zagrljaj iniciran s moje strane ni poljubac, i to u meni budi veliko žaljenje i tugu ali istovremeno nekakav ponos i uživanje a boli.
Inače funkcioniramo dobro u komunikaciji, dapače, odlično! Ali, kada se umiješa emocija, stvari postanu mračne.

Quote:
Ista mi je stvar s ocem, no s njim sam imala drugačije obrambene mehanizme. Obično ga ponizim kada je tvrdoglav i hoće sve po svome, ismijem njegovo neznanje o bilo čemu, povrijedim ga, no on je tip osobe koji uzvraća i koji je jako afektivan i temperamentan.
i kod njega si iskušavala granice, ali ti se on suprotstavio

Quote:
Kad sam bila mala bojala sam se svađe s njim, nismo nikad imali neku komunikaciju, sada ju imamo ali je prijateljska, ali je ostalo to da ako sam živčana i ako je on raspoložen za grube rasprave, znajući da je osoba koja je spremna i na nasilje u afektu ali jako rijetko (samo dvaput u životu sam to vidjela, kad je istukao majku kad sam bila jako malo dijete i još jednom u sukobu s drugom osobom), znajući da ima to u sebi, namjerno ga provociram u takvim situacijama, bodem gdje znam da ga najviše boli i bez imalo grižnje ali imalo, uživam u tome, a kada shvatim da je toliko bijesan i da sam ga toliko naljutila da imam osjećaj da bi me mogao napast, još više se trudim da to i napravi znajući da bih mu mogla uzvratit na tisuću puta gore načine. No nikada nisam uspjela doći do takvog sukoba.
Quote:
Također kad sam bila mala, dijete, kada bi me netko naljutio, zamišljala bih tu osobu kako ju režem, koljem, i to bi mi pružilo zadovoljstvo i kasnije žaljenje jer sam to i zamislila. Ali to sam zamišljala samo kad bi me naljutili roditelji, rijetko kada brat, možda dvaput ali te se boli i sad sjećam koliko me bolila pomisao na to jer njega volim.
Quote:
U vezama privlačim ljude sklone nasilju, posebno emocionalnom i psihičkom.
Želim se promijeniti ali mi promjena izaziva gađenje.
Ljudi bi za mene rekli da sam super divna osoba, pametna inteligentna i talentirana ali to nisam ja. Nikada nisam održala dugotrajno prijateljstvo i smatram da sam u problemu ali ne znam kakvom i koliko jakom niti kako da se izvučem.
naravno da privlačiš nasilnike kad si i sama takva

Anyone?
dugotrajna psihoanalitička psihoterapija
ray of light is online now  
Odgovori s citatom
Old 30.10.2017., 21:40   #2494
Jel još netko ovdje dijeli moj problem? A to je da se već dugo godina mućim sa socijalnom fobijom, jako anksioznosti, strahovima, povlačenjem u svoj sigurni kutak doma, i zbog toga sam duboko duboko nesretna, i kao rezultat toga su moji slabi živci i prelako odustajanje od svega u životu.

Znači raspizdim se samo tako (samo pred ljudima i na poslu npr ne smijem to pokazati pa relativno lako to sakrijem, naviknula sam se valjda već), lako se rasplačem oko gluposti, i nemam nimalo upornosti oko ničega?
Znači čim naiđem na neku i najmanju prepreku i ne ide mi nešto od prve, ja izgubim živce i odustanem. I nemam snage ponovno pokušati jer sam uvjerene da neću nikad uspjeti pa čemu pokušavati.

Tako sam odustala i od učenja jezika, i još puno drugih stvari koje bi mi bile jako korisne na poslu a i inače, odustala sam od ljubavi i veza totalno, jer ja to ne zaslužujem, od pravih prijateljstava pa se 'zadovoljavam' onim površnim..

I za sve to sam uvjerena da ne zaslužujem ništa dobro i da se to drugima događa a meni ne.. Vidim samo sve crno pred sobom, i koliko god pokušavala naći nešto dobro oko sebe i u sebi, jednostavno ne nalazim ništa. Doslovce ne vidim ništa ni sivo pred sobom, a kamoli bijelo. Samo crno.
I često preuveličavam sve loše što se dogodi, pa je u mojoj glavi to uvijek 10 puta gore nego što stvarno ispadne.

I ja sam toga svega svjesna, ali ne znam kako izaći iz toga.

Ima li još netko ovakva iskustva ili sam sama u ovome?
miss Minnie is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.10.2017., 09:27   #2495
Quote:
miss Minnie kaže: Pogledaj post
Jel još netko ovdje dijeli moj problem? A to je da se već dugo godina mućim sa socijalnom fobijom, jako anksioznosti, strahovima, povlačenjem u svoj sigurni kutak doma, i zbog toga sam duboko duboko nesretna, i kao rezultat toga su moji slabi živci i prelako odustajanje od svega u životu.

Znači raspizdim se samo tako (samo pred ljudima i na poslu npr ne smijem to pokazati pa relativno lako to sakrijem, naviknula sam se valjda već), lako se rasplačem oko gluposti, i nemam nimalo upornosti oko ničega?
Znači čim naiđem na neku i najmanju prepreku i ne ide mi nešto od prve, ja izgubim živce i odustanem. I nemam snage ponovno pokušati jer sam uvjerene da neću nikad uspjeti pa čemu pokušavati.

Tako sam odustala i od učenja jezika, i još puno drugih stvari koje bi mi bile jako korisne na poslu a i inače, odustala sam od ljubavi i veza totalno, jer ja to ne zaslužujem, od pravih prijateljstava pa se 'zadovoljavam' onim površnim..

I za sve to sam uvjerena da ne zaslužujem ništa dobro i da se to drugima događa a meni ne.. Vidim samo sve crno pred sobom, i koliko god pokušavala naći nešto dobro oko sebe i u sebi, jednostavno ne nalazim ništa. Doslovce ne vidim ništa ni sivo pred sobom, a kamoli bijelo. Samo crno.
I često preuveličavam sve loše što se dogodi, pa je u mojoj glavi to uvijek 10 puta gore nego što stvarno ispadne.

I ja sam toga svega svjesna, ali ne znam kako izaći iz toga.

Ima li još netko ovakva iskustva ili sam sama u ovome?


zašto ne kreneš na psihoterapiju?
ray of light is online now  
Odgovori s citatom
Old 10.11.2017., 20:40   #2496
Quote:
ray of light kaže: Pogledaj post
zašto ne kreneš na psihoterapiju?

Zato jer sam išla prije jedno dulje vrijeme, mjesecima, čak skoro dvije godine zapravo, i nije mi ništa pomoglo. Dapače još sam se gore osjećala, isfrustrirano jer idem mjesecima tamo i nikakvog pomaka. Zapravo mi je vrijeme pomoglo puno puno više od te 'terapije', dakle sama sam s vremenom valjda malo sazrela i skužila neke stvari i tako sam riješila dio toga. Samo što je trebalo proći puno vremena za to.

A i dali su mi samo neke tablete koje k..ca nisu radile, čak ni veća doza. One te samo umrtve da ne doživljavaš tako dramatično ono što ti se dešava, ali one ne rješavaju tvoje probleme, i nikad neće. Tako da ne želim čekati mjesecima za prvi termin, da bi došla na red i gubila mjesece tamo na dolaske i gutala tablete. Hvala, ali ne hvala.

Znači nitko nema ovakav slučaj, očito..
miss Minnie is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.11.2017., 02:12   #2497
Quote:
miss Minnie kaže: Pogledaj post
Zato jer sam išla prije jedno dulje vrijeme, mjesecima, čak skoro dvije godine zapravo, i nije mi ništa pomoglo. Dapače još sam se gore osjećala, isfrustrirano jer idem mjesecima tamo i nikakvog pomaka. Zapravo mi je vrijeme pomoglo puno puno više od te 'terapije', dakle sama sam s vremenom valjda malo sazrela i skužila neke stvari i tako sam riješila dio toga. Samo što je trebalo proći puno vremena za to.
A i dali su mi samo neke tablete koje k..ca nisu radile, čak ni veća doza. One te samo umrtve da ne doživljavaš tako dramatično ono što ti se dešava, ali one ne rješavaju tvoje probleme, i nikad neće. Tako da ne želim čekati mjesecima za prvi termin, da bi došla na red i gubila mjesece tamo na dolaske i gutala tablete. Hvala, ali ne hvala.

Znači nitko nema ovakav slučaj, očito..
S kim zivis?

Ja imam slucaj da sam psihoterapiju shvatila kao rad na sebi, tako da sam odlucila u real life cinit stvari suprotno od onog sto bih ucinila, to je naravno izazvalo nelagodu, jer kad naucis imat svoj stil ponasanja i kad prisilis sebe ucinit drukcije, onda se osjecas nelagodno i cak sam i PLAKALA od muke, ali to je rezultiralo time da sam napredovala.
Ima puno posla, ali idem na terapiju ne da bi se izjadala, nego da bi napredovala,mozda nisi prston mrdla i ocekivas da ce se cudo ucinit samo od sebe ili ti je terapeutkinja losa?
Splićankaa is online now  
Odgovori s citatom
Old 11.11.2017., 17:40   #2498
Quote:
Splićankaa kaže: Pogledaj post
S kim zivis?

Ja imam slucaj da sam psihoterapiju shvatila kao rad na sebi, tako da sam odlucila u real life cinit stvari suprotno od onog sto bih ucinila, to je naravno izazvalo nelagodu, jer kad naucis imat svoj stil ponasanja i kad prisilis sebe ucinit drukcije, onda se osjecas nelagodno i cak sam i PLAKALA od muke, ali to je rezultiralo time da sam napredovala.
Ima puno posla, ali idem na terapiju ne da bi se izjadala, nego da bi napredovala,mozda nisi prston mrdla i ocekivas da ce se cudo ucinit samo od sebe ili ti je terapeutkinja losa?
Ma nije da sam očekivala da će se riješiti samo od sebe ili terapeut umjesto mene. Radila sam sve zadatke kao koje bi mi dala, ali nakon dugo vremena hodanja po tim terapijama shvatila sam da se nisam ni pomaknula. A odnos tih terapeuta tamo sigurno ne pomaže, kad vidiš koliko ih je malo briga da nekome pomognu. Vidiš im odmah na licu.

Tako da je za mene ta terapija bila besmislena. Jedno vrijeme sam išla i privatno, ali bacila sam novce.

Još sam na kraju razvila nove frustracije od toga koliko moraš čekati na termin, pa tamo na šalteru svaki put kad dođeš se javiti, a ono red od deset ljudi, i nikakav pomak. Tada sam si rekla da nikad više neću otići na nikakvu psihoterapiju.
miss Minnie is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.11.2017., 17:41   #2499
Btw, zašto je bitno s kim živim?
miss Minnie is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2017., 22:42   #2500
Dragi moji forumaši, nadam se pročitati vaše mišljenje. Naime, prvi put objavljujem na ovom forumu. Nastojat ću biti kratka: u životu sam uvijek bila borac, kad gledam unatrag i rezimiram svoje uspjehe, jako sam zadovoljna sama sa sobom. Imam predivnu obitelj, muža. Do 2013. g. sam povremeno uzimala najprije praxiten (davno nakon lokalnog operativnog zahvata) a od 2013. po potrebi sam uzimala lexaurin jer mi se te godine dogodio šok - umalo nisam ostala bez muža nesretnim slučajem. Leksiće sam dobijala od svog LOM-a zbog poteškoća usnivanja no kad bih zaspala, spavala bih ko top. Od te godine razbolio se moj otac kojem sam bila glavna potpora u njegovoj bolesti. Primjetila sam na sebi da malo veći prije svega emocionalni stres utječe na stanje u mojim prsima-kao da mi blok stoji i ne da mi disati. Mislim kako dišem, dišem plitko. Lani, moj otac umire i dva mjeseca nakon sahrane odlazim kod doktora i govorim mu da imam osjećaj da mi helex (u međuvremenu sam izbacila lexaurine) više nije dovoljan. On mi propisuje seroxat kojeg uzimam sa helexom ujutro od 20 mg. Pila sam seroxat 6 mjeseci. Mog doktora par mjeseci u ambulanti nije bilo da se savjetujem o odustajanju od seroxata pa sam to napravila na svoju ruku i to odjednom.
E sad navodim svoj problem: ovaj mjesec dan prije početka mog godišnjeg, ujutro se budim i osjetim da u cijelom tijelu nemam volju. strahovita NEVOLJNOST. Strašno sam se prepala! Znam oko sebe dosta ljudi sa raznoraznim poremećajima i znam koliko im nije lako u toj bolesti. Inače sam u životu pesimist. Zbog te prvi put toliko doživljene nevoljnosti sam se brinula što to mene čeka u životu. Ta bezvoljnost je trajala dva dana i treći dan uputila sam se doktoru obiteljske medicine. On mi je uredno dao uputnicu psihijatru sa uputnom dijagnozom depresije. Naručila sam se za termin a do tada ću uzimati xanax i seroxat. Danas sam super iako uzimam 3 puta na dan pola mg xanaxa i 10 mh seroxata. Ponavljam, smrt oca mi je bio prvi put da sam izgubila nekog koga sam voljela. Tijekom njegove bolesti padale su suze svaki dan, gledala sam ga kako se gasi. Kad je umro, osjetila sam olakšanje. Sjenu na taj događaj baca i činjenica da ga njegova uža obitelj nije htjela da umre pod svojim krovom već na odjelu psihijatrije za palijativnu skrb...no to je još jedna druga priča. Sad čitam o raznoranim dijagnozama depresije. Zanima me što vi mislite i da li ima nekog tko je imao sličan problem, depresiju (ako je depresija) izazvana gubitkom-to je ono što ja mislim i kakvo liječenje očekivati? Može li se ponovno uspostaviti ravnoteža u mozgu nakon terapije?
Unaprijed vam hvala.
__________________
“Pokvareni ljudi poštuju iz straha; dobri ljudi, iz ljubavi.” Aristotel
Lea Sun is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 14:46.