Jugoslavija opća tema po tko zna koji put Voll II (ne otvarati nove YU teme)

[#kocar#]

=Zajedničar;65876881]


Ja sam brojku od 229 tisuća uzeo odavde:

"Doznali smo tako da je 31. prosinca 2011. godine u državnim i javnim službama bilo zaposleno 226.325 službenika i namještenika. Točno četiri godine kasnije, 31. prosinca 2015. godine, u državnim i javnim službama bilo je zaposleno 229.591 službenika i namještenika."
http://faktograf.hr/2016/03/16/milan...avnom-sustavu/

Poslali su upit Ministarstvu uprave u ožujku 2016. i dobili tu brojku, a ako laže Ministarstvo uprave, lažem i ja.

Ne laže nitko, dati su podaci koje su u to vrijeme imali

Da si detaljnije pročitao tekst uočio bi ovo :

S obzirom da smo već ustanovili kako je u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 31. prosinca 2015. broj zaposlenih u državnim i javim službama povećan za 3266 osoba, može se pretpostaviti da ukupan broj zaposlenih u javnom sektoru tijekom Milanovićevog premijerskog mandata doista jeste smanjen, ali to je nemoguće utvrditi sa stopostotnom sigurnošću. Brojke DZS-a koje će ponuditi konačan odgovor na ovo pitanje bit će objavljene tek polovicom 2017. godine.


Tako da točne podatke se nezna a iako je polovina 2017 prošla podataka još nema ili nisu popraćeni u javnosti
A za pretpostaviti je da je brojka veća jer se dosta novih službenika zaposlilo radi ulaska u EU i suradnju sa njezinim institucijama.
Negdje u ovim linkovima uočio sam da se za ministarstvo poljoprivrede navodi cca 900 uposlenih, što iz osobnih saznanja znam da je netočno i sa pratećim službama to ministarstvo upošljava cca 2 100 djelatnika.

V. vojna oblast nije obuhvaćala cijelu Hrvatsku.

"Od snaga JNA u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Banovini osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Peta vojna oblast sastojala se od podstožernih postrojba, četiri korpusa, odčega dva u Hrvatskoj i jedne pješačke divizije. Zrakoplovnu potporu 5. vojnoj oblasti pružao je 5. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu. Ostali, veći dio teritorija Hrvatske bio je podijeljen između 1. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti."

Točno da nije obuhvaćala cijelu Hrvatsku ali je Sloveniju, tako da brojka za Hrvatsku nije bitno različita.

OSRH nemaju ročnika? Ročnici ništa ne koštaju?

"Početkom svibnja 2016. Oružane snage RH imaju 16019 pripadnika, od kojih 14506 djelatnih vojnih osoba i 1513 državnih službenika i namještenika. Od 14506 djelatne vojne osobe njih 3183 su časnici, 5389 su dočasnici, 5393 vojnici, 520 vojni specijalisti, 337 državni službenici i 1176 namještenici."
https://www.morh.hr/hr/25-obljetnica...ovjesnica.html

Koliko znam Hrvatska ima profesionalnu vojsku i u njoj nema ročnika , za razliku od JNA koja je svoj ustroj bazirala na ročnicima .
Ročnici koštaju ali daleko manje nego profesionalni vojnik.

1991. je rastao broj policajaca jer nismo imali drugih snaga osim policijskih, TO je bio razoružan, a JNA pod kontrolom nekih drugih. To je sasvim druga priča, taj ustroj policije i današnji nije isto.

Točno, to sam i naveo

no te ugroze je nestalo, imamo svoju vojsku a broj policajaca je ostao na preko 20 000 , zavisno od izvora.

Što je daleko više nego prije 90-te akoi odbiješ granične policajce.

Vratimo se u ovo desetljeće, tadašnji ministar Ranko Ostojić je naveo da pograničnih policajaca ima 6000:

"hrvatska policija, osim što osigurava hrvatsku granicu, sada osigurava i vanjsku granicu Europske unije. Sada ima preko 6000 graničnih policajki i policajaca"
http://zagrebacka.policija.hr/168894/237.aspx

Tu je navedena ista brojka:
https://www.vecernji.hr/vijesti/za-6...dima-eu-364910

Malo matematike, ako je za 2374,9 kilometara granice potrebno 6000 policajaca ili 2.53 policajca po kilometru, za granicu s Mađarskom od 355,5 kilometara je potrebno oko 900 graničnih policajaca. Pošto je većina granice s Mađarskom rijeka Drava, taj je broj u stvarnosti daleko manji. U svakom slučaju je bar 5000 policajaca više baš zbog granice. Kad se sve uzme u obzir, od ukidanja TO do duže granice, uopće nije čudno što imamo toliko više policajaca, iako se slažem da bi broj trebao biti manji.

Šengenski standardi predviđaju 2 policajca na 1km granice, što bi bilo cca 5 000 policajaca a ne 6000 koliko tvrdi Ostojić (tko još vjeruje političarima, samo teški naivci )

Hrvatska će na schengenskoj granici morati imati dva policajca na jedan kilometar, dok danas ima jednog policajca na dva kilometra. Ukupno će za funkcioniranje schengenske granice biti potrebno oko pet tisuća ljudi.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvat...nih-policajaca

Iako su podaci od 2012 uvjeren sam da ni danas nemamo po šengenskim mjerilima, dovoljan broj graničnih policajaca

Tako da je i dalje čudno zašto imamo dvostruko više policajaca od potrebnih, što je vidljivo iz mog prvog linka, gdje smo pri vrhu ljestvice po broju policajaca u odnosu na broj građana. Mnogo više nego je to bilo u vrijeme socijalističke Hrvatske a o opremljenosti policije , onda i sada nije potrebo govoriti , jer je to m opče vidljivo.
A bilo bi za očekivati da tehnički daleko bolje opremljena policija zahtijeva manje ljudi.
Očito se nadzor povečao i oko Velikog brata je sveprisutno i budno ili je u pitanju nešto drugo za što ja neznam

[InterMezzo]

Kako je bilo biti gej u Jugoslaviji? Pričali smo s čovjekom koji je upravo doktorirao na tu temu

Franko Dota, ovih je dana doktorirao na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radom Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj (1945. – 1989.), pod mentorstvom Tvrtka Jakovine, predstavljena je tema koja je dosad bila prilično slabo istražena. “Rekao bih, gotovo neistražena”, kaže Dota. Povjesničar Dean Vuletić 2003. napisao je kraći, pionirski rad na temu koji je objavljen u jednom domaćem časopisu, a o povijesti homoseksualnosti u jugoslavenskom prostoru pisao je i sociolog Roman Kuhar, od prije neki dan dekan Filozofskog fakulteta u Ljubljani.

“Moj rad je, koliko znam, prvi rad na temu homoseksualnosti iz polja historiografije u svim post-jugoslavenskim republikama i prva disertacija na temu homoseksualnosti općenito na nekom hrvatskom sveučilištu”, objašnjava Dota. U radu se bavio s dva temeljna institucionalna mehanizma regulacije seksualnosti, i napose homoseksualnosti – medicinom i pravom.

NISMO ZAOSTAJALI ZA EUROPSKIM ZEMLJAMA

Istražio je, dakle, kako je Jugoslavija, odnosno socijalistička republika Hrvatska regulirala homoseksualnost kroz zakonodavstvo, pravnu teoriju i sudstvo te putem seksologije, edukacije i psihijatrije. Jugoslavenski pristup homoseksualnosti nipošto nije bio jednoznačan i isključivo represivan. Dota je u svom radu opisao kako je, od početne represije koja je trajala kraće vrijeme, došlo do popuštanja te priče, liberalizacije i dekriminalizacije homoseksualnosti. Jugoslavija tu nije posebno zaostajala za ostalim europskim zemljama, pa niti za onim demokratskim na zapadu kontinenta.

“Smatram da je istraživanje gej povijesti, ne samo ovog, nego bilo kojeg drugog razdoblja i ne samo političke, nego i kulturne, socijalne i bilo koje druge, doprinos izgradnji i osnaživanju suvremene hrvatske i postjugoslavenske LGBT zajednice jer naši identiteti i naš položaj u društvu ne mogu biti potpuni bez spoznaje o našoj prošlosti”, kaže.

Jedan od suosnivača Zagreb Pridea i dugogodišnji dopisnik talijanske novinske agencije ANSA dodaje kako je ovaj rad prije svega posvećen hrvatskoj i postjugoslavenskoj LGBT zajednici, a potom i domaćoj historiografiji.

[Dubrovčanin]

U pričama kako je počeo rat i raspad SFRJ miješaju se sasvim proturječne tvrdnje. S jedne strane imamo tezu da je tisućljetni san hrvatskog naroda bila neovisna, suverena i samostalna nacionalna hrvatska država, a s druge da se u Jugoslaviji živjelo dobro. Ne može i jedno i drugo biti istina. Je li Jugoslavija bila grozna tamnica naroda u kojoj su Hrvati kukali, plakali, jecali i noćima sanjali slobodu, ili je bilo dobro?! Dijametralno suprotne tvrdnje koegzistiraju naveliko. Žarko Puhovski u nekoj tribini postavljenoj na YouTube otvoreno kaže da je osobno bio protiv neovisnosti. Po portalima hrpa jugonostalgičara. Iz ishoda referenduma za novisnost, preko 94% za, čovjek bi zaključio da su Hrvati bili jedinstveni u mišljenju da je bivša država zlo koje treba srušiti. No, čitajući portale i raspravnike rekao bi da je barem 20% Hrvata bilo za opstanak bivše države.

S jedne strane raširena je teza kako su svi živjeli zajedno i nitko nikoga nije pitao za narodnost i vjeroispovijest, da su ljudi stvarno istinski bili u bratstvu i jedinstvu ne osjećajući nikakve etničke podjele i mnogi nisu mogli vjerovati kako se dojučerašnja složna braća počinju međusobno klati. Dakle, neki tvrde da je bratstvo i jedinstvo stvarno postojalo, a neki da ono u stvarnosti uopće nikad nije ni postojalo već je bilo obična floskula i umišljena fantazmagorija.

S jedne strane tu je teza da su Hrvati jedinstveni, složna braća listom za slobodu. Međutim, čitajući komentare po portalima i po YouTube-u, vidim da golemo nepovjerenje, potpuno različito tumačenje nedavne prošlosti, međusobno prozivanje i neslaganje postoji unutar hrvatskog naroda. Hrvati se međusobno vrijeđaju naveliko. Kako to, ako smo mi braća svi? Kako su mediji progurali priču o jedinstvu Hrvata kad je činjenica da su Hrvati ne tako davno jedni druge klali naveliko? Hrvat partizan ubijao je često doslovno svog brata Hrvata ustašu, i obrnuto.

Ja sam pitao svoju majku, rođenu 1958., je li ona stvarno u svakodnevnom životu kad je bila mlada sanjala slobodu. Je li joj stvarno u svakodnevnom životu smetalo što Hrvatska nije neovisna država. Kaže da njoj osobno uopće nije smetalo, da se živjelo jako dobro. Kako to? Je li tisućljetni san Hrvata u kojem su oni bili kroz stoljeća ustrajni i jedinstveni neovisnost, ili nije?!

[north wind]

Dubrovčanin kaže:

U pričama kako je počeo rat i raspad SFRJ miješaju se sasvim proturječne tvrdnje. S jedne strane imamo tezu da je tisućljetni san hrvatskog naroda bila neovisna, suverena i samostalna nacionalna hrvatska država, a s druge da se u Jugoslaviji živjelo dobro. Ne može i jedno i drugo biti istina. Je li Jugoslavija bila grozna tamnica naroda u kojoj su Hrvati kukali, plakali, jecali i noćima sanjali slobodu, ili je bilo dobro?! Dijametralno suprotne tvrdnje koegzistiraju naveliko. Žarko Puhovski u nekoj tribini postavljenoj na YouTube otvoreno kaže da je osobno bio protiv neovisnosti. Po portalima hrpa jugonostalgičara. Iz ishoda referenduma za novisnost, preko 94% za, čovjek bi zaključio da su Hrvati bili jedinstveni u mišljenju da je bivša država zlo koje treba srušiti. No, čitajući portale i raspravnike rekao bi da je barem 20% Hrvata bilo za opstanak bivše države.

S jedne strane raširena je teza kako su svi živjeli zajedno i nitko nikoga nije pitao za narodnost i vjeroispovijest, da su ljudi stvarno istinski bili u bratstvu i jedinstvu ne osjećajući nikakve etničke podjele i mnogi nisu mogli vjerovati kako se dojučerašnja složna braća počinju međusobno klati. Dakle, neki tvrde da je bratstvo i jedinstvo stvarno postojalo, a neki da ono u stvarnosti uopće nikad nije ni postojalo već je bilo obična floskula i umišljena fantazmagorija.

S jedne strane tu je teza da su Hrvati jedinstveni, složna braća listom za slobodu. Međutim, čitajući komentare po portalima i po YouTube-u, vidim da golemo nepovjerenje, potpuno različito tumačenje nedavne prošlosti, međusobno prozivanje i neslaganje postoji unutar hrvatskog naroda. Hrvati se međusobno vrijeđaju naveliko. Kako to, ako smo mi braća svi? Kako su mediji progurali priču o jedinstvu Hrvata kad je činjenica da su Hrvati ne tako davno jedni druge klali naveliko? Hrvat partizan ubijao je često doslovno svog brata Hrvata ustašu, i obrnuto.

Ja sam pitao svoju majku, rođenu 1958., je li ona stvarno u svakodnevnom životu kad je bila mlada sanjala slobodu. Je li joj stvarno u svakodnevnom životu smetalo što Hrvatska nije neovisna država. Kaže da njoj osobno uopće nije smetalo, da se živjelo jako dobro. Kako to? Je li tisućljetni san Hrvata u kojem su oni bili kroz stoljeća ustrajni i jedinstveni neovisnost, ili nije?!

Pa očito je da etnički kriterij nije jedini i nije dovoljan za odlučivanje o zadovoljstvu života i suživota u nekoj državi. Nekim ljudima je nacionalnost vrhunac identiteta kojemu su u stanju podrediti sve ostalo. Nekima to nije tako, nego im je važnija, recimo, socijalna dimenzija. Neki se i druže po kriteriju nacionalnosti u osobnim odnosima, gledajući poprijeko sve ostale koji nisu pripadnici određene nacije, drugi se druže po kriteriju karakera i osobina ličnosti, recimo.. Dakle, očito za različite ljude postoje različiti kriteriji određivanja razloga zbog kojih su ne/zadovoljni nekim načinom života na određenom prostoru. Pritom treba imati na umu i konstantno djelovanje određene političke propagande, koja se odašilje zbog određenih opet političkih interesa. Osim toga, neki doista imaju to iskustvo na vlastitoj koži da mogu usporediti život u socijalizmu u Jugoslaviji i život sada u kapitalističkoj Hrvatskoj. Oni mislim da su ipak vjerodostojniji izvor dojmova o usporedbama nego neki drugi koji su u pravilu mlađi, nisu niti živjeli u socijalizmu u Jugoslaviji, nego o njemu govore onako kako im je netko drugi servirao, najčešće političari nacionalisti i to negativno. Znači, dosta toga što postoji u javnom mnijenju i političkom prostoru treba uzimati s rezervom i više se oslanjati na osobna iskustva ljudi koji su živjeli u obje države i sustava i koji su u stanju argumentirati usporedbu života u jednoj i drugoj državi, jednom i drugom sustavu, nego na one koji prenose svoje dojmove iz druge ruke, a da vlastito iskustvo života u toj bivšoj državi Jugoslaviji uopće nemaju.

Osobno, imam iskustvo života u Jugoslaviji te također mislim, kao i neki drugi koji su rekli da se tada živjelo bolje, bezbrižnije, sigurnije, solidarnije, normalnije i jednostavnije... Ovo što danas vidim u Hrvatskoj mogla bih nazvati vrlo jednostavno - jadnim životom, nesigurnim, nehumanim, nesolidarnim, sebičnim i ubrzanim "putovanjem" u definitivnu propast.

[InterMezzo]

Dubrovčanin kaže:

U pričama kako je počeo rat i raspad SFRJ miješaju se sasvim proturječne tvrdnje.

Živimo u crno-bijelom svijetu instant ovaca.

Niti je tad sve bilo bijelo a danas sve crno, niti je obratno.

Pričat će svašta i jedni i drugi, i oni koji misle da je tada bilo bolje kao i oni koji misle da je danas bolje.

Ja sam živio u SR Hrvatskoj (Zagreb), završio fax tamo. Bio sam mlad i bilo mi je lijepo. No opet sam stao uz samostalnost i neovisnost Hrvatske onda kad je to trebalo. Dolazim iz radničke porodice u kojoj su radili i mama i tata i nismo živjeli u nekom bogataškom kvartu. Nitko član partije, nitko neki veliki diša, obična radnička porodica tada.

Ne volim besmislene laži na koje nalijećem često na netu. Npr. da se s Yu pasošem nije moglo putovati. Nije točno - moglo se. Imam negdje još sačuvan moj stari pasoš iz 80-ih sa štambiljima dosta zemalja u njemu. Zapadno i Istočno Europskih ali i Indije npr. Avioni su bili skupi, vlakovi jeftini. Istina je da je Yu pasoš trebao dosta više viza no današnja HR putovnica ali i vremena su tada ipak bila druga (tadašnje istočno europske zemlje kao Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska... gotovo da i nisu uopće mogle turistički putovati na Zapad, dok mi s Yu pasošem ipak jesmo).

Nije istina da se tada nije smjelo u Crkvu, na vjeroauk u Crkvi, slavit Božić i to. Smjelo se. Jedino što Božić nije bio zvanični praznik. No išlo se svake godine na Božić na ponoćke pred Katedralu i slobodno se slavio doma. Neki to nisu slavili da se dodvore vlastima i dođu do boljih pozicija (nerijetko su upravo ti i takvi nakon 1991. postali najglasniji veliki vjernici!).

Nije istina da se gladovalo. Nije istina da si morao biti član KP da bi dobio bolji posao ili stan od firme. Nije istina da ti je tata morao biti partijski apartčik da bi te prihvatili na fax. Nije istna da nisi smio reći da si Hrvat, smio si (isto vrijedi i za druge nacionalnosti). Nije istina da je šahovnica bila zabranjena (bila je i na samom grbu SRH). Itd... ima dosta tih mitova koji se nađu na netu a jednostavno nisu točni.

S druge strane - ima tu i bolnih istina u Jugi. Bratsvo i Jedinstvo - mit. Prisiljeno i neiskreno, i nikad usitinu zaživjelo. Više smo se podnosili i tolerirali nego baš bratili. Gospodarstvo koje je limitiralo privatnu inicijativu i bilo tromo. Skup vojni aparatus vođen komunističkim karijeristima koji su tek 1990./91. pokazali pravo lice. Zapadne republike jesu financirale razvoj "nerazvijenih dijelova zemlje" poput Kosova i Metohije, Sandžaka itd... i to nije bilo fer (znam i dobre primjere...). Zagreb je često bio ostavljen po strani kad se trebalo nešto financirati jer je trebalo prvo obnavljati Begeš.

Ukrako - ima tu toga i pro i kontra i za jedno i za drugo vrijeme, ovo sam tek samo malo toga uspio navesti. Problem je u tome da što kod današnjih ljudi (pa i dobrane većine forumaša) imaš taj crno-bijeli pristup. Rijetko tko će sagledati sve nijanse sive a koje postoje u oba vremena i oba društva.

[#kocar#]

InterMezzo kaže:

Živimo u crno-bijelom svijetu instant ovaca.

Niti je tad sve bilo bijelo a danas sve crno, niti je obratno.

Pričat će svašta i jedni i drugi, i oni koji misle da je tada bilo bolje kao i oni koji misle da je danas bolje.

Ja sam živio u SR Hrvatskoj (Zagreb), završio fax tamo. Bio sam mlad i bilo mi je lijepo. No opet sam stao uz samostalnost i neovisnost Hrvatske onda kad je to trebalo.

Ne volim besmislene laži na koje nalijećem često na netu. Npr. da se s Yu pasošem nije moglo putovati. Nije točno - moglo se. Imam negdje još sačuvan moj stari pasoš iz 80-ih sa štambiljima dosta zemalja u njemu. Zapadno i Istočno Europskih ali i Indije npr. Avioni su bili skupi, vlakovi jeftini. Istina je da je Yu pasoš trebao dosta više viza no današnja HR putovnica ali i vremena su tada ipak bila druga (tadašnje istočno europske zemlje kao Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska... gotovo da i nisu uopće mogle turistički putovati na Zapad, dok mi s Yu pasošem ipak jesmo).

Nije istina da se tada nije smjelo u Crkvu, na vjeroauk u Crkvi, slavit Božić i to. Smjelo se. Jedino što Božić nije bio zvanični praznik. No išlo se svake godine na Božić na ponoćke pred Katedralu i slobodno se slavio doma. Neki to nisu slavili da se dodvore vlastima i dođu do boljih pozicija (nerijetko su upravo ti i takvi nakon 1991. postali najglasniji veliki vjernici!

Nije istina da se gladovalo. Nije istina da si morao biti član KP da bi dobio bolji posao ili stan od firme. Nije istina da ti je tata morao biti partijski apartčik da bi te prihvatili na fax. Nije istna da nisi smio reći da si Hrvat, smio si (isto vrijedi i za druge nacionalnosti). Nije istina da je šahovnica bila zabranjena (bila je i na samom grbu SRH). Itd... ima dosta tih mitova koji se nađu na netu a jednostavno nisu točni.

S druge strane - ima tu i bolnih istina u Jugi. Bratsvo i Jedinstvo - mit. Prisiljeno i neiskreno, i nikad usitinu zaživjelo. Više smo se podnosili i tolerirali nego baš bratili. Gospodarstvo koje je limitiralo privatnu inicijativu i bilo tromo. Skup vojni aparatus vođen komunističkim karijeristima koji su tek 1990./91. pokazali pravo lice. Zapadne republike jesu financirale razvoj "nerazvijenih dijelova zemlje" poput Kosova i Metohije, Sandžaka itd... i to nije bilo fer (znam i dobre primjere...). Zagreb je često bio ostavljen po strani kad se trebalo nešto financirati jer je trebalo prvo obnavljati Begeš.

Ukrako - ima tu toga i pro i kontra i za jedno i za drugo vrijeme, ovo sam tek samo malo toga uspio navesti. Problem je u tome da što kod današnjih ljudi (pa i dobrane većine forumaša) imaš taj crno-bijeli pristup. Rijetko tko će sagledati sve nijanse sive a koje postoje u oba vremena i oba društva.

Do u riječ se slažem i to je objektivan pogled na život u Jugoslaviji. Nisu svuda i svima cvale ruže ali živjelo se opuštenije, bili smo solidarniji i optimistićniji što se tiće budućnosti.
U pravu si kad kažeš da je to samo dio onog što bi trebalo reći a cerno-bijelu sliku kiod nas koji smo živjeli i radili u to vrijeme, iniciraju laži onih koji u Jugoslaviji vide sve crno ,"tamnicu naroda" i život ravan gulagu.

p.s.
točno je da se nismo ljubili sa ostalim nariodnostima ali je bilo tolerancije i više se gledalo na ponašanje i postupanja pojedinaca , nego se brojilo krvna zrnca, što je nekima danas prioritet.

Kad je došlo do bujanja nacionalizma i potezanja oružja, normalno je da smo svi glasali za "neovisnost" ali malo tko je očekivao ovo u što se danas izrodio život i odnosi u Hrvaskoj.

[north wind]

InterMezzo kaže:

Živimo u crno-bijelom svijetu instant ovaca.

Niti je tad sve bilo bijelo a danas sve crno, niti je obratno.

Pričat će svašta i jedni i drugi, i oni koji misle da je tada bilo bolje kao i oni koji misle da je danas bolje.

Ja sam živio u SR Hrvatskoj (Zagreb), završio fax tamo. Bio sam mlad i bilo mi je lijepo. No opet sam stao uz samostalnost i neovisnost Hrvatske onda kad je to trebalo. Dolazim iz radničke porodice u kojoj su radili i mama i tata i nismo živjeli u nekom bogataškom kvartu. Nitko član partije, nitko neki veliki diša, obična radnička porodica tada.

Ne volim besmislene laži na koje nalijećem često na netu. Npr. da se s Yu pasošem nije moglo putovati. Nije točno - moglo se. Imam negdje još sačuvan moj stari pasoš iz 80-ih sa štambiljima dosta zemalja u njemu. Zapadno i Istočno Europskih ali i Indije npr. Avioni su bili skupi, vlakovi jeftini. Istina je da je Yu pasoš trebao dosta više viza no današnja HR putovnica ali i vremena su tada ipak bila druga (tadašnje istočno europske zemlje kao Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska... gotovo da i nisu uopće mogle turistički putovati na Zapad, dok mi s Yu pasošem ipak jesmo).

Nije istina da se tada nije smjelo u Crkvu, na vjeroauk u Crkvi, slavit Božić i to. Smjelo se. Jedino što Božić nije bio zvanični praznik. No išlo se svake godine na Božić na ponoćke pred Katedralu i slobodno se slavio doma. Neki to nisu slavili da se dodvore vlastima i dođu do boljih pozicija (nerijetko su upravo ti i takvi nakon 1991. postali najglasniji veliki vjernici!).

Nije istina da se gladovalo. Nije istina da si morao biti član KP da bi dobio bolji posao ili stan od firme. Nije istina da ti je tata morao biti partijski apartčik da bi te prihvatili na fax. Nije istna da nisi smio reći da si Hrvat, smio si (isto vrijedi i za druge nacionalnosti). Nije istina da je šahovnica bila zabranjena (bila je i na samom grbu SRH). Itd... ima dosta tih mitova koji se nađu na netu a jednostavno nisu točni.

S druge strane - ima tu i bolnih istina u Jugi. Bratsvo i Jedinstvo - mit. Prisiljeno i neiskreno, i nikad usitinu zaživjelo. Više smo se podnosili i tolerirali nego baš bratili. Gospodarstvo koje je limitiralo privatnu inicijativu i bilo tromo. Skup vojni aparatus vođen komunističkim karijeristima koji su tek 1990./91. pokazali pravo lice. Zapadne republike jesu financirale razvoj "nerazvijenih dijelova zemlje" poput Kosova i Metohije, Sandžaka itd... i to nije bilo fer (znam i dobre primjere...). Zagreb je često bio ostavljen po strani kad se trebalo nešto financirati jer je trebalo prvo obnavljati Begeš.

Ukrako - ima tu toga i pro i kontra i za jedno i za drugo vrijeme, ovo sam tek samo malo toga uspio navesti. Problem je u tome da što kod današnjih ljudi (pa i dobrane većine forumaša) imaš taj crno-bijeli pristup. Rijetko tko će sagledati sve nijanse sive a koje postoje u oba vremena i oba društva.

Jasno da sve ima svoje nijanse sive, ali me zanima kad usporediš te mase sivih boja dviju država međusobno, misliš li ti da su obje te dražave (bivša Juga i današnja Hrvatska) u prosjeku "jednako sive" ili da postoje među njima bitne razlike u tom sivilu, te ako posoje, na koji način?

[lijencina1]

Dubrovčanin kaže:

U pričama kako je počeo rat i raspad SFRJ miješaju se sasvim proturječne tvrdnje. S jedne strane imamo tezu da je tisućljetni san hrvatskog naroda bila neovisna, suverena i samostalna nacionalna hrvatska država, a s druge da se u Jugoslaviji živjelo dobro. Ne može i jedno i drugo biti istina.

Zašto ne bi moglo?

Niti je "dobro" objektivna, samostojeća kategorija, niti je želja za nezavisnošću i suverenitetom isključivo uvjetovana raciom i ekonomijom, već je primarno pitanje identiteta, pripadanja i, na kraju, emocija.

[InterMezzo]

#kocar# kaže:

optimistićniji što se tiće budućnosti.

To bi moglo biti tako ali koliko se sjećam, i tada je dosta mladih htjelo ići van. Uključujući tu i mene, što mi se kasije i ostvarilo. Sada kao dijasporaš jedino znam reći da mi je žao što nisam otišao van dosta ranije.

Kod mene su ti klikeri o odlasku van proradili rano, vjerovatno zbog toga što sam oduvijek volio putovati i vidio dosta zemalja do negdje svoje 17. godine. Kao mlad sm vidio život vani, a pogotovo na Zapadu. Impresionirao me Stuttgart gdje mi je živila tetka i kojeg sam posjetio s 14. ili 15. Švicarska me isto tako impresionirala. Austrija također. Italija, Francuska... to smo posjetli sa školom (kao i Moskvu).

Kako me je zarazio taj virus putovanja tako sam tražio i način samofinanciranja (jer starci nisu imali love). Srećom po mene, svirao sam i mogao sam se samofinancirati kasnije svirajući po ulicama po Zapadnoj Europi. E, tu dolazimo do još jedne loše strane u tadašnjoj Jugi - plaće su bile mizerne! Tako da sam ja za valjda neka cca 3 dana "sviruckanja" po Amsterdamu znao zaradi u onim guilderima više no moj otac za mjesec crnčenja u tvornici doma u Zagrebu. Inflacija je bila užasna. Prodao bih devize za crno na Trgu i već do večeri kurs bi bio promijenjen.

Drugo što mi je fakat išlo na živce su (sitni) komunistički apartčiki. To je bila najkorumpiranija neškolovana bagra koju je sistem mogao proizvesti. Koliko vidim dosta tog mentaliteta je još uvijek preostalo u današnjoj Hrvatskoj.

Kraće vrijeme sam privremeno radio u "državnom/vojnom" restoranu gdje su dolazili naklopat se i nacugat onako "za reprezentaciju". Najgore i najprimitivnije parade pijanstva i kiča agresivnih, arogantnih, korumpiranih vlastodržaca. I sad mi se povraća kad ih se sjetim. SKH/SKJ

north wind kaže:

Jasno da sve ima svoje nijanse sive, ali me zanima kad usporediš te mase sivih boja dviju država međusobno, misliš li ti da su obje te dražave (bivša Juga i današnja Hrvatska) u prosjeku "jednako sive" ili da postoje među njima bitne razlike u tom sivilu, te ako posoje, na koji način?

Kada bih stvarno morao birati između življenja u današnjoj Hrvatskoj ili ondašnjoj Jugi, bez da imam bilo kakav drugi izbor... ipak bih izabrao današnju Hrvatsku (mada je to dosta izjednačena utakmica).

To kažem ja, koji nisam ni nacionalist, ni vjenik, niti mrzim druge narode, niti mrzim Jugoslaviju...

Razlog zašto - za mene osobno socijalizam je bio ipak pre-limitirajući. Kapitalizam nije savršen, daleko od toga, ali i takav kakav je u Hrvatskoj danas, meni osobno bolje odgovara.

[north wind]

InterMezzo kaže:

To bi moglo biti tako ali koliko se sjećam, i tada je dosta mladih htjelo ići van. Uključujući tu i mene, što mi se kasije i ostvarilo. Sada kao dijasporaš jedino znam reći da mi je žao što nisam otišao van dosta ranije.

Kod mene su ti klikeri o odlasku van proradili rano, vjerovatno zbog toga što sam oduvijek volio putovati i vidio dosta zemalja do negdje svoje 17. godine. Kao mlad sm vidio život vani, a pogotovo na Zapadu. Impresionirao me Stuttgart gdje mi je živila tetka i kojeg sam posjetio s 14. ili 15. Švicarska me isto tako impresionirala. Austrija također. Italija, Francuska... to smo posjetli sa školom (kao i Moskvu).

Kako me je zarazio taj virus putovanja tako sam tražio i način samofinanciranja (jer starci nisu imali love). Srećom po mene, svirao sam i mogao sam se samofinancirati kasnije svirajući po ulicama po Zapadnoj Europi. E, tu dolazimo do još jedne loše strane u tadašnjoj Jugi - plaće su bile mizerne! Tako da sam ja za valjda neka cca 3 dana "sviruckanja" po Amsterdamu znao zaradi u onim guilderima više no moj otac za mjesec crnčenja u tvornici doma u Zagrebu. Inflacija je bila užasna. Prodao bih devize za crno na Trgu i već do večeri kurs bi bio promijenjen.

Drugo što mi je fakat išlo na živce su (sitni) komunistički apartčiki. To je bila najkorumpiranija neškolovana bagra koju je sistem mogao proizvesti. Koliko vidim dosta tog mentaliteta je još uvijek preostalo u današnjoj Hrvatskoj.

Kraće vrijeme sam privremeno radio u "državnom/vojnom" restoranu gdje su dolazili naklopat se i nacugat onako "za reprezentaciju". Najgore i najprimitivnije parade pijanstva i kiča agresivnih, arogantnih, korumpiranih vlastodržaca. I sad mi se povraća kad ih se sjetim. SKH/SKJ



Kada bih stvarno morao birati između življenja u današnjoj Hrvatskoj ili ondašnjoj Jugi, bez da imam bilo kakav drugi izbor... ipak bih izabrao današnju Hrvatsku (mada je to dosta izjednačena utakmica).

To kažem ja, koji nisam ni nacionalist, ni vjenik, niti mrzim druge narode, niti mrzim Jugoslaviju...

Razlog zašto - za mene osobno socijalizam je bio ipak pre-limitirajući. Kapitalizam nije savršen, daleko od toga, ali i takav kakav je u Hrvatskoj danas, meni osobno bolje odgovara.

Ok, hvala ti. Sad tek vidim da živiš u dijaspori, pa mi je odatle jasno da ti izgleda kako su ondašnje plaće u Jugi bile "mizerne". No, bojim se da su danas, u prosjeku, još mizernije, u što nisi, čini mi se, baš zbog pogleda iz dijaspore, najbolje upućen. Naime, nikad toliko puno gladnih nije lutalo ulicama u socijalizmu kao danas i kopalo po kantama za smeće. Štoviše, mislim da se u socijalizmu teško da je mogao vidjeti itko tko jede iz kante za smeće. Danas je to svakodnevna pojava, nažalost. Prema tome, teških oblika siromaštva u socijalizmu kakvih danas imamo sigurno je bilo daleko manje, a prosječne plaće su bile veće, odnosno za njih se moglo više toga kupiti nego što se može danas od prosječne plaće. Osim toga, nekada je cijela obitelj mogla preživjeti s jednom plaćom, tako da je bilo puno više žena-kućanica koje nisu radile, primjerice. Danas se to više ne može.

Gastarbeiteri s KV kvalifikacijama ili NKV čak jesu odlazili uglavnom na rad u Njemačku, ali su u pravilu ostavljali obitelji ovdje i dolazili povremeno, gradili kuće u Jugi i situirano živjeli u mirovini kad su se vratili, dok danas širom svijeta odlaze ljudi s cijelim obiteljima van i to u prosjeku daleko obrazovaniji kadar, koji ima završene fakultete, dok današnji umirovljenici, za razliku od nekadašnjih koji nisu gladovali - gladuju.

A to što pišeš za inflaciju da je rasla preko noći, to je bilo pred rat, krajem 1980ih i osobito 1990., kada je već rat "mirisao u zraku".

[Srebrni-medvjed]

north wind kaže:

A to što pišeš za inflaciju da je rasla preko noći, to je bilo pred rat, krajem 1980ih i osobito 1990., kada je već rat "mirisao u zraku".

Pred rat je marković dijelio plaće od soma maraka običnim radnicima.

Kad uračunaš globalnu inflaciju vidit ćeš da plaća do danas nije narasla skoro ništa.

To što danas imamo mobitele i kompjutere nije naša zasluga

[InterMezzo]

north wind kaže:

Ok, hvala ti. Sad tek vidim da živiš u dijaspori, pa mi je odatle jasno da ti izgleda kako su ondašnje plaće u Jugi bile "mizerne". No, bojim se da su danas, u prosjeku, još mizernije, u što nisi, čini mi se, baš zbog pogleda iz dijaspore, najbolje upućen. Naime, nikad toliko puno gladnih nije lutalo ulicama u socijalizmu kao danas i kopalo po kantama za smeće. Štoviše, mislim da se u socijalizmu teško da je mogao vidjeti itko tko jede iz kante za smeće. Danas je to svakodnevna pojava, nažalost. Prema tome, teških oblika siromaštva u socijalizmu kakvih danas imamo sigurno je bilo daleko manje, a prosječne plaće su bile veće, odnosno za njih se moglo više toga kupiti nego što se može danas od prosječne plaće. Osim toga, nekada je cijela obitelj mogla preživjeti s jednom plaćom, tako da je bilo puno više žena-kućanica koje nisu radile, primjerice. Danas se to više ne može.

Živim sad u dijaspori ali tada nisam, nego sam tada živio u Zagrebu. Oddijasporio prije nešto više od 22 godine.

Ondašnje plaće u Jugi jesu bile mizerne. Doduše u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj, da ne govorim o Poljskoj ili Rumunjskoj - tamo su bile još mizernije. Tako da kad god bi putovao u Budimpeštu, Prag, Temišvar... uvijek mi je bilo sve super jeftino.

Kopanja po smeću ima puno i po zapadu, također i tu kod mene u SAD-u, nije to specificum Hrvatske. Kapitalizam, jbg, ali meni on bolje odgovara. Nisam od onih koji samo pruže ruku i očekuju da ih država hrani, oblači, i svašta im još garantira. U Hrvatskoj je još uvijek dosta ljudi u tom mentalnom sklopu gdje ih država treba "gurati".

Moja obitelj nije mogle živjeti tada s jednom plaćom, a ni druge koje poznajem. Meni su radili i mama i tata, i regularno i u fušu. I ja sam ponekad morao raditi prek student servisa, jer love baš i nije bilo.

Srebrni-medvjed kaže:

Pred rat je marković dijelio plaće od soma maraka običnim radnicima.

Istina, to je bilo tako ali je također trajalo vrlo kratko.

[north wind]

InterMezzo kaže:

Živim sad u dijaspori ali tada nisam, nego sam tada živio u Zagrebu. Oddijasporio prije nešto više od 22 godine.

Da, shvatila sam da si živio ovdje za vrijeme socijalizma, ali sad već dugo ne živiš, dovoljno da nisi puno propustio. Od osamostaljenja Hrvatske, naime, standard života sve više pada, tako da je danas u prosjeku ispod standarda koji smo imali u socijalizmu.

Ondašnje plaće u Jugi jesu bile mizerne. Doduše u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj, da ne govorim o Poljskoj ili Rumunjskoj - tamo su bile još mizernije. Tako da kad god bi putovao u Budimpeštu, Prag, Temišvar... uvijek mi je bilo sve super jeftino.

Ali, s plaćama se nekada manje moralo i plaćati. Naime, zdravstveno i socijalno je, primjerice, pokrivala država. Danas si moraš sam plaćati doktora, a od mirovine nema niti "M" od one koja je bila u socijalizmu. Umirovljenici su uglavnom bolesni i gladni, ne mogu si priuštiti liječenje, dok su nekad mogli ići doktoru besplatno. Isto tako, postojala su i radnička odmarališta pristupačna za ljetovanje obitelji, što danas isto ne postoji. Dakle, prosječni standard kvalitete života je bio veći nego danas.

Kopanja po smeću ima puno i po zapadu, također i tu kod mene u SAD-u, nije to specificum Hrvatske. Kapitalizam, jbg, ali meni on bolje odgovara.

Nisam niti rekla da nema u kapitalizmu sirotinje. Naravno da ima i znam da ima. To je glavni modus operandi kapitalističkog sustava. No, govorila sam o usporedbi nekadašnjeg socijalizma na ovim prostorima - u kojima nije bilo ni blizu toliko gladnih, kao što ih imamo danas u kapitalizmu. Za mene je to ogroman nedostatak sustava da ljudi gladuju, no dopuštam da nekima to možda nije tako važno.

Nisam od onih koji samo pruže ruku i očekuju da ih država hrani, oblači, i svašta im još garantira. U Hrvatskoj je još uvijek dosta ljudi u tom mentalnom sklopu gdje ih država treba "gurati".

Pa, mislim da to baš i nije bilo tako. Nije država nikoga "hranila" besplatno i bez rada. U socijalizmu je vladala puno veća zaposlenost nego što je danas. Ljudi su radili za to što im je "država dala", samo je bio drukčiji sustav raspodjele, nije bio tako sebičan kao danas. Postojala je radnička solidarnost. Ljudi su radili za neke zajedničke ciljeve i postojale su sindikalne organizacije koje su garantirale radnička prava i resurse, za razliku od danas. To također smatram prednosti ondašnjeg sustava, za razliku od danas. Ne znam zašto si napomenuo da nisi od onih koji očekuju da ih netko drugi hrani? Misliš li da su ljudi koji su ovdje živjeli u socijalizmu to očekivali? Ako si pod time mislio da su ljudi u socijalizmu ljenčarili na tuđi račun, s tim se također ne bih složila. Štoviše, mislim da se u socijalizmu na ovim prostorima daleko više gradilo i proizvodilo nego danas. Zapravo, najveći dio nacionalnog bogatstva današnje Hrvatske, nasljeđen je iz socijalizma. Ali, mnoge tvornice su uništene i propale tek zahvaljujući lošem poslovanju u kapitalizmu. Današnja Hrvatska je uništila sve svoje velike proizvođače, od brodogradilišta, do industrije nafte i tekstilne industrije. Sve je to propalo u kapitalizmu, a ne u socijalizmu. Da ne govorim koliko je provatizacija progutala crnih rupa koje su završile u nečijim privatnim džepovima.

Moja obitelj nije mogle živjeti tada s jednom plaćom, a ni druge koje poznajem. Meni su radili i mama i tata, i regularno i u fušu. I ja sam ponekad morao raditi prek student servisa, jer love baš i nije bilo.

Da, većina jest živjela od 2 plaće, ali onda se moglo preživjeti i s 1 plaćom. Bilo je puno više žena-kućanica, upravo zato što se moglo preživjeti s jednom plaćom. Naravno, ne kažem da su baš svi mogli. No, danas se često ne može niti s dvije. I, također, današnji studenti rade, itekako.. još više nego u socijalizmu, ali za manji novac. Sat rada studenta preko student servisa je niži od onoga u socijalizmu.

[InterMezzo]

Vidiš li ti išta dobro u današnjoj Hrvatskoj ili si od onih "crno-bijelo"?

[ivanhoe1000]

Prije je bila i puno puno manja ponuda pa nisi ni imao što kupiti. Djelomično si i zato "imao više love".
A ono što si trebao kupiti, npr. veš mašinu, je bilo skuplje nego danas. Iako je istina da je danas kvaliteta veš mašina manja.
Tko si je 1988. mogao kupiti kompjuter? To su imala samo djeca ljudi koji su radili u Njemačkoj. A mi ostali smo slinili gledajući ta "čuda".
Tako da se slažem s onima koji ne gledaju crno-bijelo.

[Michael Collins]

InterMezzo kaže:

Vidiš li ti išta dobro u današnjoj Hrvatskoj ili si od onih "crno-bijelo"?

Ne ulazim u ove ili one argumente forumaša, ali opet se, kao i u 100 tema prije ove, govori samo o "SOCIJALIZAM VS KAPITALIZAM".
Iako je Hrvatska pri dnu zemalja s ekonomskim slobodama, i u kojoj je realni sektor maltene iznimka, ali nebitno...

Dakle niti jedan jedini argument za ujedinjenje 6 naroda (u prvoj Jugoslaviji 3) u jednu novu naciju, nego samo o socijalizmu kao ekonomskom sustavu.

Dakle po većini forumaša na temi socijalistička Hrvatska nakon 1945. bi bila 1000 puta bolja od kapitalističke Jugoslavije?

Jer ja se nadam da netko zaista ne vjeruje da bi ostanak Jugoslavije u kontekstu pada Berlinskog zida, ostavi tu zemlju kao socijalistički otok usred Europe?

[InterMezzo]

Michael Collins kaže:

Dakle niti jedan jedini argument za ujedinjenje 6 naroda (u prvoj Jugoslaviji 3) u jednu novu naciju, nego samo o socijalizmu kao ekonomskom sustavu.

Pa zar nismo već govorili danas i o bratstvu i jedinstvu na ovom topiku? Nije bilo sve samo socijalizam vs. komunizam.

A govorili smo i o drugim nekim stvarima koje nisu samo kapitalizam/socijalizam. Npr. o putovanjima, crkvi, Božiću itd.

Doduše, north wind voli takvu raspravu tipa "kapitalizam - loš, socijalizam - dobar", ali baš bih htio znati - vidi li ona išta dobroga u današnjoj Hrvatskoj? Do sada - čujem crvčke.

[Michael Collins]

InterMezzo kaže:

Pa zar nismo već govorili danas i o bratstvu i jedinstvu na ovom topiku? Nije bilo sve samo socijalizam vs. komunizam.

OK, ali sjeti se prošlih tema.

Koliko je samo bilo tema na forumu u ovih 10 godina koliko sam ja tu.
A pogotovo nakon krize koja je kod nas počela 2008. i koja je okrenula dio javnosti protiv kapitalizma, iako kažem, osobno ne vjerujem da bi se današnja Hrvatska uopće mogla nazvati "kapitalističkom" zemljom. Ali moje mišljenje i nevezano za temu.

Cijeli argument Jugoslavije je bio da se od Slovenaca, Hrvata i Srba (i kasnije tri druga naroda) može stvoriti nova nacija. A taj projekt je toliko neslavno propao, da čak i najveći pobornici Jugoslavije govore samo o socijalizmu.

[north wind]

InterMezzo kaže:

Vidiš li ti išta dobro u današnjoj Hrvatskoj ili si od onih "crno-bijelo"?

Vidim, naravno.. Samo sam replicirala na tvoje komentare.
Vidim veće mogućnosti privatnih poduzetničkih inicijativa, bez daljnjega, kao i veće mogućnosti međunarodne mobilnosti u sustavu visokog obrazovanja. Što se tiče političkih sloboda, da, formalno je ukinut vrebalni delikt i navodno živimo u demokraciji, pa je tako moguće registrirati masu različitih političkih stranaka, kao i u drugim kapitalističkim zemljama te lobirati za razno-razne interese, što prije nije bilo moguće. Sad, koliko je to stvarna demokracija, a koliko samo privid (po čemu Hrvatska također nije iznimka u odnosu na druge kapitalističke zemlje), u to ne bih ovdje ulazila, ali priznajem da ne znam još uvijek koji bi mi oblik demokracije bio prihvatljiviji - parlamentarni ili neposredni, recimo, jer svaki ima svoje prednosti i mane, ali sam sigurna da mora postojati i nešto bolje od ovoga što sad imamo, samo dotle se još nismo uspjeli razviti. Demokracija u smislu višestranačkog sustava u socijalizmu nije postojala, no mislim da je postojala veća ljudska solidarnost nego što postoji danas. Danas su ljudi otuđeniji i više sebični.

Što se tiče ljudskih prava, premda su ona također formalizirana kroz zakone, meni zakoni i pravni sustav nisu sami po sebi dovoljna garancija ostvarivanja ljudskih prava, ako se ona ne poštuju na terenu. U tom smislu mislim da su neka od ljudskih prava koja su izborena u socijalizmu za žene (npr. ženska reproduktivna prava) danas debelo urušena, dovedena u pitanje, a nerijetko se i debelo krše, no svjesna sam toga da to mnogima, osobito nekim muškim građanima, možda nije ni važno, pa se time i ne bave. No, meni je itekako važno stanje ženskih reproduktivnih prava u ovoj zemlji, a ono je po meni lošije nego u socijalizmu.

[#kocar#]

[QUOTE]

InterMezzo kaže:

To bi moglo biti tako ali koliko se sjećam, i tada je dosta mladih htjelo ići van. Uključujući tu i mene, što mi se kasije i ostvarilo. Sada kao dijasporaš jedino znam reći da mi je žao što nisam otišao van dosta ranije.

Kod mene su ti klikeri o odlasku van proradili rano, vjerovatno zbog toga što sam oduvijek volio putovati i vidio dosta zemalja do negdje svoje 17. godine. Kao mlad sm vidio život vani, a pogotovo na Zapadu. Impresionirao me Stuttgart gdje mi je živila tetka i kojeg sam posjetio s 14. ili 15. Švicarska me isto tako impresionirala. Austrija također. Italija, Francuska... to smo posjetli sa školom (kao i Moskvu).

Kako me je zarazio taj virus putovanja tako sam tražio i način samofinanciranja (jer starci nisu imali love). Srećom po mene, svirao sam i mogao sam se samofinancirati kasnije svirajući po ulicama po Zapadnoj Europi. E, tu dolazimo do još jedne loše strane u tadašnjoj Jugi - plaće su bile mizerne! Tako da sam ja za valjda neka cca 3 dana "sviruckanja" po Amsterdamu znao zaradi u onim guilderima više no moj otac za mjesec crnčenja u tvornici doma u Zagrebu. Inflacija je bila užasna. Prodao bih devize za crno na Trgu i već do večeri kurs bi bio promijenjen.

Drugo što mi je fakat išlo na živce su (sitni) komunistički apartčiki. To je bila najkorumpiranija neškolovana bagra koju je sistem mogao proizvesti. Koliko vidim dosta tog mentaliteta je još uvijek preostalo u današnjoj Hrvatskoj.

Eto,
uspio si u svom nalaženju sunčanog otoka i bilo bi najbolje da rješavaš njegove probleme , pa i onog pitorekstnog Trumpa a ne da nama dociraš kako ćemo mi rješavati svoje probleme.

Svako ima pravo i treba birati mjesto i destinaciju u kojem će se ugodno osječati , naročito ako ga ne smeta da mu je 50 milijuna sugrađana bez zdrastvene zaštite, kopanje po smeću normalno, da svako toliko netko pobije nekoliko desetaka svojih sugrađana......

p.s.
ono što me uvijek začuđuje je zašto se vi kojiu ste izbjegli zbog mizernih plaća u Jugoslaviji, užasne inflaciije, crne trgovine devizama i koji nisu mogli trpjeti neškolovanu komunističku bagru, niste 1990 vratili igradili svoju zemlju .

Sad više nema komunističkih aparatćika i komunističke bagre, nema inflacije, za plaće se u kapitalizmu moraš pobrinuti sam , nego i dalje ostajete u "zemljama blagostanja" i mudro nas savjetujete što nije bilo dobro u Jugi ali ne govorite što je dobro u samostalnoj neovisnoj Hrvatskoj.
U kojoj i dalje ne teće med i mlijeko, za koje ste govorilo da može teći samo da se maknemo iz Jugoslavijwe i naša lisnica bude u našem džepu, da budemo svoj na svome i da sami odlučujemo kako ćemo graditi svoju zemlju.