Transurfing

[organiceko258]

kaj je ovo? šamaranje manifestacijama?
onda dobro.
ja sam manifestirao parking.
i 5 kuna neki dan.
još sam uspio sredit da šverceri ne zaparkiravaju kombije cijeli dan na dolcu i tako sprečavaju male opg-ove da istovare svoju robu (reko mi jučer jedan da sad mogu pristupit parkingu.)
još radim na natkrivanju svih zagrebačkih tržnica za sada je samo obećanje.
sad radim na tome da opg-ovi počnu prodavat u kvartovima ili iz kombija (krumpiraaaa) ili u neiznajmljenim gradskim prostorima po ilici i cijelom gradu.

nisu svecke teme ali su za pun trbuh.

[Orlandia]

Ibrahim-Pr kaže:

Jer molitva koja u startu kreće s pozicije neimanja, bijede, jada, nemoći, stavljanja u ponižavajući položaj, nije teško pogoditi kakve će rezultate dati.
Pogotovo ako se sjetimo da ono što šaljemo u ogledalo, takav odraz dobivamo.

Preksinoć je bila emsija o jednom čovjeku koji živi sam na Velebitu, bilo mi je fenomenalno kad je rekao da nikad ne moli Boga, nego mu samo zahvaljuje jer sve oko njega isključivo budi zahvalnost iako živi u kolibi i druži se s - poskocima.
Čovjek je zračio energijom i veselim spokojem. Mislim da je otišao na Velebit kad su mu dijagnostiricali rak i tamo se izliječio.
Na tom tragu sam pisala ono o stavu zadovoljstva svojim životom iako nešto nemamo. Ne u smislu da ostanemo u poziciji nemanja i da se mirimo s time. Nego da uključimo sve ono što već imamo u stav zahvalnosti koji onda vodi u stanje zadovoljstva i da se iz te pozicije zadovoljstva onda fokusiramo na dodanu vrijednost.
Kao primjer se može navesti i ogorčenje prema nekome tko ima puno novaca, a mi npr. nemamo, a želimo ga.
Iz takve pozicije kao što je tu već rečeno nećemo se mrdnuti s mjesta. Ostajemo u psihičkom kavezu gorčine i svijest o nedostatku prevladava i koči naše pomake prema većoj količini novca ili nekog drugog dobra. Kod mene osobno su se pomaci događali onda kad bih se prilagodila trenutnoj situaciji - ali ne na način da se tugaljivo i bespomoćno pomirim s tim i gotovo, nego kad bih oko sebe uvidjela ono što je dobro, na čemu mogu biti zahvalna i iz te pozicije zadovoljstva iako nemam, stvaram mentalne slike onoga što bi htjela imati.

Ne znam kako da ovo shvatim, kao infitezimalni ad hominem ili što?
Da te tražim da citiraš gdje sam se proglasio guruom?
Ili je to samo neka tvoja projekcija u tvom umu?
Ili si mi htjela dati kompliment?
Hvala, nisi trebala.

Sorry, pretjerala sam.

[Meb]

Orlandia kaže:

Na tom tragu sam pisala ono o stavu zadovoljstva svojim životom iako nešto nemamo. Ne u smislu da ostanemo u poziciji nemanja i da se mirimo s time. Nego da uključimo sve ono što već imamo u stav zahvalnosti koji onda vodi u stanje zadovoljstva i da se iz te pozicije zadovoljstva onda fokusiramo na dodanu vrijednost.
Kao primjer se može navesti i ogorčenje prema nekome tko ima puno novaca, a mi npr. nemamo, a želimo ga.
Iz takve pozicije kao što je tu već rečeno nećemo se mrdnuti s mjesta. Ostajemo u psihičkom kavezu gorčine i svijest o nedostatku prevladava i koči naše pomake prema većoj količini novca ili nekog drugog dobra. Kod mene osobno su se pomaci događali onda kad bih se prilagodila trenutnoj situaciji - ali ne na način da se tugaljivo i bespomoćno pomirim s tim i gotovo, nego kad bih oko sebe uvidjela ono što je dobro, na čemu mogu biti zahvalna i iz te pozicije zadovoljstva iako nemam, stvaram mentalne slike onoga što bi htjela imati

Lijepo rečeno.


Poslano sa mog Lenovo P1a42 koristeći Tapatalk

[old-soul80]

Orlandia kaže:

Preksinoć je bila emsija o jednom čovjeku koji živi sam na Velebitu, bilo mi je fenomenalno kad je rekao da nikad ne moli Boga, nego mu samo zahvaljuje jer sve oko njega isključivo budi zahvalnost iako živi u kolibi i druži se s - poskocima.
Čovjek je zračio energijom i veselim spokojem. Mislim da je otišao na Velebit kad su mu dijagnostiricali rak i tamo se izliječio.
Na tom tragu sam pisala ono o stavu zadovoljstva svojim životom iako nešto nemamo. Ne u smislu da ostanemo u poziciji nemanja i da se mirimo s time. Nego da uključimo sve ono što već imamo u stav zahvalnosti koji onda vodi u stanje zadovoljstva i da se iz te pozicije zadovoljstva onda fokusiramo na dodanu vrijednost.
Kao primjer se može navesti i ogorčenje prema nekome tko ima puno novaca, a mi npr. nemamo, a želimo ga.
Iz takve pozicije kao što je tu već rečeno nećemo se mrdnuti s mjesta. Ostajemo u psihičkom kavezu gorčine i svijest o nedostatku prevladava i koči naše pomake prema većoj količini novca ili nekog drugog dobra. Kod mene osobno su se pomaci događali onda kad bih se prilagodila trenutnoj situaciji - ali ne na način da se tugaljivo i bespomoćno pomirim s tim i gotovo, nego kad bih oko sebe uvidjela ono što je dobro, na čemu mogu biti zahvalna i iz te pozicije zadovoljstva iako nemam, stvaram mentalne slike onoga što bi htjela imati.

Lijepo rečeno.
A što se gurua tiče, čini se da su ljudi jako alergični na bilo koji spomen ili naznaku 'gurua', bilo da se taj jasno izražava o onome što želi reći, bilo da pokazuje da nešto više zna itd.
To možda više govori o našem nepovjerenju, egu i osjećaju da nam netko želi nešto uvaliti bez pokrića, pa automatski kreće negodovanje, a i ne možemo se nositi s time da si je netko umislio kakti svoju 'veličinu' jer se mi automatski tada osjećamo 'manjima'. Guru bi u stvari trebao biti samo neki putokaz ljudima, a ne tu za neko idoliziranje, tako da eto, možda opet to više govori o nama, negoli o potencijalnim guruima.
To je ta uvrnuta ljudska svijest. Kada primjerice netko kaže za sebe da je 'Bog', mi automatski pomišljamo na nekakav kompleks moći, potencijalno ludilo, megalomaniju i egomanijakalnost iako znamo da je Bog sinonim za ljubav i sav život oko nas, uključujući i nas.
Znači, doživljavamo Boga s razine ega iako je svatko od nas Bog.
Sve što svatko od nas zna, zna ono što je iskusio na vlastitoj koži, pa bile to dobre ili loše strane života i pokušaja da ga se na neki način učini podložnim našim potrebama, željama ili čemu već.
Svi smo mi gurui na neki način i svi bi mogli učiti jedni od drugih samo kada bi se prestali mačevati pimpekima.

[Meb]

old-soul80 kaže:

Znači, doživljavamo Boga s razine ega iako je svatko od nas Bog.

Hm... zanimljiva rečenica.. za daljnju raspravu. :-)



Poslano sa mog Lenovo P1a42 koristeći Tapatalk

[Orlandia]

old-soul80 kaže:

Lijepo rečeno.
A što se gurua tiče, čini se da su ljudi jako alergični na bilo koji spomen ili naznaku 'gurua', bilo da se taj jasno izražava o onome što želi reći, bilo da pokazuje da nešto više zna itd.
To možda više govori o našem nepovjerenju, egu i osjećaju da nam netko želi nešto uvaliti bez pokrića, pa automatski kreće negodovanje, a i ne možemo se nositi s time da si je netko umislio kakti svoju 'veličinu' jer se mi automatski tada osjećamo 'manjima'. Guru bi u stvari trebao biti samo neki putokaz ljudima, a ne tu za neko idoliziranje, tako da eto, možda opet to više govori o nama, negoli o potencijalnim guruima.
To je ta uvrnuta ljudska svijest. Kada primjerice netko kaže za sebe da je 'Bog', mi automatski pomišljamo na nekakav kompleks moći, potencijalno ludilo, megalomaniju i egomanijakalnost iako znamo da je Bog sinonim za ljubav i sav život oko nas, uključujući i nas.
Znači, doživljavamo Boga s razine ega iako je svatko od nas Bog.
Sve što svatko od nas zna, zna ono što je iskusio na vlastitoj koži, pa bile to dobre ili loše strane života i pokušaja da ga se na neki način učini podložnim našim potrebama, željama ili čemu već.
Svi smo mi gurui na neki način i svi bi mogli učiti jedni od drugih samo kada bi se prestali mačevati pimpekima.

Sad si me podsjetio pišući o Bogu i odnosu prema učitelju na situaciju s Isusom. Je Isus bio dobar? Je, je išao na ruku ljudima? Je. Je li mudro govorio? Je. No, ipak svjetina koja ga je do jučer slijedila i obožavala, danas je vikala raspniiii gaaaa. Zanimljiva je ta paradigma u kojem učenik ili sljedbenik u jednom trenutku slijedi i uči, a u drugom želi smrskati učitelja (gurua). U čemu je štos? Otkud ta nagla promjena stava? Jučer te slijedim, danas te želim uništiti?
Nemam problema s podlaganjem sebe nečemu što je veće od mene, a to Veće sam procijenila kao omniprezentno, bezvremensko, čisto, nevino, ljubav, ali i moć. Iz tog razloga mi nema logike reći ja sam Bog jer nisam bezvremenska, svuda prisutna, čista, ljubav, moć. Ograničena sam vremenom, dakle smrtna, ego mi dobro radi, mogao bi i malo lošije ( ). Sebe i druge oko sebe ne gledam kao Bogove ali gledam kao božanske iskre, božanske čestice.
Kod nekih te iskrice fino sjaje, kod drugih su jedva primjetne.
Otpor permanentnog podlaganja sebe guruu, učitelju ili bilo kome tko smatra da bi me trebao voditi dolazi iz nedostatka vrhunskog sjaja.
Kažem permanentno jer mogu dopustiti dociranje neko vrijeme ali vrlo brzo nalazim rupe u logici, nejasnoće u karakteru, nedosljednost u radu.
Ovdje ne mislim na nikoga s ovog topica! Vidim da si se osvrnuo na ono moje guru koje sam uputila Ibrahimu, ali zaboravimo to, nije to upućeno s nekom težinom.
No, prije nekih mjesec dana bila sam kod jednog starog, a kad kažem starog tu mislim na 90 godina (pra)starog duhovnjaka koji me imao podučiti nećemu (da sad ne pišem detalje). U početku sam ga slušala međutim uskoro sam se počela suprotstavljati, sve dovoditi u sumnju i na kraju sam se "popišala" na njega i njegovo učenje. Baš ružno od mene, znam, jer njegovo učenje ima objektivnu vrijednost kao i rezultate, ali neš ti meni tu solit pamet - bilo je jače od smirenog upijanja znanja.
Eto, da imam pimpek rekla bih da sam se mačevala s njime, ovako samo priznajem da sam grozna učenica i da sve moram prvo doživjeti na svojoj koži.

[old-soul80]

Orlandia kaže:

Sad si me podsjetio pišući o Bogu i odnosu prema učitelju na situaciju s Isusom. Je Isus bio dobar? Je, je išao na ruku ljudima? Je. Je li mudro govorio? Je. No, ipak svjetina koja ga je do jučer slijedila i obožavala, danas je vikala raspniiii gaaaa. Zanimljiva je ta paradigma u kojem učenik ili sljedbenik u jednom trenutku slijedi i uči, a u drugom želi smrskati učitelja (gurua). U čemu je štos? Otkud ta nagla promjena stava? Jučer te slijedim, danas te želim uništiti?
Nemam problema s podlaganjem sebe nečemu što je veće od mene, a to Veće sam procijenila kao omniprezentno, bezvremensko, čisto, nevino, ljubav, ali i moć. Iz tog razloga mi nema logike reći ja sam Bog jer nisam bezvremenska, svuda prisutna, čista, ljubav, moć. Ograničena sam vremenom, dakle smrtna, ego mi dobro radi, mogao bi i malo lošije ( ). Sebe i druge oko sebe ne gledam kao Bogove ali gledam kao božanske iskre, božanske čestice.
Kod nekih te iskrice fino sjaje, kod drugih su jedva primjetne.
Otpor permanentnog podlaganja sebe guruu, učitelju ili bilo kome tko smatra da bi me trebao voditi dolazi iz nedostatka vrhunskog sjaja.
Kažem permanentno jer mogu dopustiti dociranje neko vrijeme ali vrlo brzo nalazim rupe u logici, nejasnoće u karakteru, nedosljednost u radu.
Ovdje ne mislim na nikoga s ovog topica! Vidim da si se osvrnuo na ono moje guru koje sam uputila Ibrahimu, ali zaboravimo to, nije to upućeno s nekom težinom.
No, prije nekih mjesec dana bila sam kod jednog starog, a kad kažem starog tu mislim na 90 godina (pra)starog duhovnjaka koji me imao podučiti nećemu (da sad ne pišem detalje). U početku sam ga slušala međutim uskoro sam se počela suprotstavljati, sve dovoditi u sumnju i na kraju sam se "popišala" na njega i njegovo učenje. Baš ružno od mene, znam, jer njegovo učenje ima objektivnu vrijednost kao i rezultate, ali neš ti meni tu solit pamet - bilo je jače od smirenog upijanja znanja.
Eto, da imam pimpek rekla bih da sam se mačevala s njime, ovako samo priznajem da sam grozna učenica i da sve moram prvo doživjeti na svojoj koži.

Pa ok, ti onako odaješ dojam nadrkane i sarkastične ženske kojoj svi i sve ide na k i koja "ne puši nikakve fore", a pravi guru bi to skužio čim bi te vidio, pa te odmah izbacio van iz svojih odaja

A ovo da smo Bog, pa jesmo... jedna njegova forma... sa suženom sviješću doduše, ali valjda nam (mu) treba to zbog doživljajnog iskustva i nanovog spoznavanja samoga sebe.

[Ibrahim]

Orlandia kaže:

Sorry, pretjerala sam.

Malo si se raspištoljila, ali sve ok. Baš se pitam da li bi to naši istočni susjedi rekli da si se "razrevolverisala"?
Već sam ti mislio linkati jednu lagano podyebavajuću pjesmicu za tebe, ali neću onda.

Orlandia kaže:

Preksinoć je bila emsija o jednom čovjeku koji živi sam na Velebitu, bilo mi je fenomenalno kad je rekao da nikad ne moli Boga, nego mu samo zahvaljuje jer sve oko njega isključivo budi zahvalnost

Pa to i je to. Ako polazi s pozicije da nema i da moli da dobije ono što nema, prema principima transurfinga, ZP-a i još koječega, dobit će to što odašilje - da nema.
Znam da je nekima možda ovo teško shvatiti, ali to jednostavno tako funkcionira.
Da funkcionira dok živiš u uvjerenju da nemaš - sigurno su se mnogi "skeptici" uvjerili time što doista nisu ni dobili željeno.
Neka probaju promijeniti uvjerenje i čvrsto ga se držati pa će vidjeti da djeluje i tada.

Orlandia kaže:

Nego da uključimo sve ono što već imamo u stav zahvalnosti koji onda vodi u stanje zadovoljstva i da se iz te pozicije zadovoljstva onda fokusiramo na dodanu vrijednost.

Da, to je jako dobro rečeno.

old-soul80 kaže:

A što se gurua tiče, čini se da su ljudi jako alergični na bilo koji spomen ili naznaku 'gurua', bilo da se taj jasno izražava o onome što želi reći, bilo da pokazuje da nešto više zna itd.

Meni je taj izraz lagano priglup i ne volim ga. Ne postoje nikakvi gurui, mi smo sami svoji gurui, a ako se prepustimo drugima da nam to budu, to mi je nekako slična razina kao da odem kod babe vračare da mi gata i da vidim kakva je moja sudba kleta koju ja nikako ne mogu promijeniti...
Ima pojedinaca koje jako cijenim i od kojih sam puno naučio, ali ne smatram ih nikakvim guruima, već jednostavno ljudima koji su svoja saznanja podijelili s drugima. I ja sam im na tim saznanjima i informacijama iskreno zahvalan.
Mislim da netko tko bi osjećao potrebu da se osjeća kao neki guru, da ima kompleks.

Orlandia kaže:

Sad si me podsjetio pišući o Bogu i odnosu prema učitelju na situaciju s Isusom. Je Isus bio dobar? Je, je išao na ruku ljudima? Je. Je li mudro govorio? Je. No, ipak svjetina koja ga je do jučer slijedila i obožavala, danas je vikala raspniiii gaaaa.

To je zapravo ono - da koliko si god dobar i pametan, nekome ćeš biti loš i glup.
Nekome si toliko loš da bi te razapeo, iako si možda nekima drugima spašavao živote.
Zato zaboli te što drugi misle o tebi.
Nije važno što drugi misle o vama već što vi mislite sami o sebi.
Što drugi misle - to je njihov problem.

Orlandia kaže:

Iz tog razloga mi nema logike reći ja sam Bog jer nisam bezvremenska, svuda prisutna, čista, ljubav, moć. Ograničena sam vremenom, dakle smrtna, ego mi dobro radi, mogao bi i malo lošije ( ). Sebe i druge oko sebe ne gledam kao Bogove ali gledam kao božanske iskre, božanske čestice.

Možda upravo te sve iskre i čestice zajedno čine Boga...?

Orlandia kaže:

No, prije nekih mjesec dana bila sam kod jednog starog, a kad kažem starog tu mislim na 90 godina (pra)starog duhovnjaka koji me imao podučiti nećemu (da sad ne pišem detalje). U početku sam ga slušala međutim uskoro sam se počela suprotstavljati, sve dovoditi u sumnju i na kraju sam se "popišala" na njega i njegovo učenje. Baš ružno od mene, znam, jer njegovo učenje ima objektivnu vrijednost kao i rezultate, ali neš ti meni tu solit pamet - bilo je jače od smirenog upijanja znanja.

Vjerojatno su tvoji programi bili ti koji su se suprotstavljali.
Ako i sama kažeš da njegovo učenje ima objektivnu vrijednost i rezultate, onda nema razloga da postupiš tako kako jesi.
Zato mislim da su to programi i ego.

Orlandia kaže:

Eto, da imam pimpek rekla bih da sam se mačevala s njime

Pa izmanifestiraj ga.

Orlandia kaže:

ovako samo priznajem da sam grozna učenica i da sve moram prvo doživjeti na svojoj koži.

Tko zna kako bi mi to mogli shvatiti pošto se nadovezuje na ovo s pimpekom...

[Truman]

Ibrahim-Pr kaže:

Pa to i je to. Ako polazi s pozicije da nema i da moli da dobije ono što nema, prema principima transurfinga, ZP-a i još koječega, dobit će to što odašilje - da nema.

Meni ovo i te kako ima logike, ali mi nije i dalje jasno kako proizvesti u sebi osećaj da imam nešto što nemam. Ponavljam afirmaciju, ali ne uspevam da probudim taj osećaj.

[old-soul80]

Truman kaže:

Meni ovo i te kako ima logike, ali mi nije i dalje jasno kako proizvesti u sebi osećaj da imam nešto što nemam. Ponavljam afirmaciju, ali ne uspevam da probudim taj osećaj.

Znači da 'radiš krivo'
ZP ti je kao onaj famozni 'catch 22'. Osjetiti ćeš kada ćeš to raditi 'ispravno'. Ja osjećam da neke stvari radim ispravno tek kada ih odlučim prestati raditi. Onda mi se odjednom 'ispravni' osjećaji u vezi toga sami ukazuju i podsvijest mi počinje jasno ukazivati na mogućnosti i daje mi slike i osjećaje onoga što jest (što će biti). Što se više trudim raditi nešto ispravno, to su veće šanse da ću u tome podbaciti tim više ako radim iz pozicije sniženog nivoa energije i zadovoljstva.
Zamisli da si nešto već dobio i odživi to kao da to imaš. Ako dođeš do tog osjećaja, tada će ti biti lakše to i pustiti jer ćeš se već osjećati ispunjeno kao da si to dobio.
To je jedan od bitnih razloga zašto ZP mnogima ne funkcionira jer ga 'rade'. Misle da je to postupak koji se racionaliziranjem može izvesti, no to tako nejde. Bazira se više na podsvjesnim uvjerenjima i emocijama. Afirmacije su dobre za treniranje podsvijesti, no same kao takve ne znače ništa ako samo predstavljaju površni trud i grč koji se pritom stvara. Zato su alati u stvari dobri jer uvjeravaš svoju podsvijest u nešto, bilo afirmacijama, zahvalama, listom onoga što želiš dovuć, kolaž pločama itd.
Podsvijest mora biti u stanju povjerovati da imaš ono što želiš.
Biti u stanju i točno znati kako izvesti ZP ne znači da ćeš ga uvijek dobro i izvoditi. To ide mene i bilo koga jer ljudski um ne funkcionira onako kako funkcionira ZP. Dobro je znati tako neka 'pravila' koja olakšavaju shvaćanje ZP-a, no uspješno ZP-ovanje proizlazi najčešće iz stanja opuštenosti i zadovoljstva, a ne iz stanja trebanja i iščekivanja.
I zato je to prilični 'catch 22' jer su šanse da ćeš sjebati nešto toliko jednostavno kako god okreneš. Kod ZP-a energiji treba dopustiti da teče kroz nas, a ne nastojati siliti ju na nešto. Kada dopustiš da se desi odjednom ćeš sam dobiti jasan osjećaj da će se 'to i to' sigurno dogoditi jer ti u to vjeruješ.

[Truman]

Evo, baš mi prethodnih pola sata intenzivno i emotivno prolaze kroz glavu neke negativne životne situacije kroz koje sam prošao...I to nakon što sam mantrao afirmaciju. Kao da nesvesno ne da da zp krene da radi u moju korist i da se oslobodim tog balansa prošlosti i luzerskog mentaliteta.

[old-soul80]

Truman kaže:

Evo, baš mi prethodnih pola sata intenzivno i emotivno prolaze kroz glavu neke negativne životne situacije kroz koje sam prošao...I to nakon što sam mantrao afirmaciju. Kao da nesvesno ne da da zp krene da radi u moju korist i da se oslobodim tog balansa prošlosti i luzerskog mentaliteta.

Ne sekiraj se. To je sve normalno. Samo polako. Ne pridavaj pažnje tim 'poraznim mislima'. Prihvati ih kao takve i pusti neka samo prođu i izmisle što god žele. Ne bori se protiv njih. Što manje otpora bilo čemu.

[Amstrad]

Truman kaže:

Meni ovo i te kako ima logike, ali mi nije i dalje jasno kako proizvesti u sebi osećaj da imam nešto što nemam. Ponavljam afirmaciju, ali ne uspevam da probudim taj osećaj.

Moraš prihvatiti trenutnu situaciju i pomiriti se s njome, nemoj osuđivati i očekivati nešto samo ju prihvati. Nemoj da te situacija muči i shvati da ju ne možeš promijeniti ako si u stanju patnje i ako se grčevito držiš za nju, a to znači ako patiš i imaš bilo kakve negativne emocije prema situaciji.
Znači nikako se ne smijemo boriti sa situacijom i jednostavno ju moramo prihvatiti odnosno ne davati joj značenje, svaka situacija se može promijeniti.
Naravno da će u početku to biti problem jer nam je u navici da se borimo sa situacijama i ispoljavamo nekakvo nezadovoljstvo i mržnju, zato treba paziti na unutarnje misli i preuzeti kontrolu nad mislima, u početku makar uključiti alarm kad se pojave negativne i opsesivne misli i zamjeniti ih sa mislima željenog stanja. U početku je teško ali svaki dan postaje sve lakše i kako ignoriraš (ne boriš se) neželjene misli one gube snagu i nestaju.

U početku ti se javlja veliki otpor jer se boriš sa mislima odnosno stanjem i time ih hraniš a to znači da one sve više jačaju i jedna negativna misao vodi do druge i na brzinu se nalaziš u vrtlogu iz kojeg nećeš tako lako izaći. Bitno je početi "moliti" ili "afirmirati" nešto tipa: "Odbijam ove misli i odbijam sve što one donose." "Ove misli nemaju snagu nad mnom" i još zamjeniš te misli sa pozitivnim i sa onim što želiš, plus zahvaljuješ kao da to već imaš.
Nitko ne može 100% kontrolirati misli ali može uključivati nadzor nad svojim mislima i odbijati negativne misli. S vremenom i vježbom će doći toliko olakšanje da ćeš neželjene misli bez problema izbaciti i neće imati nad tobom kontrolu.
Onda će lakše ići i afirmacije i vizualizacije jer neće biti korova koje zagađuje naš vrt, korov je sad jak jer ga nikada nisi čistio i doslovno će te napadati u početku, ali kako se lagano čisti sve će lakše biti čupati mladice korova.

[old-soul80]

Mislim da je jako bitno postaviti si 'ideju' u glavi kod toga što će kod nas funkcionirati za lakše privlačenje. Recimo, kada sam htio nešto postići, a da mi je bitno, tu je bilo puno 'suvišnih potencijala' kako bi to Zeland nazvao. Šanse za postizanje cilja su bile skoro, pa nikakve, i onda sam si jednostavno složio u glavi nešto u ovom smislu: "Ok, imam li sada to što toliko silno želim? Nemam. Ako sam do sada preživio bez toga što nemam, znači da ću i nadalje preživjeti bez toga. Što me onda sprečava da živim kao da to imam? Ništa! Što gubim time ako uživam da to imam kroz svoje emocije i osjećaje? Ništa osim što se mogu osjećati dobro i biti sretan."
To je otprilike bilo to i jednostavno sam se prepustio. I to je došlo.
Na žalost, to nije nešto što s obzirom na naš način razmišljanja može opstati osim treniranja na početku i podsjećanja kasnije kako to izvoditi. Mislim na takav stav i sklop, a da se uvijek pritom ne upliću sumnje, besmislena racionaliziranja, stvaranje otpora, itd.
Otpor stvaramo jer naš racionalni dio mozga želi često osporiti naše želje jer ih ne doživljava iz ovoga ili onoga razloga mogućima. Što više nešto želimo, to nam to više znači i to pridajemo tome više pažnje, no na pogrešan način jer potvrđujemo da to nemamo.
Ako nam je teško izaći iz tog moda, a vrlo je lako zapeti u takvom stanju u slučaju da se općenito loše osjećamo zbog niske razine energije iz bezbroj razloga i okolnosti, tada je najbolje pustiti 'svemiru da odrađuje' to umjesto nas. Svemir, podsvijest, Bog... nebitno kako ćemo to nazvati. Znači, ako osjećaš veliki otpor, tada poradi na tome da smanjiš taj otpor na koji god način možeš. Isključi mozak, postani prazna ploča. Prvo, protiv otpora se ne može boriti. Racionaliziranjem otpora i prevelikim mozganjem samo stvaramo još više nepotrebnih slika i scenarija u glavi koji nisu ono što želimo. Kada se pojavi otpor treba mu dopustiti da samo prođe kroz nas, bez osude, bez davanja mu na značaju ili neke važnosti. Tada dopustiti svemiru da napravi ono što je 'najbolje za tebe'. Samom tom odlukom ti sa sebe mičeš ono što ti je do sada samo stvaralo teret i kontraproduktivne emocije. Na taj način i uz tu vjeru ćeš dopustiti ispravnim i pozitivnim mislima i emocijama da ti se same ukazuju i na taj način lakše ćeš i s racionalnog nivoa shvatiti što funkcionira. Kada odjednom dođeš do trenutaka gdje će ti se činiti stvarnim ono što želiš i osjećati ćeš kao da to imaš, tada uistinu privlačiš. Ne proučavaj da li dolazi, kako dolazi, ne vjeruj vanjskim okolnostima koje bi ukazivale na suprotno. Ti imaš svoj cilj i ti znaš da je cilj tvoj.
I opet, kada sve to skužiš, morati ćeš se često prisjećati kako transurfati u svoju korist, a ne štetu zbog tog svog defaultnog mozga koji voli sve pobijati.
Može ti se recimo desiti nešto ružno u životu, energija ti padne na dno, oboliš još pritom, a nešto ti silno treba i sav ćeš se pretvoriti u suvišni potencijal. I to je sasvim normalno i prirodno, no ne pridaj tome na značaju. Trebaš recimo neki posao, no rekao ti je šef baš tog posla koji želiš da nema šanse da će ikada trebati nekoga s tvojim kvalifikacijama ili baš izričito tebe. I ti tada izgubiš svaku nadu, no to što je netko rekao nema nikakve veze sa ičime jer ti svojim uvjerenjem da radiš na tom poslu dovodiš njegov posao na svoju razinu gdje se odjednom stvaraju mogućnosti da će taj šef trebati upravo i baš tebe zbog spleta okolnosti.
Sve to što se vidi na van nastoji nas često uvjeriti u suprotno iz razloga što negativnostima pridajemo pažnju, no to nas ne treba obeshrabrivati.
ZP je upravo zbog svoje jednostavnosti kompliciran. Nije pun 'caka', no naš mozak, naš otpor i naše racionaliziranje i vrtnja filmova je jedna velika caka. I razumljivo, jako je teško protiv toga jer ZP će ti uvijek ići ovom logikom:
1. Kažeš strah te da nemaš to što želiš? Ok, na ti strah što nemaš to što želiš.
2. Sumnjaš da ćeš to postići? Ok, na ti još sumnje da ćeš to postići.
3. Trudiš se grčevito da ZP izvodiš dobro? Ok, nastavi biti u grču.
4. Vjeruješ da to možeš postići? Ok, na ti još više vjere da ćeš to postići.
5. Vjeruješ da to već imaš? Ok, onda očito to već imaš. Evo ti to što imaš.

ZP nikada neće reći NE.

Jednom sam pročitao jedan zanimljiv tekst, a mislim da sam to tu već i spomenuo o tome kako život u pravilu uistinu funkcionira, a kako mi njegovo funkcioniranje u stvari doživljavamo sasvim naopako.
Znači, ako studiraš, ti misliš da si završio taj fakultet zato jer si kakti pametan, grijao si stolicu, puno učio itd.
To je recimo način kako funkcionira ljudski um, no što se u stvari uistinu dešava jest to da si završio faks zato jer si vjerovao da ćeš ga završiti, a učio si, grijao stolicu i pobro pamet zato jer je tvoje uvjerenje otvorilo sve te mogućnosti da završiš faks.
Nema naizgled jednostavnijeg uvjerenja bez suvišnih potencijala od toga da ćeš završiti nešto što ionako mnogi završavaju. Bez tog uvjerenja usađenog u glavu, nema veze koliko si pametan i koliko štrebaš jer faks nećeš završiti ako ne vjeruješ da hoćeš. Mnoge budale su završile teške fakultete i ja sam među njima. Da me danas netko pita kako sam položio sve te matematike, kemije, termodinamike, mehanike, strojarstva, fizike, ne bih imao blagog pojma. Jednostavno sam znao da je to ogroman zalogaj, no da je na kraju puta diploma, s kojom si doduše, mogu sada obrisati rit. To je u stvari podsvijest. Ne moraš ti biti niti fokusiran na nešto stalno i vizualizirati, ma možeš čak i sumnjati povremeno, ali podsvijest jednostavno ZNA da je to jedini mogući ishod i onda je to na kraju uistinu jedini ishod.

Ako skužiš da se zbog nastojanja manifestiranja nečega osjećaš loše, onda ti je bolje stati što prije s time i razmisliti u čemu griješiš, gdje siluješ, zašto, te ostaviti to po strani i vratiti se tome kada ćeš biti pametniji, imati više pozitivne energije, manjak suvišnih potencijala. Do tada vjeruj da svemir to obavlja u tvoju korist.

Nitko ti ne može ustvrditi da ćeš i uz svo to znanje, pa čak i otprije uspješno provođenu praksu sa ZP-om kasnije opet to uspješno izvoditi u svoju korist. To samo ti možeš znati i mijenjati.
Kada sam izgubio vjeru ja sam po sto puta znao pročitati neke odlične tekstove nanovo koji su me ponovno i po stoti put podsjetili koji je ispravan sklop u glavi za to, te mi se vratila vjera i nastavio sam gdje sam stao.

[Truman]

Amstrad i old-soul80,
Hvala na ovako iscrpnim odgovorima, i ja sam ovaj tekst bookmarkovao tako da ću mu se vratiti kad me opet uhvati nevera.

[Ibrahim]

Truman kaže:

Meni ovo i te kako ima logike, ali mi nije i dalje jasno kako proizvesti u sebi osećaj da imam nešto što nemam. Ponavljam afirmaciju, ali ne uspevam da probudim taj osećaj.

Razumijem te. I meni je ponekad bilo teško, pogotovo u početku.
I ja sam imao osjećaj da to neće ići.
Ali ide ako si uporan.

Najbolje je početi upravo s afirmacijama. One su najjednostavnije i ne traže ni koncentraciju ni trud ni puno energije ni vremena ni ničega...kod njih će se i suvišni potencijali teže pojaviti, a ako se i pojave, otpustiš ih i nastaviš afirmirati tako dugo dok ne osjetiš u sebi da je afirmacija proizvela željeni osjećaj u zadovoljavajućoj mjeri.

Uz afirmacije, postepeno ubacuj zamišljanje da ti se cilj ostvaruje, korak po korak, da sve ide svojim tokom, da sve ide kako treba, da Univerzum odrađuje svoj dio posla za tebe.
Kasnije počni ubacivati zamišljanje da se cilj ostvario, da imaš željeno. Kad ti to barem donekle bude uspijevalo, ubaci onda u to i emocije - da osjetiš da doista imaš željeno.
Ovo je malo teža faza, ali najvažnija. Preporučam ti knjige Esther Hicks jer ona baš o tome dosta dobro govori te o načinima kako to sve lakše postići. Kaže da je postepenost dobra ako ne možeš odmah stvoriti osjećaj ostvarena cilja.
Dakle, možeš afirmirati dokle god ti paše, ali uz to svakako ubacuj i stvaraj sliku i osjećaj ostvarena cilja, to je najvažnije.

Kad osjetiš realan i stvaran osjećaj da zaista imaš željeno, tada osjeti i uputi zahvalnost prema Univerzumu i tada lagano i zadovoljno otpusti taj osjećaj i bavi se nečim drugim, svakodnevnim. O ovome više ne misli kao što ne misliš ni kad naručiš piće jer znaš da će ga konobar donijeti.
Kad se opet sjetiš cilja, opet učini ovo isto.
Možeš to ponavljati koliko god često ti misli o cilju dođu, ali se ne moraš forsirati da to pod svaku cijenu radiš često i pod bilo kakvim pritiskom.
Sve radi ležerno, mirno i s potpunim samopouzdanjem i sigurnošću da ćeš željeno sigurno dobiti.

I naravno, pokušaj suvišne potencijale koji će se pojavljivati lagano odagnati, ispratiti, otpustiti...
Sve ovo treba vježbati neko vrijeme da bi "sjelo", a najvažnije je da ti to postane rutina. Kad postane rutina, vrlo vjerojatno slijedi i prilično brza realizacija.

Truman kaže:

Evo, baš mi prethodnih pola sata intenzivno i emotivno prolaze kroz glavu neke negativne životne situacije kroz koje sam prošao...I to nakon što sam mantrao afirmaciju. Kao da nesvesno ne da da zp krene da radi u moju korist i da se oslobodim tog balansa prošlosti i luzerskog mentaliteta.

Te misli su tipični suvišni potencijali.
Jednostavno se nemoj njima baviti, ne pridaj im energiju.
Kad osjetiš da se pojavljuju, vizualiziraj kako brzim korakom idu prema tebi, dolaze do tebe s namjerom da te sjebu, ali ti znaš da si imun na njih i da ti neće moći ništa... kad dođu sasvim blizu tebe, ti se samo izmakneš u stranu i pustiš ih da prođu pored tebe i nastave dalje. Vidiš njihova zbunjena lica, a ti im mašeš i sa smiješkom ih otpratiš (ovako nekako. ) i oni odlaze u daljinu.
Tako sam ja to često radio i odlično je funkcioniralo.

Također, pomaže i namjerno mišljenje nekih drugih misli. Pozitivnih.
Baš kao što svjesno i namjerno promijeniš radio stanicu ako je na njoj počela užasna glazba. Samo klikneš na gumb i slušaš nešto sasvim drugo.
Čak možeš to i vizualizirati - da pritišćeš prekidač kojim prekidaš loše misli i prebacuješ na dobre i pozitivne.
To je lakše nego što izgleda. Jer ljudski um ne može istovremeno misliti na 2 različite stvari. Mogu se misli vrtoglavom brzinom izmjenjivati jedna za drugom, ali ne možeš istovremeno misliti kako je krepala ujnina žuta mačka u Babinoj Gredi i kako u trećem po veličinu gradu na Madagaskaru pada susnježica i puše umjeren jugoistočnjak.
Probaj pa ćeš i sam vidjeti.

Zamisli ovo: ja ti sad mogu reći da me u narednih pola minute pažljivo saslušaš i onda ti dati jedan primjer, da zamisliš određenu situaciju, sliku, s puno detalja, zvukova, boja, mirisa, ljudi... i da se dobro fokusiraš na nju...i da se uživiš u nju... i ti ćeš ju zamisliti...ti ćeš to osjetiti...to ti je najbolji pokazatelj da možeš misliti misli koje želiš.
Učini to i kad treba.

Uvježbaj sve ovo i vidjet ćeš da ide.

[PrincipessaX]

Louise L. Hay on How Thoughts Create Reality
Louise je imala ekstra težak život od djetinjstva i uspjela je postati pozitvna osoba. Pogledajte video a, ima ih još na YouTube-u.
https://www.youtube.com/watch?v=2NiRvwmPDxo

[old-soul80]

Vizualizacija, kao da se to upravo dešava, koja nosi sa sobom jasne emocije gdje možemo čak opipati, vidjeti i osjetiti ono što želimo, je po meni jedna od najjačih 'tehnika' za manifestiranje.
Katkad primijetim kako mogu bez problema to izvoditi kada sam recimo za računalom, na biciklu ili gledam nešto na TV-u, a kada se baš želim prepustiti tome, primjerice tijekom opuštanja ili u krevetu, onda se pojavljuje otpor. Onda bolje pustiti da se dešava kada se samo želi dešavati.

[Truman]

Stvar je u tome da sam, kao što sam već jednom i napisao godinama primenjivao tehniku vizualizacije putem Silva metode, izazivao emocije, boje, slike itd ali šipak.

[pronađena]

Amstrad kaže:

Moraš prihvatiti trenutnu situaciju i pomiriti se s njome, nemoj osuđivati i očekivati nešto samo ju prihvati. Nemoj da te situacija muči i shvati da ju ne možeš promijeniti ako si u stanju patnje i ako se grčevito držiš za nju, a to znači ako patiš i imaš bilo kakve negativne emocije prema situaciji.
Znači nikako se ne smijemo boriti sa situacijom i jednostavno ju moramo prihvatiti odnosno ne davati joj značenje, svaka situacija se može promijeniti.

Iskreno, ja mislim da se u nekim situacijama treba boriti i izboriti se za sebe jer svemir neće razriješiti sve za nas ako i sami nešto ne poduzmemo. Nisam sigurna da su afirmacije dovoljne i da mi možemo sjediti i čekati da se sve posloži kako bismo željeli.