Mrznja

[illegale]

Ljubav i naklonost lako predju u mrznju. A i obratno se zna dogoditi. Sad, zasto je tomu tako?

Brijem da je to obrambeni psiholoski mehanizam, kada se netko otvori u smjeru koji ne moze podnjeti (otvaranje je u biti put prema ljubavi, jer omogucuje jednost sa drugima). Onda kad se netko tako opece, umjesto da prihvati cinjenicu da se jednostavno preracunao, da moze ici dalje, onda se pojavljuje taj zadrti psiholoski mehanizam, koji to shvaca kao prijetnju. E, kako ti sada netko koga si volio do prije pet minuta, od jednom postaje prijetnja? Kakva je to uopce prijetnja? Nije li mrznja jedan mehanizam koji bismo trebali nadrasti? Pa cak i mogli?

Jer na kraju, mrznja steti najvise onom koji mrzi.

[slavko]

illegale kaže:
Ljubav i naklonost lako predju u mrznju.
...

Zanimljivo je da se ova kriva tvrdnja, nakon bezbroj ponavljanja učvrstilo kao ispravna.

To što prelazi u mržnju nije ljubav, već posesivnost koja se uporno podvaljuje kao ljubav.

Ljubav i mržnja su toliko udaljeni, da se jednostavno ne mogu približiti, pa niti zamjeniti.

Pandora, što ti misliš o tome?

[Pandora10]

slavko kaže:
Zanimljivo je da se ova kriva tvrdnja, nakon bezbroj ponavljanja učvrstilo kao ispravna.

To što prelazi u mržnju nije ljubav, već posesivnost koja se uporno podvaljuje kao ljubav.

Ljubav i mržnja su toliko udaljeni, da se jednostavno ne mogu približiti, pa niti zamjeniti.

Pandora, što ti misliš o tome?

Ja mislim da da....

Ljubav i mržnja na ovozemaljskoj ravni (hi..hi..) potpuno su jedna te ista stvar zbog čega se i mogu pretvarati jedna u drugu,i što je upravo pokazatelj istovjetnosti.
Ništa što je "različito" ne bi se moglo tako izmjenjivati.Radi se dakle o istoj "stvari" sa različitim predznakom.
Ljubav koja nije usmjerena na imanje i kontrolu nad imanjem već isključivo na sreću i dobrobit voljenoga ...sasvim je druge prirode iako je zapravo sve (to) iz "jednog" ...izvora.

[Essenca]

napisah doli na illegovom topicu ljubaf:

ljubav uvijek nekoga i nešto treba,da bi se izrazila..

I kako onda da bude neovisna, neuvjetujuća, kad sve to u startu ljubav svojim postojanjem briše?

Ljubav je zato u igri sa sobom, smiješna i oprečna.

Treba joj mržnja da bi ona onda odljutila..
Treba joj strah da bi ona onda ohrabrila..

Čemu ljubav i uloga njena bez mržnje?

Biste li znali doživjeti ljubav da niste prethodno doživjeli mržnju il' obrnuto?(ovo je stari klišej)

Je li ljubav onda doista ljubav

ili tek melem na ranu?

Ovo bi bio dualizam, ko po bogumilima, postojanje i dobra i zla.

Postoji pak i drugi pristup~

Postoji samo ljubav.

Mržnja je udaljavanje od ljubavi.

[manwe]

klišeji obično postanu klišeji jer sami po sebi nešto vrijede. tako da se slažem da ljubav doživljavamo samo u opoziciji sa mržnjom...
pravo je pitanje: postoji li apsolutna ljubav i apsolutna mržnja? ili mogu postojati samo kao dualnost?

a kako je frommu to bilo jednostavno...

[Essenca]

Netko je negdi reko da nešto postoji samim time kad to isto spomeneš.. Pa bi to značilo manwe da postoji i jedno i drugo..Al' dal' to isto postoji i u našim glavama, to je valjda već stvar policije, ovaj, osobnog uvjerenja

[manwe]

Essenca kaže:
Netko je negdi reko da nešto postoji samim time kad to isto spomeneš.. Pa bi to značilo manwe da postoji i jedno i drugo..Al' dal' to isto postoji i u našim glavama, to je valjda već stvar policije, ovaj, osobnog uvjerenja

hahahaha... policije
ja bih baš volio da postoji apsolutna ljubav. iako sam sve više uvjeren da, ako postoji, nije stvar emocije nego razuma.
mislim da je ljubav iznad hormonskog. svijest o činjenju i ne-činjenju. razumsko, svijesno djelovanje u nečiju korist(nemojte me za ovo napasti, molim vas. dobro, hajde, bolje da piše "dobrobit") bez potrebe da se to naplati.
ljubav nije ljubav u prva tri mjeseca... nikako...

[Essenca]

Filozofski naime(s ovim će se složit i moj susjed sparky, halo susjed)teško da za išta možeš reći da je nešto naime takvo i takvo. Jer unutar toga "takvog", opet trebaš dokazivat zašto je to takvo, pa unutar toga opet i tako unedogled...nikad konačnosti i preciznosti u definiranju nečeg..

Pa je moj susjed lipo rekao da se filozofija treba prepustit fizičarima jer je došla do te točke usijanja kad nemre niš drugo nego vrtit se i vrtit u dokazivanju, dok istovremeno svaka tvrdnja traži svoje pojašnjenje, a it toga pojašnjenja se pak opet stvara potreba za drugim pojašnjenje id i itd..

Ja se narafski ne slažem sa sparky-om jer si pokušavam(gdjegod i ne uspijem) uvažit svačiji pristup.
Znači, svoj pristup bi trebala samo svjedočit, nikako zagovarat.
Meni je najdraži pristup filozofiji, onaj kojeg je fino pojasnio Karl Jaspers u svom uvodu u filozofiju.
Neki drugi pristup me zanima također, ali ne previše.
Ne zanima me toliko da filozofija pomogne objasnit fizici da li je zemlja osim što je okrugla, još i kvrgava,
koliko me zanima---što JA imam od toga?
Nek si ljudi promatraju filozofiju na način na koji im ona najviše odgovara....
Pa nek si onda neki filozofiju furaju znanstveno, a neki bubamarski(pjesnički).
ONda mi sparky na to veli da ja nisam filozofkinja, jerbo je povijest pokazala da se svaki filozof pojedinačno trsi da njegova filozofija bude pretpostavljena drugoj.

A čemu to vodi?
Smrti filozofije?
A procvatu fizike?

[manwe]

vodi ka prapočetku, kada su sve znanosti(dobro, umijeća, da se razumijemo) bile jedno.
pa je filozof bio i fizičar, i geograf, i pjesnik...
današnja se fizika okreće filozofiji jer su tehnološke mogućnosti negdje 200 godina iza teorijskih.
smrt filozofije... dobar naslov za knjigu. moram to zapamtiti.
pristup filozofiji je taaaako osjetljiva stvar... ja se trudim ne imati pristup, biti kao tekućina u posudama različitih oblika. mijenjat se, a opet biti ja... ma, sam sebi skačem u usta. kao da to nije pristup sam po sebi...

[GothicA]

slavko kaže:

Ljubav i mržnja su toliko udaljeni, da se jednostavno ne mogu približiti, pa niti zamjeniti.

Slažem se. Illegale, kako si ti to tako stravično povezao? Ono što se voli, teško da će se mrziti. Osim ak se ne "voli" iz čistog interesa. A mržnja je jako težak pojam. Ja npr. nikoga ne mrzim, ali ima ljudi koje ne volim.
Ljubav je preuzvišen i prejak pojam i nije da ga svi poznaju i osjećaju. Ali oni koji spoznaju ljubav (prema bilo komu ili čemu), oni znaju da je to jako jako jako daleko od nečeg negativnog- kao što je mržnja.

[Dragonfly]

Ljubav.
Tako jednostavna riječ, a tako puno se o njoj može reći. I kad znam sve, ne znam ništa.

Ljubav je motor koji pokreće; kao što reče Esse , potrebna je da bi odljutila, da bi pobijedila strah, da bi otkrila ljepotu.
Sama po sebi ljubav nema smisla. Nije idealna, niti savršena, sam po sebi apsolutna, ali njenu apsolutnost mi možemo ostvariti samo kroz oprečnost. Ljubav treba nas da bi se izrazila, kao što i mi trebamo nju da bi izrazili sebe. Ona je konstanta u mijeni što život se zove; i nije sladunjava, niti romantična, a opet je i sve to. Ona nije ovo, niti je ono- ne stoji samo iza "dobrih" i "lijepih" stvari, nego je upravo spona koja liječi oprečnosti- u nama samima.
Ljubav ne stoji nasuprot mržnje; ljubav ne stoji nasuprot ničega. Ona stoji između i iznad. Naklonost može preći u mržnju, mržnja u naklonost. Ljubav tjera taj motor izmjene; ljubav je možda sredstvo koje nas razapinje da bi nas ponovo sastavilo u cjelinu- i tako neprekidno, no, ne trebamo težiti ostvarenju apsolutne ljubavi, jer ona sama po sebi to jest. Ona je sredstvo da našu dualnost dovede u cjelinu i ponovo rastopi dok ne postanemo meki i podatni kao tijesto i prihvatimo izmjenu crnog i bijelog kao apsolutnu ljubav. I mržnja i naklonost izmjenjuju se u ritmu ljubavi, a cilj je samo jedan- iscjeliti prvenstveno sebe, ali kroz druge.
Ljubav se izražava kroz nas, a posljedično i kroz druge. Primiti ju i dati možemo samo onda kada ne postavljamo uvjete drugima, nego sebi. A u tom trenutku shvaćamo da je davanje isto što i primanje jer sve ide od nas i kroz nas.

Al' ne slušajet mene- ja tek učim...

[manwe]

jedan debeli hmmmmm....
ova je topic zapravo o mržnji!? mi smo kolektivno zabrijali...

može li mi netko lijepo upakirati odgovor: što je mržnja?
suprotno od ljubavi? misli li onda Essenca da je mržnja suprotno od motora = kočnica?
povezujemo li ljubav sa stvaranjem, a mržnju sa razaranjem?
ili je ljubav = dobro, a mržnja = zlo?
neka svatko iznese što misli o mržnji, a najviše me zanima ovo: miže li mržnja imati pozitivnih posljedica, ali ne iz perspektive onoga koji mrzi(ok, impliciram ljudsku prirodu mržnje), nego iz nekog šireg kuta?

[Dragonfly]

Mržnja?
Po meni je to negativna emocija koja se javlja u situacijama kada nas netko ili nešto svojim ponašanjem "primora" na djelovanje koje je suprotno od onoga što smatramo ugodnim i voljenim i to kroz duži vremenski period. Mržnja je zapravo kronični oblik ljutnje. Konstantni podražaj koji nismo u stanju percipitati i koji podražava našu ljutnju s vremenom može prerasti u mržnju.

Kao i svaka emocija, i mržnja ima gradacija; može biti trenutačna, a može postati kronična, može biti usmjerena spram pojedinca, stvari, nacija, životinja, prirode, a uzroci joj mogu biti svakojaki.

Primjer blagog oblika mržnje: volim jesti čokoladu, a mrzim krpice sa zeljem. Ok, ako mi netko servira krpice sa zeljem i primora me da to pojedem, pojavit će se ljutnja prema tom liku. Ako me zatvori u podrum i hrani krpicam i zeljem svaki dan, doći ću u iskušenje da ga/ju počnem mrzit.
Međutim,(odgovor na drugo pitanje), može mi se dogoditi da odjedared otkrijem ljepotu okusa krpica sa zeljem. Tada će mržnja prerasti u naklonost, kako prema krpicama, tako i prema osobi koja me nesvjesno/svjesno primorala da zavolim te proklete krpice sa zeljem i shvatim da je u životu sve relativno. Ili mogu prestat jest pa umrijet od gladi, ali to bi onda bio oblik mržnje prema meni samoj, jel..
Dakle, ljubav je ta koja je osobodila moju mržnju i zato ne mogu prihvatiti da stoji nasuprot nje.

Rješenje problema uvijek je u nama; ili ću sjekirom zatuć onog 'ko me šopa tim krpicama, ili ću zavoljet krpice. Ovisi o mom stupnju svjesnosti i poimanja stvari.

Drugo, smatram da mržnja nije suprotan pojam ljubavi.

Treće, mržnja se pojavljuje u trenutku kada je naš život ovisan o ponašanju okoline; kada smo u okovima i nismo fleksibilni i dopuštamo sebi nemogućnost izbora. Jer, bilo koja negativna emocija, pa tako i mržnja u sebi krije oslobađanje.
Međutim, kod emocija jest taj problem, što su one upravo to što jesu; emocije. Nerazumne i instiktivne reakcije izazvane podražajima izvana. I treba ih pustiti. Kad smo ljuti, treba se ljutiti, razbit tanjire i čaše! A nakon toga sjest i razmislit zašto i što nas je toliko naljutilo. Da nam se ne bi dogodilo da izgubimo kompas i slobodu vlastitog izbora i ogreznemo u mržnju.

Ovisi samo o nama i veličini našeg Ja koliko smo u stanju to percipirati; a tu iza ugla čeka ljubav(prvenstveno prema nama samima) da nam pomogne.

P.S. Esse, ovo bi već moglo na podforum psihologija.

[bipolar2000]

illegale kaže:
Ljubav i naklonost lako predju u mrznju. A i obratno se zna dogoditi. Sad, zasto je tomu tako?

Brijem da je to obrambeni psiholoski mehanizam, kada se netko otvori u smjeru koji ne moze podnjeti (otvaranje je u biti put prema ljubavi, jer omogucuje jednost sa drugima). Onda kad se netko tako opece, umjesto da prihvati cinjenicu da se jednostavno preracunao, da moze ici dalje, onda se pojavljuje taj zadrti psiholoski mehanizam, koji to shvaca kao prijetnju. E, kako ti sada netko koga si volio do prije pet minuta, od jednom postaje prijetnja? Kakva je to uopce prijetnja? Nije li mrznja jedan mehanizam koji bismo trebali nadrasti? Pa cak i mogli?

Jer na kraju, mrznja steti najvise onom koji mrzi.

Pitam se, pitam se...nije li mehanizam koji opisujes samo to-mehanizam, koji moze funkcionisati kroz razne forme ispoljavanja razlicitih nijansi osjecanja i kamuflirati ono istinsko do cega je najteze doc. A mrznja je, mozda, nesto sasvim drugo. Koliko mi je tesko pricati o ljubavi, jos mi je teze govoriti o mrznji. Govorimo kako ne bismo znali za ljubav, da nije mrznje, ne bismo uzivali u toploti Sunca da nije kise, ali ... Mrznju sam osjetila u drugim ljudima, nije nuzno bila usmjerena na mene, mene su vise sikanirali braneci se od sebe (mehanizmi), mrznju prema drugima nikad osjetila nisam, dok sam voljela i volim. O cemu se tu zapravo radi? Da li to negira mogucnost da su ljubav i mrznja dva pola iste Ideje? Mislim da ne. Mi smo kozmos u malome. Ideje, Apsoluti na kojima pociva duhovni, a onda i materijalni svijet (ili obratno?) reflektuju se kroz nas, mi smo nosioci svega, sve je u nama, a samo vrlo mali(a opet veeeliki) dio tog ogromnog bremena/blagoslova mi uspijemo izivjeti. Zato ja mogu osjetit mrznju u drugima, a ne moram je ispoljavat. Zato ja mogu voljeti iako ne mrzim. Zato mozemo biti puni mrznje, koju ne mozemo podnijet, pa cemo je kamuflirat lijepim rijecima i laznim pozama (mehanizam), mozemo biti puni ljubavi, koju ne umijemo ispoljit, pa cemo se ponasati grubo i osjecati ugrozenim (mehanizmi)...

[Essenca]

bipolar...kažeš da možeš ljubiti bez da mrziš, ali ti isto tako vjerojatno znaš kako je to mrziti, zasigurno poznaješ taj osjećaj...
Sama pohrana emocije mržnje u tvojoj memoriji, stvara svijest o mržnji, znanje o mržnji. I zato možda znaš da ljubiš, i možda zato još jače znaš ljubit. Mržnja uči ljubavi.
Ako ju tako gledam, ona ne može biti negativna. Već u službi dobra.
Mržnja kuša dobro, tjera ga da ispituje samo sebe, iznova i iznova. Omogućuje mu da se potvrđuje.
Da li je ljubav onda, izmislila mržnju?
MOžda i nije važno ustvrditi da ju je izmislila.
Važno je uvidjeti da je mržnja ipak u službi ljubavi, jer u sebi ima mogućnost nastajanja ljubavi.


Pođimo obrnuto, da postoji samo mržnja i da ona izmišlja ljubav.
Mržnja izmišlja ljubav kako bi očito samu sebe poništila. Jer ljubav to čini, poništava ju.
A onda se pitam...
Da li je cilj mržnje same, da ona nestane?
Da bi odgovorili na to, pitati bi se trebali, što je cilj svega što postoji?
Da postoji i dalje ili da nestane?


Ako je ovo prvo, onda mržnja ne može izmislit ljubav, jer bi ju ljubav poništila.
Ako je ovo drugo, onda ljubav može nastati iz mržnje.


Vidite li vi kamo ovo vodi?

Ja ne




Mogu reći jedino, čemu JA naginjem, što JA radim.
A i dok ne saznam što sam sve to JA, neću znati da li sam posve u pravu.
A taj proces saznavanja mog JA, će vjerojatno trajati cijeli život.

I ne ostajem mi neg da priznam da NIKAD neću znati i da ću na neki način UVIJEK znati

OVo nikad mi je nešto sada nedokazivo i nepristupačno
ovo uvijek čini sve one prilike koje susrećem kroz život, a kroz njih se zrcalim tada..dobra ili..loša

[Essenca]

manwe kaže:
jedan debeli hmmmmm....
ova je topic zapravo o mržnji!? mi smo kolektivno zabrijali...

može li mi netko lijepo upakirati odgovor: što je mržnja?
suprotno od ljubavi? misli li onda Essenca da je mržnja suprotno od motora = kočnica?
povezujemo li ljubav sa stvaranjem, a mržnju sa razaranjem?
ili je ljubav = dobro, a mržnja = zlo?
neka svatko iznese što misli o mržnji, a najviše me zanima ovo: miže li mržnja imati pozitivnih posljedica, ali ne iz perspektive onoga koji mrzi(ok, impliciram ljudsku prirodu mržnje), nego iz nekog šireg kuta?

Ti misliš da ja znam, a što više mislim da znam, to više i vidim da ne znam.
Usuđuješ se čak i tada, pitati za još "znanja"?

Ako mi želiš, ono što ja sebi ne želim, pretpostavljam da me mrziš.
Ali li ja ne mogu uvijek sa sigurnošću reći sebi što si želim, a što ne želim, jer posljedice nekog događaja tek nakon nekog vremena pokažu kako su zaista utjecale na mene.
Može tvoje tobožnje zlo, izaći na, moje dobro.

I kako onda mogu reći da me ti ikada mrziš?

[dada79]

Ako se govori iz subjektivnog kuta,a ukoliko u osnovi tezimo ljubavi, ljubav se stavlja kao odrednicu i nesto prema cemu se kao ravna i definira mrznja. I taj neravnopravan odnos odmah na pocetku ometa definiranje jednog ili drugog, jer smo skloni vise jednome, zar ne? Kako bi glasila odredjenja i promisljanja covjeka koji vise tezi mrznji? Dolazimo do toga da se maknemo, uzdignemo iznad vlastitih sklonosti i javstva i sve pogledamo iz objektivne perspektive.

Ljubav stvara. Ali i unistava.
Mrznja unistava. Ali i stvara.(i obrnutim redoslijedom,svejedno)


Moguce je da su i jedno i drugo samo stupnjevite modifikacije jednog te istoga.


odgovor manweu:

da, i mrznja moze imati pozitivne posljedice. Isto kao sto ljubav moze imati negativne posljedice. Jer same po sebi, tek ciste su apstrakcije i jednim il drugim ih cine ljudi il stanje stvari(opet ljudski dozivljaj i reakcija na stanje stvari). (nikako da se rijesim te proklete relativnosti aaaaaaaaa )


p.s. manweu, jel svi tvoji suvozaci ovako problijede kao ovaj?

hatred is not an option.

[zubatac]

Ima jedna recenica koja kaze "never underestimate the healing power of hatred". Mrznja i ljubav povezane su preko jedne medjufaze, a to je opsesija. Moze se dogoditi pod odredjenim okolnostima da ljubav, cak i ona iskrena, prava predje u opsesiju. To je tako cesto u medjuljudskim odnosima.
U tom slucaju, jedini nacin da se izvuces je privremena mrznja. Ako ona nakon toga predje u ravnodusnost, onda je doista rjesenje za izgubljene slucajeve.

[illegale]

slavko kaže:
Ljubav i mržnja su toliko udaljeni, da se jednostavno ne mogu približiti, pa niti zamjeniti.

Hm. No, sto je to mrznja? Zasto? Cemu?

pandora kaze
Ljubav i mržnja na ovozemaljskoj ravni (hi..hi..) potpuno su jedna te ista stvar zbog čega se i mogu pretvarati jedna u drugu,i što je upravo pokazatelj istovjetnosti.

Nego Pandora, jesu li praznina i ljubav isto tako istovjetnosti? Pitam te to ozbiljno. Zapravo, kako mi se cini da je tvoje postanje na filozofiji suvisno, otvorit cu topic da to pokazem. Ili da ti meni pokazes da nije. Jer sve sto govoris naokolo jest da je sve jedno i da je ljubav sve. To je OK, no mozes li dalje od toga?

essenca kaze
Čemu ljubav i uloga njena bez mržnje?

Eh da. Cini mi se da je ovo problem sa onima koji shvacaju stvari kroz jin/jang spike. No, prije svega, mislis li da je nasuprot ljubavi mrznja? Meni se cini da je nasuprot ljubavi prije praznina.

gothica kaze
Ja npr. nikoga ne mrzim, ali ima ljudi koje ne volim.

Jesi li mrzila kada koga? Jel se kada tvoja naklonost prema nekome promijenila iz + u - preko noci? Jesi li ti voljela tu osobu prije?

mali zmaj kaze
Drugo, smatram da mržnja nije suprotan pojam ljubavi.

Treće, mržnja se pojavljuje u trenutku kada je naš život ovisan o ponašanju okoline; kada smo u okovima i nismo fleksibilni i dopuštamo sebi nemogućnost izbora. Jer, bilo koja negativna emocija, pa tako i mržnja u sebi krije oslobađanje.
Međutim, kod emocija jest taj problem, što su one upravo to što jesu; emocije. Nerazumne i instiktivne reakcije izazvane podražajima izvana. I treba ih pustiti. Kad smo ljuti, treba se ljutiti, razbit tanjire i čaše! A nakon toga sjest i razmislit zašto i što nas je toliko naljutilo. Da nam se ne bi dogodilo da izgubimo kompas i slobodu vlastitog izbora i ogreznemo u mržnju.

Eh da. Drugo, slazem se s tobom. Trece, zvuci vrlo zanimljivo. Jedino sto emocije smatram isto tako razumljivima, kao i sve ostalo. No, tu se opet slazemo, s obzirom na ono sjest i razmislit . Da te pitam sad u vezi problema ideje da mrznja nudi oslobadjanje. Znam ljude koji mrze svijet. Ne izgledaju mi slobodnima, vec naprotiv.

manwe kaze
neka svatko iznese što misli o mržnji, a najviše me zanima ovo: miže li mržnja imati pozitivnih posljedica, ali ne iz perspektive onoga koji mrzi(ok, impliciram ljudsku prirodu mržnje), nego iz nekog šireg kuta?

hm, slazes li da mrznja nije dobra za onoga koji mrzi? u svezi glede sireg kuta, mrznja olaksava dobrima da budu dobri, po principu primjera .