Nešto čitam stare topike i vidim da ih je malo oko onog što je moja religija
Što je u umjetnosti lijepo, a što je ljepota? Ima li umjetnost neku funkciju neovisnu od individue? Postoji li istina u umjetnosti?
Ima li razlike između lijepog u umjetnosti i lijepog u prirodi?
Ajde, prvo malo rekapitulacije:
Sa Platonom započinje dekadencija
.
Pradoksalan tip je bio Platon, odojivši lijepo od umjetnosti. Prvi je zagackao u idealisičku ontologiju lijepog, povezavši ideju lijepog s etičkim vrijednošću, idejom dobra. Opet, umjetnost je "treća od istine", slika slike, sjena sjene i kao takva prihvatljiva je samo ukoliko koristi državi. Iako profinjeni esteta, u njegovom ekstremnom dedukcionizmu nema ničeg van intelektualnog.
Aristotelovski realizam je malo popravio stvari, opet, katarzična vrijednost tragedije je na labavim nogama. Croce je ipak zapazio bitnu stvar kod katarze, a ta je oslobađajuća moć, dakle, očituje barem nekakav tračak modernizma. Kazarza mi baca tračak sličnosti s Schophenahauerom, samo što taj nije mogo da u svemu o čemu priča ubaci volju. Čak se usudio reći da slikarstvo (kojeg bitno razlikuje od muzike) treba imat svoju zadaću, a ta je da ljudska volja bude objektivizirana u višem stupnju (ma što god to značilo). Ipak, u njegovom pesimizmu umjetnost je jedino što valja,
bivstvo gdje volja šuti i ukida individualitet
O Hegelu nemam šta lijepo reći. Još je veća uvreda za umjetnost od Platona. U njegovom ultra-racionalizmu, nema mjesta za ništa što odražava individualni duh. Sve ima da bude podređeno apsolutu, jer
sve što je moje neistinito je
Baumgarten je estetiku probao promaknuti u nezavisnu i samostalnu znanost. Korak nazad. Iako golem utjecaj na estetičku misao uopće, za mene je njegov stav ko Blochov stav o pozitivizmu kao o žabljoj perspektivi.
A još jednoj jednoj stvari se gorljivo suprotstavljam, a to je bespoštedna sociologizacija umjetnosti. Iako umjetnost ima očitu povezanost s društveno-ekonomskim kontekstom, sociologiziranje nije rješenje za pronicanje u bit. Ko onaj Georgij Plehanov, žestoko kritizira Baudelairovog čovjeka kojemu ne treba ništ sem
oblaka… tamo oblaka… divnih oblaka. To je "djetinjasto". Umjetnost zbog umjetnosti je ko bogatstvo zbog bogatsva (e ja ga majke mi našo dobru usporedbu
)
Sa avangardom je došao i Walter Benjamin. Dobro ukazuje da valja preispitati zastarjele pojmove, kao što su stvaralaštvo, genijalnost, tajna… Opet sjebo je jednu stvar – u umjetnost ubacuje tehniku kao središte, jer taj htio čak prevladati pojmove ko što su oblik i sadržaj. A i taj nije mogo da sve ne zapapri sa društvenom funkcijom umjetnosti, čemu se veliki Krleža u
Dijalektičkom antibararusu briljantno suprostavio.
Nietzche se bome odvažio. Za njega je umjetnost smisao života (ko i meni
), jer život koji nije istodobno i estetsko čudo, fenomen, je ništa doli jedna u nizu brojki...
A što je lijepo?
Lijep je oblik. Sadržaj ne može biti lijep i sam po sebi uništava umjetnost. Traganjem za sadržajem umjetnosti izlazimo iz neponovljivog fenomena duha. Jedino relevantno je
KAKO, a ne ŠTO. Što bi u javnim raspravama reko Sartre, i priroda je lijepa samo ako se promatra kao umjetničko djelo
Ljepota nije nešto što je realno, već samo
vrijednost koja se može isključivo pripisati imaginarnom.
Kog briga što je Lorca volio južnjački mentalitet… ali ako kaže
Umrem li,
ostavite balkon otvoren
tek je onda i samo po tome to umjetnost
Linearni mod
