Informacije i recenzije o knjigama, časopisima, videima, filmovima…

[The Instruktor]

Postovani forumasi,

mnogi od nas osim sto uce i diskutiraju na forum.hr, citaju i povjesne knjige od korica do korica.

Pojedine knjige koje citamo u uvodu imaju recenzije koje su potpisane imenom i prezimenom. A poneke knjige naknadno recenziraju na razlicitim internetskom portalima povjesnicari ili publicisti. VECINA TOGA VRIJEDI.

Kako bi se lakse odlucili koje povjesne knjige citati bilo bi dobro da na jednom mjestu imamo recenzije knjiga.

Pozivam sve da iz uvoda knjiga ili drugih izvora ili da napisete vlastite recenzije knjiga ili prepisete necije koje procjenite relevantnim na ovoj temi.

Molim da se naznaci koje razdoblje obuhvaca (stoljece), nesto malo o autoru pa i o knjizi.

Ako to budemo radili kvalitetno biti ce to dobra i posjecena tema.

Molim da se tema ne pretvori u diskusiju o pojedinim dogadjajima. Ako se s nekom recenzijom ne slazete mozete ukratko to reci i elaborirati, a za daljnje diskusije imaju za to predvidjene teme".

Vas Instruktor




Ilustratuvni primjer

Knjiga: "Druga strana rubikona - politicka strategija Alije Izedbegovica", prof. dr. Miroslav Tudjman, 2017., Zagreb, HRVATSKA SVEUCILISNA NAKLADA

Mjesto radnje: prostor bivse Jugoslavije
Vrijeme radnje: zadnje desetljece 20 stoljeca
Knjigu su recenzirali: prof. dr. Mladen Ancic, izv. prof. dr. Ante Nazor, prof. dr. Ivan Rogic, akademik Davorin Rudolf

Instruktorovo misljenje "Knjiga je napisana na nacin da se tocno zna sto je citat, a sto autorovo misljenje. Citati su dobro referencirani tako da je svaki citat lako provjeriti. Knjiga se bazira na opseznoj domacoj i medjunsrodnoj literaturi kao i strucnim analizama Haskog suda kao i objavama u dnevnim tiskovinama u smislu razoblicavanja Alijine doktrine. Knjiga je jasno napisana pa je i laka za citanje. Sadrzava veliki broj podataka i karata na kojoj je vidljiva etnicka struktura BIH prije rata, vojne operacije tijekom rata i karte na kojima su vidljivi mirovni prijedlozi medjunarodne zajednice. Cak i ukoliko se ne slazemo s pojedinim misljenjima autora vrijednost knjige je upravo u citiranoj dokumentaciji, iako je zbog preciznih citata iz dokumenata zakljucak autora ocit odnosno s njime se lako sloziti. Knjiga je profesorski napisana, primjer kako pisati povijesnu knjigu. Kniga ima 433 stranice."

iz recenzije akademika Davorina Rudolfa, objavljena u knjizi
"Izedbegovic je htio biti lider 'gradjanske Bosne i Hercegovine' - pise Tudjman - a bio je lider samo Muslimana, muslimanskog naroda, dok Hrvatima i Srbima nije priznavao ni status nacionalnih manjina. Zato su njegovi ideali bili konfuzni u provedbi, neposteni prema druga dva naroda, neiskreni prema medjunarodnoj zajednici. Zagovarao je ravnopravnost Hrvata, Muslimama i Srba u BiH a nije im priznavao pravo na konstitutivnost i suverenost, nije pristajao na federalno uredjenje ker je smatrao da je Bosna i Hercegovina prvenstveno drzava muslimanskog naroda...s takvim stavovima i politikom Izedbegovic se upustio u rat protiv Hrvata, a da ni u jednom trenutku nije bio spreman preuzeti odgovornost za posljedice rata u koji se upustio.
Citalac u faktografiji i Izedbegovicevoj doktrini nalazi i zanimljive laralele izmedju Izedbegoviceve doktrine i Miloseviceve politike stvaranja jedne drzave (Velike Srbije ili Srboslavije) u kojoj ce zivjeti svi Srbi, Srbi u Srbiji i Srbi dijelom rasprseni u federalnim jogoslavenskim republikama...
Nakon citanja Tudjmanovog rukopisa jasna je - usprkos svim mutezima - srz Izedbegoviceve politike i cilj njegovih nastojanja: ostvarivanje islamske, muslimanske dominacije u unitarnoj drzavi BIH. Nikakva federacija, konfederacija, nikakvi razliciti nacionalni entiteti nisu dolazili u obzir. BiH mora biti, smatrao je, jedinstvena zajednica gradjana koji u njoj zive, a kako su Muslimani najbrojniji, njihov status biva praktiki privilegiran i dominantan u svim podrucjima. Usprkos populistickim proklamacijama o ravnopravnosti i jednakosti naroda koji u BiH zive. Razumljivo da ta dominacija razumijeva i dominaciju islama, vjere koju je Izedbegovic upio u mladosti skolujuci se u prestiznim islamskim sredistima".

Biljeska o autoru:
Prof. dr. Miroslav Tudjman aktivni je istrazivac u podrucju informacijskih znanosti i nacionalne sigurnosti. Voditelj niza znanstvenih projekata. Odrzao niz predavanja u inozemstvu. Od 2000 glavni je i odgovorni urednik medjunarodnog casopisa 'National Security and the Future', prvog casopisa u Hrvatskoj koji se bavi istrazivanjem izvjestajne djelatnosti i nacionalne sigurnosti u suvremenoj povijesti i medjunarodnoj politici
Autor je vise od 200 znanstvenih i strucnih clanaka u domacim i stranim casopisima i urednik 20 zbornika iz podrucja informacijskih znanosti i nacionalne sigurnosti.
Objavio je niz knjiga.
Sin je prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana.

[Zoran Oštrić]

Dodatak, 21. prosinca 2017: Skrenuli su mi pažnju da postoji topic "Recenzije knjiga", koji je otvoren 2013., a zadnji upis je bio u listopadu 2016.. Nisam spojio, jer sam ovom topicu prije bio promijenio naslov, tako da se koncentrira na nove knjige. Za knjige objavljene prije više od dvije godine, možete koristiti stari topic!

IzeTbegović, a ne IzeDbegović.

Slažem se s inicijativom. Dobro bi bilo pratiri dalje recenzije za istu knjigu pa prenositi ovdje, kad budu objavljene u časopisima i drugdje. Ne mora se naravno sve kopipejstati, kad je recenzija dulja, nego prenijeti poveznicu i par rečenica.

Naročito je naravno zanimljivo ako bude sporova među stručnjacima. Prenijeti ovdje informaciju, a nediskutirati se može na drugim topicima.

Također: POVIJESNE, a ne povjesne.

[The Instruktor]

Zorane hvala Vam na ispravkama i podrsci te sugestijama.

[The Instruktor]

Knjiga: svecenik Bozo Vukoja, "Hrvat zive vatre - krizni put hrvatskog svecenika i njegovog naroda", Crnac 1994., Nacionalna i sveucilisna knjiznica ISBN 953-96238-0-4
Vrijeme radnje: Od 1725. do 1994., fokus na razdoblje zivota autora od 1920. do 1945.
Mjesto radnje: prostor danasnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenija i Blaiburg

Knjiga je dostupna na internetu u pdf-u, https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...G4uYI15oKgYFbI

Knjiga je pretezno autobiografska. Autor ukratko predstavlja usmenu predaju o podrjetlu svoje obitelji. Autor je rodjen u Rakitnu, zaseoku Koritima, imao je jedanaestero brace i sestara. Postao je svecenik i ostao svecenik.

Autor u prvom dijelu knjige detaljno opisuje svoju obitelj, skolovanje, profesore, prijatelje, razlicite zgode iz mladosti, itd.

Nakon toga iz prve ruke opisuje svoje zivotno iskustvo koje seze od toga skolovanja do sudjelovanja na "Kriznom putu". Nakon toga autor osim vlastitog iskustva dio knjige je posvetio iskazima svjedoka iz vremena izmedju dva svjetska rata i tijekom drugog. Dio svjedocanstava prikupio je nakon rata i prenio ih u knjizi. Sudbine svojih bliznjih je takodjer opisao tijekom predratnog razdoblja, ratnog razdoblja i poratnog razdoblja.

Bogatstvo knjige je u tome sto je autor kao svecenik aktivno zivio i druzio se s mnogim zupljanima tijekom svoga zivota i prikupljao informacije, a ima smisla za pripovjedanje pa se lako uziviti u knjigu.

Tijekom knjige autor se koristi pretezno jugoslavenskom literaturom, pa tiskovinama iz doba svoga zivota ali se sluzi i stranom literaturom. Kvalitetno su citirani dijelovi iz literature i izvora.

Autor izvlaci sintezu iz svih pojedinacnih dogadjaja.

Zakljucuje kako pojedinacna zbivanja kada se sloze u mozaik "nastaje strasna slika stradanja hrvatskog puka". Zakljucuje kako "u politici ne treba ocekivati pravdu, nego ce citatelj shvatiti da politikom vladaju interesi". Smatra da je "komunisticki boljsevizam u Hrvate unio razdor" te da je "godinama u hrvatskom narodu ubirao krvave zrtve i pljackao njegova dobra".

Na pet stranica identificira i opisuje sa strateske razine sve pokrete u znacajne za Drugi svjetski rat na podrucju Jugoslavije (domobrani, cetnici, ustase, jugoslavenski partizani, krizari).

Smatram da je i vrijednost knjige sto je autor knjigu objavio u starosti te ona sadrzava obilje koje proizlazi iz njegove nagomilane zivotne mudrosti tijekom zivota.

[Zoran Oštrić]

Mislim da ne trebe ovu temu zasipati informacijama o svim mogućim knjigama. Neka ovdje budu informacije o novijim knjigama i objavljenim recenzijama. Pratiti znanstvene i stručne časopise i prenijeti o knjigama koje su recenzirali. Pratiti polemike o knjigama među ekspertima.

Trenutno imam problema s opremom pa ovo šaljem s tableta. Prenijet ću nešto ovdje kad to sredim.

[The Instruktor]

Treba razmislit da li samo pisati o novim knjigama.

Zbog cega bi nova knjiga imala vecu vrijednost od neke puno starije?

Mozda zbog novih vrela?

A sto ukoliko je neka povijesna tema iz npr. 15 stoljeca dobro obradjena do maksimuma u nekoj staroj ali malo poznatoj knjizi? A novih vrela od njenog izdavanja nije bilo.

A sto ako neki mladi proucavatelj nije upoznat s nekom starijom knjigom, koju iskusniji proucavatelji uzimaju "zdravo za gotovo", a koja je jako kvalitetna?

Ili da se napravi posebna tema sa starim knjigama?

[Zoran Oštrić]

Ne radi se o vrijednosti, nego o informaciji o novostima, kao i o tome da se jedan topic ne zatrpava. Postoje stotine starih knjiga na koje bih ja volio skrenuti pažnju mlađima. To se može na topicima o drugim temama.

Ovaj topic naravno ne mora biti samo o knjigama o novijoj povijesti Hrvatske. Evo ja sad čitam Tomorad "Staroegipatske civilizacija, knjiga iz 2016..

[The Instruktor]

Naziv knjige: "Admiralovi zapisi - o pobjedi i ljubavi", Zagreb, 2015.
Autor knjige: admiral Davor Domazet Loso
CIP zapis u Nacionalnoj i sveucilisnoj knjiznici u Zagrebu: 00090404325, ISBN 978-953-95617-9-4
Vrijeme povijesne radnje: 20. stoljece i prvo desetljece 21. stoljeca

Procitao sam knjigu i iznosim u nastavku vlastitu recenziju.

Knjiga je velikim dijelom autobiografska s obzirom da ce admiral Davor Domazet Loso postati nedvojbeno hrvatska povijesna licnost s obzirom na visoke pozicije u hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskog rata i to: 5.12.1992. bio je nacelnik Obavjestajne uprave Glavnog stozera oruzanih snaga Republike Hrvatske, dobio cin kontraadmirala 28.5.1994., obnasao duznost nacelnika Glavnog stozera Oruzanih snaga od 1996. do 1998., a postao je nacelnik tog stozera u listopadu 1998., u cin admirala promaknut je 10.3.2000., a potom smjenjen s duznosti nacelnika Glavnog stozera Oruzanih snaga RH, uz 12 generala umirovljen je zbog pisma kojim se trazilo povratak dostojanstva Domovinskom ratu umirovljen je 20.9.2000., do 2001. predavao je na vojnim i civilnim skolama umijece ratovanja, po ekspertnoj analizi u jednoj njegovoj knjizi iz 2010. obranjeni su hrvatski generali u Haagu, bio je clan savjeta za donovinsku sigurnost predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarevic dok ga nije smjenila s te duznosti 2017. zbog odgovora putem novina na slovenske prijetnje ratom (od tada su Slovenci zasutili), autor je javno objavljene hrvatske strategije do 2050., nositelj je 11 hrvatskih odlicja.

Autor je sedam knjiga iz podrucja kojima se bavi vec 40 godina i to takticko i operacijsko umijece, vojne strategije i opce strategije, geostrategije, geopolitike odnosno informacijska ratovanja. Ljudi s takvim kompetencijama nema puno pa ga malo ljudi moze i na toj razini razumjeti, a u tim knjigama razotkriva na temlju svoga znanja i spoznaja planove svjetskih mocnika na znanstven nacin.

Fokus tih i ove knjige iz tih kompetencija je na razdoblje Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata (Jugoslavija i svijet), i pretezno i posebno na pripremu za Domovinski rat, Domovinski rato, prikaz Domovinskog rata u medijima, aktualnim drustvenim pojavama u RH i svijetu, i glavnim akterima (Janko pl. Potkapelski, Maksimilijan Kolbea, Stepinac, Pavelic, Tito, Hitler, Tudjman, Mesic, Pusic, Pupovac itd.). Od priprema za Domovinski rat pa nadalje je i sam svjedok dogadjanja pa se i zbog toga na to najvise fokusirao u ovoj knjizi.

U predmetnoj knjizi autor objedinjava:
A. dijelove vlastite biografije (djetinstvo, skolovanje, sudjelovanje u JNA, Domovinski rat i nakon rata),
B. dijelove nacionalne i strane povijesti na strateskoj razini (na temelju opsezne medjunarodne, domace literature te raznih izvora),
C. dijelove iz javno objavljenih doktrina i strategija svjetskih sila,
D. dogadjaje iz novijih dogadjanja,
dakle sve to objedinjava u jednu smislenu odnosno logicnu cjelinu te zakljucuje:
1. da se za Istinu treba boriti,
2. da neke tajne treba i sacuvat kako ih "medijski vucji copori" ne bi zloupotrebljavali,
3. zakljucuje s imenima i prezimenima i argumentacijom kako su neki "mangupi u nasim redovima" nastetili Republici Hrvatskoj
4. zakljucuje da su i Tito i Pavelic bili losi za Hrvate i Hrvatsku, za Tita zakljucuje kako je "osoba visokog intelekta i obrazovanja, s iznijansiranim poznavanjen psihologije, posebno psihologije masa, posjedovao je makijavelisticke osobine vodje, da se mogao izdici iznad svih i sebi pribaviti autoritet da za zivota postane 'nas voljeni drug Tito' ", a za Pavelica zakljucuje da svojim "zlocinackim udarom" omogucio Titov "zlocinacki protuudar" te smatra da je Pavelic izdajnik koji je dosao na celo NDH, rusenjem kneza Pavla radom britanske obavjestajne sluzbe, pa zakljucuje da ni 10. travanj ni 29. novembar ne mogu biti kamen zaglavni Hrvatske nego samo 5. kolovoz ( danasnji praznik u RH).

U knjizi se autor fokusirao na autobiografski dio u Domovinskom ratu, odnosno detaljno je pojasnio kako je na temelju vojnih publikacija u Jugoslaviji, izjava KOS-ovaca, u skoli strategije i na temelju vojnih vjezbi JNA prije rata, zakljucio o vojnim planovima razbijanja Jugoslavije.

U autobiografskom dijelu odgovara na sve napade s kojima ga se i tijekom i poslije Domovinskog rata nastojalo diskreditirati (kasniji dolazak u RH zbog zdravstvenih razloga (izrada proteze), optuzba da je radio za KOS, optuzba iz Bobetkove knjige Bobetko odnosno kako mu se Bobetko pred svjedocima ispricao, itd.).

U knjizi je pojasnio najvaznije operacije u Domovinskom ratu i ostavio otvorena pitanja za Tusa i Stipetica. Pojasnio je kako se prostor BIH i RH na strateskoj razini morao gledati kao jedinstveno ratiste. Opisao je kako su djelovale britanske i francuske obavjestajne sluzbe i razni diplomati prilikom pomaganja srpskoj strani (naveo imena i prezimena), takodjer i kako su SAD promijenile stav i stale na hrvatsku stranu.

Osjeti se ponos sto je dosta toga uspio postici u zivote te je primjetno da unatoc tome sto ga stalno netko rusi (Josip Perkovic, Stipe Mesic, Kolinda Grabar Kitarevic) pronalazi nacina da se digne odnosno da je na to ponosan.

Zanimljivo je da je drugi dan nakon sto su ga smjenili "bez pozdrava, ispijene kave i bez case vode" pozvali iz americkog veleposlanstva da primi njihovu delegaciju te su mu poklonili "Troopera" s plocicom na kojoj pise "Admiral Davor Domazet Loso, Chiff of the General Staff 1998.-2000., Courage and Profesionalism", i koji se moze vidjeti u Ovalnom uredu Bijele kuce u Washingtonu.

Osnovna literatura cini oko 100 knjiga razlicitih medjunarodnih i domacih autora

Knjiga je uz ugledne povjesnicara izv. prof. dr. Ante Nazor, clanovi Generalskog zbora, akademik Josip Pecaric, prof. dr. Miroslav Tudjman, promovirana 14.5.2015. u Nadbiskupskom pastoralnom institutu, https://m.youtube.com/watch?t=1794s&v=lDeNsGbY00w

Knjiga je promovirana na HRT-u na vrucoj stolici Aleksandra Stanokovica koji je bio poprilicno agresivan i postavljao je zlurada pitanja autoru, video snimak je maknut s youtube-a, ali ima ovdje,
http://www.beatsloop.com/video/x2yw0mr

Knjiga je promovirana i u emisiji Bujica 25.5.2015., na Osjeckoj televiziji uz voditelja Velimira Bujanca koji je autoru ipak dao vise prostora za promociju, https://m.youtube.com/watch?t=829s&v=_fw5fgWziSE

Rijedak je slucaj da je izravni sudionik rata koji gotovo jedini moze otkriti detalje koje je otkrio u ovoj knjizi, uz to vrijedan istrazivac i dobar pisac, a Davor Domazet Loso je u ovoj povjesnoj knjizi to i dokazao.

[Zoran Oštrić]

Ove godine objavljena je knjiga trojice znanstvenih povjesničara o skupini ustaških logora koji su djelovali ljeti 1941.. Spomenuo sam je u topicu "Srbi u NDH" u kolovozu.

Vladimir Geiger, Mario Jareb, Davor Kovačić: "Jadovno i Šaranova jama : Kontroverze i manipulacije", Zagreb: Hrvatski institut za povijest", 2017. (Dalje navodim kao "Geiger idr., 2017).

Knjiga je posvećena "Gospićkoj skupini logora", koja je djelovala od lipnja do kolovoza 1941.. Pojam obuhvaća sabiralište u Gospiću (u zgradi kaznionice Okružnog suda), logore Jadovno na Velebitu i Slana i Metajna na Pagu, te razna stratišta, na kojima su ubijani zatočenici. Đuro Zatezalo u svoje dvije knjige iz 2007. koristi naziv "Jadovno" za cijeli taj "kompleks ustaških logora".

U knjizi su preneseni i ranije objavljeni članci "Kako je Đuro Zatezalo došao do procjene od 40 134 žrtve tzv. gospićke skupine logora?" (Politički zatvorenik, br. 268, srpanj-kolovoz-rujan 2016.) i "Šaranova jama – netko laže ili je potpuno lud" (Politički zatvorenik, br. 269, listopad-studeni-prosinac 2016.)

Knjiga je prvenstveno posvećena pitanju broja žrtava. »Osnivanje, djelovanje i raspuštanje gospićke skupine logora dobro je opisano u historiografskoj, publicističkoj i memoarskoj literaturi« (Geiger idr., 2017:9) Uhićivani su i slani u logore Srbi i Židovi, te i neki Hrvati, koji su bili članovi predratnih četničkih udruženja, predratni policajci isl, te koji su »i malo poznati kao komunisti« a ne postoji dokazni materijal za stavljanje pred prijeki sud. (Geiger, 2017:35-36)

Autori daju pregled opsežne literature i polemika na tu temu. Naslovi poglavlja, osim navedena dva i uvodnog poglavlja, su "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Gospić – Jadovno", "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Slana i Metajna" i "Je li moguće broj žrtava gospićke skupine logora utvrditi bez vjerodostojnih pokazatelja, 'dobre volje' i 'zdrave pameti'?"

Ukazuju na upitnost metoda koje su korištene u raznim procjenama (što ne znači da su nužno netočne). Smatraju neprihvatljivim neke vrlo velike brojke, ali i negiranje činjenice da se zaista radilo o sustavu logora smrti. Sintagma "Netko laže ili je potpuno lud" odnosi se i na jedne, i na druge.

Postoje izvori i svjedočenja o slanju ljudi u Gospić ili u Jadovno, te je poznato da je velika većina tamo upućenih ubijena. »Svi prikazi djelovanja tih logora pokazuju da je bila riječ o mjestima užasa i stradanja (…) Među žrtvama je bilo i žena i djece« (Geiger idr., 2017:12) Nema dokumentacije o tome gdje je koji pojedinac točno ubijen, pa se zato cijela skupina razmatra zajedno.

Skupina logora djelovala je svega dva mjeseca, od 18. lipnja do 21. kolovoza 1941.. Prva skupina dovedena je u Gospić 18. lipnja, a u Jadovno 24. lipnja. »Ubrzo su počele pristizati skupine uhićenika, jedna za drugom, većinom Srba, uz njih i Židova. Istovremeno su ustaše u okolici logora počeli ubijati zatočenike. Jadovno je na taj način služilo kao prolazni logor (…) Odatle su ih nakon kraćega boravka upućivali na gubilišta na Velebitu.« (Geiger idr., 2017:9)

Neki svjedoci navodili su različite procjene broja žrtava, često očito pretjerane, do 120.000 (Geiger idr., 2017:12-13) Brojni autori navodili su različite procjene »proizvoljno i odoka« (Geiger idr., 2017:26)

Đuro Zatezalo, koji je objavio spomenute dvije knjige, te se na njegov rad najviše oslanja mrežno sjedište jadovno.com, tvrdi da je do brojke od 42.246 zatočenika upućenih u logor Gospić-Jadovno došao »oslanjajući se na izvorne arhivske dokumente NDH«. Istovremeno međutim tvrdi da su dokumenti uništavani već u vrijeme izvođenja zločina. Objavio je preslike ukupno 21 dokumenta koji spominju brojeve upućenih u Gospić, koji su uglavnom već ranije objavljeni. (Geiger idr., str. 2017:30-34)

»Zatezalo sve pretpostavke i nagađanja koji mu se uklapaju olako prihvaća« (Geiger idr., 2017:52) »Nedvojbeno je da su izvori kojima se Zatezalo koristio malobrojni i nepotpuni te se na temelju njih ne može doći ni do stvarnoga broja logoraša ni do broja i nacionalne strukture žrtava gospičke skupine logora.« (Geiger idr., 2017:38) U tim dokumentima spominju se pojedina upućivanja u logor iz raznih mjesta: tri iz Siska, dva iz Broda na Savi, dva iz Dervente idr.; očito je takvih trasporta bilo više, ali dokumenti nisu sačuvani.

Usprkos tome, kažu autori: »Primjetno je da hrvatski i srbijanski mediji i politika u novije vrijeme nepokolebljivo promiču ni na čemu utemeljenu Zatezalovu brojku od oko 40.000 žrtava logora Jadovno odnosno gospićke skupine logora.« (Geiger i dr., 2017:64) Čak i u jednom zborniku koji je 2016. tiskalo Hrvatsko katoličko sveučilište. (Geiger i dr., 2017:66-67)

Često nije poznato točno mjesto smrti ljudi koje su ustaše odveli. Nije naravno neobično da rođaci, susjedi i drugi svjedoci ne znaju gdje je netko ubijen. Nerijetko se iste osobe nađu na popisima žrtava Jasenovca, Gospića i drugih mjesta (Geiger idr., 2017:39-40) Autori ovdje ne navode koliki je taj "nemali broj". Ne smatraju spornim da ti ljudi jesu ubijeni i tko ih je ubio.

Pouzdaniji podaci postoje o logoru "Danica" kraj Koprivnice, koji je kao sabirni logor bio osnovan već 15. travnja 1941.. Početkom srpnja je logor raspušten i svi logoraši su prevezeni u Gospić, gdje su pobijeni. »Od oko 3300 logoraša "Danice" za koje postoje podatci, uglavnom Srba i Židova, otvrđeno je da je njih 2167 pobijeno u logoru Gospić – Jadovno i na Pagu.« (Geiger idr., 2017:30-31)

Ovdje se autori knjige pozivaju na tri rada Zdravka Dizdara. (Na netu je o tome dostupan i članak Zvonimira Despota iz 2012.: Zvonimir Despot: "Kako je osnovan prvi ustaški logor u NDH".)

Dizdar je pak nedavno objavio i knjigu “Logor Danica u Koprivnici 1941. - 1942.: knjiga 1.”, prva od tri zamišljene knjige; prikaz u Slobodnoj Dalmaciji 26. studenoga 2017.: Zloglasna Danica.

O broju žrtava koje navodi Zatezalo, autori zaključuju: »Prevelika je razlika između poimeničnoga popisa od 10.502 i procjene od 40.123 žrtve koje nam Zatezalo podastire.« (Geiger idr., 2017:41) Iako se autori izbjegavaju pobliže odrediti, izgleda smatraju da je brojka od 10.512 u okvirima realnosti. Izgleda ta takvom smatraju i procjenu Dragana Cvetkovića iz Muzeja žrtava genocida u Beogradu, objavljenu u jednom zborniku u Zagrebu 2010., da je u gospićkoj skupini logora bilo između 15.300 i 15.900 žrtava. (Geiger i dr., 2017:63)

Poseban je slučaj tzv. Šaranove jame, kraj koje se danas održavaju komemoracije na dan 27. srpnja. Sve do 1980-ih spominjale su se "jame Jadovna" isl, a Šaranova jama se počinje spominjati imenom i postaje nezaobilazna tek 1980-ih. Navode se golemi, fizički nemogući brojevi bačenih samo u tu jamu. Spominju se i jame Grgin brijeg i Čačić draga. (Geiger idr., 2017:42-44)

U Šaranovu jamu spustili su se speleolozi 1962., te utvrdili da na dnu postoji nanos ljudskih kostiju čija je debljina procjenjena na 1,35 metara, prekriven slojem kasnije bačenoga tucanika (Geiger idr., 2017:47-48) Speleolog Srećko Božićević procjenjuje, prema nacrtu Šaranove jame iz 1962, da u nju stane maksimalno 2.000 ljudskih tijela. (Geiger idr., 2017:53) (Pogledajtenjegov tekst iz 2009.. Korisno je pročitati npr. njegovo upozorenje koliko je teško vaditi ljudske ostatke; tako je bila zaključila i jedna Komisija koju je bila formirala Vlada NR Hrvatske, još 1952.) Jedna ekipa speleologa iz Beograda spustila se u jamu u srpnju 1990., te procijenila da je sloj kostiju debeo 4-5 metara. (Geiger idr., 2017:46)

Probleme s činjenicama i metodama dokazivanja imaju i oni, koji minimaliziraju i potpuno negiraju postojanje žrtava. Speleolog i filmski dokumentarist Pavle Vranjican koji se potkraj 90-ih navodno spustio u Šaranovu jamu, tvrdi da tamo uopće nema nikakvih ljudskih ostataka. O tome su on i Josip Jurčević objavili članak u "Hrvatskom listu", Zadar, 2011.. Taj članak »mnogima je glavni "dokaz" na koji se pozivaju da u Šaranovoj jami nema ljudskih kostiju.« (Geiger i dr., 2017:56) Međutim, izvješće na koji se pozivaju ne postoji u Hrvatskom državnom arhivu. (Geiger i dr., 2017:56)

»Jednako su neugodna i srpska nacionalistička pretjerivanja o broju ljudskih gubitaka Srba u NDH, posebno logorskih žrtava, i hrvatska nacionalistička minimaliziranja tih brojeva.« Geiger i dr., 2017:69)

»U istraživanju i broja i imena i entičke/nacionalne pripadnosti i vjerske i socijalne i zavičajne i rodne i starosne strukture logorski hžrtava u NDH problem je ponajprije pomanjaknje izvornoga arhivskog gradiva. No (…) problem je najčešće pomanjkanje (…) i "dobre volje", pa i "zdrave pameti" da se određena pitanja valjano obrade.« Geiger i dr., 2017:69)

U mojem komentaru iz kolovoza, kojeg sam spomenuo na početku, a kojeg sam napisao prije pisanja ove knjige, još su neke informacije i neka moja razmišljanja koja vam mogu biti zanimljiva.

[mozak_free]

Zoran Oštrić kaže:

Ove godine objavljena je knjiga trojice znanstvenih povjesničara o skupini ustaških logora koji su djelovali ljeti 1941.. Spomenuo sam je u topicu "Srbi u NDH" u kolovozu.

Vladimir Geiger, Mario Jareb, Davor Kovačić: "Jadovno i Šaranova jama : Kontroverze i manipulacije", Zagreb: Hrvatski institut za povijest", 2017. (Dalje navodim kao "Geiger idr., 2017).

....
Poseban je slučaj tzv. Šaranove jame, kraj koje se danas održavaju komemoracije na dan 27. srpnja. Sve do 1980-ih spominjale su se "jame Jadovna" isl, a Šaranova jama se počinje spominjati imenom i postaje nezaobilazna tek 1980-ih. Navode se golemi, fizički nemogući brojevi bačenih samo u tu jamu. Spominju se i jame Grgin brijeg i Čačić draga. (Geiger idr., 2017:42-44)

U Šaranovu jamu spustili su se speleolozi 1962., te utvrdili da na dnu postoji nanos ljudskih kostiju čija je debljina procjenjena na 1,35 metara, prekriven slojem kasnije bačenoga tucanika (Geiger idr., 2017:47-48) Speleolog Srećko Božićević procjenjuje, prema nacrtu Šaranove jame iz 1962, da u nju stane maksimalno 2.000 ljudskih tijela. (Geiger idr., 2017:53) (Pogledajtenjegov tekst iz 2009.. Korisno je pročitati npr. njegovo upozorenje koliko je teško vaditi ljudske ostatke; tako je bila zaključila i jedna Komisija koju je bila formirala Vlada NR Hrvatske, još 1952.) Jedna ekipa speleologa iz Beograda spustila se u jamu u srpnju 1990., te procijenila da je sloj kostiju debeo 4-5 metara. (Geiger idr., 2017:46)

Probleme s činjenicama i metodama dokazivanja imaju i oni, koji minimaliziraju i potpuno negiraju postojanje žrtava. Speleolog i filmski dokumentarist Pavle Vranjican koji se potkraj 90-ih navodno spustio u Šaranovu jamu, tvrdi da tamo uopće nema nikakvih ljudskih ostataka. O tome su on i Josip Jurčević objavili članak u "Hrvatskom listu", Zadar, 2011.. Taj članak »mnogima je glavni "dokaz" na koji se pozivaju da u Šaranovoj jami nema ljudskih kostiju.« (Geiger i dr., 2017:56) Međutim, izvješće na koji se pozivaju ne postoji u Hrvatskom državnom arhivu. (Geiger i dr., 2017:56)

»Jednako su neugodna i srpska nacionalistička pretjerivanja o broju ljudskih gubitaka Srba u NDH, posebno logorskih žrtava, i hrvatska nacionalistička minimaliziranja tih brojeva.« Geiger i dr., 2017:69)
....

Ovo navodno me jako smeta.
Iz gornjeg teksta mi nije jasno tko je napisao to podebljano navodno. Da li je to Geiger ili Oštrić?
Naime, i ovdje, na ovom forumu, je bio dan link na snimku tog spuštanja u Šaranovu jamu. (neda mi se sada tražiti post i link). Na snimci se lijepo vidi kako se Pavlov prijatelj, alpinista D.B.Ž., spušta u Šaranovu jamu i vide se snimke s dna na kojem se NE primjećuju nikakve kosti. Ista ekipa (samo za tvoje uši Oštriću) je vodila Šolića i u Jazovku. Šola, ti je kao "prijatelj" pa ga pitaj o pouzdanosti snimke. Jako bi me čudilo da se Geiger nije potrudio vidjeti snimku i potvrditi autentičnost javno dostupnog materijala.
Njihov nalaz svakako NIJE u skladu s nacrtom Šaranove jame koji je potpisao T.Pajalić 1962., a objavio ga je Dr.Božičević u knjizi Jame (kao) grobnice str.58. Na nacrtu su jasno naznačene kosti koje prema Pajaliću prekrivaju gotovo cijeli tlocrt jame.
Anyway.
Prema informaciji objavljenoj na portalu Ministarstva branitelja od 16.12.2016.:

Postupkom probnog iskapanja na lokaciji „Šaranova jama“ pronađeni su posmrtni ostaci najmanje pet osoba čija se ekshumacija planira tijekom proljeća 2017. godine kad se steknu svi klimatski i tehnički uvjeti za provođenje iste.

Nisam našao podatke o toj planiranoj ekshumaciji.

Ukratko. Možemo zaključiti da su u Šaranovu jamu bacani ljudi. Ne zna se točno kada i koliko, ali se (na temelju preliminarnih sondiranja) ne može zaključiti da su ovdje bačene i ubijane tisuće ljudi. Pronađeno je 5, slovima (pet), posmrtnih ostataka.

Naravno, Šaranova jama nije jedina u kojoj se nalaze kosti na širem području Velebita i Like, koje su u jame dospjele u vrijeme rata, ali i neposredno iza njega što je Božičević u svojoj knjizi evidentirao. Knjižica se ne može podičiti znanstvenošću, ali joj to i nije bila svrha. Ona je više naznačavala obim kulture bacanja posmrtnih ostataka u krške jame na širem području kršne Hrvatske i okolnih zemalja.
Nisam čitao Geigerovu knjigu. Rado ću je pročitati kad je se dočepam, onako lagano i bez žurbe.

[Zoran Oštrić]

mozak_free kaže:

Ovo navodno me jako smeta.
Iz gornjeg teksta mi nije jasno tko je napisao to podebljano navodno. Da li je to Geiger ili Oštrić?.

Autori knjige; trojica su ravnopravnih autora. Dalje u tekstu je oznaka da je to u knjizi na str. 56. Njihova skepsa o tvrdnjama Vranjicana i Jurčevića je eksplicitna.

Naime, i ovdje, na ovom forumu, je bio dan link na snimku tog spuštanja u Šaranovu jamu. (neda mi se sada tražiti post i link). Na snimci se lijepo vidi kako se Pavlov prijatelj, alpinista D.B.Ž., spušta u Šaranovu jamu i vide se snimke s dna na kojem se NE primjećuju nikakve kosti.

Video na kojem se nešto ne vidi nije dokaz.

Kosti se ne vide, jer su prekrivene slojem bačenog građevnog materijala, o čemu izvještava jedan speleolog još 1962..

Šolić mi je bio prijatelj u ono doba, ali već se bar desetljeće nismo sreli.

Trebao bi o tome postojati pismeni izvještaj, ali ga nema. U knjizi se spominje (nisam sve citirao radi uštede prostora) i da se to istraživanje uopće ne spominje u izvješću tzv. "Vukojevićeve komisije", koje je bilo predano Saboru krajem 1999..

Prema informaciji objavljenoj na portalu Ministarstva branitelja od 16.12.2016.:

To je, kako sam i prije pisao u diskusiji o tome, tek vrlo štura informacija, koja spominje samo nekakvo preliminarno istraživanje. Naprosto nije relevantna, dok ne vidimo detaljni izvještaj.

ali i neposredno iza njega što je Božičević u svojoj knjizi evidentirao.

Postoji priča o tome, ali nikakvi konkretni dokazi za Šaranovu jamu.

Nisam čitao Geigerovu knjigu. Rado ću je pročitati kad je se dočepam, onako lagano i bez žurbe.

Hvalevrijedno! Zato i pišemo ovdje, da bismo potakli ljude da čitaju relevantne knjige!

Ponavljam da nije samo Geiger autor. U tekstu spominjem i Despota i Dizdara. Upozoravam da moramo razmatrati logor u cjelini. Postoje neki prilično pouzdani podaci, npr. o onima koji su transportirani iz logora Danica, više od 2000, o nešto više od 900 ubijenih u gospićkoj skupini Logora iz Like idr.. Koliko sam mogao zaključiti, ovi povjesničari brojku od oko 10.000 do 15.000 pobijenih u dva mjeseca smatraju vjerodostojnom. Na Šaranovu jamu zapravo vjerojatno otpada manji broj.

[Zoran Oštrić]

Iako sam napisao da ovaj topic ne treba zatrpavati bilješkama o knjigama objavljenim prije više od godinu-dvije, prenijet ću svoje bilješke o knjizi autobiografskih zapisa katoličkog svećenika Bože Vukoje "Hrvat žive vatre : Križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda", koju je gore spomenuo Instruktor. Moji su utisci drugačiji.

Prvo izdanje je tiskano 1994., a drugo, ispravljeno i dopunjeno, 1999., te je dostupno na svemrežju kao kao pdf.

Knjiga je strukturirana u dva dijela. Prvi donosi uglavnom zabilješke o njegovom životu do 1948.. Drugi dio, o "njegovom narodu", počinje s uzrocima Prvog svjetskog rata pa nadalje.

Njegovi stavovi o širim zbivanjima su amatersko prepričavanje i laička pretencioznost. Nimalo se nije potrudio, proučiti stručni literaturu, niti reflektirati i poopćavati tadašnja neposredna iskustva, svoja i ljudi koje je poznavao ili s njima kasnije razgovarao.

Sav je u usmenoj predaji, općenito neuk i nenačitan. Život gleda kroz perspektivu osobnoga iskustva i ne pomišlja o mogućnosti da razne perspektive mogu biti opravdane.

Razne strašne hrvatske priče, koje mu je netko u povjerenju nakon 40-50 godina ispričao, prenesene su kao da su sasvim očite i potpune istine (a partizanske i srpske priče smatra očitom i potpunom laži).

Kad govori o sebi, pokazuje tipične slabosti starca koji priča o svojoj mladosti. O sebi samom piše s jasnom intencijom da se predstavi u što boljem svjetlu, a to vrijedi i za njegovu obitelj - prenošenje obiteljskih legendi. Samog sebe prikazati herojem, prvi je cilj.

Drugi je njegov cilj demoniziranje Jugoslavije i komunizma, a treći rehabilitacija NDH te dokazivanje načelne i potpune bezgriješnosti ustaša (te valjda i hrvatskog naroda u načelu - osim kad priđu partizanima ili komunistima isl.).

Hrvati su, ni manje ni više, Božji izabrani narod. »Srpsko i muslimansko istrebljivanje hrvatskog naroda - započeto u drogom svjetskom ratu, a ovako brutalno nastavljeno 1990. godine - Bog je dopustio da bi se Hrvati obratili i postali, više nego ikada, njegov narod. Čvrsto vjerujem da će se to ostvariti. Neka znaju neprijatelji naroda hrvatskoga: taj mali europski katolički narod Bog kažnjava, ali ga i voli kao svoj izabrani narod.« (vukoja, 1999:40) Samo kršćanstvo svedeno je na plemensku religiju.

Nimalo ne pokušava naći potvrdu u nekim dokumentima za priče koje prenosi, kao i za svoja sjećanja. Citira neke ozbiljne knjige (znanstvene monografije, ali također i školske udžbenike), međutim samo ono, što mu odgovara. Ni minimuma kritičnog postupka.

Kao što je to obično s neukim i ljudima, voli teorije zavjera. Tvrdi da je vojni puč 27. ožujka 1941. bio »loše odglumljen državni udar, o kojem su se Srbi međusobno dogovorili« (Vukoja, 1999:25). Također je i sukob FNRJ s Informibiroom bio »odglumljen«, pa je čak i zategnutost u donosima sa zapadnim Saveznicima u vezi Trsta bila »tobože«. (Vukoja, 1999:143) Tvrdi da su Angloamerikanci još i početkom 1945. pomagali Dražine četnike. (Vukoja, 1999:238)

Prenosi, pod ozbiljno, tvrdnje Mire Glavurtića kako su sotonisti uvukli Rusiju u Prvi svjetski rat, protiv volje samoga cara, preko tri crnogorske princeze, koje su imale vrlo veliku moć na ruskom dvoru; Srbija je kriva za 70 godina komunističke tiranije u Rusiji. (Vukoja, 1999:166-167)

Kad govori o NDH, prenosi bezrezervno tadašnju propagandu te pokušava revidirati historiju, bez minimalnog kritičnog odnosa. Tako npr. više puta navodi kako su odmah nakon proglašenja NDH »četnici« i »suludi srpski političari« širili paniku, lažne vijesti, »monstrouzne izmišljotine« o tome kako se u novoj državi progone Srbi. (Vukoja, 1994:38 idr.) Postojali su samo »pojedinačni ispadi primitivnih i osvetoljubivih Hrvata«. (Vukoja, 1994:39) Godine 1941., on je navodno istupao protiv pljačke od strane ustaša, pa su mu prijetili »tvoj će leš Savom plivati«. (Vukoja, 1999:39) Ali sve su to samo »divlji ustaše«, tj. navodno nemaju veze s državnim vlastima NDH.

Nakon što je ustvrdio da nikakvog proganjanja Srba nije bilo, priča o tome kako je sredinom kolovoza 1941., boraveći u Prnjavoru, čuo da je stiglo naređenje za deportaciju (dakle, progon) svih Srba iz tog kraja u Srbiju, uz konfiskaciju imovine. Tvrdi međutim da je to bila samovoljna odluka ustaškog stožernika Viktora Gutića; i on je valjda nekakav "divlji". I sad se heroj Vukoja sjeti da postoji cijeli jedan pošteni Srbin, Dušan Đerić (vlasnik trgovine i gostionice), koji je, slučajno, plaćao (bar djelomično) Vukojino školovanje na Bogosloviji. Odlazi u ustaški stožer u Banja Luku kod Gutića, i dobiva od njega posebnu poštedu, da Đerićeva obitelj neće biti deportirana! Što je sa svima drugim srpskim obiteljima bilo, ne navodi. Đerić je očito nastavio plaćati njegovo školovanje. (Vukoja, 1994:40-42)

Židove prvi put spominje opisujući svoj bijeg iz Zagreba 6. svibnja 1945.. Kaže kako su oni »nakon četverogodišnjeg skrivanja, izišli na sunce slobode«. Nema komentara o tome od koga su se skrivali i koliko ih je preostalo. (Vukoja, 1994:77)

Opisuje događaj, koji mu je navodni pričao jedan čovjek iz Slavonije: ustaška patrola je prolazila noću kroz jedno srpsko selo, kad se začuo pucanj iz puške. Metak je pogodio i ubio jednog mladog ustašu. »U žalosti za nedužnim mladićem, ustaše su se toliko razbjesnili da su se kao razjareni lavovi vratili u selo i do temelja ga spalili. Tko je za to kriv?« (Vukoja, 1999:269) Ne daje odgovor, ali očito implicira, da ustaše ne mogu ni za što biti krivi; uvijek je opravdanje da su bili isprovocirani. »Koji je god ustaša postao zločincem, postao je to najviše stoga što su ga Srbi izazvali svojim ubijanjem, i uništavanjem svega što je hrvatsko.« (Vukoja 1999:173-174)

Skupina ustaša, koji su se u svibnju 1945. uspjeli probiti iz obruča u vrijeme pada Odžaka i boravili su u okolici, godine 1946. napravili su »veliki popis za likvidaciju svih Hrvata u Potočanima, koji su na bilo koji način dobrovoljno surađivali s partizanima. (…) Iz šumskih skrovišta došli su hrvatski gerilci noću u Potočane, te pobili prvih devetnaest muškaraca i žena s popisa.« (Vukoja, 1999:251) To navodi kao običnu stvar. Može se apelirati na milosrđe, ali nema govora o grijehu, krivici i provokaciji.

O obrani Odžaka u svibnju 1945. prenosi razne priče, koje često zvuče kao "lovačke" i "guslarske". Prenosi razna prepričavanja, bez imalo truda da unese reda u ta prisjećanja i da se utvrde točne činjenice (koje su jedinice u koje doba boravile u Odžaku i sudjelovale u borbama, što se dogodilo 1944., što u travnju 1945., a što kasnije isl.; mitološki odnos prema vremenu, kao da se sve događa istodobno).

Svi događaji se opisuju kao da su lokalni ustaše sami vodili bitke protiv četnika i partizana. U ožujku i travnju je u Odžačkoj kotlini "silna vojska" (Vukoja, 1999:240) - besmislena izjava dok se u krugu od nekoliko desetaka kilometara kreću desetine divizija Wermachta, HOS-a i JA.

Tvrdi da su Hrvati iz Odžaka, njih možda 3.000, početkom 1945. krenuli u ofanzivu i sami razbili Dražine četnike, »njihove elitne jedinice« (kojih je tada bilo oko 20.000, a u Modrički i okolici boravili su nakon bijega iz Srbije i Crne Gore), te ih protjerali sve do Doboja. »Petar Rajkovačić je potpuno porazio četnike. I partizani su to priznali, ovim riječima: "Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikad više nisu predstavljali značajniju vojnu snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili."« (Vukoja, 1999:238)

Volio bih vidjeti izvor za ovaj citat. Nisam naišao da se ovo spominje o literaturi o četnicima. Mihailović je boravio u Modriči do 14. ožujka 1945, a zatim je bježeći pred partizanima prešao na Vučjak.

Prenosi priču da su na Bleiburškom polju partizani mitraljezima izrešetali »možda na stotine tisuća ljudi« (Vukoja, 1999:80). Kasnije kaže da su »poklani« te tvrdi da tamošnji »seljaci-orači do dana današnjeg prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana.« (Vukoja, 1999:86) To, naravno, nema veze sa stvarnošću.

Vukoja je predstavnik one manjine Hrvata, koji su Republiku Hrvatsku vidjeli kao obnovu tzv. Nezavisne Države Hrvatske, u čemu su se slagali sa srpskim radikalima i pobunjenicima.

[Zoran Oštrić]

Jedna novija knjiga, koja spada u fundamentalnu literaturu.

Mladen Tomorad: "Staroegipatska civilizacija, sv. 1 : Povijest i kultura starog Egipta", Zagreb: Hrvatski studiji, 2016.

Riječ je znanstvenoj monografiji i sveučilišnom udžbeniku koji na 440 stranica prati razvoj staroegipatske povijesti i kulture od prapovijesti do arapskog osvajanja Egipta sredinom 7. stoljeća.

Knjiga je opremljena s 37 tablica, 385 ilustracija većinom u boji, 20 povijesnih karata koje su specijalno izrađene za potrebu ove knjige, 2307 znanstvenih bilješki, tumačem pojmova, popisima važnih toponima, naroda i država, najvažnijih muzejskih institucija staroegipatskih spomenika u svijetu i Hrvatskoj, opsežnom bibliografijom te indeksom.

Autor Mladen Tomorad (ovo je njegova stranica na sajtu starapovijest.eu s puno zanimljivih tekstova) je povjesničar, muzeolog i egiptolog. Spada u mlađu generaciju znanstvenika: r. 1971., doktorirao je 2006. na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakultetu u Zagrebu temom „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“. Godine 2009. završio je studij egiptologije na <em>Faculty of Life Sciences</em> Sveučilišta u Manchesteru (Ujedinjeno Kraljevstvo). Docent na Odjelu za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Autor (prema jednom prikazu na historiografija.hr, »ne zasniva svoju analizu na uobičajenoj i često kod nas zastarjeloj literaturi, nego na osnovi suvremenih izvora te najnovijih vlastitih i inozemnih istraživanja pokušava dati prikaz pojedine teme.«

Autor piše u Predgovoru: »Prilikom nastanka djela pročitao sam na stotine knjiga, muzejskih kataloga i članaka koji su mi pomogli pri pisanju. U Hrvatskoj prevladava mišljenje da se naši povjesničari ne mogu baviti sličnim temama zbog nedostatka ivzora, literature te nedostatka predznanja, lai i domaćih uzora. Želio sam dokazati da sve te predrasude napokon mogu osporiti.« (str. XXVI)

Tako smo dobili jedno suvremeno sintetsko djelo o povijesti starog Egipta. Prethodna takva sinteza, Igor Uranić: "Egipat: prethistorija, faraoni, osvajači, kulture", bila je objavljena 2002. Ona obrađuje samo razdoblje do rimskog osvajanja (tj. do smrti Kleopatre VII.), a Uranić obrađuje i slijedećih sedam stoljeća, do arapskog osvajanja. također je dat i cjelovit pregled egipatske prapovijesti (prije ujedinjenja oko g. 3.100 p.n.e.).

Ova je knjiga namijenjena prvenstveno studentima koji slušaju kolegij "Povijest i kultura starog Egipta" na Hrvatskim studijima. Previše je naporno za običnog zainteresiranog čitatelja (kakav sam i ja) da je čita od korica do korica, ali može se, pogotovo ako nešto znanja ipak imate otprije, čitati po dijelovima, pojedine zanimljive pasuse, pregledavati brojne ilustracije, tablice, karte.

Onima koje zanima Stari Egipat, preporučam da također pročitaju popularnije pisanu, također ne tako davno tiskanu, knjigu Igora Uranića "Životi Egipćana". Zagreb, 2013.. Kako naslov upućuje, usmjerena je na to da čitatelju pokuša dočarati kako je izgledao svakodnevni život starih Egipćana, pa je lakše udubiti se.

Ove godine je tiskana i drugi svezak Tomoradove knjige, "Staroegipatska civilizacija, Sv. II : Uvod u egiptološke studije".

Riječ je o znanstvenoj monografiji i sveučilišnom udžbeniku koji na 264 stranica prati razne oblike istraživanja staroegipatske povijesti od antičkih vremena da naših dana.

Knjiga je opremljena s 22 tablice, 147 ilustracija većinom u boji, 1 povijesnom kartom, 680 znanstvenih bilješki, tumačem pojmova, nazivljem za egiptološke studije u Hrvatskoj, popisom najznačajnijih muzejskih institucija sa staroegipatskim zbirkama u svijetu, opsežnom bibliografijom te hrvatskom egiptološkom bibliografijom (po temama) od 1856.-2016. godine.

[Zoran Oštrić]

Ovo nije knjiga, ali ipak objavljujem ovdje jer je tog obima. Riječ je o doktorskoj dizertaciji, obranjenoj 2016. na FF Zagreb, koja je dostupna na Svemrežju. Nadajmo se da će se pojaviti i kao knjiga!

Goran Bilogrivić: "ETNIČKI IDENTITETI U RANOSREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ – MATERIJALNI I PISANI IZVORI

Mentori:
Dr. sc. Mirja Jarak, izv. prof.
Dr. sc. Neven Budak, red. prof.

Rad je podijeljen u Uvod, pet tematskih poglavlja i Zaključak.

1. Uvod
2. Teorijska i metodološka polazišta
3. Pitanja seobe i dolaska Hrvata u Dalmaciju
4. Starohrvatska kultura
5. Groblja, oružje i identitet
6. Hrvati, crvke i identitet
7. Zaključak

U prilozima su date fotografije i crteži raznih arheoloških nalaza.

Za osnovnu informaciju, prenosim "Sažetak" dat na početku rada (zaključak je dulji).

Sažetak

Polazeći od viđenja etničkih skupina kao kulturno pripisanih identitetskih skupina temeljenih na izražavanju stvarne ili pretpostavljene zajedničke kulture i podrijetla, u disertaciji se razmatra problematika etničkih i drugih identiteta na području ranosrednjovjekovne Hrvatske. Težište je na proučavanju uloge materijalne kulture u stvaranju, održavanju i komuniciranju identiteta te je stoga kao osnovno polazište primijenjen kontekstualni pristup tumačenju arheoloških nalaza. Vremenski je fokus usmjeren prije svega na 9. stoljeće, kada se u pisanim izvorima javljaju prvi ranosrednjovjekovni etnonimi na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Uzevši u obzir dostupne pisane izvore i arheološke nalaze pokazano je da je na početku ranoga srednjeg vijeka najvjerojatnije bilo doseoba novoga stanovništva prema istočnoj jadranskoj obali, međutim njihovo identificiranje s određenim etničkim skupinama nužno ostaje otvorenim. Tijekom većeg dijela 8. stoljeća društvena slika je relativno ujednačena i jednostavna. Zbog odsutstva pokazatelja trajnije i veće društvene stratifkacije, za proučavanje i objašnjavanje toga perioda prikladnim se čini model koji pretpostavlja postojanje manjih zajednica s uglednicima (big-men) na čelu. U tome svjetlu provedena je i analiza geneze i razvoja pojma "starohrvatski" te koncepta "starohrvatske" arheološke kulture, koji su se pokazali višestruko problematičnima. Do snažnije integracije društva dolazi u posljednjoj četvrtini 8. stoljeća, sa širenjem franačke vlasti u susjednim krajevima. Tada se formira nova elita u dalmatinskome zaleđu, čiji je identitet u mnogočemu oslonjen na karolinške modele. Pojedini segmenti identitetskog diskursa očituju se u grobnim nalazima, kroz višestruku simboliku prilaganja oružja i drugih predmeta kao simbola statusa, moći i pripadnosti. Kao prvi poznati uži skupni identitet javljaju se Guduščani, koje nešto kasnije kao dominantna Francima odana skupina zamijenjuju Hrvati. Ranosrednjovjekovna Hrvatska Kneževina također se razvija u ovisnosti o Francima i po uzoru na njih u mnogim segmentima. U tome periodu, tijekom druge trećine 9. stoljeća i dalje, običaj prilaganja predmeta u grobove postepeno nestaje, no isticanje identiteta očituje se u gradnji i opremanju crkava. Kako su na nemalom broju trabeacija oltarnih ograda sačuvani spomeni vladara i njihovih župana, uklanjanje ranijih instalacija može se u određenim slučajevima tumačiti kao namjerno uklanjanje spomena i sjećanja na prethodnika te pokazivanja vlastite nadmoći. Uz vladarska imena i titule ponekad dolaze i etničke oznake, koje se k tome javljaju na prilično uskom prostoru, pa se u postavljanju crkvenog namještaja s takvim natpisma može vidjeti i svjesno komuniciranje prevladavajućeg etničkog identiteta, hrvatskoga.

Još jedan citat

»Tijekom posljednjih tridesetak godina 20. stoljeća, do tada dominantna paradigma europske i svjetske historiografije u ovome kotekstu, temeljena na proučavanju migracija i podrijetla naroda, usmjerena je prema proučavanju i istraživanju transformacije kasnoantičkoga svijeta, formiranju novih društava, stvaranju te iskazivanju novih identiteta, među kojima osobito etničkih. Slični smjerovi istraživanja nedugo potom pokrenuti su i među arheolozima, gdje se otada sve više pozornosti posvećuje simboličkom značenju i aktivnoj ulozi materijalne kulture u navedenim procesima.« (iz Uvoda, str. 1)


O autoru

Rođen 1984. u zagrebu. Diplomirao arheologiju na FF Zg. 2008., te norveški jezik i kulturu. Zaposlen kao znanstveni novak na Zavodu za hrvatsku povijest FFZg. Izvodi nastavu na Odsjeku za arheologiju i na Katedri za skandinavistiku. Sudjeluje u arheološkim iskopavanjima ranosrednjovjekovnih lokaliteta u okolici Knina. Objavio je (do 2016.) osam znanstvenih radova iz arheologije.

[The Instruktor]

Izasla je nova knjiga posljednjeg hrvatskog admirala koji nosi dvanaest hrvatskih odlicja Davora Domazeta Lose. Knjiga se zove "Admiralovi zapisi 2 Sto je istina", 2017. Knjiga je posvecena Alojziju Stepincu. Biografija autora je na ovoj poveznici, https://www.forum.hr/showpost.php?p=67045413&postcount=8.

CIP u Nacionalnoj knjiznici u Zagrebu 000969742. Nakladnik Hrvatska udruga za identitet i prosperitet, tisak Denona d.o.o.

Na prvih stotinjek stranica iznosi i brani jednu tezu. Naime, pronasao je zajednicki nazivnik danasnjih revolucija, koji je nastajao od raskida Henrika VIII s papom iz 16. stoljeca, pa Francuska revolucija, Talijanska revolucija (risorgimento), Meksicka revolucija, Armenski krizni put, Spanjolski gradjanski rat i Oktobarska revolucija.

Sve te revolucije uz obilje izvora opisuje i dokazuje sto su zapravo one bile i sto im je zajednicko. Iznosi brojne podatke o zrtvama, citira vodje koje su to vodile, opisuje doktrine postupanja. Opisuje i pokazuje da je gotovo sigurno da su iza svih tih revolucija stajali masoni odnosno slobodni zidari. Za Oktobarsku revoluciju je prilozio dio sadrzaja iz jednog dokumenta iz Ruskog arhiva, u kojemu je na ispitivanju sve ispricao jedan mason i zahvaljujuci tome sto se pokazalo da je to tocno ostao je ziv.

Zajednicki nazivnik cine sedam postulata:
1. Spoznaja je nepozeljna (npr. Noam Chomsky 'Osnovni je cilj zadrzati javnost sto dalje od bilo kakvih spoznaja o tome sto se uistinu dogadja')
2. Znanosti je kraj (npr. postnormalne znanosti - genetski inzinjering, AIDS, kravlje ludilo, pticja gripa, kloniranje i pokusi na ljudskim bicima)
3. Mutirati geopoliticku moc (opa. odnosno brisati suverenitete drzava, kako bi se njima lakse ovladalo)
4. Revolucija mora teci dalje (opa. trajanje do savrsenog robovlasnickog sustava)
5. Unistiti tradiciju (opa. 'ognjistari', 'satorasi', 'obiteljasi', 'ljudi s kockastim glavama', lov na Branitelje, pa na kraju i na njezniji spol odnosno udovice Branitelja sve uz svesrdnu podrsku razlicitih kolumnista, TV voditelja, kazalisnik i filmskih redatelja itd.)
6. Od svega uciniti inverziju (npr. antipapizam kroz poistovjecivanje Zvijeri iz Ivanovog Otkrivenja iz Novog zavjeta s papom)
7. Izbaciti Krista iz covjeka i naroda

Nakon toga iz razlicitih filozofskih izvora opisuje nastanak Islama s Kuranom 630. godine, a prije opisao je doktrinu nastanak i prestanak hereze zvane 'arijanizam'. On opisuje doktrinu Islama sve do danasnjih dana.

Dalje se krece kroz opis i doktrinu rezima Sadama, Hitlera, Jeljcina, Putina, Milosevica, Tita, Amneaty Internacionala, Blaira, Angele Metkel, Georga Sorosha, predsjednice Kolinde i premjera Plenkovica.

Opisuje svoje susrete i dijalog s poglavarima Srpske pravoslavne crkve s kojima je razgovarao o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu na njihov poziv.

Opisuje kako se prema njemu odnosi stanovnistvo, struka, politika i mediji.

Iznosi svoje vidjenje i analize potkrepljene primjerima o odnosima geopolitickih sila i opisuje koji bi problemi mogli dovesti do oruzanih sukoba.

Pise o problemima koji su tistili i jos tiste Republiku Hrvatsku od osamostaljenja te predlaze rjesenja.

Poziva na razbor i bornu za istinu po doktrini "bez straha i mrznje".

A Ivanovo otkrivenje na kraju opisuje s rijecima "Kad je izgledalo da svijetu prijeti unistenje i da je veliki Zmaj pobijedio, gradeci civilizacije bez Boga, sireci kult novca i uzitka, zavodeci umove oholoscu i zabludama, ranjavajuci duse grijehom i zlom, cineci srca sebicnima i punima mrznje, kvareci narode hedonizmom - bit ce okovan tisucu godina snagom vjere" i citira evangelista Matiju "Njegovu Crkvu ni sile pakla ne mogu nadvladati".

Ekscentricnom odnosno pomalo cudnom admiralu, kojega je ponekad tesko razumjeti ne moze se poreci genijalnost, umijece pisanja na razumljiv nacin, domoljublje, covjekoljublje i postenje. Zaista je ruzno na kojoj razini se pojedinci u Hrvatskoj prema njemu odnose.

Uglavnom, jos jedna ingeniozna knjiga naseg posljednjeg zivuceg admirala i Branitelja Davora Domazeta Lose.

[Zoran Oštrić]

Knjiga Dinka Šokčevića "Hrvatska od stoljeća 7. do danas" objavljena je 2016. u Zagrebu, u izdanju nakladne kuće Durieux i Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj.

Iz prikaza nakladnika (Durieux):

»(…) Dinko Šokčević (Sokcsevits Dénes) podrijetlom je Hrvat, rođen u Mađarskoj, sveučilišni profesor, u ovom trenutku ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu (Zágrábi Magyar Intézet); bilingvalan je, cijenjen kao vrstan proučavatelj i mađarske i hrvatske povijesti; posebna specijalnost mu je istraživanje mađarsko–hrvatskih odnosa.
Njegova knjiga prvotno je objavljena na mađarskom jeziku; budući da je bila namijenjena mađarskim čitateljima, za hrvatsko izdanje autor ju je temeljito redigirao i dopunio.
Ono što Šokčevićevu povijest bitno razlikuje od većine dosadašnjih hrvatskih povijesnih sinteza jest da on ne robuje stereotipima o permanentnom antagonizmu Hrvata i Mađara, o »hrvatskom podjarmljivanju« u državnopravnoj zajednici s Mađarima, pri čemu su posebno negativnu ulogu imali hrvatski mađaroni. Odbacujući historiografske i političke klišeje, Šokčević prikazuje te odnose u mnogo kompleksnijoj optici. Donosi pritom i brojne podatke iz suvremenih mađarskih povijesnih istraživanja koja su, zbog jezične barijere, bila dosad nepoznata hrvatskim povjesničarima. Također se oslanja i na neka suvremena hrvatska istraživanja gospodarske povijesti (poput onih akademika Vladimira Stipetića). (…)
Ta kompleksnija, nova historiografska vizura osobito je uočljiva u poglavlju Hrvati i Mađari u Habsburškoj Monarhiji 1849.-1918., koje je temeljito potkrijepljeno rezultatima novih istraživanja; Šokčević pokazuje kako je, uz antagonizme, to i razdoblje intenzivne suradnje društvenih i gospodarskih elita, na političkom planu te zajedničke borbe za obnovu ustavnih sloboda, a protiv bečkog apsolutizma.«

Iz prikaza knjige u časopisu "Pilar":

»(…) Riječ je o prohodnom i poučnom tekstu (…) vrijednost ove pregledno razrađene sinteze koja približuje povijest čitateljima i izvan uže struke. (…) S obzirom na to da autor jednako dobro zna mađarski i hrvatski, uspio je dobro proučiti, suptilno usporediti i objektivno sučeliti najvažnije nalaze dviju povijesnih znanosti o zbivanjima u Hrvatskoj, a da pri tome nije zanemario ono što se događalo s druge strane njene sjeverne granice. Stoga je osobito važno što je u ovoj knjizi približio poglede vodećih mađarskih povjesničara koji su se bavili hrvatskom poviješću (…)«

[Zoran Oštrić]

U izdanju Matice hrvatske objavljena je 2017. godine knjiga Vinka Foretića „Dubrovačka Republika i Austrija“ koju je prema Foretićevoj rukopisnoj ostavštini priredio za tisak Josip Vrandečić.

http://www.historiografija.hr/?p=8259

Pisano pristupačnim stilom i strogo usmjereno prema jasnom iznošenju relevantnih spoznaja, Foretićevo je djelo prva znanstvena studija koja na temeljit i cjelovit način rekonstruira odnose između Dubrovačke Republike i austrijskih Habsburgovaca, odnose koji su postali glavnom okosnicom dubrovačke diplomacije nakon turskoga poraza pod Bečom.

Foretić u studiji proučava postepeno slabljenje starih dubrovačkih veza s Otomanskim carstvom u okolnostima habsburškoga prodora prema Jugoistoku, osporavajući tzv. tursku tezu beogradske historiografske škole o trajnoj otomanskoj prevlasti u dubrovačkoj politici, diplomaciji i gospodarstvu. Na temelju izvanrednoga poznavanja arhivske građe, Foretić je izveo minucioznu rekonstrukciju dubrovačkih političkih, diplomatskih, gospodarskih, vojnih, novčarskih i kulturnih veza s Monarhijom, a posebice s habsburškim jadranskim lukama (Trst i Rijeka). Također, iznimno su dragocjeni Foretićevi podaci o dubrovačkim vezama s hrvatskim velikašima Settecenta i podaci o usponu dubrovačkoga jadranskog brodarstva te bankarskih veza u Beču. Ovom se studijom na izniman način proširuju dosadašnje spoznaje o integracijskim kretanjima u hrvatskome društvu prije napoleonskih ratova i preporodnih kretanja.

Prema Foretićevoj rukopisnoj ostavštini, knjigu Dubrovačka Republika i Austrija priredio je za tisak Josip Vrandečić.

Biblioteka Historia, glavni urednik Luka Šeput, izvršna urednica Vesna Zednik, recenzenti Ivo Banac i Josip Vrandečić, priprema Tehnička priprema MH (Neven Osojnik), tisak Mediaprint-tiskara Hrastić (Zagreb). — Knjiga je opremljena sa 16 kolor ilustracija, bibliografijom i imenskim kazalom

[Loxhr]

Obavezno pročitati "Ustaška vojska Nezavisne Države Hrvatske : 1941-1945" Bojana Dimitrijevića. Jako detaljno i objektivno uz dosta novih dokumenata i saznanja.

[Zoran Oštrić]

Loxhr kaže:

Obavezno pročitati "Ustaška vojska Nezavisne Države Hrvatske : 1941-1945" Bojana Dimitrijevića. Jako detaljno i objektivno uz dosta novih dokumenata i saznanja.

Izdanje: Institu za savremenu istoriju, Beograd, 2016. Može se kupiti u "Antivkarijatu Biblos" za 180 kn. (Ne bih inače objavio nešto što može biti tretirano kao reklama, ali kad se već radi o srskoj knjizi koja se može kupiti i u Hrvatskoj, poseban je slučaj.

ARAĐUJE SA USTAŠAMA: Srpski istoričar od Zlatka Hasanbegovića dobio donaciju za tri knjige (Kurir.rs, prema hrvatskoj N1 TV)

Beogradski istoričar Bojan Dimitrijević, zagovornik rehabilitacije Milana Nedića, dobio je potporu Ministarstva kulture Hrvatske na čijem čelu je Zlatko Hasanbegović za čak tri knjige.

Branilac srpskog kvislinga, uz čiju je pomoć Beograd "očišćen" od Jevreja u ekspresnom roku, uz paralelno uništavanje članova pokreta otpora, odnosno učesnika Narodnooslobodilačke borbe, podsetimo, među prvima (i retkima) se oduševio izborom Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture u Hrvatskoj, prenosi N1 Hrvatska

.

(Prenosim ovo kao informaciju jer sam našao na netu. Koliko je točno i koliko je knjiga objektivna i kvalitetna, ne ulazim.)

[fordescort]

Članovi HDP dr. Rudolf Horvat gostovat će na poziv dijaspore u Kanadi početkom narednog mjeseca i pritom imati nekoliko predavanja, a uz to će se i predstaviti najnovija knjiga naše povijesničarke znanstvenice s engleskog univerziteta Warwick mr. sci. Blanke Matković "Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime"



U Sjedinjenim Američkim Državama u prodaji je knjiga autorice Blanke Matković pod naslovom “Hrvatska i Slovenija kraj i nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1945.), Masovni zločini i kršenja ljudskih prava počinjena od strane komunističkog režima” u nakladi BrownWalker Press-a. Knjiga je dostupna i na Amazonu.

Riječ je o djelomično proširenoj disertaciji koju je Blanka obranila u listopadu 2015. na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick, a čiji je fokus bio na masovnim likvidacijama koje su od ljeta 1944. do ljeta 1945. počinjene nad hrvatskim vojnicima u civilima u Hrvatskoj, a zatim u južnoj Austriji, Sloveniji i drugdje. U knjizi je posebna pažnja posvećena ulozi britanske vojske i britanskih političara koji su aktivno sudjelovali u izručenjima Hrvata u proljeće 1945., a koja su rezultirala smrću tisuća hrvatskih zarobljenika. Osim toga, dostupan je i osvrt na ulogu jasenovačkog mita u današnjem hrvatskom društvu i rad Nikole Banića i M. Koića, a podaci o poslijeratnom logoru Jasenovac po prvi put su objavljeni na engleskom jeziku.

Iza ove knjige nalazi se priča o kojoj su do ovog trenutka znali samo suosnivači udruge. Prije pet godina i nekoliko mjeseci Stipo Pilić i Blanka Matković bili su samo dvoje ljudi za čije dotadašnje radove nitko nije pretjerano mario. Gradivo o poslijeratnom logoru Jasenovac već je bilo prikupljeno, a rad je tek trebalo napisati. Njihov zaključak je bio da će napadi na njihov rad i njih osobno uslijediti nakon objave tog rada te da je jedini način da se takav rad zaštiti i Istina pusti u svijet taj da jedno od njih dvoje ode u iseljeništvo i ondje temu ove knjige pokuša obraniti kao disertaciju na poslijediplomskom studiju. Zbog obiteljskih i drugih obveza, taj netko nije mogao biti Stipo Pilić. Stoga je morala biti Blanka koja ionako nije mogla dobiti posao i nekamo je morala otići. Jednog dana davne 2012. oboje su sjedili u hodniku Hrvatskog državnog arhiva i u tajnosti dogovorili plan. Svi znanstveni rezultati, objavljeni radovi te ostalo što možete pročitati na web stranici ispod rodilo se toga dana. U međuvremenu je udruga pretrpjela brojne udare, prijetnje i pokušaje sabotaže, naročito pljuvanja i omalovažavanja Stipe Pilića i Blanke Matković. Izdržali su ih znajući da će naš dan doći. Nove knjige već su u pripremi. Neka Istina o hrvatskoj povijesti i Domovini konačno ide u svijet. Više ništa i nitko ne stoji na tom putu.

http://croatiarediviva.com

Izvrstan osvrt na knjigu dala je Ina Vukić koji se na engleskom može pročitati na amazonovoj stranici:

https://www.amazon.com/Croatia-Slove.../dp/1627346910