Ana Karenjina

[hedonistica]

Ovdje smo postavili pitanje Karenjina na jedan dan ili Kitty cijeli život?, ali zapravo nismo definirali što simbolizira jedna, a što druga. Kako biste opisali jednu, a kako drugu? Mislim da će tako biti jasnije o čemu govorimo.

[Šeba]

el_mariachi kaže:

Preporucio bih (bar) jos Vaskresenje od istog autora.

Čitao sam i mogu reći da je ta knjiga, meni osobno, bolja (divim se glavnom junaku na upornosti) od Karenjine. Ana Karenjina me se nije jako dojmila jer prije nego što sam čitao djel, puno sam slušao o njemu... Stvorio neku percepciju u glavu koja nije odgovarala knjizi... I moš ga fućkat.

[broj022]

hedonistica kaže:

Ovdje smo postavili pitanje Karenjina na jedan dan ili Kitty cijeli život?, ali zapravo nismo definirali što simbolizira jedna, a što druga. Kako biste opisali jednu, a kako drugu? Mislim da će tako biti jasnije o čemu govorimo.

ja sam se deklarisao već da sam bio zaljubljen u kiti... fiktivno onako, skroz. zaista sam se zaljubio u književni lik, nek vam to ne bude smešno.
dok mi je u stvarnom životu ana karenjina često dolazila glave...
kiti simbolizuje trajnost, postojanost, ljubav u pravom smislu te reči, onakvu kakvoj bar ja težim.
ana je strast, nemir, žudnja...

[mimma7]

broj022 kaže:

ja sam se deklarisao već da sam bio zaljubljen u kiti... fiktivno onako, skroz. zaista sam se zaljubio u književni lik, nek vam to ne bude smešno.
dok mi je u stvarnom životu ana karenjina često dolazila glave...
kiti simbolizuje trajnost, postojanost, ljubav u pravom smislu te reči, onakvu kakvoj bar ja težim.
ana je strast, nemir, žudnja...

ma je ljubav u pravom smislu riječi my ass... kiti se samo bolje prilagođava.

[broj022]

mimma7 kaže:

ma je ljubav u pravom smislu riječi my ass... kiti se samo bolje prilagođava.

pa to i jeste u principu prilagođavanje, ljubav i te stvari.
kompromis.

[hedonistica]

Za mene su Kitty i Dolly žene koje pristaju biti ono što se od njih traži, uklapaju se u zadane okvire. One su dobre supruge i majke. Ali... Mislim da su one u tom svom silnom altruizmu zapravo zavidjele Ani na hrabrosti i odlučnosti. Karenjina je subverzivan lik, oličenje je hedonizma, egocentrizma, nesklona je kompromisima... Koliko je žena poželjelo učiniti ono što je ona učinila, ali nikad nisu skupile hrabrosti za takav životni potez? Kitty ili Karenjina? Uvijek Karenjina!

[broj022]

hedonistica kaže:

Za mene su Kitty i Dolly žene koje pristaju biti ono što se od njih traži, uklapaju se u zadane okvire. One su dobre supruge i majke. Ali... Mislim da su one u tom svom silnom altruizmu zapravo zavidjele Ani na hrabrosti i odlučnosti. Karenjina je subverzivan lik, oličenje je hedonizma, egocentrizma, nesklona je kompromisima... Koliko je žena poželjelo učiniti ono što je ona učinila, ali nikad nisu skupile hrabrosti za takav životni potez? Kitty ili Karenjina? Uvijek Karenjina!

nisam ni sumnjao da neko sa tvojim nik nejmom ima takav stav
naravno da i ja "drhtim pred anom", zavidim joj na hrabrosti- divim joj se bezmalo. opet, kažem ti, iz nekog mog životnog ugla ne mogu a da to ne doživljavam patetičnim. razumeš?
svako bi to želeo ali ne radi takve stvari. ili radi pa dobija šta?

"uklapaju se u zadane okvire", zar kiti nije bila svesna koliko može? shvatila je koliko ima prostora za manevrisanje, za pozicioniranje i odživela je svoj život.

[mimma7]

broj022 kaže:

pa to i jeste u principu prilagođavanje, ljubav i te stvari.
kompromis.

ne bih ja baš ljubav klasificirala. ljubav je ljubav. ne podliježe razvrstavanju po zadanim kriterijima.
a kiti je kiti. prije ili kasnije prione uz svaku podlogu.

broj022 kaže:

zar kiti nije bila svesna koliko može? shvatila je koliko ima prostora za manevrisanje, za pozicioniranje i odživela je svoj život.

točno.

[Dumber]

hedonistica kaže:

Za mene su Kitty i Dolly žene koje pristaju biti ono što se od njih traži, uklapaju se u zadane okvire. One su dobre supruge i majke. Ali... Mislim da su one u tom svom silnom altruizmu zapravo zavidjele Ani na hrabrosti i odlučnosti. Karenjina je subverzivan lik, oličenje je hedonizma, egocentrizma, nesklona je kompromisima... Koliko je žena poželjelo učiniti ono što je ona učinila, ali nikad nisu skupile hrabrosti za takav životni potez? Kitty ili Karenjina? Uvijek Karenjina!

nije olicenje hedonizma, ali je sebicna i egocentricna.
povrijedila je one koji su je najvise voljeli svojim postupcima.
ja se takvoj zeni ne mogu klanjati kad predstavlja nesto sto mi se gadi.
htjela je van iz braka, a kad je otisla, ni to joj nije odgovaralo. to je zena koju nitko i nista ne moze zadovoljiti, koja zeli da se cijeli svijet okrece oko nje, a kad se to ne dogadja, nastaju drame.
razmazeno deriste, skraceno.

[mimma7]

Dumber kaže:

razmazeno deriste, skrecno.

misliš skurcano?

[Dumber]

mimma7 kaže:

misliš skurcano?

ne, ali hvala na obavijesti, sad je ispravljeno

[Šeba]

hedonistica kaže:

Za mene su Kitty i Dolly žene koje pristaju biti ono što se od njih traži, uklapaju se u zadane okvire. One su dobre supruge i majke. Ali... Mislim da su one u tom svom silnom altruizmu zapravo zavidjele Ani na hrabrosti i odlučnosti.

Ovo će zvučat jako... jako... konzervativno, ali eto...

Zašto bi ulaženje u zadane okvire bilo nužno loše? Je, gubi se neka individualnost, osoba (kiti) se gubi u masi, dobiš osobu s kojom možeš radit šta hoćeš, nema otpora, nema nećeg novog, uvjek pokoravanje, spuštanje glave i gledanje u pod.

S druge strane je Ana bila puno slobodnija, to je točno. Odlučnija nije bila niti u kom slučaju! Lijepo je netko napisao, u braku nije vljalo, a ni van njega.

I sad treba pogledat što je bolje. Život u miru, ali i u stalnoj (uvjetno rečeno i ne nužno lošoj) dosadi (sigurnosti) , jednoličnosti sa ženom kao kiti ili sa ženom koja niti sama ne zna što hoćeš, uvijek joj je nešto drugo zanimljivije, žena je ko bura, takvu ženu me možeš shvati ozbiljno. Druga čini život zanimljivijim, ali ja ne bih riskirao malo dinamičniji život za sav taj nemir, probleme i stres...

Možda prijanjanje svakoj podlozi i nije toliko loše kada se pogleda iz drugoga kuta... Kakvu bi si vi muža/ženu rađe izabrali? Vjerujem da ste već shvatili moj odgovor na postavljeno pitanje

Doduše to su dvije krajnosti, tako da niti jedna od istih nije dobra.

[haralampije]

Kitty ili Ana?

Definitivno Kitty.

Prvo zato što je Levin onakav muškarac u kakvog bih u stvarnom životu mogla silno voljeti i vjerujem, biti sretna s njim. Naravno, čitajući knjigu, zaljubila sam se u njega i ljutila se na Kitty što se pali na Vronskog koji ima ružne uši i nekako mi je površan, dok se za Levina od trenutka kad se prvi put pojavi u knjizi, može naslutiti da u sebi krije čitav svemir i ljubi duboko. Kako da se ne zaljubim u takvog lika. Doduše, vjerojatno kao i Kitty, ne bih sve od prve skužila, ali kad bih, odmah bih s njima na kraj svijeta.

Kitty uopće ne doživljavam kao nekakvu pokornu ženicu koja samo klima glavom, niti mislim da se ona udala za Levina iz čistog mirenja sa sudbinom i onda si stvorila sreću iz onoga što ju je dopalo. Možda nije bila od prve svega svjesna, ali dopalo ju je jako puno, daleko više nego nesretnoj Ani u čijem životu ne mogu pronaći ni jedan sretan dan bez oblačka koji bih poželjela proživjeti. Sirota Ana, kad je bila i najsretnija, negdje u dubini duše je patila.

Kod Kitty je sve išlo kako treba. Ulazak u društvo, naočiti udvarači, prva ljubav. Ne zaboravimo, ona je bila vrlo sretna dok se nije pojavila Ana, zaljubljena u Vronskog, onako kako se to može samo kad si prvi put zaljubljen. Vronski ju je namjeravao zaprositi. Bez obzira što je na kraju nije zaprosio i razočarao je ostavivši je zbog udane žene, priuštio joj puno patnje; kome prva ljubav nije na kraju donijela patnju, kad ti se prva ljubav raspadne, misliš da je kraj svijeta i da ti više nema života; Kitty je upoznala nepomućeni čar prve ljubavi, voljela je i bila voljena do određenog trenutka, a to smatram velikom srećom u životu, kad se prvi put zaljubiš i on je zaljubljen u tebe i ništa vam ne stoji na putu.
Prva ljubav je uvijek nešto posebno čak i kad ne završi sretno, naravno ako je proživiš u pravo vrijeme. Kitty je bila u pravoj dobi.

Ani se prva ljubav dogodila prekasno, kad je već bila u braku i imala dijete. Okolnosti su bile takve da to nije mogla biti sretna ljubav. Cijena koju je platila za nju bila je previsoka i gubitak te ljubavi, samo pomisao na gubitak nije mogla lako podnijeti. Za nju bi kraj te ljubavio bio stvarni kraj svega. Za Kitty su se samo zatvorila jedna vrata, sva druga su bila otvorena, a na jednima je strpljivo čekao Levin.

Ana je svoju prvu ljubav proživljavala kao zrela žena, voljela je Vronskog je kao zrela žena. Kitty ga je voljela mladenački, prpošno. Mladenačka ljubav se puno lakše preboli nego zrela ljubav.

Zatim, Ana je imala nesretan brak u kojem je bila emocionalno gladna. Za Karenjina se udala vrlo mlada, očekujući da će ona prava ljubav o kojoj svaka djevojka sanja doći u braku, no do nje nije došlo. Karenjin je bio hladan čovjek, usmjeren na svoju karijeru, ona je za njega bila samo figura, statusni simbol. S njegove strane prema njoj nije bilo ni ljubavi, ni strasti, samo očekivanja da revno ispunjava svoje dužnosti kao njegova supruga. On čak nije bio ni ljubomoran kada je saznao da voli drugog muškarca, brinuo se samo da ga ne sramoti i ne našteti njegovoj karijeri i društvenom ugledu. Tko bi takvog ljigavca mogao voljeti i trpjeti kraj sebe? Da je Karenjin bio drugačiji, Ana bi vjerojatno na Vronskom primijetila samo njegove ružne uši koje je zapazila kad su se prvi put sreli. Ali Vronski joj je ponudio uzavrele emocije, a njoj onako gladnoj ljubavi, nije bilo spasa.

Kitty se udala za muškarca koji ju je obožavao, pažljivog i nježnog, punog krasnim ljudskih osobina, intelektualca u tijelu fizičkog radnika. Uf, koji spoj. Hoćeš nećeš, kad tad se moraš zaljubiti u njega. Nije ga voljela kao Vronskog, nije ni mogla, prva ljubav je prva ljubav, nema više iluzija, sad je već znala da ljubav može boljeti, i znala je da je on nju volio čitavo vrijeme, dok je još ona voljela Vronskog, da je patio zbog nje... Kad te netko tako voli, a uz to je to Levin, teško je ostati ravnodušan. Ima tu između redaka ljubavi i strasti s Kittyne strane, ali ne mladenačke, to se potrošilo, to je zrela ljubav koja se razvijala postepeno.

U vezi Kitty - Levin sve sjeda na svoje mjesto, sve je kako treba biti. Majčinstvo ne stvara pomutnju, dijete nije ni nadomjestak, ni teret. Ono je produkt zdravog odnosa.

Anini majčinski osjećaji su nezdravi, odraz njezine veze s muškarcima. Serjoža je bio sav njezin svijet, dala mu je svu svoju ljubav jer tu ljubav nije imala kome drugome dati. Karenjin nije ni želio, ni trebao njezinu ljubav, nije mu bilo stalo da ga ona voli. Mogla je voljeti samo svog sina i nije čudno da se njezina ljubav prema Vronskom rodila kad njenog sina nije bilo u blizini. Naknadno je shvatila da ljubav prema dijetetu, nije dovoljan nadomjestak, da ona i kao žena ima potrebu za ljubavlju, a ne samo kao majka. Dijete nije moglo utažiti emocionalnu glad žene.

Pogledajte malo oko sebe. Ima puno žena koje zbog nemogućnosti da ostvare zdrav odnos s partnerom, svu svoju žensku, nerealiziranu ljubav usmjeravaju prema djeci. To su obično stalno prisutne i posesivne majke koje djeci ne dopuštaju odrasti.

Djevojčicu rođenu iz ljubavi s Vronskim, jedva primjećuje. Zašto? Zato što svu svoju energiju troši na njega. Ona je svjesna čega se sve odrekao zbog nje, da mu ona nije par i da on relativno lako može vratiti sve što je izgubio ako je ostavi i nađe si primjerenu ženu. Njegova avantura bit će zaboravljena, njezina neće. Ona je obilježena. Ima samo njega i ne smije ga izgubiti. Ona ne može misliti na svoju djevojčicu iako bi joj htjela biti bolja majka jer je muče sumnje i strahovi, grižnja savjesti zbog sina kojeg je ostavila, nemogućnost da se barem vidi s njim...

Kitty tih problema nema.

I za kraj o Aninom samoubojstvu. Netko ju je nazvao suicidnom. Ne bih se s tim složila. Ana mnogo razmišlja, ali ne o oduzimanju životu. Ne donosi o tome odluku. Njezino bacanje pod vlak je više nekakav trenutni čin, ideja koja se pojavila u trenutku dok vlak prolazi pored nje i zaokupila je, čin nakon kojeg više nije bilo povratka.

[avant-garde]

haralampije kaže:

I za kraj o Aninom samoubojstvu. Netko ju je nazvao suicidnom. Ne bih se s tim složila. Ana mnogo razmišlja, ali ne o oduzimanju životu. Ne donosi o tome odluku. Njezino bacanje pod vlak je više nekakav trenutni čin, ideja koja se pojavila u trenutku dok vlak prolazi pored nje i zaokupila je, čin nakon kojeg više nije bilo povratka.

Samoubojstvo nikako nije bilo impulzivan čin, sjeti se samo njezinih proročanskih noćnih mora koje su počele, ako se ne varam, rođenjem djevojčice dok je bila prikovana u krevetu... Iako se idejom samoubojstva više puta poslužila kao očajnim sredstvom ljubavne ucjene, taj se motiv provlači kroz njenu podsvijest.

Lijepo si opisala svoje stavove, ja nikako ne mogu decidirano reći čiji bih put odabrala, vjerojatno neki spoj svega.
Nemojmo zaboraviti da su obje psihe oslikane iz muške perspektive i da su percepcije tih ženskih krajnosti, iako majstorski oživotvorene, uvijek izvanjske...Čini mi se da se u biranju između Kiti ili Ane zapravo biraju djevojčica (bez oštrice individualnosti i izbrušenih principa), odnosno vamp žena kao njezin mračni i olujni odgovor, a netko je ranije lijepo napisao da krajnosti nikada nisu dobar izbor. Uostalom, potpuna žena je ublaženi spoj tih dviju krajnosti s još cijelom lepezom nijansi između njih.

Zanimljivo je čitati s kojom intimnošću pišete o njima, kao da je riječ o vašim najbližima. Takav odnos čitatelja prema djelu najbolja je potvrda njegove veličine.

[mimma7]

avant-garde kaže:

Samoubojstvo nikako nije bilo impulzivan čin, sjeti se samo njezinih proročanskih noćnih mora koje su počele, ako se ne varam, rođenjem djevojčice dok je bila prikovana u krevetu... Iako se idejom samoubojstva više puta poslužila kao očajnim sredstvom ljubavne ucjene, taj se motiv provlači kroz njenu podsvijest.

Lijepo si opisala svoje stavove, ja nikako ne mogu decidirano reći čiji bih put odabrala, vjerojatno neki spoj svega.
Nemojmo zaboraviti da su obje psihe oslikane iz muške perspektive i da su percepcije tih ženskih krajnosti, iako majstorski oživotvorene, uvijek izvanjske...Čini mi se da se u biranju između Kiti ili Ane zapravo biraju djevojčica (bez oštrice individualnosti i izbrušenih principa), odnosno vamp žena kao njezin mračni i olujni odgovor, a netko je ranije lijepo napisao da krajnosti nikada nisu dobar izbor. Uostalom, potpuna žena je ublaženi spoj tih dviju krajnosti s još cijelom lepezom nijansi između njih.

Zanimljivo je čitati s kojom intimnošću pišete o njima, kao da je riječ o vašim najbližima. Takav odnos čitatelja prema djelu najbolja je potvrda njegove veličine.

baš!

[haralampije]

avant-garde kaže:

Samoubojstvo nikako nije bilo impulzivan čin, sjeti se samo njezinih proročanskih noćnih mora koje su počele, ako se ne varam, rođenjem djevojčice dok je bila prikovana u krevetu... Iako se idejom samoubojstva više puta poslužila kao očajnim sredstvom ljubavne ucjene, taj se motiv provlači kroz njenu podsvijest.

Ako to nije impulzivan čin, zašto je onda odabrala smrt kakve se užasavala, pod kotačima vlaka? Zašto nije radije posegnula za otrovom? Zašto se nije bacila čim je stigla na željezničku stanicu? Putem do željezničke stanice ona ne razmišlja o samoubojstvu. Ne razmišlja ni u vlaku, misli joj okupira par iz kupea koji je svojim razgovorom i ponašanjem psihički izmori, ne misli o samoubojstvu ni kad izađe iz vlaka, tek kada se kotači pored nje pokrenu, dok taj jedan vagon prolazi pored nje, ne čitava kompozicija, samo jedan vagon. Ta misao čak nije ni definirana kao misao o samoubojstvu, prije opčinjenost kotačima.
Ona je bila nesretna, bila je ljubomorna, pomalo i depresivna, ali daleko od one prave depresije koja vodi u samoubojstvo.

Njezine noćne more meni su prije odraz njenih strahova, projeciranje najstrašnijeg što je u životu vidjela, tijelo raskomadano pod kotačima vagona, i to u trenutku kad upoznaje Vronskog na željezničkoj stanici. Taj događaj je potrese i ona sama kaže, kakva užasna smrt. To je smrt kakve se boji. Ona ne želi umrijeti na takav način. Da je planirala umrijeti, razmislila bi o nekom manje jezivom načinu.

Taj događaj s početka romana, u trenutku kad Tolstoj uvodi Anu u radnju, je zapravo proročanski, ili možda ipak simboličan, u tom trenutku polako počinje komadanje njezinog života i psihe, da bi na kraju romana bilo raskomadano i tijelo. Noćne more su samo strah, eventualno predosjećaj. Navodno imamo velike šanse da nam se u životu dogodi upravo ono čega se najviše bojimo.

Nevolja je kod Karenjine što svi prije nego uzmemo roman u ruke, znamo kako završi i onda kad ona spominje samoubojstvu to ima puno veću težinu nego bi imalo da ne znamo što će se dogoditi.

Ja sam Karenjinu čitala prvi put s nepunih 14 godina, pola toga uopće nisam kužila, samo sam pratila dvije ljubavne priče i na kraju sam bila poprilično razočarana, čak ljuta na Vronskog. Tad sam mislila da je isključivo on kriv. Baš mi je ispao šonjo. No danas mislim da je njezinoj smrti iako posve nesvjesno, ponajviše pridonio par iz vlaka. Stvarno su bili takvi da ti se život zgadi, pogotovo jednoj profinjenoj ženi sklonoj dubokom razmišljanju.

[mimma7]

uf!
ma nije kod tolstoja ništa prosto ko pasulj.
karenjinu je počeo pisati u vrijeme dok je u rusiji 'žensko pitanje' postajalo jedno od važnijih pitanja. tolstoj (osvjedočeni krelac od muža i promiskuitetni pohotnik), koji je po tom istom pitanju bio poprilično tvrd i nefleksibilan, a usto i strastveni poklonik velikog ženomrsca schopenhauera, prvu je verziju romana napisao tako da bludnicama očita bukvicu, pa je u ani utjelovio isključivo nepatvoreno zlo i porok.
s obzirom da je u to vrijeme već dobrano zapao u vjerski fanatizam, izvrnuta percepcija žene nametnula se sama po sebi kao logičan ishod.
no, kako to obično biva kod pisaca koji se postepeno zaljube u neki svoj lik, ana je, uslijed višegodišnjeg pomnog dotjerivanja, postajala sve složenija i zanimljivija, a lav sve zbunjeniji i nesigurniji u vlastitu poruku.
i eto ti belaja.

a samoubojstvo?
pa njegovi likovi često aktiviraju neke elemente svoje svjesti, dok neke druge potiskuju. neke potiskuju u podsvjest, drugi ostaju dio svjesti, a opet time ne postaju ništa više očiti. opisi stanja na granici svjesnog i nesvjesnog su odlični, ali meni su posebno genijalni prikazi ljudskih dnevnih i svjesnih mehanizama samozavaravanja.
šta nije genijalno izveden karenjinov obrambeni mehanizam pomoću kojeg živi tako da ne zna ono što cijelo vrijeme zna?
zar nije genijalno motiviran i vronski, koji nakon potpunog flopa u karijeri (nesvjesno?) koristi anu da na njezin račun ostvari i društvenu i psihološku dobit kao kompenzaciju za izgubljeni status?
doli se miri sa stivinom nevjerom, kiti se miri s porazom, levin se miri s ispraznošću. svatko od njih pronalazi svoju štaku.
jedino je impulzivna, senzualna i instiktivna ana neukrotiva. i, naravno, sasvim opasna. jer jedina u ključnom trenutku nije sposobna aktivirati prijeko potrebne mehanizme samozavaravanja.

zar je religiozno nadojenom, mesijanistički nastrojenom puritancu, svjesnom zaljubljenosti u vlastiti lik (nažalost, ne u kiti) preostalo išta drugo nego ubiti ludu kurvu? pa čak i da nije bio ništa od nabrojenog.

[avant-garde]

Ok, fulala sam. Nalijevala se opijumom iz zabave ili, možda, PTSP-a.
Vožnja kočijom do kolodvora sigurno nije bio oproštaj od života jer bi to negdje pisalo u stilu: "Ja sad odoh skončati život."

@mimma7: ozbiljno razmišljam o tome da isprintam i pošteno uokvirim tvoj zadnji post

[broj022]

mimma7 kaže:

uf!
ma nije kod tolstoja ništa prosto ko pasulj.
karenjinu je počeo pisati u vrijeme dok je u rusiji 'žensko pitanje' postajalo jedno od važnijih pitanja. tolstoj (osvjedočeni krelac od muža i promiskuitetni pohotnik), koji je po tom istom pitanju bio poprilično tvrd i nefleksibilan, a usto i strastveni poklonik velikog ženomrsca schopenhauera, prvu je verziju romana napisao tako da bludnicama očita bukvicu, pa je u ani utjelovio isključivo nepatvoreno zlo i porok.
s obzirom da je u to vrijeme već dobrano zapao u vjerski fanatizam, izvrnuta percepcija žene nametnula se sama po sebi kao logičan ishod.
no, kako to obično biva kod pisaca koji se postepeno zaljube u neki svoj lik, ana je, uslijed višegodišnjeg pomnog dotjerivanja, postajala sve složenija i zanimljivija, a lav sve zbunjeniji i nesigurniji u vlastitu poruku.
i eto ti belaja.

a samoubojstvo?
pa njegovi likovi često aktiviraju neke elemente svoje svjesti, dok neke druge potiskuju. neke potiskuju u podsvjest, drugi ostaju dio svjesti, a opet time ne postaju ništa više očiti. opisi stanja na granici svjesnog i nesvjesnog su odlični, ali meni su posebno genijalni prikazi ljudskih dnevnih i svjesnih mehanizama samozavaravanja.
šta nije genijalno izveden karenjinov obrambeni mehanizam pomoću kojeg živi tako da ne zna ono što cijelo vrijeme zna?
zar nije genijalno motiviran i vronski, koji nakon potpunog flopa u karijeri (nesvjesno?) koristi anu da na njezin račun ostvari i društvenu i psihološku dobit kao kompenzaciju za izgubljeni status?
doli se miri sa stivinom nevjerom, kiti se miri s porazom, levin se miri s ispraznošću. svatko od njih pronalazi svoju štaku.
jedino je impulzivna, senzualna i instiktivna ana neukrotiva. i, naravno, sasvim opasna. jer jedina u ključnom trenutku nije sposobna aktivirati prijeko potrebne mehanizme samozavaravanja.

zar je religiozno nadojenom, mesijanistički nastrojenom puritancu, svjesnom zaljubljenosti u vlastiti lik (nažalost, ne u kiti) preostalo išta drugo nego ubiti ludu kurvu? pa čak i da nije bio ništa od nabrojenog.

lepo si ti to izanalizirala. složićemo se da je ovakav roman za ono vreme bio avangarda u nekom smislu, u svakom smislu. zašto misliš da je ženomrzac? verski fanatizam?
meni se sviđa kako je dočarao tadašnju rusiju... verujem da su takve nekakve relacije postojale.
verujem da je postojala ana karenjina. i kiti i vronski. i ljevin.

[mimma7]

broj022 kaže:

lepo si ti to izanalizirala. složićemo se da je ovakav roman za ono vreme bio avangarda u nekom smislu, u svakom smislu.

naravno! pa od koga je proust učio tehniku unutarnjeg monologa ako ne od tolstoja.

broj022 kaže:

zašto misliš da je ženomrzac?

schopenhauer je izraziti ženomrzac sklon poligamiji. tolstoj je oduševljen schopenhauerom.

broj022 kaže:

verski fanatizam?

pa poznato je da je tolstoj u jednoj fazi života potpuno zabrijao na religiju, i to na neku vrstu evanđeoskog kršćanstva, čak do te mjere da je više propovijedao vlastite radikalne nazore negoli se bavio književnim radom. hodočastili su mu svih strana, a on je izigravao mesiju.
dok nije prećero do te mjere da su ga izopćili iz crkve.

broj022 kaže:

verujem da je postojala ana karenjina. i kiti i vronski. i ljevin.

ok.