"Die Unendliche Geschichte" - filozofske osnove jedne (ne samo) dečije knjige

[Sigmund]

Dalaj Sanja kaže:

Elem, etape Bastijanovog puta preobražaja su bile sledeće:

0. prolazak kroz granicu svetova (upadanje u svet fantazije)
.............................................
1. želja za stvaranjem
2. želja da bude lep
3. želja da bude snažan
4. želja da bude neustrašiv
5. želja da bude dobročinitelj (i još važnije: da ga smatraju za dobročinitelja)
6. želja da ga poštuju i da mu se dive
7. želja da vlada i organizuje svet onako kako on smatra da treba
x. želja da se vrati kući (jedina koja mu nije realizovana odmah, jer je tad još

bio pod ksaidinim uticajem "znao je da mora to da poželi sebi. Ali, on više nije gospodario svojim

željama")
8. želja da pripada nekoj zajednici
9. želja da ga neko voli takvog kakav je
10. želja da bude sposoban da voli

Ovo su sve etape preobražaja.
Prolazeći putem, Bastijan upada u zamke vlastitih ispunjenih želja, sve dok trenutka dok ne odbaci

aurin i odrekne se svih darova (ispunjenih želja), i tek tada mu biva moguće da pije na

izvoru Vode Života.

(posle ću detaljnije o svim fazama preobražaja)

Ovo je put svih heroja, napose solarnih heroja (Oziris, Adonis, Isus, itd.). Svi ti mitovi imaju istu strukturu.

Joseph Campbell to zove "monomit" - jedan sadržaj u različitim formama. Otprilike ovako:

nezadovoljstvo > osjećaj da ga nešto poziva > nadnaravna pomoć ili poruka > prelazak praga > put

iskušenja > susret sa božicom > seksualno iskušenje > pomirenje s ocem > preobražaj/apoteoza >

odbijanje povratka > ipak povratak > ponovni prelazak praga > sloboda (oslobađanje, spasenje, spoznaja...).

Kaže Campbell:
Once having traversed the threshold, the hero moves in a dream
landscape of curiously fluid, ambiguous forms, where he must
survive a succession of trials. This is a favorite phase of the mythadventure.
It has produced a world literature of miraculous tests
and ordeals. The hero is covertly aided by the advice, amulets,
and secret agents of the supernatural helper whom he met before
his entrance into this region. Or it may be that he here discovers
for the first time that there is a benign power everywhere supporting
him in his superhuman passage.

U ovo je onda umiješao budističku "bezželjnost", jer Buddha kaže da sva nesreća i patnja proizlazi

iz želja:

"Posijeci šumu želja,
a ne šumu drveća.
Iz šume želja
dolaze opasnost i strah"

(Dhammapada)

[1001 cipalica]

Dalaj Sanja kaže:

ksaida je simbol obmane koja obmanjuje vlastitom sličnošću s onim čemu je, zapravo, suprotnost.

Takve "obmane" kroz sličnosti suprotnosti imamo i u prirodi:

Možda će ti biti od kakvog značaja: Ludwig Giesz u knjižici Fenomenologija kiča piše baš o ovom obmanjivanju, između ostalog, i sličnošću. Nešto što izgleda kao pravo, a nije pravo, što na neki način potpada pod jednu od definicija kiča (kič kao neistinitost).

Evo jedan izvadak:

Fenomenoglogija kičerskih stanja, naravno, veoma je teško pitanje (a koliko je tek teža fenomenologija umetničkih stanja, koja se smatraju po sebi razumljivim). Ali, ovde valja najpre raščistiti neke stvari. Dešner, na primer, sasvim svesno ide ne ovu mogućnost: 'Karakteristično je za kič da je lažan. Život, međutim, kao takav, a to znači jedno stanje svesti, jedno osećanje po sebi, nikada nije lažan.' No, upkos svim saznajnoteorijskim teškoćama, koje se posebno isprečuju obazrivome psihijatru pri utvrđivanju antologije abnormalnih predstava, već se i na području banalne svakidašnjice može zapaziti dovoljan broj lažnih stanja. Ničeova kritika 'osećajčića' i 'punih grudi' kao argumenta ('mehur istine') Kjerkegorovo razotkrivanje 'očaja', Sartrova 'mauvaise foi', Hajdegerove 'nepravosti', Jaspersova 'egzistencijalna neiskrenost' -sva ta filozofska nastojanja kruže oko jedne osnovne činjenice: da postoji i lažni život. I to takav koji je istovremeno svestan svoje lažnosti. Lažnost i svest o lažnosti - premda najčešće prikrivene, pa ipak prisutne - istovremeno su tu. Otuda je takođe mogućno da se apelovanjem na ono pravo odstrani neiskrenost kao faktički način egzistiranja. Ovakva demaskirajuća funkcija ne javlja se prvi put tek s analizom bivstvovanja u egzistencijalnoj filozofiji, ona je prisutna već i u svakidašnjoj komici, zbog čega je kičerska neiskrenost posebno ljubomorno ugrožavana baš Nemezom komike (Kjerkegor).

Evo i link na knjigu:
http://www.scribd.com/doc/185185002/...enologija-Kica

[Dalaj Sanja]

Hvala!

[Dalaj Sanja]

@nitko:

Možeš li mi, molim te, staviti ovde opet onaj deo o pričama (ličnim pripovestima) koji si stavljao na chat?
Ja sam vrlo glupo sačuvala link na post umesto tekst

Hvala unapred

[Endekaideka1-11]

Endea sam prvi put čitao u dobi od 15 godina i to u originalu. Privukao me naslov - "Beskrajna priča". Nisam sve razumio, ali tekst nije bio previše težak. Tada sam čitao i sabrana djela Dostojevskog u originalu (na ruskom), pa mi se možda činilo da je Endeov njemački puno lakši tog ruskog. Istovremeno sam proučavao i egipatske hijeroglife, danski jezik, kvantnu fiziku, češki SF, klasike zena i svašta drugo, ne da mi se sada nabrajati. Nešto mi je od toga ostalo čak i danas, makar se Endea ne sjećam previše. Pišem trenutno jednu knjigu o hrvatskom tranzicijskom kiču i zato mi je tema zanimljiva. Podsjetit ću se malo i na Endea.

Možda je moj tadašnji život u knjižnici bio lažni život, a ovo što sada imam je pravi život. U svakom slučaju, u tom životu sam mogao čitati Endea i razmišljati o njemu. Nisam imitirao Endea, a za Borgesa tada još nisam ni čuo. Za njega ću saznati nekoliko mjeseci kasnije, sljedećeg ljeta, kad sam čitao jednu njegovu knjigu prevedenu na slovenski.

[Dalaj Sanja]

Uspela da nađem - ipak sam ga sačuvala. Zrela sam za penziju

Jedinstvo pojma osobnosti, pojma jastva, počiva u jedinstvu pripovijedanja koje povezuje rođenje, život i smrt kao pripovjedni početak, sredinu i kraj.

Opće je mjesto, kako za filosofe tako i za obične djelatnike, da se jedan te isti odsječak ljudskog ponašanja može valjano okarakterizirati na niz različitih načina. Na pitanje ''Što on to radi'', podjednako istiniti i primjereni odgovori mogu biti: ''Kopa'', ''Obrađuje vrt'', ''Vježba'', ''Priprema se za zimu'' ili ''Ugađa svojoj ženi''. Neki će od tih odgovora opisivati djelatnikove namjere, a neki nenamjeravane posljedice njegovih postupaka; nekih od tih nenamjeravanih posljedica djelatnik može biti svjestan, a nekih ne. Odmah je važno uočiti da svaki odgovor na pitanja o tome kako trebamo razumjeti ili objasniti zadani odsječak ponašanja pretpostavlja neki prethodni odgovor na pitanje o međusobnom odnosu tih različitih odgovora na pitanje ''Što on radi?''.
Jer ako je nečija osnovna namjera urediti vrt prije zime, a tek usputno također na taj način vježba i ugađa svojoj ženi, imamo posla s jednom vrstom ponašanja koju treba objasniti; ali ako je djelatnikova osnovna namjera vježbajući ugoditi svojoj ženi, tad imamo posla sa sasvim drugačijom vrstom ponašanja. U prvom slučaju događaj je smješten u godišnji ciklus kućanskih aktivnosti, a ponašanje utjelovljuje namjeru koja pretpostavlja naročitu vrstu okruženja (život u kući s vrtom) s osebujnom pripovjednom poviješću toga okruženja, u kojoj je taj odsječak ponašanja jedna epizoda. U drugom slučaju događaj se smješta u pripovjednu povijest jednoga braka – dakle vrlo različitog, premda srodnog, okruženja.

Drugim riječima, ponašanje ne možemo okarakterizirati neovisno o namjerama, a namjere opet neovisno o okruženjima koja te namjere čine razumljivima i samim djelatnicima i drugima. Za ideju okruženja, onako kako je ja razumijem, najvažnije je to da okruženje ima povijest, i to povijest koja ne samo da sadržava nego i mora sadržavati osobne povijesti pojedinačnih djelatnika, i to zato što bi bez okruženja i njegovih promjena u vremenu povijest pojedinačnog djelatnika i njegovih promjena u vremenu bila nerazumljiva. Dakako, jedno te isto ponašanje može pripadati mnogim okruženjima.
...
Određeno djelovanje identificiramo, dakle, isključivo pozivajući se (barem implicitno, ako već ne eksplicitno) na dvije vrste konteksta: s obzirom na njegovu ulogu u djelatnikovoj osobnoj povijesti, te s obzirom na njegovu ulogu u povijesti okruženja kojima pripadaju. Na taj način, ustanovljujući kakva je bila uzročna djelotvornost djelatnikovih namjera, te koliko su uspješno ili neuspješno njegove kratkoročne namjere konstituirale dugoročne namjere, mi sami ispisujemo nastavak tih povijesti. Svojevrsna pripovjedna povijest pokazuje se osnovnim i bitnim žanrom ljudskog djelovanja.

Prema tome, ljudska djelovanja uopće prikazujem kao uprizorene pripovijesti. Pripovijest nije pjesničko, dramsko i romaneskno djelo što promišlja događaje koji nisu imali nikakav pripovjedni red dok im ga nije nametnuo pjesnik ili pisac; pripovjedni oblik nije ni krinka ni ures. Barbara Hardy je, tvrdeći to isto, napisala kako ''sanjamo u pripovijestima, sanjarimo u pripovijestima, sjećamo se, slutimo, nadamo se, očajavamo, vjerujemo, sumnjamo, snujemo, revidiramo, kritiziramo, konstruiramo, ogovaramo, učimo, mrzimo i volimo pripovjesno''.

Da bismo uspjeli prepoznati i shvatiti ono što netko čini, događaj uvijek smještamo u kontekst nekolicine pripovjednih povijesti (kako osobnih povijesti dotičnih pojedinaca, tako i povijesti okruženja u kojima djeluju i trpe). Djelovanja drugih sebi činimo razumljivima na taj način zato što samo djelovanje ima bitno povijestan karakter. Upravo zato što svi mi svoj život proživljavamo kao pripovijest i zato što ga shvaćamo u smislu pripovijesti koju proživljavamo, pripovjedni je oblik primjeren za shvaćanje djelovanja drugih. Priče se žive prije nego što budu ispričane.

Djelatnik je ne samo akter nego i autor. Na ono što je djelatnik u stanju razumljivo reći i učiniti snažno utječe činjenica da mi nikada nismo nešto više (ali ni manje) od su-autora svojih vlastitih pripovijesti - jedino u mašti živimo u pričama u kojima želimo. U životu smo uvijek sputani stanovitim ograničenjima. Stupamo na pozornicu koju nismo kreirali i postajemo dijelom zbivanja koje nismo prouzročili. Svatko od nas, bivajući glavni lik u vlastitoj drami, igra sporedne uloge u dramama drugih, a svaka drama ograničava ostale. ...

Na pitanje ''Što mi je činiti?'' mogu odgovoriti samo ako sam u stanju odgovoriti na prethodno pitanje, ''Koje priče ili kojih priča sam ja dio?''. Drugim riječima, u ljudsko društvo stupamo s jednim ili više pripisanih karaktera – uloga koje su nam dodijeljene – i mi ih moramo naučiti da bismo mogli razumjeti kako drugi reagiraju na nas i kako naše reakcije na njih mogu biti protumačene. Upravo kroz slušanje priča o zlim maćehama, izgubljenoj djeci, dobrim ali zavedenim kraljevima, vučicama što doje blizance, najmlađim sinovima što ostaju bez nasljedstva pa moraju sami uspjeti u životu i najstarijim sinovima što rasipaju svoje bogatstvo pa odlaze u progonstvo živjeti među svinjama... djeca uče, ili pak krivo uče, što je dijete a što roditelj, koji su mogući likovi u drami u koju su rođenjem dospjeli, te kako svijet općenito funkcionira. Uskratite djeci priče i ona će ostati dezorijentirana, nesigurni mucavci u svojim djelima kao i u govoru. Stoga nema drugog načina da nam se omogući razumijevanje bilo kojeg društva, uključujući i naše vlastito, osim kroz određeni broj priča koje čine njegov prvotni dramski potencijal. Mitologija se, u svom izvornom značenju [''govorenje priča''], nalazi u srcu stvari.

Sada se možemo vratiti na pitanje od kojega smo krenuli: u čemu se sastoji jedinstvo individualnog života? Odgovor glasi: to je jedinstvo pripovijesti utjelovljene u pojedinačnom životu. Upitati ''Što je za mene dobro?'' znači upitati kako bih najbolje mogao živjeti to jedinstvo i privesti ga ispunjenju i svršetku. Kada se netko žali – kao što čine neki od onih koji pokušavaju ili počine samoubojstvo – da mu je život besmislen, taj se često, a možda i karakteristično, žali da mu je pripovijest vlastita života postala nerazumljivom, da se ne kreće prema nikakvu vrhuncu ili telosu. Stoga se takvoj osobi čini da nema nikakva smisla učiniti jednu stvar umjesto druge u ključnim životnim situacijama.

(Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

[Endekaideka1-11]

SEYTON
The queen, my lord, is dead.

MACBETH
She should have died hereafter;
There would have been a time for such a word.
To-morrow, and to-morrow, and to-morrow,
Creeps in this petty pace from day to day
To the last syllable of recorded time,
And all our yesterdays have lighted fools
The way to dusty death. Out, out, brief candle!
Life's but a walking shadow, a poor player
That struts and frets his hour upon the stage
And then is heard no more: it is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing."

(Shakespeare, Macbeth, 5. čin, prizor 5)


Ako život upravo jest priča, ili skup raznih priča, a pripovjedač tih priča jest onaj koji ih pripovijeda - sam sebi - onda je u ovom času Macbeth poludio. Za njega je priča njegovog života "priča koju priča luđak". Ali znamo da je autor Macbetha Shakespeare, iz njegove perspektive priča njegovog komada "Macbeth" ima smisla, iako unutar te priče ima smisla (dramatskog) likvidirati glavnog junaka koji je poludio. Ako gledamo na meta-razini, "Shakespeare" je samo lik, pisac komada u priči našeg života, netko tko je postojao u dosta davnoj prošlosti. Tko je stvarno "Shakespeare" mi ne znamo, znamo samo tko je taj lik kojeg imamo u našoj osobnoj priči. Ako smo i mi lik u nečijoj priči, ne znamo kakav smo lik, ali također ni taj netko ne zna kakav smo mi lik stvarno, taj netko priča priču o nama, ali tko smo mi stvarno, zapravo?

Bog je lik koji navodno ima sveznanje. On je izvan vremena, i zna sve o prošlosti i budućnosti. To je potrebno jer bi inače beskonačnom rekurzijom postojao beskonačni niz pripovjedača od likova u našoj glavi, preko nas samih, pa do zamišljenih pripovjedača naše životne priče i pripovjedača u kojima su oni likovi. Jedna takva šema beskonačne rekurzije s varijacijama je dana u 1001 noći, gdje neki lik postaje pripovjedač neke druge priče, dok pak u toj drugoj priči lik može postati pripovjedač neke treće, koji može opet biti lik u početnoj priči ili čak pripovjedač te priče... Sve to skupa tvori prostor naše svijesti. Niz pripovjedača.

Priča se razlikuje od romana u smislu da je kod klasičnog romana taj prostor zatvoren, on ima jednog pripovjedača koji ima apsolutno sveznanje i isključen je iz radnje kao što je i Bog isključen iz radnje romana, dok kod modernih oblika pripovjedanja kao što je i taj Endeov može dolaziti do komuniciranja pripovjedača s likovima i drugih pojava koje trgaju klasičnu strukturu romana i pretvaraju je u nešto postmoderno, roman-rijeku, itd. A s druge strane imamo i ono što prethodi romanu, u kojem još nije bio osviješten pripovjedač, nego imamo u srednjovjekovnim tekstovima samo navođenje "i učini to... zatim to.. zatim to... itd."

Vremenski smještaj pripovjetke je također važan. Dat ću za to jedan primjer. U "Pričama iz davnine" I.B.Mažuranić radnja je smještena u prošlost zato da bi se odmakom od sadašnjosti pričalo o nečem univerzalnom. Taj je postupak umjetnički opravdan. U "Šumi Striborovoj", toj tako hrvatskoj priči u kojoj se naslućuje i neka marijanska pobožnost našeg naroda koje nema u drugim kršćanskim kulturama, starica majka bira svoju nesreću koja joj je draža od sve sreće ovoga svijeta i tako se rasprši magija kojom je guja postala snaha. To je simbolički prikaz uništavanja kiča, snaha-guja je simbol kiča, lažnoga, onoga što se pretvara da je pravo, a samo mu nalikuje (zapravo je guja, a ne žena). Kič se tu uništava tako da se bira istina, pa ma kako bila strašna i nesretna umjesto lažne sreće. S druge strane imamo Ivana Aralicu, koji svoje povijesne romane stavlja u prošlost ne zato da bi odmakom od sadašnjosti govorio o univerzalnom, nego da bi preslikavanjem sadašnjosti u prošlost govorio o partikularnom. Njegova prošlost je sadašnjost preslikana u idealni svijet prošlosti, koja služi kao naputak za sadašnjost, kakva bi sadašnjost TREBALA biti. Njegova je prošlost preskriptivna za sadašnjost, ona sadašnjosti nameće lažnu sliku "sve sreće ovoga svijeta" smještene u neko seoce u prošlosti, zauzvrat za istinu koja postoji u sadašnjosti i koja nije nimalo "prekrasna". To je jedan mitomanski postupak koji je, za razliku od antičkih mitova, postao kič. Zašto? Jer antički čovjek razlikovao se po svojoj svijesti od današnjeg čovjeka. Za antičkog čovjeka mit je bio način prihvaćanja stvarnosti, doživljavanja katarze, spoznaje kroz uranjanje u stvarnost preko mitoloških likova. Antički čovjek nije u sebi imao pripovjedača priča kakvog mi danas imamo, nego više duhova, likova, koji su međusobno pripovijedali, u antičko vrijeme vidjeti natprirodna bića oko sebe je bilo normalno, pa i pričati s takvim bićima. Srednjovjekovni čovjek također je vjerovao u natprirodne pojave, u vještice, vraga, zmajeve. Araličini likovi su moderni ljudi koji su smješteni u starinsko okruženje i upravo to predstavlja kič, sama struktura modernog, zatvorenog romana koja je neprimjerena onome što želi reći, da je tadašnje vrijeme bilo bolje i da je preskriptivno za sadašnjost, što se kosi sa strukturom svijesti likova koji bi onda također morali imati tadašnju svijest, svijest heroja koji se bori sa zmajem, za čast, kao vitez, a ne današnju svijest čovjeka koji je iz komunističke partije uskočio u kapitalističku nacionalističku tranziciju, e da bi se bolje prodao i materijalno situirao. U tome je kičeraj svih tih današnjih vitezova, trenkovih pandura i drugih redizajniranih relikata prošlosti koji nikada nisu ni postojali u tom obliku. Uzeo sam sad za primjer Aralicu, ali isto bi se moglo reći i za Jergovića i njegove pripovjesti, za njegovu "Rutu" Tanenbaum koja nikad nije postojala... Vrhunski liberalni kič po mjeri "građanskog" društva koje zapravo nikada u tom obliku i na našim prostorima nije postojalo, osim kao komunistički opančari koji su uskočili u tuđe vile (ali su prethodno poubijali ukrasne ptice, popišali se po zastorima i držali ovce i koze u salonu). Ili za nekog drugog polit-nabildanog izideologiziranog pisca, pa i za Krležu (nije postojao Petrica Kerempuh na način na koji je postojao Till Eulenspiegel, nisu u Hrvatskoj nikada postojali Glembajevi kao Budenbrokovi...) ili i strane pisce kao Margarite Yourcenar (Hadrijanovi memoari) koja pod krinkom nekog rimskog imperatora prodaje čovjeka liberalnog društva današnjice.

Tako zapravo ti pisci postaju nešto kao likovi u našoj postmodernoj balkanskoj verziji Macbetha u kojoj ima krvi do koljena samo zato da bi se istjerala vlastita lažna istina, miloševići i arkani stupaju ruku pod ruku s jergovićima, julijem cezarom, henrikom osmim, junacima igre prijestolja, dubrovačkim špijunima na španjolskom dvoru, vitezovima okruglog stola kralja artura, sir lancelota i galahada, rafaela bobana i jure francetića, princa eugena, dide i slavka kvaternika, ive lole ribara, palunka i njegove žene, ivana gorana kovačića, vladimira nazora, gej braće svezane i oralno zadovoljene u UNS-ovoj tamnici pokraj nekadašnje džamije na današnjem Trgu žrtava fašizma, manekeni za gel za kosu, vrtni patuljci, rip van vinklei osuđeni da svakih 40-50 godina nakon buđenja i izlaska iz pećine ponavljaju svoju krvavu povijest jer iz nje ništa nisu naučili.

S praktične strane, smatram da bi trebalo malo proučiti naratologiju, na primjer V Biti i naravno strani Bal, Barthes, Davis, Eco, Felman, Todorov, Genette, Gelley, Iser, Johnso, Rastier, Waldmann, Winnett, Greimas,.... za početak, pa onda nešto novije.

[Dalaj Sanja]

Bog je lik koji navodno ima sveznanje. On je izvan vremena, i zna sve o prošlosti i budućnosti. To je potrebno jer bi inače beskonačnom rekurzijom postojao beskonačni niz pripovjedača od likova u našoj glavi, preko nas samih, pa do zamišljenih pripovjedača naše životne priče i pripovjedača u kojima su oni likovi. Jedna takva šema beskonačne rekurzije s varijacijama je dana u 1001 noći, gdje neki lik postaje pripovjedač neke druge priče, dok pak u toj drugoj priči lik može postati pripovjedač neke treće, koji može opet biti lik u početnoj priči ili čak pripovjedač te priče... Sve to skupa tvori prostor naše svijesti. Niz pripovjedača.

U 1001noći mislim da se radi o šestotoj po redu noći, kada Šeherezada počinje da priča svoju priču: priču o šahu koji je svako veče drugu devojku s kojom provede noć osuđuje na smrt - sve dok ne naiđe na onu koja ga opčinjava svojim pričama, na način da svako veče priču ostavi nedovršenom
(što vrlo asocira na Endeove "slobodne krajeve" u Beskrajnoj priči, koje završava rečenicom "ali to je jedna druga priča, koja će biti ispričana drugi put" );
i tako, u šestotoj priči, imamo priču o devojci koja priča različite priče, sve do šestote noći, kada počinje da priča priču o samoj sebi koja priča priče sve do šestote noći kada...

Tako se stvara efekat beskonačnosti, efekat "ogledala u ogledalu".
mislim da i Borhes priča o ovome u "Magias Parciales del Quiote".

Samo ogledalo može biti simbol laži (ili kiča, ako ga želiš uvoditi u priču) jer daje vrlo sličnu ali obrnutu sliku stvarnosti.
(Borhes je pričao kako se od najranije mladosti plašio ogledala - aja se sećam da sam ga se ja plašila u detinjstvu)

Ende je često koristio ogledalo suprotstavljeno drugom ogledalu - kao simbol beskraja.
(drugo ogledalo poništava efekat prvog, ali prvo onda odražava taj poništeni efekat naopako, da bi drugo opet ispravljalo, i tako do u beskonačnost)

"Ogledalo u ogledalu" je lavirint beskraja, lavirint s beskonačno mnogo ćorskokaka laži i beskonačno mnogo prolaza; umešnost prolaženja je umešnost razvrstavanja istinitog od lažnog.

Što se tiče broja pripovedača, naveo si dve mogućnosti:
- jedan pripovedač, koji zna istoriju i budućnost, kreator priče koji drži sve njene konce u rukama (bog)
- beskonačna mreža pripovedača, gde svaki lik svakog pripovedača može postati pripovedač i utkati nit svoje pripovesti u Beskrajnu priču

Rekao si da je kod Endea ovo drugo slučaj - to nije sasvim tačno.
Kod Endea je na snazi istovremeno oboje: (to je ono pitanje o determinizmu naspram slobodne volje: da li je sve predodređeno ili možemo da utičemo na put; Ende kaže: oboje)

U jednom delu knjige Detinja Carica naposletku dolazi do Starca s Lutajućih Planina - to je očajnički potez, nastojanje da privoli Bastijana da konačno voljno uskoči u priču (jer je on u tom trenu unezveren od straha jer je osvestio šta se dešava, ali još nema hrabrosti da pređe crtu).
Starac s Lutajućih Planina živi u ogromnom jajetu (jaje kao simbol prolaza iz jednog sveta u drugi) i ispisuje Beskrajnu priču - on je taj vanvremenski, neutralni pripovedač.

[Dalaj Sanja]

U "Šumi Striborovoj", toj tako hrvatskoj priči u kojoj se naslućuje i neka marijanska pobožnost našeg naroda koje nema u drugim kršćanskim kulturama, starica majka bira svoju nesreću koja joj je draža od sve sreće ovoga svijeta i tako se rasprši magija kojom je guja postala snaha. To je simbolički prikaz uništavanja kiča, snaha-guja je simbol kiča, lažnoga, onoga što se pretvara da je pravo, a samo mu nalikuje (zapravo je guja, a ne žena). Kič se tu uništava tako da se bira istina, pa ma kako bila strašna i nesretna umjesto lažne sreće.

Jednom sam - mislim čak ovde negde - davala svoju analizu "Šume Striborove" (inače, meni veoma draga bajka iz detinjstva).
prilično je drugačija od tvoje, ali, sad kad čitam tvoju - čak mi se više sviđa. Valjda mi je falilo životno iskustvo da bih mogla ispravno da shvatim to "više voli vlastitu nesreću od sve sreće ovoga svijeta" - gde svakako nisam smela zanemariti da je sreća koja joj je nuđena privid.

Kao u matriksu: izbor između gorke pilule istine i slatke pilule života u iluziji.

[Endekaideka1-11]

Dalaj Sanja kaže:

Jednom sam - mislim čak ovde negde - davala svoju analizu "Šume Striborove" (inače, meni veoma draga bajka iz detinjstva).
prilično je drugačija od tvoje, ali, sad kad čitam tvoju - čak mi se više sviđa. Valjda mi je falilo životno iskustvo da bih mogla ispravno da shvatim to "više voli vlastitu nesreću od sve sreće ovoga svijeta" - gde svakako nisam smela zanemariti da je sreća koja joj je nuđena privid.

Kao u matriksu: izbor između gorke pilule istine i slatke pilule života u iluziji.

"Beskonačna priča donosi samo umor, puno je bolje zadržati svoje misli za sebe."

To nisam ja rekao, nego netko drugi. Priča (lažna) dolazi od želje, a želja opterećuje. Oslobađanje od želje smiruje. Govor postaje neiskren, lažan zbog želje da se nešto dobije, no ako želje nema, govor čovjeka je kao govor prirode koji je štedljiv i ne rasipa energiju lamačući u prazno. Kako se onda kroz "beskonačnu priču" dolazi do istine? Kroz beskonačni odraz ogledala u ogledalu? To je samo struktura. Budistima je sve struktura, a to sve je zapravo ništa, jer smatraju da to što struktura odražava zapravo ne postoji, - postoji samo odraz kroz strukturu, a na kraju budući da ništa ne postoji suštinski, ne postoji ni ta sama struktura kao neka krajnja suština. Zato su budisti bliski po toj osnovi egzistencijalistima, po tom negiranju suštine, Boga, izvora postanka. Samo je priča, ali nije i pripovjedač. Pripovjedač bira svoju priču, kreira je iz ničega, to u stvari kažu egzistencijalisti. Monoteističkim religijama i filozofijama kao što su Kjerkjegorova, Ničeova, Šopenhauerova, bitan je pripovjedač, a ne toliko struktura. Kjerkjegor žrtvuje strukturu da bi došao izvora, on se želi osloboditi svoje priče kroz apsolutnu vjeru kroz koju se poništava i ponovo nalazi, a Niče obrnuto, poništava Boga i njegovu priču da bi se kroz ne-vjerovanje i svoju iluzornu moć vratio u neku vlastitu priču. Šopenhauer je između, kao i Ende. Neka sredina. Njegov je Bog stvaralačka volja, zapravo ga negira kao neku suštinu, osobu, ali i mi kroz svoju Volju možemo biti mali stvaratelji ako odražavamo sjaj kao što u prirodi mjesec odražava sunce, ako nešto energije stvaranja navedemo na svoj mlin i svoje priče uključimo u mrežu beskonačnih priča stvaranja.

Kant je pretpostavio da postoji nešto neovisno od uma (transcendentni objekt, stvar-po-sebi) koji je izvan domašaja naših osjetila, a koji je izvor naših osjeta. Schopenhauer se s time nije složio, kao ni njegov učitelj Schulze. To je pozicija transcendentalnog idealizma, a Schopenhauer se tu zaustavlja. Kjerkegor bi vjerojatno nastavio, ali ne bi došao do onog do čega je došao Schopenhauer, da zapravo postoje dvije stvari "Volja" i "Reprezentacija", odnosno izvor i odraz, predmet i otisak. I da je to jedna te ista stvarnost, samo iz različitih perspektiva. Kao što elektron i foton u kvantnoj mehanici mogu biti val ili čestica, ovisno kako se gleda, iz koje perspektive. Tvorac odraza = odraz i odraz = odraženo, ali ipak ovisi i o onome tko gleda i načinu na koji gleda hoće li se istinito ili lažno vidjeti. O tome što taj koji gleda unutar sebe odražava, u svojoj unutrašnjoj sobi sa zrcalima. Ovo prvo je "reprezentacija" a drugo je "volja".

http://plato.stanford.edu/entries/schopenhauer/

Svijet je samo volja, volja za svojom pričom, a i mi dijelimo tu volju u sebi.
Što je ta volja? Ne znam. Slijepi, iracionalni impuls života. Krik svjetla u tami.

Kako god pogledaš, zrcalo bez svjetla nema puno smisla, ono mora nešto odražavati. Ako postoji izvor, sunce, zrcalo je kao mjesec, ono nema svoje vlastito svjetlo samo od sebe, a zrcalo koje odražava zrcalo također ga nema... Zrcalo je djelo, trag, a sunce je ono što nazivamo autor djela, stvaratelj, osoba koja ostavlja trag iza sebe. Ne mogu voljeti osobu, jer previše je bolno gledati izravno u sunce i oči bi mi izgorile, a i sam nosim neko sunce u sebi, ali zato mogu voljeti djelo koje ga odražava, koje je kao mjesec, varljivo, malo raste, malo opada, nekad je sasvim prazan, a nekad pun pa nekad djeluje kao da je autor u potpunosti vidljiv u tom odrazu, tragu. Izrečen nesvjesnim govorom prirode.

[Dalaj Sanja]

Endekaideka1-11 kaže:

"Beskonačna priča donosi samo umor, puno je bolje zadržati svoje misli za sebe."

To nisam ja rekao, nego netko drugi.

ko?

Priča (lažna) dolazi od želje, a želja opterećuje.

lažna priča dolazi od želje da se obmane (bilo sebe, bilo drugog)

Oslobađanje od želje smiruje. Govor postaje neiskren, lažan zbog želje da se nešto dobije, no ako želje nema, govor čovjeka je kao govor prirode koji je štedljiv i ne rasipa energiju lamačući u prazno. Kako se onda kroz "beskonačnu priču" dolazi do istine? Kroz beskonačni odraz ogledala u ogledalu?

Ne znam odakle sad ideja dolaženja do istine preko "beskonačne priče".
Beskonačna priča je metafora za svet ideja, za beskonačno more individualnih pripovesti koje su nužno isprepletene.
No do istine (o sebi, do samospoznaje) se dolazi prelaženjem granice racionalnog, kada se povezujemo s beskonačnim, uz mogućnost da u njemu izgubimo sebe, ali i uz mogućnost da dođemo do samospoznaje (od nas zavisi)

Zato su budisti bliski po toj osnovi egzistencijalistima, po tom negiranju suštine, Boga, izvora postanka. Samo je priča, ali nije i pripovjedač. Pripovjedač bira svoju priču, kreira je iz ničega, to u stvari kažu egzistencijalisti.

mhm, da.
Ali Ende to ne kaže (a jest budista, očito budista ima raznih, pa i onih koji ne negiraju boga)

Već sam ti pre dva komentara pojasnila da Ende ne negira The Pripovedača.

Tvorac odraza = odraz i odraz = odraženo, ali ipak ovisi i o onome tko gleda i načinu na koji gleda hoće li se istinito ili lažno vidjeti. O tome što taj koji gleda unutar sebe odražava, u svojoj unutrašnjoj sobi sa zrcalima. Ovo prvo je "reprezentacija" a drugo je "volja".

http://plato.stanford.edu/entries/schopenhauer/

hvala.

Svijet je samo volja, volja za svojom pričom, a i mi dijelimo tu volju u sebi.

na koji je način delimo u sebi?

[Endekaideka1-11]

Dalaj Sanja kaže:

ko?

Neki Kinez, mislim Konfučije ili Laoze.

Dalaj Sanja kaže:

lažna priča dolazi od želje da se obmane (bilo sebe, bilo drugog)

U neku ruku, da, samo nismo mi uvijek svjesni toga da obnanjujemo sebe i drugog. Ego stalno obmanjuje i želi ono što ne može. Jer nema smisla. Posjedovati nešto samo po sebi nema smisla. Osobe mogu stupati u odnose, neki odnos može imati neke osobine, osobine kontrole, nadzora, ali ne može se nešto zaista "posjedovati". To je kao prvo obmana samoga sebe, a onda i drugih, pa na kraju i cijeloga svijeta.

To me podsjeća na onu priču o ptici koja se kitila tuđim perjem misleći da će stavljanjem tuđeg perja na sebe poprimiti osobine te druge ptice. Ali neće. A šojka kreštalica nije uspjela lijepo zapjevati iako je imala i prirodno lijepo perje.

Dalaj Sanja kaže:

Ne znam odakle sad ideja dolaženja do istine preko "beskonačne priče".
Beskonačna priča je metafora za svet ideja, za beskonačno more individualnih pripovesti koje su nužno isprepletene.
No do istine (o sebi, do samospoznaje) se dolazi prelaženjem granice racionalnog, kada se povezujemo s beskonačnim, uz mogućnost da u njemu izgubimo sebe, ali i uz mogućnost da dođemo do samospoznaje (od nas zavisi)

Jer smo nekako skrenuli na to razmišljanje o pravom/lažnom, što uvjetuje nastanak kiča... Ovaj način spoznaje istine mi se sviđa. Obično ga i primjenjujem, osim kad mi to um ne dopusti. Jer sam imao neki udes s njim, doduše dosta davno je to bilo, i nekad se ponaša kao razbijena vaza, ne možeš uliti vodu da se ne raspadne, kao da negdje fali neki komadić. Ali to i jest samospoznaja, zar ne? Onda je sve u redu. Ja sam doista bio izgubio "sebe", na duže staze, i našao sam opet "sebe", nakon dosta vremena. Jedna me je osoba prodrmala, kao kad te tresne struja i nešto je opet kliknulo. I sad se mogu fino opet izgubiti na kratko i opet pronaći. Ide mi.

Dalaj Sanja kaže:

mhm, da.
Ali Ende to ne kaže (a jest budista, očito budista ima raznih, pa i onih koji ne negiraju boga)

Već sam ti pre dva komentara pojasnila da Ende ne negira The Pripovedača.

Ne negira on, nego neki filozofi kao Niče, iako on nije bio budista. Nego navodim Šopenhauera kao nekog tko je po tome bliže Endeu, jer ostaje u okviru dualizma. Kod Šopenhauera je to "volja" i "reprezentacija", a kod Endea "pripovjedač" i "priča". Ispričavam se što se ne izražavam jasno, jer kad bih htio stvarno sve iznijeti što mislim na tu temu trebalo bi mi puno više, bar jedna knjiga, ako ne i više njih. A jedva imam vremena i za ovo. Elem, možda sam pogriješio, ja predlažem Šopenhauera. Njega su dosta voljeli umjetnici jer nije baš "tvrdokuhan" kao ovi drugi filozofi. A nije ni Niče, doduše. Niče je bio pomalo budalast, ali se s time dosta dobro nosio. A imao je i sestru koja mu je pomagala. Brkove si je sam uređivao, imao je tu naviku, no ona ga je upozoravala na neke druge stvari. U to vrijeme u Njemačkoj i Austriji bordeli su bili česta pojava i Niče je negdje pokupio sifilis. Kažu da mu je to davalo pomalo krila, jednu malo neobičniju inspiraciju, osobito u kasnijim godinama. I Tomasu Manu isto. A egzistencijalisti tek nemaju nikakve veze s Bogom i ne priznaju ga. Zato mi nikad nisu bili simpatični, iako je razložno to što kažu. Previše su mračni. Depresivni. Nema tu optimizma, ne samo zbog nepostojanja Boga, nego i zbog te neke potrebe da čovjeka iskuju u nekakvog Golema, biće koje samo sebe stvara, vuče za kosu iz rijeke, a kad tamo i sam Sartre je napravio toliko budalaština da je to užas. Mislim da je i podržavao komunizam u Kini, Mao Zedonga, kulturnu revoluciju, čak i komunizam u Rusiji. A ne bi nikad priznao, jer su mu u Francuskoj dali status super-intelektualca. Onoga čije se mišljenje uzima bezrezervno, kao što nitko ne pita je li nacionalni park zaista lijep. On mora biti lijep. Vian u kasnijim godinama nije mogao podnositi Sartrea, gadno se s njime zakačio iako su u mladosti bili prijatelji i slagali su se u mnogim stvarima. Iako ne baš svima. U jednom Vianovom romanu postoji lik Jean Sol-Partre, vrlo antipatičan, koji je očito izmišljen po uzoru na Sartrea. Ali dosta sad o Sartreu. Pljuvat ću po vašim grobovima. Otkud mi sad to?

Dalaj Sanja kaže:

hvala.

na koji je način delimo u sebi?

Imamo volju i nismo samo lutke na koncu vanjske volje koja priča svoju priču o nama, jer kad ta vanjska priča "ulazi u nas", interferira s nama, i mi interferiramo s njom. Možemo stvarati svoju priču. Volja je prvo kao sjeme, kvanti informacije. Pomalo raste i nakon što ojača proklija i izraste kao biljka. Prima nešto izvana u sebe kao jezikovu juhu i preoblikuje. Onda nešto hoće iščupati biljku i ona se ne da. Ima volju. Drži se korijenom za tlo i ne pušta, a listovima ide gore, prema Suncu. Ne znam kako bih to drukčije objasnio. Mi počinjemo od reprezentacije, u nekom "stadiju zrcala" se oformimo kao osoba, sposobna za komunikaciju i iz toga nikne subjektivna volja, svjetlo (val), koja poništi tu osobu (česticu) i krene u avanturu transgresije. Ali prethodno se mora poništiti želja o kojoj sam govorio na početku, naime lažna želja, za posjedovanjem sebe i drugih koja dolazi od materijalne (čestične) prirode.

Volja nije volja "za posjedovanjem", što bi kao odnos bilo zatvoreno u sebi (to je želja), nego prelazi granicu (transgresija) briše se (kao val) i opet pronalazi sebe (česticu). Ne polazi od sebe unaprijed iskonstruirane i zadane da bi uzimala nešto vanjsko k sebi. Dualna (kvantnomehanička) priroda stvarnosti je metafora za ono što mi jesmo - svijet je sastavljen od čestica koje su istovremeno i valovi, ali i mi smo to isto. Volja je kao val, reprezentacija kao čestica (subjekt) - mi "u sebi" već imamo valovitu prirodu dok se doživljavamo kao nepromjenjive čestice, ali u momentu kada smo val gubimo sebe kao česticu. Val može prolaziti tamo gdje čestica ne može. On interferira s drugim valovima, a čestica je sama. Zato bez volje (i nestajanja čestične prirode) nema transgresije, a nema ni stvarne komunikacije (interferencije).

http://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment

[Dalaj Sanja]

najpre hvala Endekaideki na učešću.

No, moram dalje.

Zna li neko da mi odgovori na sledeće:

Dalaj Sanja kaže:

ne razumem se u fiziku ič, pa ako bi neko mogao da mi kaže ima li sledeće bilokakvog smisla.

Citati su pasusi iz dve price: u prvoj student sedi na mansardi I uči:

u drugoj, označava se vreme dolaska voza na stanicu:

Meni koja nemam blage veze s fizikom ovo deluje kao proklizavanje u potpuni besmisao - ako ima nekog smisla i objašnjivo je, molim upućene da mi objasne.

Fala vi.

Ovo mi je poveznica s jednom drugom Endeovom pričom gde razmatra odnos racionalno-iracionalno, i priča ima smisla u oba slučaja: i ako to gore ima smisla i ako nema, samo što se taj smisao onda bitno razlikuje.

Dalje pitanje:

U jednoj priči iz zbirke "Ogledalo u ogledalu" priča se o stanovnicima neke zemlje koji se bave naizgled besmislenim poslom: viševekovnom izgradnjom mosta koji nikad neće biti izgrađen, a koji treba da ih spoji sa "drugom stranom".

Niko od njih i nema pojma ima li koga na drugoj strani, da li ta druga strana uopšte i postoji, a svesni su uzaludnosti posla jer "takav most može biti sagrađen jedino ako se istovremeno gradi s obe strane".

U okviru te zemlje razvile su se dve religije, "jednostranci" (koji veruju da druge strane i nema) i "polovnjaci" (koji veruju da druge strane ima, ali nam nije dostupna).

paradoksalno, saobraćaj se na mostu između dve strane odvija vrlo živo, vrši se trgovina i razmena usluga.
U priči o tome piše ovo:

Strancima je teško da prihvate da ovu činjenicu, koja za njih predstavlja jasnu protivurečnost, mi prihvatamo bez problema i sa njom živimo. Naša religija nam zabranjuje – i tu nema razlike između polovnjaka i jednostranih, da sumnjamo u to da postoji samo ona strana mosta koju smo sami sagradili.

Dalje piše:

Preduslov za odvijanje saobraćaja je upravo taj da je on nemoguć.

Zatim je zanimljiv sledeći deo:

Prilikom sklapanja brakova - koji, uostalom, i nisu retki - između ćerke ili sina naše zemlje s ćerkom ili sinom od preko puta, on ili ona svečano priznaje da ne postoji. Razlika između naših dveju veroispovesti sastoji se u tome što formula kod jednostranih glasi: "Došao sam niotkuda, stoga mesto moga porekla ne postoji. Stoga sam ja niko, i zato te uzimam za muža(ženu)."
Kod polovnjaka formula glasi: "Odatle odakle dolazim nisam mogao da dođem, prema tome, ja nisam ovde, i zato te uzimam za muža (ženu)"

most sa "drugom stranom" koji se gradi je očito izgradnja racionalnog dela čoveka, razvoj razuma.

Nevidljivi deo mosta, koji očito postoji iako graditelji (oni koji insistiraju da je razum jedino na šta se čovek može osloniti) negiraju njegovo postojanje (kako bi se, inače, odvijala razmena) - mora biti nešto što je "istovremeno građeno s druge strane", ili nešto što je oduvek postojalo s druge strane (pa su graditelji "dogradili" racionalnu polovinu)

Paradoksi koji se navode su analogija za paradokse u koje čovek inače upada, ukoliko svet ograniči samo na razumom spoznatljivo.

Venčanja su, verujem, analogije za neprestanu i živu, stvarnu povezanost i isprepletenost racionalnog i iracionalnog sveta.

No, koga bi predstavljali "jednostranci" i "polovnjaci"?

[Sigmund]

Ono prvo su fragmenti matematičkih formula iz teorije relativnosti, kao što si i sama napisala. Objašnjivo je utoliko ukoliko je objašnjiva i teorija relativnosti.

Dalaj Sanja kaže:

Niko od njih i nema pojma ima li koga na drugoj strani, da li ta druga strana uopšte i postoji, a svesni su uzaludnosti posla jer "takav most može biti sagrađen jedino ako se istovremeno gradi s obe strane".

U okviru te zemlje razvile su se dve religije, "jednostranci" (koji veruju da druge strane i nema) i "polovnjaci" (koji veruju da druge strane ima, ali nam nije dostupna).

To je metafora apsolutne ideje, odnosno "ideje o ideji", ili ako hoćeš - pojma, silogizma, samosvijesti, samodistinktivnog ili samoreferentnog sustava, ili subjekt/objekt sinteze - što su sve izrazi jedne te iste apsolutne ideje. Odnosno, svi ti termini na određenoj apstraktnoj razini imaju jedno te isto značenje.
Jednostranci su hegelijanci. Citirajući po sjećanju, kaže otprilike ovako: "čovjek misli da nešto stoji u pozadini stvari, kao da je stvar zavjesa iza koje se nalazi njena prava suština, ali kad dođe iza te zavjese, shvati da iza nje nema ničega".
Polovnjaci slijede Kanta koji kaže da čovjek ne vidi stvar po sebi, nego samo pojavu, a sama stvar po sebi je razumu nedostupna.

Dalaj Sanja kaže:

Nevidljivi deo mosta, koji očito postoji iako graditelji (oni koji insistiraju da je razum jedino na šta se čovek može osloniti) negiraju njegovo postojanje (kako bi se, inače, odvijala razmena) - mora biti nešto što je "istovremeno građeno s druge strane", ili nešto što je oduvek postojalo s druge strane (pa su graditelji "dogradili" racionalnu polovinu)
Paradoksi koji se navode su analogija za paradokse u koje čovek inače upada, ukoliko svet ograniči samo na razumom spoznatljivo.

Ovo je de facto alegorija Hegelove "esencijalne relacije" (https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...6&postcount=30). Paradoksi koje spominješ nisu paradoksi koji izviru iz racionalne spoznaje, jer je samo racionalna spoznaja sposobna razriješiti paradokse. Paradoksi izviru iz svake jednostrane perspektive, iz svakog jednostranog odnosa koji ne uzima u obzir, ili ne uvažava, ili ne shvaća dovoljno ozbiljno činjenicu da se istina binarnih opozicija nalazi u njihovoj sintezi koja ih prevladava tako da ih istovremeno očuva a ipak od njih napravi nešto kvalitativno drugačije.
Evo što kaže Hegel na početku poglavlja o esencijalnog relaciji u Znanosti logike (str. 449):

The truth of appearance is the essential relation. Its content has immediate
self-subsistence: the existent immediacy and the reflected immediacy or
the self-identical reflection. In this self-subsistence, however, it is at the
same time a relative content; it is simply and solely as a reflection into
its other, or as unity of the reference with its other. In this unity, the
self-subsistent content is something posited, sublated; but precisely this
unity is what constitutes its essentiality and self-subsistence; this reflection
into an other is reflection into itself. The relation has sides, since it is
reflection into an other; so its difference is internal to it, and its sides are
independent subsistence, for in their mutually indifferent diversity they are
thrown back into themselves, so that the subsistence of each equally has
its meaning only in its reference to the other or in the negative unity of
both.
The essential relation is therefore not yet the true third to essence and to
concrete existence but already contains the determinate union of the two.

[nitko drugi]

Dalaj Sanja kaže:

Meni koja nemam blage veze s fizikom ovo deluje kao proklizavanje u potpuni besmisao - ako ima nekog smisla i objašnjivo je, molim upućene da mi objasne.

Kao cjelina nema smisla, odnosno, to su fragmenti fizikalnih formula koje same po sebi imaju smisla, ali ovako fragmentirano kako je navedeno, to je neki dadaizam.

Mogu objasniti neke od tih stvari, ako je potrebno, ali ne vidim da se tu krije neki smisao (naravno, pretpostavljam da u kontekstu priče taj ne-smisao ima nekog smisla ).

[Dalaj Sanja]

Novo pitanjce.

U drugom delu knjige, imamo antiopode - prašumu Perelin, koja nezaustavljivo buja i simbolizuje život, i Graogramana, Mnogobojnu Smrt, onoga koji sa sobom nosi smrt i sve što mu se približi pretvara u prah (tačnije u pesak pustinje Goab u kojoj boravi)

Bastijan saznaje da su ovo dvoje povezani u jin-jangovski ciklus na način što se pred svako svitanje Perelin rastače u prah (pesak) i stvara Goab, dok svake noći, kada se Graograman okameni (počinak koji liči na smrt), zrna peska postaju semena koja klijaju, razvijajući se u bezbrojna stabla Perelina.

No, kada Bastijan otkrije tu tajnu, i ujutro dočeka buđenje Graogramana rekavši mu "Mislio sam da si se zauvek okamenio", Graograman odgovara: "Svaki put se zauvek okamenim".

Onako kako ja to vidim: Graograman ukazuje na neizvesnost po pitanju toga da li je jin-jang krug života i smrti večan;
Noć i dan se smenjuju i nakon sna sledi buđenje - ali, koliko možemo biti sigurni u to?

Da li Graograman misli upravo na to kada kaže "Svaki put se zauvek okamenim", ili ima još nekih ideja?

Ima li to veze s ranijom izjavom Detinje Carice da je "trenutak večan"? Vreme za koje je Graograman okamenjen je jedna noć (svaki put), no on nema nikakva sećanja na taj period, praktično je za to vreme izbrisan iz postojanja.
On ujutro mora ponovo da se rodi.
A ako je tako, onda je to novi Graograman, i onaj prethodni je zaista zauvek okamenjen?

[ptica dronta]

Endekaideka1-11 kaže:

Neki Kinez, mislim Konfučije ili Laoze.


To me podsjeća na onu priču o ptici koja se kitila tuđim perjem misleći da će stavljanjem tuđeg perja na sebe poprimiti osobine te druge ptice. Ali neće. A šojka kreštalica nije uspjela lijepo zapjevati iako je imala i prirodno lijepo perje.


http://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment

hm... kak o nezgodno... kad se dronta najde u kukavićjem gnijezdu... ha??

pattern