Ovo kaj sad pisem je moje vlastito iskustvo i vlastita spoznaja nemorate se s tim sloziti...ali postp je univerzum dualan i postoje beskonacne istine onda pogledajte i ovu stranu istine bar probajte...
Znaci isel sam u sumu trazit gljive...nije bilo nicega i setal sam samo isel kud me noge nose...
Nakon nekog vremena nasel sam prekrasno mjesto...otocic izmedju 2 potoka koji skoro cine pravilni oblik kruga a jedini ulaz u otok je uski visoki brjeg koji ide samom sredinom otoka ravno i spusta se blizu samog usca dvaju potoka...slikovito opisano gledajuci od gore izgleda ko 2 polutke mozga i brjeg po sredini ih djeli...simbolicko mjesto i metafizicko...
Cim sam videl potok privukla me cistina vode i odma sam se spustil na desnu stranu kak se ulazi na otok sljedeci tok vode...
satima sam uzivao na tom mjestu razmisljao o svemu i svacemu meditirao bio u transu itd...
pustio sam da me vodi intuicija u svakom pokretu...i onda kad sam odlucio krenuti doma onda je pocelo...
Stap koji sam imao sluzio mi je za hodanje sumom odlucio sam ga strgati (sa sljedecim mislima ...posto je stap magiski simbol veze neba i zemlje...strgao sam stap da strgam vezu neba i zemlje...)
u tom trenutku mi se na trenutak zamutio vid i odma sam zatvorio oci...i u istom trenutku pomislio...pa idem ja zmirecki na sljepo naci izlal iz sume...
Nije izgledalo opce tesko savrseno sam znao u kojem smjeru moram ici da izadjem i krenuo sam...(stavio sam si za svaki slucaj i povez na oci da ih slucajno ne otvorim...) Krenuo sam prema onom uskom brjegu u sredini i penjao se napipavao put na sljepo i onda na zaobilazenju jednog drva skliznuo i pao dole s brjega...
Onda je pocelo zbunjivanje...(postoji izreka da demoni nemogu prjeci tekucu vodu...) kako sam pao natrag dole prvo sam malo cekao da probam osjetiti u kojem smjeru moram dalje...opet sam osjetio odma makar me voda malo zbunjivala...krenuo sam prema uscu okrenuo bi se i natrag gore na brjeg...
ono kaj se onda pocelo dogadjati je neobjasnjivo rjecima a i ocima sigurno...
krenem ja opet napipavati put i sve ok...ali onda samo najedanput zacujem i drugi potok koji me opet zbuni...cekam neko vrjeme probam osjetiti u kojem smjeru treba ici i osjecam i krecem u tom smjeru...napipavam drvece na uskom brjegu i idem ravno...
Nakon nekog vremena opoet me zbuni voda jer mi je bilo cudno da vec nisam vani a brjeg je dugacak samo 20m...opet zastajem i slusam vodu vise neznam gdje je ljevo gdje desno...ali ipak se okrecem opet uzbrdo i nastavljam...
Svakog trenutka mi je postajalo sve cudnije i sve nejasnije i sve izgubljenije...voda me kruzno zbunjivala s obje strane stalno bi zastajao da osjetim gdje sam i kad bi osjetio krenuo bi dalje ravno...
(zanimljivo je bilo da sam mogao samo ici ravno jer sam imao oko 1m sirine brjega da ne padnem ljevo i desno i samo ici uzbrdo...
Cesto bi osjetio da je provalija brjega ispred mene i okrenuo bi se ravnu da nastavim dalje...sve sam bio izgublojeniji i poceo sam puzati vec po zemlji jako nisko samo da osjetim dis sam... e onda je pocelo biti jos gore...
Kako sam puzao polako ispipavao svaki centimetar tla skuzio sam da idem u krug i da stalno nalazima na iste prepreke...
a siguran sam da se krecem prema pravom smjeru jer bi vec pao s brjega...
U tom trenutku sam osjetio veliku beznadnost i ocaj...vrteci se u krug barem nekoliko sati razmisljao sam...
(jadni demoni i sva bica tame njima je sigurno tak...zive u tami potpuno sljepi krecu se prema nekom izvoru energije koja im moze dati malo nade...
krecu se prema nekome bilokome ko ima malo vise ljubavi i svjetla u sebi...
Razmisljao sam i osjecao kolko im je tesko kad moraju u tami puzati i traziti izlaz potpuno izgubljeni i vrtiti se u krug u nadi da nadju malo svjetla ljubavi...
plakao sam i bio sam najgore ikad u zivotu u poptunom beznadju...)
U trenutku popunog beznadja i tame i izgubljenosti razmisljao sam...ok sigurno je vec i noc ko zna kolko sam tu dugo izlaza nema a sljep sam...nemaizlaza jedino da krepam ili vjecno ostanem tu...
stvarno nea izlaza osim da mi neko pomogne svojom ljubavi da mi pokaze put...
I u tom trenutku mene bljesnulo mi je svjetlo u tami... skinuo sam povez i pogledao oko sebe...
Vidio sam da sam tocno na sredini brjega i da je jos ostalo nekoliko drva na putu do izlaza...
(svatio sam da je u tom trenutku sve izokrenuto od pocetka ljeva strana mozga sad je bila desna...
)
svativsi to opet sam zatvorio oci i nastavio izaci iz tog brjega...svak drvo na putu osjetio sam ko neku prepreku u sebi i prihvatio tu prepreku i prosao ju...izasao van i nastavio put doma
I spoznaja nakon toga koju sam dobio je bila da je suma najveca metafora nasg JA...u tami koja je nas ego mi ne vidimo u sto se udaramo i koje su prepreke... ali kad prihvatimo tamu mi nadjemo svjetlo i pocinjemo jasno vidjeti svu ljepotu naseg pravog JA koju ne vidimo u tami...
Sva bica rade isto...dobro i zlo ne postoji svi samo traze ljubav da nadju jednu istinu...