Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 20.04.2014., 23:07   #1
Somewhere only I know.

Pozdrav svima.

Dakle ovako. Već duže vrijeme se osjećam jadno. Opet sam na korak do samoubojstva i ne znam što raditi. Usjećam se jako usamljeno,nemam niti jednog prijatelja,a oni koji su mi to "bili": njih sam "odjebao" jer su me iskorištavali večinu vremena. No ja budala sam se nadao tome da će se neke stvari promijeniti,no nisu. Ako me pitate kada sam se zadnji puta družio s nekim,rekao bih vam da je to bilo za Novu godinu prije godinu i pol. I to samo zato jer me mama natjerala da ne budem doma.

Imam iza sebe nekoliko pokušaja samoubojstava,te hospitalizaciju radi istih. Ne pričam puno,pričam jako jako malo. Jako sam šutljiv i jako je teško išta dobiti iz mene. Kap koja je prelila čašu je zadnji razgovor s mojim psihijatrom. Hodao sam 5 tjedana,svaki dan na grupnu psihoterapiju,i moj doktor mi je rekao: "Ja od tebe na toj grupnoj psihoterapiji nisam ništa dobio.. ja te ne poznajem,ne znam tko si ti i što želiš". Prije dvije godine kada sam bio kod njega prvi puta,dao mi je neke antidepresive čisto da nešto pijem,da karton ne bude prazan. Sva sreča pa je otišao na bolovanje i neće ga biti izvjesno vrijeme,tako da mi je vrijeme da si nabavim novog doktora.

Također,prepun sam mržnje,ljutnje,gnijeva,i nekih težih osjećaja,koji me izjedaju,a koje ne želim pustiti,niti neću,jer mi trenutno odgovaraju.

Tup sam,s druge strane. Ne smijem se,niti se ne plačem. Lijekovi su mi oduzeli 99% toga. Ne osjećam ništa. Potpuno sam neutralan. Čak mi niti alkohol više ne predstavlja zadovoljstvo,niti internet,niti cigarete,niti cuganje i vračanje doma u 5 ujutro,čak niti spavanje ispod mosta gdje sam spavao jednom.

Mrzim svog oca,koji se rastavio od moje majke i našao ljubavnicu. Mrzim ga,God damn I hate him. Mrzim i neke ljude iz svoje prošlosti,zbog nekih stvari koje su mi napravili (znam da isti čitaju ovu temu,i molim ih da odje*u s iste,jer ću ih izvrijeđati i poslati kvragu,pa makar dobio ban). Mrzim zbilja sve oko sebe. Vjerojatno mrzim i vas dok ovo čitate. Ali niste vi za to krivi.

Možda napišem neke stvari naknadno,trenutno sam previše pijan i napušen za razmišljanje.
Ghost Disaster is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 02:09   #2
Za jednu pijanu i napušenu osobu moram priznati da je JAKO čudno da nema ni jedne greške u textu. :O
maria 8 is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 03:06   #3
Quote:
Ghost Disaster kaže: Pogledaj post
Pozdrav svima.

Dakle ovako. Već duže vrijeme se osjećam jadno. Opet sam na korak do samoubojstva i ne znam što raditi. Usjećam se jako usamljeno,nemam niti jednog prijatelja,a oni koji su mi to "bili": njih sam "odjebao" jer su me iskorištavali večinu vremena. No ja budala sam se nadao tome da će se neke stvari promijeniti,no nisu. Ako me pitate kada sam se zadnji puta družio s nekim,rekao bih vam da je to bilo za Novu godinu prije godinu i pol. I to samo zato jer me mama natjerala da ne budem doma.

Imam iza sebe nekoliko pokušaja samoubojstava,te hospitalizaciju radi istih. Ne pričam puno,pričam jako jako malo. Jako sam šutljiv i jako je teško išta dobiti iz mene. Kap koja je prelila čašu je zadnji razgovor s mojim psihijatrom. Hodao sam 5 tjedana,svaki dan na grupnu psihoterapiju,i moj doktor mi je rekao: "Ja od tebe na toj grupnoj psihoterapiji nisam ništa dobio.. ja te ne poznajem,ne znam tko si ti i što želiš". Prije dvije godine kada sam bio kod njega prvi puta,dao mi je neke antidepresive čisto da nešto pijem,da karton ne bude prazan. Sva sreča pa je otišao na bolovanje i neće ga biti izvjesno vrijeme,tako da mi je vrijeme da si nabavim novog doktora.

Također,prepun sam mržnje,ljutnje,gnijeva,i nekih težih osjećaja,koji me izjedaju,a koje ne želim pustiti,niti neću,jer mi trenutno odgovaraju.

Tup sam,s druge strane. Ne smijem se,niti se ne plačem. Lijekovi su mi oduzeli 99% toga. Ne osjećam ništa. Potpuno sam neutralan. Čak mi niti alkohol više ne predstavlja zadovoljstvo,niti internet,niti cigarete,niti cuganje i vračanje doma u 5 ujutro,čak niti spavanje ispod mosta gdje sam spavao jednom.

Mrzim svog oca,koji se rastavio od moje majke i našao ljubavnicu. Mrzim ga,God damn I hate him. Mrzim i neke ljude iz svoje prošlosti,zbog nekih stvari koje su mi napravili (znam da isti čitaju ovu temu,i molim ih da odje*u s iste,jer ću ih izvrijeđati i poslati kvragu,pa makar dobio ban). Mrzim zbilja sve oko sebe. Vjerojatno mrzim i vas dok ovo čitate. Ali niste vi za to krivi.

Možda napišem neke stvari naknadno,trenutno sam previše pijan i napušen za razmišljanje.
Puno se toga skupilo u tebi i stvari se ne mogu u tvom životu posložiti preko noći….Ne znam koliko imaš godina i kakve su okolnosti dovele tvog oca do rastave…Ali događa se, bože moj. Da li ti za sebe možeš tvrditi da bi bio zauvijek vjeran u braku i nikakva okolnost te ne bi prisilila da prekineš vezu….Događaju se ljudima i gore stvari, zlostavljanje djece od roditelja, smrt roditelja, bolest članaobitelji, invalidnost, itd….pa što sad…..trebali bi svi biti na alkoholu i napušeni, spavati ispod mosta i žaliti se kako nemamo prijatelja. Psihijatar ti ne može puno pomoći, može ti dati tek neke smjernice, …puno bolje bi ti bilo da imaš podršku prijatelja tvoje dobi i generacije….Prijatelje ne možeš steći šutnjom i odbijanjem, moraš se malo otvoriti,… možda i njima treba podrška i savjet, mala šala, osmijeh, razmjena mišljenja,…. dug je to proces…, nekad treba imati i malo sreće,… Ja sam bio u jednoj fazi života kad nisam imao baš neki širok krug poznanika, bio sam u blagoj melakoniji ili depresiji, to što sam imao mi i nisu bili pravi prijatelji, vezalo nas je samo zajedničko djetinjstvo, njima nisam smio otkrivati svoje slabe točke jer bi oni to odmah koristili protiv mene i rušili mi samopouzdanje. Najprije sam mislio da je problem u meni……a onda se desio čarobni klik, upao sam u društvo miroljubivih i dobroćudnih dečki koji su mi digli samopouzdanje i otvorili kanale za nova poznanstva. S ovima iz djetinjstva sam danas na „dobar dan“, a ovi drugi će mi biti prijatelji do groba…I mrziti je ljudski kad te netko povrijedi, i tijelu treba jedno vrijeme da to preradi, ali nije dobro da to traje predugo,…moraš otvoriti druge kanale i aktivnosti da ti događaji padnu u djelomični zaborav: sport, šetnja prirodom, obični razgovor sa starijom osobom, film, poezija, glazba, vrtlarstvo, obrada filma,slika i glazbe na kompu itd…
josif is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 10:31   #4
Kad su se i kojim događajima počeli javljati prvi problemi u tvom životu? Da li si ikad imao nekog tko ti je bio prava podrška?
__________________
Od sreće do uspjeha - savjeti i inspiracija za bolji život
zoki89 is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 11:22   #5
Quote:
maria 8 kaže: Pogledaj post
Za jednu pijanu i napušenu osobu moram priznati da je JAKO čudno da nema ni jedne greške u textu. :O
Haha. Shvatit ću to kao kompliment.

Quote:
josif kaže: Pogledaj post
... smrt roditelja, bolest članaobitelji, invalidnost, itd…

…puno bolje bi ti bilo da imaš podršku prijatelja tvoje dobi i generacije….
Baka mi je umrla od raka crijeva,stric mi je prije 3 mjeseca hodao na kemoterapiju i bio je na operaciji radi iste stvari. Tata mi je prije tjedan dana bio na operaciji opet radi iste stvari. Najgore je to što je to nasljedno. Tako da mi je i na neki način drago što ću ja to dobiti. Barem ću si skratiti muke. Makar su moji nalazi za sad uredu.

Btw imam 21. godinu.

Quote:
zoki89 kaže: Pogledaj post
Kad su se i kojim događajima počeli javljati prvi problemi u tvom životu? Da li si ikad imao nekog tko ti je bio prava podrška?
Hm. Još u osnovnoj školu su počela s maltretiranjem. Večina djece me maltretirala i izrugivala me. Zatvorio sam se u svoju malu čahuru. Onda sam upoznao nekog.. kao prvi listić za lutriju koji sam ikad kupio. Kaboom! Jackpot! I to iz prve. I ostao sam bez te osobe. I poprilično sam siguran da to više nikad neću dobiti. To je bilo negdje pred kraj osnovne. U srednjoj stvari nisu bile ništa bolje. Nisam se nikad znao uklopiti. Nisam nigdje pripadao. Što je dovelo do toga da sam išao u srednju školu u 3 različita grada. Mislio sam da će se s faksom stvari promijeniti. Joj,kako sam samo glup i naivan. Upisao sam faks u ZG. Nisam nikoga upoznao. Dolazio sam na predavanja,vježbe i gluposti. To je bila faza kada sam počeo hodati kod psihijatra. I lijekovi su me pokopali. Samo su me sve više umarali i ubijali moje zadnje atome snage. I došao sam do mjesta gdje sam pukao. Odustao sam. Iako mi na faksu nije išlo toliko loše. Trenutno se moram skoncentrirati na to da upišem prekvalifikaciju iduće godine,a to ne mogu.. ne u ovakvom stanju. I najgore je što to moji doma ne razumiju.
Ghost Disaster is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 12:40   #6
I mene su u osnovnoj djeca maltretirala. Usljed alkoholizma u obitelji, općeg siromaštva i stalnog straha od nasilja izgubio sam apetit pa sam bio slabašan i povučen i kao takav lak mamac za nasilnike. Nikad me ni jedna djevojčica nije ni pogledala jer sam bio loše obučen i strašno stidljiv. Svaki dan sam dolazio doma potrgane torbe uslijed tuča i popijenih batina, ali nisam se dao….Borio sam se sa nasilnicima, učio sam marljivo, u skučenim uvjetima, odličan učenik, mada nisam bio nekakav super lumen…ali i to je nasilnicima bilo dovoljno da me naganjaju i mlate. TV-a ni linije u ono davno doba 80-ih nisam imao tako da nisam mogao sudjelovati u pričama o glazbi, filmovima i ostalim „modernim“ novotarijama u ono doba sa svojim vršnjacima…No sve je to prohujalo s vihorom, stvari su se donekle popravile odlaskom na školovanje u Zg…..ali obiteljski problemi i moja nesigurnost me nisu napuštali…..i zatim rat….gubitak roditelja….nastavak studiranja usprkos smrti roditelja. Obolio od iscrpljenosti, gastritis, želudac itd….sam sebe opet izlječio, diplomirao….na promociju mi nije imao tko doći jer obitelji nemam……Usprkos svemu nisam pokleknuo, nisam se propio, propušio, drogirao….Sad sam svoj, neke stvari su legle na svoje mjesto, neke nisu….imam veliko životno iskustvo…….i sve ovo ti pišem da ne poklekneš…..da se boriš….najvažnije je da sačuvaš svoje zdravlje….ja sam imao uspona i padova svaki sat….ljudi oko mene su mislili da ću se slomit, sažaljevali me, ali ne i konkretno pomogli. Ipak bilo je i onih dobrih koji su me digli i vratili vjeru u ljude…Danas me mnogi respektiraju, neki su opet zavidni…ali to me ne tangira…nisam Supermen, niti heroj. Ako sam ti ovom ispovjedi imalo pomogao bit će mi drago, ako ne, postavi pitanje kako da prebrodiš određene situacije.
josif is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 21:54   #7
osjećam se sucidialno kao i ti, nisam tolko ispunjen mržnjom, kolko jednim općenitim dubokim osjećajem žalosti i boli prema svemu što me okružuje., najviše prema ljudima općentio ,djevojkama a i roditeljima s druge strane. Nekako sam oduvijek imao konkretniju viziju stvari kakvih bi ja htio da budu i kakve i jesu bile donekle dok sam sretnim osjećao, ali s vremenom je sve to palo u vodu i nastala je kao kod tebe, samo praznina od lijekova i ništa više. Mislim da tu ti nitko ne može puno pomoći ili se izvučeš iz te praznine i postaneš ponovno sretan, ili ostaneš zauvijek zarobljen u njoj, sve ovisi o tebi kolko želiš napredovati. Dobro je imati prijatelje, ali jako je teško naći prave, ja imam 23 godine i imam prijatelje još iz osnovne ali ne bih nazvao pravim prijateljima.daleko od toga. Ja iskreno ne znam dal ću se ikada izvući iz ovog stanja, toplo se nadam da hoću. Još uvijek nemam ideju na koji način, trudim se živjeti kolko god imam snage biti pozitivan jesam pozitivan, krenio sam u radionicu za depresivne koju imam u gradu pa mi to kao pomaže, planiram krenuti u još jednu udrugu. Trenutno sam nezaposlen i volontiram pa mi to volontiranje donekle pomaže. Inače stanje u obitelji je trulo i depresivno, staru volim, ali ona je smrtno bolesna tak da ju gledam iz dana u dan kak pati, s bratom sam kao počeo poboljšavati odnos, ali ne vjerujem da će biti nešto poseno od toga i tako sa starim isto tako. Trenutni odnos s prijateljima je takav da se vidimo dost rjetko tak da nemam baš s kim provoditi vrijeme, pomalo su me razočarali , ali nije to ništa čudno, djevojku nemam, sam bilježim depresivne epizode s djevojkama, ništa više osim toga, i tako ipak nisi sam u svojim sranjima, ima nas još usranih
Daracpoparac is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 22:57   #8
Teško je kad nosiš traume od zlostavljanja iz škole, svi smo mi koji smo to doživjeli na neki način sjebani jer to je najosjetljivije razdoblje u životu koje na svakome ostavi trag iako to mnogi banaliziraju.
Nemam neki savjet, ali znaj da ima još nas koji smo proživjeli isto...
black fairy is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.04.2014., 06:36   #9
Quote:
Ghost Disaster kaže: Pogledaj post


Baka mi je umrla od raka crijeva,stric mi je prije 3 mjeseca hodao na kemoterapiju i bio je na operaciji radi iste stvari. Tata mi je prije tjedan dana bio na operaciji opet radi iste stvari. Najgore je to što je to nasljedno. Tako da mi je i na neki način drago što ću ja to dobiti. Barem ću si skratiti muke. Makar su moji nalazi za sad uredu.

Btw imam 21. godinu.

Hm. Još u osnovnoj školu su počela s maltretiranjem. Večina djece me maltretirala i izrugivala me. Zatvorio sam se u svoju malu čahuru. Onda sam upoznao nekog.. kao prvi listić za lutriju koji sam ikad kupio. Kaboom! Jackpot! I to iz prve. I ostao sam bez te osobe. I poprilično sam siguran da to više nikad neću dobiti. To je bilo negdje pred kraj osnovne. U srednjoj stvari nisu bile ništa bolje. Nisam se nikad znao uklopiti. Nisam nigdje pripadao. Što je dovelo do toga da sam išao u srednju školu u 3 različita grada. Mislio sam da će se s faksom stvari promijeniti. Joj,kako sam samo glup i naivan. Upisao sam faks u ZG. Nisam nikoga upoznao. Dolazio sam na predavanja,vježbe i gluposti. To je bila faza kada sam počeo hodati kod psihijatra. I lijekovi su me pokopali. Samo su me sve više umarali i ubijali moje zadnje atome snage. I došao sam do mjesta gdje sam pukao. Odustao sam. Iako mi na faksu nije išlo toliko loše. Trenutno se moram skoncentrirati na to da upišem prekvalifikaciju iduće godine,a to ne mogu.. ne u ovakvom stanju. I najgore je što to moji doma ne razumiju.
Gle, danas jako mnogo ljudi umire od raka, i daleko od toga da je presudno neko naslijeđivanje te bolesti. Glavni problem je nezdrava hrana, stres, zanemarivanje sna itd. Također pomakni krevete sa mjesta gdje postoji zračenje podzemnih voda - ono može biti veoma opasno.

I ja sam doživljavao maltretiranje u osnovnoj - par pametnjakovića je bilo dosadno, pa su konstatno nekog morali gnjaviti. Al moj stav je da niti su oni tada bili pametni što su to radili, a niti ja što se nisam znao obraniti. Život ti donese brojne uspone i padove. Bitno je da ih naučiš prihvatiti, iz svakog nešto naučiti, te jači i mudriji nastaviti dalje. Drugim riječima, važno je što ti se događa, ali još je važniji tvoj stav prema tome.

Nastoji upoznati samog sebe, te si podignuti kvalitetu života jednostavnim malim stvarima. Spavaj i jedi zdravo, priušti si barem 15 min neke fizičke aktivnosti svakog dana (tjelovježba, sport, borilačka vještina ili nešto drugo), razmisli što želiš biti, imati i činiti. Također možeš zapisivati svoje misli i emocije - tako će ti biti preglednije, te nećeš osjećati potrebu da ponavljaš u glavi ono što stoji zapisano pred tobom. Drugim riječima, zapisivanje oslobađa, a analiziranje na papiru može biti odličan temelj za donešenje odluka.

I tada dolazi na red upoznavanje drugih osoba. Pusti sve prošle neuspjehe, jer oni ne moraju imati veze sa tvojom budućnosti. Normalno je da ne uspiješ odmah pronaći osobe koje ti odgovaraju, i normalno je da se neki odnosi prekinu nakon određenog vremena, ali netko se i zadrži. Ako ti je teško prilaziti i pokretati razgovore, počni postepenim koracima suzbijati taj strah. Npr. prilazi nepoznatima i pitaj ih za smjer ili koliko je sati (sve dok ti sam čin prilaska postane normalan). Zatim možeš pokušati prilaziti i dati neki kompliment (npr. "Super su ti ove patike. Mogu znati gdje su kupljene?). Drugim riječima, idi korak po korak, od lakšem prema težem dok neugodno ne postane ugodno.
__________________
Od sreće do uspjeha - savjeti i inspiracija za bolji život
zoki89 is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.04.2014., 14:50   #10
Quote:
zoki89 kaže: Pogledaj post
Gle, danas jako mnogo ljudi umire od raka, i daleko od toga da je presudno neko naslijeđivanje te bolesti. Glavni problem je nezdrava hrana, stres, zanemarivanje sna itd. Također pomakni krevete sa mjesta gdje postoji zračenje podzemnih voda - ono može biti veoma opasno.

I ja sam doživljavao maltretiranje u osnovnoj - par pametnjakovića je bilo dosadno, pa su konstatno nekog morali gnjaviti. Al moj stav je da niti su oni tada bili pametni što su to radili, a niti ja što se nisam znao obraniti. Život ti donese brojne uspone i padove. Bitno je da ih naučiš prihvatiti, iz svakog nešto naučiti, te jači i mudriji nastaviti dalje. Drugim riječima, važno je što ti se događa, ali još je važniji tvoj stav prema tome.

Nastoji upoznati samog sebe, te si podignuti kvalitetu života jednostavnim malim stvarima. Spavaj i jedi zdravo, priušti si barem 15 min neke fizičke aktivnosti svakog dana (tjelovježba, sport, borilačka vještina ili nešto drugo), razmisli što želiš biti, imati i činiti. Također možeš zapisivati svoje misli i emocije - tako će ti biti preglednije, te nećeš osjećati potrebu da ponavljaš u glavi ono što stoji zapisano pred tobom. Drugim riječima, zapisivanje oslobađa, a analiziranje na papiru može biti odličan temelj za donešenje odluka.

I tada dolazi na red upoznavanje drugih osoba. Pusti sve prošle neuspjehe, jer oni ne moraju imati veze sa tvojom budućnosti. Normalno je da ne uspiješ odmah pronaći osobe koje ti odgovaraju, i normalno je da se neki odnosi prekinu nakon određenog vremena, ali netko se i zadrži. Ako ti je teško prilaziti i pokretati razgovore, počni postepenim koracima suzbijati taj strah. Npr. prilazi nepoznatima i pitaj ih za smjer ili koliko je sati (sve dok ti sam čin prilaska postane normalan). Zatim možeš pokušati prilaziti i dati neki kompliment (npr. "Super su ti ove patike. Mogu znati gdje su kupljene?). Drugim riječima, idi korak po korak, od lakšem prema težem dok neugodno ne postane ugodno.
E moj Zoki kad bi to svima barem bilo tolko jednostavno, ali dobro je vidjeti nekoga tko je prošao sličnu fazu i ostao u dobrom mind settingu, svaka čast, ja ti se divim ako ikada budem upola uspio napredovati kao ti smatrat ću to ogromnim uspjehom
Daracpoparac is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.04.2014., 16:36   #11
samoća ubija.
odi na neki agresivniji sport, neku borilačku vještinu ili sl. ne moraš se nužno odmah družiti s ljudima
bitno je da se malo makneš od doma, od roditelja, od sebe i mračnih misli dok si sam. samo se okruži ljudima, da negdje ideš, imaš neki cilj, da svaki dan imaš nešto za raditi. i da fizički istrošiš svu agresiju.
ponavljam, ne moraš se nužno družiti s ljudima. ali malo se promotat i slušat druge razgovore, zašto ne.

zvuči trivijalno ali problem je što si doma, sjediš, stalno sam ili u okruženju roditelja koji te živciraju. uvjeti za oporavak su ti koma na taj način, kao da si si posložio sve samo da dublje padneš u depru.

razumijem da su tvoji problemi vjerojatno vrlo kompleksni i složeni, s obzirom da ideš i psihijatru, imam to na umu dok ti pišem ove "banalne" prijedloge za oporavak. ali uzmi ih u obzir

previše si doma, sam, razmišljaš.
čitam tvoje postove, osjećala sam se isto tako prije par godina.
ponekad su rješenja banalna, treba se samo izvući iz kruga.

baš kad više nemaš ništa za izgubiti i kad ne može biti gore nego što je, baš zato se tad ne odustaje.
sad je trenutak kad doslovno možeš sa sobom što hoćeš, odjebi sve, i prošlost i strahove za poslije, i starce, odi i radi što god poželiš. ostvari neki uspjeh koliko god mali bio, bilo što na što ćeš biti ponosan, i to će te motivirati za dalje.
yorkiex is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.04.2014., 06:36   #12
Zaboravi prošlost. Znan da sad mislis sta sad ovaj pametuje ne zna on kako je meni ... al tako je. Moras prekinit tugovat nad svojon teskon sudbinon i pokrenit se.
1.Trči
2.Nemoj visit za kompon i citat depresivne teme unedogled
3.Cisti spremaj peri po kuci
4.Prekini pit i pusit travu ili baren smanji

Uglavnon moras se zaokupit da ne razmisljas o svojin problemima.

Jesi ti zadovoljan svojin fizickin izgledon? Spominjes to zlostavljanje u osnovnoj skoli
dvadevetpet is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.05.2014., 18:29   #13
Quote:
Ghost Disaster kaže: Pogledaj post
Pozdrav svima.

Dakle ovako. Već duže vrijeme se osjećam jadno. Opet sam na korak do samoubojstva i ne znam što raditi. Usjećam se jako usamljeno,nemam niti jednog prijatelja,a oni koji su mi to "bili": njih sam "odjebao" jer su me iskorištavali večinu vremena. No ja budala sam se nadao tome da će se neke stvari promijeniti,no nisu. Ako me pitate kada sam se zadnji puta družio s nekim,rekao bih vam da je to bilo za Novu godinu prije godinu i pol. I to samo zato jer me mama natjerala da ne budem doma.

Imam iza sebe nekoliko pokušaja samoubojstava,te hospitalizaciju radi istih. Ne pričam puno,pričam jako jako malo. Jako sam šutljiv i jako je teško išta dobiti iz mene. Kap koja je prelila čašu je zadnji razgovor s mojim psihijatrom. Hodao sam 5 tjedana,svaki dan na grupnu psihoterapiju,i moj doktor mi je rekao: "Ja od tebe na toj grupnoj psihoterapiji nisam ništa dobio.. ja te ne poznajem,ne znam tko si ti i što želiš". Prije dvije godine kada sam bio kod njega prvi puta,dao mi je neke antidepresive čisto da nešto pijem,da karton ne bude prazan. Sva sreča pa je otišao na bolovanje i neće ga biti izvjesno vrijeme,tako da mi je vrijeme da si nabavim novog doktora.

Također,prepun sam mržnje,ljutnje,gnijeva,i nekih težih osjećaja,koji me izjedaju,a koje ne želim pustiti,niti neću,jer mi trenutno odgovaraju.

Tup sam,s druge strane. Ne smijem se,niti se ne plačem. Lijekovi su mi oduzeli 99% toga. Ne osjećam ništa. Potpuno sam neutralan. Čak mi niti alkohol više ne predstavlja zadovoljstvo,niti internet,niti cigarete,niti cuganje i vračanje doma u 5 ujutro,čak niti spavanje ispod mosta gdje sam spavao jednom.

Mrzim svog oca,koji se rastavio od moje majke i našao ljubavnicu. Mrzim ga,God damn I hate him. Mrzim i neke ljude iz svoje prošlosti,zbog nekih stvari koje su mi napravili (znam da isti čitaju ovu temu,i molim ih da odje*u s iste,jer ću ih izvrijeđati i poslati kvragu,pa makar dobio ban). Mrzim zbilja sve oko sebe. Vjerojatno mrzim i vas dok ovo čitate. Ali niste vi za to krivi.

Možda napišem neke stvari naknadno,trenutno sam previše pijan i napušen za razmišljanje.
Meni izgleda da je tvoj glavni problem mržnja, Dapače, ti se identificiraš s mržnjom u uživaš u ulozi mrzitelja, a upravo to te tare. Zaključujem da si mazohist i da uživaš u svojoj propasti.
Nadalje, nije lako praštati, ali ako hoćeš napredovati, oprosti ocu, prijateljima i svima. Kad skineš teret mržnje i nepraštanja, razdanit će ti se u glavi i otkrit ćeš svoj novi identitet, bez mazohističkih obilježja.
Duševne su bolesti ipak nekako logične, s obzirom na to kako se ponašamo i šta činimo sami sebi i jedni drugima.
A mogli bi uživati u životu, kad bi ga cijenili.
Nairobi is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 08:50.