Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[8472]

Ako može pls i meni link, hvala.

[ray of light]

Leteća kaže:

Mislim da ne. Skinula sam i preslušala audio-knjigu, mogu ti poslat link na PP ako hoćeš, dosta je jednostavno pisana i nije je teško za pratit.

Kod mene je to nažalost bio samo početak. Na terapiji su mi krenuli flešbekovi. I šrinka mi veli da je sve okej, neka se samo koncentriram na taj osjećaj i ja se sfrčem i počnem cmizdrit. Ona mi priđe i stavi mi ruku na leđa i ja iste sekunde prestanem, uspravim se i velim da možemo nastaviti. Ona prokomentira da je to jako čudno, jer inače kad to napravi ljudi počnu još više plakati.

To konkretno sjećanje je bilo iz jako rane dobi, povezano je s osjetom i mirisom kreme. Koliko mogu rekonstruirati, bila sam beba, plakala sam, majka mi je stavila ruku na usta, uspaničila sam se, trznula unazad i prestala plakati.

Već sam pisala da je ta terapija prekinuta na inicijativu šrinke, tako da sam nastavila sama. Dakle, kad god mi dođe nešto čudno, ako sam u prilici, zadržim taj filing i promatram kamo vodi. Pustim si i bilateralnu stimulaciju (EMDR music) i to me skulira taman dovoljno da mogu mislit. I izlazi fakat svašta, najčešće se osjećaj poveže s nekim sjećanjem koje sam ranije vidjela samo kao na filmu (iz trećeg lica) ili sa nečijim riječima.

Zapravo sam prilično ljuta jer djetinjstvo ne bi trebalo izgledati tako, osjećam se kao da su me opljačkali.

molim te, pošalji

[Pigsy]

Leteća kaže:

Kod mene je to nažalost bio samo početak. Na terapiji su mi krenuli flešbekovi.

I kod mene. Ali ti fleshbekovi nisu bili vezani samo uz obitelj, nego i uz vanobiteljska zlostavljanja (u dječjoj i odraslijoj dobi). Šokirala sam se kolike sam stvari jednostavno - 'zaboravila'. Suosjećam.

[SunyMy]

Leteća kaže:

Mislim da ne. Skinula sam i preslušala audio-knjigu, mogu ti poslat link na PP ako hoćeš, dosta je jednostavno pisana i nije je teško za pratit.

Kod mene je to nažalost bio samo početak. Na terapiji su mi krenuli flešbekovi. I šrinka mi veli da je sve okej, neka se samo koncentriram na taj osjećaj i ja se sfrčem i počnem cmizdrit. Ona mi priđe i stavi mi ruku na leđa i ja iste sekunde prestanem, uspravim se i velim da možemo nastaviti. Ona prokomentira da je to jako čudno, jer inače kad to napravi ljudi počnu još više plakati.

To konkretno sjećanje je bilo iz jako rane dobi, povezano je s osjetom i mirisom kreme. Koliko mogu rekonstruirati, bila sam beba, plakala sam, majka mi je stavila ruku na usta, uspaničila sam se, trznula unazad i prestala plakati.

Već sam pisala da je ta terapija prekinuta na inicijativu šrinke, tako da sam nastavila sama. Dakle, kad god mi dođe nešto čudno, ako sam u prilici, zadržim taj filing i promatram kamo vodi. Pustim si i bilateralnu stimulaciju (EMDR music) i to me skulira taman dovoljno da mogu mislit. I izlazi fakat svašta, najčešće se osjećaj poveže s nekim sjećanjem koje sam ranije vidjela samo kao na filmu (iz trećeg lica) ili sa nečijim riječima.

Zapravo sam prilično ljuta jer djetinjstvo ne bi trebalo izgledati tako, osjećam se kao da su me opljačkali.

Moze i meni link? hvala puno

[F.A.Q]

Ailour kaže:

Eto, ja sam si malo dušu olakšala. Iako, sjedim tu pred laptopom na poslu i kao da ne pišem o sebi nego kao da prepričavam neki film a ja sam samo pisac.

to je dobro .. odnosno bolje po mom misljenju .. puno bolje nego da nemozes ili da se jos sama sa sobom boris u mislima kako to najcesce bude a da covjek ni nezna zasot pati i zasto ima probleme u prakticnom zivotu

sazrijelo je .. objektivno i smireno mozes postaviti dogadjaje i iskustvo onako kako to ti interpretiras predpostavljam bez previse emotivnih reakcija jer ta sjecanja vise nemaju drektan utjecaj na "tebe sada"

meni je trebalo evo 6-7 godina nakon traume koje sam dozivio u zrelosti .. a psihoterapijom su mi izasle sve zive traume koje sam davno rijesio jos ko klinac no valjda zbog svega sto sam prosao zbog "novije" traume su "ozivjele" stare pa da vidis posla ..

dobro je ljudi .. naravno da je tesko dok se pati i trazi nacin kako traume "rjesiti" ali zapamtite da je to proces .. proci ce i to .. samo sto kad traje covjeka stvarno ubija u pojam .. i osobno nisam mogao vidjeti/zamisliti/osjetiti na koji nacin i kako bi se uopce moglo dogoditi ista na bolje .. no dogodilo se .. naravno nije nikad kao prije ali je fala vremenu i izdrzljivosti bolje, lakse

drste se i ne odustajte nikad

[Leteća]

khari kaže:

Malo cudno, uopce se ne prica o djeci sa ptsp-om iz domovinskog rata...mi kao da smo bili drveni za vrijeme bombardiranja i ratnih strahota?
Tko ce odgovarati za to sto sam kao djecarac prozivljavo horor koji mnogi samo u filmovima vide? Ima li kakve pomoci za nas? Nisu samo branitelji oboljeli. Djeca su isto.

PTSP je kao dijagnoza priznat u Americi 1980., a tek 1992. kada je Judith Herman objavila knjigu "Trauma i oporavak" počelo se govoriti o tome da taj poremećaj ne pogađa samo ratne veterane, nego se može javiti nakon svake traumatične situacije. Kod nas se ta dijagnoza još uvijek doživljava kao nešto što ti donosi braniteljsku penziju i privilegiju da po birtijama galamiš o "godinama ponosa i slave", a djeca se ne uklapaju u tu kombinaciju. Struka ipak misli drugačije, odnosno priznaje da i djeca mogu oboljeti.
http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/218/
Malo više o specifičnostima PTSP-a kod djece možeš pročitati ovdje:
https://www.ptsd.va.gov/public/famil...dolescents.asp
Dakle, nigdje se ne spominje "bolesno formirana ličnost".

Pomoći ima i nadam se da ćeš je uspjeti pronaći.

F.A.Q kaže:

valjda zbog svega sto sam prosao zbog "novije" traume su "ozivjele" stare pa da vidis posla ..

Je, tako to ide. Često novije traume "oponašaju" stare, sve dok se ne riješe one izvorne. To zna poprimiti prilično bizarne oblike, kao što je neprestano ozlijeđivanje istog mjesta na tijelu, s višegodišnjim razmacima.

F.A.Q kaže:

dobro je ljudi .. naravno da je tesko dok se pati i trazi nacin kako traume "rjesiti" ali zapamtite da je to proces .. proci ce i to .. samo sto kad traje covjeka stvarno ubija u pojam .. i osobno nisam mogao vidjeti/zamisliti/osjetiti na koji nacin i kako bi se uopce moglo dogoditi ista na bolje .. no dogodilo se .. naravno nije nikad kao prije ali je fala vremenu i izdrzljivosti bolje, lakse

drste se i ne odustajte nikad

Lijepo čuti.

[F.A.Q]

Leteća kaže:

PTSP je kao dijagnoza priznat u Americi 1980., a tek 1992. kada je Judith Herman objavila knjigu "Trauma i oporavak" počelo se govoriti o tome da taj poremećaj ne pogađa samo ratne veterane, nego se može javiti nakon svake traumatične situacije. Kod nas se ta dijagnoza još uvijek doživljava kao nešto što ti donosi braniteljsku penziju i privilegiju da po birtijama galamiš o "godinama ponosa i slave", a djeca se ne uklapaju u tu kombinaciju. Struka ipak misli drugačije, odnosno priznaje da i djeca mogu oboljeti.]

hrvatski pederluk na steroidima .. impotentni nesposobni seljaci ...

sve ljude koje znam koji su bili u ratu a neki od prvog do posljednjeg dana i to na prvoj liniji vecinom nisu trazili nista .. a neki su cak ostali bez posla i jedva prezivljavaju i ISPOD CASTI im je prodati CAST jer se nisu borili za pare .. paraziti .. serem se je na takve "branitelje" slobodnih stilom u letu jerbo nisu vrijedni prdca

tko se boji kukavice jos .. kaj si sredjuje penziju .. ma moze mi ga lagano .. takvi puse politicarima za pare .. sve za pare .. samo pare ..

a vidi cuda kada je branitelj u kurcu onda mu ne pomazu .. a "borili se za hrvatsku" .. dajte ljudi ne pusite te licemjere .. papci

upoznajte prave branitelje .. ljude .. kojim smo svi duzni ako nista drugo onda da popljujemo ove koji se grebu na njihov racun .. no mos mislit u mentalitetu pederluka .. svaka cast ljudinama .. nadam se da me netko od njih nije krivo shvatio a ako i je nek me raznese bombom .. bar da me ubije netko koga postujem a ne sin nekog pedera

[QUOTEhttp://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/218/
Malo više o specifičnostima PTSP-a kod djece možeš pročitati ovdje:
https://www.ptsd.va.gov/public/famil...dolescents.asp
Dakle, nigdje se ne spominje "bolesno formirana ličnost".

napisite svoj clanak .. svoj zivot .. ucite .. studirajte .. nemoras ici na faks .. nemora ti netko reci sad si student pa onda imas pravo uciti .. odjebite sranja i sv eono sto i je razlog zasto ste u problemima .. naravno prihvatis ono sto ti cini dobro .. mislim da je to jasno

Pomoći ima i nadam se da ćeš je uspjeti pronaći.

preporucam samopomoc .. u ovom pederluku od drustva .. nije da nema ljudi ali .. znate i sami tko prolazi i kako se ljudi snalaze i "ostvaruju se" .. u humanitarnim djelatnostima sam dozivio najvece razocarenje no to en znaci da negdje drugdje nisam dozivio iskonsko prosvjetljenje da nebi bilo depresiva ziva

Je, tako to ide. Često novije traume "oponašaju" stare, sve dok se ne riješe one izvorne. To zna poprimiti prilično bizarne oblike, kao što je neprestano ozlijeđivanje istog mjesta na tijelu, s višegodišnjim razmacima.

neznam za druge ali ja se nisam ozljedjivao .. prije sedam godina me na zebri kad sam sam stao da propustim auto on usporio i mislio sam da me pusta i kad sam bio ispred njega on je stisnuo gas

siguran sam da mi se to samo jednom dogodilo i da mi je lubanja samo jednom zmrskana a mozak zgnjecen ko spuzva .. poslje toga vis eni ne osjecam bol ko prije, a boli .. ozljede .. ubode .. frakture .. sumnjam da mogu ista ponoviti u zivotu

Lijepo čuti.

jos ljepse dozivjeti

[tral]

Dragi svi, kada sam prvi put ovdje pisala, toliko mi se ljudi javilo u pp i jednostavno želim napisati kako je moj život tekao dalje i kako su stvari iz mog djetinjstva utjecale na njega.

Zadnji put kada sam ovdje pisala, bila sam u fazi da se borim s napadima panike i tada sa ih već nekako držala pod kontrolom. Imala sam problema s povjerenjem u ljude, komunikacijom i otvaranjem vanjskom svijetu, s održanjem ljubavne veze. Ali sam vjerovala da , koliko toliko, držim konce svog života u svojim rukama i da stvari idu na bolje, a utjevaj djetinjstva da slabi.

Nakon toga se desilo ovo:

Ubrzo je firma u kojoj sam radila , promijenila upravu koja je sa sobom dovela svoj kadar. Ja sam ostala bez posla. Javljala sam se na razne oglase, slala životopis svima i svakome, ali posao nisam mogla naći. Ništa približno svojoj struci i iskustvu. Nisam mogla plaćati stan pa sam ga morala otkazati i vratiti se roditeljima. Otvorila sam svoj obrt u kojem sam pružala uslug srodne onome što sam do tada radila. Nisam zarađivala ništa. Dospjela sam u dugove do grla pa sam posudila novce i to zatvorila.

Mama je rekla da sam sama kriva što sam dobila otkaz jer sam ga dobila zbog svoje jezičine. Da trebam zavrnuti rukave i raditi bilo što.

Doma je bilo kao i uvijek. Svađe, deranje, osuđivanje.

I ja sam se ubrzo vratila na staro. U srednjim30-im godinama, bila sam u svojoj trošnoj sobici, stiskala jastuk preko ušiju i istovremeno proizvodila jauk kako bih zagušila zvukove svađa iz susjedne sobe. Zavlačila sam se pod krevet i plakala. Ponašala sam se kao preplašeno dijete.

Ništa nije funkcioniralo.

Bila sam tužna, depresivna, jadna. Razmišljala sam svakodnevno o samoubojstvu. Okrivljavala sam se. TRažila sam u sebi grešku zašto mi se to dogodilo. Što sam trebala učiniti da bi stvari izgledale drugačije. Svi oko mene su imali poslove, svi su bili u braku, imali su djecu, stanove, aute. A ja? Bila sam ponovno na početku. Ni za šta nisam bila sposobna. Ništa nisam imala . Plakala sam svaki dan. Vratila sam se u svoje djetinjstvo.

Molila sam prijateljicu za pomoć, što nikad prije nisam, i ona mi je ponudila stan koji po ljeti iznajmljuje, u drugom gradu. JA sam to prihvatila i preselila se. I tumarala sam tim gradom u kojem nikoga nisam znala. Ali bilo je mirno. Čitala sam, meditirala, šetala, slagala kockice sebe natrag na mjesto.

Radila sam neke povremene fizičke poslove. Čistila, nosila stvari, krečila, kuhala. Onda sam pronašla jednu obitelj koja mi je dopustila da čuvam njohovog dječaka, njhovog predivnog anđela. Preselila sam se kod te obitelji u kuću, čuvala dijete i radila kućanske poslove, što radim i danas. Ovdje je sve kako u mojoj obitelji nikad nije bilo. Svi su nasmijani od ranog jutra. Na stvari koje su povod rata u mojoj obitelji, oni reagiraju smijehom, razgovorom, odmahivanjem ruke. Dijete potiču, igraju se s njim. A dijete? Ono je savršeno. Malo stvorenje koje me je voljelo već kad me na vratima ugledalo. Povuklo me za ruku i pitalo želim li vidjeti njegove igračke. Pitalo me imam li ja igračke i kada sam rekla da nemam, onda je počelo vaditi stvari iz kutije i dijeliti: jedan meni, jedan tebi. Dijete koje me svaki dan zagrli i kaže rečenicu koju mi nitko nikad prije nije rekao: volim te najviše na svijetu. Dijete zbog kojeg se ponovno smijem svaki dan, iz srca i iskreno. Dijete zbog kojeg sam stvarno sretna.

I u početku mi je bilo grozno kada mi je rekao da me voli. Bilo mi je glupo što mi to govori, pa bih kroz zube protisnula "i ja tebe". Ali ubrzo me je njegova upornost otopila. Ne mogu zamisliti da mi prođe dan , a da tom djetetu ne izjavim ljubav, da ga ne zagrlim, ne ispričam mu neku šalu. Od ranog jutra smišljam razne zabavne igre, kvizove koje obožava rješavati, priče koje voli slušati....

Naučila sam puno stvari u ove tri godine. Moliti za pomoć, biti zadovoljna s malim stvarima itd. Ali najbitnije što sam naučila je voljeti.

Ta obitelj me prihvatila kao da sam "njijova" i pomalo se liječim, ali i dalje imam problema sa samopouzdanjem. Kroničnih.

Pisala sam kako imam problema s ljubavnim odnosima. I da nikada nisam bila u pravoj vezi. Sada imam gotovo 40 godina i mogu reći da sam prvi put u odnosu koji se može nazvati vezom. Ne znam ni sama kako sam to uspjela. Prva tri mjeseca veze s tim čovjekom, ja bih se s njime svaki put našla i mislila kako će mi reći da on želi samo da budemo prijatelji. A onda bi me on poljubio sav oduševljen. I b ez obzira na to, ja bih sljedeći put mislila kako će mi reći da želi da samo budemo prijatelji. Nakon nekoliko mjeseci sam mu to rekla. Rekla sam mu da ga volim i da sam najnesigurnije stvorenje na svijetu i da odmah ode ako ne želi sa mnom ozbiljno jer ja ne mogu podnijeti da me itko više ikada povrijedi. Znam, to ne treba govoriti, ali ja sam rekla. I on je rekao da želi provesti cijeli život sa mnom i da želi da dođem živjeti s njime. Prvo sam prihvatila. Drugo nisam. Za sada. Jer želim da dječak krene u školu. Ne želim ga sada napustiti. I ako mene pitate, ja i dalje mislim da se nećemo vjenčati. I da će me on ostaviti zbog neke ljepše, mlađe, bolje, samosvjesnije. I da će moj život po tko zna koji put krenuti od početka.

[F.A.Q]

tral kaže:

Naučila sam puno stvari u ove tri godine. Moliti za pomoć, biti zadovoljna s malim stvarima itd. Ali najbitnije što sam naučila je voljeti.

eto ti baze za samopouzdanje uspijeh .. pravi, osobni i itekako zivota vrijedan .. di ces bolje od ljubavi

Ta obitelj me prihvatila kao da sam "njijova" i pomalo se liječim, ali i dalje imam problema sa samopouzdanjem. Kroničnih.

sama (samopouzdanje) ces ga izgraditi i nauciti ocuvati .. da je lako nebi bilo problema

Pisala sam kako imam problema s ljubavnim odnosima. I da nikada nisam bila u pravoj vezi. Sada imam gotovo 40 godina i mogu reći da sam prvi put u odnosu koji se može nazvati vezom. Ne znam ni sama kako sam to uspjela. Prva tri mjeseca veze s tim čovjekom, ja bih se s njime svaki put našla i mislila kako će mi reći da on želi samo da budemo prijatelji. A onda bi me on poljubio sav oduševljen. I b ez obzira na to, ja bih sljedeći put mislila kako će mi reći da želi da samo budemo prijatelji. Nakon nekoliko mjeseci sam mu to rekla. Rekla sam mu da ga volim i da sam najnesigurnije stvorenje na svijetu i da odmah ode ako ne želi sa mnom ozbiljno jer ja ne mogu podnijeti da me itko više ikada povrijedi. Znam, to ne treba govoriti, ali ja sam rekla. I on je rekao da želi provesti cijeli život sa mnom i da želi da dođem živjeti s njime. Prvo sam prihvatila. Drugo nisam. Za sada. Jer želim da dječak krene u školu. Ne želim ga sada napustiti. I ako mene pitate, ja i dalje mislim da se nećemo vjenčati. I da će me on ostaviti zbog neke ljepše, mlađe, bolje, samosvjesnije. I da će moj život po tko zna koji put krenuti od početka.

e neznas treba to govoriti .. covjeku s kojim planiras zivjeti treba reci, govoriti ... sve i sto vise .. a zasto on nebi znao svoju zenu?

kako od sebe trazis samopouzdanje tako imas pravo traziti i od njega da se mozes pouzdati u njega .. pogotovo ako si svjesna svojih potreba .. ako ti zatreba da znas da se mozes pouzdati na njega

ako te voli ne da mu nece biti tesko nego ce biti sretan da ti to moze priustiti .. mislim si .. ipak je to samo moje misljenje no nisam ja izmislio ljubav tak da mislim da oni koji znaju sto je ljubav me razumiju

samo hrabro .. i nemoj misliti da nisi hrabra .. zivot u takvim okolnostima je toliko tezak da vecina ljudi ne zeli ni zamisliti kako ti je a kamoli da bi mogli izdrzati jedan dan .. to velim da ti ukazem na CINJENICU da si borac i da se boris i da si uspijela i uspijevas, samo hrabro i sretno

[ex anais]

Tral, duša me zaboljela čitajuć ovo. Želim ti happy end. Da sve te odvratne spodobe koje su te dovele do toga da strepiš kraj očito divnog čovjeka, nestanu u tebi, da nestanu njihovi tragovi i da budeš sretna.

[khari]

tral. ti si heroj. respect

zbog tebe sam ponosan zvati se covjek.
Samo hrabro sestro.

[Klosta]

Leteća kaže:

Mislim da ne. Skinula sam i preslušala audio-knjigu, mogu ti poslat link na PP ako hoćeš, dosta je jednostavno pisana i nije je teško za pratit.

Kod mene je to nažalost bio samo početak. Na terapiji su mi krenuli flešbekovi. I šrinka mi veli da je sve okej, neka se samo koncentriram na taj osjećaj i ja se sfrčem i počnem cmizdrit. Ona mi priđe i stavi mi ruku na leđa i ja iste sekunde prestanem, uspravim se i velim da možemo nastaviti. Ona prokomentira da je to jako čudno, jer inače kad to napravi ljudi počnu još više plakati.

To konkretno sjećanje je bilo iz jako rane dobi, povezano je s osjetom i mirisom kreme. Koliko mogu rekonstruirati, bila sam beba, plakala sam, majka mi je stavila ruku na usta, uspaničila sam se, trznula unazad i prestala plakati.

Već sam pisala da je ta terapija prekinuta na inicijativu šrinke, tako da sam nastavila sama. Dakle, kad god mi dođe nešto čudno, ako sam u prilici, zadržim taj filing i promatram kamo vodi. Pustim si i bilateralnu stimulaciju (EMDR music) i to me skulira taman dovoljno da mogu mislit. I izlazi fakat svašta, najčešće se osjećaj poveže s nekim sjećanjem koje sam ranije vidjela samo kao na filmu (iz trećeg lica) ili sa nečijim riječima.

Zapravo sam prilično ljuta jer djetinjstvo ne bi trebalo izgledati tako, osjećam se kao da su me opljačkali.

Šta misliš pod tim da si nastavila sa terapijom sama, na koji način aktiviraš flešbekove? Jel ova audiobook koju pominjete ima veze s tim (Running on Empty: Overcome your Childhood Emotional Neglect ako sam dobro shvatila? Mogu i ja dobiti link, nisam je uspjela pronaći nigdje besplatno?), nisam sigurna da sam pohvatala sve ali me zanima jako ova tema. (ps. nadam se da taj ban nije permanentan )

[Tox]

Zanimaju me vaša iskustva ... koliko članovi uže obitelji koji nisu bili izvor problema (nazovimo to tako) imaju volje sa vama pričati o nemilim događajima i posljedicama istih. Izbjegavaju li takve razgovore i tome slično?

[Lola 27]

Tox kaže:

Zanimaju me vaša iskustva ... koliko članovi uže obitelji koji nisu bili izvor problema (nazovimo to tako) imaju volje sa vama pričati o nemilim događajima i posljedicama istih. Izbjegavaju li takve razgovore i tome slično?

Moji se prave da se nije niti ni dogodilo.

[Tox]

Lola 27 kaže:

Moji se prave da se nije niti ni dogodilo.

Što bi rekli denial. To još mogu shvatiti, kao vrstu obrambenog mehanizma.

Ja još uvijek imam potrebu neke emocije verbalizirati ali nekak uvijek doživim suptilni "Ajd nemoj gnjavit" hint u pokušaju verbalizacije. Gotovo poput praznovjerničkog odnosa prema takvim temama da se nebi nekaj ružnog desilo.
Pa se zapitam, dali su drugi članovi familije skroz načisto sa svime ... proradili do kraja stvari i postigli ravnotežu sa univerzumom ili jednostavno uspješno drže to negdje sa strane gdje ne smeta ...

Previše se osjećam sam u svemu ...

[ForrestCat]

Moji roditelji su bili previše zaštitnički nastrojeni (mama previše kontrolirajuća). Odluke nisam nikad donosila samostalno, već bi ona odlučivala što je za mene najbolje. Svijesna sam posljedica, prihvatila sam njeno ponašanje jer drugačije nije znala (baka se isto ponašala prema njoj). Ja se kroz cijeli život bojim sa strahovima od svega i svačega, bojim se promjena, imam poteškoća sa donošenjem odluka i preuzimanjem odgovornosti. Na poteškoće često reagiram na način da plačem kad sam sama, isto tako se odnosim i prema promjenama, užasavaju me i u glavi prolazim razne scenarije što će i kako biti. To me jako iscrpljuje i uzima mi energiju. Nekako sam osvijestila svoj problem i borim se, korak naprijed, dva natrag. Često se osjećam neuspješno, kao da se ne snalazim u ovom svijetu, imam osjećaj da svi preskaču poteškoće, a ja tapkam u mjestu sa svojim strahovima. Kako živjeti (donekle) normalno s time, može li se uopće kada se radi o odrasloj osobi, kada je razvoj završen, kako bi se reklo što je tu je...? Može i na pm...

[Kymatica]

ForrestCat kaže:

Moji roditelji su bili previše zaštitnički nastrojeni (mama previše kontrolirajuća). Odluke nisam nikad donosila samostalno, već bi ona odlučivala što je za mene najbolje. Svijesna sam posljedica, prihvatila sam njeno ponašanje jer drugačije nije znala (baka se isto ponašala prema njoj). Ja se kroz cijeli život bojim sa strahovima od svega i svačega, bojim se promjena, imam poteškoća sa donošenjem odluka i preuzimanjem odgovornosti. Na poteškoće često reagiram na način da plačem kad sam sama, isto tako se odnosim i prema promjenama, užasavaju me i u glavi prolazim razne scenarije što će i kako biti. To me jako iscrpljuje i uzima mi energiju. Nekako sam osvijestila svoj problem i borim se, korak naprijed, dva natrag. Često se osjećam neuspješno, kao da se ne snalazim u ovom svijetu, imam osjećaj da svi preskaču poteškoće, a ja tapkam u mjestu sa svojim strahovima. Kako živjeti (donekle) normalno s time, može li se uopće kada se radi o odrasloj osobi, kada je razvoj završen, kako bi se reklo što je tu je...? Može i na pm...

a nisi dobila ono najvažnje, samopouzdanje. zato se treseš. tvoja majka je nesvjesno, dok se stvara ličnost, temelji, davali ti do znanja, da ne vjeruje u tebe, da si nesposobna, da ne smiješ pogrješiti, da je to prestrašno, jednostavno da za ništa nisi sposobna sama, sve će ona. to je njena bolest, potreba za kontrolom, duboka povrjeđenost i ne vjerovanje u tebe, ljude općenito, život. i to je sve nesvjesno, pretočila u malo dijete koje uči o svijetu i sebi, od nje.
zato si takva. i može se mjenjati. privatna psihoterapija, i mjenjaj temelje. nije lako, ali može se.

[Narikača]

Posljedice su nepovjerenje, kratki fitilj i tesko se otvaram, pogotovo nepoznatim ljudima. Al dobro, gura se nekak

[Leteća]

Narikača kaže:

Posljedice su nepovjerenje, kratki fitilj i tesko se otvaram, pogotovo nepoznatim ljudima. Al dobro, gura se nekak

Otprilike. Samo što ja uopće nemam fitilj. Dovoljno je izvući osigurač.

[dejson]

Ljudi moji, meni je zivot totalno otisao k' vragu zbog ovoga.

U pitanju je moja supruga, imala je uzasno djetinjstvo, oca pjanca, pervertita, vjerovatno i ne znam sve sta je cinio.

Uglavnom nakon 10 godina braka, zena me prevari sa nekim likom iz druge drzave, imamo dijete od 10 godina. On je isti kao njen otac, tuce je, neki dan je cak i silovao, jer moja zena ima gadjenje prema sexu, pa nije nikako mogla da mu se otvori. Ali ide mu mjesecno 2 puta , i napao je pijan u subotu i kako ona kaze branila se, silovao je.

Mi cekamo jos jedan papir ili dva da se rastanemo, u procesu je, a dijete je svakako pripalo meni. Ona se i slozila sa tim, svjesna je da sa njom dijete nema srece. Ona pokusava da se iskobelja ali ne moze nikako. Otac joj je umro u februaru ove godine, i cuvala je u vitrini sve njegove stvari, uvijek se njega bojala, ali mu se i klanjala. Ovaj novi covjek je zaista isti njen otac.

Idiot, nasilnik, pjano, ali ona kaze da to njoj odgovara. I nakon svega sto joj je ucinio, ona i dalje LUDI za njim, iako zna da to nije ok.

IMA LI POMOCU LJUDI DRAGI. ZELIM DA MI DIJETE IMA MAJKU U RODNOM GRADU I NE ZELIM DA JE MLAVI BATINAMA STALNO. Sve razmisljam da ce me gristi savjest ako je samo pustim da radi sta hoce, sedmicno skoro ide kod njega, i spremna e na maltretiranje i batine, otac joj je usadio u glavu da ne vrijedi nicemu kao osoba.

Ja je nikad nisam u zivotu udario