|
Šarulja vulgaris
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: opanak
Postova: 3,105
|
što se desi kad se kočnice pošalju u rodno mjesto?
NAKIT NA RUCI
Današnji dan....
Što mi bi? Moja raspoloženja misteriozna su za svakoga, a i sebe ponekad znam iznenaditi. Zamara me ljudska slabost, zamaraju me svi ti dobro uvježbani pokreti i onaj grleni smijeh stvoren da te opeče po nekoj čakri, koji govori- «hej, tu sam, vidi što sve ja mogu?!»
Pa oni mekani stisci ruke, a na ruci dragulji....
Sjećaš li se kad smo...? Ma naravno da se sjećam.
Ugodno zavaljeni na barskim stolicama promatraju poznati ambijent.
Slike, bez nekog velikog smisla i reda, stoje da se osvrnemo ako nam ponestane riječi ili ako nema slobodnih stolica. Simboli kojima se klanjamo i kitimo....usudila bih se reći prikrivamo u ovom slučaju.
Gdje su sve lijepe žene?
Šutim. Ne, ne smatram se pametnijom, jednostavno onijemih od čuda. Ne znam odgovor na niti jedno ponuđeno pitanje, a i ono što znam me košta glasnica. Bolje mi je ovako. Ne gledajte me.
Gdje je sva lijepa muzika?
Već mjesecima mi se pred spavanje mota jedna slika po glavi.
Beznačajna, reklo bi se, tipična za mene...a opet...znamo li se?
Na proplanku, odmah pored guste šume gori logorska vatra. Zapravo, nije ni vatra nego krijesovi. Ima nas 20-tak, miješano društvance. Žene vade hranu iz torbi (meso za roštilj i još neko povrće) i kroz smijeh se dovikuju.
Muškarci skupljaju drva za vatru, ja i još jedan momak nosimo gajbe sa pivom i vinom u hladni potok i pjevamo neku šepavu pjesmu. Sretni smo.
Šatori su odavno postavljeni, hvataju se gitare i počinjemo. Nitko ne nosi nakit, i smijemo se od srca. Dosta se i popilo i ja se ohrabrujem uz zvuk omiljene mi pjesme i nagovaram ostale na ples.
Ne mogu stati.
Zatvaram oči uvijek dok plešem. Osjećam brujanje vjetra u ušima i ravnam se po njemu. Ne osjećam noge, sudaram se sa nekim, ne vidim ga.-Hvatamo se u kolo i postajemo jedno.
Muzika svira
Ne prestaje....
Smijeh.... pa onda suze....ples...vatra.....
Svaku noć ja tako brijem po svojoj glavi. Blesavo, jeli?
I opet, koliko je gluma težak sport, nikad to nisam nikome ispričala. Ja sam jako sramežljiva, vrlo vrlo....
U oči me gledaj i saznat ćeš da se saznat nećeš.
Vakumi crnih rupa, kad milijarde misli kradomice rulaju po moždanoj pisti. Olovku mi dajte!-vičem....
Ma kome ja vičem.
A da vam kažem kako volim vjetar i koliko ga često spominjem?
Ponavljam se znam....
Sigurno ste stali pred ogledalo i posmatrali se. Ja jesam, radim to često.
Gledam svoje oči i zamišljam da sam netko drugi. I pitam, čije su ovo oči?
Jesu li tople, koje sve tajne one nose, ima li u njima bunara i tih pizdarija?
A pazi sad, hvata me euforija. Radost života kao činjenice. Sama u svojoj sobi. Opizdila muziku do daske, neki se čovjek od srca dere, prisiljava me da ga osjetim, jebemmumiša, dobro sam ga osjetila.
Plešem...
Ovaj put otvorenih očiju.
On je blag, ali divlje, divlje je u njemu.
Divlja sam i ja pizda mu materina, skačem ko idiot, glava mi puca, okrećem se oko svoje osi da vidim dokle ide, pa ako i padnem i udarim glupačom po sred ormara, neka padnem, nek se prospem.
Još sam na nogama, ali ne osjećam ništa osim svoga srca koje divljački lupa, priča mi nešto morzeovom abecedom, ne baš usklađeno, ali trudi se.
Mene odavno nema, ja sam tamo iza, daleko daleko u nekom bestežinskom prostoru, a čovjek koji pjeva me polako spušta.
Opet sam tu.
Trčim u kuhinju po bokal vode.
Moja četiri zida.
Ljudi moji što ja tu sve radim.
Osvrćem se oko sebe, palim svijeće i otvaram prozor da uđe vjetar, moj česti gost. Toliko me puta propuhao da me bubrezi mrze.
Ali znaju bubrezi moje srce.
ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ.....umi moj voljeni gost, podjebava brezu svojom snagom, a breza se savija od užitka...
Sad će jesen...pa pa lišće...
Opet ću patiti za zelenom bojom, opet ću navlačiti dva para čarapa i kuhati crno vino...
Nemojte mi samo pričati o tome kako je lijepo šetati po gornjem gradu zimi i o sličnim pizdarijama.
Mogu vam ispričati kako je lijepo trčati bos po livadama, ganjati se sa vučkom i njegovim štapom, pozdraviti neku babu koja je došla da prevede kravu i pitati je kako zdravlje.
Baka će mi reći da je dobro dok je živa, ja ću je pitati smijem li podragati kravu, ona će reći da mogu i ja ću biti sretna.
Pojurit ću dalje i ostaviti baku da gleda moju mladost sa svoje točke gledišta. Vjerovatno ću je podsjetiti na neku sekvencu njene mladosti, a onda će odmahnuti rukom i odvesti šarulju na drugu livadu.
Ja ću u tom trenu poželjeti da je moja voljena kraj mene, jer ljepota je ljepša u dvoje. Nemojte me pitati za voljenu...ni da vam objasnim ne bi razumjeli.
A što se ljepote tiče, ona zna jako biti drska. Sve najljepše trenutke, kad su i srce i duša postali taj moment sam proživjela sama.
Nema veze, dolazi zima i grijat će me zelena boja. Jer iako glasim za nestrpljivu djevojku, ja mogu čekati.
Gradovi su teški, to tek sad shvaćam, sa moje 24 godine.
Rođena sam tu, poznajem mu ritam i sve do nedavno mi do ničeg drugog nije stalo.
U gradu nema bake sa kravom, i nema livada po kojima možete polugoli jurcati sa vašim pesekom. U gradu morate imati senzore, ne smiju vas uhvatiti u trenutku slabosti.
Morate imati originalan pristup, vaš nakit....ne zaboravite nakit.
Noge ukopane u zemlji i grleni smijeh koji prodire u čakru. Šta je ono jučer bilo? Upoznali smo se? Oprosti, ne sjećam se..ahaaaaaaa. Da da
A ne tako davno su me digli u 6 ujutru (što nije moja navika na žalost) i dok sam pila obaveznu kavicu uz apsolutnu ljudsku tišinu srce mi se opet ukočilo od ljepote.
Mir...vjetar se opet ušuljao u priču, jer je noć prije furala neka oluja kroz selo. Tamo nema ulične rasvjete...no..nooo. Ako hodate pješice noću, bolje vam je da znate put. Mrak vas pojede, ja se odmah sjetim svih bakinih priča, još u doba partizana i pokušavam si dočarati na kojem je ona to mostu bježala od švaba da bi došla do svog zaručnika.
I tako, sunce se raznježilo i pokazuje nam svoju blagu stranu, ptice, gospodarice ovih livada jodlaju svoje serenade. Sve je tako mirno, ja sam mirna. Pomišljam na svoju majku. Znate i ona je dio svega ovoga. Svake travke, svakog puteljka. Kad hodam, njene oči vidim.
A meni kažu da imam njene oči. Najljepši poklon koji sam mogla dobiti.
Malo sam sjetna, što se i da zaključiti. Ovo je trebala biti vježba za pisanje jer nisam jako dugo ništa napisala. Mislila sam da sam izgubila to, a zapravo istina je da sam bila mrtva par godina. Zaveo me grad, zavela me gluma. Ali eto, pokušavam se vratiti, tjeram srce da ostavlja trag na papiru i da se ne obazire na norme.
Moram se nekako odužiti za te oči koje dobih u nasljeđe.
I znate šta...od sada tražim samo lijepo.
Jebo vas nakit.
__________________
If, after flushing,
The flow of water fails to stop,
Please give the handle A short, sharp jerk
|
-i zamisli da mu ide suza niz lijevo oko 
Linearni mod
