glavni negativac... majka?

[Claire]

zaista mi nije jasno...
na topicu o sjebanim roditeljima... ucinilo mi se da u pricama puno vise dominira majka kao principalni negativac, nego otac...

to se pak kosi sa teorijama na topicu o pozrtvovnim i divnim i odanim samohranim majkama... i bescutnim ocevima koji qrca ne brinu i zapostavljaju djecu...

e sad... da li smo kao djeca... puno vishe osjetljivi na majke i njihovu ulogu u nasim zivotima... i njoj puno manje stvari oprastamo nego ocu... da li je na majkama puno veci pritisak da se dokazu kao bolji roditelj...
a oprostit ce te mi... zar upravo taj pritisak vrlo cesto ne stvara frustraciju... koja nadalje kao redovitu posljedicu ima agresiju... okrenutu upravo glavnom izvoru te frustracije... djetetu...

e sad... koliko smo i kao odrasli... kao roditelji (ja nisam roditelj, ali se smatram odraslom)... svjesni svojih frustracija koju manifestiramo agresijom... koja btw i ne mora bit fizicki teror... mozda verbalni... ili prepucavanja i inat prema ocu djeteta...
a zaboravljamo da smo i sami kao djeca imali nevjerojatne radare i intuiciju naspram vlastitih roditelja... i bili osjetljivi na svaku njihovu rijec i postupak...

i da na koncu skratim... jer poanta ovog mog posta je (moje misljenje) ... da to koliko ti majka moze sjebat zivot, ne moze ni jedan otac, pa da je najvece govno i djubre i stoka i nasilnik... i sexualni manijak...

[Bezimena]

Da, očevi su češće vidljivi zlostavljači, ali majke... U životu djeteta oba roditelja su jednako važna. Ponekad se čini da je majka važnija, jer se djeca više orjentiraju na nju, a i ona na njih. Međutim, to ne smanjuje jednaku važnost očeva. Razlog zašto su majke (po meni) gore od očeva je u tome što ne zaštićuju djecu od nasilnih očeva. Npr. svi smo čuli informacije o očevima koji fizički i seksualno zlostavljaju djesu, ali nismo čuli gdje su njihove majke bile za to vrijeme. U velikom postotku slučajeva kada majka dozna da joj je muž seksualno zlostavlja kćer, ona se automatski okreće protiv kćeri i počme je doživljavati kao suparnicu, a ne kao zlostavljano dijete. Postoje i one "običnije" situacije kada je otac alkoholičar i maltretira fizički i psihički cijelu obitelj, a majka se ne razvodi jer joj je lakše biti patnica u braku nego razvedenica: "Što će susjedi reći".

[Claire]

hmda... glede nasilnih oceva...

fascinira me to sto vise zamjeramo pasivnost nasih majki... nego sve batine i zlostavljanja oceva...

i ne znam zasto... ali u nasim glavama UVIJEK one ispadnu vise krive...

[Sandra October]

Bezimena kaže:
Da, očevi su češće vidljivi zlostavljači, ali majke... .

Upravo tako - vidljivi
Majke znaju biti vrlo vješto emotivni manipulatori svoje djece.
Oprostit ćete mi ali to mi je jednako gadno kao i fizičko zlostavljanje
Poznam nekoliko žena čija su djeca odrasla uz njihova tuljenja tipa: ja sam jadna i žrtva i paćenica i sveta majka tereza al evo djeco -ostajem radi vas.

To reci djetetu od 5-6 godina kojem je majka butofcourse- centar svijeta- i da viš koji guilt trip jadno dijete ima ni krivo ni dužno jer dama nema muda izać van

Fuj

[verica]

Claire kaže:
hmda... glede nasilnih oceva...

fascinira me to sto vise zamjeramo pasivnost nasih majki... nego sve batine i zlostavljanja oceva...

i ne znam zasto... ali u nasim glavama UVIJEK one ispadnu vise krive...

Očito od majki više očekujemo.

[Septembar]

Claire kaže:
da li smo kao djeca... puno vishe osjetljivi na majke i njihovu ulogu u nasim zivotima... i njoj puno manje stvari oprastamo nego ocu... da li je na majkama puno veci pritisak da se dokazu kao bolji roditelj...
a oprostit ce te mi... zar upravo taj pritisak vrlo cesto ne stvara frustraciju... koja nadalje kao redovitu posljedicu ima agresiju... okrenutu upravo glavnom izvoru te frustracije... djetetu...

svaka cast, mislim da si pogodila srz
1. da je kod vecine majki usadjen jaci stepen odgovornosti za svoj "produkt", jaci zahtjevi koje same sebi postavljaju, a i time puno veca sansa da te zahtjeve ne ispune, sto stvara bas to- frustraciju i osjecaj nedostatnosti... mada se ne bi slozila da se to kod prosjecne majke izvrce kao agresija prema djetetu
2. da, muskaricima/ocevima mnogo lakse oprastamo i a puno manje ocekujemo... rekla bi da ni evoluciski nije tako neophodno imati oca za vise od oplodnje... ipak smo mi zivotinjska vrsta- a tamo se malo koji muzjak u biti brine za potomstvo (sad karikiram, ali znate sta mislim reci)


opaska: kod mene je obrnuto. ja sam u djetinjstvu iskljucivo krivila oca za sve, mada ga sad kao odrasla mogu vise shavtiti (jer nazalost nalazim crte njega u sebi), ipak ne zaboravljam. a jednom mi je samo samar opalio... ima i obrnutih slucajeva

[Godiva]

Claire kaže:
jer poanta ovog mog posta je (moje misljenje) ... da to koliko ti majka moze sjebat zivot, ne moze ni jedan otac, pa da je najvece govno i djubre i stoka i nasilnik... i sexualni manijak...

Apsolutno točno, bar što se mene tiče. Imala sam divnog oca koji je nedavno umro i majku koju nikako nisam mogla prihvatiti, iako ne mogu reći da me maltretirala ni fizički ni emocionalno. Naprosto sam je od najranijeg djetinjstva osjećala kao strano tijelo, nikad je nisam mogla razumjeti, a što je najgore, nisam je mogla voljeti ma koliko sam se trudila i ubila me grižnja savjesti zbog toga. Ona zaista nije kriva, nije imala loše namjere i zbilja se trudila biti dobra majka, ali ja jednostavno nisam mogla cijeniti karakterne osobine koje sam kod nje primjećivala, a po temperamentu i navikama smo dijametralno suprotne. Bilo mi je pakleno živjeti s njom, osjećala sam da me guši, kao da ne postojim kad je u blizini. Bijeg od nje bio je moj prvi bijeg, poslije su došli svi drugi bjegovi. I strah da ne nestane mogućnosti bijega.

Već deset godina živimo u različitim gradovima, i tako je puno bolje, kad dođem kod nje nikad ne ostajem duže od par dana i tako funkcioniramo dobro. Prihvatila sam je nekako, i ne krivim je, a već sam malo uspjela ne kriviti ni sebe. Znam da je htjela dobro, i ja sam htjela dobro, ali nekako nam nije išlo.

Posljedice? Ne volim baš svoje tijelo jer sam građena kao ona. Imam patološki strah od majčinstva, bojim se da ću postajući majka postati ona. (To je valjda od onog "vidjet ćeš kad budeš imala svoju djecu"). Hoću li još to uspjeti prevladati? Valjda hoću, jednom.

[Claire]

Septembar kaže:
sto stvara bas to- frustraciju i osjecaj nedostatnosti... mada se ne bi slozila da se to kod prosjecne majke izvrce kao agresija prema djetetu

frustracija uvijek necim losim rezultira... a agresija nije samo premlacivanje...
poznanica salje djecu na godisnji sa ocem samo zato da mu napakosti jer je on s novim komadom... a to sto ona non stop zove i preispituje dijete sta oni rade i jel se tata brine nije zbog toga da joj dijete ne bi bilo zapushteno... nego da izvidi situaciju sa novim tatinim komadom... sta rade itd...
a to sto je ljubomorna i frustrirana jer njen bivshi shevi... a ona jadna nista, necu ni spominjat...
gledala sam joj klica... raspada se jadno dijete od tuge jer kuzi nekim svojim instiktom, da je majka nesretna i ljubomorna...

Septembar kaže:
rekla bi da ni evoluciski nije tako neophodno imati oca za vise od oplodnje...

stvari su jednostavne od samog zaceca...
muska jajna stanica olitiga spermij... nosi samo pola DNA...

a jajna stanica i pola DNA...i hranu i citoplazmu... i svashta jos sto ce oplodjenoj stanici trebat za razvoj...

[preatorian]

Godiva kaže:
Apsolutno točno, bar što se mene tiče. Imala sam divnog oca koji je nedavno umro i majku koju nikako nisam mogla prihvatiti, iako ne mogu reći da me maltretirala ni fizički ni emocionalno. Naprosto sam je od najranijeg djetinjstva osjećala kao strano tijelo, nikad je nisam mogla razumjeti, a što je najgore, nisam je mogla voljeti ma koliko sam se trudila i ubila me grižnja savjesti zbog toga. Ona zaista nije kriva, nije imala loše namjere i zbilja se trudila biti dobra majka, ali ja jednostavno nisam mogla cijeniti karakterne osobine koje sam kod nje primjećivala, a po temperamentu i navikama smo dijametralno suprotne. Bilo mi je pakleno živjeti s njom, osjećala sam da me guši, kao da ne postojim kad je u blizini. Bijeg od nje bio je moj prvi bijeg, poslije su došli svi drugi bjegovi. I strah da ne nestane mogućnosti bijega.

Već deset godina živimo u različitim gradovima, i tako je puno bolje, kad dođem kod nje nikad ne ostajem duže od par dana i tako funkcioniramo dobro. Prihvatila sam je nekako, i ne krivim je, a već sam malo uspjela ne kriviti ni sebe. Znam da je htjela dobro, i ja sam htjela dobro, ali nekako nam nije išlo.

Posljedice? Ne volim baš svoje tijelo jer sam građena kao ona. Imam patološki strah od majčinstva, bojim se da ću postajući majka postati ona. (To je valjda od onog "vidjet ćeš kad budeš imala svoju djecu"). Hoću li još to uspjeti prevladati? Valjda hoću, jednom.

Ovdje se radi o tipičnom slučaju Edipovog kompleksa.
Edipov kompleks je privlačnost koju dijete osjeća prema roditelju suprotnog spola te neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju istog spola (suparniku). Dijete je ljubomorno na roditelja istog spola te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto.
Kompleks se pojavljuje tijekom tzv. falusne faze psiho-seksualnog razvoja osobnosti u dobi od treće do pete godine. Normalno se razrješuje postupnom identifikacijom s roditeljem istog spola te odricanjem od seksualnog zanimanja za roditelja suprotnog spola.
Većina ljudi preraste edipsku fazu, iako to nije pravilo. Neki mentalno bolesni pojedinci kad odrastu imaju snažan Edipov kompleks.
Freud, autor ovog termina, prema svojoj teoriji osobnosti smatrao je Edipov kompleks temeljem superega i jezgrom svih međuljudskih odnosa. Po njegovu mišljenju svi ljudi iskuse Edipov kompleks.
Nerazriješen Edipov kompleks uzrok je nastanka neuroza i očituje se u odnosima s drugim osobama.

[lucija]

Na topicu o roditeljima zlostavljačima nisam sigurna da majke dominiraju kao glavni zlostavljači; itekako se spominju očevi. Ipak ima neke istine u postovima na ovom topicu.

Majka je ta koja mora pružiti toplinu i sigurnost u prvih par godina i ako ona to ne učini (ako ostavlja dijete da plače... kao što je činila moja) automatski se komplicira odnos nje i djeteta. Sjećam se kako sam od kad pamtim za sebe ljutila svoju majku nekim nepovjerenjem; nisu bebe blesave kao što ljudi misle - one samo ne znaju govoriti. Sigurna sam da sam zapamtila kako me tretirala dok sam bila sasvim mala i njoj neinteresantna. Kad je već
imala veliku curicu koju se moglo pokazivat okolo, oko koje se nije moralo toliko trudit - htjela je da joj budem lutkica, ali to jednostavno tako ne ide.

Ali mislim da osjećaj gorčine nije nimalo manji prema ocu - zašto bi bio? Očekujemo ljubav od to dvoje ljudi, možda samo na različit način.

Sjećam se kako sam u pojedinim fazama više krivila oca, u drugim majku. Danas ih doživljavam kao paket i na mojoj vazi pravde ih važem zajedno. Jer su oboje bili katastrofa. Negdje je barem jedan roditelj ok - iako onda ne kužim što radi s onim poremećenim, al dobro, to je druga tema.

uh, al sam zadavila

[magic]

Klara pishe:

fascinira me to sto vise zamjeramo pasivnost nasih majki... nego sve batine i zlostavljanja oceva...

Kad sam se razvela, nastojala sam i svima sam branila da o mom bivshem muzhu - Juniorovom ocu, govore loshe pred njim...ne toliko zbog toga da on ne stekne sliku stvorenu nashim prichama koliko zbog toga da se ne suochim s njegovim pitanjem ZASHTO sam toliko vremena provela s njegovim ocem.

Danas, kad me to pita, odgovaram istinu ~ JA nisam imala dovoljno snage da to ranije uchinim, samo sam JA krivac shto je skoro osam godina zhivota proveo svjesno ili nesvjesno prisustvujuci loshem braku, nepostojecoj obitelji.

Jer istina je da ja ravnopravno dijelim krivicu - on je bio losh chovjek/muzh/otac, a ja preslaba i neodluchna da izmjenim nash zhivot...

Nadam se da je moj sin to shvatio i oprostio mi. Nadam se.

[Godiva]

preatorian kaže:



Edipov kompleks ....

Kolega, imate izuzetan talent za otkrivanje poznatoga.

[preatorian]

Godiva kaže:
Kolega, imate izuzetan talent za otkrivanje poznatoga.

Ne znam zbog čega vas to ljuti, madame.
Nije grijeh biti bolestan.
Spoznaja je put do izlječenja.

[magic]

Sorry na digresiji, ali kod zhena govorimo o Elektrinom kolmpleksu, a ne Edipovom.

[Claire]

magic kaže:


Jer istina je da ja ravnopravno dijelim krivicu - on je bio losh chovjek/muzh/otac, a ja preslaba i neodluchna da izmjenim nash zhivot...

Nadam se da je moj sin to shvatio i oprostio mi. Nadam se.

ja volim reci... rezultat je to sto se broji...

otici nije lagano... ja sam sigurna da je to tako... to je proces...
jer ne odlazi se samo fizicki...

moja majka je imala srecu da joj muz ode... i nesrecu da ga je ponovo primila...

[Godiva]

preatorian kaže:

Ne znam zbog čega vas to ljuti, madame.
Nije grijeh biti bolestan.
Spoznaja je put do izlječenja.

Ma ne ljuti me ni najmanje. Samo bih voljela da si u pravu. Onda bi problem bio samo u meni, a ja pristajem na svako liječenje i sumnjam u sve što govorim. Osim toga, sebe možeš mijenjati ako se potrudiš, druge nikako. A moja majka je nepogrešiva. Izgovori 20 000 riječi dnevno i nikad ne kaže niti jednu glupost. Kužiš?

I da, Elektra sam, ne Edip.

[preatorian]

magic kaže:
Sorry na digresiji, ali kod zhena govorimo o Elektrinom kolmpleksu, a ne Edipovom.

Digresija na digresiju.

Pojam dolazi od Sigmund Freuda. On ga prvi put koristi kao termin u prihoanalizi.

Njegova poznata teorija je teorija o Edipovom kompleksu, opisanom u listopadu 1897. po kojoj u djece (odnosno dječaka) postoji seksualna privlačnost prema majci te ljubomora i mržnja prema ocu.

Kasnije je razvio paralelnu teoriju za djevojčice.

[Godiva]

preatorian kaže:
Kasnije je razvio paralelnu teoriju za djevojčice.

... koja je poznata pod nazivom Elektrin kompleks. Reci lijepo: "Hvala magic, zabunio sam se".

[preatorian]

Godiva kaže:
... koja je poznata pod nazivom Elektrin kompleks. Reci lijepo: "Hvala magic, zabunio sam se".

Hvala magic, zabunio sam se.

[preatorian]

Godiva kaže:

...A moja majka je nepogrešiva. Izgovori 20 000 riječi dnevno i nikad ne kaže niti jednu glupost

Eto, sad si vidjela na mom primjeru kako nas ego odvlači u slijepe ulice iz kojih nema izlaza.