Dobili smo bebu i šta sad?! ženu ne prepoznajem

[PopiVopi]

Godiva kaže:

Ne može čovjek vjerovat kakvih debilnih odnosa ima.

Da. Nevjerojatno. Jednostavno mu nije dala i to je to, mogo ju je samo gledati. A kad su dobili drugo, s drugim je bilo sve 5, i nosio,hranio,presvlacio,uspavljivao sve sve....

[Ertrinken]

Cesto sa prvim djetetom mame nisu normalne-najbolji lijekdmah drugo. Salim se,ali mene su hormoni tukli sa prvim uzasno.Pa tacno na 40 dana sam dobila uzasnu temperaturu-zbog hormona. I od tad sam bila mrvicu normalnija.Jedino sto sam koristila sredstvo za dezinfekciju kao vodu prvih sest mjeseci Moj dragi je mogao svog prvorodjenog sina pipnuti samo lijepo i temeljno opranih ruku, ko u hirursku salu da ide i ne daj boze da pipne nesto izmedju kupatila i sina Ali nisam ga gledala samo ko provajdera i zato smo vec godinu i po dana kasnije dobili jos jednog pisonju.Ali,da haos na pocetku-je. ja se zezam da djeca stvaraju porodicu,ali unistavaju brak
mada,takvo ponasanje poput zene autora teme je too much

[PapaŠtrumpf]

Dragi čovječe,
Lijepo je što ovdje ljudi mogu izraziti svoje mišljenje i iskustva, dobro ih je čuti, ali su ona često opterećena subjektivnim stajalištima i treba ih takvima i smatrati. Što je nekome "nenormalno stanje" normalno da traje mjesec dana, nekome traje par godina ili cijeli život. Pustimo sad priče o "hormonima", ima tu istine, ali ako netko ima poremećaj rada štitnjače i radi toga je razdražljiv, tada je to bolest a ne "normalno" stanje. Jedino tko to može (donekle) objektivno procijeniti je neka neutralna osoba koja je stručna i ima iskustva.

Po tvojim porukama ti si sad tamo negdje gdje sam ja bio prije nekih 10-tak godina. Duga je to priča, ali nakon 2 djece i 15-tak godina braka je završila razvodom na zahtjev bivše. Naravno da i ona i ja tu imamo svoje priče i naravno da ja mislim da sam u pravu, naročito što se tiče odnosa i pristupa odgoju djece "o kojem ja nemam pojma". Uglavnom, prolaskom godina slijedilo je sve veće međusobno udaljavanje i razvod. Sada je lako pametovati i reći "trebao/trebali ste napraviti ovo ili ono", ali za život nema (općeprihvaćenog) priručnika i radiš najbolje što znaš u datom trenutku.
Kako bih želio da ti se ne dogodi ono što i meni i ne prođeš ono što sam ja prošao, te da imaš skladnu obitelj i da tvoji problemi traju već mjesecima bez naznake njihovog rješavanja, moji savjeti su:
- zapitaj se da li (i koliko) voliš ženu i želiš li živjeti s njom i djetetom. Ako ne - hm, slijede ti teške odluke...
- ako da, razgovaraj sa ženom, suoči ju nježno s problemom, pitaj je da li te voli, da li želi živjeti s tobom. Probajte se više družiti s drugim ljudima, ili još bolje da se ona sama druži s osobama s kojima može popričati i o drugim stvarima osim "boje dječje kakice" (bitno je da u njeno sadašnje poimanje života uđu i druge stvari i da se odmakne malo od 100% posvećenosti djetetu, a da to ne shvati da ga manje voli). Ako ne - otvorio si problem i svakim danom će ti biti gore s neizvjesnim posljedicama. Ne samo da nećeš imati bolji odnos, nego će s osamostaljivanjem djeteta žena postajati sve "gora" i postati "control freak" svega oko vas.
- ako da, dogovorite posjet profesionalcu. Poznanici i članovi familije nisu pogodni, jer su i oni subjektivni (pa će tako i reagirati), ili će žena za "tvojeg" člana familije reći da je na tvojoj strani (možda i obratno?). Ključna prednost profesionalca-liječnika je što je problem možda i biološke prirode što se možda treba rješavati medicinskim tretmanom (i nemoj dijagnoze postavljati s konzultacijama s Dr. Googleom ako nisi liječnik jer nemaš sintetsko medicinsko znanje).

Ako se međusobno volite i razgovori i terapija uspiju, odlično. Također, imaj na umu da žena stvarno voli vaše dijete, ali očito iz te ljubavi nije u stanju funkcionirati na način da bi vi kao obitelj bili sretni. Imaj na umu i to da u slučaju razvoda dijete gotovo sigurno ide ženi jer malo će koji psihijatar u slučaju vještačenja reći da je tvoja žena nepogodna da bude majka (jer je to teško dokazivo osim ako se ne radi o teškoj paologiji). U tom slučaju ostaje ti plaćanje alimentacije i gledanje kako dijete odrasta ispod staklenog zvona.

Obzirom da se tema vuče već 4 mjeseca očito se stanje nije promijenilo i po meni nemaš puno vremena. Tvojim nereagiranjem sitaucija će biti sve gora i sve se više udaljavate jedno od drugoga, što ima svojih granica nakon kojih je povratak na prijašnje "normalno" stanje gotovo nemoguć.

Sretno.

[kosmata]

Čovjek1, na preskokce sam pročitala temu i sve to svakako nije normalno i nešto treba poduzeti!

Mislim da ti je žena doživjela nekakvu psihozu.

Kad je moj klinac bio beba, pa ja bih se spasila kad bih uvatila makar 5 min u danu samo da zbrišem malo iz kuće, od pelena, plača, priče o djetetu, pa ispalila bih na živce. Utrapila bih ga mužu kad bi došao s posla, ili nekoj od baka i otišla makar se samo malo baciti u more.

Takav tip pristupa djetetu i odgoju neće samo naštetiti vama i vašem braku nego i samom djetetu, to je najvažniji razlog zašto nešto moraš učiniti.

Mislim, kakva iskustva pruža toj curici kad ju ne izvodi nikud van, ne da joj da ostvari komunikaciju i vezu s drugim članovima familije, s drugom djecom? Što će biti kad poraste?!? Braniti će joj da ide u školu, da izađe s prijateljima? Razumiješ, tu nešto gadno ne štima i to nije ok prema djetetu, a prema tebi kao suprugu i ocu također niti malo nije ok.