Rimska Republika vs Rimsko Carstvo

[Tintin]

Michael Collins kaže:

Jesu li Rimljani imali ime za Kinu?

Jesu li znali za ljude "žute rase" i kako su nazivali crnce?

naravno pa trgovali su sa Kinom i slali su svoja poslanstva u Kinu
Kineze tj. općenito te azijske narode iznad Indije su prema svili nazivali Serima (Seres) a njihovu zemlju prema tome Serica.

Dok crne Afrikance općenito su nazivali Etiopljanima (Aethiopes)

[Legion]

Tintin... daj mi reci nešto o položaju robova u starom rimu naravno

Znam da se nakon Spartakovog ustanka nešto promijenilo (na bolje) u odnosu spram robova ali ne znam nikakve detalje...

[Tintin]

Legion kaže:

Tintin... daj mi reci nešto o položaju robova u starom rimu naravno

Znam da se nakon Spartakovog ustanka nešto promijenilo (na bolje) u odnosu spram robova ali ne znam nikakve detalje...

budem
al trenutno sam u gužvi života
tak da će ovo pričekati koji tjedan...

[Legion]

ajd ak je gužva života onda ok

[Michael Collins]

Pobunili su mu se robovi na imanju...

Šala mala,nadam se da se ne ljutiš...

[mladi_logicar]

Rimsko Carstvo, pogotovo za vrijeme Vespanzijanaca ( od cara Vespanzijana do Trajana).

[Basta]

spominješ lijepu odoru legionara... je li govoriš o legionaru iz prvog stoljeća:



ili o onome iz petog:





?

govoriš o gradnji hramova i putova... jedan od aspekata propasti carstva je bilo baš to da je rasla regionalizacija, da su se regije uvlačile same u sebe, da je prometna infrastruktura propadala...

što se tiče famozne 476. godine, nije se ništa spektakularno dogodilo... spektakularniji su bili pokušaji romejskog carstva pod justinijanom da povrate nekadašnju veličinu...

što se tiče konstante nakon rima, nije samo kršćanstvo bila konstanta već čitav društveni sustav koji je trajao do francuske revolucije uz manje promjene...

nemoj arape spominjat... na arape se u popularnoj i školskoj historiji gleda kao na spasitelje skoro, a oni su bili ti koji su ustvari gurnuli europu u srednji vijek...

[Legion]

hm, baš me zanima kaj Tintin ima reći na sve ovo

[Gilles de Rais.]

Legion kaže:

Tintin... daj mi reci nešto o položaju robova u starom rimu naravno

Znam da se nakon Spartakovog ustanka nešto promijenilo (na bolje) u odnosu spram robova ali ne znam nikakve detalje...

Tintin kaže:

budem
al trenutno sam u gužvi života
tak da će ovo pričekati koji tjedan...

Michael Collins kaže:

Pobunili su mu se robovi na imanju...

Šala mala,nadam se da se ne ljutiš...

Posto je Tintin jos uvijek zauzet gusenjem pobune , dok se on ne vrati, evo nesto o robovima u starom Rimu od mene. Tintin kasnije moze napisati nesto opsirnije i detaljnije o tome i ispraviti eventualne greske u mome tekstu.




Obostrani odnos izmedju roba i gospodara medju Rimljanima je bio izrazen terminima Servus i Dominus, a moc i pravo koje je Dominus imao nad svojim robom se nazivalo Dominium. Pojam Dominium ili vlasnistvo je podrazumijevao da je rob samo objekt i predmet vlasnistva, a koristila se i rijec Potestas koja je oznacavala gospodarevu moc nad robom, a koja se upotrebljavala i za izrazavanje oceve vlasti nad svojom djecom. Razlike izmedju pojmova Patria i Dominica Potestas su u pocetku bile veoma male, ali je dijete imalo izvjesna zakonska prava koja su ga razlikovala od statusa roba.

Prema strogim principima rimskog prava gospodar je mogao tretirati roba kako je zelio; mogao ga je prodati, kazniti ga i ubiti ga. Ipak, da bi se robovi zastitili od bezrazloznog nasilja svojih gospodara, u doba Avgusta donesen je Lex Petronia, a zakon Antoninusa je ogranicio staro pravo vlasnika na odlucivanje o zivotu i smrti svojih robova i kaznjavao je robovlasnika koji je ubio svoga roba bez opravdanog razloga (Sine Causa) sa istom kaznom kao da je ubio roba koji je pripadao nekoj drugoj osobi. Isti zakon je takodje zabranjivao okrutno postupanje prema robovima od strane njihovih vlasnika tako sto je primoravao gospodara da proda svog roba, a robovi su imali pravo na zalbe odgovarajucem autoritetu.
Za vladavine Klaudija donesen je zakon koji je omogucavao svakome robu koga je njegov gospodar napustio jer je bio bolestan da postane slobodan, a ukoliko bi vlasnik ubio svoga roba, taj cin bi se smatrao zlocinom. Takodje, bilo je nalozeno da se prilikom prodaje robova ili diobe imovine obrati paznja da se robovi u vezi, roditelji i djeca, braca i sestre ne razdvajaju. Robovi nisu mogli sklopiti nijednu vrstu zakonskoga braka, a zajednicki zivot sa partnerom nazivao se Contubernium i nikakva pravna veza izmedju njega i njegove djece nije priznavana. Rob ne bi mogao posjedovati imovinu. On nije bio onemogucen u njenom sticanju, ali sve sto je on posjedovao je pripadalo njegovom gospodaru. Ali, posto robovi nisu radili samo na poljoprivrednim dobrima i obavljali kucanske poslove, vec su cesto pomagali svojim gospodarima u vodjenju njihovih privatnih poslova i kao umjetnici i zanatlije, cesto im je bilo dozvoljeno da zadrze dio svoje zarade za sebe.

Procenat koji bi rob zadrzao nazivao se Peculium, i iako je prema zakonu i on pripadao vlasniku roba, cesto je izmedju njih vazio dogovor da rob sa njim moze otkupiti svoju slobodu kada Peculium dostigne odredjeni iznos. Rob je bio zasticen zakonom protiv povreda od strane osoba koje nisu imale pravo vlasnistva nad njim. Ukoliko bi rob bio ubijen, njegov vlasnik bi mogao krivicno goniti pocinioca zlocina zbog navedenog cina, ili bi mogao traziti obestecenje prema Lex Aquillia. Gospodar je takodje imao pravo na praetoria actio in duplo protiv osoba koje bi ostetile njegovog roba, a pocinilac bi morao platiti dvostruki iznos procijenjene stete.

Rob koji bi pobjegao od svoga gospodara (Fugitivus) nije smio primiti pomoc ni od koga, a ukoliko bi mu neko pomogao u sakrivanju smatralo bi se da ga je navedena osoba ukrala od njegovog vlasnika. Kada bi vlasnik tragao za svojim pobjeglim robom, svi autoriteti vlasti su imali duznost da mu pomognu u gonjenju i vracanju njegovog vlasnistva, a postojala je i posebna specijalizovana grupa ljudi zvanih Fugitivarii, ciji posao je bio da hvataju odbjegle robove. Osoba je mogla biti rob prema Jure Gentium ili Jure Civili. Osoba je bila rodjena kao rob Jure Gentium ako je njegova majka bila rob u trenutku kada ga je rodila, a u istu kategoriju su spadali i ratni zarobljenici. Covjek je mogao postati rob prema Jure Civili ukoliko bi izbjegavao svoje vojne obaveze, a slobodna zena bi mogla postati robinja ukoliko bi bila u vezi sa robom.

Takodje, oslobodjeni rob koji bi se nepristojno ponasao prema svom bivsem gospodaru bi mogao ponovo biti vracen u svoj prijasnji polozaj. Rob je mogao biti oslobodjen u obredu zvanom Manumissio koji je tekao na sledeci nacin: gospodar bi doveo svoga roba pred magistra i objasnio razlog zbog kojeg zeli da oslobodi svoga roba. Magistrov liktor bi zatim polozio svoj stap na glavu roba i pritom izgovorio odredjene formalne rijeci u kojima bi objavio da je on od sada slobodan covjek. Gospodar bi u medjuvremenu drzao roba i nakon sto bi izgovorio rijeci "Hunc hominem liberum volo", okrenuo bi ga od sebe i pustio ga (misit manu, odakle i potice izraz za oslobadjanje), nakon cega bi ga magistar proglasio slobodnim covjekom. Iako su robovi postojali od samog pocetka zabiljezene istorije Rima, nisu bili prisutni u bilo kakvim znacajnijim brojevima tokom perioda kraljevstva i najranije faze republike.

Trgovinom i zanatstvom su se vecinom bavili klijenti bogatih patricija, dok su male farme izvan grada obradjivane od strane njihovih vlasnika. Ali kako se teritorija rimske drzave sirila, patriciji su poceli da uvecavaju svoje posjede kupovinom jeftine javne zemlje koja je pripadala drzavi (Ager Publicus). Posto su ovakva ogromna imanja bila prevelika da bi ih brojno ogranicena slobodna populacija mogla obradjivati, i posto su rimski gradjani stalno morali biti spremni da se odazovu vojnim obavezama, obrada zemlje je postala gotovo iskljucivi posao robova. Posto su se kroz ratove i trgovinu robovi mogli nabaviti u velikim kolicinama i po niskoj cijeni, njihov broj je postao tako veliki da je postupno skoro u potpunosti potisnuo slobodnu radnu snagu iz obrade zemlje. Ovakvo stanje stvari je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih su se Licinije i braca Gracchus zalagali za ogranicavanje velicine zemlje koju jedna osoba smije posjedovati i za donosenje zakona da na svakom imanju mora raditi odredjen broj slobodnih osoba, dok je Cezar nesto kasnije donio zakon prema kojem trecina osoba koje cuvaju stoku velikim posjednicima moraju biti slobodni ljudi.

Ipak, ovakvi zakoni nisu bili od prevelike koristi jer su veliki posjedi i dalje bili obradjivani iskljucivo robovskom snagom. Na Siciliji je broj robova koji su radili na farmama koje su snabdijevale Rim zitom bio toliko velik, a oni su bili tretirani sa krajnjom brutalnoscu, da su samo na tom mjestu podignute dvije velike pobune za cije gusenje su Rimu bile potrebne godine. Ipak, dok je broj robova koji su radili na poljima porastao do ekstremnih razmjera, broj onih koji su se nalazili u kucanstvu i u neposrednoj pratnji gospodara tokom republike nije bio tako velik. Npr; kada je Katon isao u Spaniju sa sobom je poveo samo tri roba. Ali, tokom perioda carstva broj robova u domacinstvu se znacajno povecao i u svakoj bogatijoj porodici postojali su posebni robovi za svaki neophodni kucni posao, dok se smatralo sramotom i uvredom za cast ukoliko ugledna porodica ne bi imala pristojan broj robova. Ova pojava je bila toliko rasirena da je Juvenal satiricno zapisao da je prvo pitanje koje bi se postavilo osobi o njenom imovnom stanju bilo: "Quot pascit servos?", dok je Horacije pisao da bi covjek koji ima pristojne novcane mogucnosti trebao da ima minimalno deset robova i ismijavao je pretora Tulija jer je prilikom puta iz svoje vile u Rim imao pratnju od svega pet robova.

Iako je izjava Athenaeusa da veliki broj Rimljana ima 10-20 000 robova, a neki cak i vise, vjerovatno pretjerana, jedan bogati veleposjednik je u doba Avgusta nakon svoje smrti ostavio 4,116 robova. U doba republike glavni izvori za snabdijevanje robovima su bili zarobljenici uhvaceni u ratovima, prodavani na mjestu na kojem su nabavljeni zbog teskoca brige za veliki broj ljudi. Iz navedenog razloga njihove cijene su bile veoma niske i dostizale su svega cetri drahme tokom jedne Lukulove kampanje. Najznacajnije mjesto za trgovinu robovima je bilo ostrvo Delos, gdje se prema Strabonu za vrijeme zlatnog doba kilikijskih pirata dnevno prodavalo oko 10 000 robova u samo jednom danu. Iako se posao trgovaca robljem smatrao ponizavajucim i obescascujucim, on je ujedno bio i veoma unosan i omogucavao je sticanje velikog bogatstva, a neki trgovci robljem poput Thoraniusa ili Gargilianusa su bili toliko bogati i poznati u svoje vrijeme da i danas znamo za njih. U Rimu su robovi najcesce prodavani na aukciji. Robovi bi bili smjesteni na uzdignuti kamen ili platformu kako bi ih svako mogao vidjeti i opipati, cak i ako ne bi zelio da ih kupi. Posto su trgovci robljem bili ozloglaseni zbog prevara i uvaljivanja lose "robe", pazljivi kupci bi obavezno svukli svoga roba gologa kako bi uocili eventualne fizicke defekte i mane, a cesto bi sa sobom poveli i doktora kako bi ga on strucno pregledao.

Robovi velike ljepote ne bi bili izlagani u javnosti, vec bi ih zainteresovani kupci mogli vidjeti u zatvorenoj prostoriji. Novopristiglim robovima bi stopala bila izbijeljena kredom, dok bi oni koji bi dolazili sa istoka imali probusene usi, a posto su se trgovi na kojima su se prodavali robovi nalazili pod jurisdikcijom edila i njihovih zakonskih odredbi, robovi su oko vrata morali nositi komad papirusa (Titulus) na kojem se nalazio opis njihovog karaktera i koji je sluzio kao garancija kupcu, a ukoliko bi prodavac lagao o njegovim osobinama, bio je duzan da ga preuzme u roku od sest mjeseci od datuma prodaje, ili da nadoknadi kupcu ono sto je on izgubio kroz nabavku roba koji se razlikovao od onoga sto je pisalo u garanciji. Glavne pozitivne osobine koje je rob trebao da ima su bile dobro zdravlje, nesklonost ka kradji, bjezanju i vrsenju samoubistva. Prodavac je takodje morao navesti i narod iz kojeg rob potice, a ukoliko ne bi mogao da ponudi nikakve garancije za njega, rob bi morao nositi specijalnu kapu. Vrijednost roba je naravno zavisila od njegovih kvaliteta i vjestina, ali za vrijeme carstva je porast luksuza zivota i istovremena korupcija morala stvorila kupce koji su bili spremni da plate neizmjerne kolicine novca za lijepe robove ili one koji bi bili u stanju da udovoljavaju odredjenoj potrebi i zelji gospodara.

Evnusi su uvijek imali veoma visoku cijenu i Marcijal govori o prelijepim djecacima koji bi bili prodavani i za sume od 100 000 do 200 000 sestercija, dok bi zabavljaci dostizali cijenu od 20 000 sestercija. Robovi koji bi posjedovali znanja i vjestine od kojih bi njihovi vlasnici mogli profitirati su takodje imali visoku cijenu. Narocito su bili trazeni pismeni i obrazovani robovi, kao i doktori i oni koji su se mogli pojaviti na pozornici. Cijenjeni su bili i lijepi zenski robovi koji su svojim gospodarima mogli donijeti zaradu prostitucijom i takvi pojedinci su znali dostici cijenu od 6000 sestercija. Zenski robovi su, ukoliko nisu bili privlacnog izgleda, generalno bili jeftiniji od muskih, te je tako u doba Marcijala cijena od 600 sestercija smatrana pretjeranom za osobu koja nije zadovoljavala estetske kriterijume, a u doba Hadrijana cijena jedne sluskinje nije iznosila vise od 200 sestercija.

Ponasanje prema robovima je cesto zavisilo od karaktera i volje njihovih gospodara, ali generalno gledano, Rimljani su prema svojim robovima bili strozi i okrutniji nego Atenjani. U ranoj fazi republike kada je broj robova jos uvijek bio izuzetno mali, robovi su tretirani daleko bolje i smatrani su clanovima porodice. U to vrijeme bi se pridruzivali svojim vlasnicima u molitvama bogovima i ucestvovali bi u porodicnim obrocima, iako ne za stolom na kojem su oni jeli, vec na posebnim klupama namijenjenim za njih. Ali sa porastom broja robova i promjenom nacina zivota, stari obicaji su nestali i robovima je svaki dan dodjeljivana hrana na zasebnom mjestu. Njihova glavna hrana se sastojala od zita, od kojeg su dobijali 4 do 5 modija mjesecno, a takodje im je bila dozvoljena i mala kolicina soli i ulja. Npr; Katon je davao svojim robovima jedan sekstar ulja mjesecno i jedan modij soli godisnje.

Takodje bi dobili nesto vina, uz dodatne porcije za Saturnalie i Compitalie, ali gotovo nikada nisu dobijali meso. Za vrijeme republike robovima je bilo zabranjeno sluzenje u vojsci, iako su nakon katastrofe kod Kane i potrebe za vojnicima koja je nastala nakon nje, senatori pristali da kupe 8000 robova za vojsku i nakon rata su ih oslobodili zbog iskazane hrabrosti u borbi. Kazne koje su primjenjivane nad robovima koji su pocinili neki prestup su se razlikovale po zestini u zavisnosti od tezine pocinjenog djela. Jedna od najblazih kazni je bila premjestanje roba iz grada na seosku farmu gdje bi on morao da radi teske fizicke poslove u lancima. Najcesce kazne koje su primjenjivane su bile prebijanje stabom i bicevanje, ali one su postale gotovo rutinski dio zivota te su mnogi robovi skoro prestali da obracaju paznju na njih. Takodje su primjenjivane i kazne poput vjesanja roba za ruke i vezivanja teskog tereta za njegove noge sto je dovodilo do iscasenja zglobova i drugih teskih povreda, a upotrebljavano je i nosenje jarma (Furca) i slanje u zatvor (Ergastulum).
Gospodari su mogli izrabljivati svoje robove koliko god su zeljeli, ali su im cesto dozvoljavali odmor za vrijeme javnih praznika. Robovi nisu nosili prepoznatljivu odjecu po kojoj bi se mogli razlikovati od ostalih slobodnih ljudi, iako je jednom prilikom predlozeno u senatu da bi robovi trebali nositi posebnu odjecu, ali je predlog odbijen iz straha da bi robovi na taj nacin mogli shvatiti svoj pravi broj i pobuniti se. Muski robovi nisu smjeli nositi togu, a zenski stolu, ali su inace bili odjeveni na isti nacin kao i siromasni rimski gradjani, u odjecu tamne boje (Pullati) i sandale (Crepidae). Rimljani nisu branili svojim robovima pravo na dostojanstvenu sahranu jer su vjerovali da je ropstvo drustvena institucija i da smrt unistava sve razlike izmedju slobodnih ljudi i robova. Robovi su ponekad bili sahranjivani cak i sa svojim gospodarima, a njegov vlasnik je imao obavezu da se u slucaju smrti svoga roba pobrine za njegovu sahranu.

[Basta]

dodao bih dvije rečenice:

vrlo velik broj robova, ako ne i najveći, je ulazio u ropstvo kad bi ih roditelji kao neželjenu djecu (prekobrojna, nezakonita, ...) izložili na za to predviđenim mjestima...

kad bi neki rob ubio gospodara, svi robovi tog gospodara bi bili smaknuti... vrlo efektno sredstvo protiv pobuna...

[Michael Collins]

Basta kaže:

kad bi neki rob ubio gospodara, svi robovi tog gospodara bi bili smaknuti... vrlo efektno sredstvo protiv pobuna...

Nažalsot,znali bi ih ubiti i kad se ne bi saznao počinitelj...

Imaš knjigu SPQR gdje to spominju npr.

[Gilles de Rais.]

Basta kaže:

vrlo velik broj robova, ako ne i najveći, je ulazio u ropstvo kad bi ih roditelji kao neželjenu djecu (prekobrojna, nezakonita, ...) izložili na za to predviđenim mjestima...

Da. Napustenu djecu bi svako ko bi ih pronasao mogao uzeti i pretvoriti ih u robove, ali bi ih takodje mogao i usvojiti i odgajati kao svoju. Naravno, ako bi ta osoba bila dobrog srca.

Basta kaže:

kad bi neki rob ubio gospodara, svi robovi tog gospodara bi bili smaknuti... vrlo efektno sredstvo protiv pobuna...

Ne samo to, vec bi robovi i u slucaju da njihov vlasnik bude ubijen (ne od njih, vec od neke druge osobe), a ispostavi se tokom sudske istrage da nisu ucinili sve sto su mogli da odbrane svog gospodara, opet bili smaknuti.

Michael Collins kaže:

Nažalsot,znali bi ih ubiti i kad se ne bi saznao počinitelj...

Imaš knjigu SPQR gdje to spominju npr.

Ukoliko bi vlasnik robova bio ubijen, svi njegovi robovi bi bili podvrgnuti sudskoj torturi kako bi se saznali precizni detalji o njegovoj smrti i da li su robovi ucinili sve sto su mogli da spase svog gospodara. Takodje, prema Senatusconsultum Silanianum donesenom u doba Avgusta, ukoliko bi rob pronasao ubicu svog vlasnika bio bi nagradjen slobodom. Ali ja ne znam ni za jedan zakon koji nalaze da se u slucaju nepronalazenja ubice, robovi njegove zrtve moraju pogubiti. Mozda Tintin zna nesto o tome, ali ja sam prilicno sumnicav u pogledu pouzdanosti istorijskih podataka koji se mogu pronaci u istorijskim romanima za siroke mase.

[Michael Collins]

Gilles de Rais. kaže:

Ukoliko bi vlasnik robova bio ubijen, svi njegovi robovi bi bili podvrgnuti sudskoj torturi kako bi se saznali precizni detalji o njegovoj smrti i da li su robovi ucinili sve sto su mogli da spase svog gospodara. Takodje, prema Senatusconsultum Silanianum donesenom u doba Avgusta, ukoliko bi rob pronasao ubicu svog vlasnika bio bi nagradjen slobodom. Ali ja ne znam ni za jedan zakon koji nalaze da se u slucaju nepronalazenja ubice, robovi njegove zrtve moraju pogubiti. Mozda Tintin zna nesto o tome, ali ja sam prilicno sumnicav u pogledu pouzdanosti istorijskih podataka koji se mogu pronaci u istorijskim romanima za siroke mase.

Nikada nisam ni tvrdio suprotno,samo sam reko da sam čitao tamo

[Tintin]

Gilles de Rais. kaže:

Ukoliko bi vlasnik robova bio ubijen, svi njegovi robovi bi bili podvrgnuti sudskoj torturi kako bi se saznali precizni detalji o njegovoj smrti i da li su robovi ucinili sve sto su mogli da spase svog gospodara. Takodje, prema Senatusconsultum Silanianum donesenom u doba Avgusta, ukoliko bi rob pronasao ubicu svog vlasnika bio bi nagradjen slobodom. Ali ja ne znam ni za jedan zakon koji nalaze da se u slucaju nepronalazenja ubice, robovi njegove zrtve moraju pogubiti.

ni ja ne znam


gilles je u onom gore postu sve odlično naveo tak da nemam skoro niš za dodati


jedino...
zanimljivo je kako početkom carstva kad se situacija u državi smirila i pax romana nastupila, uslijed mira, lagodnijeg života i pada nataliteta Rimljana, olabavljuju prepreke i ograničenja vezana uz oslobađanje robova i život oslobođenika.
Tada u Rimu robovi postaju slobodni građani tako jednostavno i u tolikom broju, kao ni u jednoj prije antičkoj državi. Pa onda već u prvom stoljeću carstva veliku većinu (nekih 3/4) slobodnih građana Rima čine oslobođeni robovi ili njihovi potomci u prvom-drugom koljenu. (Da ne spominjem kako su do tog doba stare republikanske senatorske obitelji potpuno izmrle.) A to je ono što sam već nekoliko puta ovdje isticao... Rimljani iz vremena carstva nisu više oni isti Rimljani iz stoljeća republike, nego mješavina raznih naroda (nešto kao Amerikanci)

Još malo što se tiče samog života robova... ono očito
život im je uvelike ovisio o dvije stvari: o naravi i empatiji gospodara i o poslu kojeg za kojeg je taj rob bio namjenjen.
prvo - Slično kao i s domaćim životinjama, neki gospodar bi ih mlatio i tjerao do iznemoglosti, dok bi se drugi brinuo o njima, hranio ih dobro, po potrebi liječio...
i drugo - neusporediv je bio položaj roba koji radi teške fizičke poslove u polju ili rudniku, s npr. obrazovanim kućnim robom, koji bi vrlo često bio gospodarev prijatelj ili učitelj njegove djece... nešto kao sluga ili butler

[Legion]

Momci, zakon ste

[Michael Collins]

Tintin jesi čitao SPQR od J.M.Roberts?
Ako sam te već pitao,sorry, pisao sam nešto o tome na temi "što trenutno čitate"...

Ne morate ih kupovati,ako ima sva četiri kod nas izašla u knjižnici u Vukovaru,ima i u drugim gradovima

[Tintin]

Michael Collins kaže:

Tintin jesi čitao SPQR od J.M.Roberts?
Ako sam te već pitao,sorry, pisao sam nešto o tome na temi "što trenutno čitate"...

Ne morate ih kupovati,ako ima sva četiri kod nas izašla u knjižnici u Vukovaru,ima i u drugim gradovima

pročitao sam pola 3. knjige (Katilinina urota) i ne čini mi se toliko loše da bi je popljuvao
premda je to premalo da bi dao neki objektivniji sud.
(Nisam obraćao pažnju i sad se ne mogu sjetiti da li je tu bilo nekih činjeničnih povjesnih grešaka, a sigurno je) Vjerojatno ću dovršiti čitanje, kad uhvatim vremena

Jedino što me zasmetalo je stil pisanja. Pisano je u prvom licu kao nekakva sjećanja "tog rimskog Sherlocka Holmesa" i nije mi jasno kome se on obraća.
Piše (valjda) svojim suvremenicima, dok na nekim mjestima objašnjava tada općepoznate stvari, kao da se obraća čitateljima današnjice. Mislim da mi tu nešto ne štima... taj balans.
U tom pogledu mi je Mač užitaka bio puno bolji.

[Michael Collins]

Meni je veća zamjerka kratkoća, taman se ufuram,kad završi...

A iako ovo gledam kao čistu fikciju i zabavu,naravno,kao i Sven Hassel

[Dilecto Filio]

Legion kaže:

Momci, zakon ste

zahvaljujem adminima što su mi obrisali posve argumentiran i korektan post!

[Legion]

Tintin kaže:

U tom pogledu mi je Mač užitaka bio puno bolji.

Nego, daj mi preporuči neki takav povijesni roman... eto, imam i ja jednu preporuku... Gore Vidal, Creation... knjiga prati putovanja izmišljenog perzijskog diplomata, u 5. st. pne. koji susreće razno-razne likove Darija, Perikla, Sokrata, Konfucija i sl. Preporučam