Kako se pomiriti sa stvarnošću ?

[Tomgold]

Smisao roditeljstva- to je naslov koji je bio na Roditelji i djeca...neću brisati ništa posebno,ali ću na kraju dati ono pitanje što je ipak bitno,i što me ustvari muči...


Naslov je malo glup,pa ću postaviti pitanje,ali dati i kompletno svoje razmišljanje koje me je dovelo do toga.

I ne,nije problem u godinama.

Pitanje je,ponajviše za ljude koji su se odlučili na djecu u kasnijim godinama,znači (35) 40+,tu mislim više na muškarce,možda smo sličniji u razmišljanju,ali i žene.

Zanima me jeste li vi mislila da je ( i brak ) ,ali i dijete preveliki teret,obveza koja će vam "smetati" ,ali ste ipak odlučili imati dijete (ili se dogodilo) i sada ste shvatili da ste bili u krivu i sretni ste i ponosni roditelji,možda baka,djed

Osobno,imam tek navršenih 25,ali uvijek sam volio djecu,i ona mene,imao razumijevanje...međutim,unutar par godina imam u bližoj obitelji malu djecu gdje sam stalno s njima i vidim koja je to tlaka,koliko obaveza,izdataka, što vremena,što materijalnog (spremanja za školu,život) , ograničenost na kasniju promjenu posla,općenito briga da nemožeš proći i ostaviti sve,nego imaš nešto što imaš obvezu uzdržavati. Naravno,to se protegne,ali više mislim na prvih 20-25 godina života.

Moj problem je-nesređeni život.

Počeo sam raditi,VSS,imam neki prihod cca. 4000-5300 kn (dodatno zarađujem ) , živim s cimerom,podstanar sam i hrana,režije i stanarina mi nosi naravno previše da mogu imati neku značajniju štednju za bližu kupovinu nekretnine i sl.

Volio bi pokušati sljedećih 10-15 godina života posvetiti se karijeri (bolje rečeno-materijalizmu i sređivanju života ).

Tu planiram rad po terenu, zemlje 3. svijeta i sl., da bi došao do neke ozbiljnije love.

Ono što me oko ljubavi, braka,djece najviše kopka je sljedeće :

1.)Ljubav je predivna stvar,lijepo je biti "pažen" ,međutim,čini mi se da je vrijeme poslije prekida još gore (kao da se ovo uživanje kvadrira u patnju ). Imao sam dva vezanja,gdje sam nakon oba,pogotovo drugog poprilično potonuo...teško razdvojim osjećaje da mogu dalje nastaviti s poslom.Zato mi nekako zdravije izgleda prolazne avanture,mada nisam nikad mislio da ću to htjeti.

2.)Brak je danas postao izvor materijalizma, tj. tvrtka s dva suvlasnika. Mislim da je današnji brak između dvoje ljudi,modernih,koji rade po cijele dane,imaju praktički odvojene živote i uživaju (a užici su na svakom uglu ) u životu,gdje je vjerovatnost pronalaska nekog boljeg jao velika,a ljudi kao da žele uživate i ne rješavati probleme (ok i sam sad izgledam tako ) i ovdje na forum.hr dobivaju savjete tipa: što ima veze,rastanite se....

Međutim,što je s imovinom ili nedaj bože djecom ? Stan kupljen na kredit,na kraju s 35 nemaš ni stana ni novaca,možebitna i alimentacija i porilično smanjene mogućnosti u životu.

3.)Sve veći prohtjevi za djecu: odmalena što bolji odgoj ( razne aktivnosti) školovanje, odgojiti što bolje,a na kraju si im još veći teret.

4.)Valjda je sebičnost,ali nekako mislim da bi mi bilo bolje bez žene (upravo zbog toga razočarenja) i djece.Veća je sloboda za npr. promijeniti posao,nešto ću pojest,dosta mi štruca kruha,dok za obitelj treba skrbit.... u životu,ponajviše zbog novca i nekih drugih stvari,nisam uživao i volio bi proći na neki odmor,kad mi se prohtije,ne kad su praznici isl...

Na kraju,da mi se posreći,tipa Ljubo Jurčić,imam love,osiguranu starost.Međutim onda se počnem s 50 pitat: Što mi sve ovo vrijedi ? Nemam s kime pričati,dijeliti uspomene,vidjeti njihove drage trenutke...samo je jedan život

Znam da je dugo,svaki odgovor je dobrodošao,i pitanje jer ih vjerovatno ima.

Znači,pitanje ipak za Psihologiju.

Ono što me na neki način najviše muči (možda će netko reći da mislim da se svijet vrti oko mene ) ,da sam donekle svjestan da moram idući 10 (15) godina poprilično žrtvovati neke dijelove "normalnog" života da bi nešto ostvario,a pitanje je hoće li biti isto kao da nisam ništa radio (ok,ovo je strah od neuspjeha na kojem ne mislim sad trenutno).

I to si nikako utuvit u glavu

[bijelatama]

ajme! kolko misli i pitanja! sve me steglo u zelucu dok sam citala tvoj post.

[Tomgold]

bijelatama kaže:

ajme! kolko misli i pitanja! sve me steglo u zelucu dok sam citala tvoj post.

Kaj misliš kako je tek meni

[salevart]

Tomgold kaže:

Kaj misliš kako je tek meni

Pazi sta radis, pamet u glavu, mada po ovome sta si ti napisao mislim da nisi bas nezreo, sve si lijepo opisao i docarao nam kako ti na sve gledas, i mogu ti rec da bi i ja tako slicno postupio da se mogu vratiti 10g unazad.

Ja sam se rastao sa zenom, ostavila mi djecu i otisla pitaj Boga kamo, meni je ostala obaveza i svakodnevne brige, ali ne zalim, volim svoju djecu, i nikad ih nebi napustio kao majka recimo, al naravno ima i druga strana price, a to je da vise nemam slobodnog vremena za sebe i svoje potrebe, a to svaki covjek treba da sam neka svoja zadovoljstva ispuni, jer ako sebe potpuno zapostavis osjecat ces se sve losije, srecom pa imam uvijek pozitivan pogled prema naprijed bez obira sta nemam svoju slobodu jer mi je 24 sata briga oko djece.

Moj savjet je zivi punim plucima do braka ako ces ga imat, naravno posao i materijalno se zbrini, kuca, stan, sto prije mozes to bolje, imaj cure, ljubav boli kad se dogodi prekid ali predivno je imat nekog uz sebe, mislim da zivot nema smisla ako nema ljubavi, ako nadjes pravu osobu probaj zivjet sa njom pa da vidis kako funkcionirate unutar 4 zida, jer vidis kasnije ako se dogodi prekid kad vec dobijete djecu tad je mnogo teze i bol ne samo za tebe vec i za djecu.

Vidim da ti to vec sve shvacas pa mislim da neces srljat u nesto bez da dobro promislis o posljedicama, mlad si 25 godina, radis, dobro zboris, samo naprijed, nevidim neki veliki problem kod tebe, osim sta se pitas ako nekad stupis u brak da ce nestat sva sloboda koju sad imas, to je naravno istina, tad se vezes za nekog, ako ti tako nemozes i ne vidis se u tome zivi avanturisticki kako si i sam naveo, tako ti ostaje sloboda koja tebi odgovara, mozda se vremenom budes i drugacije razmisljao dok prodju godine, trenutno ti treba sloboda cini mi se...

[afos]

Tomgold kaže:

1.)Ljubav je predivna stvar,lijepo je biti "pažen" ,međutim,čini mi se da je vrijeme poslije prekida još gore (kao da se ovo uživanje kvadrira u patnju ). Imao sam dva vezanja,gdje sam nakon oba,pogotovo drugog poprilično potonuo...teško razdvojim osjećaje da mogu dalje nastaviti s poslom.Zato mi nekako zdravije izgleda prolazne avanture,mada nisam nikad mislio da ću to htjeti.

zadovoljstvo i patnja
ruku pod ruku idu
jer da bi se od srca smejao,
od srca mora i da se plače

[Tomgold]

salevart kaže:

Pazi sta radis, pamet u glavu, mada po ovome sta si ti napisao mislim da nisi bas nezreo, sve si lijepo opisao i docarao nam kako ti na sve gledas, i mogu ti rec da bi i ja tako slicno postupio da se mogu vratiti 10g unazad.

Ja sam se rastao sa zenom, ostavila mi djecu i otisla pitaj Boga kamo, meni je ostala obaveza i svakodnevne brige, ali ne zalim, volim svoju djecu, i nikad ih nebi napustio kao majka recimo, al naravno ima i druga strana price, a to je da vise nemam slobodnog vremena za sebe i svoje potrebe, a to svaki covjek treba da sam neka svoja zadovoljstva ispuni, jer ako sebe potpuno zapostavis osjecat ces se sve losije, srecom pa imam uvijek pozitivan pogled prema naprijed bez obira sta nemam svoju slobodu jer mi je 24 sata briga oko djece.

Moj savjet je zivi punim plucima do braka ako ces ga imat, naravno posao i materijalno se zbrini, kuca, stan, sto prije mozes to bolje, imaj cure, ljubav boli kad se dogodi prekid ali predivno je imat nekog uz sebe, mislim da zivot nema smisla ako nema ljubavi, ako nadjes pravu osobu probaj zivjet sa njom pa da vidis kako funkcionirate unutar 4 zida, jer vidis kasnije ako se dogodi prekid kad vec dobijete djecu tad je mnogo teze i bol ne samo za tebe vec i za djecu.

Vidim da ti to vec sve shvacas pa mislim da neces srljat u nesto bez da dobro promislis o posljedicama, mlad si 25 godina, radis, dobro zboris, samo naprijed, nevidim neki veliki problem kod tebe, osim sta se pitas ako nekad stupis u brak da ce nestat sva sloboda koju sad imas, to je naravno istina, tad se vezes za nekog, ako ti tako nemozes i ne vidis se u tome zivi avanturisticki kako si i sam naveo, tako ti ostaje sloboda koja tebi odgovara, mozda se vremenom budes i drugacije razmisljao dok prodju godine, trenutno ti treba sloboda cini mi se...

Hvala na odgovoru i svako dobro u Novoj 2017.

Sa svime se u biti slažem,samo ovo zadnje.

Ja sam spreman i sutra se dati u vezi,brak.Ali je problem što se ja vrlo brzo u vezama,prijateljstvima dajem potpuno (mada će netko reći drugačije opet i ti očekuješ slično) i onda nažalost kasnije patim.

[radical change]

Tomgold kaže:

Smisao roditeljstva- to je naslov koji je bio na Roditelji i djeca...neću brisati ništa posebno,ali ću na kraju dati ono pitanje što je ipak bitno,i što me ustvari muči...


Naslov je malo glup,pa ću postaviti pitanje,ali dati i kompletno svoje razmišljanje koje me je dovelo do toga.

I ne,nije problem u godinama.

Pitanje je,ponajviše za ljude koji su se odlučili na djecu u kasnijim godinama,znači (35) 40+,tu mislim više na muškarce,možda smo sličniji u razmišljanju,ali i žene.

Zanima me jeste li vi mislila da je ( i brak ) ,ali i dijete preveliki teret,obveza koja će vam "smetati" ,ali ste ipak odlučili imati dijete (ili se dogodilo) i sada ste shvatili da ste bili u krivu i sretni ste i ponosni roditelji,možda baka,djed

Osobno,imam tek navršenih 25,ali uvijek sam volio djecu,i ona mene,imao razumijevanje...međutim,unutar par godina imam u bližoj obitelji malu djecu gdje sam stalno s njima i vidim koja je to tlaka,koliko obaveza,izdataka, što vremena,što materijalnog (spremanja za školu,život) , ograničenost na kasniju promjenu posla,općenito briga da nemožeš proći i ostaviti sve,nego imaš nešto što imaš obvezu uzdržavati. Naravno,to se protegne,ali više mislim na prvih 20-25 godina života.

Moj problem je-nesređeni život.

Počeo sam raditi,VSS,imam neki prihod cca. 4000-5300 kn (dodatno zarađujem ) , živim s cimerom,podstanar sam i hrana,režije i stanarina mi nosi naravno previše da mogu imati neku značajniju štednju za bližu kupovinu nekretnine i sl.

Volio bi pokušati sljedećih 10-15 godina života posvetiti se karijeri (bolje rečeno-materijalizmu i sređivanju života ).

Tu planiram rad po terenu, zemlje 3. svijeta i sl., da bi došao do neke ozbiljnije love.

Ono što me oko ljubavi, braka,djece najviše kopka je sljedeće :

1.)Ljubav je predivna stvar,lijepo je biti "pažen" ,međutim,čini mi se da je vrijeme poslije prekida još gore (kao da se ovo uživanje kvadrira u patnju ). Imao sam dva vezanja,gdje sam nakon oba,pogotovo drugog poprilično potonuo...teško razdvojim osjećaje da mogu dalje nastaviti s poslom.Zato mi nekako zdravije izgleda prolazne avanture,mada nisam nikad mislio da ću to htjeti.

2.)Brak je danas postao izvor materijalizma, tj. tvrtka s dva suvlasnika. Mislim da je današnji brak između dvoje ljudi,modernih,koji rade po cijele dane,imaju praktički odvojene živote i uživaju (a užici su na svakom uglu ) u životu,gdje je vjerovatnost pronalaska nekog boljeg jao velika,a ljudi kao da žele uživate i ne rješavati probleme (ok i sam sad izgledam tako ) i ovdje na forum.hr dobivaju savjete tipa: što ima veze,rastanite se....

Međutim,što je s imovinom ili nedaj bože djecom ? Stan kupljen na kredit,na kraju s 35 nemaš ni stana ni novaca,možebitna i alimentacija i porilično smanjene mogućnosti u životu.

3.)Sve veći prohtjevi za djecu: odmalena što bolji odgoj ( razne aktivnosti) školovanje, odgojiti što bolje,a na kraju si im još veći teret.

4.)Valjda je sebičnost,ali nekako mislim da bi mi bilo bolje bez žene (upravo zbog toga razočarenja) i djece.Veća je sloboda za npr. promijeniti posao,nešto ću pojest,dosta mi štruca kruha,dok za obitelj treba skrbit.... u životu,ponajviše zbog novca i nekih drugih stvari,nisam uživao i volio bi proći na neki odmor,kad mi se prohtije,ne kad su praznici isl...

Na kraju,da mi se posreći,tipa Ljubo Jurčić,imam love,osiguranu starost.Međutim onda se počnem s 50 pitat: Što mi sve ovo vrijedi ? Nemam s kime pričati,dijeliti uspomene,vidjeti njihove drage trenutke...samo je jedan život

Znam da je dugo,svaki odgovor je dobrodošao,i pitanje jer ih vjerovatno ima.

Znači,pitanje ipak za Psihologiju.

Ono što me na neki način najviše muči (možda će netko reći da mislim da se svijet vrti oko mene ) ,da sam donekle svjestan da moram idući 10 (15) godina poprilično žrtvovati neke dijelove "normalnog" života da bi nešto ostvario,a pitanje je hoće li biti isto kao da nisam ništa radio (ok,ovo je strah od neuspjeha na kojem ne mislim sad trenutno).

I to si nikako utuvit u glavu

Sretna Nova!
Interesantna tema stoga jer se i mene dosta dotiče, te sam i ja sebi dosta dugo postavljao slična pitanja, i na koncu došao do zaključka kako je postavljanje previše pitanja, nedolučnost oko suviše izbora zbog straha od pogreške i opće jedna besperspektivnost društva i života danas (gubitak nekih temeljnih vrijednosti) jedna od destruktivnih posljedica modernog vremena ili bolje rečeno Zapadne kulture.

Ti su mlad i obrazovan čovjek, sviđa mi se kako razmišljaš. No po nekad se u životu ne bi trebali suviše zamarati tim pitanjima jer na njih i ne možemo pronaći neki suvisli odgovor. Kao i u svemu u našem životu u tren oka okolnosti se promjene, naše emocije također, tako i naše želje i potrebe. Sada si mlad, obrazovan i težiš nešto ostvariti u životu, to je normalno, no za 5 ili 10 godina vjerojatno ćeš uspjeti naći stabilan i dobar posao, nešto i uštedjeti i stabilizirati se financijski, tada će se otvoriti i neke druge perspektive i želje, možda upoznaš osobu koja ti odgovara i sve tako redom..

Imanje djece je naravno jedan jako odgovoran zadatak, kako za majku tako i za očeve. Rekao bih danas naročito za očeve jer smo mi muškarci često diskriminirani u slučaju raspada braka odnosno lošeg izbora (djeca idu majci, alimentacija i slično), kao i u samoj vezi (emancipacija, podjela poslova ali istodobo nadržavanje starih očekivanja od muškarca) itd, stoga prije braka dobro razmisli u što ulaziš.
Nadalje danas na Zapadu imamo jednu opću rekao bih egoistično-sebičnu kulturu u kojoj realno možemo sve priuštiti našoj djeci ali opet nemamo djeca jer percipiramo da nas ona ograničavaju u životu (obveze, manjak slobodnog vremena, financije, briga i slično). No sazrijevanje je prirodan proces koji traži vrijeme, i u tom sazrijevanju često (zbog predrasuda u društvu i negativne slike o djeci) djecu odgađamo što je dulje moguće (dok se ne sredimo, vjenčamo, zaposlimo, kupimo stan, izgradimokarijeru) da naprosto dođemo u godine kada osjetimo da nam djeca nedostaju u životu ali jednostavno više nemamo mogućnosti (godine) da ih dobijemo (biološki sat, problem neplodnosti, skupa potpomognuta oplodnja) itd.
Ukratko, danas se previše pitamo i previše razmišljamo, mislim da bi trebali biti mnogo jednostavniji, malo pripaziti kod svojih odabrira (partner, djete) i kad osjetimo potrebu i zrelost za djecom da se prirodno na njih i odlučimo. Ja imam 36 godina, dugo sam čekao sa djecom i evo napokon smo se odlučili i očekujemo bebu za nekoliko mjeseci, i jako se radujemo tome. Nikad nam dijete nije bilo nešto pod must, niti nam je bilo bitno u životu, ali nekako se prirodno pojavi potreba i jako smo sretni zbog toga. Stoga savjet tebi, ne razmišljaj previše, živi život onako kako želiš i stvari će se prirodno posložiti, čovjek se na sve navikne i kadar se je suočiti i sa najtežim izazovima, stoga se nemoj plašiti problema, sve ćeš ih svladati, od posla, partnerstva, djeca, samo slijedi svoj put i svoje želje...

[Tomgold]

radical change kaže:

Sretna Nova!
Interesantna tema stoga jer se i mene dosta dotiče, te sam i ja sebi dosta dugo postavljao slična pitanja, i na koncu došao do zaključka kako je postavljanje previše pitanja, nedolučnost oko suviše izbora zbog straha od pogreške i opće jedna besperspektivnost društva i života danas (gubitak nekih temeljnih vrijednosti) jedna od destruktivnih posljedica modernog vremena ili bolje rečeno Zapadne kulture.

Stoga savjet tebi, ne razmišljaj previše, živi život onako kako želiš i stvari će se prirodno posložiti, čovjek se na sve navikne i kadar se je suočiti i sa najtežim izazovima, stoga se nemoj plašiti problema, sve ćeš ih svladati, od posla, partnerstva, djeca, samo slijedi svoj put i svoje želje...

Također,sve najbolje u Novoj.

Ove neke stvari neću sad komentirati,uglavnom se (kao i uvijek) slažem s tobom.
Ono što i sam imam problema,ali to je ona gore tema koju sam pokrenuo-a na kojoj si jako aktivan,da žene žele starog muškarca i novog muškarca sličnog ženi. To je opet problem današnjice da želimo iz svakog sistema ono najbolje,a loše ostavljamo. tj. htjeli bi ostaviti.

E,sad, ovo boldano.

Moram priznati da sam i ja malo pokleknuo tom "zapadu" jer bi i sam htio odmah sve i nekako imam osjećaj da ću nešto propustiti ako odem na par godina iz svog grada (mada je na slikama isti kao prije 30 godina),nemam neki društveni život-ali opet bi volio to.

Znači,ipak jedna nezrelost,neznanje što zapravo i želim....s jedne strane sam apsolutno neiživljen,malo svojom voljom,malo financijama,malo nedruštvenošću,malo nepristupačnosti većim događajima.....

Nisam ja možda toliko ambiciozan (bar ne djelima-dosta sam neodgovoran,mislim da je to prava riječ),ali sam,donekle,svjestan da trebam nešto stvoriti i onda krenuti u život...po mogućnosti sam stvoriti,jer koliko god volio,podjela imovine u srednjim godina je mučna i poprilično teška za život tj. njegov nastavak.

Valjda nisam potpuno zbunio

[Brutalis]

Dobra tema...ja slicno razmisljam. Radije bi zivio sam i siguran financijski nego da spajam kraj s krajem i imam obitelj

Poslano sa mog SM-J510FN koristeći Tapatalk