Čarolija pokretnih slika

[Nemruth Dagi]

Philomena 2013.


Dok drugima ovaj film više govori o moći opraštanja i snazi koja je za to potrebna, meni ovo djelo dokazuje da trostruki osjećaj krivnje koji postojano živi i nakon pola stoljeća od zbivanja, može prevladati.
Trik je vjerovatno u tome da prvo moramo sami sebi oprostiti da bi osjećaj da smo krivi izgubio moć nad nama. Samo tako možemo drugima koji su nas povrijedili i učinili nepravdu, nakraju oprostiti. Ta trostruka krivnja glavne junakinje (što je uopće dopustila seks i uživala u njemu, što je rodila posljedicu takvog griješnog čina te što je dozvolila da joj uzmu dijete) otkriva kako određeni sustav vrijednosti melje one koji upadnu u njega, djelujući na njih i nakon toliko godina.

I dok se prvi i drugi osjećaj krivice duboko usađen u junakinju može pripisati njoj samoj, treba na ih gledati kao posljedicu životnog neiskustva i nedovoljnog znanja. Treći se osjećaj razvio kao čvrsta mentalna konstrukcija koju je vješto hranio sustav koji ne trpi nikakvi grijeh.

Ovo je film koji ne otkriva samo mekušje ranjenog pojedinca već laž, licemjerje određenog sustava koji njima spretno manipulira, poigravajući se njihovim sudbinama i životima. Ono ne preza od ničega da bi sebe zaštitio ne birajući pri tome sredstva.

Lijepo ispričana priča o posljedicama sraza pojedinca i sustava bez pretjerane dramatike, odličan izbor glumaca a pogotovo emotivno proživljena i odigrana uloga J. Dench.


Ukratko; potresno i dojmljivo, bez suvišne dramatike, čisto ispričana priča o jednom životu.

[Nemruth Dagi]

Nebraska 2013.


Očito je da se misli kako crno bijela fotografija ili film postiže u gledateljevim očima neki poseban šarm davnih vremena ili barem jača umjetnički dojam kao što viski jača kavu. Možda je to i istina ali ne uvijek. Artist iz 2011. koji je prije dvije godine dostigao Oskara, radi se o nijemom c/b filmu, u tome je barem djelomično uspio. No Nebraska je jaka, odlična kava i bez dodatka usto ima jednog glumca čije ime nije naznačeno na špici a to je krajobraz koji se posve pogubio u staroj tehnici te postao statista. Prikazan tako plošno u maniri starih filmova, gubi svoju magičnost dok sam film ne dobiva na artističnosti. Nebraska je i uz c/b filmovanje i fotografiju solidno izvedeno umjetničko djelo, tehnika mu ionako ne daje bolji dojam.
Prije se čini da stvara kontraefekt.

Priča se jasno priča filmskim jezikom, začinjena je laganim i probavljivim humorom uz neizbježnu ali zanimljivu tipizaciju likova američke provincije koja još nije izgubla duh zajedništava za razliku od bezličnosti velegrada.

To je šarmantna filmska pripovijest o malim ljudima iz malih gradova koji nastoje pronaći izgubljeni smisao ili ga sami stvoriti ili jednostavno biti ono što jesu - nesavršeni ljudi u nesavršenoj zbilji.
Odlična gluma glavnog glumca izgubljenog u vlastitom svijetu, sina koji se sa više ili manje uspjeha snalazi u tom zbrkanom očevom svijetu te majke koja iskričavim jezikom prati njihovu avanturu često se vraćajući u prošlosti jer je budućnost neizvjesna, okosnica su radnje.
Ovaj je film postojan u svim vremenskim zonama i tehnikama jer priča o nama je univerzalna kao i život s kojim se nosimo.

Ukratko; solidno umjetničko djelo koje pokazuje jedno drugo lice Amerike, ono koje se manje filmuje jer nema visoku akcijsku napetost, veliku dozu šokantnosti, seksa i nasilja a tako dobro progovara o svima nama.

[Nemruth Dagi]

Inside L. Davis 2013.

UPOZORENJE
Mogući spojleri.

Kad ne biste znali da su film napravila bratja Coen začudili biste se kako sve klizi filmski podmazano ko po špagi; izbor glumaca, scenario prožet laganom spontanom duhovitošću, režija, način snimanja, montaža, glazbena pozadina koja tu više i nije pozadina, atmosferičnost, ritam...i dakako mačak. Sve je tu na svojem mjestu ali...

nešto se pogubilo u tom dobrom napričavaju priče da bi konačni rezultat svega bio sažeto u jednoj riječi: mačka se vratila kući!

Da li će se nešto od ovog dijela vratiti kući sa Oskarom teško je reći.

Ipak, ovo je djelo ostalo začahureno u mjehuriću nedorečenosti zbog samog scenarija u kojem za razliku od mačka, peh sudbine prati glavnog lika. Nakraju i njemu dojadi vlastita bezuspješna borba za mjesto pod reflektorima i koricom kruha.
Dobiva zaslužene batine ali to ionako dobiva cijelim tijekom radnje.
Luzer, gubitnik, underdog...volimo li mi takve likove u svijetu kojem nužno trebaju heroji pa čak i oni koji mogu nastati iz bezlične mase malih običnih ljudi?
Trebali bismo ih voljeti jer oni pokazuju da otpor, nastojanje, trud, krv i znoj nije uzaludan, mada je takav posao gadan, mukotrpan sa neizvjesnim rezultatom.

Volimo li L. Davisa koji je daleko od heroja?
Možda. No, više od naše ljubavi potreban mu je uspijeh, da konačno dođe svojoj kući poput izgubljene mačke. Scenaristi su se tu zaigrali pa su usrećili izgubljenju životinju ali ne i glavni lik.
Gledatelji se s time moraju znati nositi.

Ukratko; inspirativno djelo, odlične atmosfere i glazbe. Gledljivo i ako niste fanovi bratje Coen. Najviše će ipak sretnim završetkom profitirati ljubitelji mačaka

[Nemruth Dagi]

Dalas Buyers Club 2013.

Ne mogu reći da sam ljubitelj Matthewa McConaughey, dapače prije sam na onoj suprotnoj strani kojoj je on fizički mrzak pa onda i sami njegovi filmski uradci nisu pretjerano gledljivi. No, ovaj film me pokolebao, pa sam sad daleko od toga mišljenja kao i spoznaje da samo mršavljenje do razine kostura jedan od načina kako pokupiti Oskara.
Drugi način kako maznuti tu nagradu je znati glumiti. U ovom slučaju meni neprivlačni M.M. (a nije Merlinka) sad je ipak manje mrski ali i dalje fizički gnjušavi, odradio je lavovski dio posla sebi u korist i to naplatio najpoznatijom nagradom.
I to posve zasluženo.

U kombinaciji sa drugim likom kosturom (J. Leto), režiser i scenaristi odradili su film na najbolji način. Uz odličnu mada ne baš uvijek autentičnu priču o stvarnim događajima zadužili su nas ne samo filmski već i ljudski nastojeći nam servirati emotivnu priču o svojevrsnom iskupljenju na američki način. Plivajući u moru legislative prepunom morskih pasa pravila i zakona uspjeli su ono što ni sami nisu očekivali; probudili su u ovom svijetu mržnje, sebičnosti i netolerancije vlastitu ljudskost i poigrali se s njome na sebi svojstven način.

Ukratko; solidan filmski uradak, dobro prenešena priča koja gledatelja emotivno ne iscrpljuje a opet ostavlja poseban ukus u ustima nakon konzumacije. Gledati!

[Nemruth Dagi]

Blue Jasmine 2013.

Nisam baš ljubitelj W. Allena ("Midnight in Paris" mi je prestrašan-zbog Wilsona kojeg ne podnosim, niti je "Iz Rima sa ljubavlju" nešto posebno) no ovaj mi je film baš fino sjeo.

Prvo zbog priče koja se polagano razvija, flešova iz prošlosti i što sve skupa stavljeno u savršenu cjelinu gdje se ništa posebno ne izvaja jer sve je bitno. Odličnog je ritma, ne zamara sa pretjeranim dijalozima o smislu svega i svačega i zapravo vrlo je zabavan.

Drugo, Cate je nenadmašna. Ne treba trošiti riječi jer kipić u njenim rukama sve govori. Treće, sama režija. Na trenutke je tako režirano kao da se radi o monodrami što je po meni zanimljiv pristup. No iako monodramatično ne djeluje pretenciozno.

Ukratko: pitko, nenametljivo, i prvenstveno zabavno!

[maher18]

prvo: suuper!

drugo: jel si ti to nastojiš malo podebljati geltašn?

[Nemruth Dagi]

The labor day (2013.)

Kod nas prevedeno kao "Vikend života",
http://www.moj-film.hr/film/info/labor-day/ adaptacija je romana J. Maynard. Za samo gledanje to i nije toliko bitan podatak sve do ne dođemo do određenog dijela gdje dolazi do usporedba sa daleko značajnijim filmom rađenim prema adaptaciji romana a koji se bavi sličnom temom.
Netko je napisao da je ovo ljubavni film. Čini mi se posve islišno ga tako nazvati to je prvenstveno film o nedostatku ljubavi. A ono čega nema, prati u stopu čežnja i osjećaj tuge.
Moram priznati da me film u prvi par minuta na samom početku lijepo uljujkao odmjerenim kadrovima koji su stvorili smirenu atmosferu. No na zadugo jer pojava treperave K. Winslet unosi svojevrsni nemir a da se prava nevolja a s njome i drama još ne nazire.
Ono što je svima jasno je da uvođenje treće osobe u mikro svijet majke i sina koji su dakako vezani ne samo svojim biološkim sponama već i osjećajm napuštenost od strane supruga i oca, nastaje prava drama. Privlačnost a nešto kasnije i ljubav ne bi bilo samo po sebi nikakva prepreka ostavarenju veze već se radi o nekoj vrsti zabranjene ljubavi ili posve nemoguće u određenoj situaciji.

Moram se vratiti na početak kad se spominjala adaptacija romana. Ne mogu se oteti dojmu da je ova adaptacija na tragu filmovanja "Brokeback Mountain". Naime u oba romana govore o nemogućim ljubavima koje je nikako ili vrlo teško ostvariti već s time jer se radi o zabranjenim društvenim odnosima; prvi tako progovara o istospolnoj a drugi o vezi osuđenog kriminalca i rastavljene žene. I dok je prva adaptacija zapravo već unaprijed osuđena drama na nesretan kraj, druga se scenarističkom vještinom provlači kroz ušicu igle i...sunce se na obzoru ponovno rađa.
Odmjereni ritam, prigušena napetost, način snimanja, gluma...od ovog filma stvaraju djelo koje je teško zanemariti u današnjoj produkciji.

I na kraju, treba zapamtiti ime malog glumca (Gattlin Griffith) o kojem će vjerovatno progovoriti budućnost ispisujući njegovim imenom filmska platna.

Ukratko; Smatrate li se ljubiteljem filma ovo djelo ne smijete propustiti. Ukoliko to učinite, upravo ste se zakinuli za solidnu filmsku adaptaciju koja svakako treba biti arhivirana u vašu osobnu mentalnu filmoteku. "Vikend života" je suviše dobar film da bi se samo tako olako odbacio.
Stoga je preporuka: GLEDATI!

[Nemruth Dagi]

Omar (2013.)

Razveselila me najava ovog filma no nakon prvobitne radosti uslijedio je mlaki tuš. Scenaristička želja da priču o ljubavi dvoje mladih ukalupi u okvir palestinske borbe protiv okupacije Izraela, dobrano začini sumnjom izdaje te takvo pretoči u filmsko dijelo bila je prezahtjevna zadaća. Film je tek djelomično u tome uspio.
Čak ni poneke manjkavosti režije (uvjeti snimanja su priča za sebe), niti slabašne glumačke perfomanse, nisu mogli spasiti obraz neuvjerljivom i manjkavom scenariju (pogotovo forma dijaloga). Iz toga proizlazi na trenutke zbunjujuća priča koja prati razvoj događanja na način da više ostavlja pitanja za sobom a manje daje konkretne odgovore i rješenja. Baš ta nerazrađena i više zbrda-zdola ispričana priča, krivac je što film ostavlja slab dojam. Mada je sama tema filma vrlo zahtjevna zbog jačine emocija koje nastaju kad govorimo o ljubavi, mržnji, izdaji; ona unaprijed prepostavlja dobru uigranost psihološke karakterizacije likova, situacije u kojima se oni nalaze kao i moguće rasplete.
Gledajući sve to kao cjelinu to je ono što nedostaje ovom djelu.

Film nakraju jedva izvlači scenaristički joker iz rukava u vidu dramskog raspleta kao jedino moguće rješenje situacije, a što nažalost ne ide na ruku glavnom liku.
Ono što se ne smije propustiti spomenuti je nepopravljiva simpatičnost glumca Adama Bakrija. Nažalost, svi ostali glumci su ostavili blijedi trag.

Ukratko; Imate li viška slobodnog vremena pogledate ovaj filmski uradak ako ništa drugo zbog glavnog glumca iz kojeg doslovno isijava pozitiva. O svemu ostalom na filmu viđenom ... ma, prosudite sami

[Nemruth Dagi]

The Lunchbox 2013.

U većini slučajeva pregolema indijska filmska produkcija izmiče europskom filmofilskom ukusu. Tek poneki njeni uradci nađu put do naših ekrana. U slučaju "Pogrešne dostave" kako je ovaj film kod nas preveden, nama su bez ikakve pogreške dostavili mali indijski biser.
Pratimo jednostavnu ali čvrstu priču u kojoj jednu od glavnih uloga ima obična metalna kutija za "gablec". Ona greškom spaja dvoje usamljenih, nepoznatih ljudi u emotivno nabijenoj drami. Drama ne može a da se ne koristi osjećajima, no scenariju se nikako ne može spočitati puko poigravanje emocijama gledatelja. Samoća i otuđenosti dijelovi su velike košnice u kojoj svakodnevno zuje dvadesetak milijuna stanovnika - a da se često međusobno emotivno ne dotaknu. Glavni likovi rascjepljeni nedostatkom ljubav i gubitkom, tijekom filma prolaze određenu preobrazbu. A ona u konačnici boli, jako boli ostavljajući oba lika, svakog na svoj način, u nemilost gruboj životnoj stvarnosti.

Mada na trenutak ljubitelje filma može zasmetati korištenje naturalističkih prikaza oni su ovdje odlično uklopljeni u cjelinu i nimalo ne smanjuju kvalitetu odgledanog. Više od toga može se prigovoriti početnom neujednačenom ritmu koji se srećom po redatelja brzo ispravlja.


Ukratko; Mali indijski biser visokog filmskog sjaja nikako ne treba ignorirati. Mora se pogledati unatoč ponekim manjkavostima. Topla ljudska priča o osjećajima običnih ljudi iz vreve košnice koje spaja pogreška, daje nam životnu lekciju jer kako se u njoj kaže "sometimes the wrong train will get you to the right station".
"Pogrešna dostava" u ovom slučaju, prava je dostava sjajnog biserčića u vašu filmsku kolekciju

[Nemruth Dagi]

Short Term (2013.)

Prije koju godinu HT je prikazivao BBC-ijevu seriju (zaboravih naslov) u niz nepovezanih epizoda u trajanju od sat vremena sa raznoraznim temama iz suvremenog života. U njoj su se izmjenivali glumci, režiseri i scenaristi no svim je epizodama bilo zajedničko čvrsta, dobro ispričana priča te odlična karakterizacija glavnih likova uz poslovično dobru tehničku obradu.
No to je britanski pristup...
Ovaj bi se film samo po temi koju obrađuje lako u to uklopio. Uglavnom solidno scenaristički "nošena" filmska radnja ujednačenog ritma, uz mlade glumce koji su lavovski dio filma iznijeli na svojim nejakim glumačkim plećima te umjereno lelujava kamera napravili su "Privremeni smjestaj" gledljivim uradkom kojem ipak nešto - nedostaje.
Što je to?
Možda ovom djelu jednostavno nedostaje neka vrsta kompaktnosti svih njegovih dijelova da bi se u njemu prepoznala karakteristika ono što jedan film čini filmom. Ovako "Short term" ne djeluje kao zaokružena filmska cjelina već je poput jedne izdvojene epizode serijala. Tražimo li krivca za to pronaći ćemo ga ponajviše u režiji. Scenario nam nam pruža priču o problematičnoj djeci koju vodi empatična i simpatična voditeljica privremenog smještaja koja se i sama teško snalazi sa vlastitim strahovima i prošlošću ali se uspješno hvata u koštac sa tuđim problemima. Scenario i režiju potpisuje ista osoba pa nalazim da se dotični bolje snalazi u ovom prvom zbog vještine da se dramatičnost same teme ne iscrpi do razine pretjerane patetičnosti. U poslu režije, ponešto se izgubio; ponajviše u ispipavanju filmičnosti vlastitog scenarija.

Ukratko; Intrigantna tema o posljedicama zlostavljanja i sudbini djece koja su prošla takve i slične tretmane, nije laka niti zabavna. No odvažite se i odlučite se za gledanje, dobro će te uložiti tih sat i pol života.

[Nemruth Dagi]

The Enemy (2013.)

Ovo filmsko djelo je napravljeno po J. Saramagovoj noveli (sjetite se odličnog scenarija filma "Blindness", u glavnoj ulozi J. Moore) no moramo ipak napraviti razliku između književnog originala i samog filma.
Ono što je meni posebno u tom filmu jer da me je uspio slatko nasmijati na samom kraju. Cijelo vrijeme trajanja filma razmišljala sam kako će se scenaristi izvuči iz kaše koju su sami skuhali...i nisam se prevarila jer su iskoristili svojevrsnu "deus ex machina" opciju.
No, krenimo ispočetka. Najveća vrijednost ovog uradka je odlično poigravanje atmosferom zahvaljujući vještoj režiji uz veliku pomoć korištenja urbane scenografije, nedostatka jarkih boja, te glazbom. Atmosferičnost kao da smo vremenskim strojem zapali u 70-te godine gradi se postepeno, ipak lagano gubi dah iza prve polovine filma. Do kraja od nje ostaje samo sjena. Umjesto nje javljaju se niz pitanja u gledatelja kojemu lagano izmiče smislenost same priče.
Do kraja posve će vam se zbrčkati u glavi da bi samo rješenje donijelo još novih pitanja.

Kažu da je djelo toliko uspješno koliko se oko njega predaju druge razne priče i teorije i to sve da bi objasnili djelo. Tako na internetu ima uradaka koji objašnjavaju što je zapravo scenarist i režiser htio reći. Na taj se način dodatno poigrava i mentalno bruse sive stanice gledatelja i znatiželjnika koji izbacuju razne teorije. A što je najbolje od svega svi imaju istu šansu da budu u pravu

U tome je film posve uspio; on zapravo više skriva nego što otkriva a to što otkriva može se tumačiti na razne načine pa zabavi nema kraja. Tako zapravo više ćete znati na početku nego što ćete biti pametniji na svršetku. Višekratno gledanje filma i traženja rupa, tajnih poruka, indikacija za ovo ili ono slično je čitanju detektivskog romana gdje se ubojica ne zna do zadnje stranice. No, kad pogledate zadnji kadar...on će vam možda biti posve besmislen, možda glup ili kao meni jednostavno smiješan.
Glavni glumac je dobro odradio dvostruku ulogu dajući svakoj poseban karakter i pečat i na njemu leži sav teret što se tiče glume. Režija kako sam već rekla vrlo uspješna i nadahnuta stvaranju posebne atmosfere napetosti i mističnosti, mada se do kraja polako oboje gube...

Ukratko; zanimljivo i (djelomično) napeto djelo koje treba pogledati. Čini se ipak da sama katarza raspleta pri završetku izostaje.
Možda je to napravljeno namjerno!
No i takav kraj kojeg nam je scenarist priuštio svakako morate vidjeti
Stoga treba film pogledati!!!

[Nemruth Dagi]

The Grand Hotel Budapest (2014.)

Moram priznati film sam dva puta gledala u kratkom vremenu i čini mi se da bi taj uradak mogla pogledati i treći put bez problema. Razlog tomu je njegova filmska prpošnost ispunjena detaljima koji promiču prosječnom oku a koje je zabavno otkrivati. Radi se o djelu koje je uspješno spojio komiku (i tragiku) stripa Alana Forda te britansku TV serije "Alo, alo" u svojim najboljim trenucima. Tako je nastala komedija koja to nije,
drama koja to nije,
tragedija koja to nije,
ni triler koji to nije.
Mogli bismo nastaviti niz dalje pa je najbolje reći da je The Grand Hotel Budapest film koji to i nije već je neobičan, dopadljiv filmski uradak.

Ono što film nosi, osim režije koja se uspješno nosi sa scenarijom (Anderson je i scenarist) je lik Gustava H. odnosno gluma R. Fiennesa. Uz dužno poštovanje dugačkoj listi poznatih glumaca koji imaju manje ili veće uloge on je s debelim razlogom noseći stup.

Mada je pomalo neujednačen u ritmu (pogotovo sredina)
izvlači ga razigranost, vesela shema koja je proteže tijekom radnje te drži pažnju gledatelja do samog kraja.
Govoreći o detaljima zapazila sam da dječak koji čisti cipele ima protezu i kratke hlačice po cičoj zimi, da snijeg pada u zatvoru dok se čita pismo Gustava hotelskom osoblju, da pored štale figurira kartonska krava koja se ne miče dok družina bježi iz zatvora...ima toga još ali bilo ja nadasve veselo otkrivati takve nelogične detalje koje ovom filmu daju šarm.

Ukratko; Pogledati i zabaviti se
Svi ostali savjeti su posve suvišni što se tiče ovog djela.


Usto, treba spomenuti zanimljivost da je scenarij napisan djelomično po motivima djela Stefana Zweiga. Za one koje više zanima pročitajte njegov životopis s posebnim naglaskom na smrt koja je fotografijom dokumentirana i može se naći u svakoj tražilici.

[Nemruth Dagi]

Venera u krznu (2013.)

Što se događa u retorti kad se povežu u filmskom spoju Polanski +dvoje glumaca+kazalična pozornica+prazno gledalište?

To znaju samo sladokusci koji su gledali Veneru u krznu, kultnog režisera Polanskog.
Polako, ne brzajmo jer ono što je na "tren slatko u gorčinu se pretvoriti može".

Radije budimo brutalno iskreni; ovo je remek djelo!
Budimo još iskreniji; ovo je genijalna stvar.
Otkačimo se posve na iskrenost; ovo je vrhunsko djelo ali iskreno nije za svakoga.

Kakav je to onda film u kojem gledaoci u devedesetak minuta komornog mučenja s dosadom promatraju verbalna prepucavanja dvoje glumaca oko same predstave i stvarnog života, a da su sami uhvaćeni u procijepu između uloga koje obnašaju i onih koje priželjkuju?

Iskreno...

to je dosadan, naporan, iscrpljući filmski maraton koji traje samo sat i pola a čini se da traje danima. U njemu prosječni gledatelji nemaju što tražiti jer današnjem konzumentu filmske produkcije sa malo slobodnog vremena i sa puno ponuda da upropasti i to malo što ima treba dinamika, akcija, kretanje...
Jedina akcija u toj nenapetoj filmskoj adaptaciji kazališnog djela vidljiva a zapravo nevidljiva; prašina koja se diže na pozornici prilikom kretnje glumaca.

I to bi bilo sve o ovom filmu – vrhunski i naporno.

Ali...

Polanski je uspio napraviti, uz malu pomoć vlastite ženice i glumca koji neodoljivo fizički podsjeća na njega samoga, nešto što je toliko genijalno da se zapravo gleda sa žgaravicom, sa prebacivanjem na drugi kanal i ubrzanjem.

Kako sve to može biti genijalno? Jednostavno to je - Polanski. Neponovljivi i genijalni, ponovo iskušani i dokazani, jedinstveni Polanski.

Odlučujuće pitanje za sve potrošače filmske industrije prije samog gledanja ovog filma; želite li ovo djelo pogledati jeste li spremni usmjeriti svu svoju pažnju te se u potpunosti posvetiti radnji filma te ne odustati do samog kraja?

Ako niste vlasnici takvih ambicija, ovo nije djelo za vas.
Nađite si nešto pitkije, lakše i ljupkije. Sretno vam bilo!

A vi drugi, koji se prstima jedne ruke mogu izbrojati u masi, usredotočite li se i na film doživjeti ćete vrhunski filmski uradak kojeg bi mnogi sa prezirom i zbog dosade odbacili.
I znate što je u svemu tome začuđujuće; vaš izbor da ga NE gledate kao i onaj DA ga pogledate - oba su dobro rješenje!


Ukratko; Odluka o tome da li ćete gledati ili ne ovaj film je na vama. Krenete li u avanturu gledanja - na dobitku ste. Krenete li dalje, opet dobivate. Kako god odlučili već ste dobili

I nakraju dolazi mi samo pitanje na pamet; kako bi sve to povezao u filmskoj retorti jedan drugi mag režije koji se odaziva na ime Woody Allen?

[Nemruth Dagi]

Transcedence (2014.)

U vremenu kad se bez tehnike ne može živjeti a kamoli išta stvoriti, pitanje je vremena kad će se pojaviti film koji govori o prožimanju nas i naših ruku djela; odnosno čovjeka i vrhunske kompjuterske tehnologije. „Uzvišenost“ kako je kod nas film preveden, po samoj temi koju obrađuje trebao bi biti intrigantno i zanimljivo djelo. No, obrada tako složene i nadasve teške zadaće, u ovom slučaju dovelo je do mlakog uradka. Krivac za nedostatak kvalitete koja bi trebala pratiti temu „Uzvišenost“ je manjkav scenariji. Započevši i više nego zanimljivu temu, scenarist se do kraja filma posve pogubio, stjeravši radnju filma u kut. Da bi se izvukao, prisiljen je izvaditi posljednjeg asa iz rukava te nabacili akciju iz malo specijalnih efekata i dima.
Šteta!

Scenarista nije vodio računa da tema takvog kalibra ne može imati rasplet u pucnjavi a podbacio je i sa paralelnom pričom pa radnju filma ne mogu izvući niti prikaz emocija niti motivacija glavnih junaka. Ni glumačka ekipa se nije baš snašla ali oni su tek manji problem u cijelom lancu ovog neuspjelog uradka. Glavni ženski lik (R. Hall) iz cijelog dijapazona mimike koristi samo dva izraza lica; pa kad trenutno nije konfigurirana na A opciju koristi B i obrnuto. Ono što donekle može pratiti „Uzvišenost“ je rad kamere ali to je slaba utjeha.

Bljedunjava priča o utjecaju tehnologije na čovjeka i društvo nije pogodila svoj cilj. Možda zbog toga što se više usredotočila na pitanje opasnosti nanotehnologije ( ponavljanje misli da: „nepoznato izaziva strah“) a manje na prirodu same ljudske svijesti i da li je tehnologija uopće može zamijeniti.

Ukratko: Ako ste ljubitelj SF filmova možda će vas privući ova tema, no nećete biti previše oduševljeni dobivenim. Onim drugima koje fikcija ne privlači, gledanje ovog filma biti će čisto gubljenje vremena
__________________

[Nemruth Dagi]

Non stop (2014.)

Birate li filmove prema temi koja obrađuje, prema glumcima ili režiseru u svakom slučaju vaše preference su bitne za odabir. U „Non stop“ slučaju glumačka ekipa je obećavala (L. Neeson i J. Moore te lady Mary - Michelle Dockery- iz britanske serije DA) no obećanje se pokazalo kao ludom radovanje. Tema filma gdje je radnje sabita većinom u 4 zida aviona sama po sebi je intrigatna. Režija se mora snalaziti u malom, zatvorenom prostoru da bi zadržala postavke filma ne pretvorivši radnju u klasičnu kazališnu predstavu. U tome joj pomaže umješnost oka kamere. Ona bi tu carevala ali drmava ruka kamermana nije joj dala priliku. Nakon razočaravjuće glume, lelujeve kamere problem se nazire i u scenariju. Nije umješnost priče dobro zaplesti radnju, već je znati majstorski otpetljati bez magije i čarolija uz pomoć logičnog raspleta.

Glavni glumac ne snalazi se sa likom, niti sam sobom pa više baulja avionom nego glumi te izgleda poput vinske mušice u podrumu. J. Moore kao lik nekuhana i nepečena, motivacijom nedorečena, scenaristički neiskorištena i do kraja filma postaje posve sporedna. Profinjeno lice lady Mary ne nosi ništa što bi je kao glavnu stjuardesu vinulo ozbiljnije u radnju. Lik je odigran kao da pripada first class sjedištu nego brižnoj avionskoj domaćici. Osim nje vidimo još samo jednu stjuardesu (oskarovku Lupitu) ali se u malom prostoru scenaristi nisu htjeli zabavljati sa sporednim osobljem (150 putnika u avionu i dvije stjuardese). Sve u svemu, jedini motiv glumaca bio je očito honorar ali je njegov iznos diskutabilan jer glume poput članova amaterskog kazališta Donje Daske.

Tema, vrlo interijerna i stoga zahtjevna nije dobila doraslu režiju a smrtni udarac filmu zadao je sam završetak sličan vijuganju pijanca koji ide kući. „Non stop“ stoga kao filmsko djelo nije dao ništa posebno u nijednom segmentu. Dapače, pokazao se razočaravajuće neoriginalan, uništivši glumce sa reputacijom filmova ne B neg S-ranje kategorije.

Ukratko: Šteta vremena utrošenog u gledanju kako glavni glumci zarađuju za život kad se bolje u filmskoj industriji ne nudi a račune treba platiti. Ni pojava bljedolike britanske glumice porculanskog lica i DA pedigrea, ne može spasiti propasti scenarstički fušeraj i režiserski paceraj. Da bi se to napravilo potreban je svojevrstan remake sa novim postavkama, najprije počev od scenarija.

[Nemruth Dagi]

Kalvarija ( 2014.)

Ne očajavaj; jedan od lopova se spasio.
Ne oslanjaj se na proviđenje; jedan od lopova bio je proklet.
Sv. Augustin

S tim riječima započinje Kalvarija; s tim riječima zapravo započinje remek djelo.
Kako uopće započeti filmski prikaz kad sam nakon gledanja razvila duboko strahopoštovanje prema ovom filmskom djelu?
Počnimo ipak od početka, od same radnje filma u kojem je postavljena vrlo jednostavna premisa; glavni će lik u dogovoreno vrijeme i na određenom mjestu biti ubijen, ne zbog djela kojeg je počinio već zbog toga što je nevin. Krv nevinog odjeknuti će nadaleko jer u grešnom svijetu, grešnici su prokleti.
Nadgradnjom osnove ideje do kraja filma ta se naoko jednostavna okosnica radnje, pretvara u složeni kompleks međuljudskih odnosa u kojem nevin pojedinac biva kažnjen zbog svoje nedužnosti. I sve bi možda ostalo na površini da taj nevin pojedinac nije svećenik i da ne zadire u živote svojih župljana nekad površno, nekad dublje. A tu se nađe svašta; serijski ubojica, prevarant, depresivac, nasilnik, alkoholičar, preljubnik-ica, prpošni homoseksualac, ogrubljelih ateista... Uz te osebujne likove koji se zapravo i ne srame onoga što jesu (to bi trebao biti okidač za običnog svećenika okorjelog moralista iz manjeg mjesta), tu su i nestabilna svećenikova kći iz doba kad je bio u braku, cinični kolega koji ga ne shvaća, te oboljeli prijatelj koji priželjkuje kraj života. U takvom okruženju uz nagovještaj vlastite nasilne smrti, svećenik ne bježi da bi spasio glavu, znajući da je njegova žrtva beskorisna čak ni onda kada ubojicu lako može prokazati policiji. Glavni lik u odnosu sa kćerkom osvješćuje da ne može pobjeći ni od vlastitih grešaka što ih je počinio u prošlosti; kalvarija je njegova sudbina i on je ne želi izbjeći.
Vrhunski odrađen scenarij u kojem nema ničeg suvišnog već je sve posloženo onako kako treba biti bez patetike, pretjerivanja, naguravanja i isticanja. Ovo je primjer kako se gradi priča u dijalozima prožetim laganom količinom humora a koji ostaju uvijek u granici dobrog ukusa bez da ih filmski jezik besramno iskorištava. Spoj slike i zvuka, pokazao je majstorsku režiju i montažu; Kalvarija je filmska poezija, koja se čita očima i ušima i stoga ostaje u pamćenju.
Odličan izbor glavnog glumca B. Gleesona kao i glazbene podloge.
Soundtrack;
https://www.youtube.com/watch?v=KdDRb32u_Ss

I pogotovo odjavna pjesma;
https://www.youtube.com/watch?v=dnF2dX7qXXI

Ukratko; ovo je filmčina koji se gleda u jednom dahu ali taj dah trajno ostaje jer je malo ljudi koji će nakon gledanja ostati ravnodušni oprema onome što su vidjeli. Svakako pogledati.


Ostaje još samo pitanje; tko je ubio Brunu?

[Nemruth Dagi]

The Railway Man ( 2013.)


Postoje filmovi koji su više-manje dobro odrađeni u svim svojim segmentima ali u konačnici ostavljaju blijed sjaj. Ovo je jedan iz te kategorije koji „niti smrdi, niti miriši“ no ipak vlada dojam da se moglo dati više da bi cjelokupna impresija bila bolja.
Pitanje je samo što poboljšati kad je gluma (solidni C. Firth, N. Kidman koja se uopće nije morala ovdje pojaviti niti je išta posebno pokazala ) pretežno na razini zadatka, režija primjerena težini scenarija a sam scenario rađen na temelju stvarnog događaja i ne može izvan tog okvira...?

Scenario se ipak pokazao kao kotačić koji najviše šepa; tako da ga ne može izvući niti režija ni gluma, ni sve ostale filmske čarolije koje bi ga mogle zasjeniti te njegovu manjkavost vješto prikriti. Ritam je na samom početku neujednačen a zbog toga i sama priča pati. Možda se u prvom dijelu, scenarist jednostavno nije snašao u prikazu PTSP sindroma koji razara glavnog lika, njegove prijatelje i mlađahnu mu suprugu. Drugi dio filma koristi daleko snažniji filmski jezik jer je i sama tema zahtjevna poradi prikaza japanskog radnog logora u Drugom svjetskom ratu.
No, za razliku od drugih filmova ili serija koji prate život i smrt zatočenih i mučenih na razne načine, ovdje je ovo djelo posve podbacilo. Možda smo mi gledatelji, debelo naviknuti na sve filmske psihopatologije jednostavno oguglali, no ovaj film nije pokazao ništa što već nismo vidjeli u dalekom gorem izdanju. Sa nestrpljenjem čekamo da saznamo što su glavnom liku Japanci radili iza crnih vrata jer njegovo prisjećanje na tu prostoriju stvara psihički kaos. No slijedi razočaranje. Baziran na isčekivanju i konačnom otkrivanju BIG THING ostaje prebljutav i banalan, skoro pa na razini daleko lošijih filmskih uradaka. Konačnica filma ne može spasiti faktografsko nizanje scena, nemaštovitost scenarija da iz životne priče izvuče ono najbolje, posloži u solidno ispričanu priču te je s mjerom začini motivima glavnih likova. Dramatične teme poput ove koji ovaj film obrađuje, traže snažna izražajna sredstva, jaku priču vodilju, dostatno jasan filmski jezik tijekom trajanja a ovdje je sve to ublaženo, preblijedo i nekako mlako.

Od svega viđenog izdvajam japanskog glumca Kitamoto Takato (u manjoj ulozi ostarijelog japanskog mučitelja) koji je maestralno odglumio to malo što je imao te tako dao svoj doprinos finalu ovog filmskog djela.


Ukratko; Ako vam ovaj film dopadne šaka, ipak ga pogledajte. Završnica će djelomično popraviti opći dojam šepavosti, no od ostatka ne očekujte previše

[Nemruth Dagi]

Iscjelitelj ( 2013.)

Volite li filmska djela koji su rađeni na temelju romana koji obrađuju povijest, onda ste nabasali na pravi film. Ovaj njemački povijesni spektakl (neka vas ne brine što je njemački) po ničemu ne zaostaje za drugim svjetskim produkcijama povijesnih filmova, osim što traži brdo kokica i dobro društvo za gledanje. Film je vizuelno domljiv, pogotovo u kolorističkom smislu gdje atmosferu stvaraju zgasiti skoro pa sivi ili topli tonovi pustinje. Ne može mu se ništa ozbiljnije prigovoriti osim samog scenarija koji je rađen na bazi popularne knjige.
Scenaristički neke stvari ne piju previše vodu, paralelna ljubavna radnja prilično je bledunjava i ponekad se mlađi glumci u svemu tome malo pogube – sve to nije prepreka da ne biste uživali u filmu.
Ovo ipak nije povijesni film već priča za zabavu i film koji je svojom forografijom zaslužan za napajanje očiju na predivnim kadrovima. Sve ostalo u filmu je i više nego korektno odrađeno.


Ukratko; Gledati

[Nemruth Dagi]

About Elly ( 2009.)

http://www.imdb.com/title/tt1360860/

Iranska kinematografija jedna je od najzanimljivijih u svijetu, djelomično zbog samog iranskog društva koje je nama na Zapadu konzervativno, zatvoreno pa s njegovim filmskim otkrivanjem otkrivamo svojevrsnu egzotiku koja nas intrigira. Tako je „Darbareye Elly“ kako film glasi u originalu, prikaz društva koji se još drži strogih pravila ponašanja i od njih ne odstupa čak i u najbanalnijim situacijama. Radnja se koncentrira unutar grupe ljudi koji provode vikend zajedno te je na trenutke sličnija kazaličnoj predstavi nego filmu. Okosnicu radnje sačinjava prikaz likova ograničenih društvenim pravilima a ono što stvara tragediju je njihovo kršenje.

Prigovor na početku filma odnosi se na uvod jer traje predugo. Tako se gubi ritam jer se slabost scenarija očituje u početnoj zbrkanosti. Kad se konačno nejasnoće razjasne te gledatelj dobi čišću sliku odnosa među likovima, polako se gradi drama. To je najjača karika ovog filma. Kako se do kraja očekuje rasplet misterije oko glavnog ženskog lika, tako scenario zapada u klopku. Na toj dijelu film se cijepa na dvojak pristup; jedan je veoma važan za gledatelje njihovog govornog područja jer pokazuje što se dobiva nepošivanjem regula a nama koji nemamo s time nikakvih inhibicija sam rasplet činiti će se prebanalan. Posljedica je to različitosti koncepcija ispravnosti djelovanja pojedinaca u zajednici, koje su uz kulturološke razlike nepremostive.

Glumačka ekipa odradila je svoj dio posla bez neke velike pompe. Na sličnom je tragu i sama režija. Scenarij je najslabija karika u ovoj filmskoj cijelini; no možda se radi da mi jednostavno nismo kulturološki baždareni na takve mjerila te njihovo kršenje ne predstavlja za nas nikakvi problem. Onda je prihvatljiva ideja da je naše shvaćanje ovog filma stvar koliko se možemo poistovjetiti sa drugačijom koncepcijom osobnog života no što je mi na Zapadu razvijamo.

Ukratko; Odlučite sami kako ćete utrošiti sat i pol svojeg života.
Sve je stvar osjećaja... i shvaćanja egzotike

[Nemruth Dagi]

The Hundred foot Journey (2014.)


Umorni ste od slinih filmskih pucačina, nasilja i akcije?

The Hundred... je idealni filmski uradak za opuštanje. Morate se samo prebacili na laganiji filmski mod i prepustiti njegovom vodstvu. U prvih sat vremena to vam neće biti teško. Dapače sve je tu na mjestu, onako kako zahtjeva ležeran filmski hod; lako prativa filmska radnja, jednostavni likovi i njihova motivacija, dobar ritam, solidna režija ...

U drugom dijelu ipak dolazi do male pomutnje pa se početni ritam gubi ali i dalje ostaje pitkost što je najveća vrijednost ovog djela. Volite li kuhanje i kuheraj, uživati ćete u svijetu chefova što francuskih što indijskih i naravno ovo je svojevrsna priča o začinima koji svakom jelo daju njegovu pravu dušu. Jelo je dakako sjećanje, vraćanje na ono što je iza nas jer svi imamo u sebi upisane okuse koji imaju sposodnost da nas povezuju sa ljudima iz naše prošlosti

Glumci su dobro odradili svoj posao, pogotovo mladi indijski glumac,kuhar koji nakraju ostvaruje vlastite snove te postaje chef. Njegovo simpatično lice i mladost krasi film, za razliku od H. Mirren koja ne liči na samu sebe, osim što se prepoznaje odmjerenosti glumačke izvedbe iskusne glumice. Njeno se lice toliko botoksiralo da se mumificiralo pa više pristaje Nacionalnom muzeju u Kairu nego filmskoj kameri. No, to je tek obična trivija...


Ukratko; Gledljivo djelo bez pretjerane banalizacije teme. Idealno za ispašu gledateljevog uma od filmske krvce i sveprisutnog nasilja.
Dakako, sve je to stvar okusa. Filmskog, naravno...