Muškarci i osjećajnost

[radical change]

Jedna od stereotipnih razlika između muškaraca i žena je svakako ona gdje bi muškarci trebali biti muškarci, dakle ne kenkati za svaku sitnicu, ne pokazivati osjećaje, biti hladni i jaki.. Naravno da postoje mnogi muškarci koji su nježniji i osjećajniji od prosječne žene, ali i žene koje su mnogo hladnije i zatvorenije od prosječnog muškarca.
Obzirom da sam dobio sina, a ja i supruga oboje nismo tip osoba koje vole cmizdriti i podosta smo zatvoreni u osjećajnom smislu pretpostavka je da ćemo isto prenijeti i na dijete. Naravno poučen iskustvom da pretjerana emocionalna zatvorenost nikako nije dobra po psihičko zdravlje morat ćemo pronaći nekakvu granicu u svemu tome.

Zašto ovdje otvaram temu? Često smo svjedoći u posljednje vrijeme tih dvostrukih kriterija kada je muška osjećajnost u pitanju. Naime ako je muškarac previše plah tada će biti predmet izrugivanja drugih, naročito muškaraca prilikom odrastanja u školi, na ulici. Ako je previše hladan naći će se neke ženske udruge i slični koji će reći da pogrešno odgajamo mušku djecu, ne pokazujemo im da je ok pokazivati osjećaje, ljubav, tugu, bol i slično, da je sasvim ok da muškarci plaču i slično. Na drugu ruke činjenica je da žene pri odabiru partnera traže čvrstog i stabilnog muškarca a ne nesigurnu kenjkavu babu. U kontaktu sa drugim muškarcima naučio sam da se plačljivost ne trpi niti ako se radi o ženskim suzama a kamo li o muškim.
Što vi mislite o svemu tome, i da li bi uopće muškarce trebalo odgajati da budu hladniji odnosno da manje pokazuju osjećaje od žena? I da li bi vi utrčale u teren da utješite sina jer ga je nezgodno udarila lopta kao ova majka u tekstu ispod. Meni je ovo zaista pretjerano, i ne vidim niakkvog smisla i koristi u tome. Naime i žene i muškarci moraju znati naučiti podnositi bol, biti jaki, a ako već moraju pokazati tugu, bol i suze mislim da to ne bi trebali raditi javno već diskretno i u krugu svojih najbližih. Zbog toga i ženske suze u javnosti smatram prije svega manipulacijom (ljudi su osjetljivi pa nastoje pomoći i popustiti) i nedostatkom emocionalne kontrole.

Link:http://www.index.hr/mame/clanak/ako-...u-/948366.aspx

[old-soul80]

Sa tom svojom filozofijom 'opstanka jačeg' najviše štetiš samome sebi, a da ne govorim o djetetu. Glumatanje da smo nešto što nismo da bismo zadovoljili kretenske konvencije drugih ljudi ili da bismo potencijalnog partnera zavarali da smo jači nego što jesmo samo na duge staze donosi još više frustracije, kompleksa i patnje.
Niti suze, niti empatija ne predstavljaju znak slabosti. Znak slabosti predstavlja potreba da se uklopi u mediokritetno i lažno društvo i tako liječi svoje očite nesigurnosti preko pretvaranja da smo alfa-nešto. Ako su tvoji starci svojom životnom filozofijom sjebali na neki način tebe, nemoj onda ti i svoje dijete. Daj mu ljubavi, empatije i pažnje, ali ne sada u nekom pogrešnom, materijalističkom i iskrivljenom smislu.
Dijete mora imati doma oslonac. Svatko treba oslonac u životu. Ako ćeš ga izubijati bilo pretjeranim slinjenjem po njemu ili pak pretjeranim ignoriranjem njegovih problema, šanse da stvoriš bolesnu osobu koja će prije svega samoj sebi biti neprijatelj kada odraste, su prilično velike.

[mantisa]

Pusti dijete da slobodno osjeca i izrazava svoje emocije. Bar dok je malo.
Kasnije dolazi korak da ih je ponekad ne treba pokazeti i djelovati u skladu s njima.

Mene je stari napravio prilicne probleme s tim sto ne podnosi slabost ni kod sebe, ni kod drugih.

Mislim da je jako korisno nauciti dijete da su svi osjecaji dozvoljeni, jedino ponasanje moze biti krivo.

Cestitam Radical!

[Arbalist]

old-soul80 kaže:

Glumatanje da smo nešto što nismo da bismo zadovoljili kretenske konvencije drugih ljudi ili da bismo potencijalnog partnera zavarali da smo jači nego što jesmo samo na duge staze donosi još više frustracije, kompleksa i patnje.
Niti suze, niti empatija ne predstavljaju znak slabosti. Znak slabosti predstavlja potreba da se uklopi u mediokritetno i lažno društvo

Potpisujem. Užasno mi je zamorno postojanje procjenjivanja, prosuđivanja, osuđivanja i konvencija. Kad bi barem postojalo društvo bez toga, gdje se ljudi dive bogatstvu ličnosti jedni drugih.

[old-soul80]

Arbalist kaže:

Potpisujem. Užasno mi je zamorno postojanje procjenjivanja, prosuđivanja, osuđivanja i konvencija. Kad bi barem postojalo društvo bez toga, gdje se ljudi dive bogatstvu ličnosti jedni drugih.

Upravo to, no ljudi nisu u stanju baš zato prihvaćati jedni druge zbog iluzija u kojima žive, zbog ispranog mozga koji im je bio riban od rođenja kako od strane roditelja, vršnjaka, škole i cjelokupnog društva. Zato i jesu mnogi od nas 'psihički bolesni'.

Štitimo ego na uštrb stvarnih sebe. Mi iznutra istrunemo, ali zato ostane ego kao pobjednik. Mi ipak nismo ego. Puno smo više.
Zamisli divote da te kao muškarca prihvati žena koja te voli upravo zato jer si ti ti - sa svim svojim vrlinama, manama, mušicama, nesigurnostima, 'greškama', strahovima, hrabrostima.
Ali umjesto toga mi ljudi lažemo sebi i drugima. Sve više se prema psima odnosimo kao prema ljudima, a prema ljudima kao prema psima. Psi i mačke postaju emotivna štaka modernog društva.
Smatramo da druga osoba koja će nam ući u život mora ispuniti sve naše najniže pobude ili ćemo glumiti što nismo da bismo drugoj strani ispunili sve niske pobude, pa da zauzvrat budu ispunjene i naše. Onda kada lažni balon pukne se čude što svaki treći brak propada, a svaki drugi je pakao.
Pa naravno da da jer nas je sram pokazati sebe i tko mi u stvari jesmo. Mi ispunjavamo iluzije iz nekakvih teen časopisa glumeći nešto što nismo. A kada smo svoji, drugi će nas dočekati na nož, pa taman da nas to niti ne brine.

Mogu navesti primjer sebe. Upoznao sam jako puno cura u životu, no nisam nikada upoznao curu (osim jedne) koja nije na mene projicirala sve ono što ne voli kod sebe - nesigurnost, komplekse, frustracije, osjećaj manje vrijednosti i sva ina sranja.
A ona koja to nije radila, nije radila zato jer je bila toliko submisivna i autodestruktivna da nije bila u stanju niti to raditi.
A zašto je tome tako!? Zato jer su nesigurne u sebe, neispunjene, htjele bi biti jake žene, najele su se od svih puno govana, pa ono s čime su im drugi srali, tada kreću srati meni iako ne kuže da mene ne jebe ono kaj jebe njih, a ako me i jebe, ne projiciram to na druge.
To se naravno odnosi i na muške, no pošto sam s puno više žena imao posla, onda znam koliko je kod njih izražena potreba da sebe dokažu u ovom društvu na bezbroj načina, a kada im to ne ide baš od ruke, onda to kreću projicirati na nekoga kome se živo jebe za dokazivanje ikome.
I tu jednostavno nema prostora za prihvaćanjem nekoga takvim kakav jest jer niti sami sebe nismo u stanju prihvatiti takvima kakvi jesmo.

Naravno da onda očekujemo da netko drugi ispuni ono što kod sebe doživljavamo nedostacima. I tu počinje uvertira u sve propale veze.

[Pigsy]

radical change kaže:

Naime i žene i muškarci moraju znati naučiti podnositi bol, biti jaki, a ako već moraju pokazati tugu, bol i suze mislim da to ne bi trebali raditi javno već diskretno i u krugu svojih najbližih.

Zanimljivo. U mom svjetu je stabilna i čvrsta osoba upravo ona koja je u stanju izraziti i pokazati emociju, bez straha od društvenih predrasuda. Suprotno tvom stajalištu, ja upravo osobe koje skrivaju suze (ljutnju, tugu, bol) iza fasade i zatvorenih vrata (zbog straha od toga 'što će reći selo') smatram slabićima i kukavicama.
Mislim da je u redu imati osjećaje i mislim da je u redu pokazati ih. Svako potiskvanje na kraju vodi u frustraciju ili poremećaj.
Biti jak, stabilan, samostalan i znati se zauzeti za sebe su kvalitete koje ne dovodim u vezu sa (ne)pokazivanjem suza.

[ladybug24]

radical change kaže:

Zbog toga i ženske suze u javnosti smatram prije svega manipulacijom (ljudi su osjetljivi pa nastoje pomoći i popustiti) i nedostatkom emocionalne kontrole.

Link:http://www.index.hr/mame/clanak/ako-...u-/948366.aspx

nema to veze s javnošću nego sa situacijom. hoćeš li plakanje na pogrebu smatrati manipulacijom i nedostatkom kontrole?
pitanje uopće nije glupo jer ima ljudi koji i u tim prilikama potiskuju osjećaje.

i ne samo sa situacijom nego s prirodom čovjeka. jedan član, odnosno članica moje obitelji redovito plače na sve rastanke. iz moje je perspektive to pretjerivanje, ali su takvi njeni osjećaji.

[radical change]

Hvala na odgovorima. Odgovoriti ću svima da ne citiram svakog ponaosob,

Naime ne radi se o tome kako djecu treba odgajati da ne izražavaju osjećaje. Izražavanje osjećaja nužno je za psihičko zdravlje svake osobe. Ako emocije trpamo u sebe stvorit ćemo si veliki problem, to mora izaći van.

No valjda svi znamo da postoji vrijeme i mjesto za sve, pa tako i za tugu, suze, radost očaj odnosno sve jake emocije kojima su ljudi povremeno skloni.

Nisam sklon vjerovati da djecu ne treba učiti da budu jaki, da hladno odhendlaju tešku situaciju, da emocije znaju iskontrolirati kada treba. Kao što mi je teško vidjeti razmaženo dijete u dućanu koje traži čokoladu i u bijesu se baca po podu, također imam isti pogled na djecu i odrasle koji kenjkaju jer ima život stvari nije servirao prema njihovim sebičnim željama. Naime jako je tanka crta između našeg prava da nam bude teško i da pustimo suzu bez osuđivanja kada nam je najteže u životu, i to pred drugima.. i onog razmaženog djeteta iz ranije rečenice koje traži pažnju, glumi žrtvu i na taj način biva emocionalnim vampirom. Mi se svakako trebamo ponašati zrelo i odgovorno, pa tako i u emocionalnom smislu. Majka koja utrčava u teren jer je dijete dobilo nezgodan udarac loptom ne radi ništa dobro tom djetetu, najprije mu daje dojam da je taj udarac bio nešto strašno, pa mu daje primjer kako ima pravo cmizdriti ispred drugih i osjećati se strašno povrijeđeno i na koncu uči ga se da ne bude hrabro i snažno i da malo stisne zube kada to situacija zahtjeva.

Sklon sam misliti kako moderna vremena razvijaju generaciju sebičnih, slabih i manipulativnih ljudi, koji svoj ego stavljaju na prvo mjesto ne misleći pritom da je i drugima jako teško iako to možda ne pokazuju. Naravno ako netko plače ostali su skloni vjerovati da mu je jako teško, a kod ljudi koji su emocionalno osjetljivi suze znaju biti normalna reakcija na negativnu emociju.

Nitko od nas ne bi trebao tražiti da smo zatvorena kutija u emocionalnom smislu, ali roditelji bi trebali podučiti djecu da se oslanjaju na sebe, da ponekad treba stisnuti zube, da je ponekad život jako težak i često nam ne cvjetaju ruže.

Kada emocionalno osjetljiva djeca dođu u školu obično budu predmetom zlostavljanja manje empatične djece. Obje krajnosti ne valjaju,i što se mene tiče svoje djete ću podućavati da se slobodno izrazi u svakom trenutku jer na to ima pravo ali također da nauči ekstreme svojih emocija izraziti na prikladan način i na prikladnom mjestu.
Mislim da bi majci iz ove priče bilo korisnije da je dijete ostavila treneru i medicinskom timu na brigu nego svojim primjerom pokazala kako zapravo ne zna ni svoje emocije kontrolirati i sebe staviti na svije mjesto, pa ne zna ni dijete. Svatko će djetetu priskočiti u pomoć kada ga boli i pomoć mu treba, ali je velika razlika između kenjkavosti i stvarne potrebe da se nekom pomogne.

[radical change]

old-soul80 kaže:

Upravo to, no ljudi nisu u stanju baš zato prihvaćati jedni druge zbog iluzija u kojima žive, zbog ispranog mozga koji im je bio riban od rođenja kako od strane roditelja, vršnjaka, škole i cjelokupnog društva. Zato i jesu mnogi od nas 'psihički bolesni'.

Štitimo ego na uštrb stvarnih sebe. Mi iznutra istrunemo, ali zato ostane ego kao pobjednik. Mi ipak nismo ego. Puno smo više.
Zamisli divote da te kao muškarca prihvati žena koja te voli upravo zato jer si ti ti - sa svim svojim vrlinama, manama, mušicama, nesigurnostima, 'greškama', strahovima, hrabrostima.
Ali umjesto toga mi ljudi lažemo sebi i drugima. Sve više se prema psima odnosimo kao prema ljudima, a prema ljudima kao prema psima. Psi i mačke postaju emotivna štaka modernog društva.
Smatramo da druga osoba koja će nam ući u život mora ispuniti sve naše najniže pobude ili ćemo glumiti što nismo da bismo drugoj strani ispunili sve niske pobude, pa da zauzvrat budu ispunjene i naše. Onda kada lažni balon pukne se čude što svaki treći brak propada, a svaki drugi je pakao.
Pa naravno da da jer nas je sram pokazati sebe i tko mi u stvari jesmo. Mi ispunjavamo iluzije iz nekakvih teen časopisa glumeći nešto što nismo. A kada smo svoji, drugi će nas dočekati na nož, pa taman da nas to niti ne brine.

Mogu navesti primjer sebe. Upoznao sam jako puno cura u životu, no nisam nikada upoznao curu (osim jedne) koja nije na mene projicirala sve ono što ne voli kod sebe - nesigurnost, komplekse, frustracije, osjećaj manje vrijednosti i sva ina sranja.
A ona koja to nije radila, nije radila zato jer je bila toliko submisivna i autodestruktivna da nije bila u stanju niti to raditi.
A zašto je tome tako!? Zato jer su nesigurne u sebe, neispunjene, htjele bi biti jake žene, najele su se od svih puno govana, pa ono s čime su im drugi srali, tada kreću srati meni iako ne kuže da mene ne jebe ono kaj jebe njih, a ako me i jebe, ne projiciram to na druge.
To se naravno odnosi i na muške, no pošto sam s puno više žena imao posla, onda znam koliko je kod njih izražena potreba da sebe dokažu u ovom društvu na bezbroj načina, a kada im to ne ide baš od ruke, onda to kreću projicirati na nekoga kome se živo jebe za dokazivanje ikome.
I tu jednostavno nema prostora za prihvaćanjem nekoga takvim kakav jest jer niti sami sebe nismo u stanju prihvatiti takvima kakvi jesmo.

Naravno da onda očekujemo da netko drugi ispuni ono što kod sebe doživljavamo nedostacima. I tu počinje uvertira u sve propale veze.

Pigsy kaže:

Zanimljivo. U mom svjetu je stabilna i čvrsta osoba upravo ona koja je u stanju izraziti i pokazati emociju, bez straha od društvenih predrasuda. Suprotno tvom stajalištu, ja upravo osobe koje skrivaju suze (ljutnju, tugu, bol) iza fasade i zatvorenih vrata (zbog straha od toga 'što će reći selo') smatram slabićima i kukavicama.
Mislim da je u redu imati osjećaje i mislim da je u redu pokazati ih. Svako potiskvanje na kraju vodi u frustraciju ili poremećaj.
Biti jak, stabilan, samostalan i znati se zauzeti za sebe su kvalitete koje ne dovodim u vezu sa (ne)pokazivanjem suza.

Što se ova dva posta tiče, naravno slažem se da je osoba koja iskazuje svoje emocije i ne glumi drugima mnogo stabilnija i čvrsšća. Naravno da je jako loše kada se osoba krije iza lažne fasade, predstavljajuće se da je nešto što nije a iznutra je prazna u vječitoj borbi da održi tu lažnu sliku prema drugima.

Sa čime se ne slažem, pa ne slažem se sa činjenicom da bi smo se mi trebali potpuno ogoliti pred drugima, partnerom, prijateljima i slično. Ne nikako. Najprije iluzija je očekivati od partnera recimo da će nas prijavatiti sa svim našim vrlinama i manama. Rad na prihvaćanju mana druge osobe strahovit je izazova za nas same. Naime krenemo u vezu i nakon nekoliko mjeseci krenu se pokazivati razlike, i par u budućim mjesecima i godima,a i praktički čitavog života bije bitku u poštovanju, prihvaćanju i podršcu međusobnih razlika. To je jako teško pa rad na braku ili vezi neprestano traje, to je cjeloživotni proces. Iluzija je naime da ćemo mi svoje emocionalno smeće moći neprestano istresati pred partnera i očekivati da nas netko neprestano tetoši i razumije bez obzira na sve. To je užasno, užasno sebično i nalikuje maloj djeci kojima mama nez rezerve mijenja pelene i daje dudu. To nije zrelo i odgovorno ponašanje.
Isto tako to nema veze sa ovom temom. Ovdje ne pričam o lažnim fasadama već o tome da se i u teškim situacijama ostaje jednostavno zbrojen i stabilan, da se ne raspadamo kao govno na kiši dok nas drugi tetoše ili još gore tražimo od drugih da nas tetoše i kad treba i kada ne treba. Granicu ipak treba znati postavljati.

[old-soul80]

Radical, brkaš prilično kruške i kisele krastavce i nije mi baš jasno što želiš reći. To što su neki ljudi drugačiji ne ovisi samo o odgoju, već i o osobnosti. Znam da postoje ljudi koji vjeruju kako je odrasli čovjek apsolutna preslika svog odgoja što je u stvari totalno pogrešno. Svatko ima svoju osobnost. Postoje osjetljivija djeca kao i ona manje osjetljiva. Ako će tvoje dijete biti osjetljivo i biti zlostavljano u školi, ti tu ništa nećeš moći napraviti da ga promijeniš, pogotovo s ovakvom filozofijom. Ako će ti dijete biti pak bully, opet je teško nešto napraviti, no tada ćeš mu morati ukazati na to da ne smije maltretirati druge.

Nekakvo cendranje i bezrazložne suze koriste rijetki ljudi/djeca koji su neodrasli i na taj način dobivaju pažnju. To mogu koristiti i djeca, ali to je često njihova priroda. Beba se plače da dobije hranu. Da li je to sebično iskorištavanje? Naravno da jest, ali zbog toga preživljavamo. Priroda nas je sve učinila uglavnom sebičnima i možemo to na različite načine ispoljavati, a ne samo preko suza. Neki svoju sebičnost ispoljavaju agresijom i nasiljem.
Većina ljudi ako plače, plače jer im se plače. Postoje odrasli ljudi koji će plakati u javnosti na himnu ili na neku pjesmu, scenu iz filma u kinu itd. To je sve normalno. Ako tebi nije... a nije da je bitno jel ti je ili nije. Možda većina ljudi ipak ne razmišlja poput tebe.
Postoje različite vrste suza i ljudi plaču iz različitih razloga. Sjećam se da sam hodao gradom i vidio jednu curu kako hoda i plače pritom, a ljude oko sebe uopće ne primjećuje. I zar bi ju trebala boljeti ona stvar što plače u javnosti? Neka plaču ljudi gdje god žele ako im se plače. Zašto bih nekoga tjerao da plače među svoja 4 zida? Koji sam ja faktor u njegovom/njenom životu?

Razbijaš glavu nebitnim stvarima. Neka odgoj bude spontan. Ne odgajaš stroj, već ljudsko biće i pazi da ti to biće jednog dana ne zamjeri što mu nisi dao više pažnje, potpore i ljubavi jer zbog svojih svjetonazora nisi bio u stanju vidjeti njega.

[old-soul80]

radical change kaže:

Što se ova dva posta tiče, naravno slažem se da je osoba koja iskazuje svoje emocije i ne glumi drugima mnogo stabilnija i čvrsšća. Naravno da je jako loše kada se osoba krije iza lažne fasade, predstavljajuće se da je nešto što nije a iznutra je prazna u vječitoj borbi da održi tu lažnu sliku prema drugima.

Sa čime se ne slažem, pa ne slažem se sa činjenicom da bi smo se mi trebali potpuno ogoliti pred drugima, partnerom, prijateljima i slično. Ne nikako. Najprije iluzija je očekivati od partnera recimo da će nas prijavatiti sa svim našim vrlinama i manama. Rad na prihvaćanju mana druge osobe strahovit je izazova za nas same. Naime krenemo u vezu i nakon nekoliko mjeseci krenu se pokazivati razlike, i par u budućim mjesecima i godima,a i praktički čitavog života bije bitku u poštovanju, prihvaćanju i podršcu međusobnih razlika. To je jako teško pa rad na braku ili vezi neprestano traje, to je cjeloživotni proces. Iluzija je naime da ćemo mi svoje emocionalno smeće moći neprestano istresati pred partnera i očekivati da nas netko neprestano tetoši i razumije bez obzira na sve. To je užasno, užasno sebično i nalikuje maloj djeci kojima mama nez rezerve mijenja pelene i daje dudu. To nije zrelo i odgovorno ponašanje.
Isto tako to nema veze sa ovom temom. Ovdje ne pričam o lažnim fasadama već o tome da se i u teškim situacijama ostaje jednostavno zbrojen i stabilan, da se ne raspadamo kao govno na kiši dok nas drugi tetoše ili još gore tražimo od drugih da nas tetoše i kad treba i kada ne treba. Granicu ipak treba znati postavljati.

Ogoljivanje sebe pred drugom osobom je jedini način da se stvori zdrava veza. Bračni partner mora te prihvaćati onako kako te prihvaćala i majka kada te rodila. Inače to nije ljubav, niti će biti uspješno na duge staze.
Partner koji ne može prihvatiti mane koje imaš, a koje bar za sada uspješno skrivaš će te napucati ili ti zagorčavati život čim dozna za tvoje mane, a doznati će, vjeruj.
To ne znači istresanje smeća pred partnera. Istresanje smeća pred partnera jest kada ga osuđujemo, napadamo i kritiziramo jer je razbio naše iluzije o ljubavnim odnosima. To je nezrelo i neodgovorno.
Nezrelo i neodgovorno je i ulaziti u vezu s nekime kome ne pokažemo sebe. To je stvaranje iluzije s potpunim strancem i kad se iluzija razbije, počnu sranja, a ne prihvaćanje.

[radical change]

old-soul80 kaže:

Radical, brkaš prilično kruške i kisele krastavce i nije mi baš jasno što želiš reći. To što su neki ljudi drugačiji ne ovisi samo o odgoju, već i o osobnosti. Znam da postoje ljudi koji vjeruju kako je odrasli čovjek apsolutna preslika svog odgoja što je u stvari totalno pogrešno. Svatko ima svoju osobnost. Postoje osjetljivija djeca kao i ona manje osjetljiva. Ako će tvoje dijete biti osjetljivo i biti zlostavljano u školi, ti tu ništa nećeš moći napraviti da ga promijeniš, pogotovo s ovakvom filozofijom. Ako će ti dijete biti pak bully, opet je teško nešto napraviti, no tada ćeš mu morati ukazati na to da ne smije maltretirati druge.

Nekakvo cendranje i bezrazložne suze koriste rijetki ljudi/djeca koji su neodrasli i na taj način dobivaju pažnju. To mogu koristiti i djeca, ali to je često njihova priroda. Beba se plače da dobije hranu. Da li je to sebično iskorištavanje? Naravno da jest, ali zbog toga preživljavamo. Priroda nas je sve učinila uglavnom sebičnima i možemo to na različite načine ispoljavati, a ne samo preko suza. Neki svoju sebičnost ispoljavaju agresijom i nasiljem.
Većina ljudi ako plače, plače jer im se plače. Postoje odrasli ljudi koji će plakati u javnosti na himnu ili na neku pjesmu, scenu iz filma u kinu itd. To je sve normalno. Ako tebi nije... a nije da je bitno jel ti je ili nije. Možda većina ljudi ipak ne razmišlja poput tebe.
Postoje različite vrste suza i ljudi plaču iz različitih razloga. Sjećam se da sam hodao gradom i vidio jednu curu kako hoda i plače pritom, a ljude oko sebe uopće ne primjećuje. I zar bi ju trebala boljeti ona stvar što plače u javnosti? Neka plaču ljudi gdje god žele ako im se plače. Zašto bih nekoga tjerao da plače među svoja 4 zida? Koji sam ja faktor u njegovom/njenom životu?

Razbijaš glavu nebitnim stvarima. Neka odgoj bude spontan. Ne odgajaš stroj, već ljudsko biće i pazi da ti to biće jednog dana ne zamjeri što mu nisi dao više pažnje, potpore i ljubavi jer zbog svojih svjetonazora nisi bio u stanju vidjeti njega.

Ja ne mislim da osobe koje plaču na svaku sitnicu imaju na to potpuno pravo. Da imaju ali neka to rade u svoja 4 zida, kao što osoba koja hoda gola ima to pravo raditi unutar svoja 4 zida. Ja osobno plakanje bez neke naročite veze smatram neodgovornim i razmaženim ponašanjem. Slažem se netko plače na tužan film, i to je ok, ali cendrati jer ti mama nije dala sise u zrelim godinama je totalno jadno, meni osobno. Sjećam se nedavno u bolnici kada su mi majci saopćili da otac ima težak karcinom i kada je naravno po svom običaju nezaustavljivo plakala i radila scene. Pristupila joj je jedna časna sestra i utješila ju. Obzirom da moja majka u razmaženoj maniri na to nije uopće reagirala časna sestra nam je svima rekla da se mojoj majci u životu očito jako mnogo dopuštalo, jer takvo ponašanje nije niti zrelo niti primjereno situaciji. Dapače užasno je sebično da se mi rasplačemo pred našom djecom i na njim prenosimo našu emocionalnu bol. Djeca nemaju niti zadatak niti kapacitet za to. Psihijatar kod kojeg idem uvijek naglašava da svi moramo odžalovati gubitak, pokazati negativnu emociju ali za to postoji i vrijeme i mjesto. Ako ti se cmizdri, lijepo odeš u sobu i plačeš u miru od jutra do mraka, nije fer da od prijatelja, obitelji i partnera tražiš da ti satima brišu suze i bave se tvojim životom uza sve svoje probleme. Naravno pustiti suzu i reći kako se osjećaš i to podjeliti sa partnerom je sasvim ok, ali od sebe raditi plačipizdu je meni osobno grozno, i umjesto utjehe u meni budi jako negative emocije..

old-soul80 kaže:

Ogoljivanje sebe pred drugom osobom je jedini način da se stvori zdrava veza. Bračni partner mora te prihvaćati onako kako te prihvaćala i majka kada te rodila. Inače to nije ljubav, niti će biti uspješno na duge staze.
Partner koji ne može prihvatiti mane koje imaš, a koje bar za sada uspješno skrivaš će te napucati ili ti zagorčavati život čim dozna za tvoje mane, a doznati će, vjeruj.
To ne znači istresanje smeća pred partnera. Istresanje smeća pred partnera jest kada ga osuđujemo, napadamo i kritiziramo jer je razbio naše iluzije o ljubavnim odnosima. To je nezrelo i neodgovorno.
Nezrelo i neodgovorno je i ulaziti u vezu s nekime kome ne pokažemo sebe. To je stvaranje iluzije s potpunim strancem i kad se iluzija razbije, počnu sranja, a ne prihvaćanje.

E pa neka ti je sa srećom kada nađeš partnericu u kojoj ćeš pronaći majku koja te prihvaća. Zar ne vidiš kolik to baca na Edipa. Naime partner nema kapacitet da nas u svemu prihvati. Valjda razumiješ da u vezi postoje kompromisi. Što ako ti netko ne paše u krevetu u nekim detaljima, što ako nema kapaciteta slušati tvoju grintavost i izljeve loših emocija, što ako ga vesele različite stvari od tebe, što ako ti njegovo cmizdrenje užasno ide na živce i nema ti nekog smisla. Da prekineš vezu..?

[old-soul80]

Imaš pravo na kompliciranje života koliko god želiš, ali probaj ne uvlačiti baš maksimalno i dijete u to. Ne postoji pravilo za sve i najbolje je probleme rješavati u hodu i u skladu s problemom.

Ne, iskrena ljubav nema veze sa edipom. Naravno da postoje kompromisi, no ako ti ne daješ nekome sebe, nego prodaješ iluziju sebe, misliš da ćeš dobiti nešto iskreno na duge staze?
To da li ćeš ti nekoga ostaviti jer ti cmizdri ili je loš u krevetu, to je tvoja stvar. Meni nijedna cura ne mora prezentirati sebe jer ih odmah pročitam, bilo da glumataju, bilo da su šuplje, bilo da su bogate iznutra... sve se to brzo osjeti. Možda eto neki ljudi poput tebe mogu skrivati neke stvari pred partnerom, no preda mnom ti to ne bi uspjelo baš. Radi se jedino opet na kraju o tome da li će te netko prihvatiti takvim kakav jesi ili pada na ono što prodaješ.

Što se tiče veze i kompromisa, ljubav je poticati drugu stranu da bude to što jest, a ne ju nastojati mijenjati prema našim iluzijama. Kada to shvatimo, tada su kompromisi iznimno jednostavni, pa možda i nepotrebni jer se podrazumijevaju.

[goldentip]

Djeca su djeca. Jednako plaču i muška i ženska djeca kad nisu sretni. A odgoj je stvar relativne prirode.

[radical change]

old-soul80 kaže:

Imaš pravo na kompliciranje života koliko god želiš, ali probaj ne uvlačiti baš maksimalno i dijete u to. Ne postoji pravilo za sve i najbolje je probleme rješavati u hodu i u skladu s problemom.

Ne, iskrena ljubav nema veze sa edipom. Naravno da postoje kompromisi, no ako ti ne daješ nekome sebe, nego prodaješ iluziju sebe, misliš da ćeš dobiti nešto iskreno na duge staze?
To da li ćeš ti nekoga ostaviti jer ti cmizdri ili je loš u krevetu, to je tvoja stvar. Meni nijedna cura ne mora prezentirati sebe jer ih odmah pročitam, bilo da glumataju, bilo da su šuplje, bilo da su bogate iznutra... sve se to brzo osjeti. Možda eto neki ljudi poput tebe mogu skrivati neke stvari pred partnerom, no preda mnom ti to ne bi uspjelo baš. Radi se jedino opet na kraju o tome da li će te netko prihvatiti takvim kakav jesi ili pada na ono što prodaješ.

Što se tiče veze i kompromisa, ljubav je poticati drugu stranu da bude to što jest, a ne ju nastojati mijenjati prema našim iluzijama. Kada to shvatimo, tada su kompromisi iznimno jednostavni, pa možda i nepotrebni jer se podrazumijevaju.

Kompromisi nikad nisu jednostavni, kompromis je prihvaćanje polurješenja sa kojim u suštini obje strane nisu zadovoljne ali to radiš zato jer u svemu vidiš neki veći interes za vezu.
Tvoja djevojka će tebi bezbroj puta ići na živce i htjeti ćeš je poslati u neku stvar i sa njom se posvađati zbog vaših međusobnih razlika koje nije lako pomiriti.

goldentip kaže:

Djeca su djeca. Jednako plaču i muška i ženska djeca kad nisu sretni. A odgoj je stvar relativne prirode.

Ne plaču jednako sva djeca, a kako će recimo dijete doživjeti bol (kada padne i razbije koljeno) kod djece to prvenstveno ovisi o tome kako će roditelji odreagirati kad to vide. Ako roditelji reagiraju pozitivno dijete neće pretjerano plakati a ako i sami rade scene i paniku oko toga dijete će samo nastaviti u tom tonu. Vrlo je važno kako prenosimo energiju na druge.

[old-soul80]

radical change kaže:

Kompromisi nikad nisu jednostavni, kompromis je prihvaćanje polurješenja sa kojim u suštini obje strane nisu zadovoljne ali to radiš zato jer u svemu vidiš neki veći interes za vezu.

Mislim da nisi baš skužio što sam rekao.

radical change kaže:

Tvoja djevojka će tebi bezbroj puta ići na živce i htjeti ćeš je poslati u neku stvar i sa njom se posvađati zbog vaših međusobnih razlika koje nije lako pomiriti.

Zato nije moja djevojka
Neke stvari kod ljudi mogu prihvatiti, a neke ne mogu. Ako ne mogu, ne upuštam se u odnos s tom osobom.

[radical change]

old-soul80 kaže:

Mislim da nisi baš skužio što sam rekao.



Zato nije moja djevojka
Neke stvari kod ljudi mogu prihvatiti, a neke ne mogu. Ako ne mogu, ne upuštam se u odnos s tom osobom.

U životu ništa nije crno-bijelo, a veze naročito.

[Pigsy]

@ radical - ok, kužim sada. Imaš 'traume' iz djetinjstva zbog maminog plakanja. Zato sada pretjerano reagiraš na na to kada netko plače, smatraš da je to trenutak slabosti i da je spomenuta radnja sebična. Osjećaš lagano 'gađenje' prema takvim osobama. Vidim ideš na terapiju, pretpostavljam da si to osvjestio i na tome radiš.

Vezano uz sina (btw, čestitam ), mislim da je vrlo važno prepoznati kada dijete plače jer mu je nešto potrebno (a ne zna to izraziti riječima), a kada plače 'bez razloga' - npr. radi zadobivanja pažnje. U drugom slučaju, pobornik sam metode da se ne 'skače' (reagira) na svako plakanje kako dijete nebi dobilo negativno potkrepljenje. Ako kada plače uvijek bezuvijetno dobiva pažnju, moglo bi naučiti taj obrazac ponašanja i u starijoj dobi koristiti tu metodu uvijek kada nije po njegovom. Slažem se s tobom da se način na koji roditelj reagira preslikava na dijete (ako je roditelj preplašen, biti će i dijete; ako mu roditelj sugerira da nije ništa strašno, neće ni dijete raditi 'paniku').

Što se tiče partnerskih veza - ja u njima tražim slobodu. I mir. Osjećaj da u tom odnosu mogu biti ono što jesam (i u dobrim i u lošim fazama) i da me se zbog toga ne osuđuje niti mi se zamjera. Razumijevanje. Ako u nekom odnosu moram biti 'u grču', paziti kako se ponašam, što govorim, skrivati kako se osjećam...za mene to nije kvalitetan odnos, nego mučenje.

Baš si me potakao na razmišljanje da li i kada me smeta da netko plače. I eto - mene smeta samo kada netko samo plače, a (dugoročno) ništa ne poduzima. Tzv. vječito kukanje bez poduzimanja konkretnih akcija da se problem riješi.

[Nevjerna]

Ja sam jako emotivna i preosjetljiva, a zaplačem veoma rijetko, neki dan sam se baš pokušala sjetiti kad sam zadnji put plakala i nisam mogla. Hoću reći, moguće je biti ganut nečim, uvrijeđen, tužan ili ljut a pritom ne zaplakati.

[Leteća]

radical change kaže:

Ja ne mislim da osobe koje plaču na svaku sitnicu imaju na to potpuno pravo. Da imaju ali neka to rade u svoja 4 zida, kao što osoba koja hoda gola ima to pravo raditi unutar svoja 4 zida. Ja osobno plakanje bez neke naročite veze smatram neodgovornim i razmaženim ponašanjem. Slažem se netko plače na tužan film, i to je ok, ali cendrati jer ti mama nije dala sise u zrelim godinama je totalno jadno, meni osobno. Sjećam se nedavno u bolnici kada su mi majci saopćili da otac ima težak karcinom i kada je naravno po svom običaju nezaustavljivo plakala i radila scene. Pristupila joj je jedna časna sestra i utješila ju. Obzirom da moja majka u razmaženoj maniri na to nije uopće reagirala časna sestra nam je svima rekla da se mojoj majci u životu očito jako mnogo dopuštalo, jer takvo ponašanje nije niti zrelo niti primjereno situaciji. Dapače užasno je sebično da se mi rasplačemo pred našom djecom i na njim prenosimo našu emocionalnu bol. Djeca nemaju niti zadatak niti kapacitet za to. Psihijatar kod kojeg idem uvijek naglašava da svi moramo odžalovati gubitak, pokazati negativnu emociju ali za to postoji i vrijeme i mjesto. Ako ti se cmizdri, lijepo odeš u sobu i plačeš u miru od jutra do mraka, nije fer da od prijatelja, obitelji i partnera tražiš da ti satima brišu suze i bave se tvojim životom uza sve svoje probleme. Naravno pustiti suzu i reći kako se osjećaš i to podjeliti sa partnerom je sasvim ok, ali od sebe raditi plačipizdu je meni osobno grozno, i umjesto utjehe u meni budi jako negative emocije..

Da me u takvoj situaciji časna sestra (koji kurac časne sestre uopće rade po bolnicama ?!?) krene tješiti, dobila bi od mene izljev emocija koji joj se nimalo ne bi svidio. I tu ne pričam o suzama, plaču i kukanjavi. Mislim da je od nje bilo vrlo bezobrazno što je tvojoj majci u takvom trenutku spočitavala razmaženost. Žena koja nema pojma što je bračna ljubav (jer živi u celibatu) uzima si za pravo suditi drugima prema kriterijima koje je postavio njezin imaginarni prijatelj. Dno.

U toj situaciji ti nisi bio malo dijete koje je nesposobno podnijeti tuđu emocionalnu bol, nego odrasla osoba. Ako smatraš da nije u redu plakati pred djecom, okej - nemoj plakati pred djecom.

Što se tiče muške i ženske osjećajnosti, ne smatram da tu postoji neka urođena razlika. I muškarci i žene sposobni su osjetiti i iskazati cijeli raspon emocija. Nažalost, kultura u kojoj živimo određuje koje su emocije prikladne kojem spolu - žene plaču, a muškarci bjesne. I jedno i drugo može biti jednako manipulativno, izvještačeno i sebično - osoba se pretvara da nema dovoljno samokontrole kako bi navela druge da udovoljavaju njezinim iracionalnim zahtjevima.

Kod djece je drugačije - ona prirodno izražavaju svoje emocije, a dužnost roditelja je da mu pomogne prepoznati ih i verbalizirati. Dakle, kad se malo dijete rasplače, treba mu reći nešto u stilu "jooj, jelda da si tužan", a ne "samo ti plači, manje ćeš pišat". Dakle, prvo uvažiti djetetovu emociju, a tek onda pristupiti zajedničkom rješavanju problema. I to se sve bez problema može obaviti na primjerenim mjestima, a ne vodati ih po šoping-centrima prije vremena. Normalno da tamo vrište, i meni dođe da vrištim kad nabiju Škoru iz zvučnika, a ja pokušavam pronaći jogurt.