Muškarci i osjećajnost

[radical change]

Pigsy kaže:

@ radical - ok, kužim sada. Imaš 'traume' iz djetinjstva zbog maminog plakanja. Zato sada pretjerano reagiraš na na to kada netko plače, smatraš da je to trenutak slabosti i da je spomenuta radnja sebična. Osjećaš lagano 'gađenje' prema takvim osobama. Vidim ideš na terapiju, pretpostavljam da si to osvjestio i na tome radiš.

Vezano uz sina (btw, čestitam ), mislim da je vrlo važno prepoznati kada dijete plače jer mu je nešto potrebno (a ne zna to izraziti riječima), a kada plače 'bez razloga' - npr. radi zadobivanja pažnje. U drugom slučaju, pobornik sam metode da se ne 'skače' (reagira) na svako plakanje kako dijete nebi dobilo negativno potkrepljenje. Ako kada plače uvijek bezuvijetno dobiva pažnju, moglo bi naučiti taj obrazac ponašanja i u starijoj dobi koristiti tu metodu uvijek kada nije po njegovom. Slažem se s tobom da se način na koji roditelj reagira preslikava na dijete (ako je roditelj preplašen, biti će i dijete; ako mu roditelj sugerira da nije ništa strašno, neće ni dijete raditi 'paniku').

Što se tiče partnerskih veza - ja u njima tražim slobodu. I mir. Osjećaj da u tom odnosu mogu biti ono što jesam (i u dobrim i u lošim fazama) i da me se zbog toga ne osuđuje niti mi se zamjera. Razumijevanje. Ako u nekom odnosu moram biti 'u grču', paziti kako se ponašam, što govorim, skrivati kako se osjećam...za mene to nije kvalitetan odnos, nego mučenje.

Baš si me potakao na razmišljanje da li i kada me smeta da netko plače. I eto - mene smeta samo kada netko samo plače, a (dugoročno) ništa ne poduzima. Tzv. vječito kukanje bez poduzimanja konkretnih akcija da se problem riješi.

Slažem se sa većinom što si rekla. Što se tiče mojeg "gađenja" prema osobama koje javno rone suze, da, to nosim iz obitelji, svjestan da općenito osobe koje teže da emocionalnu težinu prebace na druge nisu kadri istu nositi na svojim leđima, dakle slabi su. Mnogi se neće složiti ali ja mislim da za svoj život sami odgovaramo i da drugi nisu dužni da nas nose na svojim leđima. Da nas poštuju svakako da, povremeno utješe da također ali da na nas prenose svoje probleme i emocionalne nestabilnosti nikako ne. Život je prekratak da bi drugima bili rame za plakanje, uostalom čemu gubiti vrijeme na takve osobe uopće, neka si nađu drugu budalu..

Leteća kaže:

Da me u takvoj situaciji časna sestra (koji kurac časne sestre uopće rade po bolnicama ?!?) krene tješiti, dobila bi od mene izljev emocija koji joj se nimalo ne bi svidio. I tu ne pričam o suzama, plaču i kukanjavi. Mislim da je od nje bilo vrlo bezobrazno što je tvojoj majci u takvom trenutku spočitavala razmaženost. Žena koja nema pojma što je bračna ljubav (jer živi u celibatu) uzima si za pravo suditi drugima prema kriterijima koje je postavio njezin imaginarni prijatelj. Dno.

U toj situaciji ti nisi bio malo dijete koje je nesposobno podnijeti tuđu emocionalnu bol, nego odrasla osoba. Ako smatraš da nije u redu plakati pred djecom, okej - nemoj plakati pred djecom.

Što se tiče muške i ženske osjećajnosti, ne smatram da tu postoji neka urođena razlika. I muškarci i žene sposobni su osjetiti i iskazati cijeli raspon emocija. Nažalost, kultura u kojoj živimo određuje koje su emocije prikladne kojem spolu - žene plaču, a muškarci bjesne. I jedno i drugo može biti jednako manipulativno, izvještačeno i sebično - osoba se pretvara da nema dovoljno samokontrole kako bi navela druge da udovoljavaju njezinim iracionalnim zahtjevima.

Kod djece je drugačije - ona prirodno izražavaju svoje emocije, a dužnost roditelja je da mu pomogne prepoznati ih i verbalizirati. Dakle, kad se malo dijete rasplače, treba mu reći nešto u stilu "jooj, jelda da si tužan", a ne "samo ti plači, manje ćeš pišat". Dakle, prvo uvažiti djetetovu emociju, a tek onda pristupiti zajedničkom rješavanju problema. I to se sve bez problema može obaviti na primjerenim mjestima, a ne vodati ih po šoping-centrima prije vremena. Normalno da tamo vrište, i meni dođe da vrištim kad nabiju Škoru iz zvučnika, a ja pokušavam pronaći jogurt.

Tvoje gađenje prema časnim sestrama i osobama koje su u vjeri pokušavam razumjeti ali iskreno ne mogu. Naučen sam uvažavati druge i različitosti (bez obzira na ovu temu) i ne mogu razumjeti što ti smeta tuđe pravo na izbor. Da li te tko od tih osoba silovao i povrijedio te pa o njima imaš negativno mišljenje? Ta osoba je moju majku bar 15 minuta pokušala lijepo utješiti, no kada je vidjela da drami da bi dramila i da ne želi uopće pritom čuti tuđi savjet gospođa je jednostavno zaključila ono za što su meni trebale godine života - tvoja majka je jedna jako razmažena žena, netko joj je odavno trebao postaviti granite. I to je jako porazno za čuti, kada vam drugi ljudi pokušavaju pomoći a vi manipulirate drugima sa svojim suzama i nemoći.

Što se tiče djece koje rade nered bilo gdje, meni je to čisti odraz neodgoja i ničeg više. Djetetu treba postavljati granice. Kada kažemo da dijete treba voljeti i podržavati to ne znači da mu treba uvijek i svuda udovoljavati, naročito u materijalnom smislu i suludim prohtjevima. Djeca jako brzo nanjuše gdje su roditelji tanki i to bezdušno iskorištavaju, kasnije se pretvore u pijavice koje drugima sišu krv. I vrlo je važno tome postaviti granice. Majka koja skače u teren za vrijeme utakmice jer se sin tobože ozlijedio pruža primjer roditelja koje je previše zaštitnički ponaša prema djeteu, i osim toga ona potiče dijete da ne bude neovisno. Takav će sutra izrasti u monstruma koji će svoju suprugu cijepati pričama o važnosti onog što osjeća a kad treba biti muško i zasukati rukave i stisnuti zube pobjeći će u zagrljaj onome tko će ga biti u stanju utješiti. Mnogi roditelji popuštanjem i prevelikom pažnjom čine medvjeđu uslugu svojoj djeci.
Danas je grozno što se djecu potiče da budu neodgovorna, ovisna, sebična, djecom se roditelji prosto ne bave a ovi što se tobože bave furaju neke radikalne metode odgoja koje sa životom veze nemaju, samo ne znam kako će takva djeca sutra imati obitelj, suočiti se sa problemima i imati snage odgajati vlatitu djecu?

[Alyosha]

radical change kaže:

Jedna od stereotipnih razlika između muškaraca i žena je svakako ona gdje bi muškarci trebali biti muškarci, dakle ne kenkati za svaku sitnicu, ne pokazivati osjećaje, biti hladni i jaki.. Naravno da postoje mnogi muškarci koji su nježniji i osjećajniji od prosječne žene, ali i žene koje su mnogo hladnije i zatvorenije od prosječnog muškarca.
Obzirom da sam dobio sina, a ja i supruga oboje nismo tip osoba koje vole cmizdriti i podosta smo zatvoreni u osjećajnom smislu pretpostavka je da ćemo isto prenijeti i na dijete. Naravno poučen iskustvom da pretjerana emocionalna zatvorenost nikako nije dobra po psihičko zdravlje morat ćemo pronaći nekakvu granicu u svemu tome.

Zašto ovdje otvaram temu? Često smo svjedoći u posljednje vrijeme tih dvostrukih kriterija kada je muška osjećajnost u pitanju. Naime ako je muškarac previše plah tada će biti predmet izrugivanja drugih, naročito muškaraca prilikom odrastanja u školi, na ulici. Ako je previše hladan naći će se neke ženske udruge i slični koji će reći da pogrešno odgajamo mušku djecu, ne pokazujemo im da je ok pokazivati osjećaje, ljubav, tugu, bol i slično, da je sasvim ok da muškarci plaču i slično. Na drugu ruke činjenica je da žene pri odabiru partnera traže čvrstog i stabilnog muškarca a ne nesigurnu kenjkavu babu. U kontaktu sa drugim muškarcima naučio sam da se plačljivost ne trpi niti ako se radi o ženskim suzama a kamo li o muškim.
Što vi mislite o svemu tome, i da li bi uopće muškarce trebalo odgajati da budu hladniji odnosno da manje pokazuju osjećaje od žena? I da li bi vi utrčale u teren da utješite sina jer ga je nezgodno udarila lopta kao ova majka u tekstu ispod. Meni je ovo zaista pretjerano, i ne vidim niakkvog smisla i koristi u tome. Naime i žene i muškarci moraju znati naučiti podnositi bol, biti jaki, a ako već moraju pokazati tugu, bol i suze mislim da to ne bi trebali raditi javno već diskretno i u krugu svojih najbližih. Zbog toga i ženske suze u javnosti smatram prije svega manipulacijom (ljudi su osjetljivi pa nastoje pomoći i popustiti) i nedostatkom emocionalne kontrole.

Link:http://www.index.hr/mame/clanak/ako-...u-/948366.aspx

Muškarce treba odgajat kako ih se odgajalo i do sada jer to funkcionira. Ideja da muškarci ne bi trebali cmizdrit kao curice nije pala iz vedra neba nego je takav pristup lučio najkvalitetnije muškarce. Da je suprotni pristup bio bolji, poticanje muškaraca na cmizdravost bi bila povijesno prisutna praksa.

Ne pričamo mi ovdje o ispravnom tretmanu malih dečkića, nego pričamo o običnom društvenom inženjeringu koji će se svima obit o glavu jer su ljudi čak i kolektivno preglupi da se bave takvim pothvatima.

Takav bi odgoj polučio samo hrpu pasivnih i beskorisnih muškaraca koji će se cijeli život skrivati iza mamine suknje sa mudima u njezinoj torbici. I sam navodiš kako žene ne vole te plačipičke, stoga je jasno da će se takvim tretmanom dječake osuditi na budući romantično-seksualni neuspjeh i frustracije. Ostali muškarci ih također neće uzimati za ozbiljno te će i kod njih uživati nezavidnu poziciju po pitanju društvenog statusa.

Takvi će se problemi preslikati i na društvo kao takvo. Hrpa cmizdravaca koji ništa ne mogu obaviti bez svoje mamice će spalit kompletno društvo do temelja. To su muškarci koji bježe pred sukobom i nisu se voljni žrtvovati ni za što. Takva društva ne opstaju. Treba ih poticati na bavljenje borilačkim vještinama i sport, a ne na pokazivanje osjećaja i plakanje. To što je današnje društvo tehnološki naprednije po tom pitanju nije bitno. Da bi društvo bilo stabilno i osiguralo vlastitu budućnost nužno je da muškarci budu odgajani u skladu sa klasičnim povijesnim muškim idealima.

Dupli standardi po pitanju muškaraca i žena su normalni. Muškarci i žene nisu ista stvar i ne trebaju imati jednake standarde. Trebaju imati standarde u skladu sa svojim spolom.

[drumforce]

Treba biti ono što jesi i razviti kurcobolju za sve ostale.

[Leteća]

radical change kaže:

Tvoje gađenje prema časnim sestrama i osobama koje su u vjeri pokušavam razumjeti ali iskreno ne mogu. Naučen sam uvažavati druge i različitosti (bez obzira na ovu temu) i ne mogu razumjeti što ti smeta tuđe pravo na izbor. Da li te tko od tih osoba silovao i povrijedio te pa o njima imaš negativno mišljenje? Ta osoba je moju majku bar 15 minuta pokušala lijepo utješiti, no kada je vidjela da drami da bi dramila i da ne želi uopće pritom čuti tuđi savjet gospođa je jednostavno zaključila ono za što su meni trebale godine života - tvoja majka je jedna jako razmažena žena, netko joj je odavno trebao postaviti granite. I to je jako porazno za čuti, kada vam drugi ljudi pokušavaju pomoći a vi manipulirate drugima sa svojim suzama i nemoći.

Pitanje o silovanju ti je vrlo neumjesno. Zar misliš da osoba mora osobno proživjeti tako nešto da bi suosjećala s drugima koje su to prošle i bezrezervno osudila instituciju koja stoji iza toga?

O osobama u vjeri nemam osobito negativno mišljenje. Dapače, imala sam priliku razgovarati s nekim istaknutim svećenicima (o stvarima koje se ne tiču vjere) i ustanovila da i među njima ima razumnih osoba. No, smatram da javne istitucije, nisu mjesta za mantije i raspela. U bolnicu dolazim po stručnu, a ne božju pomoć, a oboljele i njihove obitelji trebali bi tješiti oni koji su za to profesionalno osposobljeni (npr. psiholozi), a ne slučajno odabrani betmeni. Naravno, protiv opcije da nekome svećenik, rabin, hodža ili časna sestra dođe u privatni posjet nemam ništa.

Žao mi je što imaš loše mišljenje o svojoj majci, ali IMHO, ovo je bila situacija kada si trebao biti na njenoj strani, a ne sramiti je se zbog toga što je neka junferica s paučinom na onoj stvari nije uspjela utješiti svojim bulažnjenjem o Bogu.

radical change kaže:

Što se tiče djece koje rade nered bilo gdje, meni je to čisti odraz neodgoja i ničeg više. Djetetu treba postavljati granice. Kada kažemo da dijete treba voljeti i podržavati to ne znači da mu treba uvijek i svuda udovoljavati, naročito u materijalnom smislu i suludim prohtjevima. Djeca jako brzo nanjuše gdje su roditelji tanki i to bezdušno iskorištavaju, kasnije se pretvore u pijavice koje drugima sišu krv. I vrlo je važno tome postaviti granice. Majka koja skače u teren za vrijeme utakmice jer se sin tobože ozlijedio pruža primjer roditelja koje je previše zaštitnički ponaša prema djeteu, i osim toga ona potiče dijete da ne bude neovisno. Takav će sutra izrasti u monstruma koji će svoju suprugu cijepati pričama o važnosti onog što osjeća a kad treba biti muško i zasukati rukave i stisnuti zube pobjeći će u zagrljaj onome tko će ga biti u stanju utješiti. Mnogi roditelji popuštanjem i prevelikom pažnjom čine medvjeđu uslugu svojoj djeci.
Danas je grozno što se djecu potiče da budu neodgovorna, ovisna, sebična, djecom se roditelji prosto ne bave a ovi što se tobože bave furaju neke radikalne metode odgoja koje sa životom veze nemaju, samo ne znam kako će takva djeca sutra imati obitelj, suočiti se sa problemima i imati snage odgajati vlatitu djecu?

Kad trogodišnjak ima tantrume u supermarketu, posve ga razumijem dok bih njegove roditelje isprašila po dupetu. Dijete te dobi nije u stanju pojmiti koncept novca, privatnog vlasništva i trgovine. Njegov živčani sustav koji se još uvijek razvija nesposoban je nositi se s tolikom količinom vizualnih i drugih podržaja. To nije situacija u kojoj se treniraju odgojne metode - ako dijete ima oba roditelja (a najčešće po dućanima viđam parove s djecom) netko ga može pričuvati vani dok drugi roditelj obavlja šoping. Vucaranje klinaca po dućanima je neodgovorno, sebično i glupavo. Ovaj link nisam otvorila (i neću), ali onako načelno se slažem s time da se majka koja upiše dijete na bilo koji sport gdje se njime bave druge odrasle osobe nema što dalje uplitati, osim u ekstremnim slučajevima.

[mantisa]

Alyosha kaže:

Muškarce treba odgajat kako ih se odgajalo i do sada jer to funkcionira. Ideja da muškarci ne bi trebali cmizdrit kao curice nije pala iz vedra neba nego je takav pristup lučio najkvalitetnije muškarce. Da je suprotni pristup bio bolji, poticanje muškaraca na cmizdravost bi bila povijesno prisutna praksa.

Ne pričamo mi ovdje o ispravnom tretmanu malih dečkića, nego pričamo o običnom društvenom inženjeringu koji će se svima obit o glavu jer su ljudi čak i kolektivno preglupi da se bave takvim pothvatima.

Takav bi odgoj polučio samo hrpu pasivnih i beskorisnih muškaraca koji će se cijeli život skrivati iza mamine suknje sa mudima u njezinoj torbici. I sam navodiš kako žene ne vole te plačipičke, stoga je jasno da će se takvim tretmanom dječake osuditi na budući romantično-seksualni neuspjeh i frustracije. Ostali muškarci ih također neće uzimati za ozbiljno te će i kod njih uživati nezavidnu poziciju po pitanju društvenog statusa.

Takvi će se problemi preslikati i na društvo kao takvo. Hrpa cmizdravaca koji ništa ne mogu obaviti bez svoje mamice će spalit kompletno društvo do temelja. To su muškarci koji bježe pred sukobom i nisu se voljni žrtvovati ni za što. Takva društva ne opstaju. Treba ih poticati na bavljenje borilačkim vještinama i sport, a ne na pokazivanje osjećaja i plakanje. To što je današnje društvo tehnološki naprednije po tom pitanju nije bitno. Da bi društvo bilo stabilno i osiguralo vlastitu budućnost nužno je da muškarci budu odgajani u skladu sa klasičnim povijesnim muškim idealima.

Dupli standardi po pitanju muškaraca i žena su normalni. Muškarci i žene nisu ista stvar i ne trebaju imati jednake standarde. Trebaju imati standarde u skladu sa svojim spolom.

Tako tradicionalno odgajani muskarci cesto nisu u stanju uspostaviti emotivni kontakt ni sa zenom, ni s djecom.
Niti to znaci da oni trebaju bit ovo sto navodis kao suprotnost.
Sto se tice bavljenja sportom, tu se slazem. I to za oba spola.

[Leteća]

Alyosha kaže:

Dupli standardi po pitanju muškaraca i žena su normalni. Muškarci i žene nisu ista stvar i ne trebaju imati jednake standarde. Trebaju imati standarde u skladu sa svojim spolom.

Kao prvo, ni muškarac ni žena nisu 'stvar'. To što ih postojeći sustav tretira kao stvari, a ne potpune osobe, to je sasvim druga pjesma. Rodne uloge ovise o kulturi, do sada su se mijenjale zilijun puta i mijenjat će se sve dok ima ljudi na Zemlji. To što se tebi neka promjena sviđa ili ne... koga boli kurac?

[Alyosha]

mantisa kaže:

Tako tradicionalno odgajani muskarci cesto nisu u stanju uspostaviti emotivni kontakt ni sa zenom, ni s djecom.
Niti to znaci da oni trebaju bit ovo sto navodis kao suprotnost.
Sto se tice bavljenja sportom, tu se slazem. I to za oba spola.

Jesu, u stanju su. Uspostavljali su ga kroz cijelu ljudsku povijest i došli smo do ovdje. Te ideje da bi muškarci i društvo bili bolji kada bi muškarci više pokazivali osjećaje su naivne ideje nadobudnih društvenih inženjera. Ako bi išta bilo bolje, zašto to povijesno nije bila norma? Zašto je norma pribranost, čvrstoća i ne-pokazivanje emocija? To je sve što se čovjek ovdje treba zapitat.

[radical change]

Leteća kaže:

Pitanje o silovanju ti je vrlo neumjesno. Zar misliš da osoba mora osobno proživjeti tako nešto da bi suosjećala s drugima koje su to prošle i bezrezervno osudila instituciju koja stoji iza toga?

O osobama u vjeri nemam osobito negativno mišljenje. Dapače, imala sam priliku razgovarati s nekim istaknutim svećenicima (o stvarima koje se ne tiču vjere) i ustanovila da i među njima ima razumnih osoba. No, smatram da javne istitucije, nisu mjesta za mantije i raspela. U bolnicu dolazim po stručnu, a ne božju pomoć, a oboljele i njihove obitelji trebali bi tješiti oni koji su za to profesionalno osposobljeni (npr. psiholozi), a ne slučajno odabrani betmeni. Naravno, protiv opcije da nekome svećenik, rabin, hodža ili časna sestra dođe u privatni posjet nemam ništa.

Žao mi je što imaš loše mišljenje o svojoj majci, ali IMHO, ovo je bila situacija kada si trebao biti na njenoj strani, a ne sramiti je se zbog toga što je neka junferica s paučinom na onoj stvari nije uspjela utješiti svojim bulažnjenjem o Bogu.



Kad trogodišnjak ima tantrume u supermarketu, posve ga razumijem dok bih njegove roditelje isprašila po dupetu. Dijete te dobi nije u stanju pojmiti koncept novca, privatnog vlasništva i trgovine. Njegov živčani sustav koji se još uvijek razvija nesposoban je nositi se s tolikom količinom vizualnih i drugih podržaja. To nije situacija u kojoj se treniraju odgojne metode - ako dijete ima oba roditelja (a najčešće po dućanima viđam parove s djecom) netko ga može pričuvati vani dok drugi roditelj obavlja šoping. Vucaranje klinaca po dućanima je neodgovorno, sebično i glupavo. Ovaj link nisam otvorila (i neću), ali onako načelno se slažem s time da se majka koja upiše dijete na bilo koji sport gdje se njime bave druge odrasle osobe nema što dalje uplitati, osim u ekstremnim slučajevima.

Knjiga se nikada ne sudi prema koricama. Osobe u vjeri imaju svoj specifičan pogled na svijet, no zbog toga nisu cijepljeni protiv ljuskosti i zdravog razuma, a vjeruj mi znaju i utješiti čovjeka, to im je u nekakvom opisu radnog mjesta.
Ja sam reći ću na žalost tješio i tješim svoju majku, bez obzira na njezine izljeve emocija i nemoći kojom šteti sebi i svima oko sebe, a naročito ocu kojem je sada koncentracija na zdravlje i pozitivnost najbitnija stvar u životu. I to je upravo ono o čemu govorim, moja majka svoju kukavelj ne zna zadržati za sebe, ona mora svojim "osjećajima" bombardirati sve oko sebe. Takvim ljudima se postavljaju granice, oštre granice, a takvoj djeci se jasno i glasno kaže majka/otac su uz tebe ali prestani biti plačipizda i prestani raditi scene, izvoli u svoju sobu, sredi se pa ćemo razgovarati.
Što se tiče djece od 3 godine koja idu u dućan, da naravno svi imamo vremena plačati dadilje da nam čuvaju djecu dok idemo u duććan. Naravno, djeca tih godina su u najgoroj fazi kada nemaju respekt i doživljaj drugih već isključivo sebe i baš tu im treba usaditi jasne granice jer ako se pusti obično izrastu u male monstrume. Dijete od 3 godine treba biti u stanju otići sa majkom u dućan, kafić, proći pored vitrine sa sladoledom i bombonima, većina djece u toj dobi nemaju stim problema, vidim ih po dućanima i to zato jer su ih roditelji odgojili kako treba, neka pravila postoje.

mantisa kaže:

Tako tradicionalno odgajani muskarci cesto nisu u stanju uspostaviti emotivni kontakt ni sa zenom, ni s djecom.
Niti to znaci da oni trebaju bit ovo sto navodis kao suprotnost.
Sto se tice bavljenja sportom, tu se slazem. I to za oba spola.

Tradicionalno odgajani muškarci nisu roboti, oni imaju emocije samo ih ne iznose na pičkasti način. Biti dobar čovjek, suprug, prijatelj, roditelj ne znači liti suze i glumiti ženu sa kitom među nogama. Za to zaista nema potrebe, i zaista mi nije jasno što se time namjerava postići..? I ovako su muškarci kastrirani te se o njima ne vodi računa pod teretom emancipacije, što im treba otkidati onu stvar među nogama čim se rode, da bi bili jednaki ženama, jer žene i njihova osjećajnost je mjerilo nečega.. čega..?

[piskavac]

Mislim da se ni dječake ni djevojčice nebi trebalo sve do puberteta prisiljavati da skrivaju svoje emocije.

Samo što ih moraju znati pravilno iskazati. Naravno da ne smiješ ako si bijesan baciti nešto na nekog kao sasvim mala djeca. No da ne smiješ u toj dobi ni zucnut mi je malo previše.

Imam dva mala nečaka i što se mene tiče ne kanim ih ni najmanje tjerati da potiskuju svoje emocije samo zato što su dječaci, a nisu curice.

A do predpubertetnog razdoblja završeno je formiranje moći apstraktnog mišljenja, dozreli su mnogi intelektualni provcesi koji u djetinjstvu još ne dozriju. Pa djeca mnogo bolje sama mogu procijeniti kad će, a kada neće pokazivati emocije.

Mislim ono... ako u djetinjoj dobi moraš misliti smiješ li ili ne smiješ pokazivati emocije pred vlastitim ocem i majkom... onda pred kim ih smiješ pokazati???

Dođavola!

[RockaRolla]

radical change kaže:

Psihijatar kod kojeg idem uvijek naglašava da svi moramo odžalovati gubitak, pokazati negativnu emociju ali za to postoji i vrijeme i mjesto. Ako ti se cmizdri, lijepo odeš u sobu i plačeš u miru od jutra do mraka, nije fer da od prijatelja, obitelji i partnera tražiš da ti satima brišu suze i bave se tvojim životom uza sve svoje probleme.

Slažem se s ovime (i većinom toga što pišeš), ali čini mi se da na kraju smatraš kako to vrijedi za oba spola, a ne samo za muškarce kako si stavio u naslov.

Postoji nešto što se zove emocionalna inteligencija i dužnost je svakog roditelja da na istoj radi sa svojom djecom. Dakle, učiti djecu što su emocije, kakve sve mogu biti, što one znače, koliko dugo ostaju, kako se riješiti onih loših, a prizvati pozitivne, kada djelovati na temelju njih, a kada ne, kakve posljedice mogu biti...itd.

Vrlo je važno dobro se pozabaviti emocijama, odnosno spajanju emocija sa razumom, ukoliko je roditelju stalo da mu dijete izraste u sretnu i zadovoljnu osobu.

To ne znači učiti dijete da mora gutati knedle kada mu se plače, da ne smije pokazati kada je povrijeđeno, kada se boji ili kada je jednostavno tužno, to znači da treba prije svega razmisliti o posljedicama izražavanja tih emocija, ali i uzroku, odnosno ispravnosti/opravdanosti istih.

Svi znamo za onu poznatu Aristotelovu:

Svatko se može naljutiti - to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način - to nije lako.

To je poanta. Dijete ne treba emotivno 'gušiti', niti od malenog djeteta pokušavati isklesati veliku muškarčinu prije vremena (božesačuvaj), ionako će se u pubertetu prirodno djevojke više hormonski rascmoljiti od dječaka i tako će to ostati većinu života kod većine ljudi.

Ali i jedni i drugi, i dječaci i djevojčice, morali bi od malena učiti da emocije, kakve god bile i koliko god često dolazile, nisu nešto sigurno i trajno, dapače, vrlo su nestabilne, nepredvidljive i prolazne, te da svakako nisu temelj po kojem treba djelovati bez da se prvo dobro propitaju.

Bez obzira koliko sam ja tužan, ljut, bijesan, povrijeđen.....je li moje ponašanje zbilja opravdano, hoću li njime ja koga povrijediti te je li taj netko to zaslužio? Na kraju krajeva, hoću li išta postići cmoljenjem i jadanjem ili ću morati dići guzicu i poduzeti nešto kako bih bio zadovoljan? - Smatram da je to smjer učenja djeteta o vlastitom ponašanju kod oba spola. Razlike u emotivnosti će se same s vremenom pokazati, plus što ćeš ti svojim primjerom biti slika koju će tvoj dječak kopirati u procesu postajanja odraslim muškarcem.

Preuzimanjem nekih tipično muških uloga u životu, jednostavno mu neće ostati prostora da plače, kuka i jada se svojoj majci, ženi, babi ili susjedi dok mu ona dodaje maramice i kilu sladoleda.

A čak i ako tvoje muško dijete pokazuje izraženiju emotivnost od većine muške djece i daleko više no što ti smatraš da je u redu za jedno muško dijete/odraslog muškarca, to je još uvijek u redu. Jer nismo svi isti.

Mislim da bi majci iz ove priče bilo korisnije da je dijete ostavila treneru i medicinskom timu na brigu nego svojim primjerom pokazala kako zapravo ne zna ni svoje emocije kontrolirati i sebe staviti na svije mjesto, pa ne zna ni dijete. Svatko će djetetu priskočiti u pomoć kada ga boli i pomoć mu treba, ali je velika razlika između kenjkavosti i stvarne potrebe da se nekom pomogne.

Teško je govoriti drugome roditelju, pogotovo majci, što je trebala ili nije trebala napraviti u nekoj situaciji sa svojim djetetom.

Možda ti ne bi tako (to ćeš znati jednog dana, ja sam prilično sigurna da bih ja osobno baš kao i ona iste sekunde potrčala zagrliti dijete), ali hoće li zbilja taj čin uništiti djetetovu buduću muškost i od njega napraviti manipulativnog kenjkavca?

Mislim da ne. To je situacija u kojoj dijete ne mora i ne može kontrolirati emociju, jer se radi o konkretnoj fizičkoj boli i mislim da majčin zagrljaj tu nikako nije suvišan ili pogrešan. To nije situacija koja se događa na dnevnoj bazi pa da dijete na taj način uči kako će uvijek i za sve potrčati mami pod suknju. Mislim da bi za njega katastrofalnija spoznaja bila da mu je majka tamo i da ga hladno promatra ne čineći ništa. Ima on još vremena biti dijete koje bez srama i nekih društvenih pritisaka može uživati u odnosu majka - dijete.

Ne slažem se, doduše, s njom da muškarci i u odrasloj dobi moraju uživati istu zaštitu majke te da se mogu ponašati emotivno neopterećeno kao mala djeca, ako je pri tome mislila na nedostatak emocionalne inteligencije. A ne smatram to ni za žene.

[piskavac]

radical change kaže:

Ja ne mislim da osobe koje plaču na svaku sitnicu imaju na to potpuno pravo. Da imaju ali neka to rade u svoja 4 zida, kao što osoba koja hoda gola ima to pravo raditi unutar svoja 4 zida. Ja osobno plakanje bez neke naročite veze smatram neodgovornim i razmaženim ponašanjem. Slažem se netko plače na tužan film, i to je ok, ali cendrati jer ti mama nije dala sise u zrelim godinama je totalno jadno, meni osobno. Sjećam se nedavno u bolnici kada su mi majci saopćili da otac ima težak karcinom i kada je naravno po svom običaju nezaustavljivo plakala i radila scene. Pristupila joj je jedna časna sestra i utješila ju. Obzirom da moja majka u razmaženoj maniri na to nije uopće reagirala časna sestra nam je svima rekla da se mojoj majci u životu očito jako mnogo dopuštalo, jer takvo ponašanje nije niti zrelo niti primjereno situaciji.

Je li ta ""časna"" sestra uopće znala razlog zbog kojeg se tvoja mama rasplakala???

Ipak je čuti vijest da ti muž (odnosno u tvom slučaju otac) boluje od teškog oblika raka; i da će vjeroatno morati primati morfij kako bi mu se olakšao život u posljednjim danima i tjednima njegove bolesti; jako užasno.

[radical change]

RockaRolla kaže:

...

Drago mi je da si napisala ovaj post, jako je razuman i pogodio je u poantu.
No ovdje imam potrebu nešto istaknuti, a to je da razlika između spolova treba postojati i emocionalna inteligencija se treba prilagođavati upravo tome.
Ewo recimo na koncu svake godine na grupnoj terapiji odrađujemo erotizacije. I tu svaki član bez obzira koliko mu teško bilo mora reći kojeg člana grupe smatra sexualno i emocionalno najprivlačnijim te objasniti zašto. Ove godine je bilo vrlo zanimljivo, meni, jer je većina žena izbor svela na dvojicu, prvi je privlačan izgledom, elokventan i osjećajan, a ja sam predstavljao onaj dominantniji alfa izbor. Što se mene tiče komentari su bili da ih kod mene privlači moja muškost i dominacija, a drugi izbor je padao na fizičku ljepotu i svojevrsnu emocionalnost. Vrlo je interesantno da drugi "bezlični", fizički ne toliko atraktivni ili emocionalno nebalansirani muški članovi grupe nisu izazvali erotske reakcije kod ženskih članova grupe. I to je zaista interesantno. Kad smo pričali detaljnije, odgovori u moju korist su bili tipa, muževan je, dominantan i ima ono što mom mužu/dečku nedostaje, pale me dominacija u krevetu i slično. Stavovi prema drugom članu grupe su bili tipa, zgodan je, obrazovan, emocionalno inteligentan i pažljiv.
Članovi muške grupe su davali slične odgovore fizički je privlačna i odgovara mi karakterom.

I ovime se tipično potvrđuje klasična priča kada su žene u pitanju, i to vidimo još u mladim danima u školi kada se cure lijepe za frajere, a kasnije u ozbiljnijim godinama u prvi plan osim izgleda dolaze i "resursi" dakle obrazovanje, novac, emocionalna zaštita i pažnja, snaga karaktera.

Pri tome je važno napomenuti da je pretjerana muška emocionalnost u sexualnom smislu turn off za prosječnu ženu. Istina se kreće u nekim okvirima da prosječan muškarac pored sebe želi prije svega lijepu, zatim karakterno odgovarajuću ženu, koja se kroz godine neće mijenjati, dok žene žele sexualno privlačnog zatim materijalno potkovanog muškarca koji će se moći brinuti za obitelj, pri čemu žene nastoje mijenjati muškarca i prilagođavati ga vlastitim "trenutnim" željama i potrebama.

Stereotipno očito da, ženama ne treba slab i osjetljiv muškarac, ne treba im muškarac koji u osjećajnom smislu nalikuje na ženu. Većina će žena istina za prijatelja izabrati homosexualca koji zaista djeli mnogo interesa sa prosječnom ženom ali joj eto u sexualnom smislu neće biti privlačan, niti takvog sexualno privlače žene. Bez obzira koliko se mi trudili mijenjati svijet naše osnovne biološke odrednice nekako su duboko usađene u nama, jer da nisu bilo bi ih prelako i promjeniti. Stoga, vraćajući se na temu, smatram da muškarci nužno trebaju biti emocionalno nedostupniji, zatvoreniji, i karakterno snažniji kako bi prije svega bili privlačni ženama, a konačno kako ne bi pali pod utjecaj ženske manipulacije i želje da muškarca prilagođava sebi prema nekim trenutnim hirevima kojima je zapravo nemoguće udovoljiti jer često ni žene same ne zanju što zapravo žele (koliko znam još nitko na to pitanje nije pronašao odgovor).
Prilikom odgajanja dječaka stoga ne mogu postojati jednaki kriteriji kao i za djevojčice. Pretjerano osjećajan muškarac neće biti prihvaćen niti od strane muškaraca, a bome niti od strane žene, vjerojatniji je scenarij da će Romeo patiti a Marko mu hladno uzeti djevojku ispred nosa... Životna realnost ali tako je i na to trebamo pripremiti vlastitu djecu.

[radical change]

piskavac kaže:

Je li ta ""časna"" sestra uopće znala razlog zbog kojeg se tvoja mama rasplakala???

Ipak je čuti vijest da ti muž (odnosno u tvom slučaju otac) boluje od teškog oblika raka; i da će vjeroatno morati primati morfij kako bi mu se olakšao život u posljednjim danima i tjednima njegove bolesti; jako užasno.

Moja majka u tom trenutku nije ni primila informaciju što je mom ocu, jedino što je uspjela primiti i to iz mojih usta jest - majko otac je teško bolestan ali mi smo jaki prevladali smo sve do sada pa ćemo i ovo. Nakon te rečenice dogodio se raspad sistema i dramljenje kao da je na svijetu pomrlo sve što živi, iako je čovjeka živa, u svjesnom stanju, vidjela 2 minute prije toga i naravno, razgovarala snjim...
Časna sestra je dovoljno znala, nije trebala znati ništa više od toga..

[seskal]

inače sam izuzetno zatvoren i suzdržan tip, ali osobno ne vidim nikakav problem u pokazivanju emocija od strane muškaraca. baš upravo radi toga što se pojedine dječake na neki način "uči" na suzdržavanje od emocija, prizor odraslog muškarca u suzama zna biti posebno upečatljiv. pa neki od najvećih sportaša i fajtera poput Jordana, Alija, Federera, Maradone itd. su se jednostavno znali prepustiti i rasplakati. baš bih volio vidjeti njihovu reakciju kad bi im npr. neki forumski luzer koji konstantno kmeči što su današnje žene "ovakve i onakve" poručio da malo olabave s pokazivanjem emocija

dakle, nemam nikakvih problema s javnim pokazivanjem emocija ako je primjereno situaciji, eventualno s onim izraženim pretjerivanjem koji nema veze sa spolom jer je u takvom obliku jednako iritantan i kod žena. općenito me pretjerivanje u bilo čemu blago iritira.

interesantno je i što se u temi s tako općenitim naslovom uglavnom govori o cmizdravcima, ali ako ćemo već inzistirati na tom suzdržavanju od pokazivanja osjećaja (bar u javnosti), to mora podrazumijevati i sve ostale emotivne reakcije, zar ne? nema smijanja, nema sreće, nema ljutnje, ničeg... ne samo plača, već i svega ostalog.

[old-soul80]

Alyosha kaže:

Muškarce treba odgajat kako ih se odgajalo i do sada jer to funkcionira. Ideja da muškarci ne bi trebali cmizdrit kao curice nije pala iz vedra neba nego je takav pristup lučio najkvalitetnije muškarce. Da je suprotni pristup bio bolji, poticanje muškaraca na cmizdravost bi bila povijesno prisutna praksa.

Ne pričamo mi ovdje o ispravnom tretmanu malih dečkića, nego pričamo o običnom društvenom inženjeringu koji će se svima obit o glavu jer su ljudi čak i kolektivno preglupi da se bave takvim pothvatima.

Takav bi odgoj polučio samo hrpu pasivnih i beskorisnih muškaraca koji će se cijeli život skrivati iza mamine suknje sa mudima u njezinoj torbici. I sam navodiš kako žene ne vole te plačipičke, stoga je jasno da će se takvim tretmanom dječake osuditi na budući romantično-seksualni neuspjeh i frustracije. Ostali muškarci ih također neće uzimati za ozbiljno te će i kod njih uživati nezavidnu poziciju po pitanju društvenog statusa.

Takvi će se problemi preslikati i na društvo kao takvo. Hrpa cmizdravaca koji ništa ne mogu obaviti bez svoje mamice će spalit kompletno društvo do temelja. To su muškarci koji bježe pred sukobom i nisu se voljni žrtvovati ni za što. Takva društva ne opstaju. Treba ih poticati na bavljenje borilačkim vještinama i sport, a ne na pokazivanje osjećaja i plakanje. To što je današnje društvo tehnološki naprednije po tom pitanju nije bitno. Da bi društvo bilo stabilno i osiguralo vlastitu budućnost nužno je da muškarci budu odgajani u skladu sa klasičnim povijesnim muškim idealima.

Dupli standardi po pitanju muškaraca i žena su normalni. Muškarci i žene nisu ista stvar i ne trebaju imati jednake standarde. Trebaju imati standarde u skladu sa svojim spolom.

Upravo su nekada muškarci plakali i to je bilo okej... recimo u starom Rimu i Grčkoj... ponajviše vojnici koji su se međusobno i ševili. To su pravi muškarci. Ti pričaš o nekim novim kapitalističkim novotarijama valjda. Pravi muškarci plaču, ratuju i jebu se međusobno. Muškarci koji ne plaču su pičke.
I japanski samuraji su plakali. Svi pravi muškarci su plakali kroz povijest. I srednjovjekovni vitezovi kada su ih cure napucale. Malo se treba informirati prije nego se degenerične zapadne novotarije počnu turati pod "klasiku".

[piskavac]

radical change kaže:

Moja majka u tom trenutku nije ni primila informaciju što je mom ocu, jedino što je uspjela primiti i to iz mojih usta jest - majko otac je teško bolestan ali mi smo jaki prevladali smo sve do sada pa ćemo i ovo. Nakon te rečenice dogodio se raspad sistema i dramljenje kao da je na svijetu pomrlo sve što živi, iako je čovjeka živa, u svjesnom stanju, vidjela 2 minute prije toga i naravno, razgovarala snjim...
Časna sestra je dovoljno znala, nije trebala znati ništa više od toga..

Onda se ispričavam.

[Vordas]

seskal kaže:

inače sam izuzetno zatvoren i suzdržan tip, ali osobno ne vidim nikakav problem u pokazivanju emocija od strane muškaraca. baš upravo radi toga što se pojedine dječake na neki način "uči" na suzdržavanje od emocija, prizor odraslog muškarca u suzama zna biti posebno upečatljiv. pa neki od najvećih sportaša i fajtera poput Jordana, Alija, Federera, Maradone itd. su se jednostavno znali prepustiti i rasplakati. baš bih volio vidjeti njihovu reakciju kad bi im npr. neki forumski luzer koji konstantno kmeči što su današnje žene "ovakve i onakve" poručio da malo olabave s pokazivanjem emocija

dakle, nemam nikakvih problema s javnim pokazivanjem emocija ako je primjereno situaciji, eventualno s onim izraženim pretjerivanjem koji nema veze sa spolom jer je u takvom obliku jednako iritantan i kod žena. općenito me pretjerivanje u bilo čemu blago iritira.

interesantno je i što se u temi s tako općenitim naslovom uglavnom govori o cmizdravcima, ali ako ćemo već inzistirati na tom suzdržavanju od pokazivanja osjećaja (bar u javnosti), to mora podrazumijevati i sve ostale emotivne reakcije, zar ne? nema smijanja, nema sreće, nema ljutnje, ničeg... ne samo plača, već i svega ostalog.

bravo stari, konačno netko razuman sem par žena. tip ko da je u celibatu od osječaja. pa ja neznam kak on ka..hehe. I kaj je najbolje najveći fajteri imaju odlike žena zato kaj moraju imati instikt for killing the enemy, u pozitivnom smislu. Nemreš se borit ak ne osječaš a ak to možeš pokazat u javnosti još bolje. Pa meni kad je stari završio u bolnici izlazim ti ja van iz bolnice i ulazim u taksi i frajer vidi da sam prebijen i odma veli "gospodine". Mislim vidi se ko je čovjek a ko da ne velim kaj. Sakrivati osječaje prema meni nema smisla. Sakrivaš se od sebe samog. Kad si sretan, sretan si. Kad si tužan, tužan si.

[piskavac]

Smatrate li da nije dobro ako muškarac ""plače"" tj. previše toga otkriva supruzi/djevojci čime se bavi na poslu i što mu se dogodilo na poslu.

Kad sam neko vrijeme radio, imao sam tu nezgodnu crtu, da se povjeravam užoj obitelji o svom poslu. A nitko se meni nije zauzvrat povjeravao što se njemu ili njoj događa.

Naravno jedna je stvar ako si ne znam... radnik u nuklearnoj elektrani, rudar, vatrogasac, policajac, liječnik kome pacijenti mogu umirati na rukama... ipak su to ako stresne okolnosti. Ja pričam o nekom normalnom poslu.

Koliko se sječam, ja pri tome otkrivanju nisam bio nešto plačipičkast, ali jednostavno sam imao potrebu govoriti o poslu.

U svoju obranu donekle mogu reči da sam hendikepirana osoba, pa mi je svaki posao stresniji nego vama jer moram uložiti više energije, manje sam produktivan ne svojom krivnjom, jako teško ga dobijem, ako ga uopće dobijem... a izgubim ga samo tako.

Pa ni zdravi ljudi nemogu naći stalan posao.

Ako dobijem opet poao bi li s obzirom na sve navedeno trebao zatomiti tu potrebu?

[mantisa]

Alyosha kaže:

Jesu, u stanju su. Uspostavljali su ga kroz cijelu ljudsku povijest i došli smo do ovdje. Te ideje da bi muškarci i društvo bili bolji kada bi muškarci više pokazivali osjećaje su naivne ideje nadobudnih društvenih inženjera. Ako bi išta bilo bolje, zašto to povijesno nije bila norma? Zašto je norma pribranost, čvrstoća i ne-pokazivanje emocija? To je sve što se čovjek ovdje treba zapitat.

Dosta sam vremena provodila u jednom manjem mjestu gdje su tradicionalni odnosi jos nili prisutni i imala priliku vidjeti kako ti obiteljski odnosi nisu funkcionirali, kako su tu sve strane bile ostecene.

Nije ideja da muskarci pokazuju neke osjecaje koje nemaju, ni da osjecaju vise nego sto im je prirodno, vec da one osjecaje koje imaju smiju pokazati i ne moraju ih se sramiti. I prvenstveno da ih budu svjesni.

Sto je nesto povijesno bila norma i nije mi neki argument, zar je sve sto je bilo bilo pozitivno?

[ericsson]

mantisa kaže:

i imala priliku vidjeti kako ti obiteljski odnosi nisu funkcionirali

Možda nisu funkcionirali, ali su barem postojali.