Ustanak u Drvaru i Srbu 27.7.1941. i događaji u tom kraju u slijedeća dva mjeseca

[The Instruktor]

bubica74 kaže:

Četnici Draže Mihajlovića ne postoje 27.07.1941. u tim krajevima uopšte tako da je to budalaština.

A 13. svibnja 1941. utemeljena je Komanda četničkih odreda jugoslavenske vojske, tada je Draza bio pukovnik, https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Jugo...otadžbini
B 30.6.1941. Stevan Moljevic, obznanjuje projekt "Velike Srbije", medjuostalim s idejom da se ocisti prostor do mora od Hrvata i Muslimana i nesrpskog zivlja, https://www.forum.hr/showpost.php?p=64763547&postcount=1
C Ustanak u Srbu 27.7.1941. bio je organiziran od strane cetnika Draze Mihalovica, bili su u ustanku vodeci srpski komunisti i niti jedan Hrvat, isto kao C
D "Broj lidera koji su mogli povesti narod bio je malen: tek desetak članova i kandidata KP na području kotara Donji Lapac, ali i s druge strane, rojalističkih vođa koji će se kasnije nazvati četnicima je bilo malo", @Zoran Ostric kojeg spominjete, https://www.forum.hr/showpost.php?p=64790107&postcount=3

Vasa teza je da se tada nisu zvali "cetnicima", to je za mene nije toliko bitno koliko je kristalno jasno koji su prije toga politicki ciljevi izrazeni (A i B iznad) i da su ti politicki ciljevi ostvareni ("ciscenje" 2.000 civila u Boricevcu i kanibalsko-zlocinacke orgije protiv civila, https://www.forum.hr/showpost.php?p=64763547&postcount=1). A mogu prihvatiti da tada nisu sami sebe tako nazivali, uz sve prije navedeno (ciscenje prostora od Hrvata i nepravoslavaca po Stevanovom projektu).

Sa stajalista vojne strategije, vjestina je ostvarivanje svojih zamisli bez da si imao gubitke ili jos bolje da je netko drugi obavio posao za tebe.

"Budalastine"?, ne moramo se sloziti ali nije niti potrebno vrijedjati. Ako ste svjedok posvjedocite ili se oslonite na literaturu i povijesna vrela. Hvala!

[The Instruktor]

bubica74 kaže:

.
Zločini ustanika su posljedica nepostojanja discipline i odgovornosti i najmanje se mogu pripisati komunistima, koji nisu ispočetka imali kontrolu.

Normalan covijek ne radi zlocine protiv civila (zene, djeca, starci) na surovi-kanibalsko nacin, osim ako ga netko u okviru linije zapovijedanja ne prisili, a ponekad ni tada.

Primjer Vam je japanski general Homma koji je odbio ciniti zlocine i sprijecio cinjenje zlocina prilokom zaposijedanja grada Manile (knjiga Drugi svjetski rat, prevedena i izdana u Jugoslaviji Sulzberger), primjer Jure Francetica koji je odbio zbog osvete poubijati civile na zahtjev stanovnistva, nakon ulaska Crne legije u Gorazde (Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 243.-244. str https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Jure_Francetić ) i primjer Vam je u Domovinskom ratu spasavanje civila u Bihacu od hrvatske vojske, spasavanje od Srba da ih ne pobiju (D.D. Loso Nedjeljom u 2, HRT 105.2015, http://www.dailymotion.com/video/x2yw0mr).

Predlazem da napravimo civilizacijski iskorak i prestanemo pravdati i slaviti idejno osmisljene zlocinacke podhvate i zlocince.

[ramiro]

Srb je izvorni naziv toga mjesta, odnosno kraja, od srednjovjekovne župe sa stolom srbskim te istoimenom utvrdom, preko turske nahije do danas.
Nema veze sa srpskim etničkim imenom jer su se Srbi tu doselili u vrijeme širenja Otomanskog carstva.
Nada Klaić je pomislila da su to ono mjesto gdje su bili oni Srbi kojima je pobjegao Ljudevit. To ne bi bilo neobično, da je je među Hrvatima bilo raznih grupica, iz raznih protoetnija, jer imamo posvjedočene Bužane, Duljebe, Hljevljane itd. No to neće biti, jer da je riječ o etničkom imenu ono bi bilo kasnije sačuvano u množini, tj. "Srblje" ili slično, ili bi bilo preudešeno da se odazove nekom geografskom pojmu, npr. "Srpsko" (polje).
Srb će ovdje biti izvorno pojam koji označava izvor (Une), poznat i drugdje, a uz koji je npr. vezan glagol srbati.

[Liudewitus]

ramiro kaže:

Srb će ovdje biti izvorno pojam koji označava izvor (Une), poznat i drugdje, a uz koji je npr. vezan glagol srbati.

I to se čini kao najuvjerljivije objašnjenje (neka @Dilberth ne zamjeri ). Njemački srp je stoga najvjerojatnije neuspjeli pokušaj prijevoda.

Koristeći istu riječ, kako bi netko mogao nazvati područje gdje izvire više rijeka?

Any idea?

[ramiro]

Nijemci će par b/p tu prirodno izgovoriti obezvučeno, dakle kao p. Izgovoriti b bi im tu bilo prevelik trud i neprirodno (baba - "papa").

Valjda srbište, ili slično.

[Liudewitus]

ramiro kaže:

Valjda srbište, ili slično.

Zbirna imenica - srblje?

[The Instruktor]

@Liudewitus i @ramiro, sto znaci ta rijec "srbati" koja, kako kaze @ramiro, nema veze sa srpskim etničkim imenom? Odnosno kakav je to "stol srbski" koji valjda isto tako nema veze sa srpskim etnickim imenom?

Da li je ovo sto vas dvoje radite "srbanje"?

Ja znam naprimjer sto je "srp", https://bs.m.wikipedia.org/wiki/Srp, i logicno mi je nazvati u poljoprivrednoj zemlji mjesto po "srpu".

[Liudewitus]

The Instruktor kaže:

Da li je ovo sto vas dvoje radite "srbanje"?

Ne. To ćeš si morati potražiti na drugom mjestu.

[Liudewitus]

Liudewitus kaže:

Zbirna imenica - srblje?

Je li Srbija (Srblje) stvarno mogla dobiti ime po izvorima rijeka? Nije nemoguće. Evo što kaže Dukljanin:

Poslije toga zapovijedio je kralj da se posvete arhiepiskopi, jedan u Splitu, a drugi u Duklji; isto tako su posvećeni mnogi episkopi, i crkve koje su bile porušene i oskrnavljene, obnovljene su i osvećene. Kralj je odredio takođe, da niko ne ometa ni u čemu nijednu crkvu, ili da ima neku moć pod čijom je jurisdikcijom ta crkva, ako bi pak drukčije činio, povrijedio bi kraljevsku krunu. Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku sa planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje sa planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija.

[The Instruktor]

Liudewitus kaže:

Je li Srbija (Srblje) stvarno mogla dobiti ime po izvorima rijeka? Nije nemoguće. Evo što kaže Dukljanin:

Ovo nije tema.

Predlazem da se drzimo teme.

Svatko ima priliku reci sto misli o nazivu mjesta u kojemu je bio ustanak (Srb ili Srp), ali koncizno bez razvodnjavanja, jer to nije sukus teme koju sam otvorio.

[Dilberth]

Liudewitus kaže:

I to se čini kao najuvjerljivije objašnjenje (neka @Dilberth ne zamjeri ). Njemački srp je stoga najvjerojatnije neuspjeli pokušaj prijevoda.

Koristeći istu riječ, kako bi netko mogao nazvati područje gdje izvire više rijeka?

Any idea?

Možda je i tako, ja samo hoću reći da je ime Srb krivotvorina i nema nikakve veze sa Srbima i Srbijom. A da je i bila neka veza, to ime bi bilo konstruirano drugčije. Jednako mi je glupo izmisljanje riječi "srbati". Tko je ikad čuo za tu riječ? Da li ima išta slično u bilo kojem slavenskom jeziku sa takvim značenjem?

Evo još jedne za moj pojam logične ideje, bez da idemo izmišljati glupave riječi ili gledti u staropruske rječnike.
Ime rijeke na kojoj je bila ta tvrđava je danas Sredica. Naše Srbende nisu se još sjetili da joj promijene ime u Srbica ili Serbica. Ime u sred. vijeku je bilo Serdica sa mutavo E (to će Wiki objasniti). Mutavo E se je izgubilo u mnogim riječima kao i ovdje i zato danas imamo Sredica.

E sad, ne bi li bilo logično nazvati tvrđavu povrh rijeke Serdice, Seredska tvrđava ili jednostavno Sered? Kako bi to ime zapisao neki Madjar ili Nijemac nastojeći prevesti to na latinski?
Njemu je Szered ili Szereb isti q.

[Dilberth]

Dok sam googlao o tom nesretnom Srpu naišao sam i na ovo. Nadam se da mi moderator neće zamjeriti za ovaj offtopic post.
Ovo su fotografije sa izvora rijeke Une koje teče nedaleko Srpa. Kako god tu izgleda, čista i zeleno/plava sa sprudovima od čistog bijelog kamena i šljunka, puna riba, tako je izgledala i bila sve do svog ušća kod Jasenovca.
Nije ni čudo da su je Rimljani nazvali Una, Jedna, jedina u Europi. Dakle jedinstvana i najljepša hrvatska rijeka koju su nam oteli.

Životinje su sagradile tvornicu celuloze ranih šezdesetih godina, mislim negdje kod Drvara. Bacali su sav industrijski otpad u rijeku i Una je postala zagađena, smrdljiva vodurina smeđe boje. Sve ribe i bilo koje druga flora ili fauna bila je zatrovana i nestala. Mogu samo zamisliti kakv je to učinak imalo i dalje nizvodno niz rijekui Savu.

Nije mi poznato kako dugo je sve to trajalo. Kad sam godinama kasnije opet vidio donji tok Une, bila je opet zelena, ali nekako nije izgledala isto kao i prije.

[Zoran Oštrić]

Rekao sam da se više neću javljati na ovom topicu, jer je beznadežno natezati se. Ali sam jučer, krenuvši od druge teme, napisao jedan esej, koji sam na kraju započeo s ustankom u Srbu. Objavljeno na blogu, a kako mi je rečeno da ne smijem "reklamirati" svoj blog, kopipejstam ovdje.

Zbivanja godine 1941. nažalost su u Hrvatskoj, 76 godina kasnije, važno političko pitanje.

Prije nekoliko godina, na netu sam našao četiri knjige, koje je četnička emigracija objavila prije 30-50 godina, o ustanku u Lici 1941..

Svi oni tvrde da je ustanak bio potpuno četnički i da komunista nigdje nije bilo, nego su se tek naknadno infiltrirali u četničke jedinice. U načelu, dobro je čuti i drugu (ili treću) stranu, da se dobije multiperspektivan uvid u prošle događaje.

Ipak, nijedan od njih (koji 99% opisuju svoje naknadne frustrirane fantazije, jer su ih partizani razbili kao balavce već 1942.), za razliku od Zvonimira Despota koji povremeno nastupa kao povjesničar a češće kao pseudopovjesničar (iz političkih ili komercijalnih razloga: knjige o Titu, koje je napisao zajedno sa srpskim četnikom Perom Simićem, prodaju se zato, jer se sve što ima Tita u naslovu dobro prodaje), nije utvrdio da su to bili "četnici Draže Mihailovića"; jer za njega tada još nitko u tom kraju nije čuo.

Naši "anti-antifašisti" bezrezervno preuzimaju četničke teze. Ali ne preuzimaju njihovu tvrdnju, da su komunisti od početka i tijekom cijeloga rata djelovali u suradnji s ustaškim vlastima i da je mržnja prema Srbima bila u osnovi djelovanja jugoslavenskih komunista i tada i kasnije.

Imaju također problem objasniti kako se dogodilo, da su nakon pola godine komunisti postali toliko jaki, da su u ožujku 1942. osvojili Donji Lapac i Srb, pritom razbili ne samo četnike, nego i Talijane, te držali cijelo područje sve do velike ofanzive u siječnju 1943..

U dijelovima kad su (spomenuti četnički pisci) iskreniji i koliko-toliko realistični, priznaju da su komunisti imali odličan management (učinkovito centralno zapovijedanje, dok su četnički odredi djelovali svaki za sebe; orijentacija na stalnu aktivnost dok su četnici bili zadovoljni da se zavuku u jazbine i prespavaju zimu) i marketing (zastupanje borbe protiv okupatora, parole protiv "gospode" koje eksploatiraju i hrvatske i srpske seljake, te zajedništvo Hrvata i Srba - što su i tada i danas nacionalisti na obje strane intepretirali kao zavjeru protiv njihove nacije; ustaše i četnici su se slagali da je prirodan odnos bespoštedni rat "do istrage vaše ili naše").

Tako su privukli ljude, koji su postajali partizani pa i članovi KP, te se ujedinjavali s Hrvatima koji su dolazili iz Siska, Zagreba, Dalmacije, Gorskog Kotara idr., i sa muslimanima.

Ustanak nije bio ni četnički ni komunistički, nego neposredna reakcija srpskih seljačkih masa na masovne pokolje, koje su počinili ustaše prethodnih tjedana.

Npr. seljaci iz srpskoga sela Suvaje su 27. srpnja poubijali 37 članova hrvatskoga roda ivezić iz obližnjeg sela Brotinje. Prije toga, 1. srpnja, ustaška jedinica pod zapovjedništvom Maxa Luburića poubijala je u Suvaji 161 osobu, uključujući starce, žene i djecu (o čemu postoje izvještaji oružništva NDH i izjava samog Luburića). To nije opravdanje - samo objašnjenje. Povijest bi nas trebala učiti, da lošu povijest ne ponavljamo - i da zbog nje ne jadikujemo u beskraj.

Ustaše su u takve akcije uspjeli mobilizirati tek mali dio lokalnih Hrvata i muslimana. Autohtono, moglo je doći do pojedinih sukoba u mutna vremena, ali nikako takvog obima.

Nakon desetina takvih akcija, plus masovna hapšenja i upućivanje u logore gdje su većina likvidirana, na području tzv. NDH stotine tisuća Srba našli su se u zbjegovima u šumama i planinama. Tamo su se postepeno organizirali i povezivali sa zbjegovima u susjednim krajevima.

Ustaše su tada najednom shvatili da su na velikom dijelu teritorije svoje pseudodržave slabiji, jer ne mogu kontrolirati široke prostore kojima su se domoroci slobodno kretali, te kad su se jednom organizirali mogli su iznenada napasti na mjestu i u vrijeme koje sami izaberu, te uništavati razbacane manje neprijateljske snage i dolaziti do oružja i drugog plijena.

Glavni čimbenik u prvim tjednima bila je stihija masovnog seljačkog ustanka, koju ad-hoc zapovjednici često nisu mogli kontrolirati.

Vođe ustanika se ubrzo počinju cijepati na dvije struje, koje će do sredine 1942. postati međusobno smrtni neprijatelji.

Partizani, na čelu s komunističkom partijom, su odličnim menadžmentom i marketingom maksimalno koristili stratešku prednost terena i ljudstva. U zapadnom dijelu tzv. NDH do sredine 1942. znatno su nadjačali četnike, tako da ovi već u svibnju 1942. sklapaju ugovore s ustašama o borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Iz Zagreba su stizali kovčezi s novcem, oružje i oprema onim četničkim vođama u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni koji su sudjelovali u pokoljima lokalnoga hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Tzv. NDH nikad nije imala vojnu silu sposobnu da uništi partizane, pa su tu ulogu preuzeli Talijani i Nijemci, ali ni oni nisu uspjeli.

Međutim, proslava u Srbu jest problematična. To odlično izražava naslov jednog teksta, objavljenog prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji: Ustanak zbog ustaških klanja nastavio se klanjem Hrvata; također i muslimana.

Kad se moglo početi slobodnije govoriti, od početka 1980-ih do početka 1990-ih, na vidjelo su izašle mnoge sramne stvari koje su činili partizani i komunisti, ali ništa slavno o ustašama i o četnicima. Ono što su nam o njima govorili tih 45 godina, bilo je točno.

Tako je nažalost bilo, ali se na sreću nije na tome stalo.

Krajnji rezultat tih tragičnih zbivanja bila je pobjeda najboljih sinova i kćeri Hrvata i Srba koji su se našli udruženi u partzanima, te su kao disciplinirana vojska i kao bolji vojnici pobijedili četničke i ustaške huligane.

To je za Hrvatsku bilo izrazito pozitivno, te je anulirana sramota koju su nam nanijeli ustaški idioti; isto vrijedi za Srbe.

Zahvaljujući tome, danas imamo državu; koju međutim uništavamo i narod propada.

Uspeli smo se na nivo svjetske povjesti, takve kakva je tada bila, tragična u doba velikoga raskola, te krenuli putem napretka. Nažalost je to bilo zaustavljeno 1970-ih. Nastupila je stagnacija, a onda i regresija. To se i nastavilo do danas, bez obzira na raspad Jugoslavije i promjenu političkog sustava.

I danas se vrtimo u tom začaranom krugu, borimo se za "bolju" prošlost i ne možemo uspostaviti priključak s globalnim kretanjima današnjice, koja su usmjerena željama za bolju budućnost. Pretekle su nas skoro sve zemlje istočne i jugoistočne Europe, koje su tavorile pod verzijom komunizma puno gorom od naše i pod stranom okupacijom, zemlje za koje smo 1970-ih i 1980-ih bili "Amerika".

Trunemo i propadamo, kako se onda dogodilo i ustašama i četnicima.

Partizana i komunista danas nema, niti bi ih moglo i trebalo biti. Trebaju nam, da bismo kao narod i država napredovali, nenasilni, a ne ratnički vođe i pokreti, koji bi nas mogli povesti - ne u svjetlu budućnost, nego u sadašnjost naprednoga svijeta, od Švedske do Kine.

Jedan je od uzroka naše današnje truleži (ne tragedije!) moralni poraz i osobni slom, koji je u godinama Drugog svjetskog rata doživio Vladko Maček. tako je i taj potencijalni put naprijed zatvoren. Odbacujući partizane, a kako većina ipak ne može prihvatiti ustaše, zvrjimo okolo kao muha bez glave.

Svaka nacija u svijetu može naći dovoljno razloga da se ljuti na svoje susjede i u beskraj im predbacuje zla, koja su im u povijesti počinili. Mi se eto, u kaljuži zapadnoga Balkana, vrtimo u tom jadnom durenju kako smo MI uvijek žrtve i kako nas nitko ne razumije; sami sebe stalno održavamo u ulozi žrtve. I čekamo slijedeći rat - to razumijemo bolje od mira.

Evo, sad kupujemo vojne avione, bit ćemo frajerčine; čak i libertarijanci se vesele kad država troši na oružje.

Kad oružje govori, muze šute. Ipak tu i tamo pojedinci siju sjeme za moguću bolju budućnost - za moguću povijesnu katarzu.

Jedan povratnik iz Latinske Amerike, odgajan u ustaškom duhu i nekadašnji tjelohranitelj Ante Pavelića, ovih je dana došao u Hrvatsku i zahvaljujući svojem sinu shvatio: Ne možeš biti kršćanin i ustaša. Jasno je. Bili smo ludi.

Nažalost, hrvatski biskupi, nakon Franje Kuharića (koji je svojedobno upozoravao da je načelo osvete pagansko, a tadašnji vođa Hercegovaca mu je odgovorio "ajde pope ne seri"), nikad ne stoje na stajalištu krćanskoga personalizma i univerzalizma, nego propovijedaju nacionalističke mitove i raspiruju kolektivističke poganske strasti.

Pravi kršćani u doba tzv. NDH bili su župnik Franjo Žužek (koji je spašavao Srbe na Baniji) i časna sestra Monika Štampalija (aktivna antifašistkinja), ali sjećanje na takve uzore hrvatska "katolička" crkva zatire.

[Upordown]

Zoran Oštrić kaže:

[i]
Nažalost, hrvatski biskupi, nakon Franje Kuharića (koji je svojedobno upozoravao da je načelo osvete pagansko, a tadašnji vođa Hercegovaca mu je odgovorio "ajde pope ne seri"), nikad ne stoje na stajalištu krćanskoga personalizma i univerzalizma, nego propovijedaju nacionalističke mitove i raspiruju kolektivističke poganske strasti.

Pravi kršćani u doba tzv. NDH bili su župnik Franjo Žužek (koji je spašavao Srbe na Baniji) i časna sestra Monika Štampalija (aktivna antifašistkinja), ali sjećanje na takve uzore hrvatska "katolička" crkva zatire.

Mislim da na znaci.net ima jedna knjiga u kojoj su upisana imena više katoličkih svećenika koji su stali na stranu partizana. Ne mogu se sjetiti naslova ni autora.

Evo nađoh, Milan Basta: RAT JE ZAVRŠEN SEDAM DANA KASNIJE
Sorry za off topic.

[Basta]

Oštriću,

Ustanak nije bio ni četnički ni komunistički, nego neposredna reakcija srpskih seljačkih masa na masovne pokolje, koje su počinili ustaše prethodnih tjedana.

Ako usporedimo "reakciju" u istočnoj Bosni, ista je. Kod nas su klali Hrvate i Muslimane, tamo Muslimane, "Turke", kako ih zovu. Jel to neka vrsta opravdanja, ta "neposredna reakcija"? Klanje je klanje, bez obzira tko te ubijao.

Nego, takve izvlačotke i opravdanja su izlišna. Ti ljudi su puno godina prije tih događanja bili kupani u četničkoj ideologiji, bili u četničkim udruženjima. Cijepanje dlake jesu li bili formalno u četnicima ili nisu nema smisla, bitno je djelovanje.

Komunisti, promućurno, idu za masama, idu za četnicima, mudro šute i odobravaju klanje, vrebajući priliku da obrnu vodu na svoj mlin. Ne dira njih sudbina Hrvata i Muslimana koji su u manjini, jer nemaju od njih koristi, oni oće srpske mase za sebe. Ako za to trebaju žrtvovat Hrvate i Muslimane, dobro. Osim toga, nije loš ni mir s Talijanima, koji su donekle na njihovoj strani, koji trljaju ruke na međunarodni rat.

Nego, ne sjećam se takvih opravdanja kad su Hrvati bili u pitanju, jesu li Hrvati ikad imali luksuza pograbit noževe u afektu i klat Srbe te iz toga izać čisti s opravdanjem da se radi o "neposrednoj reakciji"?

[Zoran Oštrić]

Upordown kaže:

Mislim da na znaci.net ima jedna knjiga u kojoj su upisana imena više katoličkih svećenika koji su stali na stranu partizana..

Ćiril Petešić: "Katoličko svećenstvo u NOB", Zagreb 1982.

Esej koji sam zalijepio svojim zaključcima naranvo izlazi iz okvira strogo historiografske teme. Uglavnom, da bismo shvatili zbivanja 27. srpnja 1941., moramo ipak gledati i to što se događalo prije i poslije toga. Dogodio se čudan paradoks, s pojavom partizana koji nadjačavaju četnike i privlače u svoje redove stalno rastući broj Hrvata, i suradnjom ustaša i četnika u savezu svih protiv partizana.

[Zoran Oštrić]

Basta kaže:

Jel to neka vrsta opravdanja, ta "neposredna reakcija"?:

Ne.

Ti ljudi su puno godina prije tih događanja bili kupani u četničkoj ideologiji, bili u četničkim udruženjima.:

Neki jesu. Drugi nisu. Mnogi su bili u SDS i SDK. Vlatko Maček im je bio lider.

Na izvanrednim općinskim izborima 1940. u Donjem Lapcu pobijedio je kandidat komunista

Razumijem tu potrebu da se preskoči masovni ustaški teror kao bitni čimbenik u tijeku zbivanja. Nažalost, to je manifestacija duhovne paralize o kojoj pišem.

Komunisti, promućurno, idu za masama, idu za četnicima, mudro šute i odobravaju klanje:

Da, to je četnička interpretacija. Ali, ne šute. Ima dovoljno dokaza, da su od početka držali čvrstu liniju, i da ih jest dirala sudbina Hrvata i Muslimana. Nisu je mogli uvijek provesti u tim prvim tjednima. Kasnije su mnoge stvari pomeli pod tepih. I bili su spremni nemilosrdno ubijati političke protivnike, što je došlo do izražaja djelomično za rata, a osobito odmah nakon završetka ratnih operacija.

Partizani i KPJ su pozitivna pojava iz naše prošlosti, ali su imali puno mana i nikako nisu uzor za danas, o čemu nastavljam u svojem tekstu.
.
Shvaćam tvoju psihološku potrebu da ponavljaš mantre koje sotoniziraju komuniste.

Nego, ne sjećam se takvih opravdanja kad su Hrvati bili u pitanju, jesu li Hrvati ikad imali luksuza pograbit noževe u afektu i klat Srbe te iz toga izać čisti s opravdanjem da se radi o "neposrednoj reakciji":

Ne, nisu.

[Liudewitus]

Malo je off ali red je da odgovorim.

Dilberth kaže:

Možda je i tako, ja samo hoću reći da je ime Srb krivotvorina i nema nikakve veze sa Srbima i Srbijom.

Možda ima veze, ali preko opće imenice srbati. Dakle veza je obrnuta.

Dilberth kaže:

Jednako mi je glupo izmisljanje riječi "srbati". Tko je ikad čuo za tu riječ? Da li ima išta slično u bilo kojem slavenskom jeziku sa takvim značenjem?

Malo ruskog:
http://starling.rinet.ru/cgi-bin/res...ing&ww_word=on

Word: серба́ть,
Near etymology: -а́ю "хлебать", сёрбать -- то же, смол. (Добровольский), стерба́ть -- то же, севск. (Преобр.), укр. серба́ти, блр. серба́ць, др.-русск. серебати, сереблю, ст.-слав. сръбати -- то же, сръбание τροφή (Супр.), болг. съ́рбам (Младенов 623), словен. srẹ́bati, srẹ́bam, srẹ́bljem, sŕbati, sŕbljem, чеш. střebati, слвц. strеbаt᾽, польск. sarbać, serbać, в.-луж. srěbać, н.-луж. sŕebaś.
Further etymology: Праслав. *sьrb-, *sъrb- наряду с *serb- родственно лит. sur̃bti, surbiù, surbiaũ "хлебать", лтш. surbt -- то же, лат. sorbeō, -ērе "хлебать", греч. ῥοφέω "хлебаю", ср.-в.-н. sürpfeln -- то же, алб. gjerp "хлебаю", gjerbe "капля", арм. arbi "я пил", ср.-ирл. srub "морда"; см. И. Шмидт, Vok. 2, 30; 489; Бецценбергер, ВВ 17, 215; М.--Э. 3, 1125; Траутман, ВSW 294; Торп 446. Сопоставление с хлеба́ть (Потебня, РФВ 4, 204) оправдано лишь постольку, поскольку в обоих случаях допускаются звукоподражательные кк.
Pages: 3,604

srkati <- sr'kati <- srbkati

[Basta]

Zoran Oštrić kaže:

Shvaćam tvoju psihološku potrebu da ponavljaš mantre koje sotoniziraju komuuniste.

Shvaćam tvoju psihološku potrebu da opravdavaš komuniste.

Komunistima je u WW2 bio raj. Hranili su se na ljudskoj tragediji i nesrećama. Imali su spaćku, "angle" da iskoriste svaku od njih: ustaško klanje, talijansku aneksiju, itd. glavno da jadne ljude mogu upregnut u svoj stroj koji će riješit njihove probleme, ako ćemo lagat, a u stvari će samo poslužit kao tegleća marva za uvođenje komunizma.

Nekako su u toj trgovini Hrvati ostali zakinuti, dosta se njihove prolivene krvi umiješalo u malter komunističke Jugoslavije.

[Cika Strile]

Držite se teme.