roditi neplanirano(neželjeno) dijete

[CherryLoo]

lijepi pozdrav,


prije 2 dana sam saznala vijest koja je uzdrmala čitav moj svijet. dijete je bilo toliko neplanirano i toliko se nije uklapalo u sliku mojih trenutnih planova u životu da sam se, odlazeći na ultrazvuk, nadala da test pokazuje pozitivno zbog tumora a ne djeteta
1. osjećaj -očaj, nevjerica. nepravda! nikada u životu nisam imala nezaštićen odnos. kondom nije pukao, provjeravali smo svaki put. šanse apsolutno nevidljive, nemoguće, sigurni smo da nikada, niti jednom, bez kondoma, nikada nije pukao, napravili smo sve što smo trebali, mislili smo da smo sigurni.

ne razumijem kako nepozvano netko dolazi i zahtjeva da ga stavim na prvo mjesto u svom životu. netko koga još ne poznam, koga niti ne percipiram kao svog i traži da zbog njega preokrenem sav svoj život, traži prioritet, traži žrtvu, nesebičnost.... a ja nisam spremna.

pokoja konkretna informacija: 23 godine i ja i on, godina i pol do kraja faksa, tata je Onaj, Pravi, iz ljubavi, uz mene. podrška roditelja. financije -nije divno al nije ni kriticno. (iako bih radije te novce ulozila u put oko svijeta ) nismo niti toliko mladi, i sve mogućnosti koje su potrebne bi se uz trud stvorile.
pobačaj mi nije bio opcija niti pola sekunde, je znam da sam osoba koju bi psihičke posljedice toga mučile možda i do kraja života. niti želim na sekundu odluku o nečijem životu ili neživotu dopustiti uzeti sebi u ruke.
ALI
to što abortus nije opcija i što sam odlučila zadržati dijete, nažalost ne čini to dijete željenim

pušač sam, već prvu večer su me uhvatili prijekorni pogledi oko svake cigarete, a ja imam potrebu za cigaretom više nego ikada.
uvijek sam govorila da ću u trudnoći prestati pušiti, uvijek su mi trudnice s cigareto u ustima izazivale odbojnost i svakakve osjećaje, ali nisam spremna odustati od toga. netko nepoznati novi je došao i uz to što sam odlučila da ću promijeniti čitav svoj život zbog njega, uzeo mi je sve a još ga ni ne vidim, dobit će sve a još ga ni ne vidim, još me zbog njega osuđuju jer radim ono što i inače radim kada mi se svijet raspada. toliki šok, toliki stres, tolika odricanja zbog nečeg što nisam zvala, tražila (što se niti ne osjećam da sam 'skrivila' ili da sam odgovorna zbog toga zato što znam da nismo nikada imali nezaštičeni odnos), toliko odricanja na koja moram biti spremna, sad još traže da se i istog dana, istog tjedna odreknem cigarete, kave i ostalo.

kaže se da dijete unutra osjeća, čuje, osjeti stres ili sreću i zadovoljstvo. možda ono već sad osjeća koliko je neželjeno. možda, ima još 7 mjeseci, ali možda dođe do promjena kasnije, ipak je tek 2. dan otkako smo saznali vijest. ali što ako će ono cijeli život, cijelo djetinjstvo, osjećati da mami nije na prvom mjestu, da ona nije bila spremna.
najtužnije mi je što se trenutni osjećaji i događaji uopće ne uklapaju u sliku i želje roditelja kakvog sam zamišljala, da ću jednog dana, ZA 5 ILI 10 GODINA, biti moje ideje o tome što moje buduće dijete zaslužuje i stvarnost se toliko razilaze.

ima li ovdje nekoga tko je preživio ili vidio nešto slično, nekoga ko bi razvrstao moje misli i posložio ih na mjesto? nekoga tko bi znao diferencirati što je samo trenutna panika a što stvarnost i pravi osjećaj?



a obzirom da tema nije o pobačaju niti o trudnoći nego o psihologiji prihvaćanja toga, kako posložiti misli da se nosim dalje s tim, stavila sam ju ovdje. toliko je poznata tema da sam mislila da će ih biti 100 ili ovdje ili na trudnoći ali nisam uspjela pronaći niti jednu sličnu. samo abortus ili ljudi s nesredjenim uvjetima. je nemam niti jedno niti drugo, imam uvjete ali nemam psihicku spremud a se s tim nosim. ako se moderatori neslazu neka pripoje negdje ili ako postoji slicna prica bilo gdje na forumu bila bih jako zahvalna da me netko uputi. hvala puno.

[krafna]

Draga Cherry Loo,

ja ću ti ispričati svoju priču pa možda bude lakše..
Kaže se da djeca dolaze kad žele, a ne kad mi to želimo. Ja imam 33 godine i isto u tvojim godinama nisam htjela dijete. Dugo sam hodala sa sadašnjim mužem, pa smo se vjenčali, pa uselili u stan kojeg je trebalo urediti i nije nam se dijete uklapalo još u našu viziju života, pa je onda on pokrenuo svoj biznis i čekali smo da se uhoda, s djetetom bi to bilo puno teže, pa ...pa je onda došlo sto razloga zašto nećemo žuriti s djetetom. No, jednog dana kad smo konačno odlučili raditi na bebi, ništa se nije događalo. Ništa prvu godinu, ništa drugu godinu. Pretrage i šok - ja ne mogu zanijeti, moram na potpomognutu oplodnju. Imala sam 30 godina i mislila da još imam vremena, pa čak i ako potpomognuta ne uspije od prve. Obavili smo sve mukotrpne pretrage i onda smo čekajući tako postupak potpomognute oplodnje opustili se i tog mjeseca mjesečnica nije došla! Ja sam trudna! Bili smo preiznenadjeni. Činilo se da je to sad to i konačno ćemo imati obitelj. Na moju žalost, trzdnoća je završila spontanim pobačajem...to je bio takav šok za mene da sam završila na antidepresivima. Sad imam 33 godine i dala bih sve da sam s 23 bila dovoljno mudra i ne štitila se jer kako stvari stoje, još neko vrijeme ne mogu raditi na djetetu. Eto, možda nije sve u životu be z razloga. Postoji dobar razlog zašto ti se to desilo i mogu ti reći i da se s bebom omže putovati i družiti s ljudima. Ne očajavaj ako sad nećeš moći raditi sve što si htjela, sad ćeš imati drugu zanimaciju, a tim bolje što si s Onim Pravim..to je doista dar, vjeruj mi. Sve će bit u redu.

[Sorei]

CherryLoo kaže:

ne razumijem kako nepozvano netko dolazi i zahtjeva da ga stavim na prvo mjesto u svom životu. netko koga još ne poznam, koga niti ne percipiram kao svog i traži da zbog njega preokrenem sav svoj život, traži prioritet, traži žrtvu, nesebičnost.... a ja nisam spremna.

pokoja konkretna informacija: 23 godine i ja i on, godina i pol do kraja faksa, tata je Onaj, Pravi, iz ljubavi, uz mene. podrška roditelja. financije -nije divno al nije ni kriticno. (iako bih radije te novce ulozila u put oko svijeta ) nismo niti toliko mladi, i sve mogućnosti koje su potrebne bi se uz trud stvorile.
pobačaj mi nije bio opcija niti pola sekunde, je znam da sam osoba koju bi psihičke posljedice toga mučile možda i do kraja života. niti želim na sekundu odluku o nečijem životu ili neživotu dopustiti uzeti sebi u ruke.
ALI
to što abortus nije opcija i što sam odlučila zadržati dijete, nažalost ne čini to dijete željenim

pušač sam, već prvu večer su me uhvatili prijekorni pogledi oko svake cigarete, a ja imam potrebu za cigaretom više nego ikada.
uvijek sam govorila da ću u trudnoći prestati pušiti, uvijek su mi trudnice s cigareto u ustima izazivale odbojnost i svakakve osjećaje, ali nisam spremna odustati od toga. netko nepoznati novi je došao i uz to što sam odlučila da ću promijeniti čitav svoj život zbog njega, uzeo mi je sve a još ga ni ne vidim, dobit će sve a još ga ni ne vidim, još me zbog njega osuđuju jer radim ono što i inače radim kada mi se svijet raspada. toliki šok, toliki stres, tolika odricanja zbog nečeg što nisam zvala, tražila (što se niti ne osjećam da sam 'skrivila' ili da sam odgovorna zbog toga zato što znam da nismo nikada imali nezaštičeni odnos), toliko odricanja na koja moram biti spremna, sad još traže da se i istog dana, istog tjedna odreknem cigarete, kave i ostalo.

kaže se da dijete unutra osjeća, čuje, osjeti stres ili sreću i zadovoljstvo. možda ono već sad osjeća koliko je neželjeno. možda, ima još 7 mjeseci, ali možda dođe do promjena kasnije, ipak je tek 2. dan otkako smo saznali vijest. ali što ako će ono cijeli život, cijelo djetinjstvo, osjećati da mami nije na prvom mjestu, da ona nije bila spremna.
najtužnije mi je što se trenutni osjećaji i događaji uopće ne uklapaju u sliku i želje roditelja kakvog sam zamišljala, da ću jednog dana, ZA 5 ILI 10 GODINA, biti moje ideje o tome što moje buduće dijete zaslužuje i stvarnost se toliko razilaze.

ima li ovdje nekoga tko je preživio ili vidio nešto slično, nekoga ko bi razvrstao moje misli i posložio ih na mjesto? nekoga tko bi znao diferencirati što je samo trenutna panika a što stvarnost i pravi osjećaj?

u ovakvom trenutku, nakon dva dana od saznanja za neplaniranu trudnoću si iznenađena i ipak u panici.

dovoljno si stara za trudnoću i dovoljno si mlada da budeš svjesna da je život pred tobom i da, bez obzira na dijete, žene završavaju škole, putuju, ljetuju, rade, bave se aktivnostima koje žele.
smiju se, vesele i zabavljaju i dalje iako se "dogodilo" i rodilo dijete.

jasno je da dijete traži odgovornost i brigu, malu promjenu u razmišljanju i ponašanju, ali je sve to normalan proces kroz koji svaka majka prolazi.

bilo bi neobično očekivati da si se tom naglom promjenom istog trenutka oduševila ili je prihvatila ravnodušno.
važno je da si svjesna da je to tek početak trudnoće koja će, s najboljim očekivanjima, proteći uredno.
mnogima trudnoća na žalost ne završi sretno.

imaš, dakle, puno vremena pred sobom, a ljubav prema djetetu dolazi, stvara se, uvećava se.
kad se dijete uzme u ruke, kad vidiš koliko tako maleno stvorenje ovisi o tebi i treba te, tada ćeš doživjeti i brigu za njega i ljubav prema njemu.
ljubav će rasti zajedno kako raste dijete.

odlučila si roditi dijete, tokom vremena prihvaćat ćeš svoju odluku i osvijestiti jednu drugu sebe, onu koja ima u sebi sve osobine koje sada ne primjećuješ.
i priroda radi svoje, nemoj zaboraviti.

nemoj se brinuti, opusti se, uči, položi ispite, potrudi se za svoju novu budućnost.

dogodi se uglavnom da smo najsretniji kad ne planiramo i kad to najmanje očekujemo.

sretno vam.

[brzi gonzales]

CherryLoo kaže:

Ono što vidim iz tvog posta:

- pozitivnosti - dobrog si zdravstvenog stanja, zatrudnjela si sa muškarcem za kojega tvrdiš da je onaj "pravi" (znači da i on tebe voli), imate podršku roditelja i zadovoljavajuće financije;
- negativnosti - nezrelost, nesigurnost, jedna doza sebičnosti (svjesna si ih).

Gledajući objektivno, većinu važnih faktora za odgoj djeteta imaš. One negativnosti možeš prevladati.
Navela si da pobačaj ne dolazi u obzir, znači to dijete ćeš roditi, što povlači za sobom i odgovornost koje trebaš biti svjesna.

Život se ne odvija onim redoslijedom kojim bi mi to htjeli, isto kao što se sa "spremnošću" da se sa nečim suočimo ne rađamo, nego to učimo iz životnih situacija sa kojima smo suočeni. Bilo bi lijepo kada bi nam se planovi ostvarivali onim redoslijedom kojim mi to želimo, ali u većini slučajeva to nije moguće.

Navela si da ćeš promijeniti svoj život radi djeteta, po meni ga ne treba mijenjati samo ga treba prilagoditi. Nemoj to gledati kao neku žrtvu, odricanje, ti ćeš i dalje živjeti svoj život, samo će biti prilagođen djetetu koje dolazi. Pušenja bi se trebala odreći, da izbjegneš moguće zdravstvene komplikacije i kod djeteta i kod sebe.

Samo polako, podršku najbližih imaš, svakako prouči i stručnu literaturu (vjeruj mi, svaka buduća majka, bilo koje dobi, i kada ima planiranu trudnoću prolazi kroz nesigurnosti i dvojbe), svaki dan ćeš otkriti nešto novo i svaki dan bi trebala biti korak bliže uspostavljanju majčinske veze sa djetetom.


One dvojbe "zašto baš meni", "nisam ništa skrivila" i dr. odbaci. Nema potrebe se sada time zamarati. Dogodilo se što se dogodilo i moraš se usmjeriti na sadašnjost i budućnost i adekvatno tome se pripremiti. Tvoje sadašnje nesigurnosti ne označavaju da će se kasnije tvoje dijete osjećati neželjeno.

Toliko koraka još očekuje svakoga od nas i ne možemo znati da li će svaki biti pravilan, ali to ne znači da se ne trebamo truditi.

[Natch]

mislim da vecina nas nije bila ni zeljena ni planirana, niti su nasi roditelji bili spremni za to tesko breme
ako nista drugo, imas dovoljno dobar razlog da prestanes pusiti.
a dijete uvijek mozes dati na usvajanje.

[serpentine]

Natch kaže:

mislim da vecina nas nije bila ni zeljena ni planirana, niti su nasi roditelji bili spremni za to tesko breme
ako nista drugo, imas dovoljno dobar razlog da prestanes pusiti.
a dijete uvijek mozes dati na usvajanje.

večina nas vjerojatno nije bila planirana ali željena sumnjam.
neželjeno djete roditelji odgajaju preko qurca, jer moraju, jer to tako ide, od ljubavi ni lj a bdava ti i igračke i soba i ne znam što ako si odbojan u očima vlastitog roditelja.
takve stvari djete jako dobro vidi i osječa.
a tom djetetu dom za neželjenu djecu nije ništa veselija ni bolja alternativa

badava joj govorit da će sve biti u redu kada mi to ne znamo ali jedno što znamo je da, ako se nastavi ovako osječat, rodit jer mora, odgajat djete jer mora ili ga dat u dom jer joj je ipak previše neće završit dobro ni po nju a ni po to buduće djete.

mene još tu zanima što njen dečko misli o cijeloj toj situaciji i da li uopče zna kako se ona osječa

[Sopor]

Tvoja priča mi je nekako poznata... Samo sam ja imala 26god. Isto nevjerica, išla sam i kod drugog ginekologa, jer sam se nadala da je 1. pogriješio... I isto sam se na test na trudnoću nadala da je neki tumor ili izraslina (jer nisam mogla probaviti činjenicu da bih mogla biti trudna), a čula sam da i takvo što pokazuje da je test pozitivan.

I isto kao ti - abortus nije bila opcija, ne znam ni sama zašto, ali nije.
Danas mi je moj sin najdragocjenije biće na svijetu... ne mogu zamisliti život bez njega.
A toliko sam se lomila oko te činjenice da ću biti majka. Ja sam prva tri mjeseca svakodnevno plakala, i probavljala činjenicu da će mi se život totalno promijeniti i preorganizirati...
Tek nakon što mi je totalno sjela informacija i ja sam otplakala neki svoj "drugačiji" život, sam se počela pripremati na majčinstvo... i to s veseljem.

Totalno te razumijem, jer u početku je to stvarno ogroman šok, pogotovo ako ti dijete nije ni na kraj pameti... ali - s vremenom prigrliš i prihvatiš tu informaciju i činjenicu da je to sad tako.
Ja sam čak i intenzivno išla na aerobik, jer sam se nadala da ću možda imati spontani... a ginič mi je izričito rekao da prva 3mj. nije preporučljivo nikakve aktivnosti, osim vrlo laganih. Grozno, znam... ali moje dijete se održalo. Tu je i volim ga beskrajno. Ali tada je "to" za mene bilo nešto toliko apstraktno... i samo sam se nadala da će "problem" možda nestati...

Sve ti to sjedne. Prvi šok je najgori. Ovo je tebi još jako friško. Ja sam prvih dva tjedna bila u fazi poricanja, nisam mogla pojmiti...
Daj si vremena da vidiš što i kako... I da, kako tvoj partner gleda na trudnoću?? Imaš li podršku roditelja?

BTW. - ja se također nisam osjećala psihički spremno, naprotiv, stalno sam si govorila - ajme, ali pa ja sam i sama tako nezrela i djetinjasta, kako, kako, kako ću ja to... Ali eto, sve mi se posložilo, trebalo mi je vremena, prihvaćanje tako jednog velikog životnog scenarija - zahtijeva intenzivan psihološki angažman, naravno, ali eto, moj sin je sad već 11godišnjak, i upravo njegovo odrastanje, djetinjstvo - pomoglo mi je da i sama odrastem i sazrijem.
Evo, jednostavno njegov dolazak u moj život me totalno transformirao, na pozitivan način. Toliko ga volim, da mi nekad suze same dođu kad ga gledam, od ganuća... baš volim svoje dijete.
A, vidiš, tako nije bilo u trenutku saznanja da će mi netko tako poremetiti život (a ispostavilo se da ga je poremetio na najbolji mogući način).

No, to je moja priča, ti si ti. Pitala si ima li tko sličnu priču, pa eto, dijelim ovo s tobom.

Eto, ako ti se to moje, čini ikako od pomoći, slobodno se javi na pm. ako trebaš kakvu podršku, imaš pitanje i sl.

[VeronikaN]

serpentine kaže:

večina nas vjerojatno nije bila planirana ali željena sumnjam.
neželjeno djete roditelji odgajaju preko qurca, jer moraju, jer to tako ide, od ljubavi ni lj a bdava ti i igračke i soba i ne znam što ako si odbojan u očima vlastitog roditelja.
takve stvari djete jako dobro vidi i osječa.
a tom djetetu dom za neželjenu djecu nije ništa veselija ni bolja alternativa

badava joj govorit da će sve biti u redu kada mi to ne znamo ali jedno što znamo je da, ako se nastavi ovako osječat, rodit jer mora, odgajat djete jer mora ili ga dat u dom jer joj je ipak previše neće završit dobro ni po nju a ni po to buduće djete.

mene još tu zanima što njen dečko misli o cijeloj toj situaciji i da li uopče zna kako se ona osječa

I još gore!
Bila sam prvo dijete u braku roditelja,gdje je otac želio i očekivao sina.
Posljedice neispunjene želje i očekivanja oca,uništili su mi djetinjstvo (zlostavljanje,omalovažavanje na najgori način)dok se bijegom iz rod kuće u dobi od 15 g nisam spasila.
No postoji ipak mogućnost da autorica teme prihvati i shvati,da bez obzira što dijete nije očekivano,to nije tragedija,jer mladi su i ona i otac djeteta,sva ostala očekivanja i planovi mogu se ispuniti.Osobito što ima podršku okoline.
Obzirom da sam vjernik,moram reči da je to ispit,na kojem, ne samo pred Bogom već i pred samom sobom može duboko,duboko pasti.I nikada se oporaviti od tog pada.
Obzirom da ab ne dolazi u obzir,neka razmisli o ljubavi,jer ne postoje materijalna dobra,obrazovanje ili društveni status,koji mogu nadomjestiti jedan osmijeh vlastitog djeteta.

[Mamica4]

serpentine kaže:

večina nas vjerojatno nije bila planirana ali željena sumnjam.
neželjeno djete roditelji odgajaju preko qurca, jer moraju, jer to tako ide, od ljubavi ni lj a bdava ti i igračke i soba i ne znam što ako si odbojan u očima vlastitog roditelja.
takve stvari djete jako dobro vidi i osječa.
a tom djetetu dom za neželjenu djecu nije ništa veselija ni bolja alternativa

badava joj govorit da će sve biti u redu kada mi to ne znamo ali jedno što znamo je da, ako se nastavi ovako osječat, rodit jer mora, odgajat djete jer mora ili ga dat u dom jer joj je ipak previše neće završit dobro ni po nju a ni po to buduće djete.

mene još tu zanima što njen dečko misli o cijeloj toj situaciji i da li uopče zna kako se ona osječa

ne znam kako tako nesto možeš napisati,nezeljeno dijete se odgaja isto sa ljubavi -bar ga JA odgajam...

-nakon odnosa sam znala da sam trudna,i kad mi iduci mj. nije dosla postala sam uzasna osoba-djeci i muzu
nadala sam se da ce m. doci ali nije,test je pokazao + a ja razocarana
puna ljutnje,zivcanosti,odbijanja svih od sebe
otisla sam reda radi na pregled,dobila sliku bebe a ja i dalje ocekujem mengu...
imala sam jako tesku-psihicki tesku trudnocu -ponajprije jer ju nisam prihvatila do 20 tj,pa onda svadje sa muzem jer je mislio da zelim pobacit,i ostalo...

nisam imala nikakvu strucnu pomoc-mozda sam trebala potrazit,ali uspjelaa sam zavolit svoj stomačic,bebača sto lupa...
a kad sam ga ugledala i primila u narucje rekla sam mu da mi oprosti sto ga nisam odmah htijela,sto mi je trebalo dugo da ga prihvatim ..
i koliko kod da nisam htjela tu trudnocu,i to djete--ono je voljeno i ne odgajam ga preko one stvari...
sve je stvar psihe,i treba se malo vremena da posložiš kockice u glavi...


CherryLoo:
nisi ni prva koja se skoluje pa je trudna,ima i gorih situacija od tvoje-pa su cure uspjele

nadam se da ceš i ti,sretno

[Mnemoza]

Same story...samo 21 godina,2.godina faksa...Ludi,mladi,zaljubljeni,bez stalnih primanja,neodgovorni financijska situacija i nija baš bajna,ali može se progurati

Moja prva pomisao je bila pobaciti,nema mi druge,ali sam (srećom) malo stala i razmislila.Momak i ja se volimo,imamo potporu obitelji,imamo i mali kutak gdje bi živjeli sami...i nije tako loše kako se činilo na prvi pogled

Naravno da je bila uspona i padova i straha i mišljenja kako je moj život sada gotov...Danas devet godina nakon...neki dan smo proslavili 10.godišnjicu braka (lijepog i sretnog braka),završila sam faks,radila,završila još dva tečaja onog što me zanimalo i najvažnije od svega imam prekrasnu devetogodišnju djevojčicu;srećicu moju,a tek mi je 31.

Daj sebi vremena da se dojmovi slegnu,ipak je prošlo svega dva dana,razmisli i polako.Odluku si donijela i kada "probaviš" svoju situaciju sve će doći na svoje mjesto.Nije kraj svijeta i sa djetetom ne gubiš svoj život.Moći ćeš i završiti faks i putovati i uživati u životu

[serpentine]

Mamica4 kaže:

ne znam kako tako nesto možeš napisati,nezeljeno dijete se odgaja isto sa ljubavi -bar ga JA odgajam...

kao što sam rekla na drugoj temi, to što si ga ti u međuuvremenu zavoljela ne znaći da će i ostali.

tvoja situacija nije njena.
njena situacija nije ničija druga.
sve su toliko slične a u isti trenutak i toliko različite da ih nema smisla uspoređivat.

ona bi trebala prvo popričat sa dečkom ako ništa prije bnego se pretvori u tebe sa samog početka), dati si još koji dan jer 2 dana od saznjanja da je trudna je ništa.

treba joj se slegnut, treba s dečkom otvoreno popričat, treba dobro izvagat da li ga ne želi jer ga jednostavno ne želi i da joj je to buduće djete doslovce odbojno.
a onda jeste bolje da ga pobaci nego mu priušti usrano djetinjstvo i da djete mora svaki dan gledat u oči majci koja ga se gadi ili životarit u domu.

ako ga ne želi jer joj se upliče u životne planove je opet samo njena stvar ali onda mora doć na čisto sa sobom da li će ona moć živjet sama sa sobom nakon pobačaja ili joj je gore živjet onako kako nije htjela jer ga jepošto poto rodila.

ja znam nekoliko cura koje su rodile dok su bile na fakultetu i niti jedan od tih slučajeva nije ni približno sličan da bi se mogli upoređivat.
jedino što im je zajedničko je fax i djete.

u svemu tome je toliko čimbenika a sve se svodi na to da ona čistih misli i hladne glave donese odluku neovisno o nama


na koncu konca, najlakše je rodit...

a poslje ko ga šiša, bitno da je rođeno, može i u dom, jel tak?

sarcasm mode off

[Rose_Belong]

Kada to djetesce rodis, prvi put uhvatis rukama i osjetis njegov miris... tada ce sve ovo sto si napisala biti... obican strah.

To dijete je tvoje. Tvoje krvi, tvoje. I naravno od muskarca za kojega govoris da je onaj pravi.

Dijete ti nece nista oduzeti, samo donijeti.

[serpentine]

upravo o tme ja govorim, možda hoće možda neče.

kako joj možete reći da će biti sve dobro ili da će biti sve loše kada ni mi a ni ona to ne zna.
da će sunce sijati i ptičice pjevati i onda sva hepy pjevat uspavanke svom toliko voljenom djetetu.

možemo joj pričat lijepe priče i umirit ju ali to joj zapravo neće pomoć

pogotovo kada imamo toliko primjera oko sebe koji dokazuju suprotno.
ne, ne govorim o majkama koje zlostavljaju ili čak ubiju svoju djecu, govorim o majkama koje rode i na koncu i dalje ne osjete povezanost.
tek se tu može javit i postporođajna depresija koja će još više sranja napravit.
a djetetu je takav roditelj zadnje što mu treba

možda se prepusti trudnoći pa ni u cijelom procesu nje a i rađanja i tejdana/mjeseci poslje shvati da i dalje to ne želi.
a možda shvati već sutra da ipak želi.

na njoj je da odluči ali rađanje pošto poto nije odgovor.

ja joj osobno više želim da shvati da želi to buduće djete i da ga rodi i voli ali ako nakon svega hladne glave zaključi da oće bobačaj ja ju neću ni najmanje osuđivat.

na koncu konca, tko sam ja ili vi da joj govori kako će nešto bit i što treba da uradi kada joj ni mi nećemo niti hranit, niti oblačit, niti školovat djete za nju a još manje ga voljet u njeno ime

[Rose_Belong]

serpentine kaže:

upravo o tme ja govorim, možda hoće možda neče.

kako joj možete reći da će biti sve dobro ili da će biti sve loše kada ni mi a ni ona to ne zna.
da će sunce sijati i ptičice pjevati i onda sva hepy pjevat uspavanke svom toliko voljenom djetetu.

možemo joj pričat lijepe priče i umirit ju ali to joj zapravo neće pomoć

pogotovo kada imamo toliko primjera oko sebe koji dokazuju suprotno.
ne, ne govorim o majkama koje zlostavljaju ili čak ubiju svoju djecu, govorim o majkama koje rode i na koncu i dalje ne osjete povezanost.
tek se tu može javit i postporođajna depresija koja će još više sranja napravit.
a djetetu je takav roditelj zadnje što mu treba

možda se prepusti trudnoći pa ni u cijelom procesu nje a i rađanja i tejdana/mjeseci poslje shvati da i dalje to ne želi.
a možda shvati već sutra da ipak želi.

na njoj je da odluči ali rađanje pošto poto nije odgovor.

ja joj osobno više želim da shvati da želi to buduće djete i da ga rodi i voli ali ako nakon svega hladne glave zaključi da oće bobačaj ja ju neću ni najmanje osuđivat.

na koncu konca, tko sam ja ili vi da joj govori kako će nešto bit i što treba da uradi kada joj ni mi nećemo niti hranit, niti oblačit, niti školovat djete za nju a još manje ga voljet u njeno ime

Pa zato jer u vecini slucajeva sve bude dobro.

Zasto si tako negativna?

I mozda tvoj komentar zvuci malo previse strogo. A i treba joj neka utjeha, da zna da ce sve biti dobro. Inace nebi ovdje pisala.

[serpentine]

znam da joj treba utjeha ali ne trebaju joj i možda lažna obečanja.
ona nikad nisu nikome pomogla.

ja joj želim svu sreću svijeta i budućem djetetu ako ga odluči rodit i pusice i srčeka i šta god mogu virzalno napravit ali joj nemam namjeru reć da će sve biti nice and dandy kada to jednostavno ne znam. za to bi morala biti vidovita

ako se ona ne pomiri sa tom trudnoćom a odluči ju izgurat (tj ako se ni onda ne pomiri sa porodom) onda će biti upravo suprotno.

jedino što joj sad sa sigurnošću mogu reć je da joj prvo treba hladna glava i razgovor sa dečkom za bilokakvu odluku

[Mamica4]

ona treba razgovor sa obitelji,sa deckom,ali i sa psihologom-ponekad je najbolji razgovor razgovor sa strucnom osobom
nemojte me krivo shvatit-ali svaka trudnoća je drugacija kao i porod,,
a nitko ne spominje depresije nakon poroda koje se mogu dogoditi čak i željenoj trudnoći...

[serpentine]

ja sam ih spomenula i baš zato u kontekstu "a tek u ovakvima slučajevima"

[PhotoMaster]

Meni se čini da dosta realno promišljaš svemu... Međutim, ja bih ti savjetovala da zadržiš dijete. Vjerujem da ti je ova vijest s odmakom od samo 2 dana pravi šok, ali nisu sve žene na isti kalup pa da se ozare od sreće odmah čim saznaju za trudnoću. Možda ti treba neko dulje vrijeme da probaviš novu situaciju. I koliko mi se čini, postali smo toliko komplicirani da nam nikada nije pravo vrijeme za imati djecu.
Nikada ne znaš što nosi budućnost... Ako ne uđeš u ovu opciju, ona se možda za nekoliko godina neće ponoviti. Možda se raziđeš sa svojim sadašnjim dečkom. Hoće li ti u tom slučaju biti žao što nisi imala dijete s njim?
Ja nemam djece, imam 34 godine i trenutno radim na sebi u smislu karijere. Ali mogu ti reći da to pruža ograničeno zadovoljstvo, i samo do trenutka dok se sam sebi uspiješ dokazati. Mislim da je obitelj važnija. Kada sam imala godina kao ti, neću ti lagati, nisam bila spremna biti majkom, a sada kada jesam, stvari su se tako posložile da nemam s kime, ne zato što me nitko ne želi, nego zato što ja ne želim nikoga od trenutno dostupnih
I ne moraš biti savršena majka. Nitko to od tebe ne očekuje. Ali čim vidim koliko slojevito razmišljaš o svemu, mislim da ćeš se jako potruditi oko svega čega se uhvatiš.

Veza između majke i djeteta nadograđuje se cijeli život, a naravno puno intenzivnije od trenutku kada se dijete rodi, nije to kao da te prožme svevremenska i bezgranična ljubav odmah čim zatrudniš...

I da, kao što je netko rekao, možda bi bilo dobro da porazgovaraš sa nekim psihologom o svojim dilemama.

Sretno, kako god odlučiš!

[Sopor]

Serpentine, ti si očito imala neku tešku traumu odbacivanja/neprihvaćanja... I roditelji su ti, umjesto olakšali - zagorčali život.

No, ruku na srce - iskreno - jesi li sretna što si živa???
Sada možeš oblikovati vlastiti život, jer su te, ipak, prehranili, održali ti tijelo na životu. A psihu - pa sad je sama možeš početi iscjeljivati.

[Death-of-Art]

Moje dijete je bilo "poluplanirano" (recimo samo da smo to planirali za godinu-dvije kasnije nego što se dogodilo... ali eto...bilo nam je suđeno da ga imamo ranije. a mi se nismo niti štitili jer je dogovor bio da ako nam se dijete dogodi "prije planiranog vremena" da ćemo ga svakako zadržati).

Trenutno ti nije jasno što znači imati dijete.
Iskreno...niti ja u trudnoći nisam osjećala pretjeranu povezanost s djetetom (koliko god to morbidno nekome zvučalo).
Ali nakon poroda ...kad sam ga primila u ruke to je bio bolestan osjećaj.
Recimo samo da me je zarobio do te mjere da su mi se prioriteti u životu spontano promijenili.

Ti kažeš da bi radije novac uložila u putovanje oko svijeta...možda sad...
Ali kad imaš dijete počinju te zanimati druge stvari.
Ja sam prije npr. trošila dosta novaca na kozmetiku i knjige.
To me je veselilo.
Danas me još više veseli kad djetetu kupim Tomicu, autiće, vlakove i odvedem ga u McDonalds ili u dječju igraonicu.
Istina je da trošim puno više novaca na njega nego na sebe, ali to je moj spontani izbor i ja se ne žalim uopće jer me to usrećuje i jedva čekam da dobijem iduću plaću da mu za Sv. Nikolu kupim čitav komplet Tomice i prijatelja za 1500 kuna.
(nadam se da moj muž ne čita ovo... )
Ali nisam tako baš razmišljala u trudnoći...čak sam bila u neku ruku škrta u smislu:
"Ma robicu ću dobit od drugih pa neću trošiti na to. Hrana za dijete ionako nije skupa... ma ne treba mi puno novaca za dijete tako da ću i dalje imati za sebe i svoje potrebe."
al jebiga...kad se on rodio glavna mi je preokupacija postala što ću njemu kupiti i kako njega zadovoljiti jer kroz to njegovo zadovoljstvo i ja dobivam svoje zadovoljstvo (puno veće nego što sam ga imala kad sam kupovala stvari direktno sebi. kupim i danas nešto sebi, ali nije mi to više toliko napeto kao što je prije bilo).
Ali ne u onom mazohističkom smislu:"joj, jadna ja...moje dijete mora imati a ja bijednica ću ispaštati..."
takav mi stav ide na kurac jer se direktno djetetu na nos nabijaju neke stvari i to je baš...fuj.
Ja sam jednostavno sretna kad mu mogu kupiti nešto i to je moja vrsta hedonizma, mog osobnog zadovoljenja... možda čak i moje sebičnosti. Ali uživam...
Mislim...realno gledano-ne treba za dijete puno novaca.
Al drugo je to što ja želim trošiti na dijete većinu svoje plaće jer me veseli njegovo uzbuđenje kad dobije nešto što voli.
I to je ono što ne možeš planirati niti znati unaprijed čak niti dok si trudna. To ti jednostavno samo od sebe dođe.

Ne želim ovime reći da se dijete kupuje materijalnim stvarima.
Daleko od toga...djeci materijalno ništa ne znači ukoliko prvi-emocionalni uvjet nije zadovoljen.
Sjećam se još u trudnoći ja sam zamišljala kako ću biti nacistička mama... ono, uspostavit ću nekakav autoritet... neću mu kupovat bespotrebne igračke... dojit ću ga točno svaka 4 sata... spavat će odmah u svom kinderbetu... "neće on mene zajebavat"...bla bla bla...
Ništa od toga se nije ostvarilo. Kad se rodio bio je na sisi po 10-15 sati dnevno. Spava sa mnom na krevetu od prvog dana (nema ništa ljepše od buđenja pored djeteta i šnjofanja one kosice... joj...samo čekaj da to iskusiš). Igračaka ima ko' u priči (makar ponavljam..igračke su nebitne ako dijete nije povezano s majkom emocionalno. te igračke ništa ne znače ako nećeš s djetetom sjest na tepih, slagati tračnice i voziti vlakove).
A kad u parku ponosno viče pred svima:"MOJA MAMA!!! TO JE MOJA MAMA!!!"
... to je najljepša melodija koju žena može čuti.
Kad trčiš s posla samo da što prije dođeš doma i stisneš tog malog gremlina...kad te vidi i počne skakat od sreće i vidiš mu na faci da skoro pa da ne pukne od uzbuđenja... onda znaš da je to to i da nema bolje stvari od toga.

Meni osobno se razdoblje života dijeli na vrijeme prije djeteta i na vrijeme poslije djeteta.
To su dvije različite ere i skoro pa da nemaju veze jedna s drugom.
Bilo je situacija koje su me u ono vrijeme uveseljavale jako... ali nikad ništa nije bilo toliko uzbudljivo kao stvari vezane za dijete.
Dijete ti je najgora moguća droga koju ćeš ikada probati jer stvara ovisnost od prvog udisaja oksitocina s njegove glavice.
Ali to je droga koja te ne čini destruktivnim niti te s vremenom troši... već baš suprotno... dobivaš volju i snagu koju nikad nisi imala...a od silne sreće se samo pomlađuješ.


Tebi ovo sve sad trenutno ništa ne znači... vjerujem da prolaziš kroz tešku situaciju i vjerojatno ćeš tijekom čitave trudnoće biti "ne baš svoja".
Ali kroz te ćeš stvari sama proći i sjetit ćeš se jednog dana svoje trudnoće i pomislit ćeš kako si bila u krivu.


Dobro je što daješ šansu i djetetu i sebi da ga zavoliš i da ono zavoli tebe.
Nećeš se pokajati. Vjeruj mi.

Sretno.