Ustase u Staljingradskoj bitci

[siniša]

fiktoriuss kaže:

gdje mogu kupit knjigu hrvati junaci istoka i ovo šta tu piše ako bilo tko zna nek rekne ja kupim .stalingrad teška bitka ali nikako presudna .tek kod kurska dolazi do preokreta,a sudbina zapečačena u operaciji bagration veče žrtve nego u staljingradu ai zbrisana cela grupa armija centar.sve operacije u 43 g. su donele prevagu ali samo jedna bitka u tako velikom ratu nemože biti odlućujuća.

[croviking]

369. HRVATSKA LEGIONARSKA PJEŠAČKA PUKOVMJA

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, priznata pravno ili stvarno od 17 država - od toga 15 neratujućih – pokušala je sačuvati svoju neutralnost pa tako u lipnju 1941., a ni poslije, nije najavila rat Sovjetskom Savezu. Nu nije mogla posve izbjeći obveze prema državama koje su ga napale po je poslala na Iztočno bojište manje pješačke, topničke, zrakoplovne i pomorskejedinice – svega nekih 5 000 boraca, kao dobrovoljačku legiju. Još više nego li fonnalno zadovoljavanje političkih obveza, Hrvatska je u postrojenju svoje Legije na Iztočnom bojištu vidjela mogućnost da donekle izigra nametnute Rimske ugovore koji su spriečavali razvitak Hrvatskih oružanih snaga, a zabranjivali uzpostavu Hrvatske ratne mornarice.
Prvi dobrovoljci skupljeni su u Varaždinu te su od njih postrojene dvie bojne, dok je treća pristigla iz Sarajeva. Nakon kratke obuke u Austriji postrojena je 369. hrvatska legionarska pješačka pukovnija, koja se sastojala od tri bojne po tri satnije svaka, sa 27 bacača i 108 strojnica. Također u dodane jedna pričuvna satnija, pojedan odjel za vezu i krugovalno odašiljanje i primanje, jedan obkoparski (pinorski) odjel: K njima su dodani jedan odjel konjaničtva, jedna satnija s 8 težkih bacača, jedna protioklopna satnija, topnički odjel i preselica. Dne 22. kolovoza 1941. ova pukovnija, pod zapovjedničtvom pukovnika Ivana Markulja, krenula je pješice na Iztočno bojište. Nakon što je u mjesec dana prevalila 1 500 km, dodana je l. njemačkoj lovačkoj divizij i na Iztočnom boj ištu.
U početku je 369. pukovnija upotrebljavana u borbi proti partizanima u pozadini, a uskoroje prešla na frontalnu borbu.
Dne 11. listopada 1941. iztočno od Dnjepra, kod Harkova, hrvatska pukovnija doživjela je svoje vatreno kršten je kada je napucana od protivničkog topničtva. Prva žrtva bio je igrač Građanskog Rajković. Sudjeluje ujurišima prigodom proboja bojišta kod Harkova te zauzimlje gradić Valki. Hrvatski legionari su dobro postupali sa zarobljenicima koji su im pomogli nositi prtljagu zadovoljni što se s njima mogu sporazumjeti. Strojopuščanom vatrom oborili su Hrvati jedan bombaš, a Koturaška satnija satnika Bakarca sukobila se s oklopnjacima koji su se povukli. Uz manje puškaranje i hrvatska pukovnija ušlaje u Harkov, 25. IX. 1941. Nakon četiri tjedna odmora pukovnija nastavlja smjerom Staljino-Ambrozijevka prema Rostovu na Azovskom Moru.
Topnički odjel hrvatske pukovnije iztakao se više puta tiekom zimskih obranbenih borbi. na rieci Mijuš, zapadno od Rostova, kojeg su Sovjeti ponovno zauzeli 29. studenog 1941. U proljeće 1942. pukovnij je pobrala nove lovorike u drugoj bitci za Harkov ( 12. do 25 svibnja) Tu su Hrvati po prvi put sudjelovali u obkoljavanju velikih razmjera tada je bilo uništeno 20 sovjetskih pješačkih i 7 konjaničkih divizija te 14 aklopnih brigada, a u zarobljeničtvoje palo 240 000 vojnika, od kojih su Hrvati zarobili pet tisuća. Izvješće njemackog vrhovnog zapovjedničtva od 31. V.1942. iztaklo je sudjelovanje hrvatske pukovniuje.Pukovnik Markulj je tada zbog bolesti predao zapovjedničtvo pukovniku Stjepanu Pavičiću. Nastavljajući s borbama, pukovnijaje prešla sve od Voronježa do Kalača. Na prolazu rieke Dona imala je borbe prsa o prsa. U gradu Proletkulturi imala je prilične gubitke. Borbaje trajala 15 dana i bila je koliko krvava, toliko i slavna. Hrvati su svakodnevno zarobljavali oko pet stotina neprijatelja, dok je jedinica podpukovnika Murkovića zarobila jednog sovjetskog generala s njegovirn stožerom.
U rujnu 1942. sve hrvatske jedinice nastupaju prema Staljingradu na Volgi. Tamo su ih posjetili Poglavnik dr. Ante Pavelić, pukovnik vitez Jure Francetić, general vitez Ivo pl. Perčević i drugi. Dne 25. rujna iste godine, oko 19 sati, 369. hrvatska pukovnija ušlaje u Staljingrad. Osvojilaje željezničku prugu iztočno od golemog kompleksa tvornica Crveni oktobar.
Sama bitka za Staljingrad započela je 2. listopada 1942. zauzećem predgrada Orlovski, a 17. listopada konačno padaju tvornice Crvenog oktobra u čijim se ruševinama brane i hrvatski legionari nakon početka sovjetskog protinapadaja dne 19. studenog. Dne 22. studenog Sovjeti su gotovo posvema obkoljeni u Staljingradu te imaju vezu s pozadinom samojoš preko Volge. Dne 10. siečnja 1943. započinje sovjetsko probijanje obruča oko Staljingrada. U najkrvavijim borbama rata, za svaki metar, izgiba većina hrvatske pukovnije te u ruševinama Crvenog oktobra preostaje samo još jedna satnija. Dne 22. siečnja 1943. dotadanji zapovjednik topničtva, pukovnik Marko Mesić, preuzima zapovjedničtvo ostataka pukovnije. To je posljednja viest o hrvatskoj legionarskoj postrojbi. Dne 3 l. siečnja 1943. Niemci kapituliraju u sjevernom kotlu Staljingrada, a 2. veljače kapitulira čitava 6. njemačka armija s 90 000 vojnika.
Sovjeti su od zarobljenika postrojili Odjel dobrovoljaca za borbu proti fašizmu, na čelu s podpukovnikom Mesićem i glavarom stožera bojnikom Marijanom Prišlinom. U tom Odjelu bilo je stotinjak preživjelih hrvatskih legionara tejoš i političkih emigranata u Sovjetskom Savezu - Slovenaca, Rumunja i drugih. Ujesen 1944. odjel je narastao na brigadu teje sjedinicama Crvene armije stigao na Sriemsko bojište i tu je brigada podvrgnuta pod
jugoslavensko partizansko zapovjedničtvo. Ono je poubijalo »neopuzdane« i razstrojilo brigadu. Pojedini Hrvati iz te brigade pokušali su prebjeći na hrvatsku stranu, ali su većinom stradali u tom pokušaju košeni vatrom i sjedne i s druge strane.

Većina od 3 000 pripadnika 369. hrvatske legionarske pješačke pukovnije poginulaje ili bila ranjena na Iztočnom bojištu. Oni preživjeli prije pada Staljingrada odbili su se povući njemačkim zrakoplovima.

Dvie tisuće legionara, koji nisu bili krenuli na Iztočno bojište, upotrebljeni su za okostnicu buduće 369. hrvatske legionarske pješačke divizije koja je dobila ime Uražja divizija - nastavljajući tradiciju 46. domobranske divizije iz Prvog svjetskog rata. Pripadnici ove divizije bili su izključivo Hrvati, osim jednog diela častnika koji su bili Niemci. Ova se postrojba vježbala u Dollersheimu i Stockerau u Austriji i koncem godine 1942. povratila u Hrvatsku. Imala je dvie pješačke pukovnije (369. i 370.) ijednu topničku pukovniju te pojedan izvidnički, protioklopni, obkoparski i dojavni odjel sa svega skupa 12 000 boraca. Ona je sve do svibnja 1945. uspješno sudjelovala u brojnim bitkama počevši od Bielog podhvata i na Neretvi, početkom 1943., pa do Širokog Briega i Zvonimirove linije početkom 1945.

[croviking]

za Sinišu evo ti link hrvati junaci iztoka u pdf formatu pa si skini ima 30 mb http://rapidshare.com/files/57200137...banic.pdf.html

[fiktoriuss]

HRVATSKA ZRAKOPLOVNA LEGIJA NA
IZTOČNOM BOJIŠTU

Kako bi se i hrvatski zrakoplovci osposobili na suvremenim zrakoplovima i ratnim taktikama, postrojena je u srpnju 1941. Hrvatska zrakoplovna legija na Iztočnom bojištu. Sačinjavala ju je 4. zrakoplovna pukovnija sa svojom l. lovačkom i V. bombaškom skupinom. Nakon kraće izobrazbe na suvremenim strojevima u Njemačkoj, obe su skupine pošle na Iztočno bojište. Lovačka skupina na čelu s podpukovnikom Franjom Džalom dobila je lovce Messerschmitt Bf 109E (Emil), s najvećom brzinom od 555 kilometara na sat i oboružanim s dva mala topa od 20 mm i dvie strojnice. Bombaška skupina, na čelu s bojnikom Vladimirom Graoycem (pravoslavnim Hrvatom), primilaje dvostrojne srednje bombaše Dornier Do 17Z koji su mogl i ponieti do 1 000 kg bombi i bili naoružani s po šest strojnica, a imali najaveću brzin od 425 km na sat te četiri člana posade. Iako su ovi zrakoplovi bili superiomiji većini ondašnjih sovjetskih, već subili zamienjivaniboljim izvedhama. Lovačka skupina imala je tiekom čitave svoje borbe na Iztočnom bojištu zapravo samo jedno jato, s 12 do 15 lovaca, dok je Bombaška skupina imala u početku jedno, a kasnije je dodano još jedno polu jato. Broj hrvatskih zrakoplova na Iztočnom bojištu iznosio je na svom vrhuncu nelcih 35 zrakoplova po je prema tome Hrvatska legija hila - uz španjolsku - najmanja između sedam zrakoplovstava koji su se borili na iztočnom bojištu. (Niemći su na početku rata imali oko 3 000, a Sovjeti oko 7 000 operativnih bojnih zrakoplova).
Hrvatska lovačka skupina stupilaje u borbu kod Rostova na Azovskom Moru, u studenom 1941., kada su vladale vrlo težke klimatske prilike tako da su uslied smrzavanja pucale gume zrakoplova, a strojevi se nisu mogli dovoljno zagrijavati. Dne 10. XI. zapovjednik hrvatske skupine, podpukovnik Džal oborio je četiri sovjetska lovca I-16 Rata - i time postao prvim hrvatskim zrakoplovcem koji je postigao zračnu pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Odmah iza njega postizavaju pobjede zapovjednik jata satnik Vladimir Ferenčina i stožerni narednik Cvitan Galić. Dne 8. ožujka 1942. hrvatski lovci obaraju nad Krimom 9 protivničkih zrakoplova, a tiekom čitavog mjeseca ukupno 24, bez vlastitih gubitaka. Tiekom travnja obaraju daljnjih pet zrakoplova kod Kerča i Sebastopola. U svibnju sudjeluju u borbama za tvrdavu Sebastopol na Crnom Moru kao lovački bombaši bacajući bombe od po 50 i 250 kg. Uništavaju pet sovjetskih bombaša na zemlji i dva lovca u zraku. Dne 13. svibnja prebačeni su u Mariupol na Azovskom Moru i tamo uništavaju u zraku pet sovjetskih bombaša. U bitci za Harkov postizavaju daljnjih 7 pobjeda. Dne 26. lipnja 1942. jato postizava svoju petdesetu zračnu pobjedu, a do kraja mjeseca 61. Početkom srpnja hrvatski lovci konačno dobivaju najsuvremenije lovačke zrakoplove Messerchmitt BF 109G (Gustav), s brzinom od 623 km na sat. Dne 5. srpnja potapaju kod Rostovajednu sovjetsku torpiljerku, a drugu težko oštećuju. Dne 9. i 10. VII. obaraju u zračnim borbama 13 protivničkih zrakoplova između Dona i Donjeca. Jato prelazi na sjeverni Kavkaz i Kuban. Oborenje u



jednoj borbi podpukovnik Džal, ali se uspieva spasiti prebacivši se preko fronte. Dne 31. srpnja 1942. on izvješćuje Poglavnika da je skupina postigla svoju stotu zračnu pobjedu. U rujnu 1942. hrvatski lovci odlaze na bojište kod Staljingrada gdje 8. i 9. IX. sudjeluju u obaranju 137 protivničkih zrakoplova. Koncem mjeseca pogađaju bombama tri sovjetske lađe na Volgi. Nadporučnik Hellebrandt zapalio je jedan veći petrolejski brod. Kod Staljingrada padaju prvi hrvatski lovci: stožerni narednici Veco Miković i Stjepan Radić. Početkom listopada posjećuje ih na bojištu Poglavnik. Dne 26. X. javljaju svoju 138. pobjedu. Ponovno prelaze na Kavkaz
te kod Tuapse obaraju 11 zrakoplova. Pogiba poručnik Jure Lasta. Koncem 1942. vraćaju se na odmor u Domovinu te su primljeni od Poglavnika na Markovom Trgu i odlikovani za hrabrost. Najuspješniji lovac je zastavnik Cvitan Galić s 28 priznatih pobjeda. Koncem ožujka 1943. skupina se ponovno nalazi na bojištu kod Kerča na Krimu. Između 15. IV. i 6. V. izvršilaje 350 borbenih lietova i postigla 29 pobjeda. Od toga je novi as, poručnik Mato Dukovac, oborio 13. Nad močvarama Kubana oboren je poručnik Galić, ali se uspieva spasiti. Poručnik Dukovac sjednim pratiocem vodi borbi sa 16 sovjetskih Airacobra i obara dvie. U listopadu 1943. Džalje imenovan pukovnikom i zapovjednikom čitave Hrvatske zrakoplovne legije, a zapovjedničtvo lovačke skupine preuzima poručnik Dukovac. Većinu starih boraca zamienjuju novi. U borbama nad Krimom od 30. X. do 2. XI. obaraju 20 zrakoplova. Dne 6. XII. javlja se o 250. pobjedi hrvatskih lovaca. Sovjetsko zrakoplovstvo razpolaže sada s 13 500 boljih zrakoplova, a Niemci i saveznici s tek 2 000. Padaju hrvatski piloti Stjepan Mihelčić, Dragutin Gazapi i Josip Krnjac. U veljači 1944. hrvatskojato, tada u Karankutu na Krimu, spalo je na svega 4 upotrebljiva zrakoplova. U travnju 1944. hrvatski lovci povlače se zajedno s ostalima s Krima u Rumunjsku gdje se preustrojavaju u Zilisteji. Primaju najnovije uzorke Messerschmitta (G-10 i 14) koji postižu brzinu od 685 km na sat. Hrvatski lovci nastavlj aju borbu na Iztočnom bojištu, od Ukrajine do Iztočne Pruske, gdje se nalaze u studenom 1944. u mjestu Eichwalde. Iztiču se novi hrvatski zračni asovi: Ivan Gerthofer, Izidor Kovarić i Ivan Reznak. Konačno, krajem 1944. hrvatskojato vraća se u Domovinu. Ono je oborilo oko 450 protivničkih zrakoplova i dalo dvadesetak zračnih asova, tj. pilota s 5 ili više pobjeda. Najbolji su bili: satnik vitez Cvitan Galić (46); bojnik Mato Dukovac (45); satnik Ivan Gerthofer (33); stožerni narednik Ivan Kovarić (28); satnik Ljudevid Bencetić (26); stožerni narednik Ivan Reznak (26); pukovnik vitez Franjo Dža1 (24); poručnik Veco Miković (22); dopukovnik Mato Čulinović (18); nadporučnik Dragutin Ivanić (18); nadporučnik Boškić (16); dopukovnik Vladimir Ferenčina (16); stožerni narednik Josip Jelačić (16); satnik Jergović (16); poručnik Eduard Martinko (13); zastavnik Zdenko Avdić; satnik Tomislav Kauzlarić (10); poručnik Stjepan Radić (8); stožerni narednik Bartulić (7); poručnik Jure Lasta (6) i zastavnik Stjepan Martinašević (5). Dvanaest ostalih pilota postiglo je manje pobjede.

BOMBAŠKA SKUPINA
Borba Bombaške skupine Hrvatske zrakoplovne legije bila je manje spektakularna, nego li ona Iovaca, ali ništa manje težka. Oni supočetkom listopada 1941. počeli djelovati iz Vitebska, na još težem središnjem odsjeku bojišta. Njihovi zadatci sastojali su se u bombardiranju sa srednje i nizke visine neprijateljskih četa, oklopnjaka, željeznica, mostova, uzletišta, utvrda, topničkih postava i drugih ciljeva. Često su imali okršaje sa sovjetskim lovcima po je tako u studenom 1941. posada nadporučnika Franje Veličana oborila 2 lovca. Jato je uspješno bombardiralo jedno uzletište kod Moskve. Dne 1. XII. 41. zapovjednik skupine, bojnik Vladimir Graovac, napao je s još dva zrakoplova glavni kolodvor u Moskvi i pri nizkom lietu bio oboren od protizrakoplovnog topničtva izgubivši tako život zajedno sa svojom posadom (satnik Anton Petre, stožerni narednik Erga i narednik Rajić). Bombaš nadporučnika Franje Veličana bio je težko oštećen te se uspio spustiti iza svojih postava s ranjenom posadom (osim zapovj ednika, bili su ranjeni zastavnik Dominko, stožerni narednik Karamatić i narednik Šarinić). Nakon sudjelovanja u težkim borbama kod Rževa, hrvatska skupina
odlazi na kraći odmor u Domovinu, a onda se početkom 1942. vraća na bojište gdje preuzima bombaše njemačke III. skupine 3. eskadre Munja i tako postrojava još jednojato i nastupa kao VI. hrvatska skupina sa 7. i 10. jatom.

Nakon gubitka šest zrakoplova i posada, vraća se na odmor u Hrvatsku. U srpnju 1942. je ponovno na bojištu i to na odsjeku Lenjingrada i Ilmenskog Jezera, pod oznakom 15. hrvatskojato 53. eskadre Legija Kondor. Zapovjednik skupine nakon odlazka bojnika Kella u Domovinu, postao je bojnik, kasnije dopukovnik Nikola Mikec, a zapovjednikjata nadporučnik, kasnije satnik Ljudevid Katušić. Među zapovjednicima zrakoplova iztakli su se osobito poručnik Asim efendij a Nožić, zvani Orao, i nadporučnik Rok Mišetić koji je za svoje smjele izvidničke lietove i bombardiranja u zimi 1941/42. odlikovan Željeznim trolistom IV. stupnja. U studenom 1942. hrvatska bombaška skupina vraća se sa svojim Dornierima u Hrvatsku i tamo sudjeluje u borbi proti odmetnicima do kraja rata.
Preko 150 pripadnika Hrvatske zrakoplovne legije odlikovani su visokim hrvatskim i stranim odlikovanjima, a njihova borbaje često put bila spominjana u službenim ratnim izvješćima i novmama.

[fiktoriuss]

ŽRTVE HRVATSKOG ZRAKOPLOVSTVA

Na Iztočnom bojištu poginulo je ili bilo zarobljeno četrdesetak hrvatskih zrakoplovaca, a dvadesetak ih je bilo ranjeno. Kako je izjavio jedan zrakoplovac hrvatskom novinaru prof. Luki Fertiliju, oni nisu išli kao dobrovoljci na Iztočno bojište iz neke mržnje prema ruskom narodu i Rusiji, već samo vršeći svoju dužnost kao i drugi zrakoplovci u ratu. Napadali su samo vojničke ciljeve, a prema pučanstvu su se odnosili prijateljski.
Dne 6. travnja 1944. šestdesetak britanskih lovačkih bombaša Spitfire napalo je uzletište Ljeskovac kod Banje Luke. Nadporučnik Cvitan Galić, hrvatski as s 46 pobjeda na Iztočnom bojištu, bio je tamo zapovjednik je dnog lovačkog jata, opremljenog s već zastarjelima fiancuzkim lovcima Morane-Saulnier koji se nisu nikako mogli mjeriti s brzim i okretnim te jako naoružanim englezkim lovcima. Ipak se Galić pokušao dići sa svojim lovcem, ali je pri tome bio pogoden zapaljivim bombama teje napola izgorio u svom lovcu. Poglavnik ga je posmrtno promaknuo u čin satnika i odlikovao zlatnom kolajnom za hrabrost s naslovom viteza.

Dne 6. V. 1945. dvanaest hrvatskih lovaca Messerchmitt, pod vodstvom satnika Bencetića. dobilo je nalog da odleti u Klagenfurt u Koruškoj i tamo se 8. V. predalo Britancima. Već prije, dva lovca predali su se Amerikancima u Falconari kod Ankone. Dvajata bombaša, pod zapovjedničtvom satnika Asima Nožića i Ivana Pavelića, s nekih 25 Dorniera i Capronija – također su dobili nalog da lete u Klagenfurt, zajedno s 20 školskih zrakoplova. Međutim, bojnik Ivan Cvenč2k, koji je trebao voditi jata, bio je izdajica u srbopartizanskoj službi, ili im se mislio dodvoriti, po je nagovorio pilote da lete u Topuskojer da su tamo već Englezi. Tamo su se nalazili partizani koji su još istog dana strieljali satnike Asima Nožića i Ivana Pavelića, zastavnike Zelenjaka, Radonjića, Rota i druge. Neletački dio pripadnika Zračnih snaga, njih oko 3 000, povlačio se cestom do Bleiburga i tamo bio izručen s ostalim oružanim snagama te većim dielom ubijen od srbopartizana. Dne 22. rujna 1945. Vojni sud Jugoslovenske armije osudioje na smrt pukovnika viteza Franju Džala, na 20 godina tamnice zrakoplovnog
pukovnika Zlatka Šintića, na 15 godina dopukovnika Nikolu Mikeca i na 5 godina pukovnika Eugana pl. Kurelca. Pukovnik Džal strieljanje na Banjici kod Beograda. Pukovnik Kello većje 1944. bio ubijen od partizana u Splitu. General vitez Vlado Kren, zapovjednik zračnih snaga, bio je izručen od Engleza god. 1947. iz Italije i također strieljan. Osim u zraku, hrvatski su se zrakoplovci borili i na zemlji. Drago Rupčić je kao pukovnik bio zapovjednikom 3. gorskog sdruga čij aje 3. zrakoplovna bojna uništila poznatu partizansku »Ratkovu« brigadu kod Piskavice na Kozari. Padobranska škola sudjelovala je u obrani Koprivnice, a Udarna zrakoplovna bojna je pod zapovjedničtvom satnika Šimeka sudjelovala u borbama kod Čazme, na Bilogori i drugdje.

[siniša]

koljenik je bio upučen u obližnje selo da donese hranu, umjesto toga on je otišao u staljingrad gdje je lunjao po praznim stanovima, nakrao je dosta stvari i našao neke ženske pio s njima i tjerao ih na blud ,poslje je te ženske poveo samovozom jureći staljingradskim ulicama.

[Roy]

fiktoriuss kaže:

Najbolji su bili: satnik vitez Cvitan Galić (46); bojnik Mato Dukovac (45)...

Ovom popisu treba dodati ime zastavnika Vladimira Kreša koji je postigao 6 pobjeda. Svojevremeno je u SLobodnoj dalmaciji objavljen intervju sa njime (nažalost g. Kreš više nije među živima) koji c/p u cjelosti. BTW, autor je moj prijetelj tako da nema opasnosti od kršenja copyrighta

VLADIMIR KREŠ, ZRAČNI AS IZ II. SVJETSKOG RATA

Razgovarao Bruno KONJEVIĆ


Prva misija - prva borba. Kad sam vidio kako se zasvijetlila crvena zvijezda na jednom Jak-u, smrznuo sam se. Jak je bio okretniji avion od Messera, ali Messerschmitt je bio brži i bolje se penjao. Ako si trebao bježati, trebalo je samo prema gore. To sam i napravio. Poslije su došle situacije kad se nije moglo pobjeći, ali tada sam bio iskusniji i kuražniji - Cijenili su nas Hrvate, kako pilote tako i naše mehaničare. Imali smo isti tretman kao i njemački piloti

Ime Vladimira Kreša moglo se vidjeti na velikoj većini odjavnih špica Televizije Zagreb još od njenih početaka, pedesetih godina prošlog stoljeća. Radeći scenografiju na TVZ do umirovljenja 1982., uvelike je zaslužan za tadašnji izgled scene u većini emisija. Kolege s kojima je radio, sjećaju ga se kao vrhunskog profesionalca s kojim je bilo ugodno raditi. Međutim, vrlo malo ljudi zna za njegovu drugu, letačku, stranu. Vladimir Kreš je hrvatski zračni as iz 2. svjetskog rata. Kao pilot 15. (Kroat)/JG 52, hrvatske eskadrile na Istočnom frontu, ostvario je šest potvrđenih i dvije nepotvrđene zračne pobjede. Leteći na legendarnom njemačkom lovačkom avionu Messerschmitt Bf 1O9G, proveo je na Krimu, u tadašnjem SSSR-u, više od godine dana. Danas, ovaj vitalni 82-godišnjak, živi mirno i ne propušta otići ni na jednu veću nogometnu utakmicu.

Kako ste uopće počeli letjeti?

Uvijek sam imao želju letjeti. Godine 1941. izašao je natječaj za pilote, bila je to prilika da napokon poletim stoga sam se prijavio. Bio sam primljen i u listopadu 1941. počela je pilotska AB škola, koju su osnovali Nijemci, na tadašnjem aerodromu na Borongaju. Bila je to osnovna škola za pilote. Imao sam tada točno 20 godina. Prvo smo započeli s čistom vojnom obukom, a poslije dva-tri mjeseca počela je kabinetska nastava za pilote. Imali smo njemačke predavače, uz koje su radili naši.

Kada ste napokon došli do aviona i kakav je to bio osjećaj?

Nakon par mjeseci teorije, početkom 1942. počeli smo letjeti na školskim avionima Bücker Bü131 Jungman i Büecker Bü 133 Jungmaister. Znate kak je, (smijeh) trema, ali to smo jedva čekali. Već treći, četvrti put sve je bilo bolje - učitelji su bili hrvatski piloti, veterani iz "one" kraljevske vojske. Svaki učitelj imao je tri-četiri učenika. Letjelo se na Borongaju, Plesu, Velikoj Gorici (Kurilovec) i Svetoj Nedjelji. Prvi samostalni let imao sam nakon dvadesetak letova. Kako je vrijeme prolazilo i kako smo napredovali s našim učenjem tako su se povećavali i preleti. Poslije se letjelo za Sloveniju, Austriju... učila se navigacija, letenje po instrumentima. Sve je to trajalo do proljeća 1943., tada je bio kraj AB škole. Školovanje je započelo stotinjak kadeta, a s uspjehom ih je završilo dvadesetak.

Što se zbilo po završetku osnovnog školovanja?

Pitali su nas tko želi na lovce, a tko na bombardere? Naravno da sam odabrao nastavak obuke na lovačkim avionima. Nakon kratkog odmora bio sam 6-7 mjeseci u lovačkoj školi pokraj Nürnberga. Tu se učila samo ratna taktika na Messerschmittu Bf-109, počeli smo na D i E inačicama, a potom smo prešli na Gustave... Krajem ljeta, po završetku te škole, kao gotovi piloti nas dvanaest dečki sastali smo se u Zagrebu i pravac Krim u SSSR-u. Prvo smo stigli u Nikolajev, gdje su nam se pridružili mehaničari (također Hrvati), dobili smo avione, u cijelosti se popunili te krenuli na Krim, na bojište. Zapovjednik mi je bio Mato Dukovac, hrvatski pilot s najviše zračnih pobjeda (44), pripadnik nekadašnje skupine Džal.

Je li tada došla i vaša prva borbena misija?

Da! Rusi su htjeli na Krim. Na tom dijelu more je plitko, pa su Rusi navozili zemlju ne bi li na taj način prešli tenkovima na Krim. Bombarderi su dobili zadaću da to ne dopuste, a mi smo im bili u pratnji. Naravno da su Rusi to čuvali svojim lovcima, pa smo se morali s njima sučeljavati.

Prva misija i odmah prva borba?

A, da! Kad sam vidio kako se zasvijetlila crvena zvijezda na jednom Jak-u, smrznuo sam se! Jak je bio okretniji avion od Messera, ali Messerschmitt je bio brži i bolje se penjao. Tako da, ako si trebao bježati, trebalo je samo prema gore. To sam i napravio. Poslije one zvijezde, navukao sam palicu na sebe i pobjegao (smijeh). Izgubio sam vezu sa zapovjednikom i okrenuo, malo-pomalo, prema aerodromu. Kada sam sletio svi su već bili tamo. Poslije su došle situacije kad se nije moglo pobjeći, ali tada sam bio iskusniji i kuražniji. Inače, mi smo uvijek letjeli u parovima, to nam je bila temeljna taktika.

Kakvi su bili odnosi hrvatskih i njemačkih pilota?

Makar smo bili odvojeni, znali smo se veseliti. Cijenili su nas, kako nas pilote tako i naše mehaničare. Imali smo isti tretman kao i njemački piloti, ništa nam nije manjkalo.

Prva zračna pobjeda; kakav je to osjećaj?

A znate kak je, naganjate se, gore, dole, posvuda, pucate i pazite da vam nitko ne dođe iza leđa. Pogodite jednog i odma za drugim. Pa naravno, bio sam sretan što sam ja pogodio njega, a ne on mene.

Jesu li su Vas Rusi ikada pogodili?

O da, jesu! Jednom! Dobio sam pogodak u hladnjak i stajni trap. Pratilac mi je javio da se dimim i odmah sam znao što je. Okrenuo sam se prema aerodromu koji je, srećom, bio vrlo blizu fronte. Pri slijetanju stajni trap se nije spustio tako da sam avion prizemljio na trbuh, na sreću bez ikakvih posljedica po mene.

Do kada ste bili na Krimu i koliko ste misija odradili?

Do samog kraja! Mislim da je to bio listopad, ili studeni 1944. godine. Ne znam koliko sam misija odradio. Dnevno se letjelo dva i više puta, ne mogu to sve izbrojati. Pred kraj nisam više letio borbene misije jer se naša, hrvatska eskadrila, raspala. Neki su poginuli, neki su bili ranjeni ili bolesni, pa sam tada kao jedini hrvatski pilot sposoban za letenje dovozio nove avione iz Rumunjske. Nakon povlačenja Nijemaca iz Krima došao sam doma.

U Zagreb?

Da. No, ubrzo se formirala nova eskadrila s novacima iz škole u Mostaru i evo me opet u Njemačkoj na uvježbavanju.

Je li bilo hrvatskih pilota koji su prebjegli na drugu stranu?

Je, i to upravo ovdje za mog zadnjeg boravka u Njemačkoj. Rusi su bili već vrlo blizu kad se jednog dana zapovjednik Dukovac i njegov pratilac Špoljar nisu vratili s leta. Predali su se. Nakon par dana Nijemci su nam uzeli avione te rekli da za nas više nema letenja, da smo svi mi Hrvati komunisti i neprijatelji. Skupili su nas (pilote i mehaničare) u jednu baraku, dali nam vojnu opremu (puške i panzerfauste) i ravno na prvu crtu bojišnice pred ruske tenkove. Strašno! Odlučili smo pobjeći, pa ako već trebam poginuti, neka to ipak bude u Hrvatskoj. Nekako sam se s kolegama pilotima izvukao iz rovova i prošvercao vlakom do Frankfurta. Tamo je trebalo preći rijeku Majnu. Bila je zima i neki su pokušali preplivati, nisu uspjeli! Most sam prešao predstavljajući se kao ranjenik koji je izgubio dokumente. Iz Frankfurta sam vlakom došao do Berlina, gdje su mi u hrvatskom predstavništvu dali dokumente za povratak. Dobro se sjećam, bilo je to 3. veljače 1945. kada sam došao u Zagreb.

To je već pred sam kraj rata, što ste tada učinili?

Nakon što sam se odmorio, javio sam se u zapovjedništvo u Maksimirskoj ulici, te bio raspoređen na aerodrom Lučko, u jato za tzv. obranu grada Zagreba.

Obrana grada Zagreba?

Da, da, trebali smo braniti Zagreb od savezničkih bombardera, koje se, usput, nije moglo ni prebrajati kada su prelijetali Zagreb na putu za Njemačku. Na sreću zapovjednik Lujo Bencetić otvoreno nam je rekao da ih se ne napada, jer bi tek tada došlo do bombardiranja Zagreba. Što ja znam, valjda zbog politike, kad bi se bombarderi pojavili mi smo se morali dizati u zrak Kružili smo, malo se zafrkavali, ali ni blizu tih bombardera. I tako skoro svaki dan (smijeh).

Zafrkavali ste se?

Ma znate što, bez obzira na rat bio sam neizmjerno željan letenja! Tako je to trajalo sve do 7. svibnja. Navečer 6. svibnja zapovjednik nam je priopćio da je sve gotovo, da su partizani na Savskom mostu i da smo izgubili rat. Pokazao nam je avione i rekao da možemo kud god tko hoće. Propaganda je bila grozna - govorilo se da partizani strijeljaju sve. Odlučili smo da avionom pređemo u Italiju i tamo se predamo saveznicima. Ujutro 7. svibnja nas dvadesetak s dva transportna aviona Ju-34 to je i učinilo.

Došli ste do Italije?

Da, i završili u izbjegličkom logoru. U logoru smo proveli godinu i pol, a gdje u kojem mjestu - ne znam. Promijenio sam nekoliko logora. Sjećam se samo da je jedan bio na Siciliji. Zanimljivo je da nam se tu jednog dana pridružio i moj bivši zapovjednik Dukovac, koji je u međuvremenu postao zapovjednik zemunskog aerodroma u, tada već, Jugoslaviji.

Mato Dukovac?

Da. Isto tako je prebjegao avionom. Kad je prebjegao na rusku stranu, nije im rekao tko je, a ruske i jugoslavenske tajne službe već su počele "kopati" po njemu. Shvatio je da će ga uhititi, te je opet prebjegao.

Kako je taj susret iz¬gledao?

Prije svega bili smo iznenađeni i isprva malo rezervirani prema njemu. Iako smo dotad bili i bijesni na njega jer je prebjegao bez najave, zbog čega su nas bili poslali u rovove u kojima su neki i poginuli. No, na kraju, bilo nam je ipak drago što vidimo starog kolegu. Potom smo ga stali obasipati pitanjima gdje je bio, što je radio, što se događa vani... Nastavili smo, eto, zajednički dijeliti breme logoraškog života.

[Roy]

Kako ste se vratili u Zagreb?

U te izbjegličke logore dolazili su jugoslavenski agenti i vrbovali ljude za povratak. Tada se, očito, razmišljalo na način - tko je izbjeglica, ujedno je i neprijatelj, pa ako bude manje izbjeglica, bit će i manje neprijatelja. Svašta su ti agenti obećavali, raj na zemlji, a kad su čuli da smo piloti, odmah je bilo: "Ta Vas trebamo, Jugoslavija nema pilota, učit ćete mlade pilote."

Što ste vi učinili?

I nas dvije budale se javimo. To je bilo krajem 1947. godine. Prevezli su me u Zagreb, prvo u sabirni logor na današnjem autobusnom kolodvoru i "lijepo" ispitivali svaki dan. Nakon nekog vremena, prebačen sam u Petrinjsku, u zatvor i opet ispitivan. Znate ono: "Ajde ustašo, reci ti nama..." Njima je svaki Hrvat koji nije bio u partizanima bio ustaša.

Koliko je to trajalo?

Negdje oko mjesec dana, a onda su me pustili. Jedino što sam dobio jednog agenta koji nije imao ime, nego broj, s kojim bih morao razgovarati svaki put kad bi me nazvao.

Što je bilo s obećanjima da ćete učiti mlade pilote?

Ništa! Javljao sam se na svaki natječaj, slao molbe, odgovor ne bih ni dobio ili bi me pak obavještavali da je sve popunjeno. Nisam mogao dobiti posao, jer uz molbu je trebalo napisati i životopis. Nekako sam se snalazio sve do početka formiranja TV Zagreb. Tamo sam radio na scenografiji, ali mjesec po mjesec, na ugovor. Jako sam se trudio raditi sve maksimalno dobro, da nikome ne dam povoda da me otpusti. Tek nakon nekoliko godina, točnije 1960., dobio sam stalni posao, na kojemu sam ostao do mirovine 1982.

Kakav je danas vaš odnos prema NDH, Jugoslaviji, Republici Hrvatskoj? Ipak ste prošli kroz četiri države.

Da, stvarno četiri! (smijeh) Otišao sam se boriti kao Hrvat. Bio sam sretan što je Hrvatska dobila državu i što se napokon odvojila od Kraljevine Jugoslavije. Ma što sam ja tada znao o ustašama i komunistima... U vojsci i ratu nije bilo vremena za razmišljanje o politici... Bio bih sretan što slijećem u jednom komadu. U Jugoslaviji sam šutio i, eto, opet sam u Hrvatskoj. Stvarno sam sretan zbog toga.

[croviking]

HRVATSKA RATNA MORNARICA obnovljena je nakon osam stoljeća, pod izključivim hrvatskim vrhovničtvom, dne 11. travnja 1941. kada je tadašnji general Slavko Kvaternik postrojio Zapovjedničtvo ratne mornarice u okviru Ministarstva hrvatskog domobranstva te kapetana Đuru Jakčina promaknuo u čin kontraadmirala i imenovao zapovjednikom hrvatske ratne mornarice. Prigodom prisege prve Hrvatske državne vlade, Poglavnik dr. Ante Pavelićje također naglasio da se hrvatsko domobranstvo »sastoji od kopnene, zračne i pomorske vojske«. Nametnuti Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. međutim su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ugrabili njenujadransku obalu od Nina do Omiša, uključujući gradove Šibenik i Split te sve otoke osim Paga, Hvara i Brača. Isto tako je Italija prisvojila Boku Kotorsku. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostala je obala Hrvatskog Primorja, osim Sušaka i Bakra, te ona od Omiša do uključujući Dubrovnika. Rimskim ugovorima Nezavisna Država Hrvatske morala je izjaviti da ne će držati ratne mornarice; već samo manje jedinice za rizničarsku (financijsku) i redarstvenu službu. Fašistička Italija, s 260 ratnih brodova s ukupno 580 000 tona i 1500 zrakoplova, bojala se prevlasti Hrvatske na Jadranu!... Međutim Nezavisna Država Hrvatskaje ipak po malo postrojavala svoju ratnu mornaricu. U Zakonskoj odredbi o hrvatskoj državnoj vladi od 24. VI. 1941. i dalje se spominje »pomorska vojska« u sastavu hrvatskog domobranstva. Uzprkos prosvjedima Talijana uzpostavljena su po malo god. 1941. Obalna zapovjedničtva u Selcu, Makarskoj i Dubrovniku. Koncem 1941. započelo se s postrojavanjem pomorskih Škola u Sisku i Brodu na Savi te pirotehničkih odjelaka (za eksplozive) u Petrovaradinu i Kamenici na Dunavu. Osnovana je Riečna flotila koja je koncem god. 1942. dobila dva monitora (riečne topovnjače), Sava i Drava, koji su u travnju 1941. bili potopljeni kod Zemuna i onda izvadeni i popravljeni.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić posjetio je hrvatske borce na Iztočnom bojištu početkom listopada 1942. Na slici ga vidimo na jednom hrvatskom brodu, u Mariupulu na Azovskom Moru, okruženog
hrvatskim pomorskim častnicima i dočastnicima koje je odlikovao zbog brojnih junačkih djela. Oni nisu išli na Iztočno bojište iz mržnje prema nikome niti iz osvajačkih težnji - već samo zato da očuvaju hrvatsku pomorsku tradiciju koju je uhinbeni saveznik« s onu stranu Jadrana htio nepravedno uništiti.
Kako ne bi ugasla hrvatska pomorska tradicija ratne mornarice, odlučeno je da se postroji Hrvatska pomorska legija na Iztočnom bojištu te daju se izkoristi za vježbanje hrvatskih mornara u suvremenom pomorskom ratu. Proti tomu Talijani nisu ništa mogli poduzeti i dne 21. srpnja 1941. krenulaje prva skupina hrvatskih mornara iz Zagreba na Crno More (u Varnu, Bugarska). Na čelu Hrvatskog pomorskog sklopa stajao je kapetan bojnog broda Andre Vrkljan. U pet skupina stiglo je tiekom god. 1941./ 1942. ukupno oko 450 hrvatskih pomorskih častnika, dočastnika i mornara na Iztočno bojište. Nakon temeljitog vježbanja u Varni, polovicom rujna 1941. prva skupina hrvatskih mornara krenula je u Nikolajev na rieci Bug, ujužnoj ukrajini.

[croviking]

Sovjetski Vojeno-morski flot (VMF) na Crnom Moru imao je posvemašnju nadmoć nad neznatnim rumunjskim, njemačkim i sada malim hrvatskim pomorskim snagama: Crnomorska flota sastojala se od jednog bojnog broda, jednog rnanjeg nosača zrakoplova, jednog težkog i tri laka krstaša, 6 razarača, 50 podmornica i oko 200 raznih manjih jedinica te oko 400 zrakoplova. Ovi brodovi uglavnom su se nalazili u kavkazkim lukama, a nešto u obkoljenoj tvrđavi Sebastopol na Krimu. U početku se im suprotstavljala samo Rumunjska kraljevska ratna mornarica sa svoja 4 razarača, 3 torpiljerke, jednom podmornicom i 40 manjih jedinica. Madžari su poslali Dunavom nekoliko riečnih topovnjača i brod Ungvar, a Niemci tek u proljeće 1942. šest podmomica i 16 brzih torpednih čamaca.
Kad su početkom 1942. Sovjeti počeli napredovati iz Kerča uzduž Arabatskog Zemljouza na krimskoj obali Azova, hrvatski mornari u Geničesku ukopali su se za obranu. Oni su neprekidno morali i tući led oko svojih 45 brodića kako ih led ne bi zgnječio. Skupina u Jalti popravilaje nekoliko strojnih čamaca i vršiia sve do pada Sebastopola predstražarsku službu, krčila i postavljala mine i održavala lučke prepreke. U ožujku 1942. stigla je i treća skupina od i 00 hrvatslah motnara iz Domovine u Geničesk i tako je broj boraca porastao na 320. Nakon odtapanja Azova, u proljeće 1942., Sklopje dobio zadatke osiguravati obalu u dužini od 400 km od Geničeska do Taganroga, krčiti i polagati mine te održavati plovne puteve i prievoz. Sve se to vršilo s dotrajalim strojnim ribarskim brodovima naoružanim strojnicama. U travnju 1942. poslano je daljnjih 40 mornara u Feodoziju na Krimu za održavanje lučkih uređaja. U svibnju 1942. flotila od šest hrvatskih brodića sudjelovala je u ponovnom osvajanju iztočnog Krima i Kerča. U lipnju 1942. stiglaje iz Domovine u Mariupol na Azovu četvrta skupina od 120 pripadnika Sklopa. Dne 19. 4. položene su pred Geničeskom mine i nastavilo se s osiguravanjem Jalte. Sklop je preuzeo osiguravanje luka Krivaja Kosa, Buđenovka, Mariupol, Staraja Jalta, Petrovsk; Berđansk i Nogajsk pred kojima su vršene neprekidne noćne obhodnje: Hrvatskejedinice, naoružane samo s po jednom lakom strojnicom od 7,62 mm, bile su sada često napadane od sovjetskih zrakoplova. Uskoro je Sklop primio 9 zaplienjenih strojnih čamaca za krčenje mina tako da je pod znakom Hrvatske pomorske legije plovilo svega 55 jedinica. Služba sigurnostije savršeno vođena sve do zauzimanja azovskih obala u jesen 1942. Odjeli za čišćenje mina djelovali su sve do zamrznuća mora. Hrvatskejedinice su osim toga prevozile ratno tvorivo iz Mariupola u Taganrog, Azov, Jejsk, Ahtari i Ačujev. Jedna je skupina, zbog dizanja potopljenih brodova, poslana u Temriuk na kavkazkoj obali. Početkom prosinca 1942. svih 450 častnika, dočastnika i mornara otišlo je na odmor i preustrojstvo u Varnu.
Nakon kraćeg odmora hrvatski mornari upućeni su u Njemačku na razne izobrazbene i tehničke tečajeve (strojarske, krugovalničarske, oružarske, minerske, topničke, signalne, meteoroložke, navigacione, zdravstvene i gospodarske). Nakon završenih viših i nižih tečajeva, Hrvatska pomorska legija predstavljala je jedinicu
izvanredne vriednosti u borbenom, moralnom, vojničkom i tehničkom pogledu.
Početkom 1943. stiglaje i peta skupina od 150 hrvatskih mornara tako da je sada crnomorski Sklop brojio oko 600 boraca. Do sredine iste godine Hrvati su primili 12 lovaca na podmomice građenih u crnomorskim brodogradilištima. S njimaje postrojena 23. flotila lovaca na podmornice - Uj. (Unterseebootjaeger) Flotille 23. Hrvatski lovci na podmornice bili su označeni brojevima Uj.
2301 do Uj. 2311 te Uj. 2314. Bili su to brodići uzorka KFK od po 110 tona, 24 metara dužine, a bili su naoružani s 4-6 protizrakoplovnih topića od 20 mm te podvodnim minama od po 150 kg. Posada im je iznašala svakome po 15 ljudi, a razpolagali su i s prislušnim spravama za podmornice uzorka Sonar: Daljinski doseg iznašao im je 1200 milja (2150 km), a brzina 9 čvorova na sat.
Hrvatski pomorski sklop na Crnom Moru je također imao nekoliko čistača mina uzorka RA (Raeumboote), među njima RA 51, od 125 tona i s posadom od 34 mornara. Hrvatska 23. flotila lovaca na podmornice djelovala je godinu dana na zapadnom dielu Crnog Mora, od polovice god. 1943. do 16. svibnja 1944., kada su brodovi predani Niemcima. Onaje osiguravala konvoje do stotinu brodova na plovitbi duž bugarske, rumunjske, ukrajinske i krimske obale - sve do Bospora i obratno. Danima i tjednima na moru, bez prekida i odmora, posade su stekle veliko izkustvo i ugled tako da je Hrvatska flotila postala pojam i kod prijatelja i kod neprijatelja. Skoro nije bilo putovanja, a da hrvatski brodići nisu bili napadnuti, bilo iz zraka, bilo izpod mora. Potopili su najmanje 7 neprijateljskih podmornica i oborili 20-30 sovjetskih zrakoplova. Nije izgubljen nijedan hrvatski brod, a ljudski gubitci bili su neznatni unatoč tolikim borbama, što dokazuje vrlo vješto vodenje podhvata. Osim redovih operacija, hrvatski brodovi Uj. 2309 i 2305 te RA 51 vodili su kroz minska polja bugarske brodove Milka, Marcia i Bella Citta iz Konstancije u Rumunjskoj do Bospora u Turskoj, sa židovskim izbjeglicama koji su se spašavali od nacista pod zastavom Rumunjskog crvenog križa.
U ožujku 1943. dodieljenje Hrvatskoj pomorskoj legiji i Sklop obalnog topničtva od 400 ljudi, s dvie bitnice od 88 mm. Tako je broj hrvatskih mornara na Crnom Moru porastao na oko 1000. Nakon sovjetske protiofenzive ujužnoj Ukrajini, topnički
sklop povlačio se od Taganroga prema Krimu, kao zalaznica. Postigao je brojne uspjehe u potapanju brodova za izkrcavanje i drugih ciljeva: Studenog 1943. premješten je u Split.
Nakon kapitulacije Italije, ujesen god. 1943., pristupilo se oblikovanju Hrvatske ratne mornarice na Jadranu. Njezinim zapovjednikom imenovanje doadmiral Edgar Angeli kojega je u jeseni 1944. zamijenio doadmiral Nikola Šteinfl, ujedno i ministar Hrvatskih oružanih snaga do kraja rata.
Postrojena su zapovjednićtva Hrvatske ratne mornarice u Splitu i Šibeniku, a nakon povratka Hrvatske pomorske legije s Crnoga Mora, postrojene su u Trstu; koncem kolovoza 1944., i Hrvatske plovne snage na Jadranu pod zapovjedničtvom kapetana bojnog broda viteza Andrije Vrkljana.
U Trstu je postrojena Flotila strojnih torpiljarki koja je imala 12 brzih torpednih čamaca uzorka M.S. od 63 tone (T.1 do T. 12, kasnije T. 101 - T. 112). One su imale posadu od 14 momaka, dva pnotizrakoplovna topa od 2Đ mm i dvie torpedne cievi. Dodana su im dva prateća broda te parna torpiljarka TA. 48 (biv. jugoslavenska T.3)
od 262 tone, 52 mornara posade, dva topa od 7,6 cm i dva protizrakoplovna od 20 mm. Prema britanskom priručniku German Surface vessets od T. Lentona (Macdonald, London 1966), hrvatskoj mornarici pripadala je i bivša jugoslavenska škoiska krstarica Dalmacija (kasnije talijanska Cattaro) od 2370 tona, 300 momaka, šest topova od 8,3 cm, cetiri od 4,7 i 4 od 20 mm.
Britanci su u Brindisiju i Bariju u Italiji imali pet flotila bizih torpednih čamaca i topovnjača uzorka Farmaile-D i Vosper (20., 28., 56., 57. i 60. flotila) s nekih 50 jedinica koje su imale svoje izbočene baze i na Visu te vršile napadaje na uglavnom njemačku plovitbu uzduž hnratske obale s prilienim uspjehom. Hrvatske plovne snage na Jadranu nisu imale većih sukoba - osim što su britanski brzi čamci MTB 226 i 228 potopili kod otoka Silbe u noći od 22. XII. 1943. staru krstaricu Dalmaciju, tada s njemačkom posadom. Oko 20. VI. 1944. brzi čamci 56. britanske flotile napali su u Kvarneru hrvatsku strojnu torpiljarku T.7, koja je bila oštećena te se nasukala, a i nakon toga bila pod neprijateljskom vatrom te je veći dio njezine posade stradao. To je bio jedini pomorski sukob hrvatskih snaga na Jadranskom moxu tiekom rata. Dne 20. II. 1945. u Trstu je bombardirana hrvatska parna torpiljerka TA 48.
Jedan dio hrvatskih mornara u Trstu prešao je u I. udarnu diviziju zadržavši svoje mornarske taborske kapice i sudjelujući u kopnenim borbama. U Trstu je u travnju 1945. bilo nekih 600 mornara Hrvatskih plovnih snaga na Jadranu. Oni su se dne 29. IV. 1945. spremali napustiti luku, ali su bili napadnuti od partizana. Tada su zaposjeli napušteni njemački razarač TA 43 (biv. jugoslavenski Beagrad odnosno tal. Sebenico) od 1210 tona i njegovim topovima ušutkali partizane. Jedan dio hrvatskih mornara ostao je odsječen ujednoj vojarni te je pružao odpor do kraja. Nakon što su kapetan Stevo Oršanić i jedan dočastnik vezani bombama - plivajući roneći satima - otvorili put na lučkim barikadama, mogle su izploviti hrvatskejedinice te se predati saveznicima u Ankoni. Jedna jedinica predala se na ušću Tagliamenta u Jadran.
Hrvatska ratna mornarica, iako malena brojem, častno je izpunila svoju ulogu u redovima Hrvatskih oružanih snaga.

[zacky]

Znači kod Genove je potopljen Dubrovnik,ako je ovo bio Beograd.

[siniša]

ulićne borbe u staljingradu su vrlo poučne i ogledni su primjer za kasnijui naćin upotrebe snaga u uvijetima gradske borbe.staljingradska bitka se pročava u vojnim školama,samo kao i u svakoj školi i tamo imi zjakanja kroz prozor i sjedenja na ušima.važno da si atletičar i znaš puno viceva .

[siniša]

hvala croviking moram čekat prijatelja da mi to skine jer neznam sam pa ču sad naučit.

[morlak]

ima toga na mreži ko u priči npr.
www.15jg52.com/history.htm

[fiktoriuss]

Narednik Dragutin Podobnik

Bio je nositelj Ritterkreuza i pripadnik 369 Brigade (Hrvatska Legija).

Narednik Dragutin Podobnik je jedan od najistaknutih Hrvatskih borca 2 svjetskog rata. Od 1941 je sudjelovao u mnogim bitkama s partizanim i crvenom armijom na istocnom bojistu. Zbog hrabrosti i sposobnosti bio je jako cijenjen od casnika OKW-a, (Oberkommando der Wehrmacht) glavnog zapovjednistva.
Nagradjen je s Ritterkreuzom 2 klase 24.09.1942 godine za mnoge akcije u Ukrajini tjekom ljetnog napredovanja, posebice za akcije „proljet kultura“ u Kolhoz borbi koja je trajala cijelu noc i bila je borba prsa na prsa.

27.09.1942 369 brigada stigla je u Stalingrad.

16.10.1942 Dragutin Podobnik je nagradjen s Ritterkreuzom 1 klase. Ritterkreuz mu je osobno dodjeljen od Generala Sanne-a. Ritterkreuz 1 klase je dobio za uspjesnu akciju koja je bila 30.09.1942. Podobnik i 18 njegovih suborca su infiltrirali jednu stratesko vaznu poziciju postrojbi crvene armije u tvornici „Crveni Oktober“. Tom akcijom razbijene su sovjetske snage na tom podrucju unatoc njihovoj visebrojnosti. Tvornica je poslje predana 54 regimentu. Podobnik i pribadnici osvojili su tri protivnicke artiljerije, dva minobacka gnjezda i jedno strojnicko gnjezdo s „maksim“ strojnicom. Uz to je protivniku oduzeto mnogo ostalog rucnog oruzija i municije. Sve to su uspjeli sa samo trojicom ozljedjenih.

Nazalost Narednik Podobnik se nije vratio iz Stalingrada. Nepoznata je njegova sudbina. Nezna se jel poginuo ili je ubijen tek u sovjetskom zarobljenistvu

[fiktoriuss]

groblje u rusiji

[siniša]

fiktoriuss kaže:

Narednik Dragutin Podobnik

Bio je nositelj Ritterkreuza i pripadnik 369 Brigade (Hrvatska Legija).

Narednik Dragutin Podobnik je jedan od najistaknutih Hrvatskih borca 2 svjetskog rata. Od 1941 je sudjelovao u mnogim bitkama s partizanim i crvenom armijom na istocnom bojistu. Zbog hrabrosti i sposobnosti bio je jako cijenjen od casnika OKW-a, (Oberkommando der Wehrmacht) glavnog zapovjednistva.
Nagradjen je s Ritterkreuzom 2 klase 24.09.1942 godine za mnoge akcije u Ukrajini tjekom ljetnog napredovanja, posebice za akcije „proljet kultura“ u Kolhoz borbi koja je trajala cijelu noc i bila je borba prsa na prsa.

27.09.1942 369 brigada stigla je u Stalingrad.

16.10.1942 Dragutin Podobnik je nagradjen s Ritterkreuzom 1 klase. Ritterkreuz mu je osobno dodjeljen od Generala Sanne-a. Ritterkreuz 1 klase je dobio za uspjesnu akciju koja je bila 30.09.1942. Podobnik i 18 njegovih suborca su infiltrirali jednu stratesko vaznu poziciju postrojbi crvene armije u tvornici „Crveni Oktober“. Tom akcijom razbijene su sovjetske snage na tom podrucju unatoc njihovoj visebrojnosti. Tvornica je poslje predana 54 regimentu. Podobnik i pribadnici osvojili su tri protivnicke artiljerije, dva minobacka gnjezda i jedno strojnicko gnjezdo s „maksim“ strojnicom. Uz to je protivniku oduzeto mnogo ostalog rucnog oruzija i municije. Sve to su uspjeli sa samo trojicom ozljedjenih.

Nazalost Narednik Podobnik se nije vratio iz Stalingrada. Nepoznata je njegova sudbina. Nezna se jel poginuo ili je ubijen tek u sovjetskom zarobljenistvu

to znači da su naši bili face u staljingradu.

[Roy]

siniša kaže:

to znači da su naši bili face u staljingradu.

Izgleda da jesu. Meni je zanimljivi ovaj podatak koji sam našao ovdje:

On the 16th of January 1943, the Soviets launched an attack from three sides of the Croatian positions. They were pushed several streets back and a group led by Lt. Fiember was cut off. Under heavy attack, this group ran out of ammunition and was later over-run. Lt.Colonel Kuhlwein attempted to save young Fiember and his men by counter-attacking, but all of the men of this attack were killed, including Lt.-Colonel Kuhlwein. Lieutenants Zubcevski, Korobkin and Vadlja, with a few surviving soldiers, continued to battle against this Soviet attack and soon all three were seriously wounded.

[fiktoriuss]

sa ruske stranice

[siniša]

koja je najbolja knjiga,sa najviše podataka ali ne ono opčenito nego baš o našima sa detaljima ako postoji,baš me interesira.