PTSP
(Privatne Tehnike Satirovog Proricanja / Prijevoz Tramvajski Sposobnog Putnika)
Mnogi se kunu u uspješnost proricanja prema snovima koji se usnu.
Svašta!
Opisati ću vam nešto mnogo uspješnije.
Do sada, a to je već poprilično dugo, najuspješnija tehnika proricanja mi je bila proučavanje mojih radnodnevnih postupaka u prvih pola sata od ustajanja do buđenja. Svakog radnog dana imam cca pola sata vožnje tramvajem do posla, dakle pola sata za razmišljanje o prvih pola sata. Vikendom i blagdanom mogu si priuštiti i nešto više vremena, no to uopće ne činim.
Da ne bi netko, možda, pomislio da se zajebavam?
Dakle, kad uđem u tramvaj i izborim svojih cca od 400 do 2500 cm kvadratnih tla, manje više nepravilnog obilika (nepravilnost mi je od pive, a promjenjivost veličine ovisi o gužvi u tramvaju), mogu se prepustiti omiljenom proricanju.
Prvo čega se moram prisjetiti je to - da li sam ugasio drugu cigaretu. Prvu nisam, to znam. U WC-u imam pepeljaru tipa kineskog, staru, pokvarenog mehanizma, pa moram podići poklopac da bih i pepeo otresao, a kamoli ne cigaretu na kraju ubacio. Upravo da i ne spustim njen poklopac nazad, nema zime, tj. požara. Toliko je pepela uvijek u njoj da opušak nema šanse preživjeti, a pogotovo narasti u pravu vatricu. Stoga je ona druga cigareta puno zanimljivija za testiranje mojih proricateljskih sposobnosti. Ona se dimi dok se oblačim, pa ne mogu stalno biti uz nju. Da li sam nju ugasio? Eh, kad bih znao, ne bih morao proricati da li ću naricati kad se vratim doma s posla. Sama tehnika proricanja za ovaj odgovor ponajviše se bazira na količini pepela i opušaka koja je mogla ostati od sinoć, količini papira koju sam ostavio u blizini, te da li sam prozor ostavio otvoren ili ne.
Kad je prva faza jutarnjeg mi buđenja gotova, pokušavam dokučiti što me na poslu čeka. Za točan odgovor na to pitanje od izuzetne je važnosti da li sam popio jutarnju kavicu ili ne. Ne gatam iz taloga, ta niste valjda na to pomislili, nego je bitan kofein. Ako njega nema, ni kofedon ne pomaže. Dakle, ako me kofein podsjeti na ono što mi je jučer ostalo za učinit sutra, velika je vjerojatnost da će to zaista i ostati za sutra.
Nakon što sam uspješno pregurao dvije najbitnije, poslije one najbitnije stvari u mom jutarnjem življenju (WC, valjda ste shvatili), mirno se prepustim promatranju okoline i proricanju što će se dogoditi oko mene. Npr., onaj babac se nešto meškolji na sjedalici, moglo bi se dogoditi da sjedalica uskoro ostane prazna. Najuspješniji proricatelj koji stoji, pa još ako je i fizički podlaktan, ima najveće šanse potrefiti momenat kad će moći sjesti. Svi ostali mogu mu, eventualno…
…sjesti u krilo.
Tja, ne znam zašto, no neke stvari su, ipak, u tramvajima zabranjene.
Dakle, kad ulovim, a ulovim, mogu se prepustiti ugodnijim proricanjima tipa: da li će propuh onom komadu zadići suknjicu ili će to morati sama učiniti. To pak, proričem na temelju veličine suknjice, materijala od kojeg je sačinjena, siline mogućeg propuha i pogleda kojeg mi komad uzvraća. Naročito je bitan onaj pogled neposredno prije same akcije.
Da ne bi netko pomislio da nisam kavalir?
Prepustim ja sjedalicu, naročito ljeti, naročito dekoltiranom komadu. Ako me ispravno pogleda.
Ako smo obadvoje, a ja inače jesam, parlamentarno orjentirani, pa mogu joj i iznajmiti svoje krilo.
Tramvajska karta nije obavezna.
Tarot nije potreban.
Ionako svi u tramvaju mogu proreći što će se dogoditi.
(Hvala Šefu dragome što ima razumijevanja za takve dane!)
Mnogi gube dragocjeno vrijeme u tramvaju na proricanje da li će stići na vrijeme na posao. Meni takovo što ne pada niti na kraj pameti, jer znam da je to u jednu ruku nemoguće. U drugu ruku, znam da nikad nije kasno, ako se stigne na vrijeme.
Omiljena mi je zabava s proljeća - ne pomaknuti kazaljke na satu i nevino promatrati, ispod oka naravno, face oko sebe dok tobož nervozno gledam na sat. Inače mi sat ide barem dvije-tri minute naprijed. To je, ipak, uvjerljivije.
Najvažnije mi je od svega, proreći si da li će me na ulazu u tvornički krug uopće pustiti unutra. Stoga koristim tehniku usporavanja koraka, proporcionalno približavanju porti. Ukoliko vidim neke ljude pokraj porte sa čudnim balonima u ruci, bolje mi je okrenuti se i vratiti se doma.
Do sada, a to je već i predugo, uspješno sam vršio ovu vrstu proricanja. Bojim se da bih, po zakonu vjerojatnosti, mogao uskoro kiksati.
Mnogi u mojoj firmi već jesu.
Slijedi tehnika proricanja koju nazivam telefon. Ukoliko mi u prvih pet minuta telefon ne zazvoni, (ma već pogađate i vi, zar ne?), nije me šef vidio da kasnim. A, ako kojim lijepim slučajem telefon ne zazvoni još desetak minuta, mogu si proreći, pa tako, malo mirniji radni dan.
Poslijepodnevne i večernje dogodovštine su u izravnoj vezi sa onim što mi se dogodi unutar radnog vremena. Naime, (to sigurno vi nećete pogoditi!), što mi je lošiji radni dio dana, to je onaj dio poslije - bolji.
Za događaje u slobodno vrijeme ne vršim nikakva proricanja!
U slobodno vrijeme i ružni događaji su lijepi.
P(ohlepa).S(atirova).:
Pažljivom čitaocu sigurno nije promaklo, (a zbog onih nepažljivih naknadno pišem), da nisam opisao, za ovaj veleljudigrad zvan metropola, najbitnije od svih bitnih jutarnjih proricanja. Ujedno i najpopularnije. A, to je: da li će, kad će i što će od javnog prijevoza doći.
Neću taj dio besplatno niti opisivati!
Taj dio život znači!
Kad razradim svoju tehniku proricanja do kraja, biti ću najbogatiji čovjek u Zagrebu. Ljudi će mi poklanjati svoje automobile, (automobilski dio prometa čak niti meni nije predvidljiv) samo da im velim što će se s tramvajima i autobusima ZET-a događati!
Za sad, vama forumašima po vezi, reći ću samo to da je do sada moja tehnika proricanja polučila izvanredne rezultate!
Naime, još nisam nikada dobio otkaz zbog zakašnjavanja na posao.
Linearni mod
