Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[prilika]

Ne znam kako nekome nije neugodno takve stvari govoriti meni koja sam ostala sa 35 godina bez mame koja je imala 68 godina. Kada je moja baka umrla u 91 godini života prije 11 godina nitko se nije rugao. Nisu niti bili na bakinom ispraćaju jer je baka umrla u 8.mjesecu kada su oni svi valjda bili na moru. Sada kada je moja mama umrla ja mogu nabrojati samo četvero ljudi koji su se pristojno ponašali prema meni nakon što je moja mama umrla. S njima bi jedino mogla otići na groblje. To su stariji ljudi, ali su korektni. Naravno i mamine dobre kolegice sa posla u Imunološkom zavodu su bile uvijek korektne prema meni. Objavili su i mami posljednji pozdrav u Večernjem listu. Ma ja sam jako zahvalna maminim kolegicama sa posla. Moja najbolja prijateljica i vršnjakinja me samo zlobno iskorištavala, pogotovo jer je valjda osjetila da sam ranjiva jer sam ostala bez mame i bolje se osjećam u društvu. Njena mama je dobro, pa ona to valjda ne može razumjeti. Nisam više sa njom u kontaktu jer mi se ne želi javiti. Možda je i bolje tako. Samo mi probleme stvara.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[Majaa72]

Prilika nemoj dozvoliti da te netko iskorištava, tvoju dobrotu ili priliku. I makni tu rodbinu od sebe, očito da nisu sasvim čisti ako se ne znaju ljudski ponašati u takvim situacijama.
U tugujućim situacijama najbolje je (pretpostavljam) naći zanimacije, obaveze. Maknuti sve negativne ljude. Okružiti se pozitivnim osobama. Naći hobije, posao... Čitati knjige, bilo što da dani prođu okupiraniji

[HYPNOSE1]

Nova sam na ovom forumu, ali jednostavno ne mogu dalje..naime prije skoro 2 mj.umro mi je muž i ostala sam sam sama s dvoje djece od 5.i 10 god.Sve se desilo jako brzo i neočekivano,tako da još nisam ni svjesna svega.Imali smo dobar brak pun ljubavi i razumijevanja i sad kad smo mogli uzivati ovo nas zadesi..neznam kako dalje,nemam volje..

[zoki89]

Žao mi je što si to doživjela. Ako ti bude teško i poželiš pričati s nekime, slobodno mi se u bilo koje vrijeme javi privatnom porukom. I sada sam ti poslao jednu.

Osjećati se usamljeno, tužno i bezvoljno jedno razdoblje i to ne možeš spriječiti. Svoje emocije moraš izraziti da bi uspješno nastavila sa životom. Iako su ti djeca još mala, pričaj otvoreno sa njima, jer prepoznaju kada se osjećaš loše. Mogla bi pogrešno protumačiti ako te uvijek ne razumiju, ili se loše osjećati jer ti ne mogu pomoći. Komunikacija će vam svima pomoći. I pričaj im o ocu kada to požele. Neka imaju uvid u to da je bio dobra osoba i da vas je sve volio.

Najbolje što sada možeš učiniti jest da se okružiš dobrim ljudima koji ti mogu biti podrška. Ne srami se tražiti pomoć kada zapneš.

[morcego]

Zanima me ima li vas još koji doživljavate nešto ovakvo: dakle, uvjerljivo najveća (i jedina, srećom) tragedija koja mi se dogodila u životu bila je smrt najbolje prijateljice. Ne moram opisivati osjećaj, s obzirom na to da smo na za to predviđenu potforumu, mislim da je u potpunosti jasno.

Od tada je prošlo sedam godina i ja zbilja svaki dan mislim na nju i na dan kad se to dogodilo. Ne drži me više aktivno neka tuga, više sreća što sam je uopće imala priliku upoznati, ali i dalje svaki dan mislim na nju.

Ono što me zanima događa li se vama, a što sam primijetila da se događa meni jest sljedeće: naime, ja očito svoju odraslu dob dijelim na prije i poslije tog datuma kad je dotična cura umrla. I ne samo to, nego sam nedavno primijetila da kad npr. vidim napisan neki datum (recimo na forumu ili ako u seriji piše npr. "19.8.2009." ili što god), ja nesvjesno razmislim je li to prije ili poslije nego što se to dogodilo.

Eto, samo me zanima ima li još netko da to radi. Ne znam, kao da sam si život podijelila na dva života i sve živo trpam u kontekst toga, ali zbilja nesvjesno. Očito me prilično obilježilo i više nego što sam svjesna toga...

[MrsWallace]

Nisi jedina, cijelo vrijeme smještam random datume na lentu. S tim da ja imam problem dobrog pamćenja općenitih datuma, pa se tako sjećam kad je tata shvatio da je bolestan, kad je krenuo na prvu kemoterapiju, bla, bla, bla, tako da imam nešto više točki od tebe.

Nego, došla sam ovdje po jedan savjet. Prije kojih tjedan dana sam izgubila brata koji mi je bio sve na svijetu, oba roditelja zajedno nisam voljela koliko tog čovjeka. Njegova smrt je krivica druge osobe, koja je trenutno živa, zdrava i bez ijedne ogrebotine, a mene samo proganja neopisiva želja da mu slomim sve udove i smrskam facu. Vjerujem da je to neko potiskivanje tuge i zamjene spomenutog osjećaja ljutnjom, agresivnošću, čime li već, ali ne mogu si pomoći.

Doista me strah same sebe, najviše toga da u neko gluho doba noći ne sjednem u auto i nešto napravim tom čovjeku. Uhvatim se u mislima kako mu rezuckam prstić po prstić, ali onda shvatim da ubijanje ubojice mene čini istim šljamom, samo što ne znam kako smiriti tu ljutnju... Užasno me muči to što ne plačem, a tužna sam, uspomene na brata su predivne, ali trenutno nisu tople kao što su bile one koje sam oživljavala nakon gubitka tate. Možda odgovor leži u činjenici da sam oca izgubila prije tri godine, pa sam potrošila tu vrstu emocija proteklih godina na njega i sad ih više nemam za buraza? Ne znam, vjerojatno je ovo smiješna teorija.

Neka mi netko kaže nešto razumno, bilo što, pliz.

[Almost Rosey]

MrsWallace kaže:

Nego, došla sam ovdje po jedan savjet. Prije kojih tjedan dana sam izgubila brata koji mi je bio sve na svijetu, oba roditelja zajedno nisam voljela koliko tog čovjeka.

Žao mi je. Jako mi je žao.

Njegova smrt je krivica druge osobe, koja je trenutno živa, zdrava i bez ijedne ogrebotine, a mene samo proganja neopisiva želja da mu slomim sve udove i smrskam facu. Vjerujem da je to neko potiskivanje tuge i zamjene spomenutog osjećaja ljutnjom, agresivnošću, čime li već, ali ne mogu si pomoći.

Normalno je da te kod takvih događaja preplavljuje ljutnja prema osobi koju držiš odgovornom toliko da 'maskira' sve ostale emocije.

Doista me strah same sebe, najviše toga da u neko gluho doba noći ne sjednem u auto i nešto napravim tom čovjeku. Uhvatim se u mislima kako mu rezuckam prstić po prstić, ali onda shvatim da ubijanje ubojice mene čini istim šljamom, samo što ne znam kako smiriti tu ljutnju...

To su misli. Samo misli. Misli nikome ne mogu nauditi. Pokušaj ostati s tim mislima, ne bježati od njih, pokušaj razmišljati o tome, biti s tom ljutnjom, osjetiti je, ma kako teško bilo. Misli i emocije nisu loše jer ne mogu nikome nauditi, one ne mogu ništa učiniti.

Užasno me muči to što ne plačem, a tužna sam, uspomene na brata su predivne, ali trenutno nisu tople kao što su bile one koje sam oživljavala nakon gubitka tate. Možda odgovor leži u činjenici da sam oca izgubila prije tri godine, pa sam potrošila tu vrstu emocija proteklih godina na njega i sad ih više nemam za buraza? Ne znam, vjerojatno je ovo smiješna teorija.

Nisi ništa potrošila, sve je to još u tebi. Tatu i brata izgubila si pod različitim okolnostima, očekivano je da će tvoje emocionalne i ponašajne reakcije biti različite. Tugovanje nakon gubitka je proces, on zahtijeva vrijeme i energiju i najlakše mu se na neki način prilagoditi. Tugu još nisi spremna osjetiti, sada osjećaš ljutnju koja te vrlo vjerojatno, paradoksalno, čuva da se ne raspadneš potpuno. Tuga će doći kada za nju budeš spremna, kao i sve one tople i lijepe uspomene. Bit će ih. Doći će. Odrađuj dio po dio, fazu po fazu (makar faze tugovanja ne slijede pravilno jedna za drugom nego se preklapaju, vraćaju, izmjenjuju bez redoslijeda...).

Ne boj se svojih misli i osjećaja. Oni ne mogu ništa, ma koliko neugodni bili. To je normalna reakcija na gubitak i na osjećaj bespomoćnosti i nepravde.

[sudoku22]

Morcego i ja to nesvjesno radim..
Wallace mislim da ti je Rosey dala odličan savjet, treba poraditi na osjećajima da ne bi "ostala" u nekoj gorčini i mržnji..ako ti šta znači iskreno suosjećam s tobom

[angel777]

Bože moj, kako mi nedostaju moje voljene, danas su mi na svakom koraku, u svakoj misli... preplavile su me strašne emocije, sjeta i tuga da sve mislim da ću se ugušiti i ništa mi ne pomaže što uobičajeno uradim da se smirim niti igdje mogu pobjeći od sebe... toliko se toga lošeg desilo, a nema mi ni mame ni seke, a to najčešće ne mogu povjerovati pa se i danas, nakon toliko vremena, zapitam je li sve ovo moguće!!?!?

Čitala sam vaše retke i mogu samo reći da suosjećam s vama in da se držite jer doći će dani kada će biti malo bolje, nikada kao prije, ali nekako će se život nastaviti... nekako se nauči živjeti, raditi, smijati, sa svom tom tugom u sebi, a onda se ponekada opet sve slomi i tako sve iznova... I ta tuga se lakše nosi jer je i ona dio ljubavi prema našim anđelima koji nam daju snagu i hrabrost da se dignemo i hrabro nosimo sa svime jer to je jedino što možemo napraviti za naše voljene.... zainatiti se životu koji te stalno šamara, ljudima koji te lome, i biti hrabar, unatoč svemu što se događa u nama... grlim vas za snagu.

[Sofi L]

Kod mene za posljednje cetiri godine pet gubitaka. Sestra od 39 godina, jedan od najboljih prijatelja sa 40 godina, drugi jako dobar prijatelj od 62 godine, te ujak od 85 i tata od 78 ovog ljeta. I sto kazete, svi su uredno smjesteni na nekakvoj mojoj osobnoj vremenskoj lenti.

Opet sam u fazi nekakve ljutnje. Zapravo, osjecam kako na poslu i u privatnom zivotu funkcioniram 'na rezervi', sporo se vracam u barem nesto sto slici na normalu, a sve sto me remeti u mojim mislima i tuzi uzimam kao bespotrebnu smetnju. Kao da mi drugi smetaju da u mislima budem sa svima koje sam nedavno izgubila. Evo sad na poslu imam nekakav sastanak i sve me vec nervira, kao da me nervira bilo sto sto cini svakodnevan normalan zivot. Jos nisam spremna tome se vratiti, danas je tocno mjesec da je tata preminuo.

Jako slabo spavam, poprilicno sam umorna.

[Majaa72]

Neki dan sam imala sasvim dobar dan, nakon 2 mj išla na kavu, ispričala se sa prijateljicom, nasmijala ( već sam zaboravila zvuk svog smijeha), šetale, po dućanima bile. Sve je bilo kao prije, ali poslije kad sam kući došla osjećala sam neku grižnju savjesti, jer sam se na nekoliko sati vratila u normalu. Uskoro se vraćam na faks, veselim se obavezama, momku, društvu, svemu, ali s druge strane mi se srce cijepa jer ostavljam mamu samu. I kako da ja sad tamo budem vraćena u normalu, kad kući ona sama u suzama. I to me razdire, i nemam mira.

[zoki89]

Pomozi mami kada si pored nje, ali nastoji da se ne opterečuješ time dok se baviš drugim stvarima. Opterečivanjem samo odmažeš sebi. Dobro je da želiš biti podrška, ali ne moraš se blokirati u životu dok ona bude bolje. Imaš i svoj život, te ga moraš živjeti. Osim toga, bolja si podrška ako si dozvoliš biti sretna.

[Emaja]

Pozdrav. Imam 18 godina i izgubila sam mamu kad sam imala 16. Bila je kratko i teško bolesna.. Otad mi se život okrenuo naglavačke. Priča je jako komplicirana kao i moje seljenje. Živjela sam kod očuha, kod kume, u sđd, kod oca i sad živim s bratom u zajedničkom stanu koji nam je mama ostavila. Otac mi je psih. nestabilan kao i njegova žena (doslovno). Bila sam kod njih oko god. i iskreno bi se radije ubila nego se vratila ikad više tamo. Brat me odbacuje (isto ima neki psih problem. doslovno). Ukratko, otkad nema nje, nemam dom. Gdje god dođem, nisam prihvaćena. Moj otac i njegova žena su toliko nenormalni da su mi ju malo malo psovali, vrijeđali, blatili, koristili toliko ružne izraze da ih se ne želim ni sjećati. Odselila sam se od njih dan prije mog 18 rođa. Imam dečka 6-7 mj. i više boravim kod njega nego u stanu s bratom, spavam tamo i sve. Ovdje dođem kad je brat na poslu. Ne mogu podnijeti više taj pritisak i strah za šta će mi danas prigovarati i za šta će me vrijeđati. Jedno vrijeme sam se skulirala i prihvatila situaciju kakva je... Ali ponekad sam znala imati noćne more, otac me vodio kod psihijatra čim bi malo zaplakala i govorio da nisam normalna i da sam bolesna. Sad su mi opet počele noćne more, zbog nje, zbog cjelokupne situacije. Sanjam da me razderao vuk i doslovno sam osjećala tu bol, probudim se i stvarno mislim da imam te rane. Sanjam nadnaravne pojave, proganjanje, kad se probudim i dalje imam taj filing, stalno se budim po noći itd.. Ljudi kažu kako vrijeme prolazi postane lakše, kod mene je to obrnuto, sve je teže. I sve lošije to podnosim. Cijelu tu obiteljsku situaciju, ako ih uopće mogu tako nazvati. Dolaze mi flashbackovi s mamom i to u zadnje vrijeme postaje sve učestalije. Pokušavam si naći neku svoju terapiju i crtam, a kad crtam, crtam kosture, oči koje plaču, zamagljena lica, mučenja, ma ajme. Bilo je i faza kad sam digla ruku na sebe. Sve sam ja ovo rekla prijateljima, ali nitko to ne može razumjeti i osjećati... Zanima me jel ima netko sličnu situaciju, gdje se ne nosi samo s gubitkom voljene osobe, već i rešetanje sa svih strana i kako se nosite s tim... Oprostite na podužem postu, ali imam osjećaj da ovdje stvarno postoje dobri ljudi koji će pročitati i razumjeti i koji neće suditi...

[angel777]

Draga Emaja,
žao mi je što to sve proživljavaš i nadam se da će se s vremenom sve nekako posložiti da ti situacija bude podnošljiva... Pitam se što ti reći da ti nekako pomognem pa makar donesem malo utjehe, a da to ne budu samo puste riječi...
I ja sam doživjela mnoge teške i grozne situacije zbog kojih nisam mogla na miru ni tugovati, a vjerujem da je mnogima ovdje bilo tako, nekom više, nekom manje... Kad odu oni koji su najviše mislili na nas, više od nas samih, ostanemo slomljeni, izgubljeni i krhki i ne znamo što nam je činiti, a nevolje se samo nižu i nižu... Ali se moramo truditi zbog sebe i njih koji nas gledaju, a oni bi nas voljeli gledati hrabre i odvažne, zato ne posustaj, budi jaka, moramo pomoći sami sebi kako znamo i umijemo...sve će to proći jer ništa nije vječno pa će i ta grozna situacija jednom proći...
Ne znam možeš li razgovarati s bratom, želi li on potražiti pomoć za te psihičke probleme i ima li šane za to... ali nekako s njim pokušati razgovarati da živite barem kao cimeri ako ništa drugo jer stan je i tvoj ... ne znam kakvi su ti planovi za budućnost,faks, posao... ali što god, sve će ti dobro doći samo da pobjegneš od tih pritisaka... Ja ti samo mogu reći da sam ja spas našla u radu i samo u radu, to me pokretalo da ne posustanem, da ne poludim... Pokušaj raditi nešto što voliš, eto spomenula si crtanje, i ono može biti dobra terapija jer u tim problemima treba imati neki mali kutak u kojem si svoj... Ako ti ikako mogu pomoći, pošalji privatnu poruku, samo pitaj... Drži se, ti si jaka i hrabra kad si sve to izdržala i samo ostani takva...

[Depeche E.]

Haj ljudi Evo, dobih neku potrebu da se malo izjadam ovdje Sama sam doma. Mama spavva kod bake. Izmjenjujemo se. Ne da mi se pričati s meni bliskim ljudima. Ne znam. Trenutno je tako. Umro mi je deda. Prije dva dana Žalosna sam. Jako. Evo, on je volio gledati CMC. I kada sam došla od bake, upalila sam TV i uključila taj program. Užasno mi je teško jer imam osjećaj kao da je on tu. Ne znam zašto. On je to jako volio. U zadnje vrijeme nije gledao s tonom, nije bio svjestan da nešto fali slici. Mrzim taj CMC trenutno jer me boli uspomena na njega kako gleda to, a s druge strane osjećam da je to ispravno i da bi dedač bio sretan! Cijeli dan nisam plakala ovako kao što plačem sada dok ovo pišem. Znam da je sve to normalno i, u principu, trebali bismo biti sretni da se riješio muka jer je bio jako bolestan, ali, jebiga, nedostaje mi. Nekako me tješi to da smo se vidjeli tjedan dana prije no što je umrro i da sam ga zagrlila i rekla mmu da ga jako volim Nešto smo se i našalili pa sam otišla. I to je bilo zadnje. Strašno mi je teško radi bake. Ona ga je noćas išla proveravati u sobu Navika (deda zadnjih mjesec dana nije mogao ustati iz kreveta.)


Eto, nekako mi je lakše kada sam ovo natipkala ovdje Cijeli dan sam okružena s obitelji i svi smo divni jedni prema drugima ALI ovo je dobar osjećaj. Uvijek govorim kako je smrt najnormalnija pojava i da se preživi, ali nisam se u životu baš susrela s time da mi ovako bliski ljudi umru pa mi je ovo teško. Nekako mi je grozno to što sam taj dan, nakon što obavim neke stvari, mislila otići k njima. Baš sam imala neki nestrpljivi osjećaj u vezi toga. On je umro u deset, a ja sam se točno u taj sat smijala dok je on umirao u bolovima I ova pjesma podsjeća me na dedu i taj dan! Mislim da je duuugo vremena neću slušati! A, inače, nisam uvijek ovako cmizdrljiva jer sam inače po svoj prirodi karakterno vrlo optimistična i vesela pa se i smijem, nekako smetnem s uma tugu i tako. Ne može se samo plakati, a i deda to ne bi volio. Ali nekada me uhvati ovakav trenutak u kojem ne znam ni gdje bih sa sobom.


Zagrljaj za sve!

[zoki89]

Depeche E. kaže:

Znam da je sve to normalno i, u principu, trebali bismo biti sretni da se riješio muka jer je bio jako bolestan, ali, jebiga, nedostaje mi. Nekako me tješi to da smo se vidjeli tjedan dana prije no što je umrro i da sam ga zagrlila i rekla mmu da ga jako volim Nešto smo se i našalili pa sam otišla. I to je bilo zadnje. Strašno mi je teško radi bake. Ona ga je noćas išla proveravati u sobu Navika (deda zadnjih mjesec dana nije mogao ustati iz kreveta.)


On je umro u deset, a ja sam se točno u taj sat smijala dok je on umirao u bolovima Ne može se samo plakati, a i deda to ne bi volio. Ali nekada me uhvati ovakav trenutak u kojem ne znam ni gdje bih sa sobom.

Žao mi je zbog tvog gubitka Normalno je da si sada u fazi tugovanja, ali će proći s vremenom. Ostati će ona lijepa sjećanja na tvog djeda i druženja s njime. Budi si međusobna podrška sa bakom, kao i ostalim članovima obitelji.

Dobro je što ste se rastali na jako lijep način. I ne brini što si se smijala u vrijeme kada je on umirao. Ne bi mu pomogla da si bila tužna, niti bi on htio da si bila tužna.

[Depeche E.]

Zoki, hvala ti puno! Lijepo si to rekao, a što više razmišljam shvaćam da je dedina smrt nešto što je bilo neizbježno i, evo, danas sam malo plakala. Krene kada se sjetim naših razgovora, razmirica, šala itd. ALI proći će NEGO, sada mi se najteže pomiriti s time da ne mogu pomoći baki To me kompletno razdire. Užasno mi je to što ja nisam tip osobe od riječi. Ja to jednostavno ne znam i gade mi se te "bit će bolje/deda je sada na boljem mjestu" fraze. Meni se to ne može usporediti s dodirom jer je zagrljaj "tu", a riječi su ..a samo riječi. A ona pak nije osoba od zagrljaja. Pa se ja osjećam kao da joj ne pomažem. Grozno mi je to.

Sutra je sahrana Baš me zanima kako će to proći. Hvala

[zoki89]

Ne trebaš ništa posebno učiniti ili reći. Dovoljno je da si uz nju i saslušaš je kada joj bude teško. Treba vremena da se ona osjeti bolje - tako da to ne možeš isforsirati, iako znam da je želiš vidjeti sretnijom.

[MrsWallace]

Hvala svima na nekoj vrsti utjehe, ali... Ne ide mi, ne mogu se pomiriti. Ne mogu. Fakat. Stalno zamišljam kako mu prsti šaraju žicama, guše ih i tjeraju da plešu. Kako mu se molovi izmjenjuju pod prstima, slikaju zvuk po platnu tišine. Kako se smiješi... Kako svijet poprima boju njegovih nasmiješenih očiju. Za taj osmijeh bih palila gradove. Zamišljam ga kako priča i ostavlja ljude žednima tih misli. Svaki jebeni prokleti dan živim za zagrljaj, kad ću ga moći opipati, kad ću mu moći vratiti sve što je učinio za mene... Ali znam da ne mogu, jebali me ateizmi, u kurac, zašto ne mogu vjerovati u proklete Alahe i Jahve, da nam bude lakše? Ovo će me gušiti dok postojim. Umalo ga osjetih pod svojim jagodicama, kako grli svoju Ljubičicu...

Samo hoću svog brata natrag.

[sudoku22]

MrsWallace kaže:

Hvala svima na nekoj vrsti utjehe, ali... Ne ide mi, ne mogu se pomiriti. Ne mogu. Fakat. Stalno zamišljam kako mu prsti šaraju žicama, guše ih i tjeraju da plešu. Kako mu se molovi izmjenjuju pod prstima, slikaju zvuk po platnu tišine. Kako se smiješi... Kako svijet poprima boju njegovih nasmiješenih očiju. Za taj osmijeh bih palila gradove. Zamišljam ga kako priča i ostavlja ljude žednima tih misli. Svaki jebeni prokleti dan živim za zagrljaj, kad ću ga moći opipati, kad ću mu moći vratiti sve što je učinio za mene... Ali znam da ne mogu, jebali me ateizmi, u kurac, zašto ne mogu vjerovati u proklete Alahe i Jahve, da nam bude lakše? Ovo će me gušiti dok postojim. Umalo ga osjetih pod svojim jagodicama, kako grli svoju Ljubičicu...
Samo hoću svog brata natrag.

Ako te imalo tješi potpuno suosjećam s tobom, i ja bi da mene moji zagrle, da su mi još tu meni osobno je vjera pomogla mada imam dana kad se rasplačem ko kišna godina jer mi fale puno, tješi me nekad spoznaja da ćemo se opet sresti..
Isplači se, bit će ti lakše s vremenom