Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 10.08.2012., 22:57   #1
Osmijeh

I do toga je sve došlo.. Sjedila je u mračnom dvorištu dok su se njezini prijatelji u kući zabavljali ili su
barem izgledali kao da se zabavljaju. Ona bi se i s tim zadovoljila, da zna kako izgledati sretno, ali je
počela polako zaboravljati kako glumiti sreću. Teško je glumiti nešto što nisi ni osjetio dosta dugo vremena.
Taj sav mrak oko nje ju je nekako i tješio. Možda je trebala osjećati neki strah dok je tako sama i ne vidi
ništa oko sebe, ali nije osjećala ništa. Shvatila je da nitko od njenih prijatelja ni ne primjećuje da je nema,
te je izašla iz dvorišta i prešla cestu. Ušla je u zgradu i počela se penjati stepenicama prema vrhu, prema krovu.
Ni sama nije znala zašto je voljela krovove i tu visinu. Voljela je nekada sjesti na rub i mahati nogama poput djeteta
koje sjedi na previsokoj stolici i uživa u tom mahanju nogama. Ali večeras nije bila raspoložena za to mahanje
jer zna da ju ni to ne bi usrećilo. Samo je legla i počela zuriti u nebo. Trudila se gledati u zvijezde i diviti se
njima, ali je gledala u prazno. Nije si mogla pomoći, nije se mogla skoncentrirati ni na gledanje zvijezda, a bilo ih je
tako mnogo i teško ih je za promašiti. Postajalo joj je mučno kada se sjetila da će se morati pozdraviti s prijateljima
prije nego ode, ali da li bi oni zaista i primjetili da je nema? Ionako je sada nije bilo više od pola sata i nitko
ju nije ni krenuo potražiti ili da su ju barem nazvali. Vjerojatno su već bili pre pijani da se sjete tko su i gdje su, a
ne da se još brinu za nju. Zavidila im je na tome kako lagano mogu zaboravit na sve kada se napiju. Ona kada se napije
završi plakajući, a nikome oko sebe ne može objasniti zašto plače. A istina bi bila da plače jer ima osjećaj da ne zna
više ništa i da ne zna šta je više važno za nju. Zaboravila je kako se to probuditi sretna, ali je zato dobro znala
kako je zaspati brinući se o svemu. Mrzila se je zbog toga, što je uvijek previše mislila i previše je sve
analazirala. I kada ima razlog za sreću sama si to pokvari jer stalno to preispituje. Ne može se ničemu prepustiti
jer se brine za posljedice. I sama misli da je žalosno što misli da bi joj bilo lakše da ima dečka. Ali tek tada
bi joj bilo teže. Njemu bi morala najviše i lagati i pred njim se najviše praviti da je sretna. Zar joj nije dovoljno
što se pravi pred obitelji i prijateljima? Dok je tako ležala i gledala u prazno, pokušala se nasmješiti da vidi
da li joj to još uvijek uspijeva. Da li joj uspijeva namsiješiti se kada joj je najmanje do smijeha. I uspijeva...
još uvijek... Samu sebe je time iznenadila. Ali tada osmijeh isčezne jer je ponovno počela razmišljati o SVEMU. Kada bi
barem mogla isključiti mozak na jedan dan, taj bi joj dan vjerojatno bio najsretniji dan u zadnjih par godina.
Iako je vani bilo vruće i sparno, počela je osjećati nekakvu hladnoću oko sebe. Poželjala je nazvati nekoga da dođe
sjediti s njome gore, ali čemu to? Ionako zna da se dolje u kući svi previše zabavljaju, tko bi još htio sjediti sam
s njom? I to u tišini...ali to joj je baš trebalo, da s nekim sjedi pa i satima ako treba, u tišini. I da to ne bude ona
neugodna tišina, nego tišina u kojoj se uživa. Osjetila je kako joj suze naviru na oči i brzo se ustala. Polako je došla
do ruba krova i pogledala je dolje. I točno u tom trenutku začula je korake iza sebe. Bio je to on. Da, ipak i za nju
postoji ''on'' iako si to nije priznavala, ali je vidjela nešto u njemu. Već je čula one sve govore kak on nije za nju
i da ona zaslužuje ''bolje'', ali zar je toliko pogrešno željeti njega samo zato jer misli da bi bila sretnija s njim?
Zar je toliko sebična? E pa je. Zašto ona ne bi osjetila opet tu sreću makar to bilo s njim koji ju ne zaslužuje.
I dok je on tako koračao prema njoj, do ruba, u glavi su joj se vrtile razne izlike kao objašnjenje zašto je stajala
na rubu krova i gledala prema dolje tako smireno. Ali njemu nisu trebala nikakva objašnjenja. Došao je do nje, uhvatio ju
za ruku i lagano ju povukao od ruba. Zatim su u tišini sjeli. Očekivala je svake sekunde kada će joj se početi smijati
i ismijavati ju kako je htjela skočiti, ali ništa. On je samo sjedio kraj nje i još uvijek ju držao za ruku. Naravno,
čim ga je vidjela ona sva hladnoća je nestala. Osjećala je da mu ipak duguje neko objašnjenje zašto je na tom krovu i to
sama. Ali bojala se početi mu to objašnjavati. Mislila je ako mu počne to objašnjavati da neće moći stati pričati, da
ne zna šta i koliko toga mora objasniti. To bi bio kao pad u bunar iz kojeg se ne bi mogla nikako spasiti. Ali duboko je
udahnula i prije nego je počela sa svim objašnjenjima, rekla mu je da samo šuti i sasluša je do kraja. Pričala mu je to
kako ne zna više kako je to biti baš sretan, kako ne zna više što joj je važno u životu i kako ima osjećaj da je sama i
jedina koja se tako osjeća. Nije mu to objasnila baš tako direktno, bilo je tu puno više detalja i opisa jer mu je htjela
dočarati to kako se osjeća. Imala je osjećaj da ona priča već satima o tome svemu, ali on je još uvijek šutio i slušao.
Nijednom nije maknio oči s nje. Sve dok nije spomenila kako se par puta rezala i da joj to pomaže, tada je na kratko
zatvorio oči i imao je neki izraz lica kao da je razočaran u nju. Ona je vidjela taj izraz lica i suze su joj same
krenile niz lice. Nije si mogla pomoći, ali je plakala pred nekim, pred njim. Da, plakala je ona pred bilo kim kad
se napije, ali ovo je bilo drugačije. On ju je samo zagrlio i rekao kako joj neće pričati o tome da zna kako se osjeća
jer ne zna. Te sekunde kada je on to izrekao, osjetila je ljubomoru zbog toga. On je nastavio o tome kako će uvijek bit
tu za nju kad ga treba i davao joj je svakakva razna obećanja. Mislila je da će joj nakon tih obećanja biti bolje, ali
ljudi u današnje vrijeme ni ne znaju više što su to obećanja. Umjesto olakšanja osjetila je strah. Strah da će zaboraviti
na ta sva obećanja i da ih neće ispuniti, da ih govori sada samo da joj bude ''bolje''. Nije znala kako da reagira na to
što joj je sve rekao, ali osmijeh joj se razvukao preko lica. Gle, ono vježbanje od prije ipak joj je pomoglo. Nabacila je
taj lažan osmijeh i rekla kako joj je lakše sada kada on to zna. Što mu je više lagala to je više osjetila teret na
prsima. Odmah je nakon tog mučnog razgovora otišla kući. Zaključala se u kupatilo i opet se našla u situaciji koja joj je
bila previše poznata. Sjedila je na podu kupatila i tiho plakala bez da ikoga probudi. Došlo joj je da se reže, ali kao
i puno puta, odustala je. Ustala se, obrisala šminku i umila se, a zatim je otišla u krevet. Ležala je satima razmišljajući
o protekloj večeri. Tih par sati su joj se činili poput vječnosti. Napokon je zaspala. Probudila se taman prije ručka
i saznala da dolaze neki gosti na ručak. Otišla se spremiti i u ogledalu je vježbala onaj svoj ''osmijeh''. Kada su
gosti došli ispitivali su je kako je, a ona je na sve već imala spremne odgovore koje je na kraju upotpunila sa svojim
osmijehom. I tako je počeo još jedan dan kada se nije osjećala kao da je ona zaista ona...
Smileee is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 13:38.