Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 30.07.2014., 00:43   #1
Hodaj, nebo strpljive voli??

Bok svima

Neopisivo mi je tesko zapoceti jer ne znam otkuda. Jer me takve stvari sram reci na glas, zabiljeziti ih na bilo koji nacin osim u svojim zbrkanim mislima i emocijama. Zato ce i djelovati mozda potpuno zbrkano.
Navrsavam 24 godine, upravo zavrsavam tezak fakultet, tj stagniram s diplomskim radom jer eto, u gotovo svakom podrucju trenutno pauziram i nesto me koci pa tako i tu, gdje sam uvijek bila jelte "dika i ponos matere i ćaće"
Evo krecem potpuno iskreno, na moju srecu anonimno je.
U zivotu radila sam sranja i gluposti napretek. Sto od ljubavnih veza gdje sam bila najgora djevojka na svijetu pa bih se kasno krenula mijenjati i tako iznova jer (kako zalosno i teeesko za priznati) eto bez "muskog ramena" ja jadnica ocito ne mogu, preko prijateljstava, do odnosa sa vlastitom obitelji i opsjednutosti time da ispadnem najsimpaticnija i najsposobnija. Naravno, to ne bih naglas priznala ni da me kolju. Ne znam odakle to, ne znam uzroke. A citav zivot ih trazim. U zivotu sam i dozivjela sranja i gluposti cije repove i rane dan danas vucem jer sa toliko godina nisam naucila odvezati se od toga. A to je sramotno jer svatko bi vec prebolio, to je zrelo i nuzno za oporavak. O kakvoj god se nesreci radilo. Ne i ja.

Evo bojim se nastaviti. Napisati kakva sam, kako sam se ophodila prema sebi i drugima jer se bojim osuda. U biti, bojim se onoga-" mala pogledaj sve skupa (jer znam da sam budala i pitam se kakva sam osoba da me pokretao bijes i bezrazlozne uvrede- valjda iz nezadovoljstva sobom), trgni se (jer sto to znaci u ovome stanju, nisam sklopka), zasluzila si (jesam), ukljuci razum (ne mogu jer kod mene "razum" ne postoji, uvjerih se)" itd.
U potrazi za time da me vole i da samu sebe valjda na putu zavolim otjerala sam od sebe one koji su mi bili najdrazi, svojim postupcima, zidovima, svojim mastanjima i idealnim vizijama, svojim strahovima od toga da im pokazem sto su mi pa da odu jer svi odu i valjda time sto imam 2 lica- kako je netko rekao. Jedno nasmijeseno, zrelo, veselo i privlacno, a drugo destruktivno i mracno. Ovo prvo najcesce enormno privuce ljude, a drugo upoznaju kasnije pa se ustipne da vide jel moguce. Na prvo sam ponosna (mozda ste i primijetili da zvuci samodopadno), al to je naravno maskica.

Evo klize mi suze po licu naravno jer ne znam sto se samnom dogada Ovdje pisem stvari koje vjerojatno nikada necu reci naglas.
Od nekada stvarno vesele djevojke sa toliko interesa i toliko snova, koja je voljela i htjela uistinu donijeti radost drugima i sebi postala sam zombi koji hoda Vlaskom i gotovo se zabije u prolaznike jer ih NE VIDI. Jer sam se toliko povukla u sebe da ni pricati sa prijateljicom ne mogu, tj tesko se koncentriram, da me slucajno ne prekine u mojim razmisljanjima, analizama i svijetu tuge i ocaja- ovo i meni zvuci pateticno. JA, JA I MOJA RAZMISLJANJA, kao zatvor. Jer ne zelim ni izac van sa drustvom, ja kojoj nekada vikend nije prosao, a da nije bila glavna na podiju ili u pjevusenju bez sluha . Jer se bojim da me vise nitko ne voli- ovo me bilo sram i napisati koliko je djetinjasto. Jer se bojim da smetam svima. Samu sebe pljusnula bih toliko jako da odletim nekoliko metara u zrak, ali ne ide.
Danas je mojima bila godisnjica braka, a nisam imala snage niti nasmijesit se roditeljima koji su mi dali toliko.
Uvijek sam znala da nesto ne stima samnom, ali posljednja 2 mjeseca prozivljavam pakao.
Ne volim se, stovise mrzim se, i svjesna toga da sam u nekoliko navrata objektivno gledajuci svoja ponasanja zakljucila kako postoje aspekti borderline licnosti, ja vise ne znam sto je. Samo znam da sam prvi puta u svoje zivotu zbilja pomislila na to kako bi svima bilo bolje da me nema. Jao, prije sam to smatrala kukaviclukom i bila prva u borbi za "zivot", borbu i nove pocetke. Ja sada bez glumatanja i zelje za paznjom ovdje iskreno pisem kako mislim da bi stvarno bilo bolje da me nema. Roditeljima kojima bi bez mene ostala ona normalnija kcer, sa dvije noge cvrsto na zemlji, koju ne pokolebaju zivotni dogadaji ili tudi pogledi, a ne ova koja zivi u snovima i oblacima i nikako se rijesit svojih vizija, pateticnog piskaranja, gledanja u more zamisljajuci slike obiteljskog zivota i ljubavi kako kakav debil iz meksicke sapunice, i osjetljivosti. Kakva god da jesam, kada vidim da me tata koji je moj dobri duh gleda i pita da sto se samnom dogada dode mi da potonem u zemlju od srama (ali se ne "trgnem"). Seka ne bi trosila toliko debelo zivce na budaletinu koja sama sebi ne moze pomoci sa vec xy godina. Preostalim prijateljima. Njemu. Koji mi fali neopisivo i cije odsustvo samo povecava ono sto sam godinama znala o sebi. A sto ce zreo i kvalitetan decko sa ludakinjom, koliko god me vukao na pravi put trebala sam odmah znati da ja ne zasluzujem njega i da napisem propalo.
Trenutno radim kao luda, zaradujem kao luda (studentski poslici), samo da ubijem vrijeme ili da odem daleko sa zaradenim, vjezbam kao luda, citam knjige i nastojim uciniti bar nesto unatoc enormnoj bezvolji.."Bezvolja" za gledanjem filmova sto sam obozavala, cak i za odlaskom u Muller gdje bi snjofala parfeme do besvijesti, bezvolja za kuhanjem i citanjem knjiga koje nisu vezane za glupu depresiju. A sretne ljude ne volim vidjeti, posebno parove, posebno one sa djecom. Zvuci tako ruzno preruzno od mene, ali boli me vidjeti ih.
Ne prepoznajem svoj zivot, sebe. Ovo mozda nije za javno napisati, ali kosu nisam oprala 10 dana, nemam volje za nasminkati se, srediti, nalakirat nokte, staviti parfem (moja najveca strast) ili obuc haljinu. Ja, nekada cisti sminkeraj od zenske
Narucila sam se i na razgovor sa jednom psihologinjom pa cemo vidjeti. Ne zelim odustati od sebe, tako to ne zelim, a svaki dan u ovoj kozi i svi dogadaji iz proslosti gdje sam izlazila ranjavana i nelogicno slabija, kao i oni gdje sam druge ranjavala ja, toliko me bodu sad i ne daju izlaz. Daju ogorcenost i krivnju. Ne mogu oprostiti, a znam da je tu najveca snaga. Ni sebi ni drugima. Neke recenice, neki odlasci, me bodu ko nozevi pa ne spavam, mah radije bi da me noz ubode nego to, manje bi boljelo sigurno!
Zasto i ja ne mogu biti ta superkul zrela, stabilna, samosvjesna zena koja je dovoljna sama sebi, koja se regenerira i ne pada tako duboko, koju razocaranja jacaju, ne dopusta da njene potencijale prekrije destrukcija unutarnjeg derista i unisti sve sanse, koju boli ona stvar za to sto ce netko rec i pomisliti, koja se ne veze za ljude toliko, koja zna sto zeli i cuva sto voli? Zasto mi to "unutra" ne da zraka i ne dopusta stogod ja cinila?
Hej hej, takve cure (i decki), koji je vas trik?

Ovo vise izgleda kao osobna ispovijest nego trazenje nekih odgovora. Ali lakse mi je, barem mrvu.
I ako netko prozivljava slicno, ako je nasao nacine..Napisite, hvala vam
Isprike na dugoj poruci i jer sam isla s teme na temu, drukcije jednostavno trenutno ne znam.

Zadnje uređivanje MarePodKljučem : 30.07.2014. at 00:49.
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2014., 06:46   #2
Dobro je što ćeš porazgovarati sa psihologicom Također pokušaj zapisivati svoje misli i emocije u dnevnik. Lakše je uočiti obrasce ponašanja jer dobiješ uvid u ono što doživljavaš u više situacija i raspoloženja. Osim toga, osjećati ćeš se bolje kada počinješ izražavati misli i emocije. Sve što si navela, prvo počni priznavati sebi, a zatim bližnjima kojima najviše vjeruješ.

Kriviti se ne trebaš. Svi smo ljudi i griješimo. Većinom činimo ono što možemo i znamo. Neki padovi i pogreške su nam potrebni da bi postali jači i mudriji. Stoga nastoji učiti iz proživljenog, te korak po korak napredovati.

Nekome ćeš se svidjeti, a nekome nećeš, neovisno kakva si po prirodi. Stoga se ne trebaš bojati toga. Samo uči prihvatiti samu sebe i pokazati se takvom. Iskreno govoriti, družiti se s ljudima koji ti se sviđaju i zabavljati se.

Energiju, volju i koncentraciju možeš podići zdravom snom i prehranom te fizičkim aktivnostima. To bi trebalo pozitivno utjecati i na tvoj osjećaj zadovoljstva.
__________________
Od sreće do uspjeha - savjeti i inspiracija za bolji život
zoki89 is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2014., 16:29   #3
Quote:
zoki89 kaže: Pogledaj post
Dobro je što ćeš porazgovarati sa psihologicom Također pokušaj zapisivati svoje misli i emocije u dnevnik. Lakše je uočiti obrasce ponašanja jer dobiješ uvid u ono što doživljavaš u više situacija i raspoloženja. Osim toga, osjećati ćeš se bolje kada počinješ izražavati misli i emocije. Sve što si navela, prvo počni priznavati sebi, a zatim bližnjima kojima najviše vjeruješ.

Kriviti se ne trebaš. Svi smo ljudi i griješimo. Većinom činimo ono što možemo i znamo. Neki padovi i pogreške su nam potrebni da bi postali jači i mudriji. Stoga nastoji učiti iz proživljenog, te korak po korak napredovati.

Nekome ćeš se svidjeti, a nekome nećeš, neovisno kakva si po prirodi. Stoga se ne trebaš bojati toga. Samo uči prihvatiti samu sebe i pokazati se takvom. Iskreno govoriti, družiti se s ljudima koji ti se sviđaju i zabavljati se.

Energiju, volju i koncentraciju možeš podići zdravom snom i prehranom te fizičkim aktivnostima. To bi trebalo pozitivno utjecati i na tvoj osjećaj zadovoljstva.
Hvala ti na trudu i odlicnom postu
Prihvatiti samu sebe najtezi je zadatak cini mi se, iz kojega proizlazi niz toga, ali kako sam i navela, ne zelim odustati od sebe, barem ne dok ne osjetim kako sam dala i zadnji atom snage, a opcija je nasrecu jos ostalo. Istrazivanje samoga sebe i svojevrsno eksperimentiranje sa sobom i nacinima utjecanja na svoje raspolozenje i gledanje na svijet cini se cak zanimljiv zadatak. Evo to me sada vodi, da vidimo sto se tu krije. Nadam se da cu pronaci barem malo pozitivnog utjecaja .
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2014., 20:03   #4
Čitajući tvoj uvod, nisam naišao na trenutak kada si od vesele i vedre djevojke postala to što opisuješ. Koji događaj je povukao okidač za sadašnje stanje?
Da pođeš od toga?
dogovoren is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2014., 22:52   #5
Nije mi jasno je li sve što opisuješ samo epizoda koja traje, prije koje si bila "superkul zrela, stabilna...", ili nešto što je postojalo oduvijek, samo što si to tek sada osvijestila?
__________________
Prolaze ljudi, ali stoje sati
Free like a wind is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2014., 23:10   #6
Jesi li razmišljala koji bi mogao biti razlog što ti sebe ne voliš?

Postoji li nešto što si htjela ispuniti (a još nisi), zbog čega si predbacuješ?
Nešto konkretno, neovisno od ovih loših faza u ponašanju npr. prema bivšem?

I drugo, ako si razmislila o tome zašto se ne voliš, i shvatila da si u biti dosta toga i postigla do sada, može li biti da u biti ne postoji objektivan razlog zbog kojega se ne bi trebala ne voljeti? Jesi li pokušala to sebi racionalno objasniti?


Jer jedno je predbacivati sebi, ili misliti da si nešto pogriješila, da je trebalo drugačije... možda je i trebalo, no sad je gotovo, treba ići naprijed. Ali uistinu se ne voljeti, to je ipak prejak termin. Jesi li dobro razmislila o istom?



Što se tiče ostalog, recimo ponašanje prema bivšem... jbg, svatko griješi. Zato i treba proći veze da dobiješ iskustvo. Nitko nije rođen sveznajući. I što sada, pogriješila prema tom bivšem - pogriješila. Nije smak svijeta. To je normalno, tko živi, taj i griješi. Valjda si toga svjesna?

Ako sad žališ za propuštenim, to je dobra stvar, jer je pokazatelj da si zrelija u odnosu na ranije. Jer da nisi, ne bi ni bila svjesna pogrešaka iz prošlosti. Dakle, nisu te pogreške bile uzaludne, ipak si nešto naučila iz istih. Tako da, nemoj se gristi. Ti kao da sebe želiš namjerno mučiti i kažnjavati.
Meadow is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.07.2014., 13:38   #7
Quote:
MarePodKljučem kaže: Pogledaj post
Hvala ti na trudu i odlicnom postu
Prihvatiti samu sebe najtezi je zadatak cini mi se, iz kojega proizlazi niz toga, ali kako sam i navela, ne zelim odustati od sebe, barem ne dok ne osjetim kako sam dala i zadnji atom snage, a opcija je nasrecu jos ostalo. Istrazivanje samoga sebe i svojevrsno eksperimentiranje sa sobom i nacinima utjecanja na svoje raspolozenje i gledanje na svijet cini se cak zanimljiv zadatak. Evo to me sada vodi, da vidimo sto se tu krije. Nadam se da cu pronaci barem malo pozitivnog utjecaja .
To je kita a ne odličan post, takvih klišeja ima u svakom tjednom izdanju žutila i sličnih bedastoća...

Kako ćeš prihvatiti sebe kada nisi napisala iskreno, što je to što te je dovelo do svega...?!?
Zasićenje, neispunjenost, neprekidno traženje i težnja prema nekom ''dubljem'' ili višem osjećaju, kao narkić...sve više mi dajte ljudi, samo da osjetim ono uzbuđenje samodostatnosti i cjelovite JA.
Ali, kako godine naviru, kako frendovi odlaze, kako se dečki pokušavaju smiriti, kako život izlazi iz stripova u zbilju, tako ti ostaješ sve usamljenija i praznija.
I tada..limbo !

Kud sada, kako se prema sebi postaviti da budeš zadovoljna, da budeš ono što jesi ali i da ostvariš svoje snove da budeš ono što želiš biti ?
Da li se to može ?

Naravno.
Svoje želje nećeš više gledati jednostrano, isključivo i zadovoljavati se malim, trenutnim užicima koji isto tako i prolaze.
Stepenica više u sazrijevanju a..?!

Ne gledaj na sebe kao na paćenicu koja je izgubila ovo ili ono, stavi se u položaj da se promatraš kao čovjeka koji je u ovoj situaciji nešto i naučio.
Iskustvo !?
Naravski..imaš iskustvo više znači, nisi skoro ništa izgubila. Mnogi bi guzu dali za tako nešto..
Sada si tu gdje jesi, neka ti to bude neki početak u kojem uvijek imaš saznanje da JESI i da ZNAŠ tko si i što želiš, da iza sebe imaš vrijeme koje ti nije ukralo ništa nego te je produhovilo i napravilo onu ''koru'' iskustva i intuicije.
Hodaj Vlaškom...gledaj i upijaj ljude i njihove samozadovoljne face pod kojima se krije bol i tajne..uči iz toga.
Bluzara stari is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.08.2014., 23:06   #8
Quote:
Free like a wind kaže: Pogledaj post
Nije mi jasno je li sve što opisuješ samo epizoda koja traje, prije koje si bila "superkul zrela, stabilna...", ili nešto što je postojalo oduvijek, samo što si to tek sada osvijestila?
Hej hej, nisam ovih dana stigla sjesti za laptop uopce.
To je nesto sto je oduvijek postojalo, medutim nije ovako rasturalo, generalno nisam bila svjesna kako kazes i nije bilo ovako duboko da gubim volju za apsolutno svime sto me nekada moglo dici iz "mrtvih". Eto, tako nekako.
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.08.2014., 23:19   #9
Quote:
Meadow kaže: Pogledaj post
Jesi li razmišljala koji bi mogao biti razlog što ti sebe ne voliš?

Postoji li nešto što si htjela ispuniti (a još nisi), zbog čega si predbacuješ?
Nešto konkretno, neovisno od ovih loših faza u ponašanju npr. prema bivšem?

I drugo, ako si razmislila o tome zašto se ne voliš, i shvatila da si u biti dosta toga i postigla do sada, može li biti da u biti ne postoji objektivan razlog zbog kojega se ne bi trebala ne voljeti? Jesi li pokušala to sebi racionalno objasniti?


Jer jedno je predbacivati sebi, ili misliti da si nešto pogriješila, da je trebalo drugačije... možda je i trebalo, no sad je gotovo, treba ići naprijed. Ali uistinu se ne voljeti, to je ipak prejak termin. Jesi li dobro razmislila o istom?



Što se tiče ostalog, recimo ponašanje prema bivšem... jbg, svatko griješi. Zato i treba proći veze da dobiješ iskustvo. Nitko nije rođen sveznajući. I što sada, pogriješila prema tom bivšem - pogriješila. Nije smak svijeta. To je normalno, tko živi, taj i griješi. Valjda si toga svjesna?

Ako sad žališ za propuštenim, to je dobra stvar, jer je pokazatelj da si zrelija u odnosu na ranije. Jer da nisi, ne bi ni bila svjesna pogrešaka iz prošlosti. Dakle, nisu te pogreške bile uzaludne, ipak si nešto naučila iz istih. Tako da, nemoj se gristi. Ti kao da sebe želiš namjerno mučiti i kažnjavati.
Ne volim se jer sebi jednostavno nikada nisam bila dovoljno dobra. Imala sam ja (i imam) trenutaka gdje sam svjesna koliko sam uspjesna u nekim poljima, koliko mogu i koliki je moj potencijal tu, ali nisam dovoljno dobra u nicemu, sebi ne. Ne mogu to racionalno objasniti. Mozda niti ne zelim. Nekada imam osjecaj da sam i gora osoba od mnogih pa eto na momente i da sam bolja jer se grizem da nije moj komentar povrijedio nekoga itd. Dok eto, istovremeno prema onima koji me vole mogu biti sam đavo.
A greske i propusti kako kazes, koce me tako da ih ne mogu oprostiti, da sanjam cak takve stvari, da ne nalazim vise trenutak a da razmisljam o ljepoti neba i mora nego eto ti ga na, analize i muke. Da, jesam zrelija, i sada bih sve drukcije, svaki korak u zivotu, ali istovremeno sam toliko prazna i osjecam se ko neko polijepljeno staklo. Kako da najbolje srocim- znam da ima divnih ljudi i da ja mogu biti divnija, ali vise nemam snage za trazenje divnije sebe i divnih ljudi koji me nece povrijedit, jer kad bez pretjerivanja nakon sto sam sebe dignes iz brodoloma i pizdarija i krenes naprijed i das povjerenje i opet ti neki drugi ljudi pokazu da toga nema, e onda ga treci put jebi. I najvaznije, mah, samopouzdanje na nuli. I kao da je to nesto urezano toliko da me Bogovi vise s mjesta ne bi pomakli. Jer micala sam samu sebe dugo iz losih faza, a sad evo vise nije faza i nemam nade iskreno da se mogu opet smijat..ma zvuci stvarno pesimisticno, evo i sama vidim to, ali tako se osjecam pa eto da ne lazem, uvijek mi je iskrenost bila mana i vrlina.
Baksuz sam i glupaca. Jer pisem tu po forumu o crnilu, a vani je toliko toga i lijepoga i gorega od mog slucaja, ali ja cu i dalje sjedit i kukat jer se nemam snage pomaknut korak naprijed vise.
Nebitno, los dan imam pa mi post mozda djeluje onako cisto crnilo, ali jbg

Hvala ti na postu svakako.

Zadnje uređivanje MarePodKljučem : 02.08.2014. at 23:31.
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.08.2014., 23:29   #10
Quote:
Bluzara stari kaže: Pogledaj post
To je kita a ne odličan post, takvih klišeja ima u svakom tjednom izdanju žutila i sličnih bedastoća...

Kako ćeš prihvatiti sebe kada nisi napisala iskreno, što je to što te je dovelo do svega...?!?
Zasićenje, neispunjenost, neprekidno traženje i težnja prema nekom ''dubljem'' ili višem osjećaju, kao narkić...sve više mi dajte ljudi, samo da osjetim ono uzbuđenje samodostatnosti i cjelovite JA.
Ali, kako godine naviru, kako frendovi odlaze, kako se dečki pokušavaju smiriti, kako život izlazi iz stripova u zbilju, tako ti ostaješ sve usamljenija i praznija.
I tada..limbo !

Kud sada, kako se prema sebi postaviti da budeš zadovoljna, da budeš ono što jesi ali i da ostvariš svoje snove da budeš ono što želiš biti ?
Da li se to može ?

Naravno.
Svoje želje nećeš više gledati jednostrano, isključivo i zadovoljavati se malim, trenutnim užicima koji isto tako i prolaze.
Stepenica više u sazrijevanju a..?!

Ne gledaj na sebe kao na paćenicu koja je izgubila ovo ili ono, stavi se u položaj da se promatraš kao čovjeka koji je u ovoj situaciji nešto i naučio.
Iskustvo !?
Naravski..imaš iskustvo više znači, nisi skoro ništa izgubila. Mnogi bi guzu dali za tako nešto..
Sada si tu gdje jesi, neka ti to bude neki početak u kojem uvijek imaš saznanje da JESI i da ZNAŠ tko si i što želiš, da iza sebe imaš vrijeme koje ti nije ukralo ništa nego te je produhovilo i napravilo onu ''koru'' iskustva i intuicije.
Hodaj Vlaškom...gledaj i upijaj ljude i njihove samozadovoljne face pod kojima se krije bol i tajne..uči iz toga.
Nisam napisala jer neke stvari ni sama ne zelim otvarati na ovaj nacin.
Sada konkretno u ovu fazu- prekid. Klasika. Jos jedna osoba koju sam otjerala. A on je bio, bez patetike, nesto najpozitivnije sto mi se dogodilo. Ali ne, ja bih nacrtanu ovcu izgubila.
I ne, ne mislim sad da sam pacenica. Bar ne iskljucivo. Mada ocito na neki bolestan nacin volim patiti, i to sam osvijestila. I ovo sto kazes "novi pocetak".. Hvala ti, jako lijepo si to opisao. I ovaj i zokijev post su dobri i niti jedan nije klisej jer koliko god puta nesto da je receno, ostat ce smisleno i realno. Ali ne i kada iza sebe imas "novih pocetaka" i guranja sebe naprijed i jebenih citanja knjiga, mudrih misli, savjeta ala pokreni se, ajmo naprijed, ja se ne predajem, napravljenih koraka naprijed..Pa mene zaliju hladnom kisom idioti od ljudi koje sam smatrala velikima i eto ja onda zalijem ledom one koji su tu za mene pa eto ostade mali Mujo sam. Jer je i dalje tupav .
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.08.2014., 23:36   #11
nemogu da vjerujem da postoji kopija mene
adma141092 is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.08.2014., 14:00   #12
Quote:
MarePodKljučem kaže: Pogledaj post
Ne volim se jer sebi jednostavno nikada nisam bila dovoljno dobra. Imala sam ja (i imam) trenutaka gdje sam svjesna koliko sam uspjesna u nekim poljima, koliko mogu i koliki je moj potencijal tu, ali nisam dovoljno dobra u nicemu, sebi ne.
E vidiš, postoji stvarnost takva kakva jest, a postoji ideal stvarnosti koji smo si zacrtali. No moramo biti svjesni da je taj ideal često utopistička slika do koje želimo doći, no možda nikad nećemo. I da bi bilo bolje odbaciti tu sliku, i živjeti u stvarnosti, zadovoljni s onim u čemu jesmo dobri i što smo postigli do sada.

Lijepo je željeti više, težiti boljem.... ali ako se život svodi samo na to, a ne uživa se u već postignutom, i nikad sebi ne kažeš "hvala" ili "bravo" (figurativno, jel), onda se zapitaj, čemu sve to?

Ne možeš sebi ne biti dovoljno dobra ni u čemu.
Tj. možeš, ali to nije realno.
Umjesto da pozitivno gledaš na stvari koje si postigla i da si ponosna na sebe, ti biraš gledati negativno, prebacujući fokus na ono što (još) nisi postigla. Ovdje je pitanje: zašto uporno gledaš čašu napola praznom?


Quote:
Ne mogu to racionalno objasniti. Mozda niti ne zelim. Nekada imam osjecaj da sam i gora osoba od mnogih pa eto na momente i da sam bolja jer se grizem da nije moj komentar povrijedio nekoga itd. Dok eto, istovremeno prema onima koji me vole mogu biti sam đavo.
Pa eto, probaj si racionalno objasniti, pa ćeš vidjeti da je posrijedi samo tvoj previše negativan stav prema trenutačnoj životnoj slici.

Onda ova komparacija: bolja sam vs. gora sam od drugih.
Čemu to?
Ti si ti, takva kakva jesi, individualka, i nisi netko drugi. I nema smisla da se kompariraš s drugima: oni su bolji u ovome, ja sam bolja u onome. Svatko je u nečemu bolji od nekoga, no smatram da je bolje fokusirati se na sebe i svoje pozitivne stvari, bez da se bavimo usporedbama s drugima. Nisam za kompetitivnost u tom polju.


To što si đavao prema onima koji te vole.... u čemu točno?
To se također može promijeniti. Samo se moraš naučiti kontrolirati.


Quote:
A greske i propusti kako kazes, koce me tako da ih ne mogu oprostiti, da sanjam cak takve stvari, da ne nalazim vise trenutak a da razmisljam o ljepoti neba i mora nego eto ti ga na, analize i muke.
Nadam se da si svjesna da ćeš kad-tad, morati si oprostiti te greške i propuste.
Jer je već učinjeno. Nema rewind. Što je, tu je, i gotovo.

Imaš dvije opcije:
- prihvatiti prošlost, naučiti nešto iz iste i krenuti dalje ne ponavljajući iste greške
- ostajati i dalje u mjestu analizirajući prošle odluke pritom se izjedajući iznutra od muke.

Čemu ovo drugo, Mare?
Besmisleno je.


Quote:
Da, jesam zrelija, i sada bih sve drukcije, svaki korak u zivotu, ali istovremeno sam toliko prazna i osjecam se ko neko polijepljeno staklo.

Kako da najbolje srocim- znam da ima divnih ljudi i da ja mogu biti divnija, ali vise nemam snage za trazenje divnije sebe i divnih ljudi koji me nece povrijedit, jer kad bez pretjerivanja nakon sto sam sebe dignes iz brodoloma i pizdarija i krenes naprijed i das povjerenje i opet ti neki drugi ljudi pokazu da toga nema, e onda ga treci put jebi.
Traženje divnije sebe... ne trebaš ti tražiti divniju sebe, već ju samo pustiti da izađe. A hoće, samo ju moraš pustiti van. Što je s ovakvim negativnim, apatičnim pogledom na stvari, poprilično otežano.

Traženje divnijih ljudi... jbg. To je život.
Ideš svijetom i filtriraš one za koje misliš da bi ti mogli biti po nečemu slični.
Da, neki će te povrijediti i izigrati dato povjerenje, ali bit je u ovome: ne može te povrijediti onaj kome ne dopustiš. Često te povrjeđuju oni kojima to dopustiš, jer ostaješ previše dugo, a trebala bi otići. A ljudima je teško otići, i ostaju, u stadiju u kojem pate, nadajući se promjeni, do koje ne dolazi.

Ti tu možeš dati priliku onima za koje smatraš da imaju potencijala obogatiti ti život (i posljedično, i ti njima), ili odbijati svakoga od sebe, začahuriti se u kuću, gledati dane kako prolaze razmišljajući o greškama iz prošlosti.



Quote:
I najvaznije, mah, samopouzdanje na nuli. I kao da je to nesto urezano toliko da me Bogovi vise s mjesta ne bi pomakli. Jer micala sam samu sebe dugo iz losih faza, a sad evo vise nije faza i nemam nade iskreno da se mogu opet smijat..ma zvuci stvarno pesimisticno, evo i sama vidim to, ali tako se osjecam pa eto da ne lazem, uvijek mi je iskrenost bila mana i vrlina.
Baksuz sam i glupaca. Jer pisem tu po forumu o crnilu, a vani je toliko toga i lijepoga i gorega od mog slucaja, ali ja cu i dalje sjedit i kukat jer se nemam snage pomaknut korak naprijed vise.
Nebitno, los dan imam pa mi post mozda djeluje onako cisto crnilo, ali jbg

Hvala ti na postu svakako.
Ja nekako nemam dojam da se nemaš snage pomaknuti, već da to ne želiš jer ti je postalo svejedno. Kao da si povukla neku crtu, fiktivnu. I odjebala ljude.

Ali čovjek nije otok.
Tako da je ova tema možda u biti pokušaj da shvatiš kako izbrisati fiktivno povučenu crtu.


Molim, hvala tebi na odgovoru.
Meadow is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.08.2014., 01:26   #13
Quote:
MarePodKljučem kaže: Pogledaj post
Jer je i dalje tupav .
Da si ovakva, brinule bi te neke druge stvari, ovo sigurno ne
Sposobna si analizirati i raspravljati o problemu do besvijesti. Bilo bi lijepo kad bi sve to tebi nešto značilo.
__________________
Prolaze ljudi, ali stoje sati
Free like a wind is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 00:03   #14
Quote:
Meadow kaže: Pogledaj post
E vidiš, postoji stvarnost takva kakva jest, a postoji ideal stvarnosti koji smo si zacrtali. No moramo biti svjesni da je taj ideal često utopistička slika do koje želimo doći, no možda nikad nećemo. I da bi bilo bolje odbaciti tu sliku, i živjeti u stvarnosti, zadovoljni s onim u čemu jesmo dobri i što smo postigli do sada.

Lijepo je željeti više, težiti boljem.... ali ako se život svodi samo na to, a ne uživa se u već postignutom, i nikad sebi ne kažeš "hvala" ili "bravo" (figurativno, jel), onda se zapitaj, čemu sve to?

Ne možeš sebi ne biti dovoljno dobra ni u čemu.
Tj. možeš, ali to nije realno.
Umjesto da pozitivno gledaš na stvari koje si postigla i da si ponosna na sebe, ti biraš gledati negativno, prebacujući fokus na ono što (još) nisi postigla. Ovdje je pitanje: zašto uporno gledaš čašu napola praznom?



Pa eto, probaj si racionalno objasniti, pa ćeš vidjeti da je posrijedi samo tvoj previše negativan stav prema trenutačnoj životnoj slici.

Onda ova komparacija: bolja sam vs. gora sam od drugih.
Čemu to?
Ti si ti, takva kakva jesi, individualka, i nisi netko drugi. I nema smisla da se kompariraš s drugima: oni su bolji u ovome, ja sam bolja u onome. Svatko je u nečemu bolji od nekoga, no smatram da je bolje fokusirati se na sebe i svoje pozitivne stvari, bez da se bavimo usporedbama s drugima. Nisam za kompetitivnost u tom polju.


To što si đavao prema onima koji te vole.... u čemu točno?
To se također može promijeniti. Samo se moraš naučiti kontrolirati.



Nadam se da si svjesna da ćeš kad-tad, morati si oprostiti te greške i propuste.
Jer je već učinjeno. Nema rewind. Što je, tu je, i gotovo.

Imaš dvije opcije:
- prihvatiti prošlost, naučiti nešto iz iste i krenuti dalje ne ponavljajući iste greške
- ostajati i dalje u mjestu analizirajući prošle odluke pritom se izjedajući iznutra od muke.

Čemu ovo drugo, Mare?
Besmisleno je.



Traženje divnije sebe... ne trebaš ti tražiti divniju sebe, već ju samo pustiti da izađe. A hoće, samo ju moraš pustiti van. Što je s ovakvim negativnim, apatičnim pogledom na stvari, poprilično otežano.

Traženje divnijih ljudi... jbg. To je život.
Ideš svijetom i filtriraš one za koje misliš da bi ti mogli biti po nečemu slični.
Da, neki će te povrijediti i izigrati dato povjerenje, ali bit je u ovome: ne može te povrijediti onaj kome ne dopustiš. Često te povrjeđuju oni kojima to dopustiš, jer ostaješ previše dugo, a trebala bi otići. A ljudima je teško otići, i ostaju, u stadiju u kojem pate, nadajući se promjeni, do koje ne dolazi.

Ti tu možeš dati priliku onima za koje smatraš da imaju potencijala obogatiti ti život (i posljedično, i ti njima), ili odbijati svakoga od sebe, začahuriti se u kuću, gledati dane kako prolaze razmišljajući o greškama iz prošlosti.




Ja nekako nemam dojam da se nemaš snage pomaknuti, već da to ne želiš jer ti je postalo svejedno. Kao da si povukla neku crtu, fiktivnu. I odjebala ljude.

Ali čovjek nije otok.
Tako da je ova tema možda u biti pokušaj da shvatiš kako izbrisati fiktivno povučenu crtu.


Molim, hvala tebi na odgovoru.
Netko mi na forumu preporucio film Peaceful warrior pa sam ga skicnula i iskreno se natjerala da uopce dam sebi sansu da pogledam kakti neki film koji bi kakti mogao imati dobre savjete. Jer da, dobro i lijepo si zakljucila, vise je whatever, nemam ni nade da bi moglo biti bolje, a opet ocito mali mig postoji jer ne bih pisala ovo ovdje. Anyway, film je odlican i lijep, jednostavan, a tako realan, rijetko uopce takve stvari na danasnjim filmovima i vidimo..U kombinaciji sa tvojim postom, koji me iskreno tako pozitivno sokirao jer lagano ne vjerujem (u sta se pretvorih brate!) da vise itko ikome pomaze samo tako (rijetko je ) i da se trudi samo tako, to oboje daje jedan lijep savjet i jednu lijepu sliku.
Jucer sam na poslu cak osjetila nekakve nalete te energije koju jos imam i upravo to sto kazes- ne dam sama sebi, ne dam i gotovo, a tu je negdje i dalje to nesto, to neko srce sto se i dalje ne da, nada, zrelost, stogod je to. Samo tesko izlazi, migolji se i proviri pa nestane..I to me jako plasi. Jer svako jutro je opet isto kao i zadnjih 2mj, kad otvorim oci neki osjecaj "ajme ne, snovi su ljepsi". Malo smijesno i pateticno zvuci opet , ali tako jest.
Hvala ti od srca, mozda te rijeci sada teze dopiru do mene negoli bi to bilo u nekoj drugoj situaciji, ali stvarno sam u soku i cijenim ovo, tenkju
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 00:09   #15
Quote:
Meadow kaže: Pogledaj post
Da, neki će te povrijediti i izigrati dato povjerenje, ali bit je u ovome: ne može te povrijediti onaj kome ne dopustiš. Često te povrjeđuju oni kojima to dopustiš, jer ostaješ previše dugo, a trebala bi otići. A ljudima je teško otići, i ostaju, u stadiju u kojem pate, nadajući se promjeni, do koje ne dolazi.
Ovo.
Time da ja nekome ne dopustim da dode do mene, da mu ne dam svoje povjerenje, automatski rusim sve u sto vjerujem. To je moje glediste. Jer cemu taj odnos, cemu sve? Pri tome mislim na bliske odnose dakako, ne na svakoga. Kazes povrijede te oni kojima dopustis? A zar ne bih bila otok da ne dopustim nikome da dode do mene, da mu povjerujem, da izgradim topao i zreo odnos gdje znam da se na nekoga mogu osloniti, i taj na mene?
E, toga se bojim.
Tek tada bih postala otok. A sve mi se cini da necu jer ne mogu zamislit sebe takvu, ne zbog toga sto ne zelim, nego mislim da je ta moja "vizija/fikcija/patologija prejaka i ne zelim tako zivjeti. Ali je rizik i samo izades ranjen.
Eto to je to pitanje "dopustanja/nedopustanja" da te netko povrijedi.
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 00:12   #16
Quote:
adma141092 kaže: Pogledaj post
nemogu da vjerujem da postoji kopija mene
Malo nas je, al smo dobro raspoređeni
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 00:15   #17
Quote:
Free like a wind kaže: Pogledaj post
Da si ovakva, brinule bi te neke druge stvari, ovo sigurno ne
Sposobna si analizirati i raspravljati o problemu do besvijesti. Bilo bi lijepo kad bi sve to tebi nešto značilo.
Jesam, jbg. I malo znaci, da. Gotovo nista nego vrtnja u krug.
Jbg.
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 00:24   #18
Quote:
MarePodKljučem kaže: Pogledaj post
Bok svima

Neopisivo mi je tesko zapoceti jer ne znam otkuda. Jer me takve stvari sram reci na glas, zabiljeziti ih na bilo koji nacin osim u svojim zbrkanim mislima i emocijama. Zato ce i djelovati mozda potpuno zbrkano.
Navrsavam 24 godine, upravo zavrsavam tezak fakultet, tj stagniram s diplomskim radom jer eto, u gotovo svakom podrucju trenutno pauziram i nesto me koci pa tako i tu, gdje sam uvijek bila jelte "dika i ponos matere i ćaće"
Evo krecem potpuno iskreno, na moju srecu anonimno je.
U zivotu radila sam sranja i gluposti napretek. Sto od ljubavnih veza gdje sam bila najgora djevojka na svijetu pa bih se kasno krenula mijenjati i tako iznova jer (kako zalosno i teeesko za priznati) eto bez "muskog ramena" ja jadnica ocito ne mogu, preko prijateljstava, do odnosa sa vlastitom obitelji i opsjednutosti time da ispadnem najsimpaticnija i najsposobnija. Naravno, to ne bih naglas priznala ni da me kolju. Ne znam odakle to, ne znam uzroke. A citav zivot ih trazim. U zivotu sam i dozivjela sranja i gluposti cije repove i rane dan danas vucem jer sa toliko godina nisam naucila odvezati se od toga. A to je sramotno jer svatko bi vec prebolio, to je zrelo i nuzno za oporavak. O kakvoj god se nesreci radilo. Ne i ja.

Evo bojim se nastaviti. Napisati kakva sam, kako sam se ophodila prema sebi i drugima jer se bojim osuda. U biti, bojim se onoga-" mala pogledaj sve skupa (jer znam da sam budala i pitam se kakva sam osoba da me pokretao bijes i bezrazlozne uvrede- valjda iz nezadovoljstva sobom), trgni se (jer sto to znaci u ovome stanju, nisam sklopka), zasluzila si (jesam), ukljuci razum (ne mogu jer kod mene "razum" ne postoji, uvjerih se)" itd.
U potrazi za time da me vole i da samu sebe valjda na putu zavolim otjerala sam od sebe one koji su mi bili najdrazi, svojim postupcima, zidovima, svojim mastanjima i idealnim vizijama, svojim strahovima od toga da im pokazem sto su mi pa da odu jer svi odu i valjda time sto imam 2 lica- kako je netko rekao. Jedno nasmijeseno, zrelo, veselo i privlacno, a drugo destruktivno i mracno. Ovo prvo najcesce enormno privuce ljude, a drugo upoznaju kasnije pa se ustipne da vide jel moguce. Na prvo sam ponosna (mozda ste i primijetili da zvuci samodopadno), al to je naravno maskica.

Evo klize mi suze po licu naravno jer ne znam sto se samnom dogada Ovdje pisem stvari koje vjerojatno nikada necu reci naglas.
Od nekada stvarno vesele djevojke sa toliko interesa i toliko snova, koja je voljela i htjela uistinu donijeti radost drugima i sebi postala sam zombi koji hoda Vlaskom i gotovo se zabije u prolaznike jer ih NE VIDI. Jer sam se toliko povukla u sebe da ni pricati sa prijateljicom ne mogu, tj tesko se koncentriram, da me slucajno ne prekine u mojim razmisljanjima, analizama i svijetu tuge i ocaja- ovo i meni zvuci pateticno. JA, JA I MOJA RAZMISLJANJA, kao zatvor. Jer ne zelim ni izac van sa drustvom, ja kojoj nekada vikend nije prosao, a da nije bila glavna na podiju ili u pjevusenju bez sluha . Jer se bojim da me vise nitko ne voli- ovo me bilo sram i napisati koliko je djetinjasto. Jer se bojim da smetam svima. Samu sebe pljusnula bih toliko jako da odletim nekoliko metara u zrak, ali ne ide.
Danas je mojima bila godisnjica braka, a nisam imala snage niti nasmijesit se roditeljima koji su mi dali toliko.
Uvijek sam znala da nesto ne stima samnom, ali posljednja 2 mjeseca prozivljavam pakao.
Ne volim se, stovise mrzim se, i svjesna toga da sam u nekoliko navrata objektivno gledajuci svoja ponasanja zakljucila kako postoje aspekti borderline licnosti, ja vise ne znam sto je. Samo znam da sam prvi puta u svoje zivotu zbilja pomislila na to kako bi svima bilo bolje da me nema. Jao, prije sam to smatrala kukaviclukom i bila prva u borbi za "zivot", borbu i nove pocetke. Ja sada bez glumatanja i zelje za paznjom ovdje iskreno pisem kako mislim da bi stvarno bilo bolje da me nema. Roditeljima kojima bi bez mene ostala ona normalnija kcer, sa dvije noge cvrsto na zemlji, koju ne pokolebaju zivotni dogadaji ili tudi pogledi, a ne ova koja zivi u snovima i oblacima i nikako se rijesit svojih vizija, pateticnog piskaranja, gledanja u more zamisljajuci slike obiteljskog zivota i ljubavi kako kakav debil iz meksicke sapunice, i osjetljivosti. Kakva god da jesam, kada vidim da me tata koji je moj dobri duh gleda i pita da sto se samnom dogada dode mi da potonem u zemlju od srama (ali se ne "trgnem"). Seka ne bi trosila toliko debelo zivce na budaletinu koja sama sebi ne moze pomoci sa vec xy godina. Preostalim prijateljima. Njemu. Koji mi fali neopisivo i cije odsustvo samo povecava ono sto sam godinama znala o sebi. A sto ce zreo i kvalitetan decko sa ludakinjom, koliko god me vukao na pravi put trebala sam odmah znati da ja ne zasluzujem njega i da napisem propalo.
Trenutno radim kao luda, zaradujem kao luda (studentski poslici), samo da ubijem vrijeme ili da odem daleko sa zaradenim, vjezbam kao luda, citam knjige i nastojim uciniti bar nesto unatoc enormnoj bezvolji.."Bezvolja" za gledanjem filmova sto sam obozavala, cak i za odlaskom u Muller gdje bi snjofala parfeme do besvijesti, bezvolja za kuhanjem i citanjem knjiga koje nisu vezane za glupu depresiju. A sretne ljude ne volim vidjeti, posebno parove, posebno one sa djecom. Zvuci tako ruzno preruzno od mene, ali boli me vidjeti ih.
Ne prepoznajem svoj zivot, sebe. Ovo mozda nije za javno napisati, ali kosu nisam oprala 10 dana, nemam volje za nasminkati se, srediti, nalakirat nokte, staviti parfem (moja najveca strast) ili obuc haljinu. Ja, nekada cisti sminkeraj od zenske
Narucila sam se i na razgovor sa jednom psihologinjom pa cemo vidjeti. Ne zelim odustati od sebe, tako to ne zelim, a svaki dan u ovoj kozi i svi dogadaji iz proslosti gdje sam izlazila ranjavana i nelogicno slabija, kao i oni gdje sam druge ranjavala ja, toliko me bodu sad i ne daju izlaz. Daju ogorcenost i krivnju. Ne mogu oprostiti, a znam da je tu najveca snaga. Ni sebi ni drugima. Neke recenice, neki odlasci, me bodu ko nozevi pa ne spavam, mah radije bi da me noz ubode nego to, manje bi boljelo sigurno!
Zasto i ja ne mogu biti ta superkul zrela, stabilna, samosvjesna zena koja je dovoljna sama sebi, koja se regenerira i ne pada tako duboko, koju razocaranja jacaju, ne dopusta da njene potencijale prekrije destrukcija unutarnjeg derista i unisti sve sanse, koju boli ona stvar za to sto ce netko rec i pomisliti, koja se ne veze za ljude toliko, koja zna sto zeli i cuva sto voli? Zasto mi to "unutra" ne da zraka i ne dopusta stogod ja cinila?
Hej hej, takve cure (i decki), koji je vas trik?

Ovo vise izgleda kao osobna ispovijest nego trazenje nekih odgovora. Ali lakse mi je, barem mrvu.
I ako netko prozivljava slicno, ako je nasao nacine..Napisite, hvala vam
Isprike na dugoj poruci i jer sam isla s teme na temu, drukcije jednostavno trenutno ne znam.
Kada je tebi netko zadnji put rekao da te voli tj. da je zaljubljen u tebe - mislim na muškog naravno ...makar bio i potpuno nebitan u tvojim očima....ako ima takav - javi mu se - nečeš vjerovati; bar zbog nekoga češ oprati kosu..vrijeme je
Private spice is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 01:30   #19
Quote:
Private spice kaže: Pogledaj post
Kada je tebi netko zadnji put rekao da te voli tj. da je zaljubljen u tebe - mislim na muškog naravno ...makar bio i potpuno nebitan u tvojim očima....ako ima takav - javi mu se - nečeš vjerovati; bar zbog nekoga češ oprati kosu..vrijeme je
Hahaha, neces vjerovati oprala sam! I spicanila sam se danas i nekako se bar na tren vratila u sminkersku formu. Jedino sto sam novce spiskala na odjecu koje ionako imam previse. Rjesavanje praznine I guess, klasika.
A muskici su pobjegli nakon sto sam ih dotukla Strucnjak za unistit i najvecu ljubav, jbg Musko mi sada najmanje treba (osim mozda jednog, ali predobar je on primjerak homo sapiensa za ovakvu nevaljalu)
MarePodKljučem is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.08.2014., 04:21   #20
Quote:
MarePodKljučem kaže: Pogledaj post
Netko mi na forumu preporucio film Peaceful warrior pa sam ga skicnula i iskreno se natjerala da uopce dam sebi sansu da pogledam kakti neki film koji bi kakti mogao imati dobre savjete. Jer da, dobro i lijepo si zakljucila, vise je whatever, nemam ni nade da bi moglo biti bolje, a opet ocito mali mig postoji jer ne bih pisala ovo ovdje. Anyway, film je odlican i lijep, jednostavan, a tako realan, rijetko uopce takve stvari na danasnjim filmovima i vidimo..U kombinaciji sa tvojim postom, koji me iskreno tako pozitivno sokirao jer lagano ne vjerujem (u sta se pretvorih brate!) da vise itko ikome pomaze samo tako (rijetko je ) i da se trudi samo tako, to oboje daje jedan lijep savjet i jednu lijepu sliku.
Eto vidiš.

Quote:
Jucer sam na poslu cak osjetila nekakve nalete te energije koju jos imam i upravo to sto kazes- ne dam sama sebi, ne dam i gotovo, a tu je negdje i dalje to nesto, to neko srce sto se i dalje ne da, nada, zrelost, stogod je to. Samo tesko izlazi, migolji se i proviri pa nestane..I to me jako plasi. Jer svako jutro je opet isto kao i zadnjih 2mj, kad otvorim oci neki osjecaj "ajme ne, snovi su ljepsi". Malo smijesno i pateticno zvuci opet , ali tako jest.
Hvala ti od srca, mozda te rijeci sada teze dopiru do mene negoli bi to bilo u nekoj drugoj situaciji, ali stvarno sam u soku i cijenim ovo, tenkju
Snovi su ljepši.... snovi su ljepši ako ti odlučiš da će biti ljepši.
Ako mašti daš primat.
Snovi nisu ljepši kad se pobrineš živjeti život koji hoćeš.
Da, to je teško. I treba truda, odricanja, žrtve... za postići bilo što što želiš. Ali to je cijena koju svatko plaća da bi živio ispunjeno, postignutih ciljeva.
Tu nema prečice.

Mislim da bi trebala razmisliti kakav život želiš.
Što očekuješ od života, što želiš postići, koja je tvoja strast koja te pokreće.
I kad to smisliš, zacrtati si male ciljeve na putu ostvarenja tih želja.
I raditi kontinuirano na njihovom ostvarenju.

Ali pritom biti realna. Ne sad "Želim biti NASA-in astronaut a ne mogu, jooooj ja sam propalitet", već ono što ima mogućnost da se ostvari.

Dojma sam da je tvoj problem što nemaš zacrtan plan i nemaš šablonu po kojoj raditi, pa si prepuštena bezbrižnosti maštanja i spontanosti trenutka. Što nije loše samo po sebi, ali za osobu sklonu prekomjerenim analizama svega i svačega te samokritici, može biti loš spoj.


You're welcome.
Meadow is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 12:31.