Depresija - opća tema

[anotherusername]

Pozdrav ljudi.

Ovdje se ne radi o meni, nego o meni bliskoj osobi koja mi je prije par mjeseci priznala da se bori s depresijom već godinama.

Ja sam na sto muka jer vidim da užasno pati i da nikako nije dobro. Ona traži rješenje u distrakciji i kaže da želi okrenuti novu stranicu u životu. S obzirom da to znači da ne želi razgovarati o onome što je muči, brinem se da je to pogrešan pristup i da će se stanje samo pogoršati. Razgovor o mogućim posjetima psihologu je prvo prihvatila dobro, a drugi put je rekla da na nju stvaram pritisak i da nije spremna na taj korak.

Zanima me što mogu učiniti, kako joj onda mogu pružiti podršku? Prema onome što vidim, čini mi se da je krajnje vrijeme za stručnu pomoć, a ne mogu je natjerati ni na što. Kako se onda najbolje postaviti, kako pronaći granicu između pozitivnog djelovanja i stvaranja pritiska?

[Aestar]

anotherusername kaže:

Pozdrav ljudi.

Ovdje se ne radi o meni, nego o meni bliskoj osobi koja mi je prije par mjeseci priznala da se bori s depresijom već godinama.

Ja sam na sto muka jer vidim da užasno pati i da nikako nije dobro. Ona traži rješenje u distrakciji i kaže da želi okrenuti novu stranicu u životu. S obzirom da to znači da ne želi razgovarati o onome što je muči, brinem se da je to pogrešan pristup i da će se stanje samo pogoršati. Razgovor o mogućim posjetima psihologu je prvo prihvatila dobro, a drugi put je rekla da na nju stvaram pritisak i da nije spremna na taj korak.

Zanima me što mogu učiniti, kako joj onda mogu pružiti podršku? Prema onome što vidim, čini mi se da je krajnje vrijeme za stručnu pomoć, a ne mogu je natjerati ni na što. Kako se onda najbolje postaviti, kako pronaći granicu između pozitivnog djelovanja i stvaranja pritiska?

Teško je dobiti odgovor na takvo pitanje jer ne postoji šablon, a radi se o bolesti koja upravlja mislima tako da nije kao da te boli zub i sam trčiš doktoru.
Jedino što ti mogu savjetovati da pokušaš objasniti da je to bolest kao i svaka druga te da će psiholog/psihijatar pomoći da manje pati i da se popravi kvaliteta života. Ako je ne možeš nagovoriti ne možeš je ni prisiliti i tu je nažalost zatvoren krug. Ustvari ona ni sama ne zna od čega boluje i tek stručno oko može dati pravu dijagnozu. Jednostavno ne mogu zamisliti da bih nekome mogao zatajiti svoju depresiju jer ako je jaka ne mogu praktično ništa, a ako je epizoda umjerena kao sada mogu određene stvari uz napor volje dok većinu dana provedem u krevetu.
Izlazi li ta osoba u društvo, može li se normalno nasmijati, može li raditi nešto što je raduje... samo par pitanja bolesnog laika da vidimo kako se u stvari osjeća.

[anotherusername]

Izlazi, ali samo s jako malim brojem ljudi koje poznaje već dugi niz godina. Sama kaže da interakciju odrađuje šablonski, da ne osjeća ništa već se samo pretvara. Ima izjave tipa "ja JESAM moja depresija", što me užasno brine jer, recimo, misli da nije spremna odgojiti svoj identitet od depresije.

Kad god pokušam razgovarati o depresiji, odmah postaje iritabilna i želi otići. Sve je ok dok situacija stvara distrakciju, ali po meni je to jako klimavo i jako kratkoročno rješenje. Ne znam ni sama, nisam nikakav ekspert i teško mi je procijeniti kako se uopće postaviti. Ne želim omogućavati ponašanje koje je za nju negativno, ali ne želim se niti nametati jer od toga neće biti nikakve koristi.

[Bluzara stari]

anotherusername kaže:

Izlazi, ali samo s jako malim brojem ljudi koje poznaje već dugi niz godina. Sama kaže da interakciju odrađuje šablonski, da ne osjeća ništa već se samo pretvara. Ima izjave tipa "ja JESAM moja depresija", što me užasno brine jer, recimo, misli da nije spremna odgojiti svoj identitet od depresije.

Kad god pokušam razgovarati o depresiji, odmah postaje iritabilna i želi otići. Sve je ok dok situacija stvara distrakciju, ali po meni je to jako klimavo i jako kratkoročno rješenje. Ne znam ni sama, nisam nikakav ekspert i teško mi je procijeniti kako se uopće postaviti. Ne želim omogućavati ponašanje koje je za nju negativno, ali ne želim se niti nametati jer od toga neće biti nikakve koristi.

Jesi navalio na distrakciju.Pretpostavljam da misliš na generalno neozbiljnost ili površnost, kao dijete...zaigranost.
Ona JE depresija.
Mda, reci mi da li izlazi van ? Jel ima kakvog tipa ?
Što radi, školuje se, radi...kako roditelji gledaju na to ?
Što općenito voli raditi ?
Jel brbljiva ili šutljiva..?
Opiši je malo...

[anotherusername]

Misliš, u grad? Ne izlazi, prekinula je vezu prije 6 mjeseci i otad ništa. Faks je završila i radi, ali zbog prirode posla ne provodi puno vremena u uredu. Priča valjda normalno, ne znam. Šutljiva je dok se ne oslobodi.

[zoki89]

anotherusername kaže:

Pozdrav ljudi.

Ovdje se ne radi o meni, nego o meni bliskoj osobi koja mi je prije par mjeseci priznala da se bori s depresijom već godinama.

Ja sam na sto muka jer vidim da užasno pati i da nikako nije dobro. Ona traži rješenje u distrakciji i kaže da želi okrenuti novu stranicu u životu. S obzirom da to znači da ne želi razgovarati o onome što je muči, brinem se da je to pogrešan pristup i da će se stanje samo pogoršati. Razgovor o mogućim posjetima psihologu je prvo prihvatila dobro, a drugi put je rekla da na nju stvaram pritisak i da nije spremna na taj korak.

Zanima me što mogu učiniti, kako joj onda mogu pružiti podršku? Prema onome što vidim, čini mi se da je krajnje vrijeme za stručnu pomoć, a ne mogu je natjerati ni na što. Kako se onda najbolje postaviti, kako pronaći granicu između pozitivnog djelovanja i stvaranja pritiska?

Iskoristi interese te osobe da joj privućeš pažnju. Sigurno nešto voli raditi i ako to iskombiniraš sa nečime što je poučno za nju, napredovati će. Također možeš na vidljivom mjestu ostaviti neku tanku iznimno poučnu skriptu koja se dotiče problema i rješenja te osobe. Ako je imalo zainteresirana, ići će pogledati o čemu se tu radi.

[janjajanica]

Bok ljudi

čitala sam da je dr. IVAN MODRUŠAN psiholog i psihoterapeut....da li netko ima iskustva s njim?
Trebam otić na razgovor jer pucam po šavovima....
Molim vas pomozite mi!!! :/

bok depresivci, imate li vi problema za razmišljanjem? razbiranjem misli? osjećate li tupavost? ako ste u nekom razgovoru i sugovornik vam priča nesto poduže a vi ga ne možete pratit jer nemate taj kapacitet pamćenja i praćenja, mene sve to muči, kad čitam knjigu i pročitam je i kad me netko pita kakva je knjiga ja je ne mogu opisat mogu samo odgovorit dobra ili loša, ne mogu pričat a da ne mucam i ne koristim riječi tipa "ovaaj" "paa" samo kako bi uspio nekako povezat to što želim reć, iako to na kraju ispadne sve nepovezano.

Baš ta tupavost me ubija, kao neka tupa bol u mozgu koja je uvijek prisutna, kočnica koja sprječava razmišljanje o bilo čemu, cak i o najednostavnjim stvarima, stoga me zanima, da li sve depresivne ljude ovdje to muči?

još nesto, uzimate li kakve kemijske supstance osim antidepresiva, spid? mdma? gljive? i da li vam to pomaže?

[Bluzara stari]

andaluzijski pa kaže:

bok depresivci, imate li vi problema za razmišljanjem? razbiranjem misli? osjećate li tupavost? ako ste u nekom razgovoru i sugovornik vam priča nesto poduže a vi ga ne možete pratit jer nemate taj kapacitet pamćenja i praćenja, mene sve to muči, kad čitam knjigu i pročitam je i kad me netko pita kakva je knjiga ja je ne mogu opisat mogu samo odgovorit dobra ili loša, ne mogu pričat a da ne mucam i ne koristim riječi tipa "ovaaj" "paa" samo kako bi uspio nekako povezat to što želim reć, iako to na kraju ispadne sve nepovezano.

Baš ta tupavost me ubija, kao neka tupa bol u mozgu koja je uvijek prisutna, kočnica koja sprječava razmišljanje o bilo čemu, cak i o najednostavnjim stvarima, stoga me zanima, da li sve depresivne ljude ovdje to muči?

još nesto, uzimate li kakve kemijske supstance osim antidepresiva, spid? mdma? gljive? i da li vam to pomaže?

Ti poistovjećuješ verbalni izraz sa razmišljanjem.Sve trpaš u isti koš.
Navedi mi samo jednog čovjeka koji ne kaže..''paaaa'
Svi papaću.
Tupavost u odnosu na koga ?
Sad ćeš reći, pa na odnosu na pametnog.
Pametnog u odnosu na koga ?
Iskreno, ne osjećaš u mozgu nikakvu tupu bol..jelte ?!
Depresija može usporiti percepciju dok se ne počne liječiti ali onda je i dalje usporena jer piješ lijekove.
E dok to sve shvatiš..prođe život.

Jel ti ovo liči na neku eks-narkomansku udrugu ?
Ne pomaže.

[Miligram]

rejoflajt kaže:

ja pijem navečer baš za spavanje 100 mg q-pin-a, jesi ikad probao s tim lijekom?

Jesam,čak su mi 2 doktorice rekle kako je seroquel preskup pa onda pripisuju q-pin a ja sam kvetiapin pharmas i mogu ti reci da me taj kvetiapin jače udari nego ta lepinja.... kojima se u zatvoru davaju ako si navucen na nesto pa imas krizu....al fakat najjače me je bio Zveknio zeldox ! To je u rangu s zyprexom,od toga sam kljucao kao,,,. Prazine sam odbio jer mi ne ležii,tako da sad ispada da mi je bolje kad popijem 100mg kvetiapin pharmas nego taj tako "strašan" leponex.

[Riversong]

andaluzijski pa kaže:

bok depresivci, imate li vi problema za razmišljanjem? razbiranjem misli? osjećate li tupavost? ako ste u nekom razgovoru i sugovornik vam priča nesto poduže a vi ga ne možete pratit jer nemate taj kapacitet pamćenja i praćenja, mene sve to muči, kad čitam knjigu i pročitam je i kad me netko pita kakva je knjiga ja je ne mogu opisat mogu samo odgovorit dobra ili loša, ne mogu pričat a da ne mucam i ne koristim riječi tipa "ovaaj" "paa" samo kako bi uspio nekako povezat to što želim reć, iako to na kraju ispadne sve nepovezano.

Baš ta tupavost me ubija, kao neka tupa bol u mozgu koja je uvijek prisutna, kočnica koja sprječava razmišljanje o bilo čemu, cak i o najednostavnjim stvarima, stoga me zanima, da li sve depresivne ljude ovdje to muči?

još nesto, uzimate li kakve kemijske supstance osim antidepresiva, spid? mdma? gljive? i da li vam to pomaže?

spid radije nemoj jer je spuštanje grozno..mada si odlično raspoložen kad si "u brzini."
trava liječi depresiju, još ako je dobro podnosiš- super.
ja imam takve blokade i to mi se dešavalo u nekoliko intervala u životu, zadnja kad sam prekinula s bivšim i tad me godinu dana vukla teška depra.. izolirala sam se od društva, sve obaveze izbjegavala, sve vrijeme provodila na netu... osjećala se glupo i beskorisno, nesposobno za komunikaciju s ljudima, za napredak, sama sebe sputavala,i mislim da sam toliko odnosa upropastila svojm idiotnim ponašanjem da u ovom životu to neću nikako moći ispraviti.
ne uzimam antidepresive, ponekad pušim travu, barem me anskioznost prođe, malo se resetujem...

[rendgenist]

http://www.youtube.com/watch?v=-PA-buwI3q4&sns=em

[ray of light]

Bluzara stari kaže:

Jel ti ovo liči na neku eks-narkomansku udrugu ?

nemreš bilivit kakvu percepciju depresivnih osoba imaju neki

[jedan-od]

Kao prvo zahvaljujem zoki89 na savjetima.
Neke stvari ne kužim. Psihić je savjetovao da idem u društvo, da počnem čitati, drugi savjetuju da slušam glazbu itd.
Kad slušam glazbu, dovoljan je samo neki stih, neka riječ da me podsjeti na nešto i onda mi je gore nego prije.
Počeo čitati i opet se dešava ista stvar. Dovoljna je neka loša "slika" iz knjige i onda se osječam još lošije. Nije bitno kakva je knjiga, krim, pustolovna...
Kad odem u društvo, osječam se totalno sam, izoliran, iako nije tako.
Na kraju opet je najbolje zakopati se u posao, u brojke, jer barem u brojevima još nisam našao ništa što bi mi učinilo da se još gore osječam ili legnuti u krevet i spavati.
Ajde dajte neki savjet, što pokušati činiti a da to barem malo poboljša stanje, a ne da ga još više oteža.

[Nabokova3]

Kako da znam jesam li u depresiji ili sam samo nezadovoljna životom? Možda je glupo pitanje, ali kada čitam ovu ili slične teme, svi ste vi dosta različiti.

Konkretno... Svi me doživljavaju više kao negativnu osobu, u smislu da ću uvijek pogledati na negativnu stranu nekog događaja, nego pozitivnu. Ja se tješim da sam realna. Više sam sklona razmišljanju, čitanju, promišljanju, a manje partijanju. Introvert. Hipohondar. Manjak sampouzdanja i neka generalna nesigurnost. Dakle, to su sve moje neke generalne osobine, malo su fucked up, ali dobro, takva sam i prihvatila sam samu sebe kao takvu.

U zadnje vrijeme mi se dogodilo dosta toga s čim se očito ne znam nositi. Bolest u obitelji, gubitak najbližih prijatelja (ne smrt, svađa), završavam fax i pojma nemam šta bih od sebe... Iako nisam nikada bila oličenje sreće, uvijek su me okruživali ljudi, dosta veliko društvo, par bliskih osoba, u sretnoj sam vezi, odličnom odnosu s roditeljima, jedna od boljih studentica. Dakle - ništa mi ne fali. Kada sam zatrpana obvezama funkcioniram ok. Kada sam u rodnom gradu vikendom ili na ispitnom roku, dođe mi da se ubijem. Teško zaspim, muče me svakakve misli, često puta poželim da spavam i da se ne probudim. Nisam sretna. Sretna sam samo kad sam u društvu par osoba. Samo na tih par trenutaka, ali onda kada dođem kući i ostanem sama kao da se dodatno sjebem. Što mi je dan bolji, to sam ja cmoljavija i depresivnija kad ostanem sama. Muči me gubitak najbolje prijateljice. I to je odraz nekog mog nezadovoljstva sigurno. Prijateljstvo se okončalo bezveze. Obje smo krive. Ništa me ne ispunjava. Prije sam bila sretna kada čitam ili surfam internetom i tražim nešto što me zanima ili sa mojima gledam neki film. Sada se ne mogu skoncentrirati na knjigu, nemirna sam, sklona sam ljutnji, agresiji, plačem, divljam, ležim... To traje već par mjeseci. Kad pomislim na budućnost gušim se. Kad pomislim na prošlost kao da sam živjela ni za šta. A, ponavljam, ništa mi konretno ne fali i svjesna sam da sam sretnija od većine u stvarima koje imam i u ljudima koji me okružuju.

Šta mi je? Ne očekujem dijagnozu. Samo neku rečenicu od nekoga. Nitko me iz okoline ne shvaća ozbiljno ili su svi zauzeti svojim problemima.

[Starwors11]

Ciao raja,
Mislim da imam simptome depresije i anksioznosti, Imam 23 godine, igram kosarku aktivno 10 godina, imam poremecaje koji jako uticu na to da se vise nemogu baviti ovim sportom uspješno ili bilo koje druge radnje kao sto sam to prije radio. Tesko se mogu motivirati i pokrenuti da nesto radim, prije sam zudio za treninzima jedva sam cekao utakmice da igram, da se druzim sa svojim vrsnjacima. Kada sam prvi put dosao na trening prosto sam se zaljubio u taj sport, sada jedva cekam da prođu i da idem kuci da se odvojim od sviju stalno se prisjecam kako mi je prije bilo lijepo. Sada se tesko skoncentriram na utakmici, jako sam agresivan i nemogu se kontrolisati u neki situacijama nerijetko se zna desiti da dobijem tehnicki foul sto nikad prije nije bio slucaj. Konstantno razmisljam o tome sta ce mi drugi reci ili hocu li se ponovo obrukati ili nesto pogresno uraditi. Cesto mi dodju crne misli imam jako nisko samopouzdanje. Izgubio sam interesovanje za bilo sta u zivotu i u stanju sam da sjedim i zurim cijeli dan u jednu tacku da samo mogu. Imao sam djevojku i kada sam se zaljubio iznenada moji problemi su nestali jer sam se jako lijepo osjecao ponovo sam se smijao imao volju, pricao sa drugima da bi nakon pola godine sve se vratilo na staro i tako da smo prekinuli. jako tesko se uklapam u sredinu tesko komuniciram sa okolinom i sklapam prijateljstva. Nisam raspolozen ni za obicne razgovore sa ljudima i druzim se sve protiv svoje volje. Volim jako puno svoju porodicu i zna se desiti da se posvadjamo puno puta jer ne razumiju kako sam stalno ovakav bezvoljan i nemotivisan. Jedino moja mama me koliko toliko razumije ostali u porodici kao i prijatelji nemaju bas puno razumjevanja i govore mi da se trebam trznuti izaci iz te krize ali ja tonem sve dublje i dublje i neznam vise sta da radim. U posljednje vrijeme sam postao zaboravan i neizdrzivo je postalo. Volio bih ponovo da imam tu radost u zivotu volju za napredovanjem koju sam imao prije. U mom okruzenju je ovo Tabu tema i ljudi jako osudjuju, ja neznam sa kim bi mogao da popricam, ja se izvinjavam na ovolikoj opsirnosti nisam znao drugacije opisati problem. Imam sada novu djevojku kojoj sam se povjerio o mom problemu i razumije me i velika mi je podrska, ja ne zelim da je izgubim i zato zelim da se izborim sa ovim stanjem. Hvala unaprijed !

[zoki89]

jedan-od kaže:

Kao prvo zahvaljujem zoki89 na savjetima.
Neke stvari ne kužim. Psihić je savjetovao da idem u društvo, da počnem čitati, drugi savjetuju da slušam glazbu itd.
Kad slušam glazbu, dovoljan je samo neki stih, neka riječ da me podsjeti na nešto i onda mi je gore nego prije.
Počeo čitati i opet se dešava ista stvar. Dovoljna je neka loša "slika" iz knjige i onda se osječam još lošije. Nije bitno kakva je knjiga, krim, pustolovna...
Kad odem u društvo, osječam se totalno sam, izoliran, iako nije tako.
Na kraju opet je najbolje zakopati se u posao, u brojke, jer barem u brojevima još nisam našao ništa što bi mi učinilo da se još gore osječam ili legnuti u krevet i spavati.
Ajde dajte neki savjet, što pokušati činiti a da to barem malo poboljša stanje, a ne da ga još više oteža.

Postepeno proširuj svoju zonu ugode. Ako ćeš potpuno izbjegavati sve što ti je neugodno, na kraju ćeš izbjegavati gotovo sve. Preispituj samog sebe, te temeljito upoznaj strahove i neugodnosti, a zatim se korak po korak suoči sa njima.

Nabokova3 kaže:

Kako da znam jesam li u depresiji ili sam samo nezadovoljna životom? Možda je glupo pitanje, ali kada čitam ovu ili slične teme, svi ste vi dosta različiti.

Konkretno... Svi me doživljavaju više kao negativnu osobu, u smislu da ću uvijek pogledati na negativnu stranu nekog događaja, nego pozitivnu. Ja se tješim da sam realna. Više sam sklona razmišljanju, čitanju, promišljanju, a manje partijanju. Introvert. Hipohondar. Manjak sampouzdanja i neka generalna nesigurnost. Dakle, to su sve moje neke generalne osobine, malo su fucked up, ali dobro, takva sam i prihvatila sam samu sebe kao takvu.

U zadnje vrijeme mi se dogodilo dosta toga s čim se očito ne znam nositi. Bolest u obitelji, gubitak najbližih prijatelja (ne smrt, svađa), završavam fax i pojma nemam šta bih od sebe... Iako nisam nikada bila oličenje sreće, uvijek su me okruživali ljudi, dosta veliko društvo, par bliskih osoba, u sretnoj sam vezi, odličnom odnosu s roditeljima, jedna od boljih studentica. Dakle - ništa mi ne fali. Kada sam zatrpana obvezama funkcioniram ok. Kada sam u rodnom gradu vikendom ili na ispitnom roku, dođe mi da se ubijem. Teško zaspim, muče me svakakve misli, često puta poželim da spavam i da se ne probudim. Nisam sretna. Sretna sam samo kad sam u društvu par osoba. Samo na tih par trenutaka, ali onda kada dođem kući i ostanem sama kao da se dodatno sjebem. Što mi je dan bolji, to sam ja cmoljavija i depresivnija kad ostanem sama. Muči me gubitak najbolje prijateljice. I to je odraz nekog mog nezadovoljstva sigurno. Prijateljstvo se okončalo bezveze. Obje smo krive. Ništa me ne ispunjava.

Prije sam bila sretna kada čitam ili surfam internetom i tražim nešto što me zanima ili sa mojima gledam neki film. Sada se ne mogu skoncentrirati na knjigu, nemirna sam, sklona sam ljutnji, agresiji, plačem, divljam, ležim... To traje već par mjeseci. Kad pomislim na budućnost gušim se. Kad pomislim na prošlost kao da sam živjela ni za šta. A, ponavljam, ništa mi konretno ne fali i svjesna sam da sam sretnija od većine u stvarima koje imam i u ljudima koji me okružuju.

Šta mi je? Ne očekujem dijagnozu. Samo neku rečenicu od nekoga. Nitko me iz okoline ne shvaća ozbiljno ili su svi zauzeti svojim problemima.

A kada si prekinula to prijateljstvo? Možda si tu počela negativnije razmišljati, pa si potonula u ovakvo stanje. Tvoje misli utjeću na emocije, pa stoga čim negativnije razmišljaš, lošije ćeš se osjećati.

Dobro razmisli da li ste zaista učinile pogrešku, ili si niste odgovarale kao prijateljice. Ako ste pogriješile, pokušaj opet razgovarati. Možda i neće dobro proći, ali barem ćeš znati da si probala, te lakše nastaviti dalje.

Pronađi neke aktivnosti kojima ćeš ispuniti svakodnevnicu i razveseliti se. Tjelovježba ili neka druga fizička aktivnost može pomoći jer to potiće hormone odgovorne za osjećaj sreće. Stoga se maksimalno kloni kreveta tokom dana (efekt je obrnuti).

Također probaj zapisati svoje misli, ciljeve, probleme, strahove itd. Lakše je misli posložiti na papiru, te imaš pregledniji uvid u sve to. Tako ćeš i lakše znati što dalje.

[zoki89]

Starwors11 kaže:

Imao sam djevojku i kada sam se zaljubio iznenada moji problemi su nestali jer sam se jako lijepo osjecao ponovo sam se smijao imao volju, pricao sa drugima da bi nakon pola godine sve se vratilo na staro i tako da smo prekinuli. jako tesko se uklapam u sredinu tesko komuniciram sa okolinom i sklapam prijateljstva. Nisam raspolozen ni za obicne razgovore sa ljudima i druzim se sve protiv svoje volje. Volim jako puno svoju porodicu i zna se desiti da se posvadjamo puno puta jer ne razumiju kako sam stalno ovakav bezvoljan i nemotivisan. Jedino moja mama me koliko toliko razumije ostali u porodici kao i prijatelji nemaju bas puno razumjevanja i govore mi da se trebam trznuti izaci iz te krize ali ja tonem sve dublje i dublje i neznam vise sta da radim. U posljednje vrijeme sam postao zaboravan i neizdrzivo je postalo. Volio bih ponovo da imam tu radost u zivotu volju za napredovanjem koju sam imao prije. U mom okruzenju je ovo Tabu tema i ljudi jako osudjuju, ja neznam sa kim bi mogao da popricam, ja se izvinjavam na ovolikoj opsirnosti nisam znao drugacije opisati problem. Imam sada novu djevojku kojoj sam se povjerio o mom problemu i razumije me i velika mi je podrska, ja ne zelim da je izgubim i zato zelim da se izborim sa ovim stanjem. Hvala unaprijed !

Vidim da ti je malo pomogla zaljubljenost u djevojku. Stvar je u tome da nijedna osoba ili aktivnost ne smije biti jedini izvor tvoje radosti. Moraš učiti kako se zaljubiti u život, zavoljeti samog sebe, opažati i biti zahvalan za male i velike svakodnevne stvari. Možeš početi od vođenja dnevnika pozitivnosti. Zapiši u njega isključivo pozitivna sjećanja, o osobama koje ti puno znače, stvarima za koje si zahvalan, snovima koje želiš ostvariti, nove lijepe događaje itd.

[Nabokova3]

zoki89 kaže:

A kada si prekinula to prijateljstvo? Možda si tu počela negativnije razmišljati, pa si potonula u ovakvo stanje. Tvoje misli utjeću na emocije, pa stoga čim negativnije razmišljaš, lošije ćeš se osjećati.

Dobro razmisli da li ste zaista učinile pogrešku, ili si niste odgovarale kao prijateljice. Ako ste pogriješile, pokušaj opet razgovarati. Možda i neće dobro proći, ali barem ćeš znati da si probala, te lakše nastaviti dalje.

Pronađi neke aktivnosti kojima ćeš ispuniti svakodnevnicu i razveseliti se. Tjelovježba ili neka druga fizička aktivnost može pomoći jer to potiće hormone odgovorne za osjećaj sreće. Stoga se maksimalno kloni kreveta tokom dana (efekt je obrnuti).

Također probaj zapisati svoje misli, ciljeve, probleme, strahove itd. Lakše je misli posložiti na papiru, te imaš pregledniji uvid u sve to. Tako ćeš i lakše znati što dalje.

To je prijateljstvo koje je trajalo čitav život i koliko god razmišljala ne mogu doći do zaključka jesmo li se družile samo zato što se znamo otakako smo prohodale ili su nas vezale iskrene emocije. Razlog svađe je bio užasno glup, obje smo tvrdoglave i samo ponos me sputava da joj se javim. To znam da moram riješiti sama sa sobom.

Ali u pravu si da su tu i počeli problemi. Krenulo je s tim, odjednom sam shvatila da sam bez nje sama jer mislim da mi je ona bila jedini iskreni prijatelj na nekoj dubljoj razini. Jednostavno sam stalno nemirna jer me nitko drugi ne ispunjava i osjećam se kao da s drugim prijateljicama krpam tu rupu. I sanjam ju stalno, znači da me muči to iako sam izvana kao ljuta ili indiferentna prema tome.

Problem je što bi se ja nekako nosila s tim da se nije počeo redati problem za problemom. Najviše me dotukla bolest člana obitelji. Sada je sve bolje, znam da trebam biti sretna što imam i dalje većinu dragih ljudi oko sebe, ali sam baš u nekom beznađu

Hvala ti na savjetima, puno pomaže kada netko odgovori na ono što sam rekla s nečim više od ˝joj trgni se, bar ne prosiš na ulici˝

Pokušat ću staviti sve na papir i učiniti nešto sa sobom. Ovako više ne može.

[gtwzagreb]

Pročitao sam zadnje postove na ovoj temi i kako odgovporiti smisleno na njih. Kao netko tko se i sam borio s depresijom i napravio sranje i završio u Jankomiru mogu reći da vas donekle razumijem. Ne potpuno jer je svatko posebna osoba i svačiji problem je drugačiji. Tamo sam upoznao hrpu ljudi i većina tih ljudi je zapravo imala neki problem sa depresijom. Da se je lako nositi s tim, nije, ali nekako smo svi tamo uspjeli. Najveći problem je što se najveći dio tih ljudi svako malo tamo vraća. Veliki dio njih zna koji je problem zbog kojih su u depresiji, ali jednostavno ne mogu ništa napraviti ili ne žele. Uostalom slušajući priče tamo na grupnoj terapiji shvatio sam da su moji problemi goli k.... u odnosu na većinu ljudi, ali meni su moji problemi bili najveći kao i svakome njegovi problemi.
Tako da zapisivanje svega toga i stavljanje toga na papirse meni čini da neće previše pomoći, ali opet to ovisi o osobi. Ono što sam shvatio da najviše pomaže je razgovor. I to tako da sve te probleme ispričam nekome, odnosno da pričam o tome s nekim. Ne u smislu da ja to ispričam i to je to već da razgovaram o tome s nekim. Ako imate nekoga s kim to možete napraviti pokušajte. Ja sam u nedjelju opet bio spušten zbog jedne moguće veze i u nedjelju sam bio poprilično ukomiran. U ponedjeljak sam pričao o tome s prijateljem i sa psihijatricom i moram reći da sam se osjećao puno bolje. Možda otići na razgovor s psihijatrom ili psihologom ne bi bio loš potez?!

Ako sam pomogao super.