O ljubavi i lošem seksu

[Love_Me_Do]

Ja punim 26, on 27. Zjedno 5 i pol godina. On je najbolja osoba koju poznajem, moj najbolji prijatelj. Pametan, vrijedan, zabavan, pristojan, nježan, pažljiv, iskren, tolerantan, razuman, lijep, nije ljubomoran ni posesivan... Ne postoji osoba koja može išta loše reći za njega. Ima mana naravno, ali ja ih imam više i za njih je uvijek imao razumijevanja. Bliski smo, topli jedan prema drugom, imamo povjerenje, doslovno si sve možemo reći, zajedno smo tih 5 godina odrastali i postajali bolje osobe. Volim ga, volim provoditi vrijeme s njim...mislim da bi bio savršen muž i otac.

Nakon 3 godine nešto se promijenilo i seks je postao loš. Jednostavno kad je nestala zaljubljenost ostao je seks koji je, ja vjerujem, od početka bio ne baš svemirski ali smo bili zaljubljeni i te detalje nisam primječivala. Taman tad negdje sam prestala piti i pilule pa mi se i libido znatno povećao. Meni je teško opisati što točno ne štima ali to je taj neki osjećaj koji nedostaje. Ja sam inače dominantna osoba, u seksu volim obrnuto. On ne voli biti dominantan. Meni čak ni nije do toga da on radi neke dominatne stvari koliko mi treba taj osjećaj da je on nadmočniji, strastveniji, da me nekad samo uzme. Želim vidjet u njegovim očima da me je željan, da se ne može kontrolirat. Kaže da sam mu privlačna i vidim ja to kad se seksamo ali želim to vidjeti i u nekim drugim situacijama. Jako bi mi bilo napaljujuće da kad smo u društvu ili negdje vidim na njegovom pogledu da me želi i da jedva čeka da ostanemo sami. Teško mi je što nakon toliko godina on i dalje ne zna prepoznati trenutak za nešto pa ja svaki put moram govorit kad nešto želim. On je nježan i pažljiv i uvijek će me zadovoljiti u tom nije problem.

Na početku sam mislila da je to možda neka faza, kasnije sam mislila da je možda problem u meni (tu teoriju i dalje nisam odbacila, možda je samo moj ego, manjak samopouzdanja), s vremenom je to postalo sve gore. Sad smo u fazi da se više ne možemo ni poseksat, njemu redovito pada, ja se moram dobro koncentrirat da mi misli ne bježe. Sve je to u meni dovelo do ogromne frustriranosti i trajnog nezadovoljstva. Milijun puta smo pričali ali ništa se ne mijenja... Par puta mi se dogodilo da sam upoznala nekog dečka koji bi mi bio privlačan i simpatičan i da sam danima znala fantazirati kako bi bilo da budem s nekim drugim, da sam nekom privlačna, zanimljiva, da želi nešto sa mnom. Uvijek je sve ostalo samo na fantazijama jer je to zadnje što bih napravila nekom kao što je moj dečko, ali već sama ta činjenica je znak da nešto opasno nije u redu. Sve naše svađe su zbog seksa ili moje frustiriranosti jer sam nezadovoljena.

Kroz svo to vrijeme shvatila sam da smo donijeli neke pogrešne odluke koje su nas vjerojatno dovele do tog stanja. Naime mi smo od početka stalno zajedno. On je došao u moj grad, živi sam u stanu pa sam ja od početka počela tamo provoditi dosta vremena. Nije imao puno prijatelja tako da su svi moji prijatelji postali njegovi i svi su ga prihvatili i sad ga vole kao mene. S obzirom da smo mi jedini koji su bez staraca u stanu gotovo sva druženja su se odvijala kod nas, a kad nisu on je uvijek bio pozvan na sve sa mnom... Obitelji su nas zavoljele, kad ja idem kući moji inzistiraju da dođe i on, tako i obrnuto jer nas vole. Do prošle godine smo bili studenti tako da smo imali hrpu slobodnog vremena koje smo uglavnom provodili zajedno. Imamo svatko svoje hobije ali sve je to prerijetko i opet se često događalo da eto ja odem s njim na sviranje da čujem šta su novo smislili ili on ode sa mnom trčati itd. Mi smo toliko dobri prijatelji da stvarno stalno mozemo biti zajedno i volimo to, ali ja to tada nisam znala da bi nam se to opasno moglo obiti o glavu.

Skoro šest godina smo zajedno, ništa se više ne događa, ne ženimo se, ne planiramo djecu. Sve stagnira, vrijeme prolazi, a ja sam nesretna. Ne znam jel loš seks poslijedica nekompatibilnosti, zasićenja, manjka „vatre“, uzbuđenja ili svega skupa. Znam samo da mi se sav taj stres počeo odražavati na fizičko zdravlje i prečesto pucam pod naletom emocija. Jučer sam otišla kod svojih, dogovorili smo se da ću biti kod kuće dok ne osjetim potrebu da se vratim i da se nećemo čuti ukoliko nije nešto bitno da malo razbistrim glavu i odmorim od svega. Užasno mi je teško, pomisao da je kraj da više neće biti ničega što sam imala 5 godina, da ću ostati bez takvog divnog čovjeka me panično plaši i odvodi u očaj. Trudim se ne prepustit tim osjećajima i ne želim razmišljat o ovome kao definitvnom kraju bez povratka jer iskreno nakon svega ne mogu zamislit život bez njega, ali ne mogu ni prihvatiti biti nesretna i nezadovoljna. Ne želim da on pokušava biti nešto što nije. Željela bih biti s njim zauvijek i imati obitelj ali i sretna...