handzar

[go2slep]

Ironside kaže:
Četici i ustaše bili su od strane partizana jednako tretirani, njih se nije uključivalo, njih se osuđivalo na smrt i strijeljalo.
A ovo za Bjelovar lažeš kao pas!

za četnike nisam siguran, to mi baba pričala a za Bjelovar, evo ti popis svih poginulih partizana , pa ako znaš još jednog napiši:

Petar Biškup »Veno«
Dragutin Biličić
Jozo Borović
Ivan Brožić
Milenko Crnomarković
Kasim Čehaić »Turčin«
Vojislav Čuić
Slava Đunđek
Tošo Gašić
Dušan Gritbor
Petar Graber
Đuro Hegel
Milan Horvat
Franjo Horvatić
Nikola Hrgović
Stanislav Huf
Branko Ivanković
Savo Jokić
Slavko Komlenić
Božo Kurjaga
Mladen Lazić
Ivica Matačić
Josip Matačić
Zvonko Melić
Branko Mitag
Mile Paunović
Žak Polak
Nikola Radošević
Stevo Ružić
Viktor Rupić
Stanko Slezak
Ivan Soplanda
Vlado Stančec
Ivan Svetec
Ivan Suša
MirkoŠoštarić
Zdravko Špiljak
Emil Šulc
Tomo Švaco
dr. Franko Vinter
Dušan Zorić

[go2slep]

Kada se polovicom lipnja 1941 godine preselio Okružni komitet iz Bjelovara u šumu Bedenik ispod sela Hrgovljana nedaleko Bjelovara, donio je zaključak, da se formiraju oružane grupe.

Tada se pristupilo formiranju Bjelovarske partizanske grupe. Tokom mjeseca lipnja i srpnja nije još Bjelovarska grupa izvršila nikakove akcije, već je samo prikupljala oružje i ljude, te pomagala tehnici Okružnog komiteta. Prvo njezino naoružanje bila su tri karabina, četiri pištolja i nekoliko bombi. Početkom augusta otišao je Gustav Perl Benda na Kalnik, da prema zaključku Okružnog komiteta dovede nekoliko drugova iz one grupe, te je doveo sobom Franju Marenćića, Blagoju i Branka Vitanovjća. Oko 22. kolovoza prebacila se na Bjelovarski okrug i Sesvetska grupa od sedam ljudi, koja se na ondašnjem terenu nije mogla više održati. U toj grupi bio je i Ante Dobrila student iz Zagreba. Pero Biškup »Veno« kasniji Narodni heroj,Ivan Huzmijak , Mirković zvan »Čiča«,Zdravko Pecar i još dvojica. Bili su naoružani sa šest karabina, četiri pištolja i nekoliko bombi. No još prije, nego što se ta grupa mogla spojiti s bjelovarskom, jedan je od njih bio uhvaćen, a dvojica se razboljela, tako da su u Bjelovarsku grupu ušla samo četvorica.

Oko 28. kolovoza prišlo je Bjelovarskoj grupi još šest boraca iz Varaždinskog okruga, tako da je grupa brojila dvadesetero ljudi većinom Hrvata. Imali su dvadeset karabina, nekoliko pištolja, a osim toga svaki je borac imao i po jednu do dvije bombe, te uniformu. Komesar grupe postao je Franjo Marenčić, a komadant Gustav Perl Benda.

Prvi napad izvršila je Bjelovarska grupa sa željezničku stanicu u Velikom Trojstvu, prekinula sve poštansko telegrafske veze, demolirala stanicu, a među pučanstvo razdijelila propagandni materijal. Poslije toga se prebacila na severinski teren, tamo se spojila s Rezbarevom grupom i u Severinu ubila tabornika Josipa Halapu. Neprijatelj je s jakim snagama krenuo za njima. Jake ustaške jedinice kretale su se u okolici Trojstva, Maglenče, Mišulinovca, Tomaša. Orovca i Severina. Grupa se bila povukla u šumu iznad Kašljevca. Marenčić je pošao s Prilikom u selo, da izvide situaciju. Putem su naletjeli na ustašku zasjedu. Marenčić je pobjegao, a Priliku su uhvatili. Nekoliko ga je ustaša ostalo čuvati, a drugi su krenuli u potjeru za Marenčićem. Prjlika je iskoristio nebudnost ustaša, koji su ga čuvali, izvukao sakriveni pištolj, ubio jednog ustašu, oduzeo mu karabin, te pobjegao.


Po odluci Okružnog komiteta trebala se Bjelovarskoj grupi pripojiti i Kalnička i Javorovačka grupa. Pero Biskup »Veno« pošao je s još jednim borcem na Kalnik, ali su i naišli na zasjedu. Beno Biskup »Veno« bio je teško ranjen, te nije mogao izvršiti zadatak, a njegov je drug poginuo.

U rujnu pokušao je Kasim Čehaić »Turčin« dovesti 12 članova iz Ivanske u Bjelovarsku grupu, no kod prelaza preko željezničke pruge Križevci -Koprivnica dočekao ih je nepdjatelj a grupa je bila gotovo bez ikakovog oružja. Samo po nekj je imao pištolj. U toj je borbi poginuo đak Franjo Horvatić, nekolicinu su ulovili a ostali se razbježali svojim kućama, gdje su ih nakon nekog vremena pohvatali i početkom 1942. strijeljali.


Život Bjelovarske grupe bivao je na terenu Bilo-gora sve teži. a neprijatelj je pripremao sve jače ofenzive. Radi toga je grupa odlučila da krene prema Kalniku. Kad je došla na kotar Ludbreg, saznala je od seljaka, da će se 5. oktobra održati neka ustaška slava u Koprivnici, na kojoj će govoriti poznati ustaški zločinac Dr. Mile Budak. Perl i Marenčić su odlučili, da odu u Koprivnicu i izvrše na njega atentat.

Kad su se u Koprivnici približavali tribini, postali su ustašama sumljjvi.i oni su ih htjeli legitimirati. Marenčić i Perl otvorili su vatru iz pištolja i bacili na njih svoje bombe. Perl je u toj borbi poginuo, a Marenčiću je zatajio pištolj, te su ga žrvog uhvatili i strijeljali.

Na ludbreškom kotaru izvršena je reorganizacija grupe. Jedan dio grupe prebačen je na Baniju i Kordun, neki su ostali, a jedan se dio vratio natrag u bjelovarski okrug. Baza im je bila Gornje Sredice. Tu su se grupi pridružili neki novi borci, te je ona opet brojila devetero ljudi. Komandir je postao Đuro Prilika , a komesar Gabriel Santo.

27. listopada izvršila je grupa akciju na Novigrad Podravski.
Zaplijenjene su dvije mašine za pisanje, jedan rotator. jedan ciklostil, oko 100 kg. papira, nekoliko pušaka, municije i druge vojne spreme. Općinska je arhiva uništena, a stražari razoružani. Napad je izvršilo devet boraca, dok su članovi Partije iz sela Srdinca, Plavšinča, Borovljana i Novigrada držali stražu u zasjedi i presjekli telefonske žice.
12. studenog sukobila se grupa kod sela Reškovci u bjelovarskom kotaru s 80 žandara. Borba je trajala 6 sati. Tri su žandara ubijena, a nekoliko ih je ranjeno. Partizani nisu imali gubitaka, ali im se grupa razbila. Dvojica su krenula prema kotaru Ludbreg, druga dvojica prema Tvrdoj Rijeci, gdje su se sukobili sa žandarima, te je jedan od njih poginuo, a šest preostalih drugova prebacilo se u Novoseljane nedaleko Bjelovara. Nakon par dana prešli su u Tomaš, gdje su ostali do 15. januara 1942., a onda po odluci Okružnog komiteta, otišli u moslavačke šume, da se tamo spoje s Moslavačkom grupom.
Kalnička je grupa oformljena u drugoj polovici lipnja U svemu ih je bilo 29. Većina je bila naoružana Mauzer puškama, a neki pištoljima i bombama. Grupa se zadržavala većinom po srpskim, selima i oko Planinarskog doma na Kalniku. Prve je borbe počela koncem 1941.

Od članova KP Garešnčkog Brestovca, Garešnice i nekih drugih okolnih sela formirana je u mjesecu srpnju ili kolovozu Garešničko-moslavačka grupa. Osnovao ju je Pajo Gregorić u Jami kod Garešnice. Operirala je na sektoru Moslavine. U njezin je sastav 15. januara 1942. ušla i Bjelovarska partizanska grupa, a i drugi borci s bjelovarskog kotara, tako da je ona kasnije prerasla u 32. diviziju.

[Ironside]

go2slep kaže:
za četnike nisam siguran, to mi baba pričala a za Bjelovar, evo ti popis svih poginulih partizana , pa ako znaš još jednog napiši:

Ništa ja tebi za poginule nisam rekao, moj komentar odnosio se na ukupan broj pripadnika NOV-e iz Bjelovara. Nije tu u pitanju samo početak rata, nego i njegov kraj i tkop je sve taj kraj dočekao u partizanskoj uniformi.
A, osim toga, ti o NOP-u pišeš kao da se radi o sramoti.

[go2slep]

Ironside kaže:
Nije tu u pitanju samo početak rata, nego i njegov kraj i tkop je sve taj kraj dočekao u partizanskoj uniformi.
A, osim toga, ti o NOP-u pišeš kao da se radi o sramoti.

bjelovarski kraj je do kraja rata bio pun najgorih ustaških bandi i izbjeglica iz ostalih krajeva i svakodnevno su pljačkali okolicu da bi mogli prehraniti sve to i partizani se nisu mogli održati osim nekih manjih grupica na Kalniku i Moslavini
Nešto je ljudi iz bjelovarskog kraja otišlo u partizane na druga područja, ali uglavnom su bili doma
iz bjelovarskog kraja je protjerano i oko 7000 Srba od kojih su se neki vratili s partizanima
bilo je i ljudi u domobranskim jedinicama koji su prešli u partizane
Mislim da su najveća sramota za hrvatski narod bili ustaše koji su došli s okupatorom pljačkati Hrvatsku

[Legion]

Ironside kaže:
Četici i ustaše bili su od strane partizana jednako tretirani, njih se nije uključivalo, njih se osuđivalo na smrt i strijeljalo.
A ovo za Bjelovar lažeš kao pas!

Ajd sad nemoj ti lagat.
Čuo sam priče i od ljudi koji su to sve preživjeli da je krajem rata bila vrlo česta pojava "partizana" koji su bili preplanuli po celom telu , ali jako bijeli u licu-na mjestu gdje su ima donedavno stajele bradurine

[Legion]

Kako je rekla moja pokojna baka: Banda bandu bije, a narod obadvije

[Ironside]

Legion kaže:
Ajd sad nemoj ti lagat.
Čuo sam priče i od ljudi koji su to sve preživjeli da je krajem rata bila vrlo česta pojava "partizana" koji su bili preplanuli po celom telu , ali jako bijeli u licu-na mjestu gdje su ima donedavno stajele bradurine

Nemoj se i dalje sramotiti pišući naordinarnije budalaštine.
Četnici su inače bili poznati kao preplanuli od silnog sunčanja, pardon, kvarcanja!

[Ironside]

go2slep kaže:
bjelovarski kraj je do kraja rata bio pun najgorih ustaških bandi i izbjeglica iz ostalih krajeva i svakodnevno su pljačkali okolicu da bi mogli prehraniti sve to i partizani se nisu mogli održati osim nekih manjih grupica na Kalniku i Moslavini
Nešto je ljudi iz bjelovarskog kraja otišlo u partizane na druga područja, ali uglavnom su bili doma
iz bjelovarskog kraja je protjerano i oko 7000 Srba od kojih su se neki vratili s partizanima
bilo je i ljudi u domobranskim jedinicama koji su prešli u partizane
Mislim da su najveća sramota za hrvatski narod bili ustaše koji su došli s okupatorom pljačkati Hrvatsku

Jel' ti to pišeš nešto što bi trebala biti potvrda one tvoje tvrdnje o ukupnom broju partizana iz Bjelovara, na koju sasm ja reagirao? Nešto ti ne uspijeva.d

[go2slep]

Ironside kaže:
Jel' ti to pišeš nešto što bi trebala biti potvrda one tvoje tvrdnje o ukupnom broju partizana iz Bjelovara, na koju sasm ja reagirao? Nešto ti ne uspijeva.d

ne, samo zbrajam koji bi sve mogli biti partizani
sjećam se jednog koji je bio veliki partizan, i borac, ranjenik iz rata
tek kasnije sam saznao da je ranjen tako da je bio u sobi kod jednog ustaše s njegovom ženom, i od straha skočio kroz prozor, kad je ustaša naišao i strgao nogu

[Legion]

Ironside kaže:
Nemoj se i dalje sramotiti pišući naordinarnije budalaštine.
Četnici su inače bili poznati kao preplanuli od silnog sunčanja, pardon, kvarcanja!

A i ti si baš ......
Ne želim se spuštati na tvoj prizemni, pljuvačko-frustrirani nivo, ali čovjek pocrni kada je cijelo vrijeme vani.
Ili možda ne?

[happygoose]

happygoose kaže:
Gdje se nalazi taj Villefrancehe u FRA ?

Gdje se nalazi, ako mi netko zna odgovoriti?
Hvala!

[svastikuti]

happygoose kaže:
Gdje se nalazi, ako mi netko zna odgovoriti?
Hvala!

http://www.villefranche.com/situatio...ees/index.html

[happygoose]

To mi je par sati voznje, bas cu otici jedan od vikenda da i to vidim....pa vam postam sliku....

Hvala Svasti !

[amit]

hidro kaže:
Od svih naroda Bošnjaka je procentualno bilo najviše u partizanima.
I btw sami partizani su govorili da su najbolju logistiku imali u Handzar diviziji.

Preporuka: procitaj neku ozbilljniju knjigu na temu.

[starks]

hidro kaže:
Od svih naroda Bošnjaka je procentualno bilo najviše u partizanima.
I btw sami partizani su govorili da su najbolju logistiku imali u Handzar diviziji.

Hidro care,usro si i šefa i stanicu....
baš obrnuto...zbog najveće religijske zatucanosti bošnjačkih
vođa(mislim na nihove uleme) a zbog komunističkog karaktera
partizanskog pokreta u partizanima je bilo najmanje muslimanskog stanovništva....

[starks]

a ja mogu reći da je Istra,Gorski Kotar,cijela Dalmacija a tu ubrajam i dalmatinsku zagoru bila dominantno partizanska...
vođa proboja iz Jasenovca je bio Ante Bakotić iz Sinja...
a partizanski pokret je bio jak još u Zagorju i Zagrebu...

slobodno nadodajte ako znate više....

a da ne govorim o većini intelektualaca vođa koji su mahom bili Hrvati....

pa i pokret otpora u Srbiji je pokušao organizirati Stjepan Filipović,mislim da je bio iz Metkovića,a znam da je obješen
u Valjevu....

[rambi]

KAMEL RUSTOMOVIĆ, NEKADAŠNJI PRIPADNIK HANDŽAR DIVIZIJE
Zarobljenog Izraelca predao sam kao miraz

– Izraelci nikad ne zaboravljaju počinjeno zlo nad njihovim narodom ili vojskom – kaže Kamel Rustomović.

Godine 1982., kad su Izraelci ušli u Libanon i okupirali glavni grad Beirut, tražili su moju glavu iako sam bio časnik libanonske vojske. Naime, u rujnu 1948. iz zasjede sam ubio 12 izraelskih vojnika i pokopao ih u dolini između dva sela, Ajtarun i Blida, unutar libanonskog teritorija. Isto tako, kad sam došao zaprositi sadašnju suprugu, njezin otac tražio je za miraz živog ili mrtvog izraelskog vojnika. Iako se on, poslije sam doznao, šalio, shvatio sam to ozbiljno jer nisam dobro razumio arapski jezik.

Kako sam bio stručnjak za protutenkovske mine i kako sam znao rutu kojom redovito prolaze Izraelci, digao sam u zrak automobil s tri Izraelca. Dvojica su poginula, a jedan je preživio. Upravo toga živog, neozlijeđenog, priveo sam kao vlastiti miraz pred svog budućeg tasta. Prasnuvši u smijeh, objasnio mi je da se šalio te mi dao ruku svoje kćeri. Jadnog Izraelca predao sam libanonskoj vojsci i više ne znam što se s njim dogodilo. Upravo zbog tog Izraelca, za kojim su tragali, i zbog onih dvanaest ubijenih, Izraelci su raspisali tjeralicu za mnom. Kako me nisu uspjeli pronaći, za osvetu su devastirali grobove osmorice Jugoslavena.

http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/international/446794/index.do

BRAK S LIBANONKOM KARIMOM
Čežnja za Bosnom

Dok smo razgovarali s Kamelom Rustomoviu00E6em, njegova supruga Karima stalno je uz smiješak hvalila junaštvo svoga supruga. Priznala nam je da je baš njegova ratna hrabrost bila odlučujuća da se zaljubi u njega.

Na pitanje je li nakon raspada Jugoslavije posjetio svoje rodno selo i čezne li za domovinom, odgovorio je: – Naravno. Dvaput sam posjetio Bosnu, 1998. i 2003. Čeznem za Bosnom, ali Libanon je ipak moja domovina i mislim da ću ovdje biti pokopan.

http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/international/446795/index.do

Opis borbe u knjizi

Faksimil stranice iz knjige dr. Mustafe Bazea "Jug Libanona u okruženju arapskog svijeta", u kojoj opisuje sudjelovanje jugoslavenske divizije u Vojsci spasa.
"Jugoslavenska baza bila je zadužena za područja Al-Malkije i Quds, gdje su se vodile žestoke borbe, nakon kojih je 28. listopada stigla naredba Vojsci spasa da se povuče", piše Baze.

http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/international/446796/index.do

[danaye]

Prenosim tekst s neta - čini mi se kao vjerodostojan i dosta kompletan prikaz hanđar divizije:


Bošnjačkim zahtjevima za autonomnom Bosnom Nijemci nisu mogli udovoljiti – NDH i ustaše su za vodeće političare Reicha predstavljali već oprobane saveznike – pa, iako su i neki njemački generali predlagali ukidanje ustaške vlasti, nisu mogli udovoljiti tim željama. Nijemci su muslimane tretirali kao prijatelje i saveznike, ali ne na račun NDH. Umjesto toga, sugerirano je da se forsiraju oni bošnjački političari koji rješenje muslimanskog pitanja vide unutar NDH.

Međutim, jedan od vodećih ljudi Reicha bio je spreman donekle izaći u susret bošnjačkim autonomistima. To je bio SS-Reichsführer Heinrich Himmler. On je tijekom 1942. godine, zajedno sa šefom Glavne uprave SS (SS-Führungshauptamt) Gottlobom Bergerom, aktivno radio na proširivanju svog SS-a, posebno njegovog oružanog krila (Waffen-SS). Osim toga, Himmler je imao namjeru pojačati svoj utjecaj unutar NDH, čije je ustaško vodstvo smatrao nesposobnim i "razbojničkim".

Reichsführer-SS je prvi došao na ideju da zahtjeve bošnjačkih autonomista usmjeri u njemačku korist. On je osobno općenito imao nekih simpatija prema islamu, smatrao je da je to vjera vrlo pogodna za vojnike, za razliku od "kukavičkog" kršćanstva. Osim toga, znao je i za slavnu prošlost BH regimenti K.u.K. armije u I svjetskom ratu, za koje je pogrešno mislio da su se sastojale samo od bosanskih muslimana. Himmler je stoga već 6. decembra 1942. predložio Hitleru osnivanje jedne formacije od bosanskih muslimana unutar Waffen-SS. Obrazložio je to i mogućim pozitivnim utjecajem na višemilionsku populaciju muslimana na Bliskom istoku, a ne bi to kršilo ni rasni princip, jer bosanski muslimani u stvari nisu Slaveni, već Goti. Ideju formiranja jedne SS formacije od bosanskih muslimana pozdravio je i jeruzalemski muftija el-Huseini, koji se iz Rima preselio u Njemačku i sa kojim se Himmler pravo sjaranio. Hitler se načelno složio sa Himmlerovom idejom, ali je njezinu realizaciju odgodio do okončanja operacije Weis (tzv. Četvrta ofanziva). Tek tada, 10. februara 1943., potpisao je zapovijed o osnivanju SS divizije od muslimana iz NDH. Sada je samo trebalo pridobiti NDH, koja je – bez obzira na činjenicu da je njezino postojanje potpuno ovisilo o Njemačkoj – ipak tretirana kao država saveznica.
U zapovjedničkoj strukturi divizije, među častnicima Niemaca je bilo oko 90%. Među dočastnicima, bila je također njemačka većina oko 50%, a ostalo su bili Hrvati muslimani i katolici.
Himmlerov projekt uklapao se, dielom i u autonomističke tendencije muslimanskih političara, koji su upravo u to vrieme pojačali svoju aktivnost.
Poviestničari se slažu da je 13. SS divizija osnovana prvenstveno, radi propagande među muslimanima Blizkog Iztoka, kako bi ih se odvojilo od utjecaja Englezke. Jeruzalemski muftija Emin El-Huseini, je za posjete Zagrebu, Banjaluci i Sarajevu u travnju 1943. osobno vodio propagandu za stvaranje 13. SS divizije.
Nakon završenog novačenja, prebačena je 13. SS divizija iz Zagreba u Wildflecken (Rhön) kod Dresdena u Njemačkoj, na trupno vježbalište.
Ali, već sredinom kolovoza prebačeni su na doobuku u južnu Francusku.

[danaye]

OSNIVANJE DIVIZIJE

Pošto je dobio Führerovo odobrenje za formiranje divizije, Himmler je krenuo u realizaciju te ideje. Osim što je taj prijedlog vladi NDH upućen preko opunomoćenog njemačkog generala u NDH, Edmunda Glaise von Horstenaua, učinjeno je i preko ministra vanjskih poslova Reicha, Joachima von Ribbentropa, koji je zadužio poslanika u Zagrebu, Siegfrida Kaschea. No, Himmler je za poslove formiranja divizije ovlastio i svog osobnog opunomoćenika u NDH, Višeg SS i policijskog vođu Konstantina Kammerhofera, koji je paralelno sa muslimanskom SS divizijom trebalo da formira i SS policiju popunjenu dobrovoljcima sa teritorija NDH.

Ustaške vlasti, sasvim razumljivo, nisu s voljom dočekale prijedlog o formiranju jedne SS divizije od samih muslimana, smatrajući da je to podrška separatizmu kojega su zagovarali muslimanski autonomisti. Pavelić se u početku protivio i samoj činjenici da divizija bude u sastavu SS-a, te je predlagao da nosi u imenu termin "ustaška", te da bude sastavljena i od katolika i od muslimana. Takvo mišljenje je zastupao i poslanik Kasche, koga su njemački generali podsmješljivo nazivali "većim ustašom od Pavelića". Skeptičan prema Himmlerovoj ideji bio je i dr. Džafer-beg Kulenović, koji je naglasio da bi se 1941. javilo čak 100.000 muslimanskih dobrovoljaca, ali da će danas biti teško pridobiti i 20.000 potrebnih za formiranje divizije. Himmler je, međutim, u pismima tvrdo zastupao stajalište da vrbuje samo muslimane, navodeći i činjenicu da su muslimani u to vrijeme uglavnom stajali po strani. Konačno, nakon intenzivnih pregovora, potpisan je u Zagrebu 5. marta 1943. sporazum po kojem će divizija biti sastavljena od državljana NDH, muslimana i katolika, da će na desnom rukavu nositi hrvatski grb, a na ovratniku crne parole bez SS oznaka (Siegrunen). Kao prvobitna mobilizacijska baza predviđenja je DOMDO pukovnija bojnika Hadžiefendića. Vrbovanje su trebali obavljati hrvatski organi uz suradnju sa ovlaštenim SS oficirima. Tada se konačno moglo pristupiti vrbovanju.

VRBOVANJE DOBROVOLJACA I MOBILIZACIJA VOJNIH OBVEZNIKA

Zapovijed o ustroju štaba divizije i štabova u njoj predviđenih jedinica izdata je 30. aprila, a kao formalni datum formiranja naveden je 1. mart 1941. U zapovijesti je opisan formacijski oblik divizije, njezin kadar, izgled uniforme itd. Predviđeno je da se oficirski kadar divizije (SS-Führeri) sastavi od aktivnih i rezervnih oficira muslimana i Hrvata, te oficira Volksdeutschera, a kao poseban zadatak navedena je brza izobrazba i stvaranje muslimanske generacije SS-Führera. Što se tiče ljudstva, određeno je da će ga činiti dobrovoljci sa područja NDH, i to samo muslimani (što je u suprotnosti sa sporazumom od 5. marta!), dok je za Nijemce, Reichsdeutschere i Volksdeutschere, predviđeno da popune one službe i jedinice za koje nije bilo obučenih bošnjačkih kadrova. Za zapovjednika divizije imenovan je SS-Standartenführer (pukovnik) Hermann von Obwurzer.

Putem štampe narod je obaviješten o formiranju SS divizije. U Bosni je ta vijest dočekana sa euforijom i strahom. Većina bošnjačkog muslimanskog stanovništva pozdravila je tu odluku. Ta, mnogi su od njih bili izloženi četničkom divljanju, koje oružane snage NDH nisu mogle (pa čak, činilo se ponekad, nisu ni htjele) spriječiti. Uopće, većina naroda je bila uvjerena da mir u Bosni mogu uspostaviti samo njemačke snage, a na primjeru 7. SS divizije "Prinz Eugen", sastavljene od banatskih Volksdeutschera, mogli su vidjeti kako izgleda jedna jedinica iz sastava zagonetnog SS-a: odlično opremljena, obučena, sa maskirnim uniformama io prvorazrednim naoružanjem, koja se vrlo uspješno borila protiv neprijatelja. Razumljivo, partizani i njihovi simpatizeri strahovali su od same ideje da se ustroji jedna takva jedinica od domaćih ljudi, koja bi se borila na njemačkoj strani.
Vrbovanje dobrovoljaca, pored komandanta divizije von Obwurzera, sprovodili su zaduženi SS oficiri (SS-Führeri), poput SS-Standartenführera Karla von Kremplera (policijskog vođe za Sandžak) i SS-Gruppenführera Artura Phlepsa, zapovjednika 7. SS Prinz Eugen divizije – koji je kasnije unaprijeđen i imenovan za komandanta V SS gorskog korpusa, u koji bi pored 7 SS ušla i ta nova hrvatska SS divizija (buduća 13. SS Handžar divizija). Oni su se tom prilikom služili i takvim plakatima i lecima koji su otvoreno podržavali autonomističke težnje. Tako su se potencijalni dobrovoljci pozivali kao BOSANCI, BOŠNJACI, MUSLIMANI itd. Ustaše su negodovale protiv toga, a i poslanik Kasche je uputio nekoliko upozoravajućih telegrama svom ministarstvu. Nadležni oficiri su upozoreni, pa se na drugim plakatima potencijalni dobrovoljci nazivaju "Hrvatima Herceg-Bosne" i sl. Kada je to saznao Himmler, naljutio se i u jednom pismu iskritikovao von Obwurzera što se obraća Hrvatima, te je nastavljeno po starom. Ranije spomenuti von Horstenau, koji kao general Wehrmachta nije podnosio SS, sarkastično u svom dnevniku opisuje vrbovanje "Musligermana" (aludirajući na SS-ovačku propagandu po kojoj muslimani u NDH nisu Slaveni), opisujući kako SS-ovački oficiri razvijaju zelene zastzave slično. Hrvati su se i dalje žalili na diskriminaciju katolika, a Nijemci su tvrdili da toga nema. A u praksi, činili su onako kako je Himmler želio.

Osnivanje divizije pozdravili su neki bošnjački političari (posebno oni iz kruga autonomista), te jedan dio uleme. Neki od njih su se atkivno uključili u proces vrbovanja, poput zapovjednika DOMDO legije iz Tuzle, Muhameda Hadžiefendića, te nekih njegovih podređenih ljudi (poput budućeg ustaškog pukovnika i viteza Avdage Hasića). Od uleme se u tom pravcu posebno angažirao hafiz Muhamed ef. Pandža. Veliku ulogu u akciji pridobivanja dobrovoljaca odigrao je dolazak jeruzalemskog muftije Hadži Amin Muhammeda el-Huseinija, koji je od 1. do 11. aprila boravio u NDH. Posjetio je Zagreb, potom Banja Luku i napokon Sarajevo.

Dobrovoljci koji su se javljali u diviziju potjecali su iz različitih društvenih slojeva, ali se smatra da su se općenito odazivali oni iz krajeva koji su bili ugroženi ili već poharani četničkim napadima, potom muhadžiri (prognanici), koji su po gradovima i kolektivnim smještajima živjeli na rubu egzistencije, kao i pripadnici siromašnijih slojeva (dobrovoljcima u SS je obećana dobra plaća, kao i novčana potpora njihovim porodicama). Centri u koje su se dobrovoljci prijavljivali otvoreni su u svim većim bosanskim gradovima, dok su glavni prihvatni centri s vojničkim logorima otvoreni u Zemunu, Osijeku i Zagrebu (gdje se nalazio i štab divizije).

[danaye]

Pripadnici partizanskog NOP-a bacili su sve snage na spriječavanje javljanja dobrovoljaca u buduću SS diviziju, te su širili laži da će divizija biti upotrijebljena kao topovsko meso, biti poslana na istočni front (gdje je u jesen 1942. i početkom 1943. potpuno uništena tzv. Hrvatska legija), da će Njemačka objaviti rat Turskoj i slično. Vladimir Perić Valter, koji se u to vrijeme nalazio na čelu organizacije KPJ u Tuzli, naredio je svim oficirima Hadžiefendićeve DOMDO pukovnije koji su bili u kontaktu sa partizanima (većina njih su bili mlađi ljudi, intelektualci i k tomu rezervni oficiri, antifašistički raspoloženi, te su se povezali s NOP-om) da dezertiraju i pristupe partizanima. Većina njih je to i učinila i onda uputila dva proglasa narodu, pozivajući ga da se ne javlja u SS. Budući da je bilo riječ o uvaženim i poznatim ljudima, to je imalo itekakovog učinka. Osim toga, narod je bio zbunjen. Tuzlanski veliki župan je pisao da su katolici u panici jer se Nijemci obraćaju samo muslimanima, dok su muslimani u sumnj da se iza toga krije nešto upereno protiv njih.

I ustaše su sabotirale vrbovanje i javljanje dobrovoljaca. Širili su glasine skoro istovjetne onim partizanskim. U jednom pismu Himmler navodi da raspolaže podacima kako su neki pripadnici Ustaške vojnice, koji su se javili u SS, upućeni u koncentracioni logor Jasenovac. Osim toga, jedna grupa ustaša se prerušila u četnike, te su napali neka muslimanska sela u okolini Sarajeva. Onda su se ljudi odbijali javiti u SS, jer ko će braniti naselja od četnika kada oni budu na obuci?

Sve u svemu, ti i mnogi drugi faktori (od kojih bih naveo sve veće opredjeljenje za NOP i sve veći broj muslimana u partizanskim redovima) doveli su do toga da broj dobrovoljaca općenito bude ispod očekivanja. Nijemci su uspjeli privoliti Hrvate vrbovali i pripadnici oružanih snaga NDH, te su neke jedinice desetkovane, a I ustaški zdrug (iz istočne Bosne, sastavljen većinom od muslimana) skoro je prepolovljen. Vojnici iz tih jedinica su u SS prešli zbog plaća i boljih uvjeta. No, bilo je tu i nekog prkosa – tako se veći broj muslimansakih pripadnika elitnog ustaškog Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) prijavio u SS, te se pred svojim dojučerašnjim drugovima PTS-ovcima šepurio u novim SS uniformama, što je neke ustaške oficire dovodilo do bjesnila.

Novi sporazum između Nijemaca i NDH (Gottlob Berger i ministar Lorković) potpisan je 11. jula 1943. i njime je utvrđeno da se divizija službeno zove Hrvatska SS dobrovoljačka divizija (Kroatische SS Freiwilligen Division), da vlasti NDH njoj stave na raspolaganje dvije trećine muslimanskih regruta (godišta 1924. i 1925.), kao i sve oficire-muslimane. Regrutacija u diviziju je nastavljena sve do jeseni, u vrijeme dok se divizija već intenzivno obučavala. Himmler opet nije ni malo mario za želje ustaške vlade i poručio je da on odobrava da u diviziji bude samo 10% katolika. Osim toga, primio je kao regrute i muslimane iz Sandžaka (što su ustaše – makar se i nije radilo o državljanima NDH – mogli progutati, jer da su to krajevi nastanjeni "hrvatskim pučanstvom"), ali čak i Kosovske Albance.
OBUKA DIVIZIJE

Iako su obećavali da diviziju neće micati iz Bosne, Nijemci su ipak odlučili da se ona obuči na teritoriji Reicha – osim što na području NDH nije bilo zadovoljavajućih vojnih vježbališta, plašili su se i negativnog ustaškog utjecaja. Stoga su prvi kontigenti dobrovoljaca već početkom maja 1943. upućeni u Njemačku, na vojni poligon Wildflecken. Tu su prošli prvu fazu obuke, raspoređeni po različitim jedinicama: dvije regimente tzv. gorskih lovaca (Gebirgsjäger), artiljerijskoj regimenti, te nizu posebnih jedinica: pionirskom (inžinjerijskom bataljonu), izviđačkom bataljonu, logistici itd. Pripadnici odreda za vezu (SS Nachrichten-Abteilung) bili su svi Nijemci i ta se jedinica posebno obučavala.

U junu mjesecu, Nijemci su odlučili diviziju razmjestiti u nekoliko južnofrancuskih gradova (koji su se nalazili pod njemačkom okupacijom). Tamo je obuka nastavljena. Početkom augusta došao je za komandanta divizije SS-Oberführer Karl Gustav Sauberzweig, rodom iz Pruske, oficir u I svjetskom ratu. On je nastojao razviti prisniji odnos s vojnicima, uveo je običaj izdavanja otvorenih pisama kojima je objašnjavao svoje naredbe, odredio je da mu se svaki vojnik može izravno obratiti, te naredio da se obuka vrši u sasvim malim grupama, radi veće učinkovitosti. No, štab divizije je muku mučio sa nedostatkom stručnog oficirskog kadra: nedostatak obrazovanih oficira muslimana nije mogao biti prevaziđen ni primanjem nekih hrvatskih oficira, pa ni raspoređivanjem Volksdeutschera iz Prinz Eugen divizije. Zato je taj nedostatak nadomješten transferom oficira iz drugih Waffen-SS divizija. To premještanje mnogi od njih su doživljavali kao poniženje (oni su čak i 7 SS diviziju, sastavljenu od Nijemaca iz Banata, smatrali "balkanskom" i seljačkom). Neki su se od njih iskaljivali na regrutima. Inače je obuka SS-ovaca bila više nego surova, uz uobičajeni dril, teške fizičke vježbe i surove kazne za najmanji prekršaj discipline. Ipak, čini se da je bilo više problema na relaciji Bošnjaci-Hrvati nego na relaciji Bošnjaci-Nijemci. Nekim od bošnjačkih vojnika, podoficira i oficira smetao je službeni naziv divizije: Hrvatska SS dobrovoljačka divizija, uskoro promijenjen u Hrvatska SS dobrovoljačka gorska divizija (Kroatische SS Freiwilligen Gebirgs Division), kao i hrvatski grb na rukavu, pa čak i svaki obzir prema Anti Paveliću, te je bilo slučajeva verbalnih sukoba između muslimana i malobrojnih katolika. Osim toga, u diviziji – koja se od početka ljeta 1943. godine popunjavala i takvim metodama poput racija – našlo se i simpatizera KPJ i NOP-a. Njihovo rovarenje i nezadovoljstvo teškim uvjetima obuke, kao i nekim postupcima Nijemaca u Bosni, dovelo je do otvorene pobune u jednoj od jedinica divizije, pionirskom bataljonu.