Otrovni roditelji

[Splićankaa]

soks kaže:

Mislim da bih joj te traume iz djetinjstva nabijala na nos kad god me nazove. Rekla bih joj: što misliš kako je bilo odrastati u koći di te brat stalno tuće, a mater govori: odrast će, sad je u pubertetu do xx godine.
I zašto ti tog lika nisi nabila? Trebalo mu je zvat policiju ako ništa drugo.

Dok sam zivjela s njih dvoje (otac radio na terenu).
Zlostavljanje je išlo tako da kad bi otac dosao kući, brat bi bio miran ko bubica! Čim otac ode, maltretiranje kreće ponovno
"Mama" je godinama meni govorila: "Ja njemu (mom ocu) kazem, on nista ne poduzima"
Ja sam godinama slusala materinu kuknjavu (znate ona seoska naricanja, njoj najteze, teskog li zivota, svi ce je srusit).
Uglavnom ja sam godinama mislila da je mojoj materi najteze, da ju otac zajebav... i da je njoj tesko gledat kako me brat tuce, da ona tu nista ne moze.
ALI sad kad sam odselila i ulovila ju u nekim "pukotinama" u maski njenoj, skuzila sam koliko mi je percepcija bila iskrivljena.

Prije par mjeseci sam joj rekla telefonski:

Jel se ti sicas da je on mene skoro zadavio!!!
(Bila je situacija da je skoro me zadavio, a nakon sto sam ga ja nekim cudom uz njenu pomoc otrgnula sa sebe, ona ga je micala sa mene, ja san tad noz izvadila i rekla mu da sad dode, s nozem sam stajala u ruci i govorila, ajde pičko sad me udri da te vidin, na sta je on osta usran i ona mi govorila da maknen noz, ja san tad se tresla, otisla iz stana, plakala cilim putem mislila sam ga prijaviti ali je bio na uvjetnoj i dobio bi 10mj zatvora da je prekrsio uvjetnu, tako da ga prijavit nisam mogla, znam da ce neko reci mogla si , ali jebeno sam se bojala to napravit, mislila sam da ce me ubit ako ode na Bilice i vrati se nakon 10mj a ja sam jos bila u srednjoj skoli.

Otac me zva i dera se na mene "napala si mi sina"

Svo to vrijeme ja mislim "otac na bratovoj strani, mama jadna ne zna sta ce, brat đubre"

Dok nije otac umro, tad ja spominjem materi svo zlostavljanje a ona meni "kad se to dogodilo" , "ja se toga ne sicam"
pravila se da se ne sica.
al to je ko da mi neko kaze da ne zna ko je Janica Kostelić, nemoj me jebat ne sicas se da me skoro zadavio. Na to je rekla da ne ona ocu govorila i da nije nis poduzima.

I nakon tog sam ja zapocinjala temu al je uvijek bilo "ocemo sad o tome pricat" "pusti me sad s time" "uh ona jadna krene plakat"

I prije po godine ja njoj kazem "jel se sicas da me zadavija skoro jel tebi to normalno"
onaicam se kad SI ga napala.
ja: molim
ona: sicam se kad si ga napala.
Ja sam promislila: Kujo prokleta, pa ti si ga sve ove godine štitila!!!! Pazi ona je u svojoj poremecenoj glavi slozila da sam ja napala i izazivala njega. Vjerovatno je njeno maslo sto je ocu ispricala tu pricu pa me otac napada.
Prikazivala me susjedima ka histeričnu a kako je brat miran.
Zena me skupa sa sinom sustavno zlostavljala i sve to ukamuflirala dobro.
kad sam joj spomenula : jesi ti svjesna da on ima problema.
ona: ocito ima cim je MENE (nju!!!) Udario
Znaci on je psihopat a ona je ili psihopat ili narcisticki poremecaj licnosti sa sociopatskim crtama.

Jebote brat me zakljucanu ostavio u wcu i otisao se u kvart igrat. To je nesto sta bi svaki roditelj odma trcao potrazit pomoc kod psihologa .

Ali ne. I nije uopce neobrazovanost u pitanju. Itekako je ona znala di se dicu vodi. Mene vodila radi popuštanja u učenju skolskoj pedagodici ali nije rekla sto prozivljavam - zato jer je ona sociopat il psihopat nema mi drugog objasnjenj?
Jer tek sad kad se on okrenuo protiv nje ona sad pati.
uvijek je bilo birno kako se ona osjeca.

Daaaa bijesna sam bila jer sam sebe unistila kad sam se pokusavala povezat s njima.
Dolazilo mi je da im napravim štetu materijalnu. Ali necu.
odjeb je lansiran
zivi.s voj zivot.
i sve si mogu nadoknaditi.
odselila u inozemstvo. Radim na ucenju kako poboljsat samopostovanje kroz psihoterapiju i napravila sam si popis zelja (dječje želje) koje mogu sebi nadoknaditi.
Pokusavam sad se rijesiti nakupljenog bijesa i negative i ocistit se od otrova, prekidam s njme kontakt i bas me briga sta ce rodbina reci... predzadnji razgovor je brata pohvalila da ga susjeda hvali a da ja nikad ne javim se u prolazu. LAŽ. Uvik se kultirno javljam ljudima u prolazu i to je napravila namjerno da me izbaci iz takta.

Ne kaje se ona za ništa, njoj je tesko sad jer je sama i jer joj je dosadno.
Gledam ju ko osobu. Ne ko mater.
zena koja je pustila da musko dijete zlostavlja mlađe zensko i govorila da nista ne moze poduzet
Je po meni RUGLO od žene. Uzalud joj sve torte i kolači. Nije mi trebala sluskinja nego mama, stup sigurnosti, nije ispunila ulogu, necu ni ja nju obilazit pod stare dane, svakome prema zasluzi.

[My time]

Jbt kad čitam ovu temu, za neke bi bilo bolje da su odrasli u dječjem domu bez roditelja i braće.

[8472]

Splićankaa kaže:

Je po meni RUGLO od žene. Uzalud joj sve torte i kolači. Nije mi trebala sluskinja nego mama, stup sigurnosti, nije ispunila ulogu, necu ni ja nju obilazit pod stare dane, svakome prema zasluzi.

Ja bi joj nabijala na nos da kako je to sina odgojila da bude nasilnik i đubre.
Ako uopće ima mogućnost pojmiti tu činjenicu.
Ako je toliko glupa i zatvorena u svoju ego-čahuru i misli da je najpametnija i najispravnija, onda nema druge nego ju odjebati iz života, jer tu kruha nema.
Takvi se nemijenjaju i ne dolaze do spoznaje vlastitih sranja.

[Leteća]

Pjegavi poriluk kaže:

hahahah

da, zajebala se, mogla me samo posuđivati npr. rent-a-kćer je mogla otvoriti

Ovisi o tome je li stvarno imaš sluha.

Fun fact: moj muž je ateist do jaja, ne vjeruje ni u kakve coprije, ali moju je gospođu majku odmah prozvao Gaius Helen Mohiam.

[Niska Grana]

Ma nema ništa od razgovora s toksičnim roditeljem. Uvijek će vas nadjebati. Oni su vječito u mode napad ili obrana. Nema razumijevanja drugoga.
Meni majka nije potpuno toksična, ali ima ima dovoljno toksičnih karakteristiska koje su me oštetile i zbog kojih mi je s njom nemoguće imati normalan odnos. Ima nekoliko godina da sam prestala pokušavati. Treba svoju energiju trošiti na produktivnije stvari. Odrasle smo osobe i trebamo preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Povezivati se s drugim ljudima koji nam čine dobro, a ne se vrtjeti u krug s osobama s kojima nikad ništa značajno nećemo postići.

[Kymatica]

Niska Grana kaže:

Ma nema ništa od razgovora s toksičnim roditeljem. Uvijek će vas nadjebati. Oni su vječito u mode napad ili obrana. Nema razumijevanja drugoga.
Meni majka nije potpuno toksična, ali ima ima dovoljno toksičnih karakteristiska koje su me oštetile i zbog kojih mi je s njom nemoguće imati normalan odnos. Ima nekoliko godina da sam prestala pokušavati. Treba svoju energiju trošiti na produktivnije stvari. Odrasle smo osobe i trebamo preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Povezivati se s drugim ljudima koji nam čine dobro, a ne se vrtjeti u krug s osobama s kojima nikad ništa značajno nećemo postići.

svi to znaju razumom, onaj emotivni dio, osjetiti to bez krivnje, to je problem.

[Splićankaa]

8472 kaže:

Ja bi joj nabijala na nos da kako je to sina odgojila da bude nasilnik i đubre.
Ako uopće ima mogućnost pojmiti tu činjenicu.
Ako je toliko glupa i zatvorena u svoju ego-čahuru i misli da je najpametnija i najispravnija, onda nema druge nego ju odjebati iz života, jer tu kruha nema.
Takvi se nemijenjaju i ne dolaze do spoznaje vlastitih sranja.

Rekla sam joj to.Njen odgovor je da je moj brat zdrav, a da kad je nju udario, da to znaci da on ima problema.
Ona je svjesna kakva je, ali ona se uvijek moze izvuci na depresiju svoju ispred drugih ljudi, takoder mene sad prikaziva ko neku bezobraznicu koja zivi u inozemstvu i ne javlja se depresivnoj mamici, smrc, jebe mi se vise, doslo je do tocke ili cu ja popizdit ili sebe spasit, kad je vec do toga doslo, biram spasavanje sebe, nek ide popu i nek njemu place, mene ne zanima, svjesna sam da sta ona bude starija, da ce bit sve gora, da ce mi radit sranja kad ona bude tribala u dom ici, tako da, ne hvala, ne zelim se s time bakcati.
U srednjoj skoli sam pobjegla sa sela tokom praznika ljetnjih i dosla u prijateljice u Split i rekla sam isprid svoje prijateljice njoj: "on me tuce, ja zelim bit u Splitu" , ona je pogledala moju prijateljicu i rekla "Laze, nikad je nije udario" rekla mi da ce me za usi izvuc i ja san tad skupa s njom otisla, cijelim putem je ona bila bijesna ko ris i nije pricala samnon.
Jedino je moja prijateljica to znala i kasnije splet okolnosti da sam imala super ekipu u srednjoj skoli me izvuklo, jer sam imala srecu u izlascima, veselila se odlasku u skolu, dobra razrednica i okej razred.
Meni je fascinantno kako sam ja popusila pricu da je njoj najteze i da smo mi problematicni svi, a ona jadna zrtva!
Potisnula sam ja puno toga bila, tek kad je otac umro, meni se sva sjecanja pocela vracati, ko slijepac kad progleda, ja sam joj sve ispricala mirnim tonom, pola toga je ona negirala, pa je govorila da su njoj ruke bile vezane, da nije mogla nista poduzet, pa nakon toga "kako te nisam branila, jesam ti govorila da ne smijes bit u kuci nasamo s njim", zlatni sin bi sjedio ispred tv-a, a ja bih morala ic po kvartu setat ili do prijateljice kad bi ona isla van stana,jer nismo smili sami ostat u stanu, do te mjere je to eskaliralo.
Mene fascinira ta povezanost mene s materom, iako je ona ponasala se ko maceha, na ostavinskoj raspravi dreknula na mene ispred javnog biljeznika "Sve ces mu (bratu) uzest" na sta san ja ostala (uopce se nisam grebala za sebe, nego cak u njegovu korist rekla, a ona na mene dreknila)
Ostetila me financijski i bacila nas na koljenja njenim glupim potezima (novce dala sinu, napravila nesto da se nasladuje s rodbinom) ...
Meni je najgore kad se sitim sebe kako san ko budala radila, studirala, volontirala i kako sam DOPUSTILA da ona meni govori da je nezadovoljna, da mi pogleda ocjene u indexu i kaze da sam mogla bolje ocjene imati, da nije dovoljan samo prolaz na fakultetu, pa ona jako zabrinuta kako cu ja rijesiti neke predmete, pa njoj se ne svida sto ja ucim taj i taj jezik, pa mogla sam radije doma stat i ucit.Dopustila sam da mi osoba koja je glupa ko tenk, namece osjecaj manje vrijednosti.Ja sam naivno i iskreno rekla materi od prijateljice da mater nije najzadovoljnija samnom, zena se sokirala, rekla da mi mater nije normalna.

sve u svemu, neki moji zakljucak:

1. Odselit od roditelja
2. Smanjit kontakt na 1tjedno - 1mjesecno za pocetak
3. Prestat ispunjavat tuda ocekivanja i ziviti po onome sto su roditelji nametnuli (cak i kad odselimo u nama je podsvijesno nametnut presing sta moramo, cemu treba teziti, a mi mozda u tom trenutku nismo spremni toga se uhvatiti )
4. Prihvatiti da je proslost - proslost.
5. Osvijestit svoje kocnice, kod mene je to bilo trosenje love, bilo mi je krivo na sebe potrositi, a to je ta nametnuta krivnja i osjecaj da ne zasluzujem nesto.
6. Prestat ocekivat od sebe da tek kad nesto postignes ces vrijediti, vrijedis i zasluzujes postovanje upravo sada, takav kakav jesi, niko se ne smije prema tebi ponasat lose!
7. Pokusavala sa self help knjigama, kod mene je psihoterapija (Kongitivno-bihevijoralna) dala jako dobar rezultat, s tim da i sama sam pocela reagirati prema ljudima drukcije, primjer bahati kolega, odmah sam mu srezala krila i rekla da se tako nece razgovarati samnom i da ja ne zelim s njim pricati (kad san nanjusila da je lik glup i manipulativan), nakon toga se ponasa skroz normalno!!!
8. Oslobodila sam se toga sto ce rodbina, susjedi, obiteljski prijatelji mislit o meni, nek misle sta hoce, ja od njihovog misljenja ne zivim, znam da sam dobra osoba i nek pricaju sta hoce, doc cu im ko Vuco u onoj emisiji, s lepezom od eura budu li govorili da su me pare pokvarile.
9. Jedino sta mozemo prominit je kako sad zivot zivimo, radim na tome, vidim da ima pomaka, moguce je promijeniti svoj zivot, sebe, ali NEMOGUCE ako zivite s njima ili ako ste jos uvijek pod time kako udovoljiti njima, ako vam je STALO do njihova misljenja, jer vas zivot je vas zivot, vi ne morate titrati kako oni zele, jer ce vam unistiti odnose s deckom, muzem, djecom vasu djecu okrecat protiv vas, otrovni ljudi, koji samo ogovaraju, koji su bez zivota, od njih nista dobra nece doci, sagledajte roditelje ne kao mamu i tatu, nego ko OSOBE i kakve kvalitete imaju.
10. ja ne prihvacam da je ista trajno, vjerujem da koliko god nas unistili u djetinjstvu toliko mi sami mozemo u odrasloj dobi preuzet odgovornost za sebe, izac iz uloge zrtve! bas ima odlican clanak na tu temu
http://www.poticaj.net/?article=120

[Splićankaa]

Niska Grana kaže:

Ma nema ništa od razgovora s toksičnim roditeljem. Uvijek će vas nadjebati. Oni su vječito u mode napad ili obrana. Nema razumijevanja drugoga.
Meni majka nije potpuno toksična, ali ima ima dovoljno toksičnih karakteristiska koje su me oštetile i zbog kojih mi je s njom nemoguće imati normalan odnos. Ima nekoliko godina da sam prestala pokušavati. Treba svoju energiju trošiti na produktivnije stvari. Odrasle smo osobe i trebamo preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Povezivati se s drugim ljudima koji nam čine dobro, a ne se vrtjeti u krug s osobama s kojima nikad ništa značajno nećemo postići.

Upravo to, nema smisla, a cak i da ti se isprica (reda radi) , od tog nemas nista, ti si to prozivio i moras se s time sada nositi kako znas i umijes.

Jedino rijesenje je odlazak, ako ne unutar Hrv u cimerstvo,onda u inozemstvo, otpisati nasljedstvo i bilo sta cime vas oni mogu drzati pod kontrolom, vasa sloboda je neprocjenjiva!!

Slazem se, produktivne stvari, nadoknaditi sebi propusteno, tj. sadasnji zivot obogatiti odlaskom u kino, prirodu, izlete, putovanja, pronalaziti i otkrivati sebe, mjenjat se, i druzit se s inspirativnim zanimljivim ljudima..

iz svega izvuc najbolje i potrudit se da i sami ne postanemo bijesni, ogorceni, negativni...

[bipolar007]

Uh, ispravak moji roditelji nisu toksični, nego cvijeće.

[Kymatica]

bipolar007 kaže:

Uh, ispravak moji roditelji nisu toksični, nego cvijeće.

u kom smislu sada ovo? možeš pojasniti?

[bipolar007]

Kymatica kaže:

u kom smislu sada ovo? možeš pojasniti?

Pa ono šta ja zamjeram roditeljima, nije ni približno ovome što čitam.

[Niska Grana]

Kymatica kaže:

svi to znaju razumom, onaj emotivni dio, osjetiti to bez krivnje, to je problem.

Ne znaju to svi zapravo. Neki znaju teoretski, ali dok god i dalje raspravljaju s dotičnim roditeljem, dok god ga pokušavaju urazumiti i doprijeti do njega može se reći da ne znaju to za sebe.
Ja sam isto dugo znala sve to u teoriji, ali nisam znala za sebe...jer sam još uvijek pokušavala spasiti odnos i poboljšati ga. Što znači da još uvijek nisam tada prihvaćala da imam posla s nepopravljivom situacijom.
Trebalo je vremena da to shvatim.
Tek nakon toga sam potpuno odustala.
E sad, emotivni dio o kojem pišeš, to je zadnja i slažem se, najteža etapa. Moje je mišljenje da se manjak normalnog odnosa s roditeljem nikada potpuno ne preboli. Jer čovjeku će uvijek nedostajati (bio toga svjestan ili ne) taj dio koji nije dobio, a trebao je dobiti od svog roditelja. I teško da mu neće doći trenuci kad će poželjeti uz sebe imati nekoga tko ga bezuvjetno voli.
Ali to je po meni normalno. To nas čini ljudskim bićima.
Ipak emotivno se situacija da riješiti do zadovoljavajuće mjere. One u kojoj više nema grižnje savjesti, teških emocija tuge i odbačenosti.
Ja sam se od svoje majke odavno fizički razdvojila, a ima 10 godina da sam se potpuno prestala s njom raspravljati oko prošlosti i da joj ne dajem upleta u moj život. Emotivno sam se razdvojila ima nekoliko godina. Više me ne jebe savjest, niti mislim da sam joj nešto dužna. A jednom sam mislila da će me savjest vječito držati u odnosu s njom. Tim više što mi je ona jedini roditelj i što smo dugo bile bliske.
Postavila sam joj čvrste granice i više joj ne dam da ih prelazi. Da, nisam potpuno prekinula kontakt, ali za tim na kraju nije ni bilo potrebe. Čujemo se rijetko, kako si, kako sam, čestitamo si blagdane i to je to. Čim pokuša krenuti sa svojom destrukcijom otvoreno joj kažem da ne želim o tome s njom i završavam komunikaciju. Bez iznimke. Ima već par godina da se toga obje pridržavamo. Što je najgore, od tada mi prvi puta u životu pristupa normalno, s nekom minimalnom dozom poštovanja. Prvi puta pazi što i kako će reći. Iako si ne umišljam da se stvarno promijenila. Znam da nije. Ali to mi nije bitno. Bitno mi je jedino kako se ponaša prema meni, a ne to što misli.
Tako da iz mog iskustva moguće je potpuno neutralizirati toksičnost roditelja na ovaj ili onaj način. Jedino što postupak odvajanja traje. Sad mi je jedino žao svih tih godina mog pokušavanja, muke, svađanja, trošenja sline i energije za ništa osim za vlastitu nevolju. Ali valjda je to tako moralo biti.

[Niska Grana]

Splićankaa kaže:

Upravo to, nema smisla, a cak i da ti se isprica (reda radi) , od tog nemas nista, ti si to prozivio i moras se s time sada nositi kako znas i umijes.

Jedino rijesenje je odlazak, ako ne unutar Hrv u cimerstvo,onda u inozemstvo, otpisati nasljedstvo i bilo sta cime vas oni mogu drzati pod kontrolom, vasa sloboda je neprocjenjiva!!

Slazem se, produktivne stvari, nadoknaditi sebi propusteno, tj. sadasnji zivot obogatiti odlaskom u kino, prirodu, izlete, putovanja, pronalaziti i otkrivati sebe, mjenjat se, i druzit se s inspirativnim zanimljivim ljudima..

iz svega izvuc najbolje i potrudit se da i sami ne postanemo bijesni, ogorceni, negativni...

Meni su puno pomogli drugi ljudi koje sam srela u životu. Imam dobrog muža koji me poštuje i voli. Imam nekoliko prijateljica koje mi puno znače.
U životu se daju susresti osobe koje nam mogu dati dobar dio onoga što nismo primili od svojih roditelja.
Isto tako može čovjek sam sebi pomoći, sam sebi biti roditelj.
Pomogla mi je i moja psihijatrica kroz razgovor, postavljajući mi par jednostavnih pitanja: “Zašto imaš toliku potrebu biti dobra? Zašto ti nije dovoljno da se okarakteriziraš kao valjana osoba to da nikome u svom životu ne činiš namjerno zlo?”.
Zašto? Zato jer sam uvijek u odnosu s mojom majkom i općenito u obitelji bivala okarakteriziravana (zbog najmanjeg propusta) kao loša, zla i nevaljana. To je bila majčina matrica koju je u mene ugradila i koja joj je dugo omogućavala da me jaše po svojoj volji. Jer čim bih se pokušala zauzeti za sebe, čim bih izrekla drugačije mišljenje od njenog, odmah sam bivala proglašena nevaljalom, nakon čega bi mi instantno proradila grižnja savjesti.
Sad me ne jebe više toliko kakva sam. Gušim taj majčin glas u sebi i dajem si za pravo da imam mane. Nastojim i dalje valjati dragim ljudima oko sebe, ali ako kiksam više se mentalno ne samobičujem. Nekako se tek sad u tridesetima učim prihvaćati. Šteta što taj dio nije mogla odraditi osoba koja me rodila.

[Kymatica]

bipolar007 kaže:

Pa ono šta ja zamjeram roditeljima, nije ni približno ovome što čitam.

napisi par stvari, mozda IH samo sada opravdavas?. vjeruj mi da svi ovdje imaju griznju savjesti, I glas u glavi da nije bilo bas tako lose, da je drugima i gore, da su nezahvalbi sto tako misle o svojima, da njima nije bilo lak zivot, bla...nekad je lakse tako. sebe okriviti, ili ih opravdati, umanjiti bol, ili ponizenje neko. lakse je. jer svi zele normalne roditelje. al mozda je kod tebe zbilja da su ok ljudi, a ti zalutala ovdje.

Sent from my NOA N2 using Tapatalk

[8472]

Kymatica kaže:

napisi par stvari, mozda IH samo sada opravdavas?.

Taman da se nadovežem...


Grižnja savjesti, osjećaj krivnje, dužnosti prema njima...

To su elementarni osjećaji koje su nam usadili od malena, a dijelom su temelji naše kršćanske kulture.
Cijelo naše društvo je postavljeno na takav način.

- Da su nam roditelji alfa i omega, da im trebamo zahvaljivati što su nas donijeli na svijet i da se trebamo osjećati loše ako ne ispunjavamo njihove želje i ova dva prethodna navoda.

A nijansi ima bezbroj.

Kako da budeš zahvalan nekome što te cijeli život šikanira?
Kako da budeš zahvalan nekome tko ti kao djetetu ne pruža sigurnost?
Kako da se trudiš oko nekoga tko se ne trudi oko tebe?
Kako da cijeniš nekoga tko te omalovažava?

Individualno je koliko tko može i želi tu napraviti prekretnicu i odvagnuti prioritete u svom životu, i ne živjeti pod "tuđom čizmom".



I naravno, svakome je njegova situacija najteža, to je vlastiti osjećaj koji nema veze s drugim ljudima.
I ne treba se osjećati "krivim" zato što je nekome teže.
Lijepo je pokazati suosjećanje, to je pozitivna strana empatije. Ako možeš pružiti lijepu riječ, utjehu ili pomoći super - pruži.
Ali biti empatičan ne znači da sebe treba zanemarivati i omalovažavati.

[Kymatica]

8472 kaže:

Taman da se nadovežem...


Grižnja savjesti, osjećaj krivnje, dužnosti prema njima...

To su elementarni osjećaji koje su nam usadili od malena, a dijelom su temelji naše kršćanske kulture.
Cijelo naše društvo je postavljeno na takav način.

- Da su nam roditelji alfa i omega, da im trebamo zahvaljivati što su nas donijeli na svijet i da se trebamo osjećati loše ako ne ispunjavamo njihove želje i ova dva prethodna navoda.

A nijansi ima bezbroj.

Kako da budeš zahvalan nekome što te cijeli život šikanira?
Kako da budeš zahvalan nekome tko ti kao djetetu ne pruža sigurnost?
Kako da se trudiš oko nekoga tko se ne trudi oko tebe?
Kako da cijeniš nekoga tko te omalovažava?

Individualno je koliko tko može i želi tu napraviti prekretnicu i odvagnuti prioritete u svom životu, i ne živjeti pod "tuđom čizmom".



I naravno, svakome je njegova situacija najteža, to je vlastiti osjećaj koji nema veze s drugim ljudima.
I ne treba se osjećati "krivim" zato što je nekome teže.
Lijepo je pokazati suosjećanje, to je pozitivna strana empatije. Ako možeš pružiti lijepu riječ, utjehu ili pomoći super - pruži.
Ali biti empatičan ne znači da sebe treba zanemarivati i omalovažavati.

da ili laksi put. sve ovo zanemariti, okriviti sebe da si kriv, glup, ne valjas, a roditelji su dobri, sveci, ne pogrjesivi, autoriteti koji nas paze. nisi sam. i valjas se fino u djetinjem osjecaju da je drustvo, katolicizam u pravu, imas dobrw roditelje, samo si razmazen. i ajmo dalje..

Sent from my NOA N2 using Tapatalk

[8472]

Kymatica kaže:

da ili laksi put. sve ovo zanemariti, okriviti sebe da si kriv, glup, ne valjas, a roditelji su dobri, sveci, ne pogrjesivi, autoriteti koji nas paze. nisi sam. i valjas se fino u djetinjem osjecaju da je drustvo, katolicizam u pravu, imas dobrw roditelje, samo si razmazen. i ajmo dalje..

Sent from my NOA N2 using Tapatalk

I gutati tablete jer si puko od toga svega.

[bipolar007]

Kymatica kaže:

napisi par stvari, mozda IH samo sada opravdavas?. vjeruj mi da svi ovdje imaju griznju savjesti, I glas u glavi da nije bilo bas tako lose, da je drugima i gore, da su nezahvalbi sto tako misle o svojima, da njima nije bilo lak zivot, bla...nekad je lakse tako. sebe okriviti, ili ih opravdati, umanjiti bol, ili ponizenje neko. lakse je. jer svi zele normalne roditelje. al mozda je kod tebe zbilja da su ok ljudi, a ti zalutala ovdje.

Sent from my NOA N2 using Tapatalk

Ma gledaj, nisam roditelj i sigurno to nije lako...možda je i teže danas nego 80-ih.
Ja svome zamjeram najviše šta nije provodio više vremena samnom u mojim afirmativnim godinama. A slični smo dosta ne trpimo se na istom mjestu dugo vremena...jesam zalutao sam, nikad mi ništa nije falilo od njega osim njegovog vremena.

[piskavac]

8472 kaže:

- [I]Da su nam roditelji alfa i omega, da im trebamo zahvaljivati što su nas donijeli na svijet

Naravno da su alfa i omega i da im trebamo bit zahvalni. Kad samo pomislimo koliko je mami bilo teško dok nas je nosila u svojoj utrobi, a tek dok nas je istiskivala van... pa onda duuuuuuuugih 6-7 godina dok još nismo pošli u školu i motali joj se po cijele dane oko nogu.

Ili joj se možda nismo motali po cijele dane oko nogu jer je radila. Ali borila se za nas i nakon posla kuhajući nam i spremajući odječu.

A mi 'vaki nezahvalni.

(post je naravno sarkastičan)

[Tox]

My time kaže:

Jbt kad čitam ovu temu, za neke bi bilo bolje da su odrasli u dječjem domu bez roditelja i braće.

Zato već godinama pričam da je najveća tragedija ovog planeta što se ama baš svatko može razmožavat.

piskavac kaže:

(post je naravno ironičan)

Htio si reći sarkastičan. Ironija je kada ti mentalno bolesni roditelj koji sj*be i tvoju psihu naziva luđakom.