Bezuvjetna Ljubav

[Abaddon0100]

A zasto bi uopce trebala postojati univerzalna svrha naseg postojanja?

[arna]

yakuzza kaže:

...Taj nestvarni put je nužan za sticanje svesnosti.

Zvuči pomalo paradoksalno da nešto nestvarno služi nečemu stvarnom...zato ne bih rekla da je fizički svijet nestvaran, on je itekako stvaran- ta živimo u njemu.
Mi smo tripartitna bića- fizičko tijelo egzistira kao što egzistira i duh, i um. Problem je samo kad se fizička realnost uzima kao jedina stvarnost, a zanemaruje se ili čak ignorira duša kao dijelić božanskog duha u svakome od nas, a upravo je duša ta koja se ostvaruje kroz življenje u materijalnom tijelu.

Jedno od prihvatljivijih objašnjenja svrhe našeg postojanja na Zemlji mi je da duša ima ulogu potpuno se ostvariti dok je u tijelu- da postane utjelovljenje svega što ona uistinu jest, ili jednostavno rećeno da se Bog ostvaruje kroz nas.
A sad jel u pitanju Božji san, igra ili nešto treće sasvim je nevažno, jer bez toga nas jednostavno ne bi ni bilo na ovoj materijalnoj razini.

[Nemruth Dagi]

yakuzza kaže:

U principu samo je duh taj koji postoji, sve ostalo su forme. Atributi duha su neograničeni, da bi toga postao potpuno svestan pojedinačna svest duše koja je na početku najograničenija moguća prolazi kroz sopstvenu imaginaciju koja zahvata čitavu evoluciju formi (napreduje kroz svesnost samo usled razvoja impresija), a u ljudskom obliku, pošto je u formi čoveka svest savršena (potpuno formirana) ali okrenuta ka imaginaciji spoljašnjeg umesto ka svojoj stvarnoj prirodi, on prolazi preko brojnih inkarnacija kroz involuciju svesti (oslobađanje svesti od impresija).
Sakupljanje iskustva (impresija) kroz forme je privremena i nužna stvar, ali samo u formi čoveka dolazi do njihovog oslobađanja (i to je to što nazivamo duhovni razvoj) - "na kraju" spoznaje svoju pravu neograničenu prirodu duha, a ceo put evolucije, inkarnacije i involucije postoji samo u imaginaciji u odnosu na Stvarnost postojanja. Taj nestvarni put je nužan za sticanje svesnosti.

Bez impresija nema sveta, no dok je svest obuhvaćena gomilanjem impresija nema samospoznaje.

Možda ali ako si gladan i žedan da li je to osjećaj duha ili tijela?

Duh je slobodan no lanci na nogama zatvrenika ne čine njegovu slobodu.
Očito je da je sloboda višedimezionirana činjenica a ne samo pitanje svijesti.

Nije li osobađanje skidanje i materijalnog odijela-tijela?

[Abaddon0100]

Abaddon0100 kaže:

A zasto bi uopce trebala postojati univerzalna svrha naseg postojanja?

[arna]

Nemruth Dagi kaže:

Nije li osobađanje skidanje i materijalnog odijela-tijela?

Smrt tijela je uvijek oslobađanje duše.
No sloboda je moguća i kad smo u tijelu, a postiže se nevezanjem za tu tjelesnost kao svoj jedini realitet.
Recimo, u ovo (pred)blagdansko vrijeme mnogi ljudi si neće moći priuštiti gozbe na koje su možebit bili navikli. I sad, ako će ih to učiniti nezadovoljnim, jalnim, ljutim, ako će žaliti sami sebe i proklinjati lošu sreću, svijet, život- oni ostaju neslobodni, ostaju robovi svojih tjelesnih potreba i navika.
No ako prihvate da je sada tako kako je, da će umjesto bakalara možda imati za sardine ili ni za to, ali ostanu mirni u svojim srcima- oni su slobodni.

Slobodu nam ne daju okolnosti i situacije u kojima se nađemo, nego naše reakcije na njih.

[yakuzza]

arna kaže:

Zvuči pomalo paradoksalno da nešto nestvarno služi nečemu stvarnom...zato ne bih rekla da je fizički svijet nestvaran, on je itekako stvaran- ta živimo u njemu.

Materijalni, suptilni i mentalni univerzumi (koje su odlika forme bića) su nešto što nije nepromenljivo, ona nije suštastvena pojava (supstencijalna) kao što je to duša, koja je večna i ničim ograničena, bez promene, i čija svest doživljava poistovećivanje u procesu evolucije, reinkarnacije i involucije - i to poistovećivanje sa nestvarnom formom doživjlava kao svoju prirodu koja to nije - i to je ta Maya ili Iluzija, to nije zato što je materijalni univerzum nekakva psihološka igra uma, on postoji ali Maya navodi svest da ga doživljava kao svoju Stvarnost iako je on u odnosu na Stvarnost Boga nestvaran poput sna.

Materijalni svet (kao i druga dva koja pripadaju duši) je dakle ograničena privremena forma ali duša to nije - samo sebe nestvarno poistovećuje. Senka čoveka ne postoji bez postojanja čoveka, dok čovek postoji i bez odraza njegove senke.

arna kaže:

Mi smo tripartitna bića- fizičko tijelo egzistira kao što egzistira i duh, i um. Problem je samo kad se fizička realnost uzima kao jedina stvarnost, a zanemaruje se ili čak ignorira duša kao dijelić božanskog duha u svakome od nas, a upravo je duša ta koja se ostvaruje kroz življenje u materijalnom tijelu.

Jedno od prihvatljivijih objašnjenja svrhe našeg postojanja na Zemlji mi je da duša ima ulogu potpuno se ostvariti dok je u tijelu- da postane utjelovljenje svega što ona uistinu jest, ili jednostavno rećeno da se Bog ostvaruje kroz nas.
A sad jel u pitanju Božji san, igra ili nešto treće sasvim je nevažno, jer bez toga nas jednostavno ne bi ni bilo na ovoj materijalnoj razini.

Jeste, pojedinačna duša se može ostvariti samo dok je u fizičkoj formi, bilo da je to za vreme čovekove egzistencije u nekim uobičajenim okolnostima života, bilo da je to u momentu napuštanja fizičke forme - kako se to dešava takođe - ali to bi bio više krajnji cilj postojanja duše u okviru fizičkog postojanja, svrha bi bila poput "metode" čijim sprovođenjem bi se to postizalo a za šta je potreban određeni period odnosno veći broj inkarnacija - ja prihvatam da se svrha predstavlja razvijanje Ljubavi prema Bogu, iako se to može nazvati na druge načine, a cilj u tom smislu jeste ostvariti Boga ili doživeti Jednost s Njim ili stopiti se s Njim, postati Bogoostvaren.

[yakuzza]

Nemruth Dagi kaže:

Možda ali ako si gladan i žedan da li je to osjećaj duha ili tijela?

Glad i žeđ je svakako biološka potreba, kao i vazduh, kretanje i odmor, ali takođe je potreba da ga održava Životni talas (to što ljudima nije poznato) koji je sveprožimajući u celom kosmosu.
Životni talas "snabdeva" svako biće, svaku ćeliju u celokupnom kosmosu informacijama o tome kako treba da funkcioniše - preko genetskog koda u auri i u skladu sa konkretnom Idejom bića - i to je onaj deo koji mi nazivamo vegetativni nervni sistem, onaj deo koji razvija i održava život od virusa do najkompleksnijih bića u kosmosu. Treća stvar jeste da je čoveku potrebna određena količina bioenergjia koje aura u toku života i razvoja preuzima iz okolnog prostora celog života, koje je takođe autonomno a nije domen fizičkog tela itd.

Dakle, nema u čoveku podeljenosti u tom pogledu, čovek je celovito biće sa više vrsta vibracija ili energetskih delova, ili čak i materije koja je tako suptilna da je čoveku u opštem smislu nepoznata. Čovek pre 300 godina nije znao puno ni o telu, kamo li za neke druge pojave o kojima danas ne želi ni da čuje (aura, troslojno astralno telo, Svetleće telo, Sajla između aure i Svetlećeg tela, i ko zna šta sve nije deo nas u najužem smislu).

Ne može se reći da je nešto važnije od drugog, da je fizičko telo važnije od aure ili aura od fizičkog tela, to je sve jedno celovito telo ili živo biće, a čovekov razvoj se sastoji od potreba i ispoljavanja svih vrsta. Ako se samo toliko često spominje termin "duhovno" to je samo u odnosu na dosadašnje jedino spominjenje i poimanje materijalnog, i to je sve.

Fizičko telo je zgusnuti segment energetskih polja, u auri bioenergija koja oživotvoruje samo postojanje živog bića kao energija predstavlja prelaz između materije i energije, nosi karakteristike i jedne i druge, pa sve do najsuptilnijih delova bića čoveka koje predstavlja plemenitu superinteligentnu strukturu koja se u literturi naziva (Svetleće telo, Više Ja, Nad Ja ili tome slično).

Nemruth Dagi kaže:

Duh je slobodan no lanci na nogama zatvrenika ne čine njegovu slobodu.
Očito je da je sloboda višedimezionirana činjenica a ne samo pitanje svijesti.

I ja bih tako rekao, i upravo iz tog razloga ključ slobode se ne može naći samo u materijalnoj sferi a gde ljudi besomučno pokušavaju za parališu taj bol koji ima stvaraju okovi i to na način stvaranja i realizovanja sve većeg broja materijalnih želja koje su recept samo za sve veću patnju.

Nemruth Dagi kaže:

Nije li osobađanje skidanje i materijalnog odijela-tijela?

U pogledu stvarnog oslobođenja od uma koji je stožer impresija, i kao takav teži ka ispoljavanju, ispoljavanje se nužno sprovodi kroz formu pri čemu dolazi do ponovnog ciklusa privremene forme života - ne.

[Retra]

arna kaže:

Smrt tijela je uvijek oslobađanje duše.
No sloboda je moguća i kad smo u tijelu, a postiže se nevezanjem za tu tjelesnost kao svoj jedini realitet.
Recimo, u ovo (pred)blagdansko vrijeme mnogi ljudi si neće moći priuštiti gozbe na koje su možebit bili navikli. I sad, ako će ih to učiniti nezadovoljnim, jalnim, ljutim, ako će žaliti sami sebe i proklinjati lošu sreću, svijet, život- oni ostaju neslobodni, ostaju robovi svojih tjelesnih potreba i navika.
No ako prihvate da je sada tako kako je, da će umjesto bakalara možda imati za sardine ili ni za to, ali ostanu mirni u svojim srcima- oni su slobodni.

Slobodu nam ne daju okolnosti i situacije u kojima se nađemo, nego naše reakcije na njih.

Arna... to je bio i moj stav.

Međutim, nailazim na ljude koji nisu slobodno već flegmatični uslijed očaja. Mire se sa sardinom umjesto bakalara, ali to nije sloboda, već pasivnost i nedostatak motivacije uslijed osjećaja bespomoći.

Lako je pobrkati slobodu i uvjerenje.

[tehuti]

Abaddon0100 kaže:

A zasto bi uopce trebala postojati univerzalna svrha naseg postojanja?

I ja se pitam. Možda da proba netko odgovoriti?

[yakuzza]

tehuti kaže:

I ja se pitam. Možda da proba netko odgovoriti?

Svrha i princip je razvoj, sve ostalo su proforme ili lepe i lepše reči u koje ćemo ih uviti i za koje se neko zakači.
Stagnacija nije princip, niti degradacija, iako se "privremeno" tiču svega što nije okamenjeno.

[Zlatko Režek]

Nemruth Dagi kaže:

Možda ali ako si gladan i žedan da li je to osjećaj duha ili tijela?

Duh je slobodan no lanci na nogama zatvrenika ne čine njegovu slobodu.
Očito je da je sloboda višedimezionirana činjenica a ne samo pitanje svijesti.

Nije li osobađanje skidanje i materijalnog odijela-tijela?

Možda ljubav više blokira prežderanost i pretrpanost vlastitim željama i prohtjevima, nego glad i žeđ. Iskustvo gladi, žeđi i fizičke boli od, recimo, ekstremne hladnoće pročišćava ljubav. U tim trenucima čovjek je isključivo fokusiran na preživljavanje, ali kad stigne odahnuti, ljubav postaje jača jer se shvaća da preživljavanje pojedinca nije sve. Smrt je blizu, ali kad je smrt blizu uvjetovanost se smanjuje, uvjeti postaju nebitni i osjećaj se približava bezuvjetnom.

[implosive]

Pod kojim uvjetima čovjek može spoznat bezuvjetnu ljubav?

[Abaddon0100]

yakuzza kaže:

Svrha i princip je razvoj, sve ostalo su proforme ili lepe i lepše reči u koje ćemo ih uviti i za koje se neko zakači.
Stagnacija nije princip, niti degradacija, iako se "privremeno" tiču svega što nije okamenjeno.

Razvoj u kojem kontekstu? Osobni razvoj? Evolucija? Napredak drustva? Pricas li o teznji ka ispunjavanju viseg cilja, odnosno, oslikavanju sire slike ili o individualnom razvoju kao univerzalnoj svrsi svakog zivog(?) bica?

implosive kaže:

Pod kojim uvjetima čovjek može spoznat bezuvjetnu ljubav?

Ne moze.

[yakuzza]

Abaddon0100 kaže:

Razvoj u kojem kontekstu? Osobni razvoj? Evolucija? Napredak drustva? Pricas li o teznji ka ispunjavanju viseg cilja, odnosno, oslikavanju sire slike ili o individualnom razvoju kao univerzalnoj svrsi svakog zivog(?) bica?

Razvoj je jedan, sve u kosmosu se razvija u svim pravcima u okviru svog embrionalnog koda u kojem postoje sve filogenetske predispozicije. Svakako, razvijaju se i druge postojeće pojave, ne samo bića, jer priroda obuhvata mnogo više nego što je čoveku ili nauci iole poznato.

Ontogenetski razvoj takođe je u okviru koda filogeneze, svakako ne mora biti jednak u celosti, jer i nije, nešto prednjači, u najređim aspektima se razvijaju i jako specifične pojave koje toliko odskaču od uobičajenog razvoja da u društvi ne samo da predstavljaju kuriozitet, već predstavljaju pojavu u koju um čoveka a zbog različitosti iskustava nije spreman ni da poveruje.

Dakle, naslednih i stečenih koji su isprepletani, a pod time ne mislim samo na kreativni potencijal čiji razvoj ponajviše zavisi od intelektualnog dometa i emotivnog nasleđa odnosno formiranja temperamenta kroz vrstu vaspitanja, podsticajnost sredine i određene specifične afinitete koji se time iniciraju - već i duhovnog potencijala koji je pravi individualni činilac kao potencijal kroz više generacija (reinkarnaciju) i prema kojoj postoji mnogo veći dijapazon unutrašnjeg iskustva.

U kosmosu je glavni ili vodeći princip Princip Razvoja, ali ako je za individuu kosmos prazan prostor sa po gde gde nekog zračenja i isključivo materije, onda ta osoba zaista ne shvata da je kosmos po prirodi energetski, da je on svet duhovnih energija (pod terminom "duhovni" se misli na energetska polja neizmerne suptilnosti i neizmerne inteligencije sa kojima je moguće doći u kontakt, što ne samo garantuje individualni razvoj već razvoj ljudske civilizacije i što govori zapravo o onoj uobičajenoj floskuli "vratimo se prirodi" koja ne znači "vratimo se na jezero, u šumu, zdravoj hrani i vodi iz civilizacije" nego vratimo se prirodnom kontaktu svesti čoveka i duhovnih energija, jer je to najprirodniji odnos i stanje bića sa svešću).

Kosmos je stanište praktično beskonačnog broja energija i za čoveka postoji beskonačno, u kojem sva postojeća materija postoji samo kao jedan skoro beskonačno mali delić ne samo u zapremljenosti već i po svojoj funkciji u odnosu na funkcionisanje strukture kosmosa koji se odnosi na svet duhovnih energija.

Čovekova najbliža duhovna energija je deo svakog pojedinačno, to je naš lični aspekt koji se odnosi na reinkarnacijske cikluse, ona je direktni krivac zašto su neki ljudi bili tako visokog duha još u vreme antike (i daleko pre) a drugi su bili primitivni do zla boga, a rasli su u komšiluku, jeli istu hranu i pili istu vodu. I zašto su u doba antike (mada se to pojavljuje puno puta i kasnije kao reotkrića) dostignuti principi razvoja koje ni današnje društvo još nije doseglo u svom načinu mišljenja i ponašanja itd.

Zato kada kažem Pricip kosmosa ne mislim samo na viruse.. gmizavce, ribe, ptice, životinje i čoveka, već na sve što postoji što je čoveku poznato i što čoveku nije poznato, a ne samo da mu nije poznato nego mu deluje kao budalaština.

Na kontu one budalaštine, ima još jedna od mnogih sjajnih Rumijevih pesama koja puno govori o našem vremenu, ne samo njegovom - i ona jeste praktično univerzalna. Ne namenjujem je nikom posebno ali ju je Rumi namenio mnogima:


ODUČI SE OD SISANJA

Malo - pomalo, odbij se od sise.
To je suština onog što imam da kažem.

Od zametka, koji hranu dobija kroz krv,
razvij se u dojenče koje pije mleko,
u dete koje jede čvrstu hranu,
u tragaoca za mudrošću,
u lovca na još neopipljiviju lovinu.

Zamisli kako bi tekao razgovor sa zametkom.
Ti bi možda rekao: »Spoljni svet je ogroman i zamršen.
Postoje pšenična polja i planinski klanci,
i rascvetali voćnjaci.

Noću se vide milioni galaksija, a pri sunčevoj svetlosti
lepota drugova koji igraju na venčanju.«

Pitaš zametak zbog čega ostaje stešnjen
u mraku, zatvorenih očiju.
Poslušaj odgovor.

Ne postoji "drugi svet".
Poznato mi je samo ono što sam iskusio.
Mora da ti se pričinjava.

[Nemruth Dagi]

yakuzza kaže:

Razvoj je jedan, sve u kosmosu se razvija u svim pravcima u okviru svog embrionalnog koda u kojem postoje sve filogenetske predispozicije.

Samo mijena vječna jest - sve ostalo su naše filozofije

[yakuzza]

Nemruth Dagi kaže:

Samo mijena vječna jest - sve ostalo su naše filozofije

Jeste, kosmos stalno napreduje, no Praznina iz koje je stvoren večno je ista i nepromenljiva, kao i Istina.

[friendship]

Soul sister kaže:

Ova tvrdnja je tačna jedino u slučaju da tvrdiš da voliš cijelo čovječanstvo i sva živa bića.

razlučimo malo ovo

prvo, svaka ljubav spram bića kojeg ne dotičem (pogledom, glasom...) nije ljubav, već apstrakcija, mentalna slika. ovo isključuje sav svijet s kojim nemam(o) nikakav kontakt. osim u generalnom smislu ljubavi prema životu i svijetu kao ukupnosti čiji dio dotićemo živeći

drugo, spomenuh blokade. naša sposobnost da blokiramo, i to selektivno, ili pak (do)puštamo, ljubav spram nekog, ne govori baš ništa o samoj ljubavi. tako ni o njenoj bezuvjetnosti. tvrdi li itko da je naš ego bezuvjetan? ne

ljubav, kako sam je doživio (pazi, ne pročitao o tome, ovo što pričam je moje vlastito iskustvo), je živa, organska materija, jednako živa kao ja i ti...a možda i više živa od mene ili tebe. ona je živo tkivo. jednom sam poslije pročitao rečenicu 'znanje je ljubav'. kako to čudno zvuči...na prvu loptu. a onda razmisliš o vlastitom iskustvu...i shvatiš da ljubav ima kvalitetu znanja; učitelja. kroz ljubav shvaćaš, proširuješ spoznaje; ljubav ti vrlo direktno govori, što i kako

Soul sister kaže:

Za mene je ljubav izdvajanje nekoga ili nekih nad svim ostalima, pa tako izdvajam muškarca kojeg volim od svih ostalih muškaraca, svoje dijete izdvajam od sve ostale djece na svijetu, svoje prijatelje izdvajam od svih ostalih ljudi na svijetu...to ne znači da mi neki ljudi nisu simpatični ili dragi, ali to nije ljubav.

zašto to nije ljubav? jer nema kemije? nema onog kemijskog osjeta koji ono što nazivaš ljubavlju čini drukčijim? istina, nema. no je li ta kemija doista ljubav, njena esencija, ili je njen duhovni dio ta esencija?

ja ne znam, možda ti prijatelje doista ne voliš, ja da, esencijalno isto osjećam prema njima kao i prema roditeljima, djetetu ili ženi (uz odsustvo neke fizičke privlačnosti i neke zaljubljenosti, dakako). govorim da je isto jer osjećam upravo tu duhovnu komponentu kao potpuno istovjetno

Soul sister kaže:

Ja ne mogu voljeti nekoga koga ne sjećam bliskim, a ta bliskost uspostavlja se na različite načine. Zato intuitivnu privlačnost (koja uglavnom nema veze s hemijom) koju osjetim prema nekim ljudima, gradim kroz poznanstvo i prijateljstvo do one stepenice koju nazivam ljubavlju

pa, postavljamo si uvjete i limite, svakako, to i ja činim. to je mentalni svijet. nemam namjere sa svima razvijati ljubav

Soul sister kaže:

i zato ljubav ne mogu osjetiti prema neznancu, kao ni prema životinjici (iako mi jesu draga mnoga bića).

ja mogu

Soul sister kaže:

Čini mi se da ti upravo simpatiju, naklonost prema drugim ljudima i živim bićima nazivaš ljubavlju, ali za mene to nije ni blizu ljubavi.

najvjerojatnije zato što je u tvojem riječniku ljubav onaj kompleks, koji uključuje i kemiju.. ono što ja podrazumijevam ljubavlju nije ono što ti podrazumijevaš ljubavlju

Soul sister kaže:

S obzirom na to da tvrdiš da i ljudi mogu postati bogovi,

kako bih to mogao tvrditi, kad Boga ili bogove ne poznam? ali ljubav jesam upoznao, i zato se usuđujem tvrditi

Soul sister kaže:

logički zaključak koji bi se mogao izvesti je da je jedina prava svrha života voljeti samog sebe.

eh, svrha života je tek teško pitanje

Soul sister kaže:

Šta da ti kažem, ti misliš da je to jedina prava svrha, drugi ljudi ne misle isto kao ti. Tvrditi da je jedino ono što ti misliš ispravno i da su oni koji ne misle kao ti izgubljeni, poprilično je bahato.

sad diskutiramo ti i ja, i ako je većina u krivu, ne znači da manjina nije u pravu. na kraju krajeva, verbaliziranje i misaono konceptualiziranje nije bitno, ja ili ti, također nije bitno, ljubav kao ljubav jest bitna, zapravo. a sebe ne bih uzdizao ni po čemu, pogotovo ne po ljubavi. volio sam u periodima života sigurno više nego što je to sada, da ne bi ispalo da se pravim ne znam kakav. ne bi stajalo i nemam se ja kao ja čime ponositi. ali čistoća ideja u diskusiji mi je bitna, što sam iskusio rado iznosim. a jel bahato ili ne to ti ocijeni za sebe, meni je to nekako u okviru tematike i iznošenja ideja zapravo nebitno, koliko mi je nebitno i pumpanje ega - nekad mi je bitno bilo, a onda sam nesrećom ili srećom spustio dovoljno mišljenje o sebi a da nemam potrebe ponovno ga uzdizati. preživio sam novi stav o sebi, nakon toga takva potreba nestane. ali ideje i dalje jesu bitne, one su veće od tebe ili mene. a kako je subjektivnost naša odlika, jer jesmo subjektivni, čak i moguća presubjektivnost mojih stavova me nešto ne brine. dobre ideje, naime, prežive same od sebe, ako ne prežive nisu dobre, either way dobro

još nešto, o ljubavi i svjetlu (analogija); mala svijeća daje slabu svjetlost, sunce jaku, ali u esenciji, i jedno i drugo je svjetlo. da li je svjetlost svijeće manje svjetlost od sunčeve? slabija to svakako da, ali ništa manje svjetlost. tako je i s ljubavlju. naša je onolika intenziteta koliko smo u stanju kroz sebe propustiti, ali to ne znači da je uvjetna, samo zato što nismo u stanju iznjedriti jaču. ljubav je ljubav, i znat ćemo prepoznati pravu, kad god je osjetimo. to znamo najbolje svaki put kad naletimo na nečiji čin čiste ljubavi prema nama. doživimo, osjetimo, znamo

[yeeeah]

Ja isto mogu osjećat ljubav prema svemu. Vidim onu esenciju ljubavi u biću, njegovu nevinost. Imam osjećaj da je to ljubav. Mogu je i prema predmetima osjećati. Ali je svjesno blokiram, nekako mi postane previše. Posebno kad idem raditi, ako si dopustim osjećati ljubav i radost prema svemu, gubim se. Počimam praviti greške na poslu. A ego se boji bezuvjetne ljubavi. Ima osjećaj kao da će umrijeti ili kao da ga se napada. Nisam siguran da li ovo ima veze sa stvarnim ili umišljenim napadima. Naravno da mogu i mijenjat perspektivu pa vidim istu situaciju iz raznih perspektiva, a onda se pitam šta je stvarnost, itd..

[drinkognito]

To su opasne zablude.

[yakuzza]

drinkognito kaže:

To su opasne zablude.

Ni 5 ni 6 nego direktno SPAM