Poezija. Zašto?

[Ivan Lorger]

Pokušavajući otkriti zašto pišem poeziju, zašto neke ideje, slike, osjećaje, pojave, djelovanja itd. mogu izraziti jedino poezijom, me dovelo do promišljanja što ga smatram ključnim u nastavku svoga stvaranja ili konačnom prestanku, što je zapravo poezija. Nakon nekog vremena prihvatio sam razmišljanje Conarda Fiedlera, koji je zapravo umjetnik-amater, filozof umjetnosti.
I pokušao raščlaniti njegovu teoriju na svoje poimanje zagonetnosti vidljivog svijeta, jako brzo došao sam do odgovora da najzagonetnije u životu o čemu bih pisao da bi ostvario svoj duhovni opstanak su ljudi koji su prolazili kroz moj život, koji su sada okruženi i koji će biti okruženi mnom, ljudi koje sam čitao i ljude koje ću čitati. Postavljajući sebe kao otvoreni subjekt oko kojeg kruže objekti zbilje i neprestanog djelovanja i razvoja mene i njih samih kroz neprestanu interakciju u određenoj formi i mediju u kojem bi i oni sami djelovali. Time bih hipotetički postigao svoju subjektivnu objektivnost ili potpuno odvajanje i nepostojanje sebe.

U realizaciji svega ovoga maloprije spomenutog nailazim na tisuće pitanja sasvim druge prirode koje me onemogućavaju da sve sprovedem u djelo.

Zapravo želim vas pitati zašto vi pišete poeziju. Da li je to vaše unutarnje nagnuće, poziv ili samo katarza kada se osjećate depresivni. Što vas tjera da uzmete olovku i započnete. Zašto pišete ono što pišete. Kome se obraćate kada pišete itd.

[-Watashi!i!i!i-]

Kratko i jasno: Hormoni

[kisha]

Poezija,proza, i neki neindificirani žanrovi.....zato ,jer je to dio nutarnjeg procesa,iskorak ka sebi ,u sebi-primarno!!!

A sekundarno : jos se utvrđuje

[Vera Pavladoljska]

ODSUTNOST

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim očima kao tkalački čunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemoćan
kada te gleda,brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem
i u tvojoj uspomeni već sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne čujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi ,sve od nas odlazi.

Gabriela Mistral, čileanska pjesnikinja


Eto, zato poezija. Jel' treba vishe?

[GothicA]

Pišem pjesme zato što mi ta želja i potreba za pisanjem dolazi iz duše. 99 % mojih pjesama je refleksivne tematike i uglavnom govore o mojim mislima, osjećajima i mom stanju. Za neke pjesme su me inspirirali dogođaji oko mene ili jednostavno dođe inspiracija, te olovka krene pisati. Pisanje pjesama mi dosta pomaže. Kroz njih najlakše i najbolje mogu opisati kako se osjećam i što mi je na duši. Kroz pjesme mogu izbaciti sve svoje jade ili ih pak blagosloviti svom svojom srećom. Jednostavno, poezija ima veliki udio u mom životu, dugo se bavim pisanjem i to me jako usrećuje.

[misery-]

pišem pjesme.. na engleskom.. na hrvatskom ne ide, ne znam zašto .. samo zato da ih mogu uglazbiti JEDNOG dana kad naučim nekaj svirati..ha! glupost. ma nisu to ustvari pjesme.. samo glupe rime.. otrcane misli.. teenagerski shit

[Akinetoh blues]

* I

Tražio sam te u Poljičkoj, naročito kada bura u oktobru šiba moje lice
a pjesnik mi slaže pripite vokale na obzorju.

Tražio sam te sa jahačem na crnom konju
povrh mjesečevih planina vijoreći bandjeru Eldorada,
kako nam sve prateći došaptavala sijena,
ali jahač mrtav pijan padne,
dok mu zažumori more s valom i šljunkom – spomenu mu Anabel Lee.
Tražio sam te i još dublje u rakama s grobarima i ološem – za dug život.
Da iz njih izvezem prekrasne niti.
Tražio sam te i u zadnjoj strofi prve pjesme pa pobjegao što prije
i. Što gore u opijum i vino, a pjesnik se ukoči i više mi nije znao ni svoje ime reći.

Tražio sam te nad ponorima mora svoga uma viseći na tankom špagu emocija.
Tražio sam te na vrhovima planina sa smiješnim opancima i kapom vraga s jednog davnog karnevala.

Tražio sam i kada sam oronuo na slapu Tibera.

Kada je plima morski mulj iz mojih usta pjenom izbacivala po sagovima mojih domova.
Kada se snijeg rastopio i otkrio klisure u mojim zjenicama.

Tražim te i sada u serijalu bez kraja samo zbog tvog traga.
Tražim te zbog Traženja.

[Akinetoh blues]

Jako zanimljivo pitanje, koje se moglo postaviti zbog čega umjetnost uopče itd. Ali to zadire u suštinska pitanja estetike. Mislim da si ipak to trebao poslati na topic filozofija.

[Vera Pavladoljska]

Juna Moric:

GORA SAM

Gora sam nego sto ti o meni zboriš
No postoji mučna tajna
ti plamenom plavim goriš
kad mene opaziš slučajno

Ti u ognju plavom, preplavom,
žive vrele zaljubljenosti
mrmljaš s gorčine dosta
riječi o meni loše

No, ja gora sam nego što ti o meni zboriš
No postoji mučna tajna
ti plamenom plavim goriš
kad mene opaziš slučajno

A tu lomaču plavu
upravo sam ti ja užegla
da ti se ne smrkne nad nebom
kada te budem nadrasla

Da.Gora sam nego što ti o meni zboriš
No postoji mučna tajna

TI plamenom plavim goriš

kad mene opaziš slučajno.


I opet, ruske pjesnikinje.

[nikobit ein]

obraćanje Božanskom, a to može biti jedino kroz slike pojavnog svijeta, metaforom ili alegorijom, dok je ona vrhunska poezija iz antike manika i proročka, nesvjesna

zato sve religije pjevaju ili sviraju, labudovi pjevaju najljepše kad umiru jer osjećaju da ih nešto lijepo dočekuje u prolazu kroz kapije smrti, a sama smrt ne znači i kraj života

dakle, poezija je komunikacija s onim što je u pozadini pojavnog Svijeta, sa nevidljivom i Vječnom Prirodom. Prema tome, zašto da ne i poezija.

[Voron]

Poezija - nizašto. Žestoko ali istinito.

[Vesper Arlene]

Voron kaže:

Poezija - nizašto. Žestoko ali istinito.

a ja tvrdim sasvim treće:
ko ne shvaća poezije,
ni ljubavi shvatit neće.
Bez tog dvoga Višnje Biće,
oko Kog se Svemir kreće
i što svemu daje žiće -
nigda pravo shvatit neće

Epilog,
Safvet-beg Bašagić

[nikobit ein]

mana poeziji je sto pjesnik nije neprekidno u vezi s Božanskim već s vremena na vrijeme, od naleta do naleta za razliku od nekih neprekidno ulogovanih na Božansko, a sad teško je reći ko su ti koji su Viši od Pjesnika koji hodaju zemljom i ne možemo ih prepoznati kao takve, mada mi malo šta možemo i poznati, misleći pritom na prosječna i većinskog čovjeka - pećinskog (Platonovog)