Heretik na znanosti

[nitko i ništa]

Znanost je konzervativna i u tome nema ništa loše. Konzervativna je ovom smislu: postojeće teorije vrijede dok ih se ne opovrgne. A ako nema dobrog razloga za dovesti postojeću teoriju u pitanje, ne dovodi ju se u pitanje. A i zašto bi? Znanstvena su istraživanja vrlo često vrlo skupa i smisleno je istraživati one stvari koje se čine upitnim, ne one koje su se dosad pokazale kao izvjesne.

No taj prirodni konzervativizam znanosti koji se najčešće očituje kao skepticizam prema novim teorijama je poguban ukoliko prijeđe u dogmatski konzervativizam: u zatvorenost i a priori odbacivanje ili ignoriranje svega što se ne uklapa u postojeću znanstvenu sliku svijeta.

Čitav spor između ''oficijelne'' znanosti i ''ruba znanosti'' (kojeg onda mnogi znanstvenici doživljavaju kao nešto što je daleko preko ruba znanosti, pa i preko ruba pameti) jest pitanje prave mjere između zdravog znanstvenog skepticizma i pogubnog scientističkog dogmatizma.

Mnogi ili čak ogromna većina znanstvenika smatra da ovaj problem dogmatizma zapravo ne postoji, i da se radi o običnoj izmišljotini alternativaca, pojedinih filozofa znanosti i antiznanstvenih religijskih skupina. Ja međutim mislim da je problem vrlo stvaran.

[nitko i ništa]

Rupert Sheldrake je do 1981. imao lijepu znanstvenu biografiju:

A former Research Fellow of the Royal Society, he studied natural sciences at Cambridge University, where he was a Scholar of Clare College, took a double first class honours degree and was awarded the University Botany Prize. He then studied philosophy at Harvard University, where he was a Frank Knox Fellow, before returning to Cambridge, where he took a Ph.D. in biochemistry. He was a Fellow of Clare College, Cambridge University, where he carried out research on the development of plants and the ageing of cells. At Clare College he was also Director of Studies in biochemistry and cell biology.
From 1968 to 1969, based in the Botany Department of the University of Malaya, Kuala Lumpur, he studied rain forest plants. From 1974 to 1985 he worked at the International Crops Research Institute for the Semi-Arid Tropics (ICRISAT) in Hyderabad, India, where he was Principal Plant Physiologist.

Ne znam baš što sve ove titule znače, ali meni zvuči impresivno. Od 1968 i tijekom sedamdesetih objavio je veliki broj znanstvenih radova u uglednim časopisima.

A onda je 1981. objavio je knjigu A New Hypothesis of Life. U njoj pokušava pokazati da je za rješenje mnogih dotad neriješenih pitanja iz biologije potrebno dovesti u pitanje neke temeljne i nepropitane pretpostavke biologije. O toj njegovoj hipotezi ću vjerojatno otvoriti drugu temu, a ovdje bih htio o reakciji znanstvene zajednice na tu njegovu knjigu.

U časopisu Nature izlazi nepotpisana () recenzija - kasnije se pokazalo da je napisana od jednog od urednika toga vrlo uglednog znanstvenog časopisa, Sir Johna Maddoxa. Recenzija naslovljena s ''A Book to Burn?'' iliti ''Knjiga za spaliti?'' I u njoj dotični urednik piše ''book is best candidate for burning there has been in years'', iliti ''knjiga je najbolji kandidat za spaljivanje koji se pojavio već godinama''.

Ostatak znanstvene zajednice nije doduše tako javno pozivao na spaljivanje te knjige, ali je potpuno ignorirao i tu knjigu i sve slijedeće uratke dr. Sheldrakea. Čovjek je činom objavljivanja te knjige počinio znanstveno samoubojstvo. Nijedno sveučilište nakon toga nije uposlilo Sheldrakea (sve do nedavno).

Zamislimo sad jednog mladog biologa, recimo 26 godina, baš ima doktorirati, žena trudna, kredit za stan… Čita on tog Sheldrakea i čini mu se da bi to bilo zanimljivo i vrijedno istraživati.
A onda malo razmisli o tome kako je čovjek nakon toga za znanstvenu zajednicu mrtav, kako se njegovu knjigu u časopisu Nature proglašava kandidatom za spaliti, kako mora plaćati kredit još dvadeset godina i othraniti to dijete… I onda mahne rukom ''Ma to su sigurno gluposti, daj ti Dawkinsa.''

[guest]

Jacques Benveniste, doktor medicine, do svoje je pedesete godine stupao ustaljenim putem uglednog znanstvenika. Specijalizirao je mehanizme alergija i upala, bio je imenovan ravnateljem istraživanja u Francuskom narodnom institutu za zdravlje i medicinska istraživanja (INSERM) i proslavio otkrićem trombocitnog aktivacijskog faktora (PAF) važnog činitelja kod alergija kao što je astma.

Tada se činilo da mu je cijeli svijet pod nogama, bilo je jasno da je na najboljem putu do međunarodnog priznanja u znanstvenoj zajednici - govorilo se o mogućnosti da postane jedan od rijetkih francuskih biologa koji će biti nominiran za Nobelovu nagradu. Primio je srebrnu medalju od CNRS-a (Centre National de la Recherche Scientifique) njegove rasprave bile su među najcitiranijima, itd.

Otkriće do kojeg je došao, i to slučajno da stvar bude do kraja ironična, zauvijek je preusmjerilo njegovu karijeru u mučnu borbu s mainstream-om. Nakon 300 ponavljanja tog eksperimenta (popularno znanog kao memorija vode) pozvao je pet drugih laboratorija u četiri države koji su svi redom potvrdili nalaze. Potom je 1988. trinaest znanstvenika objavilo rezultate svog četverogodišnjeg istraživanja - u časopisu Nature.

Pogodi tko, urednik John Maddox, pristao je objaviti članak, no uz korak bez presedana - objavio je urednički dodatak tj. ogradu koja počinje s tekstom: Čitatelji ovog članka možda dijele skepsu brojnih stručnjaka koji su tijekom posljednjih mjeseci komentirali nekoliko njegovih verzija... i uglavnom time 'dogovorio' s Benveniste-om (koji je ponosan i ne zazire od establishmenta) da pred njima ponovi svoje eksperimente. U timu s poznatim razotkrivačem šarlatana Walterom Stewartom te Jamesom Randijem, magičarem (!) - nakon četiri uspješna pokusa izvedena pred njima, isforsirao promjenu uvjeta protokola (koji su vrlo suptilni) i postigao da, promijenivši način izvedbe, slijedeći pokus ne uspije, što su potom uzeli kao dokaz da je eksperiment neuspješan. Na brzinu su se pokupili iz laboratorija i ubrzo zatim objavili ''raskrinkavanje'' u časopisu Nature u kojem su članku među ostalim napisali 'da Benveniste nije poštivao primjeren znanstveni protokol'.

Benveniste je u odgovoru rekao da 'Salemski lov na vještice i progoni a la McCarthy će pokopati znanost, koja uspijeva samo na slobodi. Tko želi dokazati suprotne rezultate to može učiniti isključivo tako da ponovi pokuse. Može biti da smo svi u dobroj vjeri u krivu...'

Međutim rezultati objavljeni u Nature-u imali su razoran učinak na njegov položaj i ugled u INSERIM-u. Bez osvrtanja na njegove primjedbe počele su cenzure i uskoro su ga spriječili da nastavi sa svojim radom. Kružile su glasine o mentalnoj neuravnoteženosti i prijevari. Nature i druge publikacije zasula su protestna pisma u kojima su njegov rad nazivali "dubiozna znanost", "okrutna obmana" i "pseudo-znanost". Benveniste-u je pruženo nekoliko prilika da na dostojan način napusti svoj rad i nikakav profesionalni razlog da s njime nastavi. Iako je to značilo uništenje njegove karijere pokupio je znanstvenu građu i sve naučeno o međustaničnom sporazumijevanju i otišao; više nije bilo puta natrag. Nikada nije bio karijerist. (c by L. McTaggart)

[guest]

Hal Puthoff sa svojom teorijom polja nulte točke (ili što bi mi ovdje rekli - matrica;D) koje je po njemu na određeni način početak i kraj svega u svemiru te podloga sveg zbivanja, nije doživio debakl već uljudan i suzdržan pljesak što se može okarakterizirati kao svojevrstan uspjeh. Iako je doktorirao elektrotehniku na Stanfordu i istraživao lasere na Stanford Research Institute (SRI) vrlo brzo je shvatio da sa svojim pristupom neće brzo ni do slave ni para. Al ajde, premda se nitko nije požurio dokazivati njegove rezultate, uspjeh je već bio i to što ga nisu ismijali pošto je sa svojim člankom u biti poremetio statiku čitavog temelja fizike dvadesetog stoljeća, te je među ostalim ponudio i tumačenje za jedan od najfantastičnijih ali neobjašnjivih fenomena - tzv. nelokalnost.

Međutim iako pozitivno primljen ubrzo je shvatio da ukoliko bude krenuo konzervativnim putem, koji bi mu donio i dobru zaradu a koja bi mu tek onda omogućila vlastita energetska istraživanja, neće mu biti dovoljno ni deset godina da do te osnove stigne. Tada je čvrsto odlučio da će se potpuno koncentrirati na altruistički cilj i na njega usredotočiti cijelu svoju karijeru - prvo i najprije rad, pa onda slava i na kraju, ako je bude, plaća. Čekao je dvadeset godina da drugi ponove i prošire njegove teorije.

Fritz Albert Popp, ista stvar, samo još teža rekao bih. Biofizičar na Marburškom i sveučilištu u Wurzburgu istraživao je kvantnu koherenciju, subatomske valove tj. komunikaciju i misleći da otkriva lijek za rak došao je do fascinantne spoznaje da je DNK jedno od glavnih skladišta svjetlosti i jedan od glavnih izvora biofotonskih emisija. Preneseno rečeno, DNK je glavna glazbena vilica u našem tijelu - kada zazvoni određenu frekvenciju, slijede je druge pojedinačne molekule. Bilo je lako moguće da je otkrio kariku koja nedostaje u teoriji o DNK, onu koja govori o tome kako iz jedne jedine stanice - izraste razvijen čovjek. Stvar na koju su svi pa i Dawkins morali slegnuti ramenima. Popp je međutim bio uvjeren da je našao ključ koji nadopunjuje i Sheldrake-a i morfna polja, koji odgovara na pitanja morfogeneze i međustanične komunikacije i koordinacije.

I usprkos neumornoj predanosti i sjajnim rezultatima na unaprijeđenju liječenja različitih bolesti i Popp je platio strašnu cijenu. Kada je počeo objavljivati svoja otkrića počeo je na sebe navlačiti neprijateljstvo znanstvene zajednice. Na njegovom sveučilištu počeli su onemogućavati studente koji su željeli proučavati biofotonske emisije. Kada je 1980 istekao njegov ugovor asistenta imali su dobar izgovor da ga otpišu. Dva dana prije isteka roka u njegov laboratorij su ušetali zastupnici sveučilišta i zahtijevali da im preda svu opremu (koju je sam izradio, i bila tada jedan od rijetko kvalitetnih mjernih instrumenata). Odnos uprave bio je sličan odnosu prema kriminalcu bez poštenog suđenja. Čak je i otpremninu na koju je imao sva prava sveučilište odbijalo isplatiti i morao ju je potraživati sudskim putem; radilo se o brižnih četrdeset tisuća maraka.

Bio je oženjen muškarac s troje male djece i bez stvarnih izgleda za zaposlenje. Nijedno sveučilište u to vrijeme nije htjelo imati posla s njim. Izgledalo je da je njegova akademska karijera završena. Kao i Benveniste, spasio se kod privatnih farmaceutskih firmi, i to u području homeopatskih lijekova. Dvadeset i pet godina je okupljao istomišljenike i probraćenike iz redova znanstvene zajednice i polako je nekolicina izabranih znanstvenika iz svih krajeva svijeta počela razmatrati postavku da je tjelesni komunikacijski sustav složena mreža rezonancije i frekvencije. Naposljetku su osnovali Međunarodni institut za biofiziku (International Institute for Biophysics) kojeg je činilo petnaest skupina znanstvenika iz centara širom svijeta. Konačno mu se sreća nasmiješila i ugledna svjetska sveučilišta su ponovo počela slati ponude i ugovore za profesuru. (tnx L. McTaggart)

I ja se pitam kakvi smo mi to debili, u kojem mi o dobu živimo. I vidim onda na HTV-u emisiju o znanosti i kako je nekolicina uglednih hrvatskih znanstvenika spremna jedni drugima iščupati grkljan, - a oko čega? Oko nekih 5-6 milijuna kuna. Novaca kao kosti bačenih između njih, a koji u recimo građevinskom sektoru ne predstavljaju niti ostatke za kojima bi se netko sagnuo na cesti... I vidim da je dolje niz povijest slika jednaka, da nikada drugačije nije ni bilo, o makar kojoj sferi se radilo. A lijepo narod kaže, pomozi sam sebi i bog će ti pomoći. Ali kakve smo mi to prirode, što je to što nam ne da da sami sebi pomognemo? Valjda ista ona sila koja drži atom i molekulu na okupu, osigurava da znaju samo za svog susjeda, ali i da veću sliku vidjeti ne mogu. A kamoli cjelinu.

[blue bird]

mislim da je sa svakim radikalno, novim znanstvenim stavom oduvijek bilo tako...svakako bi 'morficaka polja'i 'morficka rezonanca' naveliko izmijenile biologiju, a i neke druge znanosti...

no, Sheldrake ima mogucnost cak i dobiti potvrdu svoje teorije unutar programa koji rade fizicari, s bazom u Princetonu i koji projekt se zove 'Global Consciousness Project':

Morphic fields: Morphic fields can now be measured scientifically!

In the laboratory of Princeton Engineering Anomalies Research (PEAR) at Princeton University/USA, research on the topic "mind-machine-interaction" has been ongoing since the late 1970s. As far back as the late 80s, extensive studies proved that diodes with white noise might be used as an interface between man and machine. Since 1998, worldwide about 50 such diodes with white noise have been measuring not only the consciousness of individuals but also the global consciousness of mankind within a study called "Global Consciousness Project". The results have been published and indicate synchronized reaction of all diodes to incidents of worldwide interest such as the war in Iraq, Lady Diana?s funeral or the terrorist attacks of September 11th 2001 on the World Trade Centre in New York.

http://noosphere.princeton.edu/index.html

pa se postavlja pitanje da li morficka polja kako ih je Sheldrake postavio - imaju za pretpostavku da da je svaka osoba,kroz ta polja povezana unutar morf. polja 'covjecanstva'...


cak je i sam Dawkins, poceo govoriti za telepatiju, kojom se Sheldrake trenutno , intenzivno bavi, da se radi o 'perinormalnom', dakle ne 'paranormalnom', kao do sada ....prema tome , skepsa je zdrava stvar ali i cinjenica da su najveci znanstvenici uvijek 'mavericki'...

[delija]

1.

2.

3.

[nitko i ništa]

Sheldrake je nastavio s istraživanjima – dakako, bez redovitog novca za živjeti a kamo li za istraživanja koja bi zahtijevala neki high tech pristup. Živio je uglavnom od knjiga i predavanja. Nedavno se vratio na Cambridge, gdje je davno bio Director of Studies in biochemistry and cell biology. No, ne kao biolog. Evo nekih misli iz njegovog intervjua tim povodom.

Pitanje: Znači li to vaše imenovanje veću prijemčivost službene znanosti za nove zamisli?
Sheldrake: Ne baš. Tu je jedinstvenu katedru osnovao 1930ih Cambridge don (nemam pojma što je to? op. nitko) koji je bio zainteresiran za parapsihologiju, no danas se dodjeljuje istraživačima da razotkriju takve fenomene kao lažne.
No to znači da ću prvi put nakon 25 godina dobivati plaću i novac za svoja istraživanja. Ali na polju biologije je holistički pristup kojeg zagovaram udaljeniji nego ikad. Financiranje navodi većinu istraživanja ka biotehnološkim projektima.

Znanost je posljednja nereformirana ustanova modernog svijeta. Ona poput Crkve prije Reformacije. Sve odluke donosi mala moćna skupina ljudi. Oni su autoritativni, zatvoreni, dobro financirani, i sebe doživljavaju poput svećenstva.

Kad bi znanost bila osjetljivija na demokratski utjecaj, to bi izgledalo drugačije. Popularno znanstveni programi na TV se orijentiraju na teme koje doista zanimaju ljude, i to su primarno četiri: 1) alternativna medicina, 2) ekološka pitanja 3) životinje 4) parapsihologija. No vrlo malo financiranja znanosti ide u ta četiri područja. Što bi se dogodilo kad bi javnost mogla sudjelovati u odabiru vrste istraživanja za koja putem poreza plaćaju svojim novcima?

[adriatic]

nitko i ništa kaže:

Čitav spor između ''oficijelne'' znanosti i ''ruba znanosti'' (kojeg onda mnogi znanstvenici doživljavaju kao nešto što je daleko preko ruba znanosti, pa i preko ruba pameti) jest pitanje prave mjere između zdravog znanstvenog skepticizma i pogubnog scientističkog dogmatizma.

Mnogi ili čak ogromna većina znanstvenika smatra da ovaj problem dogmatizma zapravo ne postoji, i da se radi o običnoj izmišljotini alternativaca, pojedinih filozofa znanosti i antiznanstvenih religijskih skupina. Ja međutim mislim da je problem vrlo stvaran.

Samo bih vam svima skrenuo pozornost na sjajan topic (Lame Deer: Zablude vjernika.u.znanost - J’accuse ! ) koji je na podforumu Chat Laboratory https://www.forum.hr/showthread.php?t=4089

pa ga većina neće primjetiti.

Lame Deer: "Ali ima ljudi koji vjeruju u napredak jače no što je i jedan svetac vjerovao u boga, i oni s pravom napominju da stotine miliona koji će izginuti u slijedećem nuklearnom ratu nisu morali umrijeti od kuge jer smo našli lijek protiv nje…"

Wittgenstein: Nr. 115 "Wer an allem zweifeln wollte, der würde auch nicht bis zum Zweifel kommen. Das Spiel des Zweifelns selbst setzt schon die Gewißheit voraus ! "

Tko bi dvoumio o svemu ne bi uopće došao do dvojbe. Sama igra dvoumljenja pretpostavlja sigurnost. (prijevod je moj)

[Enchantress]

nitko i ništa kaže:

Ja međutim mislim da je problem vrlo stvaran.

Ali zar to nije začuđujuće? Zar upravo naučnici ne bi trebalo da imaju najšire vidike, da ih motiviše još uvek neistraženo područje, da uzimaju u obzir sve teorije i ne odbacuju ih sve dok definitivno nisu dokazane kao nemoguće? No, ne bi se reklo da mnogi tako razmišljaju...

[nitko i ništa]

Nymph kaže:

Ali zar to nije začuđujuće? Zar upravo naučnici ne bi trebalo da imaju najšire vidike, da ih motiviše još uvek neistraženo područje, da uzimaju u obzir sve teorije i ne odbacuju ih sve dok definitivno nisu dokazane kao nemoguće?

Doista, svi imamo u vidu taj arhetip kad razmišljamo o znanstvenicima... Ali realni živi znanstvenici žive u realnom svijetu u kojem je ne samo za kruh svagdanji znanstvenikov (jer i znanstvenici jedu, ne žive samo od kave)potreban novac, ali puno važnije, i za istraživanja potrebno je financiranje... a o financiranju odlučuje društvo sa svim svojim pristranostima i interesima. U igri je ne samo financiranje nego i društveni ugled - kad se znanstvenika proglasi ''new agerom'' može se pozdraviti s karijerom: nitko to sebi ne želi priuštiti...
Dakle posve ljudske i razumljive stvari: znanstvenici, koliko ih god doista ponajviše goni želja za znanjem, za istinom... nisu ''izvan ovoga svijeta'' i prisutna je uvelike i želja za ugledom i za novcima. Ništa čudno, naravno.
I tko stekne neki društveni položaj i ugled, neće s odobravanjem gledati na bilo čiji pokušaj da ospori ono na čemu je taj ugled zasnovan. A taj je ugled zasnovan na tome da je njegovo znanje društveno prihvaćeno.
I ako netko kaže ''te tvoje teorije nisu baš dobre'' onda time ugrožava njegov društveni položaj. Mnogi znanstvenici imaju visoku znanstvenu savjest, i spremni su dovesti u pitanje svoje znanje. No, ipak, radi se o savjesti - nije potrebno naglašavati da je mnogi i nemaju.

Često citiram fizičara i nobelovca Maxa Plancka:

Neka nova znanstvena istina ne trijumfira tako da uvjeri svoje protivnike i natjera ih da uvide svjetlo, nego prije stoga što njeni protivnici na kraju umru, a izraste nova generacija znanstvenika kojima je ona bliska.

Vjerojatno pretjeruje, ali ima i mnogo istine u tome.

[El Tomo]

nitko i ništa kaže:

No taj prirodni konzervativizam znanosti koji se najčešće očituje kao skepticizam prema novim teorijama je poguban ukoliko prijeđe u dogmatski konzervativizam: u zatvorenost i a priori odbacivanje ili ignoriranje svega što se ne uklapa u postojeću znanstvenu sliku svijeta.

Nitko i nista - mislim da si na krivom podforumu postavio ovu vrlo interesantnu i znacajnu temu. Bilo bi bolje da si je postavio u podforumu prirdnih znanosti, jer bi vjerojatno dobio i bolje i konstruktivnije odgovore. Ovdje ces dobiti uglavnom ono sto mozes i ocekivati - agresivan napad na znanost od strane 'alternativaca' koji ce se svi u glas s tobom sloziti samo ako rusis sve ono sto ima predznak 'znanost'. Na zalost, sumnjam da ces ovdje naici na kreativnu raspravu, jer se sve svodi na 'rekao sam vam', 'vidite da sam u pravu', i jos jedan od milijuna pokusaja omalovazavanja znanosti, znanstvene metodologije i njezinih neizmjernih, iako ogranicenih dostignuca, i to od strane onih koji o toj znanosti jako malo ili gotovo nista ne znaju, onih koji nemaju pojma sto je to znanstvena metoda, objektivnost istrazivanja i dokaz. Takvi ce se sasvim sloziti s tobom u pogledu znanstvenog dogmatskog konzervatizma, valjda time lijececi svoje neke vlastite frustracije. Dokaz zome je i tirada koja je uslijedila nakon tvog uvodnog posta. Nakon sto sam ga procitao, kladio sam se s jednim frendom da nece proci pet postova a da netko od ovih 'dusebrinizika' nece tvoju tvrdnju i (dobar) primjer potkrijepiti Benvenistom i Poppom, ljudima kojima definitivno nije mjesto uz ozbiljnog znanstvenika poput Sheldrakea.

I ne samo to, vec su ovdje izrecene neke bjesomucne lazi, posebno od stanovitog guesta, koji iznosi neistine o Benvenistinom eksperimentu i njegovom raskrinkavanju, ali meni se o tome zaista vise ne da pisati jer sam napisao stranice i stranice teksta vezano za taj slucaj. Koji je jasan i odavno zavrsen, ali izgleda da ga neki ljudi jako vole naganjati i rastezati, iako se tu nema sto rastezati. I na kraju imas mjesanje krusaka i jabuka - nekakve totalno nedokazane suc-muc teorije iskoristavanja energije nultog polja i jednog ozbiljnog teorijskog znanstvenika Puthoffa.

BTW, ja uopce ne razumijem sto Puthoff radi u ovom drustvu, posto je on priznat i ugledan znanstvenik koji stalno objavljuje.

Sheldrake je izvrstan primjer zloupotrabe moci u znanstvenim krugovima. On je takoder jedan ozbiljni i kvalitetan znanstvenik, a njegov rad je znanstveno utemeljen i definitivno ne spada na rub znanosti u drustvo Poppa ili Benveniste. Na zalost, danas je koncentirana velika moc u rukama urednika casopisa, jer oni imaju moc odredivanja sto ce biti znanstveno prihvatljivo, odnosno objavljeno, a sto nece. To je jedan veliki problem, koji se nastoji rijesiti, a posebno je aktueliziran aferom s Schonom, koji je krivotvorio podatke na racun svog imena, i za malo pokupio Nobelovu nagradu. No, znanstvena metodologija i recenzija je jos uvijek dovoljno snazno sredstvo da eliminira takve prijevare, a autokracija i veliko ime (kao sto je bio Schon i njegov sef Batlogg) jos uvijek srecom nisu garancija znanstvene diktature velikih faca.

Inace, nije Sheldrake jedini. Nedavno si imao hajku na Lomberga koju je predvodio urednik Scientific Americana. Lomberg je inace tip koji je napisao knjigu Environmental Sceptic gdje ostro osuduje i napada danasnju svjetsku ekolosku politiku i znanstvenu paradigmu globalnog zatopljenja, te daje dokaze kako je globalno zagrijavanje samo jedan veliki mit kojeg znanstvenici u tom podrucju stuju i slijepo slijede. Da stvar bude jos gora po zagovornike globalnog zatopljenja, nedavno je izbila jos jedna afera izmedu McIntyrea i Naturea oko clanka kojeg je napisao McIntyrea, a u kojem je otkrio gresku prilikom intepretacije i statisticke obrade globalnog mjerenja temperature objavljenog u epohalnom radu Manna. Taj je rad temelj teorije globalnog zagrijavanja, i rusenjem Mannovog rada i njegovog 'hockey stick' grafa povisenja temperature rusi se i cjelokupna teorija globalnog zagrijavanja. McIntyre se dugo natezao s Natureom, na kraju mu Nature nije htio objaviti clanak, no to ga nije sprijecilo da clanak objavi drugdje i digne poprilicnu galamu. Daleko od toga da je on dobio otkaz ili postao izopcen iz znanstvene zajednice.

[skeptik]

Ja cu samo reci da je nitko i nista osoba zbog koje pratim i ovaj podforum.

[El Tomo]

skeptik kaže:

Ja cu samo reci da je nitko i nista osoba zbog koje pratim i ovaj podforum.

Oh, pa nitko i nista je osoba zbog kojeg sam pratio cak i podforum filozofije, pa na kraju tamo nesto i postao! Na zalost, on je bio jedan od rijetkih s kojim se moglo kontruktivno diskutirati. Zato

[skeptik]

Aj nemojmo pretjerivati, da covjek ne postane umisljen!
Stoga cu reci da sam na filozofiji citao i pisao i zbog nekih drugih pojedinaca.

[Vještac]

Mali prilog temi:


Stephan Wolfram - čovjek koji će izmijeniti svjetsku znanost!

Nije bitno što ništa ne kužite! Nitko nije skužio ni Hawkinga pa se o njemu ipak priča. Dovoljno je zapamtiti prezime Wolfram - to je nova guba koji zna tajnu svemira - i spomenuti ga u spiki...

Aha, evo ga, još jedan luđak! Tako kažu rijetki koji uopće obrate pažnju na to da svako malo izroni neki prolupali znanstvenik koji tvrdi da je baš on došao do revolucionarnih otkrića koja će izvrnuti naglavce sve što smo dosad znali.
No kada to tvrdi tip koji je prvi znanstveni rad objavio s 15, na Oxford se upisao sa 17, na Caltechu stekao doktorat iz teorijske fizike s 20 godina i to još knjigom na kojoj je radio 10 godina, e, onda većina obrati pažnju na njega. I šuti, sve dok ne pročita (ej, nismo rekli 'shvati'!) gotovo 1200 stranica knjige koju je Stephan Wolfram, zločesti dečko znanosti, nazvao ni manje ni više nego "A New Kind of Science", nova vrsta znanosti. Wolfram je, naime, tip znanstvenika s kojim se nikada ne zna, a takvi bi čak mogli biti u pravu.

Wolfram je o svojoj nedavno objavljenoj knjizi, koja će "reći sve", počeo pričati krajem 80-ih. Tada je tvrdio da se tajna funkcioniranja svemira može izračunati jer su svi sustavi zasnovani na jednostavnom pravilu koje nitko do sada nije shvatio. Sve dok se nije pojavio Wolfram. Opa, bato! Za vašu informaciju, njegov znanstveni rad temelji se na promatranju ponašanja kompleksnih sustava pomoću kompjutorskih simulacija. Kao potpuno neprilagođen znanstvenik, u svojoj je karijeri često mijenjao sveučilišta. Njegov rad je bio toliko nekonvencionalan da su mnogi čak ozbiljno sumnjali da se taj tip uopće bavi znanošću.

Sredinom 80-ih potpuno je raščistio s institucijama i iznenada napustio akademsku karijeru. Ne bez dobrog razloga. Osnovao je tvrtku Wolfram Research, u kojoj je razvio Mathematicu, programski jezik koji je za par godina koristilo više od milijun ljudi. To je razvijena verzija SMP jezika koji barata algebrom. Nakon toga je postao samotnjak. Povukao se u okolicu Chicaga gdje je sa suprugom matematičarkom zasnovao obitelj. Nije išao na posao, već se zakopao u kućni pritvor, radeći na knjizi. Deset godina je radio po noći, a spavao po danu. Neprestano je surfao netom u potrazi za podacima, a ideje je razmjenjivao putem chata. "Znao je nazvati u dva ujutro da bi te nešto pitao, a do jutra već zna više od tebe", priča njegov prijatelj Terrence Sejnowski, znanstvenik sa Salk Instituta. Svaka dva-tri tjedna pozvao bi nekog stručnjaka iz vanjskog svijeta, no to mu obično, kako je kazao, nije koristilo.

Rad na knjizi se na kraju toliko oduljio da su i oni najvjerniji posumnjali da je nikada neće završiti. Prve primjerke kolege su dobili na uvid tek nakon što su prethodno potpisali ugovor o čuvanju tajne.
Ono što je napisano u knjizi ne priznaje nikakve disciplinarne granice i ne samo da dira u tradicionalno shvaćanje fizike, već se miješa i u filozofiju, teologiju, društvene znanosti, pa čak i u teorije o vanzemaljcima.
Knjiga ima dva dijela. Prvi, veći, pisan je normalnim rječnikom i skoro je bez ijedne jednadžbe, kako bi ga mogli čitati i laici. Jednako važni kao i tekst su stotine dijagrama, od kojih većina predstavlja vizualni prikaz pokusa koje je obavljao na Mathematici. U drugome dijelu knjige nalaze se njegove bilješke, dijelovi koda Mathematice i bilješke o prijašnjim radovima.


U knjizi Wolfram objašnjava kako se primjenjujući samo jedan princip promatranja (onaj koji drži da se i najkompleksniji sustavi zasnivaju na jednostavnom pravilu) može sagledati funkcioniranje svega - od svemira do gužve na cesti. U predgovoru je napisao: "Moja je namjera predstaviti novu vrstu znanosti koja se zasniva na sveopćim tipovima pravila koja se mogu utjeloviti u jednostavnim kompjutorskim programima." Wolfram na tome ne staje, već pokušava primijeniti svoje teorije na različita polja znanosti i ljudskog života. "Radi se o tome da ja imam ideju kako koristiti jednostavan program da bi se razumjela priroda, svemir i ostale stvari", piše. Tako on tamo nagađa zašto bi vanzemaljci s nama mogli komunicirati preko poruka koje ne razumijemo, objašnjava prividne slučajnosti na financijskim tržištima, rekonstruira osnove matematike, postavlja novi način šifriranja, inzistira na tome da je Darwinova prirodna selekcija prevladana komponenta u evoluciji i, kakve li hereze, teoretizira o tome da postoji "konačni, ultimativni model shvaćanja svemira" - svojevrsni "Wolframov zakon" prema kojemu sustav, kad postane stabilan, lako doseže maksimum kompleksnosti, koju je moguće izračunati.. Odnosno, tjera Wolfram svoje i dalje, ne postoji ograničenje koje može spriječiti strojeve da razmišljaju kao ljudi.

Za sada je svega par ljudi pročitalo njegovu knjigu. Impresionirani su, ali se slažu da će trebati desetljeća da bi ljudi apsorbirali sve što je tamo napisano. Iako već ima nekih kritika, znanstveni establišment još se nije izjasnio. Vrlo je otvoren bio kolega fizičar Freeman Dyson, koji je među prvima dobio primjerak knjige. Bio mu je dovoljan tek pogled da bi rekao: "Beskorisno. Stil je važniji od sadržaja."

Nitko ne sumnja kako će biti problema s prihvaćanjem Wolframovih teza. Najglasniji će biti oni koji odbijaju Wolframov način promatranja sustava pomoću kompjutora. Propadnu li mu teorije, Wolfram će ostati zapamćen kao znanstvenik koji je prešao granicu ponesen megalomanijom. No ako je u pravu, ući će u povijest. U svakom slučaju, svijet ima priliku ocijeniti rad znanstvenika koji je stvarao 10 godina koristeći samo kompjutor i vlastiti mozak.

Original teksta je na : http://www.klik.hr/naslovnica/scitech/200209040002003.html , knjiga je u međuvremenu itzašla u tiskanom izdanju, a u engleskom online izdanju se može pročitati na: http://www.wolframscience.com/nksonline/toc.html

Meni je jako zanimljiva, možda je i vama?



V.

[skeptik]

Primjeri Hawkinga i Wolframa pokazuju da najmanje treba vjerovati onim revolucionarnim znanstvenim idejama koja su proizasla od ljudi koji su prethodno polucili zasluzenu slavu iz posve drugog podrucja.
Naime, slava, pogotovo ona zasluzena, udari covjeku u glavu, pa onda covjek misli da je genije ne samo za ono sa cim je postao slavan, nego za - sve.

[kumek]

Vještac kaže:

No kada to tvrdi tip koji je prvi znanstveni rad objavio s 15, na Oxford se upisao sa 17, na Caltechu stekao doktorat iz teorijske fizike s 20 godina i

Upisao oxford sa 17 a doktorirao na caltechu sa 20? Koliko znam caltech ima doktorski studij a oxford dodiplomski. Em položio sve dodiplomske ispite em položio sve doktorske ispite, em u te iste tri godine napravio doktorat. Hm Hm, daj ti malo provjeri te tvoje brojeve.

[Superskeptik]

El Tomo kaže:

...BTW, ja uopce ne razumijem sto Puthoff radi u ovom drustvu, posto je on priznat i ugledan znanstvenik koji stalno objavljuje.

Sheldrake je izvrstan primjer zloupotrabe moci u znanstvenim krugovima. ...

Ah, ovdje mogu i ja nešto reć' (slučajno).

Oba znanstvenika su se opekla na parapsihologiji i uništili si reputaciju jer nisu htjeli priznati počinjene greške u interpretiranju rezultata svojih eksperimenata koje drugi znanstvenici nisu uspjeli ponoviti.

Hal Puthoff je - ako se ne varam - fizičar i još uvijek jest stručnjak za lasere i aparate za ispucavanje elektrona (ili nekaj sličnog). Kaj mu je trebala ona epizoda sa Uri Gellerom - ne znam (možda mu je udarila slava u glavu - tako kažu).

Rupert Sheldrake je slična priča - mladi znanstvenik koji je mnogo obećavao, a onda pokušao dokazati da "pogled ima snagu" tj. da možemo osjetiti kad nas netko gleda. Eksperiment je imao puno propusta koji su poslije uočeni, ali on nije htio odustati od svojih stavova. Drugi znanstvenici su ponovili njegov eksperiment i zaključili da nema dovoljne razlike između "pogodaka" ispitanika i čiste slučajnosti.

Ima dosta o tome na CSICOP-u i JREF-u pa tko voli, samo naprijed. Pročital sam sve u vezi Gellera i Sheldrakea jer se sjećam da mi je i stari pal' na tu foru pa je pokušaval zavrtit jogurt čašu na igli, a bivša cura mi je bila uvjerena da može osjetiti kad ju netko gleda (pa me zanimala istina kad sam postao višeskeptičan kako sam stariji).

Još ću samo ovo dodat' - kad pročitate argumente Randija i frajera koji je nedavno ponovio Sheldrakeov eksperiment i odgovore druge strane - Puthoffa i Sheldrakea - moći ćete sami zaključiti tko ima bolje argumente i tko se ne boji stavit svoje tvrdnje na test, a tko se izvlači...

[Superskeptik]

skeptik kaže:

Primjeri Hawkinga i Wolframa pokazuju da najmanje treba vjerovati onim revolucionarnim znanstvenim idejama koja su proizasla od ljudi koji su prethodno polucili zasluzenu slavu iz posve drugog podrucja.
Naime, slava, pogotovo ona zasluzena, udari covjeku u glavu, pa onda covjek misli da je genije ne samo za ono sa cim je postao slavan, nego za - sve.

Viš, previdjel sam tvoj post jer je prekratak.

Upravo to se - izgleda - dogodilo i Puthoffu i Sheldrakeu (a vjerojatno i Benvenisti)...

[nitko i ništa]

Superskeptik kaže:

Ah, ovdje mogu i ja nešto reć' (slučajno).

Oba znanstvenika su se opekla na parapsihologiji i uništili si reputaciju jer nisu htjeli priznati počinjene greške u interpretiranju rezultata svojih eksperimenata koje drugi znanstvenici nisu uspjeli ponoviti.

Hal Puthoff je - ako se ne varam - fizičar i još uvijek jest stručnjak za lasere i aparate za ispucavanje elektrona (ili nekaj sličnog). Kaj mu je trebala ona epizoda sa Uri Gellerom - ne znam (možda mu je udarila slava u glavu - tako kažu).

Rupert Sheldrake je slična priča - mladi znanstvenik koji je mnogo obećavao, a onda pokušao dokazati da "pogled ima snagu" tj. da možemo osjetiti kad nas netko gleda. Eksperiment je imao puno propusta koji su poslije uočeni, ali on nije htio odustati od svojih stavova. Drugi znanstvenici su ponovili njegov eksperiment i zaključili da nema dovoljne razlike između "pogodaka" ispitanika i čiste slučajnosti.

Ima dosta o tome na CSICOP-u i JREF-u pa tko voli, samo naprijed. Pročital sam sve u vezi Gellera i Sheldrakea jer se sjećam da mi je i stari pal' na tu foru pa je pokušaval zavrtit jogurt čašu na igli, a bivša cura mi je bila uvjerena da može osjetiti kad ju netko gleda (pa me zanimala istina kad sam postao višeskeptičan kako sam stariji).

Još ću samo ovo dodat' - kad pročitate argumente Randija i frajera koji je nedavno ponovio Sheldrakeov eksperiment i odgovore druge strane - Puthoffa i Sheldrakea - moći ćete sami zaključiti tko ima bolje argumente i tko se ne boji stavit svoje tvrdnje na test, a tko se izvlači...

Tako je, Randi je pravi znanstvenik.

Netočan je tvoj opis događaja zašto je Sheldrake postao nepoželjan u znanstvenoj zajednici - posljedica ti prethodi uzroku petnaestak godina.

O osjećaju da nas netko promatra...