Problem Rimskog križa i kršćanstvo

[kom1]

Pitanje je da li uviđate taj problem. Jer problem je očigledan za svakoga tko malo razmisli o značenju križa. Ali za nas krščane koji kad prolazimo pored križa osječamo vjersku potrebu da se krstimo je križ danas nešto drugo od onoga što je križ značio u Rimsko doba.

Ja sam postavio taj problem ali Metal kaže da te tvrdnje nemaju argumenata i dda je onako kako piše u bibliji. A u bibliji stoji da je Krist umro zbog toga što je pobudio mržnju u čvrsto uspostavljenom židovskom vjerskom poretku.

I tu se sad javlja problem Rimskog križa. Jer Rimljani su pobunjenike osuđivali na križ. Ako se sjetimo Rimskog zakona i sudova onda je logično postaviti pitanje nije li evropski zakonodavni sustav potekao od rimskog prava. A u bibliji nije jasno zašto je osuđen, iako je dobio Rimsku kaznu.

[cvitkovic]

kom1 kaže:
A u bibliji stoji da je Krist umro zbog toga što je pobudio mržnju u čvrsto uspostavljenom židovskom vjerskom poretku.

i ne samo to, nego da bi spasio ljudski rod i dokazao pred cijelim svemirom da je Bog pravedan i Njegov zakon i da su Sotonine optužbe neistinite.

[Ahil]

Da, zanimljivo pitanje. Zamisli da se Isus vrati na zemlju a svugdje oko njega sami križevi

Priča on tako sa svojim sljedbenicima, a oni oko vrata nose križeve

Rekao bi:

Pa dobro ljudi kaj ste vi popizdili!!!!

Jel vi znate kak je to mene boljelo? Mislite da je bilo ugodno? Ha
majmuni jedni? A vi me još stalno podsjećate na taj križ... antikristi...idem doma...

[ljetopisac]

Isus je pogubljen iz cisto politickih razloga. zidovi su u to vrijeme ocekivali spasitelja koji ce ih osloboditi od rimljana i ponovo uspostaviti davidovo kraljevstvo. ocekivali su politickog vodju. a dobili su Isusa.

sva pitanja koja farizeji postavljaju Isusu su upravo takvog karaktera, kako bi ga natjerali da se izjasni protiv rimljana i preuzme na sebe ulogu svjetovnog vodje. a On je odlucio biti duhovni vodja, i time se izravno sukobio s farizejima, pripadnicima tadasnje duhovne vlasti.

rimljani su pristali na interpretaciju s poticanjem naroda na pobunu jer je izrael u to vrijeme bio ionako vrlo nemirno podrucje.

u danasnje vrijeme kriz je simbol, bez obzira na to od cega potjece. iako je nekada bio sredstvo pogubljivanja, danas se za to vise ne koristi, i cisto sumnjam da bi se Isus pri svom dugom dolasku nasao uvrijedjenim.

[Ahil]

ljetopisac kaže:
, i cisto sumnjam da bi se Isus pri svom dugom dolasku nasao uvrijedjenim.

Ma kakvvi uvrijeđen, bio bi šokiran

Isus: Jesemu Iroda, križ na svakom raskršću, jel oni to mene upozoravaju pokušavaju me zaplašiti ili što???

[nologo385]

Sjećam se iz nekog filma ili serije gdje je izrečeno:
[iDa je Isus slučajno došao u naše vrijeme, za 100 godina bi svi nosili električne stolice oko vrata[/i]

[kom1]

Iako su evanđelja najstariji i jedini izvor događaja to ne znači da nisu povjesni događaj.

Evanđelja su i krščanski vjerski dokument, a povjesne činjenice nisu zbog povjesti nego zbog vjere. Vjera kaže da se radi o opisu zemaljskog života božanskog bića koje je razapeto prema božjem planu za spas čovječanstva.

Znači da mi možemo iz biblije i pomoču biblije istraživati povjest, ali to nije povjest.

Kronologija nastanka.

1. prvo imamo povjesne injenice do 30 godine, jer je do oko te godine događaj dovršen.

2. Isusovi učenici su u to vrijeme činili Jeruzalemsku pracrkvu. Oni su sastavili svoje evanđelje. Ovo evanđelje nije sačuvano poslije 70. godine za koju znamo iz povjesti da je te godine srušen hram i pao Jerzalem.

3. Oko 55. datira učenje svetog Pavla. Znamo da je tako nastala situacija kada su postojale dvije različite interpretacije Isusa Krista i obje su službeno propovijedane. Karakteristično je da je padom Jerzalema prestala postojati i Jeruzalemska pracrkva i tako je učenje svetog Pavla pobijedilo.

4. 71, poslije pada Jeruzalema Marko piše svoje evanđelje za potrebe krščana u Rimu. On nije mogao odbaciti učenje Jeruzalemske pracrkve, kao sveti Pavle. Zato on slijedi Jerzalemsko evanđelje, ali događaje tumači prema svetom Pavlu i izostavlja podatke koji bi Isusa i krščane mogli politički kompromitirati kod Rimljana.


5. Matej piše Slično kao i Marko koristeči ono što je bilo poznato ali i Markovo evanđelje. On je napisao svoje evanđelje oko 80 godine u Aleksandriji.

6. Na sličan način postupa i Luka koji piše oko 85 godine za Grčku i Siriju.

7. Tako je napisano i Ivanovo evanđelje oko 100. godine za zajednicukrščana u Maloj Aziji.

Dakle sva četiri evanđelja su kasnije teološke prezentacije povjesnih događaja. Koji su se dogodili u prvom stolječu u Judeji. Najstarije evanđeje, nastao 30 godine nije sačuvano. A možda je to bila prva usmena predaja.

[kom1]

Pojam Mesije kaže da je mesija IZVRŠITELJ određene zadače. Za mesiju njega postavlja Jehova.

Određena zadača u našem slučaju bila je određena Rimskom okupacjom, pa je njegova zadača istjerati Rimljane iz božje zemlje i vratiti sverenu vlast Izraela.

Koga je Jehova odabrao to se prepoznaje po natprirodnim moćima koje mu je dao Bog. Mesija zato čini uda. Prema povjesničaru Josipu, Bilo je i drugih pretedenata na položaj Mesije i ti drugi su činili čuda.

[kom1]

Mesija je bio izvršitelj određene zadače. Trebao je istjerati Rimljane i vratiti kraljevstvo Izraela.

Evanđelje koje su sastavili isusovi učenici iz Jeruzalemske pracrkve je trebalo slušaocima dokazati i uvjeriti ih da je isus bio mesija. Ali on je od strane židovskih glavara i Rimskih vlasti bio razapet, pa je trbalo objasniti kako to da je mesija umro na križu.

Jeruzalemska pracrkva nije još bila krščanska nego židovska i po nacionalnosti i po vjeri. Jer oni nisu smatrali da vjera da je isus uskrsnuo, mijenja njihovu vjeru u judaizam.

glavar Jakov, brat gospodinov, petar i Ivan, su bili pobožni židovi koji su redovito molili u Hramu, vršili žrtvene obrede, poštovali židovske blagdane i zakone i sudjelovali u obredima uključujući i obred nazarejstva.

A razlikovali su se od drugih židova samo po vjeri da je Isus uskrsnuo i da će se kao mesija vratiti da obnovi kraljevstvo Izraela.

[kom1]

Pojam krista nam daje sveti Pavle.

Mesija je vrlo povjestan lik. Krist je po Pavlu natprirodno biće. Židovske i Rimske vlasti su pogubile Isusa i po Jeruzalemskoj pracrkvi i po evanđeljima.

Posvetom pavlu, vladari svijeta su pogubili gospodina slave, nisu znali što rade i pogubili su ga na svoju štetu jer su njima rukovodile demonske sile. Gospodin slave je sin božji i božansko biće.

Svetom pavlu je prema njegovim riječima ovo evanđelje došlo objavom božjom. Sam Isus mu je objavio ovo evanđelje. Jasno je da sveti Pavle govori o povjesnom Isusu, ali njegov opis je fantastičan a ne povjesni.

Pavle kaže da je jedan umro za sve a da su i svi ljudi umrli na neki način i da moraju ponovo uskrsnuti u Kristu. Time postaju novi stvorovi. Staro je nestalo a novo evo dolazi,

Mistični događaj povezan sa Isusovim razapinjanjem na križ je povezan sa ovim povjesnim događajem, ali je toliko neovisan od povjesnog krista da se stvarnost odbacuje.

Ako i jesmo dosad poznavali Krista po tijelu, sad ga više tako ne poznajemo.

Isus je umro prema božjem planu za spas čovječanstva i ljudi moraju ostvariti mističnu zajednicu sa uskrslim Kristom.

[kom1]

Prema novom Zavjetu, Sveti Pavle je najutjecajnija osoba ranog krščanstva. On oblikuje i tumači krščansku doktrinu. Največi je misionar i pisac.

Njegovo tumačenje je izazvalo sukob sa Jeruzaemskom prcrkvom koju on cijeni i poštuje Jakova, brata gospodinova, Petra i Ivana. Koje spominje kao glavare.

Za Pavla znamo da je kasniji pridošlica koji je prije progonio crkvu božju.

A sad kad je počeo ovako propovijedati, govorili su o njemu da nije apostol, i da je možda lud.

[kom1]

Je bio taj što je predstavljanje evanđelja koje je sveti Pavle dobio božjom objavom, nežidovski i što se protivi vjeri. Jer je vjera da su židovi izabrani naroa Isus je okrenut čovječanstvu, znači onima koji nisu židovi. a načelo monoteizma je suprotno tome da bi Isus, židovski mesija bio božansko biće i sin božji.

Sukob je doveo do toga da je Pavle otišao u Jeruzalem. Tu ga je Jakov ,brat gospodinov prisilio da dokazuje da je vjernik, pa je morao vršiti određene obrede u Hramu. Drugi vjernici su ga napali i tražilisu suđenje.

Spasili su ga Rimljani iz susjedne utvrde antonije. A kad su tražili suđenje htjeli su ga kamenovati pa su od prokuratora tražili odobrenje. Spasilo ga je to što j pozivajuči se na voj status Rimskog građanina imao pravo da mu se sudi u Rimu.

[kom1]

O Jeruzalemskoj crkvi se mogu naći podaci u Pavlpvim spisima, Djelima apostolskim, Evanđeljima, Kršanski pisac egesip, Židovski pisac Josip.


Povjesne činjenice u Evanđeljima služe teološkoj svrsi, a u prvom planu je , ljudska patnja .

Povjesne činjenice daju im evanđeja Jeruzalemske pracrkve. A oni žele objasniti kako je Isus Mesija Židovski. Međutim nije sigurno koliko je Marko sačuvao izvornu predaju a koliko je mijenjao.

Jeruzalemska pracrkva je u svom prikazu imala i suđenje. Na suđenju je trebalo potvrditi d je Isus bio Mesija. Napad na Hram je suprotan esijanstvu zato ga brane od optužbe protiv Hrama. Otuda lažno svjedočenje proturjejem..

Prema Marku bila su dva suđenja jedno pred Velikim Viječem, koje je bilo najviši sud kod Židova. Tu je optužen za bogohulstvo jer tvrdi da je Mesija.

Na drugom suđenju pred Pilatom ne navode se nikakvi argumenti zbog političke pobune iako je jasno da je došao pred Pilata zbog drugih razloga a ne zbog bogohulstva. To vidimo po tome što Pilat ustanovljava da je nevin, a onda ga rimski vojnici razapinju na križ. Ako ga je pilat pokušao osloboditi zašto nije. Čemu služi opis svjetine koja traži oslobođenje Barabe. Inače u povjesnim izvještajima nema zapisa da je u Rimskom carstvu postojalo takvo pravilo kojim bi svjetina mogla tražiti oslobađanje jednog osuđenika. z opisa Barabe je vidljivi da ga zovu ubojicom i pobunjenikom. Vođom. Zašto da ga Rimljani puste da ohrabre židove na novu pobunu.

Iako ga oslobađaju optužbe da je prorokovao rušenje Hrama, ranije u Markovu tekstu vidimo da je Prorekao rušenje Hrama.

ZAKLJUČAK:

Jeruzalemska pracrkva je u svojoj predaji brinula da Isus bude oslobođen optužbe za rušenje Hrama.

Kad je obranjen od optužbe veliki svečenik ga osuđuje zbog toga što tvrdi da je Mesija.

Pobuna i raspinjanje na križ ne proturječe Mesijanstvu nego potvrđuju da je umro kao mučenik za Izrael.

Evanđelje svetog Pavla za koje on tvrdi je došlo putem božje objave je originalno Pavlovo.

A evanđelje Jeruzalemske pracrkve je o povjesnom Isusu. Zato su zapisane riječi i djela a naročiti čudesnih. I na suđenju ga brane od optužbe protiv Hrama.

Markovo evanđelje je nastalo tako što je Marko zbog autoriteta Jeruzalemske crkve morao pratiti izlaganje iz Jeruzalema. Ali on mijenja doneke tu predaju, unoseči u nju učenje svetog Pavla, pa je to sada božanski plan za spas čovječanstva. Marko očito nije mogao odbaciti povjesnog Isusa u potpunosti, kao što je to napravio Pavle. Sa suđenja je zadržao odbranu protiv hrama, ali je potpuno zanemario dio suđenja pred Pilatom, jer to nije smio zadržati. Međutim nije mogao zanemariti previše poznatu činjenicu da su Pilat i Rimski vojnici po njegovoj naredbi, naredio da bude razapet na križu. Tako Križ svjedoči o pravim razlozima osude.

Jer, evanđelja su nastala od različitih predaja, u sukobima i napetostima i u tu je veliki utjecaj imao pad Jeruzalema 70 godine.

[kom1]

Vidjeli smo da je Biblija i novi zavjet povjesno štivo. Ali to je povjest pisana za vjeru. I nije objektivna.

Na primjer evanđelja su nastala poslije 70 godine, u različitim zajednicama. Sve su te zajednice bile povezane sa Jeruzalemskom pracrkvom, ali spisi i dokazi 70 godine sa padom jeruzalema se gube, a Marko želi zaštititi krščane pred rimljanima, pa okrivljuje židove za smrt iSUSA. Ali To što je Isus razapet na križu otkriva nam da je Pilat taj koji je kriv a ne židovi.

Marko je znači napisao priču a ne povjesnu činjenicu. Priča treba dokazati daje vjera u pravu.

Međutim povjest od Isusova rođenja do 30 godine kad je isus razapet, nam govori da to razdobljenije kod objektivnih povjesničara nije opisana onako kako bi to krščani htjeli. Tacit kaže u par rečenica da je krščanstvo osnovao Isus kojega je Pilat pogubio zbog pobune.

Znamo da je između 30 i 70 bilo pobuna. 70 je uništen Jeruzalem i Hram srušen. Židovi su izgubili državu, koja je obečana Jahvina zemlja i koju Židovski mučenici nisu uspjeli odbraniti. Bio je to genocid. Šta o tome piše u Bibliji koja bi po nekima bila povjesna knjiga. O pravednoj borbi za slobodu nema ničega. Naprotiv novi zavjet je antižidovska propaganda koja iskrivljuje i skriva pravu istinu i koju krščanski vladari koriste kao razlog nastavljanja progona.

1948 Židovi konačno dobijaju državu, a 1967 dobijaju kontrolu nad Jeruzalemom.

[kom1]

Herod Veliki je bio židovski kralj. Biblija ga povezuje sa Isusovim rođenjem.

Židovi su mrzili Heroda jer je bio Idumejskog porijekla i poganskog ukusa. I jer je nemilosrdno uništavao protivnike.

A za ovo izlaganje je važan jer je njegovom smrču 4. god u Izraelu počelo razdoblje pobuna , što je na kraju dovelo do pada Jeruzalema 70. godine.

[kom1]

Situacija u vrijeme Heroda Velikog je bila slijedeća: Rimljani su bili okupatori, a oni su u zemlji postavili Heroda u ime aristokracije i svečeničku aristokraciju. Oni su u ime Rima vldali.

Herod je bio inteligentan i odlučan kralj. Zato su ga Rimljani poštovali. Želio je Židove integrirati u Rimsko carstvo, i spriječiti otpor vjerskih fanatika. Zato podiže Hram u Jeruzalemu i Helenske institucije u zemlji.

Nije uspio ostvariti te ciljeve.

[kom1]

Herodovo razdoblje je ipak odgovaralo Židovima jer nisu bili od direktnom Rimskom upravom, porez je ubirao Herod, a simboli, slike i natpisi na stranom novcu i vojničkim zastavama nisu vrijeđali vjerske osječaje židova i nisu imali prisustvo strane vojske.

Herodovom smrću to če se promijeniti.

Židovi su osjetili početak promjena kada je došao Rimski prokurator Sabin. Tada su počele pobune.

Prema Josipu pobunjenici su tražili nacionalnu slobodu, i tvrde kako je Jahove jedini gospodar obečane zemlje. Vjeruje se da su se nadahnjivali predajama o djelima Davida i Makabejaca.

Bune su bile i u Jeruzalemu a i izvan. Spominje se Juda, sin Ezekije. Ezekiju je Herod dao smaknuti. Juda je zbog toga imao neprilike pred velikim viječe, kao sin Ezekije.Tada je iz Sirije došao legat Sirije sa vojskom da smiri pobunu. Bio je to VAR, legat Sirije.

Pobuna je ugušena u krvi, a Sabin je smijenjen jer se nije dobro ponio u pobuni. Tada je 2.000 Židova bilo razapeto na križeve.

Ta priča nam govori da su križevi bili masovni i česti kao kazna zbog političkih djela. A smjenjivanje Sabina pokazuje kako Rimljani nisu trpjeli neuspješne i neodlučne guvernere. Tako da moramo prihvatiti da je i Pilat morao biti drugačiji od onoga kojega opisje Marko. Da li bi Rimski prokurator dozvolio da mu netko, bila to svjetina ili veliki svečenici, određuje šta da radi.

Ali da se vratimo povjesti. August je poslije Varovog gušenja pobune podijelio vlast između Herodovih sinova, ali ne kao kraljeva. Možda je zbog pobune odustao od ranijeg plana da dopusti da Heroda naslijedi sin Arhelaj.

Arhelaja je postavio u Judeji i Samariji, a Heroda Antipu u Galileji.

Židovi ni sada nisu bili u neposrednoj upravi Rima. To se je djelomično promijenilo 6. godine kada je smijenjen Arhelaj zbog nesposobnosti.

Judeja i Samarija tada dolaze direktno pod vlast Rima. Bili su pripojeni Siriji. Legat Sirije je bio Sulpicije Kvirin. On je trebao organizirati popis stanovništva zbog poreza. Za prokuratora je postavljen Kaponije kao Kvirinov pomoćnik,lokalni guverner, koji je imao pune ovlasti uključujuči i smrtnu kaznu.

[kom1]

U 6. godini je došlo do preokreta u upravljanju Judejom i Samarijom. Jer te pokrajine dolaze pod direktnu upravu Rima. Pripojene su Siriji.

Kada je Kvirin odredio da se ide vršiti popis radi plačanja poreza došlo je do pobune. Pitanje je nije li popis i plačanje poreza samo simbol podložnosti Rimu ili je imao veče značenje.

Na to drugo značenje narod je bio upozoren od rabina poznatog kao Juda iz Galileje.

Prema Josipu, Juda je bio kriv za pobunu, on i farizej Sadok koji ga je podržavao. Juda je držao govore okupljenom narodu i izlagao je poput proroka i davnine posljedice plačanja poreza Rimu. Govorio je da su kukavice ako plačaju porez caru jer da porez znači da sada priznaju drugog gospodara, a njihov jedini gospodar je Jehova.

[kom1]

Juda je još govorio da ako nebudu plačali porez pa ako pobjede, uživat će plodove pobjede, a ako izgube, ostat će im čast i slava. Ako ne budu štedjeli napora i bog će im pomoći.

Juda galilejac je rabin. koji je u 6 toj godini , poput proroka iz davnina narodu razjašnjavao posljedice poreza. jer je on smatrao da će pokoravanje dovesti do pravog ropstva. Ali glavni je prigovor bio vjerski.

Josip je povjesničar a inače je dobrostoječi Židovski svečenik i farizej. Poznat je kao povjesničar. On je pokret koji je proistekao iz Judina učenja okrivljavao za pad Jeruzalema 70 godine. Zato treba oprezno čitati njegove tvrdnje.

Josipovi motivi zbog kojih je ocrnjivao Judu je dvostruki. on je 66 prešao na stranu Rimljana a želio je i da opravda Židove pa ih prikazuje kao miroljubive žrtve šačice fanatika i pobunjenika koji su izazvali Rim. Međutim on ipak kaže da je motiv bio vjerski.

Ideali na kojima Juda izlaže svoja učenja jesu iz načela apsolutnog božjeg suvereniteta.

To načelo kaže da se židovma zavjetovao bog Jahve da će im blagosloviti potomke i dati im da se trajno nasele u zemlji kanan, ako mu budu vjerno služili kao svom suverenom bogatstvu. Ovo načelo je bit judaizma i u sadržaju je hebrejske literature i povjesti. Josip je autor riječi teokracija. A to je politički sustav koji judaizam podrazumjeva. Posljedice plačanja poreza jesu da se time časti drugog gospodara osim Jehove. A to je akt apostazije ili odricanja od boga. I štovanje drugog gospodara kao boga jer ga e časti jehovinim dobrima kao da je bog. Otpor je put u mučeništvo jer to znači sukob sa Rimom. Mučeništvo je u Hebrejskoj literaturi isto opisano kao ideal koji su mnogi iskusili i uživali trijumf.

[kom1]

U Hebrejskoj literaturi je mučeništvo opisano kao ideal.
Ali ideologija koja proizilazi iz učenja Jude Galilejca je u biti samoubilačka, kad se uzme u obzirda je Rim svjetska velesila sa najjačom vojskom, nema svjetskih institucija poput Un danas koje bi ublažavale samovolju država.

Juda je poput proroka iz davnina izlagao posljedice plačanja poreza narodu. Ako se pokore odriču se od boga, akt apostazije, i još priznaju drugog gospodara osim Jahove. Ako se pobune izazivaju Rim i mogučnost da završe na križu. A možda im i bog pomogne ako ne štede napora da postignu cilj. Čast i slava nasuprot potpunom ropstvu.

Juda, njegova porodica i sljedbenici su se pobunili i Rimljani su pobunu ugušili u krvi. Preživjeli pobunjenici bježe u pustinju i od 6 do 66 godine vode gerilski rat protiv Rima i njhovih kolaboracionista. Zelotski pokret koji se razvio 6 godine je imao dinastijsku upravu što znači da oca nesljeđuje sin. Dva sina su mu završila na križu.

Naro mrzi Rimljane, ali se pokorava i podržava borce za slobodu. To da su postojali 60 godina dokazuje da je narod pomagao Zelote. Kolaboracionisti su aristokratsko visoko svečenstvo i aristokracija. Visoki svečenik Joazar poziva narod da miro pristane na plačanje poreza.

Dakle, kada je u 6 godini došlo do pobune, to je dovelo do poitičke podjele onih koji su bili uz Rimljane i onih koji se nisu mogli pomiriti sa time da se odreknu od boga i priznaju drugog gospodara osim Jehove. Iako je imperator bio smrtnik, Jehova je njihov suveren u čije ime jedino je visoki svečenik jedini pravi namjesnik. Ali visoki svečenik morabii izabran prema svetim tekstovima a ne da ga izabire Rim, kaop svog namjesnika. Oni koji se nisu mogli sa time pomiriti su se pobunili i mnogi su završili kao mučenici. Primjer za svoju borbu pronalaze u djelima Davida i Makabejaca i Pinhasa prvog božjeg Zelota.

Narod se ponaša prema prilikama. Pokorava se ali podržava Zelote. I svoje nade polaže u apokaliptička očekivanja i dolazak Mesije. Pobuna ima vjerski karakter.