Iskrenost, i kako je živjeti

[Volver]

Na jednom drugom podforumu, naišla sam na pitanje: «Koliko čovjek treba, smije biti iskren, t.j. dokle treba ići sa iskrenošću, čak i sam prema samom sebi... Gdje je granica, koju se ne smije prijeći...»

A bila bih odgovorila da čovjek prema samome sebi treba biti maksimalno iskren, inače samo pothranjuje iluzije koje će prije ili poslije naći načina da se iskažu, te da bi zato - prije nego olako pusti da opet padne na dno nešto što se sa dna otkidajući i lagano izranjajući na površinu pokazuje kao istina - trebalo to zadržati i pomnije razgledati, s dužnom iskrenošću prema sebi i onome što se u njoj kazuje.
Iskrenost prema Drugom, cijenim, trebala bi potjecati iz istog izvora i teći istim putem utječući kao i ona prema samome sebi, ako govoriti s nekim zapravo znači govoriti sa sobom u vidu drugoga.

Pitanje sam ipak posudila i odlučila ga premjestiti ovdje jer mi je na drugi pogled «zapelo za oko» ovo «treba» i «smije» kao nešto što bih voljela da možda pokušamo promisliti i ovdje.

Za početak, ono što mi se čini prirodnim i samorazumljivim, bilo bi da nema granice iskrenosti koju ne bi smjeli prijeći ako smo slobodni od nesigurnosti i bojazni, straha, da će nešto tom iskrenošću biti ugroženo, dovedeno u pitanje ili sl... Ali odmah potom nameće mi se pitanje osviještenosti vlastite slobode i sebe kao slobodnih bića a da bi na iskrenost / i poziv na nju / smjeli i trebali gledati ikako drugačije nego upravo kao htijenje koje izvire iz samog središta onog u čemu je i sadržana bit slobode.

Pretpostavljam da pitanje s početka komunicira dva problema:
- iskustvo s iskrenošću gdje se na nju gleda kao na nešto što je narušilo neki željeni poredak stvari, te se iz tog iskustva potom izvodi pitanje: «koliko čovjek smije biti iskren?»
- mudrost, koja bi trebala dati odgovor na pitanje: «koliko čovjek treba biti iskren?»

[labellina]

volver kaže:

- iskustvo s iskrenošću gdje se na nju gleda kao na nešto što je narušilo neki željeni poredak stvari, te se iz tog iskustva potom izvodi pitanje: «koliko čovjek smije biti iskren?»

Smijemo biti iskreni onoliko koliko su veliki naši ideali

Kad smo iskreni tada smo ranjivi,
a ljudi vole iskorištavati nečiju ranjivost i slabosti
jer su tada oni jaki ...
pa slabosti,ISTINU, prikrivamo...
stavljamo i gradimo razne 'maske' (od profesija i statusa do...)
koje nam,ovisno o svom značaju i veličini,dodaju 'snagu'...
to je još jedna laž
koju moramo ojačati s drugom novom;pravimo se slijepi i gluhi

Al dugoročno,naše se slabosti razotkrivaju
jer ljudi imaju vančulne sposobnosti za otkrivanje laži.
Istina govori sama po sebi i nije ju potrebno propitkivati,
samo kad bi je slušali
jer naše-vaše misli,djela i riječi odzvanjaju u drugima

Svatko od nas tko je bio prevaren,osjetio je to zvonce
i prije konačnog saznanja

- mudrost, koja bi trebala dati odgovor na pitanje: «koliko čovjek treba biti iskren?»

to bi ovisilo o pozitivnim tendencijama u nama-koje treba razviti
i o inferiornim elementima naše osobnosti koje treba neutralizirati i prevazići

[Ivana6]

Na pitanje koliko čovjek treba biti iskren odgovaram: onoliko koliko mu okolnosti to dozvoljavaju. Dakako, lijepo je kad je čovjek iskren i u pravilu volimo takve ljude, ali je također činjenica da upravo takvi najviše stradavaju u životu. Jednostavno, odgovor na ovo pitanje je stvar principa, odgoja i načina življenja, odnosno isključivo individualan pojam.

[lund]

Naveo bih ovdje jedan opaki aforizam Lacana: "Ogledalo bi dobro učinilo kad bi malo razmislilo prije nego nam vrati našu pravu sliku."

[adriatic]

volver kaže:

... čovjek prema samome sebi treba biti maksimalno iskren, inače samo pothranjuje iluzije koje će prije ili poslije naći načina da se iskažu, ....

Tu ne bi trebalo biti dileme, ali to je i najteže.
Čovjek je biće maksimalnih mogućnosti samozavaravanja.

volver kaže:

Iskrenost prema Drugom, cijenim, trebala bi potjecati iz istog izvora i teći istim putem utječući kao i ona prema samome sebi, ako govoriti s nekim zapravo znači govoriti sa sobom u vidu drugoga.

Ovdje ipak valja razlikovati dvije situacije:

a) Trebam li reći ono što može mene povrijediti? &
b) Trebam li reći ono što može drugoga povrijediti ?

U odnosu na drugog imamo dva oprečna stava:

Iskren ("prirodan") čovjek djeluje po pravilu "Što na srcu - to na jeziku."

Civiliziran (uljuđen) čovjek djeluje po pravilima pristojnosti (uljudnosti),
tj. uvažava tuđu slabost i neće mu reći (ili će čak lagati) ono što bi ga moglo povrijediti.

Za koju se alternativu odlučiti zavisi o konkretnoj situaciji tj. bliskosti mene i drugog.

[Volver]

labellina kaže:

Smijemo biti iskreni onoliko koliko su veliki naši ideali

Da, To s idealima kao da dolazi naporedo, istodobno kad i potreba za nekim iskrenim govorom, pa ponekada možda i potpuno nesvjesni ideala kao ideala, ali ipak u nekom osjetnom unutarnjem zbivanju gdje se i zbiva sve što se zbiva, oni progovaraju kroz nas.

možda.

Kad smo iskreni tada smo ranjivi,
a ljudi vole iskorištavati nečiju ranjivost i slabosti
jer su tada oni jaki ...
pa slabosti,ISTINU, prikrivamo...

Da, otud i ono pitanje s početka, propitkuje... - pitanje mjere.

A na koje ti odgovaraš ovako, i stvarno onako kako to treba promisliti i primiti k znanju.

to bi ovisilo o pozitivnim tendencijama u nama-koje treba razviti
i o inferiornim elementima naše osobnosti koje treba neutralizirati i prevazići

[Volver]

Ivana6 kaže:

Na pitanje koliko čovjek treba biti iskren odgovaram: onoliko koliko mu okolnosti to dozvoljavaju.

Okolnosti kao neko postojeće stanje, održava čovjek, u mjeri u kojoj mu je takvo stanje poželjnije od nekog drugog. No, mogućnost promjene postojećih okolnosti ukoliko bi nešto što nije, postalo transparentnije, svakako upućuje na zaključak da smo mi oni koji stvaramo okolnosti onoliko koliko im to dozvoljavamo.

lund kaže:

Naveo bih ovdje jedan opaki aforizam Lacana: "Ogledalo bi dobro učinilo kad bi malo razmislilo prije nego nam vrati našu pravu sliku."

Ima pravo Lacan. ali da je opako, jest.

[Volver]

adriatic kaže:

Ovdje ipak valja razlikovati dvije situacije:

a) Trebam li reći ono što može mene povrijediti? &
b) Trebam li reći ono što može drugoga povrijediti ?

Razmišljam o ovome...

Zapitati se već to - put je ka razumnom, i razumijevanju.
U svakom slučaju, treba reći ako je riječ o odnosu koji počiva na bliskosti koju njeguje iskrenost, ali ako smo se već prethodno zapitali ova dva pitanja, onda nam je polazište sigurno kvalitetno bitno drukčije nego ono koje ovakva pitanja prethodno ne promišlja, pa jedna ili obje ove opcije zadobijaju svoju afirmaciju u svom negativnom ispoljavanju.

Ono što je ipak najvažnije, to je - da bilo kako - iskrenost ne može potkopati nešto istinski iskreno.

Ostaje, dakle, pitanje (i) komunikacije, kao kvaliteta u kojoj je uvijek moguće da se nešto istinito ispostavlja kao takvo, a u onoj «središnjoj točki sporazuma» što se uspostavlja sama, na jednom dubljem unutrašnjem nivou dijaloga.

Ili, kako labellina, reče... «istina govori sama po sebi i nije ju potrebno propitkivati»

Zašto je ipak propitkujemo?

[nitko i ništa]

Očito, postoje situacije u kojima ''iskrenost'' (u smislu faktičkog govorenja istine) može značiti narušavanje nekog odnosa, iskorak izvan ''pravila igre''. Možda je to najlakše uočiti na nekim trivijalnim primjerima.

Primjer 1: Moja stara tetka me pita: ''Kako mi stoji ovaj šešir?''
A ne stoji joj baš najljepše.
Je li ''iskreni'' odgovor: ''Izgledaš kao strašilo!'' ujedno i najbolji odgovor? Naprotiv, odgovaram ''fino, baš je interesantan'' ili ''u tvom je stilu'' ili tako nešto... Ako sam baš zainteresiran za to da ga ne stavi na glavu (a najčešće ipak nisam, mada mi je draga dotična tetka) možda kažem ''krasan je šešir, ali možda ti tako do izražaja ne dolaze oči'', ili takvo što. Je li to ''neiskreno''? Nije - sasvim iskreno mi je draga ta tetka i ne želim da se loše osjeća zato što joj ja kažem da joj je ružan šešir. Osim toga, vidim da se njoj sviđa, stoga, zašto da joj kvarim veselje? Dakle, ta ''neiskrenost'' zapravo znači da ja želim zadržati postojeći odnos s tetkom, onakav kakav jest, stoga igram tu igru.

Što bi značilo da joj doista kažem ''Izgledaš kao strašilo!'' Ona bi mi s punim pravom mogla reći: ''Ako ti se nije svidio šešir mogao si reći da mi ne dolaze oči do izražaja, ili tako nešto, a ne da izgledam kao strašilo!'' Dakle, reći nešto tako ''iskreno'' što narušava odnos ne govori osobito o mom stavu o dotičnom šeširu, ali govori puno o mom stavu prema dotičnom odnosu, naime mom odnosu s tetkom.

Reći ''Izgledaš kao strašilo!'' u takvoj situaciji znači zapravo: ''Puna mi je kapa tebe i ovog našeg odnosa; ne želim više igrati tu igru! Naš odnos se od sada nadalje mora promijeniti.'' I doista, nakon nečega takvog, tetka me više nikad zacijelo ne bi pitala kako joj stoji šešir. Odnos je promijenjen tim mojim potezom.

[Moje tetke inače ne nose šešire, ali u etičkim raspravama je motiv (ne)iskrenosti spram tetkinog šešira već uvriježen i prepoznatljiv, pa i ja igram tu igru s literarnim ''tetkinim šeširom''.]

Primjer 2: Kolega me poziva na predavanje koje će on održati o temi koja njega jako zanima. Predavanje je bilo glupo i dosadno.
Nakon predavanja me pita kako je bilo. Što odgovaram?
Ako kažem: ''bilo je zanimljivo'' i započnem pričati o nečemu drugom, poruka je dovoljno jasno prenešena, a naš odnos se i dalje može nastaviti kao i dosad. Zar je potrebna iskrenost: ''bilo je glupo i dosadno''? Zar to ne bi značilo nešto više od pukog suda o predavanju? Takva ''iskrenost'' bi upravo značila: ''neću više igrati ovu igru (naime taj odnos kojeg imamo); nemoj me više pozivati na bilo što - ne zanimaš me ni ti ni išta što ti radiš!''
Jer je sigurno da me nakon ''bilo je glupo i dosadno'' taj više neće pozvati na nešto što on smatra zanimljivim - to je kraj dotičnog odnosa (barem onakvog kakav je bio dotad).

Primjer 3: Netko mi se nešto zamjerio, i sretnem ga u gradu. Vidim da me on namjerava pozdraviti, ali meni se ne priča s njim. Mogu se praviti da ga nisam vidio i skrenuti u susjednu ulicu ili mogu - kad me pozdravi - reći ''slušaj, nemoj mi se javljati, ne želim imati ništa s tobom''. Ovo drugo je iskrenije - ali, radi li se doista o istom iskazu?
Recimo da se par dana nakon toga nepredviđeno nađem na poslovnom susretu s tim čovjekom. Ukoliko sam se ranije pravio da ga nisam vidio, mi i dalje možemo igrati neku igru; ukoliko sam mu ''iskreno'' rekao što mislim o njemu, puno teže.


Dakle, neke ''iskrenosti'' znače rušenje određenih neizrečenih pravila igre koja se podrazumijevaju u nekom međuljudskom odnosu i koja omogućuju taj odnos. Ta ''pravila'' su implicitna, ali posve realna. Pravilo ''ne govori tetki da joj je ružan šešir'' je implicitno, neizrečeno, ali je unatoč tome jedno od pravila koja omogućuju odnos. Ukoliko mi je stalo do tog odnosa, takvog kakav jest, pridržavat ću se tog pravila. Ukoliko taj odnos želim promijeniti (u jednom ili drugom smjeru), tad ću reći nešto drugo.

Odnosno, ne radi se o iznošenju fakta, nego o potezu u igri.

Ukoliko je npr. neka igra zasnovana na povjerenju, što u takvom slučaju znači iskreno priznanje ''ne vjerujem ti''? Je li to tek iznošenje fakta ili potez u igri? Taj potez ipak znači ''ono na čemu je zasnovana ova igra ne funkcionira - dakle, više ne igramo tu igru povjerenja, ovim započinjemo neku drugu igru''.

EDIT: Odgovor sam napisao offline, pa sad vidim da ste došli do otprilike istih stvari - ali, kad sam već napisao...

[planinar]

Iskrenost do u sitnici vodi sitničavosti, iskrenost u najvažnijem vodi žrtvi...

Lao Ce: Najviša vrlina je poput vode.
Vrlina vode ogleda se u tome što bezazleno koristi svim bićima.

[Dragan]

Nitko i nista je dobro opisao kako idu te igre u svakodnevnom zivotu.
Ja se licno trudim da ne igram takve igre. To otprilike znaci da na jedan, ipak "diplomatski" i "pristojan" nacin uglavnom nalazim put, da kazem svoje jasno misljenje. Pri tome se maksimalno trudim da ostanem svoj, a istovremeno da ne povredim drugoga.
Od situacije, do situacije to izgleda drugacije, ali princip je uglavnom da sam spreman (skoro uvek) na promenu odnosa (igra koju n&n spominje) u pravcu vece iskrenosti - posebno sa meni vec bliskim ljudima.

Mozda je u celoj prici (koja je svakako znacajna) zapostavljeno razlikovanje izmedju iskrenosti i istinitosti.
Iskrenost bi bila otprilike "sto na umu to na drumu" stav i sama po sebi nema veliku vrednost, ako ne proizilazi iz istinitosnog shvatanja stvarnosti (sto je opet prica za sebe).

Ja mogu na primer iskreno misliti da je neko glup, pametan, lep, ruzan, da osecam ovo ili ono spram njega... i to mu cak reci, ali ako je moja percepcija iz bilo kog razloga kriva i/ili moje delovanje podsvesno u suprotnosti sa recenim, kakva je vrednost toga iskaza i moje "iskrenosti" ? I kakvi su efekti ?

U svakom slucaju volim kada su ljudi iskreni prema meni (cak i ako iznose negativnosti), sto ipak ne znaci da verujem da je njihov sud merodavan, ili cak da su potpuno iskreni (u smislu objektivno istiniti), ma koliko se trudili.
Suvise smo podlozni obmani i samoobmani, posebno kada su jos i emocije u igri.

PS
Jos jednom procitah sta sam napisao i kao zakljucak mi se namece, da je iskrenost u stvari govorenje o sebi
(cak i kada govorimo o drugima).
Sto vise znas sebe, to si iskreniji i to ce ti biti lakse da se na odgovarajuci nacin iskazes.
A to naravno ima veliku vrednost.

[nuala]

dragane, slažem se, to je srž ovog pitanja.

iskrenost je izričaj onoga što osoba trenutno vjeruje da je istina
istina je rezultat dubokog preispitivanja situacije - svoje uloge u situaciji

istina priče o šeširu uključuju nekoliko razina:
- istinu da teti šešir ne stoji
- istinu da nam je teta draga
- istinu da želimo da se ona dobro osjeća

tek kada dobro poznajemo sebe i umijeće komunikacije uopće, moguće je sve tri spojiti u iskrenost koja će svima biti korisna. osobno, mislim da život (kao iskustvo) tome i služi.

za većinu ljudi iskrenost je hirovitost: sada je ovako, u idućem trenutku onako, ovisno o raspoloženju.
za mudraca iskrenost je prirodno stanje, jer gore navedenim uvjetima vlada s lakoćom. on je dosljedan.
za one između, ona je često problem - ali problem kroz koji se oblikujemo. ono kroz što postižemo dosljednost.

idealna iskrenost po meni je ona kojom se izriče samo sam govornik. ona tada nikoga ne blati. na kraju krajeva, sud o nekome zapravo je sud o nama samima. ako se meni ne sviđa šešir, moja izjava o tome govori samo o mojem ukusu. četvrta istina o šeširu tako glasi: istina je da želim da teta učini onako kako sama želi, bez obzira na moj sud o tome. ta bi bila najplemenitija.

ako, pak, tetin ukus nije unutar opsega mediokriteta, ona se zaista može izložiti poruzi, ali ona je istovremeno izazov iskrenosti:
- ako ga ne stavi zato što drugi misle da nije 'dobar', tada odustaje od sebe same - neiskrena je prema sebi
- ako ga stavi i osjeća se dobro bez obzira na komentare, svakako je dobila - sebe
- ako ga stavi i osjeća se loše zbog komentara - ima pitanja na koja valja odgovoriti, što je u krajnjoj liniji dobro. to znači samo to da nije na čistu - a svaka situacija koja takvo stanje razriješava je dobra.

još samo jedno: iskrenost koja izriče osobnu istinu nikada se ne skanjuje. ona zaista može povrijediti druge htjeli nehtjeli, ali misliti da se to može izbjeći najbolji je put u laž. to je medvjeđa usluga, baš kao i kod roditelja koji previše stite svoju djecu i tako od njih čine invalide. ona, zapravo, opet govori o našem stavu: stavu koji smatra da je drugi nemoćan i da ga moramo zaštititi pod svaku cijenu. to je umišljaj ega koji, sam prestrašen, ima potrebu o sebi misliti kao o više vrijednom od ostalih. onaj koji sebe vidi kao jednakovrijednog uvijek će biti iskren - i pritom će znati biti blag.

(dragane, ovo je svojevrsna parafraza onog što si rekao, ali samo zato što smo o tome razmišljala ranije na sličan način. podsjetio si me na neke detalje koje sam dodala...)

[arna]

Dragan kaže:

Nitko i nista je dobro opisao kako idu te igre u svakodnevnom zivotu.

Igre, dobro si rekao. I često iz tih igri nastanu problemi, kojih ne bi bilo da je iskrenost uvijek na djelu.

Dragan kaže:

Ja se licno trudim da ne igram takve igre. To otprilike znaci da na jedan, ipak "diplomatski" i "pristojan" nacin uglavnom nalazim put, da kazem svoje jasno misljenje. Pri tome se maksimalno trudim da ostanem svoj, a istovremeno da ne povredim drugoga.

To- ne povrijediti drugoga, barem namjerno, je dovoljno za biti iskren- uvijek. I tako od drugoga ovisi kako će primiti i shvatiti to što mu kažemo. Nismo odgovorni za to kako drugi doživljavaju našu iskrenost. Ali smo odgovorni prema sebi, i ako cijenimo iskrenost, uvijek ćemo je iskazivati ( čak i maksimalno pristojno ako treba ).

Dragan kaže:

Mozda je u celoj prici (koja je svakako znacajna) zapostavljeno razlikovanje izmedju iskrenosti i istinitosti.

Mislim da to nije od presudne važnosti, jerbo su i istina i iskrenost relativni pojmovi. Ne za nas osobno, ali da u odnosu prema drugima- kojima ih priopčavamo.

Dragan kaže:

U svakom slucaju volim kada su ljudi iskreni prema meni ...

Čini mi se da je to dugoročno najpošteniji način komuniciranja ( bez obzira kakve emocije budi u uzajamnim kontaktima). A ne smijemo zanemariti ni komoditet koji omogućava- spavaš ko beba, mirne savjesti, i ne bojiš se da ćeš biti uhvaćen u laži.


I da, iskrenost ponajviše govori o nama samima.

[nitko i ništa]

Dragan kaže:

Nitko i nista je dobro opisao kako idu te igre u svakodnevnom zivotu.
Ja se licno trudim da ne igram takve igre. To otprilike znaci da na jedan, ipak "diplomatski" i "pristojan" nacin uglavnom nalazim put, da kazem svoje jasno misljenje. Pri tome se maksimalno trudim da ostanem svoj, a istovremeno da ne povredim drugoga.

A ne znam, radi se valjda o nekom nesporazumu.
Reći nešto na diplomatski i pristojan način, čini mi se, upravo znači igrati po neizrečenim a podrazumijevanim pravilima igre. Ne govorim o svjesnim igrama gdje netko manipulira nekim drugim; govorim o implicitnim granicama koje omogućuju komunikaciju, koje omogućuju neki odnos. Ako se u volji za brutalnom iskrenošću te granice prekorače, samim time se može onemogućiti daljnja komunikacija.
Ako čovjeku kažem ''predavanje ti je bilo glupo i dosadno'' to je kraj komunikacije. Ako kažem ''izgledaš kao strašilo'' to je kraj komunikacije.

Dakle: ako je neka ''iskrenost'' takva da okončava komunikaciju, nije li ona onda upravo suprotna od onoga što bi iskrenost trebala postići?
Jer, iskrenost bi - valjda - trebala poboljšati međusobno razumijevanje. Pretpostavka na kojoj počiva vrijednost iskrenosti je to: iskreni ljudi se međusobno bolje razumiju.
Ako neka ''iskrenost'' postiže suprotno, ako ona znači nemogućnost daljnje komunikacije, nije li ona zapravo nešto ne-iskreno?

[PUPA16]

nitko i ništa kaže:

Jer, iskrenost bi - valjda - trebala poboljšati međusobno razumijevanje. Pretpostavka na kojoj počiva vrijednost iskrenosti je to: iskreni ljudi se međusobno bolje razumiju.
Ako neka ''iskrenost'' postiže suprotno, ako ona znači nemogućnost daljnje komunikacije, nije li ona zapravo nešto ne-iskreno?

Sta suprotno...suprotno od pretpostavki o vrijednosti o necemu,u ovom slucaju prepostavkama o vrijednosti iskrenosti...zar ne?,a mogu li se te pretpostavke takodjer preispitivati sto bi znacilo da je iskreno ipak iskreno jer je iskreno a ne zbog toga sto ne potpada pod pretpostavke vrijednosti!?
Dal me razumijes?

[nitko i ništa]

PUPA16 kaže:

Sta suprotno...suprotno od pretpostavki o vrijednosti o necemu,u ovom slucaju prepostavkama o vrijednosti iskrenosti...zar ne?,a mogu li se te pretpostavke takodjer preispitivati sto bi znacilo da je iskreno ipak iskreno jer je iskreno a ne zbog toga sto ne potpada pod pretpostavke vrijednosti!?
Dal me razumijes?

Razumijem, čini mi se. Hoćeš reći da je istina istinita neovisno o tome je li dobra za nešto.

Na primjer, ti možeš htjeti znati koliko neki cvijet može podnijeti da ga povlačiš prije nego ga iščupaš. To je neka istina koju ćeš ti saznati (''taj cvijet je mogao izdržati toliko i toliko, a nakon toga je gotovo''), i ona nije vezana ni za kakvu vrijednost - ti jednostavno hoćeš znati.
No, pritom moraš biti svjestan da ćeš nešto uništiti.

Tako da mi se čini da je perspektiva vrijednosti uvijek implicitno prisutna: ti odlučuješ da ti je vrijednija ta spoznaja nego taj cvijet. Ne možeš imati oboje.


Zapravo sam htio reći ovo: riječi su djela. Riječi nikad nisu neki neutralni opis stvarnosti koji je jednostavno i činjenično ''istinit ili neistinit''. One su činovi, ''potezi u igri''. I kao takve, kao djela, one mogu biti ne samo ''istinite ili neistinite'', nego i ''dobre ili loše''. Odnosno, ''vrijedne ili nevrijedne''.

[PUPA16]

Mislim da se iskrenost ne moze definirat,to je neki Enciev Wuwei,moze se zivjet...ne znam
na primjeru kad nekom kazes da je ti je dosadan i glup,premda si iskren opet lazes jer to nije potpuna istina...tako nekako...prekid komunikacije i strah od toga je takodjer nepotreban jer izgleda je iskrena komunikacije nemoguca
znaci premda je ovaj moj post iskren ja sam opet na neki nacin "fulao"
tu se zasad krecu moje spoznaje
meni se cini da smo prehipnotizirani u smjeru "konsruktivne komunikacije" npr..ja u stvarnom zivotu nailazim na velike prepreke u istoj,u stvari vodimo neke monologe i glumimo da se kontamo

[Harmonije]

Kako znati koliko treba ili se smije biti iskren?
To se događa automatikom, bez naše svjesne kontrole.
Iskreni smo u onoj mjeri u kojoj smatramo (nesvjesno, automatikom) da ćemo si uvećati užitak ili izbjeći patnju. Čak i reći iskreno nekome nešto što nam ne pričinja zadovoljstvo, ili nam je čak teško i stvara nam bol, ima iza sebe kalkulaciju da je to "od dva zla, manje", dakle, motivirano je konačnom koristi za sebe. Ne postoji drugačija situacija. Ili postoji?

Svjesno i savjesno promišljanje o "iskren biti ili ne biti" je dublje i preciznije kalkuliranje, te stoga može donijeti više zadovoljstva ili bolje izbjeći bol.

[labellina]

nitko i ništa kaže:

Jer, iskrenost bi - valjda - trebala poboljšati međusobno razumijevanje. Pretpostavka na kojoj počiva vrijednost iskrenosti je to: iskreni ljudi se međusobno bolje razumiju.
Ako neka ''iskrenost'' postiže suprotno, ako ona znači nemogućnost daljnje komunikacije, nije li ona zapravo nešto ne-iskreno?

To sam se i ja pomislila nakon što sam napisala prvu rečenicu mog posta,
da nam je iskrenost onolika koliki su naši ideali
pa sam se zapitala koliki su moji ideali?
Savršenstvo,naravno.
Do kraja...do raja...znam ja poželjeti

pa mi je asocijacija raja bila golotinja,ranjivost,progon i Eva...
( nisam religiozna,samo primjer,kao i teta sa šeširom )

Šta bi bilo s nama da je Eva lagala bogu?
Možda bi još bili u raju ?!

Na primjer, ti možeš htjeti znati koliko neki cvijet može podnijeti da ga povlačiš prije nego ga iščupaš. To je neka istina koju ćeš ti saznati (''taj cvijet je mogao izdržati toliko i toliko, a nakon toga je gotovo''),

Isto ko bog
Nije li možda postojanje Istine samo u službi testiranja naše izdržljivosti i iskrenosti??
Možda je Istina sama,samo ideal kojemu težimo
a ne možemo ga doseći kao ni ostalo idealno,
jer za nas nema idealnog,nama nikad nije ni dobro, ni dosta...

ti odlučuješ da ti je vrijednija ta spoznaja nego taj cvijet.

a znamo kako dolaze spoznaje.Iznutra,iz nas,ne izvana...

Riječi nikad nisu neki neutralni opis stvarnosti koji je jednostavno i činjenično ''istinit ili neistinit''. One su činovi, ''potezi u igri''. I kao takve, kao djela, one mogu biti ne samo ''istinite ili neistinite'', nego i ''dobre ili loše''. Odnosno, ''vrijedne ili nevrijedne''

Kao i sve što nas okružuje u svojoj suprotnosti i mijeni.
Ali mi ne priznajemo taj ritam.
Kad nam se nešto sviđa,ili je to proglašeno ispravnim,
želimo to pod svaku cijenu zadržati...
Tako je i sa iskrenošću.

[Volver]

Da li latice žute ruže
Drhte i otpadaju
Kad čuju hučanje brzaka?
( Matsuo Basho )

Događalo joj se da zadrhti na neke stihove, Jesenjina, na primjer. Ili na ime Sergej... Događalo joj se to isto i pri pogledu na sjaj kakav imaju samo dječije oči, slutila je, samo zbog One koja ih gleda kao u zrcalnom odrazu vode blistavo titranje zvijezda, sjajem dva milijuna godina unatrag. Događalo joj se sve češće, pa je i ne znajući zašto, plakala i za vrijeme i nakon kazališnih predstava, na tuđim vjenčanjima i nad tuđim grobovima, obljetnicama nekih davno istrošenih ljubavi ili onih zauvijek, vječnih, uvijek novih ljubavnika.
Ponekad je bila raskošna i bijela, na velikim premijerama. Ponekad rumena, kao malina, s lakim plamsajima što su gorjeli na rubovima njenih latica rascvalih pod nečijim nježnim pogledima, nečijim toplim dahom, ustreptalim strujanjem. Ponekad je buktala sama od svojih sokova, izdišući jarkim mirisima, kao ljetni dani što izdišu jarkim bojama sutona.
Pokatkad je postajala toliko ljudska da je morala u sebi stalno ponavljati: «ja sam samo cvijet, samo cvijet...»

Posve iznemogla zagonetnim ljudskim srcem, sve češće je sanjala svoj vrt. Svoj odstrujali mikrokozmos mirisa i boja, koji negdje u nekom nepojmljivom prostoru zaprema unutrašnjost jednog beskonačnog trajanja u kojem će jednom rasti, nedohvatna i slobodna, kao zrak ili neko daleko ljeskanje vode... Svijetli nabor mora.

«Nikad više otrgnuta kao da sam običan predmet», mislila je. «Nikad više ostavljena zbog mirisa što hlapi u prezasićenom čulu onog koji ga udiše. Nikad, nikad više....»
Ali ružino srce već sasvim ljudsko, opet je preplavio isti drhtaj, kao talas što se unutar sebe uzdiže i stropoštava, potaknut samo jednim jedinim dodirom... samo jednim, kao vrškom prsta, nježnim dodirom povrh latica...


kolovoz, 2005.