Lars Von Trier

[PatriotSLO]

Oduševio me nikad nije, poštujem trilogiju Europa, ostalo mi nije baš.

[The Great Duck]

Dakle, od von Triera sam dosad gledao:
Antichrist - bio mi jako loš i dosadan, 1/10
Melancholia - nešto gledljiviji, al još uvijek dosadno, 4/10
Dogville - koliko - toliko ok, ali ipak me nije oduševio, 6/10

Ima li smisla da se zamaram ostalim njegovim filmovima? I koliko art preseravanja ima u seriji Riget? To mi zvuči dosta zanimljivo, ali me opet strah zbog iskustava s filmovima koje sam gledao.

[Puky Lee]

Po meni je on jedan od najvažnijih današnjih redatelja. Nakon opskurnih trilera (od kojih mi je npr. pandemic za zaborav, dok je europa recimo predivan), ulazi u fazu trilogija s glavnim ženskim ulogama gdje je najčešća tema ženska seksualnost.

I po meni bi ga automatski trebalo i smjestit u art krugove koji ionako ne rade filmove za mase tako da je svaka kritika i razumljiva.

Breaking the waves mi je predivan film koji je iznudio jednu od najjačih ženskih uloga, ako ne u 90.-ima, onda svakako u novijoj poviejsti filma.

Idiots sadrži zanimljive eksperimente i jedini je true u smislu dogme 95 koji iznosi i zanimljivu socijalnu studiju.

Al po meni on je najbolji u indiviudalnim pričama gdje secira slobodnu žensku osobu u smislu osobe prognane iz društva, protagonisticu koja se pobunila protiv društva i jasno se ističe kao osoba osuđena od tog istog društva jer je drugačija, svoja i očito je da u to isto društvo ne pripada. Sve tematske trilogije od 1996. govore o tome: i idiots, i antichrist i dancer in the dark i dogville i na kraju krajea, melancholia pa i kruna stvaralaštva - nimfomanka.

Nimfomanku sam gledao u kinu i ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko moved i potresen, kaj znači da von trier really works for me. Ne sad zbog pornografije, ( koju je vjerojatno jedini uspio inkorporirati u mainstream filmove baš zbog načina na koji sve to prikazuje; prirodno i nenametljivo). nego baš zbog toga kaj je pornografija najmanje šokantan detalj u cijeloj njegovoj filmskoj zbilji.

Navodno mu ta tema datira otkako mu je majka na samrti priznala da je on začet u aferi s kolegom s posla, dok je cijeli život mislio da mu je otac, očito, netko drugi. U principu ne bi ni bilo čudno da ga je tako nešto šokiralo, da je dobar dio karijere prenio te traume i vlastite borbe i misli na platno...

Međutim, sad se vraća svojim korijenima. House that jack built se željno iščekuje

[KingCrimson]

The Great Duck kaže:

Ima li smisla da se zamaram ostalim njegovim filmovima?

Hajde pogledaj jos "Europa" iz 1991. Kada sam je prvi puta odgledao na televiziji (bilo je to u vrijeme rata!) odusevila me.
Mozda se i tebi dopadne.
I jako je (bio) hvaljen "Lomeci valove". Meni se nije toliko svidio.

[Lynch fan]

The Great Duck kaže:

Dakle, od von Triera sam dosad gledao:
Antichrist - bio mi jako loš i dosadan, 1/10
Melancholia - nešto gledljiviji, al još uvijek dosadno, 4/10
Dogville - koliko - toliko ok, ali ipak me nije oduševio, 6/10

Ima li smisla da se zamaram ostalim njegovim filmovima? I koliko art preseravanja ima u seriji Riget? To mi zvuči dosta zanimljivo, ali me opet strah zbog iskustava s filmovima koje sam gledao.

Ako ti se Antihrist i Melanholia, koji su pored Nimfomanke njegovi najbolji filmovi, nisu dopali, male su onda sanse da ti se bilo sta od njega dopadne. Bolje gledaj nesto sto ti vise lezi.

[cul-de-sac]

Lynch fan kaže:

Ako ti se Antihrist i Melanholia, koji su pored Nimfomanke njegovi najbolji filmovi, nisu dopali, male su onda sanse da ti se bilo sta od njega dopadne. Bolje gledaj nesto sto ti vise lezi.

Šanse da se nekome kome je Antikrist sranje svidi nešto od ranijih filmova poremećenog Danca zapravo su prilično velike.

[The Great Duck]

Momci, dajte elaborirajte.

[Lynch fan]

cul-de-sac kaže:

Šanse da se nekome kome je Antikrist sranje svidi nešto od ranijih filmova poremećenog Danca zapravo su prilično velike.

Poremecenog? Trir je neshvaceni genije. Marquize De Sade ovog veka

[cul-de-sac]

Shvaćen je on, shvaćen. Prokazan, štoviše.

[KingCrimson]

... i "Element zločina"

"Element zločina" je prvijenac Larsa von Triera. Riječ je o neobičnom ostvarenju, fascinantnog vizualnog stila, zbog čega na trenutke djeluje doista impresivno. S druge strane, "Element zločina" nevjerojatno je pretenciozan film, često zbrkan i nelogičan, te prenatrpan citatima iz poznatih filmova i posvetama redateljima koji su ostavili dublji trag u povijesti filma i prvenstveno će privući ambicioznije gledatelje.

"Lomeci valove"

"Lomeći valove", gruba melodrama o ljubavi radnika s naftne platforme i emocionalno nesređene djevojke na jednom od skotskih otoka s jakom prezbiterijanskom tradicijom, jedanje od najupečatljivijih filmova u Trierovoj filmografiji. Film je Van Trierova posveta danskome filmskom velikanu Carlu Theodoru Dreyeru, uz Bressona predvodniku filmskog asketizma s čvrstim krsćanskim stavom. Van Trier je hladan prema svojim likovima, sto tijekom filma dolazi do ruba ravnodusnosti. "Lomeći valove" se temelji na intenzivnom koristenju "cinema verite" vizualnog stila i ostrom kontrastiranju sasvim različitih polazista. Ova uznemirujuća drama zna se pokazati duhovno uzvisenom, ali i ponuditi dijametralno suprotne promisljaje. Von Trier sagledava ljubav iz svih mogućih kutova, neuvijeno inzistirajući na njezinim najuzvisenijim, ali i najprizemnijim trenucima, osuđujući neprestano konvencionalni moral. "Lomeći valove" zahtjevno je filmsko iskustvo, cjelina čije trajanje nije uvijek lako izdrzati, ali koja obilno nagrađuje strpljivije filmofile.


"Ples u tami"

Filmovi Larsa Von Triera rijetke ostavljaju ravnodusnima. Opaska se podjednako odnosi na publiku i kritiku, podijeljenu na stovatelje i odbacivatelje. I "Ples u tami" također je naisao na kontroverzan prijem. Dok su ga jedni smatrali potpuno diletantskim, drugi su bezgranično veličali Von Trilerovu inteligenciju, inventivnost i unikatnu viziju. Stoga očekivano "Ples u tami" izaziva slične reakcije, posebice kod nepripremljenih gledatelja.
Naime, radi se uistinu o nesvakidaąnjem uratku, filmu koje u pojedinim trenucima djeluje poput kakva tv-dokumentarca, nudeći, gotovo bi se reklo, patetičnu priču, da bi čas kasnije preraslo u iznimno poetične segmente, svojevrsnu dekonstrukciju klasičog mjuzikla. Von Trierova vječna teznja izbjegavanju standardnih obrazaca, koji priječe publiku na putu ka istinskom prepustanju emocijama koje priča nosi, zna se pretvoriti u stiliski manirizam i samim time proizvesti suprotan efekt. "Ples u tami" tako se kreće u amplitudama između genijalnog i slampavog. No, čak i u najnespretnije rijesenim scenama filmom dominira glumačka ekspresivnost ekscentrične pjevačice Bjork.
Kao i "Lomeci valove" i "Ples u tami" je film o opsjednutosti plemenitom idejom i osjećajem, no dok je prethodni von Trierovi film minuciozna psiholoska studija koja tek pri kraju zadobivaju metafizičke obrise, "Ples u tami" vrlo brzo se otkriva kao djelo megalomanskih ambicija koje s ranim radovima autora, začetnika danas već čuvene Dogme, povezuju tek stilski manirizmi poput kamere iz ruke, slabog osvjetljenja, realističkom koristenju scenografije, kostimografije i rekvizita te siromasna koloristička paleta. Von Trier pokusava spojiti naturalistički diskurs sa stiliziranosću glazbenih sekvenci, a njihovo uvrstavanje opravdava mastom glavne junakinje. To mu polazi za rukom u onoj mjeri u kojoj se scenarij doima realistički uvjerljivim, no to bas i nije uvijek slučaj, osobito u drugoj polovici filma, nedorečenoj sceni suđenja i nemotiviranim obratima u odnosu između dviju najboljih prijateljica.
Problem filma je i u neujednačenoj kvaliteti glazbenih sekvenci, kako rezijski tako i glazbeno, a među njima odskaču izvrsno uvedena prva pjesma u tvornici, "My Favorite Things", te "I've Seen it All" koja je bila nominirana i za Oskara. "Ples u tami" film je koji ima mana, ali koji povremeno zna biti doista fascinantan.

[PatriotSLO]

Element zločina, Epidemic i Europa su tako zvana trilogija Europa, to jest vrh von Triera. To je meni to od njega. Nimfomanka i Antikrist su mi sranje, Plesačica u tami je ok, ali ništa posebno, Idioterne ne bi ni komentirao. Melanocholia solidno.

[facersplaca]

Meni je Dogville najbolji film, prvi na mojoj ljestvici svih vremena.

Melancholia odlična.

[Puky Lee]

facersplaca kaže:

Meni je Dogville najbolji film, prvi na mojoj ljestvici svih vremena.

Nakon Dogville-a sam si reko, jedan od najoriginalnije koncipiranih filmova ikad. Mislim, scenografija prije svega, a oni u kostimima tog vremena. I svejedno koja atmosfera. Čak su i psa imali iscrtanog kredom koji laje i kojeg su zaobilazili da ih ne ugrize

Baš kazalište u filmu, s već poznatim Von Trierovim temama. Dobro, fokus je na "land of opportunities", al ženi sa sumnjivom prošlosti u takvom okruženju ionako se ne piše dobro.

Lijep rad ansambla, plus naracija neponovljivog Johna Hurta. Predivno nešto.

[la rosana]

facersplaca kaže:

Meni je Dogville najbolji film, prvi na mojoj ljestvici svih vremena.

Melancholia odlična.

slažem se za Dogville
Melancholia mi nikad nije sjela Breaking the waves mi je super, Emily Watson je neopisiva

[Lynch fan]

Melancholia je najbolje ikad uradjen film na temu depresije.

Slazem se i za Dogville. Izuzetan film.

[The Glowing Man]

Lynch fan kaže:

Melancholia je najbolje ikad uradjen film na temu depresije.

Slazem se i za Dogville. Izuzetan film.

+1

A što se rasprave gore tiče, Triera treba razlikovati 4 faze. Točnije 4 trilogije. Uvijek kažem ljudima da počnu prvo s melankolijom, pa onda ovisno koliko im se svidjelo i što, krenu u

1. trilogija Europe ( Elemnt zločina, epdidemic, Europa) - Odmah tu moram reci da Epidemic nisam gledao, tako da se dojmovi tiču druga dva. Jak utjecaj Tarkovskog, ponekad na granici plagijata. Nađu se i elementi noira i Hitchcocka. Čudni, ali po nekim elemntima tradicionalniji narativi. Ženskih mucenica kao Trierova lajtmotiva ovdje još nema, niti onog kakti "sadizma" za kojeg ga optužuju. Postmoderno i nadrealno poigravanje s klasičnim žanrovima.

2. trilogija zlatnog srca ( Lomeći valove, Idioti, Ples u tami) - Kritički možda njegovi najhvaljeniji filmovi. Jako melodramatični s Trierom koji svoje patnje projecira u svoje ženske likove. Česta je miskoncepcija da su svi njegovi filmovi jako nasilni, ova trilogija pokazuje njegovu sklonost izazivanja itekakve mučnosti bez grafičkog nasilja ( ako ga i ima nije pretjerano). Vjerojatno najljudskiji filmovi koje je snimio.

3. trilogija Amerike ( Dogville, Manderlay, Washington kojeg nikad nije snimio) - Eksperimenti snimani na soundstageu. Jedan sjajan, drugi bezveze. Tematski se nastavlja na raniju trilogiju. Ne preporučam ljudima da s ovim počinju.

4. trilogija depresije ( Antikrist, Melankolija, Nimfomanka) - Najpoznatiji mu danas filmovi i najkontroverzniji. Melodramatika i tematika prisutna u srednjoj fazi + utjecaji poput Tarkovskog s početka karijere. Redom fenomenalno režirani ( od minimalizma iz Dogvillea ili Lomeći valov ovdje više nema ništa) i napisani ali mnogima će ići na živce zbog provokativnosti. Tu su i jedina dva istinski nasilna filma koja je snimio Antikrist i Nimfomanka. Meni osobno sjajni filmovi, ali ljudi često dobivaju krive ideje o Trieru kada započnu s njima.

Ima još par "manjih" filmova između ali sumnjam da će itko započeti s njima, a znalci ionako već znaju.

[Puky Lee]

The House that Jack Built se, koliko znam, kod nas nije još pojavio u kinima. Nešto se priča da bi trebao doći u prosincu.

Sad, znamo kaj se već dogodilo na premijeri, a i ocjene nisu baš bajne, ali je ovo svejedno nešto kaj se ide obavezno gledat na veliko platno.