Alasdair MacIntyre - Za vrlinom: Studija o teoriji morala

[Davor000]

Počeo sam čitati MacIntyreovu knjigu (Kruzak, 2002.) pa ako se tko želi pridružiti, neka izvoli. Prije sam je bio čitao, ali samo u dijelovima. Ubacivat ću ulomke ako netko nema primjerak ili ako samo želi komentirati.

U predgovoru MacIntyre piše: "Zaključak do kojega sam došao i koji je ugrađen u ovu knjigu - iako je sam marksizam samo marginalna preokupacija - jest da moralne mane i promašaji marksizma proizlaze u stupnju u kojemu on, kao liberalni individualizam, utjelovljuje ethos izrazito modernog i modernizirajućeg svijeta, te da će nam samo odbacivanje velikog dijela tog ethosa osigurati racionalno i moralno branjivo stajalište s kojeg ćemo prosuđivati i djelovati - i s kojeg ćemo vrednovati različite suprostavljene i heterogene moralne sheme koje se bore za našu naklonost."

Prvo poglavlje Uznemirujuća sugestija ('A Disquieting Suggestion') započinje misaonim eksperimentom:

Zamislite da su prirodne znanosti pretrpjele posljedice neke katastrofe. Javnost okrivljuje znanstvenike zbog velikog razaranja okoliša. Događaju se raširene pobune, spaljuju laboratoriji, fizičari se linčuju, knjige i instrumenti uništavaju. Napokon politički pokret Neznalica preuzima vlast i postupno ukida poduku o znanostima u školama i na sveučilištima, zatvarajući i strijeljajući preostale znanstvenike. Nešto kasnije pojavljuje se reakcija protiv tog destruktivnog pokreta i prosvijećeni ljudi nastoje obnoviti znanost, iako su uglavnom zaboravili što je ona bila. No sve što imaju su fragmenti: znanje o eksperimentima odvojeno od ikakvog poznavanja teorijskog konteksta koji je tim eksperimentima davao značenje; dijelovi teorija koji nisu povezani ni s drugim dijelovima i komadićima teorije koju posjeduju ni s eksperimentom; instrumenti čija je upotreba zaboravljena; nepotpuna poglavlja knjiga, pojedine stranice članaka, ne uvijek potpuno čitljive jer su poderane ili zgužvane.
[...]
No mnoga od vjerovanja koja pretpostavljaju upotrebu tih izraza potpuno bi iščezla, pa bi se pojavio element arbitrarnosti, pa čak i izbora prilikom njihove primjene, što bi se nama činilo veoma čudnim. Nastalo bi obilje suprostavljenih, a konkurentnih premisa, koje se dalje ne bi mogle nikako argumentirati. Pojavile bi se subjektivističke teorije znanosti koje bi kritizirali oni koji bi smatrali da je ideja istine predstavljena onim što oni drže znanošću inkompatibilna sa subjektivizmom. (Malo nejasno prevedena rečenica: "Subjectivist theories of science would appear and would be criticized by those who held that the notion of truth embodied in what they took to be science was incompatible with subjectivism") (str. 1-2)

Poanta je primjera s imaginarnim svijetom MacIntyreova hipoteza da je "u stvarnom svijetu u kojemu živimo jezik moralnosti u istom stanju ozbiljne poremećenosti kao i jezik prirodne znanosti u imaginarnom svijetu koji [je] ponudio". MacIntyre priznaje da njegova sugestija da smo "radikalno" nesposobni" da se rukovodimo moralnim rasuđivanjem koje je toliko važno za naše mišljenje potiče snažan impuls da se olako odbaci. No, ako prihvatimo njegov primjer s imaginarnim svijetom, on nam pokazuje da će dominantne filozofije današnjice "biti jednako nemoćne da otkriju poremećaje moralne misli i ponašanja kao što su bile nemoćne i prije nereda u znanosti u imaginarnom svijetu". Jasno je da postoji problem što onda činiti i jesmo li bespomoćni. Otkuda uopće MacIntyreu ideja da on može znati ono što nije moguće primijetiti postojećim filozofskim metodama? On tvrdi da je pretpostavka za razumijevanje sadašnjeg stanja "imaginarnog svijeta" razumijevanje njegove povijesti koja ima tri stadija:

Prvi stadij je onaj u kojemu su postojale prirodne znanosti, drugi onaj u kojemu su one pretrpjele katastrofu, a treći onaj u kojemu su bile obnovljene, ali u oštećenom i poremećenom obliku.(str. 3)

Što se tiče mog pitanja otkuda MacIntyreu ta hipoteza, on odgovora:

Ta je povijest, budući povijest propasti i pada, određena standardima. To nije vrijednosno neutralna kronika. Oblik priče, podjela na stadije, pretpostavljaju standarde uspjeha i promašaja, reda i poremećaja.(str.3)

Naravno, ako pripišem MacIntyreu status onoga tko određuje "standarde uspjeha i promašaja" već ću zaći u ono što on naziva "subjektivističkom teorijom [imaginarne] znanosti". Dakle to mora čekati da vidimo može li izbjeći subjektivizam. On uočava taj problem i pokušava umanjiti "nevjerojatnost prvog dijela hipoteze" drugom sugestijom:

Povijest je do sada u našoj kulturi značila akademsku povijest, a akademska povijest stara je tek manje od dva stoljeća. Zamislite da se katastrofa o kojoj govori moja hipoteza dogodila prije ili uglavnom prije zasnivanja akademske povijesti, tako da su moral i druge vrijednosne pretpostavke akademske povijesti izvedeni iz oblika poremećaja koji je nastao. Pretpostavite, drugim riječima, da je stajalište akademske povijesti takvo da s pozicije njegova vrijednosno neutralnog stava moralni nered mora ostati uglavnom nevidljiv. Sve što će povjesničaru - a ono što vrijedi za povjesničara vrijedi na karakterističan način i za društvenog znanstvenika [social scientist] - biti dopušteno vidjeti pomoću kanona i kategorija njegove discipline bit će da jedna moralnost slijedi iza druge: puritanizam sedamnaestog stoljeća, hedonizam osamnaestog stoljeća, viktorijanska etika rada i tako dalje, ali sam jezik reda i poremećaja neće mu biti dostupan. Kad bi bilo tako, barem bi se objasnilo zašto ono što smatram stvarnim svijetom i njegovom sudbinom i dalje ostaje nepriznato u akademskom programu. Ispostavilo bi se, naime, da su oblici akademskog curriculuma simptomi katastrofe čiju pojavu curriculum ne priznaje. Većina akademske povijesti i sociologije - povijest nekog Namiera i Hofstadtera i sociologija nekog Mertona ili Lipseta - daleko je, uostalom, od povijesnog stanovišta Hegela i Collingwooda, kao što je i većina akademske filozofije udaljena od njihove filozofske perspektive.(str. 4)

Može se činiti da se ovako MacIntyre "lišio gotovo svih mogućih argumentativnih saveznika", ali ako je hipoteza istinita, ona će, kako kaže, nužno izgledati nevjerojatnom. Međutim priznaje: "Ne mogu, međutim, očekivati da bude prihvatljiva jer ako je istinita, onda smo već svi u tako strašnom stanju da više za to nema značajnijeg lijeka." Dakako, protivi se očajanju koje smatra pomodnom emocijom koju su egzistencijalisti pretvorili u neku vrstu nadrilijeka. Smatra da je pesimizam još jedan luksuz kojeg ćemo se morati riješiti. Završava poglavlje rečenicom: "Samo želim biti ljubazan prema sadašnjosti koristeći se njezinim vlastitim vokabularom da bih govorio o tome."

[maneo]

Davor000 kaže:

Napokon politički pokret Neznalica preuzima vlast i postupno ukida poduku o znanostima u školama i na sveučilištima, zatvarajući i strijeljajući preostale znanstvenike.

Resetiranje....
to je dobra stvar...jer čovjek se previše oslanja na znanstvene autoritete tako je da je zaboravio razmišljati....a hrpu pogrešnih stvari prihvaća zdravo za gotovo, samo na osnovu akademskih autoriteta koji sebi pripisuju zbog toga i moralni autoritet.....što je pogrešno.....

Ne vidim nikakvu razliku između današnjih znanstvenika i srednjovjekovnog svećenstva rimske crkve....

Nekada je samo svećenik bio taj koji je jednini smio tumačiti božju riječ......sada je pripadnik akademske zajednice jednini koji smije tumačiti znanstvenu .....

Davor000 kaže:

MacIntyre priznaje da njegova sugestija da smo "radikalno" nesposobni" da se rukovodimo moralnim rasuđivanjem koje je toliko važno za naše mišljenje potiče snažan impuls da se olako odbaci. No, ako prihvatimo njegov primjer s imaginarnim svijetom, on nam pokazuje da će dominantne filozofije današnjice "biti jednako nemoćne da otkriju poremećaje moralne misli i ponašanja kao što su bile nemoćne i prije nereda u znanosti u imaginarnom svijetu".

Iz ovog što vidim radi se samo o propagandnoj poruci znanstveničke/akademske kaste da smo ovisni o njoj i da bez njih čovječanstvo ne može opstati.....

[Davor000]

maneo kaže:

Resetiranje....
to je dobra stvar...jer čovjek se previše oslanja na znanstvene autoritete tako je da je zaboravio razmišljati....a hrpu pogrešnih stvari prihvaća zdravo za gotovo, samo na osnovu akademskih autoriteta koji sebi pripisuju zbog toga i moralni autoritet.....što je pogrešno.....

Ne vidim nikakvu razliku između današnjih znanstvenika i srednjovjekovnog svećenstva rimske crkve....

Nekada je samo svećenik bio taj koji je jednini smio tumačiti božju riječ......sada je pripadnik akademske zajednice jednini koji smije tumačiti znanstvenu .....

Ali MacIntyreova uporaba znanosti je samo kao primjer da bi uspostavio analogiju s modernim moralnim rasuđivanjem. Dakle, još ne možemo reći da je to "dobra stvar" bez da smo ušli dublje u njegovu argumentaciju. MacIntyreov argument se uistinu dotiče akademskih autoriteta. On piše u poglavlju "Činjenica", objašnjenje i stručnost:

U trećem sam poglavlju argumentirao da se moderne teorije birokracije ili administracije, koje se u mnogo čemu znatno razlikuju od Weberove, uglavnom slažu s njim u pogledu problema menadžerskoga opravdanja i da ta suglasnost čvrsto pokazuje kako je ono što knjige modernih teoretičara organizacije opisuju zapravo sastavni dio moderne menadžerske prakse. Prema tome, sada možemo u glavnim crtama uočiti napredovanje, prvo, od prosvjetiteljskog ideala društvene znanosti do težnji društvenih reformatora, nakon toga od težnjih društvenih reformatora do ideala prakse i opravdanja državnih službenika i menadžera, zatim od prakse menadžmenta do rada sociologa i teoretičara organizacije na teorijskoj kodifikaciji te prakse i normi koje njom upravljaju i, konačno, od upotrebe udžbenika tih teoretičara u školama menadžmenta i poslovnim školama do teorijski upućene menadžerske prakse suvremenog tehnokratskoga stručnjaka.(str. 92-93)

Iz ovog što vidim radi se samo o propagandnoj poruci znanstveničke/akademske kaste da smo ovisni o njoj i da bez njih čovječanstvo ne može opstati.....

Pa da, na neki način je to posljedica racionalizacije. Dakako, pitanje je kakve veze ta "racionalizacija" ima s racionalnošću. Ovdje, izgleda, riječ je o instrumentalnoj racionalnosti. Postoje li druge vrste i kakve su je zanimljivo pitanje.

[Davor000]

Vidim da se rasprava rasplamsala.

Drugo poglavlje je Priroda suvremenog moralnog neslaganja i tvrdnje emotivizma. MacIntyre tvrdi da "najupadljivije svojstvo suvremenog moralnog iskaza jest da većina iskaza izražava neslaganje, a najupadljivije svojstvo rasprava u kojima se to neslaganje izražava jest njihova nedovršenost". Time ne želi reći samo da te rasprave traju i traju, nego da one očigledno ne mogu završiti. Mislim da je problematično takvo postavljanje stvari. Ideja je da se moralni iskazi mogu pojaviti u formi u kojoj izražavaju slaganje i u formi u kojoj izražavaju neslaganje. Meni se čini da je očito da će većina moralnih iskaza izražavati neslaganje u većini okolnosti. Naime, nema potrebe izražavati ono što već svi implicitno prihvaćaju. Dakle, ne bih rekao da je to svojstvo "suvremenog moralnog iskaza", nego moralnog iskaza općenito jer potreba za moralnim iskazima dolazi najčešće kada postoji neslagane. Problematično mi je i takvo ex cathedra tvrđenje što je najupadljivije svojstvo suvremenog moralnog iskaza. Naime, time već zahtijeva od čitatelja da prihvati nešto što je teško provjeriti.

MacIntyre navodi tri primjera takvog neslaganja:

1(a) Pravedan je onaj rat u kojemu dobro koje treba postići prevladava zla implicirana ratom, i u kojemu se može povući jasna linija između boraca - čiji su životi ugroženi - i nevinih neboraca. No u modernom ratu kalkulacije o budućoj eskalaciji rata nikad nisu pouzdane pa se i ne može izvesti distinkcija između boraca i neboraca koja bi bila praktično primjenjiva. Stoga nijedan moderan rat ne može biti pravedan rat i mi bismo svi sada trebali biti pacifisti
(b) Ako želiš mir, pripremaj se za rat. Jedini način da postigneš mir jest da zastrašiš potencijalne agresore. Stoga moraš izgraditi svoje naoružanje i objaviti da tvoja politika ne isključuje nužno objavu rata ni na kojoj posebnoj razini. Neizbježan dio takvog izjašnjavanja jest da budeš pripravan voditi ograničene ratove i u nekim prilikama ići ne samo do nego i preko nuklearne granice.
(c) Ratovi između Velikih sila razorni su ratovi; no ratovi koji se vode za oslobođenje podčinjenih grupa, posebno u zemljama Trećeg svijeta, potrebno su pa stoga i opravdano sredstvo za razaranje eksploatatorske dominacije koja stoji između čovječanstva i sreće.
2(a) Svatko ima određena prava u odnosu na vlastitu osobu, uključujući vlastito tijelo. Iz prirode tih prava slijedi da u stadiju dok je embrij suštinski dio majčina tijela majka ima pravo da donese vlastitu neiznuđenu odluku o tome da li će abortirati ili ne. Stoga je abortus moralno dopustiv i trebao bi biti dopušten zakonom.
(b) Ja ne mogu htjeti da je moja majka trebala abortirati kad me nosila, osim možda da je bilo izvjesno da je embrij mrtav ili ozbiljno oštećen. No ako ja to ne mogu htjeti u vlastitom slučaju, kako mogu dosljedno negirati drugima pravo na život koji zahtijevam za sebe? Prekršio bih takozvano Zlatno pravilo kad ne bih nijekao da majka općenito ima pravo na abortus. Time naravno ne zastupam stajalište da bi abortus trebalo pravno zabraniti.
(c) Ubojstvo je loša stvar. Ubojstvo je oduzimanje nevinog života. Embrij je odredljivi pojedinac, koji se od novorođenčeta razlikuje samo kao biće ranijeg stadija na dugom putu do zrelih sposobnosti i ako je ijedan život nevin, onda je to život embrija. Ako je infanticid ubojstvo, a jest, onda je abortus također ubojstvo. Stoga abortus ne samo da je moralno loš nego ga treba i zakonom zabraniti. (str. 6-7)

Treći je primjer o jednakosti. Neki zagovaraju egalitarna, a neki individualistička načela prema kojima čovjek "bira" koje će obveze preuzeti. Tri su karakteristike tih suvremenih rasprava koje MacIntyre navodi: konceptualna nesumjerljivost suprostavljenih argumenata, rasprave pretendiraju na to da budu impersonalne racionalne rasprave i fragmentiranost argumenata.
Pojam konceptualne nesumjerljvosti tiče se toga da je svaki pojedini argument "logički valjan ili se može lako proširiti da bi to bio; zaključci doista slijede iz premisa", ali problem je što je nekompatibilan s argumentom koji zastupa druga strana:

U prvom argumentu, na primjer, premise koje prizivaju pravdu i nevinost ne slažu se s premisama koje prizivaju uspjeh i preživljavanje, u drugom premise koje prizivaju prava u neskladu su s onima koje prizivaju univerzalizaciju, u trećem pak zahtjev za jednakosti u paru je sa zahtjevu za slobodom. (str. 8)

Pojam nesumjerljivosti je malo drukčiji nego kako ga koriste filozofi znanosti. Primjerice, Quine se primarno bavi uvjetima uspješnog radikalnog prijevoda, dok se Kuhn bavi znanstvenim paradigmama. Mislim da kod argumenata koje MacIntyre navodi nije problem shvatiti suprotnu stranu tj. ono što suprotna strana tvrdi, nego je problem biti uvjeren od suprotne strane, MacIntyre kasnije navodi razloge zašto je tako. Zato su te rasprave kako on kaže "nedovršene". Sljedeći je problem:

Naime, na tvrdnju i protutvrdnju nismo tako brzo svedeni samo u raspravama s drugima; to se događa u raspravama koje vodimo u nama samima. Jer kad god neki zastupnik iziđe na forum javne rasprave, on je vjerojatno, eksplicitno ili implicitno, već odlučio o predmetu rasprave u vlastitom umu. No ako ne posjedujemo nikakve neoborive kriterije, nikakav niz obvezujućih razloga pomoću kojih bismo mogli uvjeriti naše protivnike, slijedi da se u postupku vlastitog odlučivanja nismo mogli pozvati na takve kriterije ili takve razloge. Ako mi nedostaju dobri razlozi da ti se suprostavim, mora se činiti da mi nedostaju dobri razlozi. Stoga se čini da ispod mog stava mora biti neka neracionalna odluka o zastupanju tog stava. Nedovršenosti javne rasprave odgovara barem osjećaj uznemirujuće osobne arbitrarnosti. Nije stoga čudno ako postajemo defanzivni i stoga pomalo kreštavi. (str. 8-9)