Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 08.11.2008., 01:59   #21
Nemruth..odlichno..sa kokom ili bez..
contessa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2008., 12:52   #22
"La mujer revolucionaria"

«La mujer revolucionaria»

Probudila sam se u svojoj kolibi olakšana za pola litre krvi. Te male buhave napasti požderale su me u dosluhu sa komarcima. Osjećala sam se sva ispikana, napuštena, gladna i prestrašena kao zaboravljeno štene u šinteraju. Najgora je bila glad koja me morila, a ona štrukla samo mi je donjela čežnju za domom a ne zasićenje.
Ožiljci od uboda komaraca pretvarali su se u rane te svrbili do sto vragova i natrag jer domaći komarci imaju više milosti od ovih prašumskih. Na buhe sam se tek počela privikavati. No, može li se jedna Europljanka u 21-om stoljeću priviknuti na buhe?

Teško ali ja sam sad «la mujer revolucionaria» kao Dolores Ibaruri ili poznata La Pasionaria. Revolucion sve može podnjeti, ostalo je No pasaran.
Tako sam se doduše revolucionarno teško privikavala na svoje podstanare.

Logor je bio posve tih. Izašla sam iz svojeg «kaveza» te prošetala između skalupljenih brvnara. Iz jedne se nešto pušilo, a miris je bio i više nego divan. Glad me natjerala da se pojavim posve blizu tog miomirisa, kad me nešto lupne po leđima i odmah se predstavi.
- ...Lupe.... - mala smiješna debeljuca pružala mi je ruku pokazujući kako ima čiste zube i revoluciju u svojem srcu.

Skoro sam se prestavila kao La Šamaria te joj opalila jedan snažni revoluconarni šamar. Ali u nekoj tmini mojeg uma pojavio se električni impuls te zasvjetilo u pravi čas. Moje je oko naime zapazilo teško naoružanje za pasom debeljuce u vidu nekog Colta iz doba Simona Bolivara. Samo mi je trebalo akutno trovanje muzejskim oružjem, na sve što sam već baštinila odlaskom u koka gerilu.

Odmah smo Lupe i ja pronašle zajednički jezik. Tamanile smo tople štrukle a od njihove slasne bjeline naša su usta bila puna, dok su naši jezici pričali najboljim jezikom na svijetu jezikom hrane koju svi razumiju koji jedu. Pojeli smo količinu dostatnu za manju satniju, zalili Inka-kolom pa zašutile. Ona nije znala hrvatski kao čeče Che a i moj je espanol bio manjkav. No, progovorile smo obje «eskperinatom», jezikom svih revolucija. Naravno to se dogodilo nakon što je mala debelica izvukla odnekle bocun nečeg što mi se odmah sviđalo. Colt nije izvlačila i to je bio dobar znak. Malo sam se ipak pobojavala ako Lupe ima i jedan slavenski gen u sebi da bi mogla oružjem blagosloviti naše druženje uz andsku rakiju.

Ono što smo pili zvalo se «Demonio de los Andas»... taj vrag je dobro pekao i otvarao naša srca. Sve je bilo dobro jer je njen top za pojasom šutio. Zbog tog kardiološkog djelovanja na naše čuke odmah smo se raspričale. Alkohol, debljina i revolucija, tri su faktora koja spajaju svijet i nas dvije u tom svijetu. Nažalost to nas može i razdvojiti a ona ima pištolj a ja samo lajavi jezik...

Dernečili smo, dernečili i taman kad je Lupe počela pjevati; «Lepe ti je lepe ti je, zagorje zelene a još lepši MačuPiču graaaad...», uletio je če-če Che Jesus i navjestio svojim revolucionarkama da se ide na «iglesia», pa bi bilo dobro da se što brže otrijeznimo. Iglesia mi nije zvučala kao Inglesia, što bi rekli da idemo kod Kraljice, pa mi se odmah dio mozga smrznuo od muke. U isti čas pao mi je mrak na oči. Revolucionarka sam po hoću-neću principu pa sad moram izvršavati zadatke koje nalaže revolucija. Sprema se napad na «iglesia» ilti crkvu!
Lupe je sva razdragana zbog zadatka odmah izvadila svoj Colt i propucala par grana iznad nas. Dok je trešće padalo po meni pomislila sam Đizuse, sad ću još morati pucati po crkvama u ovoj nedojebiji od mjesta...oskrvnavljati oltare, cijepati crkvene klupe te rešetati sa M 48 crkvena zvona u ritmu «Mitraljeze...Marseljeze».
Ne gine mi nakon El Diabla, one grozne kokainske paste predsjednika kokalerosa, nakon «demona sa Anda» od moje Lupice, koja mi je uvalila tu rakiju koja lupa a šljiva nije ...sam pakao i nasilje.

Pobjegla bi ali kamo i kako??? Sa svim tim buhama na sebi, prežderana andskim štruklama sa maliganima u sebi, bez kompasa, plivadona, silikona, aj-poda pa daj ti onda hodaj prašumom i traži svoj spas...?
Prije sam za bacanje bombe na zgrade nego na bijeg...no, ako mi daju bombu postoji opasnost da cijelu četu kamarada pobijem i prije same akcije.
Bila sam u debeloj banani a banana nije bila zrela. Završiti ću ko ona Ingrid Betancourt koju su izbavili nakon šest godina iz zatočeništva kod gostoljubivih gerilaca u Kolumbiji. No, nju nisu silili da juriša na crkve da krade od bogatih i daje sebi...moja pozicija je bila još gora od nje.

Pozvala sam revnog če-če Che-a u svoj brlog. Gledao me pogledom Toše Proeskog, dok sam se čohala po kosi jer sam vjerovatno od Lupe dobila i uši, što spada u redovnu opremu revolucionara, na što se ne smiješ buniti jer nije politički korektno. Nakon što sam mu rekla da nikako ne želim rušiti crkve, silovati svećenike, krasti hostije i od križeva raditi roštilj....Jesus se samo nasmijao dok je njegov bljesak bijelih zubiju još dugo ostao u kolibi osvjetljavajući buhama hranidbeni put po mojoj koži.

- Mucacha....pa idemo na krstitke mojem nećaku, a ne u boj...ne brini mi smo Peruanci ko vi Hrvati...samo da nam je fiesta pa bila ona i nerevolucionarnoga karaktera. Sprema se dernek, puno glazbe, jela, pića, malo tučnjave, pucanja, prepucavanja ...da i seksa tu i tamo...kad moralna vertikala sa oltara ne vidi narodnu horizontalu u sijenu...

Eto, ga na... baš sam se osramotila kao tipična zapadnobalkanka čiji je lajavi jezik brži od oružja. Već sam htjela reći rekla onu žensku univerzalno kuknjavu, prije svake predstave za javnost a koja ide ovako;
«Pa nemam ništa za obući!!!

Kako nemaš, rekao je Che i nestao kroz šupljikava vrata da bi se vratio za par sekundi što je više nego dovoljno za par uboda buha krvopija. Ono što sam vidjela
bilo je gore od svake moje moguće pucačine.
Došlo mi je da zaplačem i eksplodiram.
Super muževan revolucionar držao je oduševljeno ženski odjevni predmet u svojoj ruci. Bilo je to najnovin model andski Coco Chanel, hit proljeća 2008 godine. «Lijepa» andska dindrlica u šarenim bojama, nešto kao naša suknjica sa otoka Suska, lelujala je zrakom. Donio je i crni klobukasti šeširić, koji ide na tu obleku.
Kad sam to iskombinirala u svojoj glavi izletila sam van zanesena refleksom povraćanja. Negdje nakon desetak metara ispustila sam demona sa Anda i štrukle...sve u isti grm orhideja. Poželjela sam da su orh-ideje otrovne ali to su bile samo moje loše ideje.

Za sat dva bila sam gotova za operaciju «iglesia». Na glavi sam imala klobuk, kao seljanka sa Anda, tijelo mi je bilo ovijeno dindrlicom koja mi je bila super kratka ali široka jer je moja Lupina daleko deblja i niža od mene.
Izgledala sam ko maškara. Moje emotivno stanje bilo je očajno. Sada sam znala kako se ponašaju one žene koji imaju bombu zavezanu za sebe i samo čekaju pravi tren da se raznesu od očaja. Moja je bomba bila andska dindrlica. A nismo bili u Jeruzalemu, već u nekoj andskoj selendri naprlitani kao da idemo na vjenčanje.

Sve sam to dobila od moje pajdašice Lupe. Od bijesa sam je htjela lupnut jer je ponudila svojoj amigi nešto tako očajno da su svi padali od smijeha kad bi me ugledali. Poželjela sam njen Colt...u takvom sumračnom stanju bila sam spremna na osvetu. No, već su me strpali na konja i ugurali cvijeće u ruke. Dobro sam prošla jer nisam bila malome kuma na krštenju...što bi onda morala obući???
Bilo mi je zlo...a što je najgore nisam tada niti znala da od zla može biti i gore.
Kad je kljusad u revolucionarnom zanosu krenula uskim prašumski putem prema iglesiji, sledila sam se. Moja sudbina pisala se udarcima njihovih kopita.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2008., 13:32   #23
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
«La mujer revolucionaria».
komarci, buhe, demonio de los Andas???? plašiš me, a dobro znaš da idem tamo 27.12.!!! upomoć!!!!
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2008., 14:32   #24
Hej,zar koka još djeluje?
žacko1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.11.2008., 14:52   #25
odlično
subota is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2008., 14:31   #26
Homesick na 4500 nm ili kako radi demon sa Anda

Nakon sat vremena vožnje konja sa ručama konačno smo došli do čistine. Ruke su mi odrvenjele od ruče, odnosno jabuke sedla za kojeg sam se čvrsto kao priljepak vezala da me ne bi skinule prašumske biljke, životinje i naglo proklizavanje konjskih kopita po blatnjavom strmom terenu. Bjelinu svojih ruku nisam mogla provjeriti jer baš među "trabajo del revolucion" nije poželjno skidati dindrlicu do kraja. Mala Lupeta shvatila je moj problem. Nisam spretni jahač ljama, slonova, deva i konja pa i ovog sa ručama. Masirala je moje stvrdnuto tijelo svojim snažnim revolucionarnim rukama. Neki imaju strah od letenja, ja pak od jahanja poludivljeg andskog pastuha, revolucionarnog tipa. Uvijek se u sedlu ukočim ko drven kip i takva sam cijelo vrijeme dok let traje. Konj kojeg sam do kojeg trena jahala sva ukočena ko švedska kraljica rzao je na mene, a onaj škrbavi Pablo trzao je na ukočenu bjelkinju smiješnu do boli. Imao je samo dva razreda škole i par zubiju ostalo su mu izbile godine, nedostatak Signala i revolucion. Stalno me gledao i smješkao se…dok bi mu "corazon" zatitrao a možda i "cojones", svaki put kad bi prošla pored njega.
Meni nije ništa tiralo jer je cijeli moj život zapao je u titravu nevolju koja me sad snašla.
Pablito se uredio za svečanost lašteći svoju garavu kosu sve do frizure tipa «Hitler u minhenskoj pivnici» te gledao kako me Lupeta dlanovima gnječi u namjeri što bolje cirkulacije. Skoro sam dobila oštećenje mozga jer sam odrvenjela od slukude vožnje konja sa ručama. Kad sam konačno došla sebi sjela sam na neki kamen. Čekali smo kamionet koji će nas odvesti u selo na krstitke. Bili smo u civilu, kao i svaki drugi seljani ali smo ipak imali skriveno oružje jer smo ipak revolucionari.
Nikako nisam mogla uhvatiti če-če Chea nasamo da bi mi konačno objasnio tko se tu protiv koga bori. Sve u svemu meni je bilo svejedno, željela sam prestanak moje noćne more.

Naša mala revolucionarna družina sredila se najbolje kako je znala. Odjeveni u najbolja odijela što smo mogli nabaviti, sa dostojanstvenim pogledom i prepuni očekivanja, čekali smo prijevoz. Sam pogled na moju figuru u prekratkoj dindrlici sa prekratkim kaputićem i naherenim klobukastim šeširom, izazivao je salve smijeha. Bila sam kao srednjovjekovna dvorska luda, kojoj se svi smiju a da zapravo ništa smiješno ne činim. Sve je na meni bilo široko osim šeširića koji mi je stajao na vrh glave, taj šešonjar «de los Andes» bio je premali.

Konačno se iza okuke pojavi plavi otvoreni kamionet. Lupica i ja, dvije kamaradice i najbolje drugarice, odmah smo se stale odmah iza kabine vozača, dok su svi ostali nahrupili iza nas. To je bilo dobro jer su buhe, uši i sva ostala gamad od strujanja zraka pri vožnji od nas padala po njima. Che je sjeo do vozača a drugovi su započeli neku sjetnu pjesmu. Vozali smo se tako par kilometara a Lupina je izvadila onog poznatog «demones des Andes» u pravo vrijeme. Mislila sam ako moram poć' tako odjevena na svečanost da je bolje da sam pijana nego trijezna. Ako sam pijana od demona manje će me kasnije uhvatiti Piti-es-pi nego li da sam trijezna i posve svjesna delirija kojeg izazivam u ljudima oko sebe. Ako sam trijezna imat ću za posljedicu neku psihozu od nepitiespija i stresa uzrokovanim smijehom kojeg izazivam gdje god da se ukažem. Dva tri puta sam dobro potegnula demona iz Lupine boce koji je odmah reda napravio kako u mojem želucu, tako i u umu. Baš kad sam sva ozarena sa riječima pjesme Internacionale, otvorila svoje duboko grlo za ulazak demona, čeče Che se zaderao iz kabine; stoj…stani!

Kamionet se zanio u kočenju a Lupeta je jedva izvukla duboko grlo boce andskog demona iz mojeg grla. Skoro sam se ugušila a šeširić mi se šeretski nagnuo od muke.
Che je nešto govorio vozaču a on ga je slušao. Na cesti se nešto micalo. Che je svojim okom kondorskim ugledao tu kretnju i odmah dao naredbe vozaču. Išao je malo u lijevo, pa nazad te ravno. Prednji su kotači nagazili na neku životinju. Che je izašao iz kamioneta i izvan kabine naređivao kretanje vozila. Za minutu ili dvije sve je bilo gotovo. Uzeo je to u svoje ruke.
Došao je blizu mene i pružio mi je kožu zmije koja je do maločas plazila po makadamu. Zmija ili ono što je ostalo od nje je u tren časa postala je moj remen. Kotači kamioneta prošli su preko nje i zaštavili je po andskom receptu. Moja široka dindrlica dobila je remen i sada više nije plesala oko mene. Skoro sam se onesvijestila od šoka.
Nasmiješeni Che mi je namignuo, pa progovorio; Sicuri triste…mucacha!

Dok smo se tako vozili imala sam osjećaj da je remen-zmija još živa i da plazi oko mojeg struka. Lupeta mi je objasnila značenje svega, doduše na espanjol ali uz demona Anda u krvi i nije mi trebao prevoditelj. Pobojala sam se za sebe i svoju čast. Počela sam razumijevati ove ljude, ponašati se kao oni a samo sam dan ili dva među njima. Trebala bi gledati kako da im pobjegnem a ne dobivati poklone od njih, tulumariti sa njima i drugarski dijeliti tonu parazita. Sumnjala sam za sam zaražena kao i svaki talac kojega mrknu tamne sile revolucije ogrezle u nasilje. Zarazio me parazit koji ima stručno ime "Stockholmski sindrom" dobiven u mojem slučaju a la carte....a sve zbog lišća koke.

Remen-zmije je navodno velika čast koje dobivaju posebne "mujer la revolucionaria". A ples koji se zove «sicuri trieste» dostojanstven je ples kojeg izvode zaljubljeni parovi na svečanosti. Nisam bila baš za neku čast ali bolje i to nego da sjedim zatvorena kao zarobljenica i trijebim si buhe. Zgažena zmija oko mene, šeširić kojeg u Europi ne bih stavila niti za maškare na glavu, uzništvo uz malu Lupe…protiv dubokih crnih očiju šarmatnog revolucionara če-če Che-a Jesus y Prada ali nisu cipele, njegovog zaraznog smijeha te onog nešto posebnog u njemu što pak u meni izaziva prekovremeni rad hormona…sve sam trpila a kao svaka poštena taokinja trebala sam tražiti "policia" ili "militaria" da me oslobodi mojeg uzništva.
Odlučila da to tako više ne može.
U meni teku geni kameni, krv starog naroda, duh preponosne nacije, doduše iz malo povišenih lipida i anemije…ali još su u meni žive sve naše dobivene bitke u povijesti, sve još teče kola, struji…odjekuju svi ratni pokliči onih koji su mačem branili našu domovinu. Tu domovinu nosim kao mahovinu na sebi, u dubini svojih grudiju ispod Palmersovog grudnjaka, "Lijepa naša" je divan šum na hrvatskom srcu i ona je tu u meni, mada sam na tisuće kilometara zemljopisno od nje. Od te melodije moje srce podrhtava, titra, diše…bivstvuje snažnije dahom nego svi bijeli vrhunci Anda koji se sad čine manji nego Velebit. Nije moje domovina tako zelena kao Irska, nije sunčana kao Maroko, nije ni visoka kao Nepal…ni ogromna kao Kina…ali je moja i ja sam njena od zigote, od prve moje stanice do moje poslijednje stanice na Mirogoju.

Nakon napada domoljublja zamotanog u debelom homesick-u, morala sam otresti svoje suze za Zagorske brege, naliti si još malo demona i dobro porazmisliti jer je vrijeme za djelovanje zbog ugroze nacionalne sigurnosti tj. mene same.
Nakaradno odjevena, čvrsto sam odlučila uz pomoć demona sa Anda, da je dosta tog revolucionarnog cirkusa i da ću pobjeći prvom prilikom. Uzavrela krv koja je tjerana demonom, bila je užarena te je pala odluka za bijeg naravno samo nakon što obavimo krstitke kako već nalažu ovdje običaji.
A običaji su ovdje kako će i buduće vrijeme pokazati, ovdje zaista neobični...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2008., 14:48   #27
Svaka čast Nemruth
Uopće na volji da pišeš, a kamoli sadržaju
TincH is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 14:01   #28
Coca loca

Došli smo u neko selo a ja sam još brisala kratkim kaputićem svoje suze. Ima nešto posebno u malih naroda ljudi i još manjih njihovih pripadnika a to je činjenica što vole svoju domovinu, pa im je zbog nje izrasta mahovina na srcu od vlage suza. A ona se ovlaži kao spužva kad se počne misliti na nju. Na tom mekom domovinskom sagu ti mali domoljubi odmaraju svoju dušu u jeci zveckanja oružja njihovih djedova, buku topova i pokliče svršenih bitaka i ratova, što su davno prohujali kroz stoljeća. Ta se melodija ne smiruje odlaskom u bijeli svijet već se stara vremena ukopana lopatama naših gena zbog raznih drugih alkoholnih vragova povećava. Gdje god da sam nadošla u svijetu, tisućama kilometara daleko od domovine stalno viđam uplakane Hrvate kako suzama natapaju svoju mahovinu u srcu. Počela sam sumnjali u naše slavensko podrijeklo. Prije smo slični nekim vlažnim ljudima, koji su se plačući sakupili u pleme.

Pablito se ponudio da mi sam otare svojim rubcem moje suzne oči…možeš mislit da sam to dozvolila. Od prljavog rubca možeš dobiti trahom, a od njegovog daha iz ustiju siguran pad u nesvijest i buđenje u dalekoj budućnosti. To nije nikakvo andsko čudo jer je taj «caballero de revolucion» mirišao kao anakonda sa Amazone nakon obilne večere.
No, nisam ni ja bila daleko od njega. Imala sam nametnike po sebi, na sebi, oko sebe, srce mi je bilo ranjeno zbog če-če komandanta, domovina mi se javila u srcu te titrala a ja sam osjetila snažni poriv da se vratim kući. Smiješno sam djelovala na kamionetu opasana do malo prije živom serpiente, smrdila sam po andskom demonu ko bačva, nisam se otuširala već par dana, a kako mi je krenulo to zadnje tuširanje postati će u mojem kalendaru nacionalni državni praznik za dugo sjećanje. Koža mi je ogrubila, a i jezik je postao kao korbač. Naučila sam sve moguće prostote na španjolskom. Lupe je divna učiteljica materinjeg jezika a moj kastiljanski izgovor i ono malo što sam znala espanjola otišao je kvragu. Lajala sam kao pušteni epanjol bretanj sa lanca. Lijepi su se maniri u meni topili i postala sam na dobrom putu da me zarobi revolucion.

Ušli smo u crkvu koja je bila puna. Ljudi su se smijali mojem izgledu ali me demon štitio da ne puknem. Če-če me odmah povuče na stranu te mi ozbiljno bez smiješka saopći da se pravim mutava, jer zapravo mutava i jesam. Šapčući na hrvatskom jeziku obzanio mi je da je možda biti Croata u Peru i šire opasno. Naime jedan potomak naše gore lista radi neka sranja na prostorima malo niže na zemljopisnoj karti pa je bolje da se utišam i ne hvalim se previše. Znači ne smijem javno plakati za domovinom već moram to činiti intimno. Odmah mi je pao napamet onaj Marinković koji diže bune protiv ili za….u Santa Cruzu i oko njega. Dakle ništa od mojeg ponosa, vlaženja mahovine na srcu, odmah sam pomislila. Ipak, zabrinule su me Cheove riječi koje je rekao za kraj...
Dok je svećenik uranjao malo biće u hladnu vodu krstionice, u meni su odzvanjale te riječi; "Ionako sam svima rekao da si malo….loca ili kako vi kažete luda. No, po tvojem oblačenju se to dobro vidi pa te nitko od naših seljana neće dirati. Možda će ti se obratiti samo pop ali znaš i sama da su oni jednostavno takvi. Ali to je fešta i sve je dozvoljeno a ti samo šuti. Obećao sam ti prvi ples…"mujer la revolucionaria" ti si prava žena za našu stvar."
Nakon toga dok si rekao "munahuanquihuayano" nestao je u mnoštvu. Obred je trajao a ja sam skoro kresnula u nekontrolirani smijeh. Mogla sam jer sam svima bila «loca mujer», tako sam i djelovala. Svećenik je pjevao od radosti na kečuanskom, buhe su sa seljana skakale na mene a moje odlazile na njih, kao da idu svojima u goste. Ispod malog šeširića, revolucionarne su se uši lijegale a demon u meni brusio je moj nacionalni ponos. Sve me škakljalo, stiskalo, sve je bilo neudobno. Nisam se smijela buniti što mi je zapravo najteže padalo. Inat koji nastaje na balkanskom prostoru prvo je što udahneš jer se on širi zrakom. Druga je stvar je to da iz vlastitog inata ne želimo to priznati pogotovo ne naziv «balkanski» jer nije dovoljno fino, europski, niti produhovljeno.
Lupe me je čvrsto držala a ja sam ko drven lipov kip, paralizirana stajala nastojeći da ne zapadnem u nekotrolirani smijeh.

Nakon obreda svi smo se premjestiti iza crkve tik do šarenog groblja. Tamo je bila posložen švedski stol. Nisam bila šveđanka po finoći pa sam odmah zajašila na neku hranu a bogme ni Lupe nije štrajkala. Točili smo si demona, pričale na španjolskom sa primjesom svega i svačega ali hrvatski nisam govorila.
Ako je taj Marinković tako opak, što da ja nevina kao loca balkanska koka nastradam?
Ovako luda i "mutava" pričala sam sa svojom kamaradicom. Čitale smo natpise sa grobova i valjale se, ko božićne kuglice pod mačjim šapama, od smijeha.
Na natpisima bi otkrivale kako su ljudi u tim Andama umirali i pod raznim uvjetima. Neke je neoprezna pijana ljama srušila na liticama, neki su vozili bicikl prebrzo u zavojim pod vodstvom demona sa Anda, neki su mislili da voze bicikl ali se uopće nisu vozili, neki su se sreli sa napaljenim andskim tapirima, neki sa ljubomornim mužem i njegovim neugodnim karakterom, neki su umrli od starosti misleć da su oboljeli od hipohondrije….bilo je tu raznih smiješnih priča kao što je ona kad su neki popili tablete zajedno sa plastičnim pločicama jer je liječnik zaboravo reći da ih izvade iz njih…pa oni koji su poginuli kad su prije roka izašli pred gorući štapin...
Neki su se ubili sa topljenjem sala od vikunja, zagnjurivši svoju glavu u lonac, neke je ubila serpiente kad su izrađivali andske kožnate pojaseve kao što je to za mene učinio Che če-če...

Seljani bi dolazi do mene čudili se mojoj puti, plavoj kosi i odjeći a Lupe je samo vikala…loca…loca…i držala ljaminu nogu u svojim mljackajućim ustima.
Kečua jezik nisam razumjela no mogla sam i sama misliti što o meni misle. Dobro sam prošla. Mogla sam se bojati i strogog revolucionarnog suda koji bi mi naredio da sve muškarce poslužim ali sve u svemu ovdje i nije bilo takvih ideja. Ovdje je politika rastezljiva kao žvakača guma a bogme i sam seks…sve je moguće a pogotovo kad hrana, piće i glazba trešti u zanosu oko tebe.

Kvartet je svirao sve andske hitove…još od doba Inka pa sve do Beatlesa a onda su naglo zastali te ostali na tom razdoblju rocka, što je meni odgovaralo. Svirač čaranga mi je namigivao jer se očito palio na bijele plavuše a Pablo je to sa utišanim gnjevom promatrao držeći se za svoj corazon da se posve ne ras-tika-taka kao stara ura. Che je obavljao neke formalnosti a meni je dosadilo razgledavanje mene loce ilti lude te čitanje natpisa sa grobova. Za pauzom prišao mi je svirač čaranga…odmah sam iskoristila priliku te uhvatila tu malu gitaricu. U mojim je rukama oživjela kao da sviram bisernicu. Pokazao mi je neke trikove a ja sam se ipak pravila mutavom a «loca mujer» to i mora biti. Odmah sam počela svirati "Da ni jubavi ne bi svita bilo…" frulaš me počeo pratiti, oko nas je svijet prestao postojati dok su nas svi slušali.
Samo mi je trebalo još par taktova pa bi okupljeni "zapivali".

Tu moju neopreznu akciju prekinuo je Che sa jednim preciznim metkom u prazan bocun nestalog demona sa Anda. Svirci su se postrojili a onaj sa čarangom odmah je počeo svirati početak "Sicuri triste".
Moja je pasna andski štavljena serpienti zmija, proplesala jer su me uhvatile snažne ruke Che-a i tako je započeo naš andski tango. Kao vila jedva sam dodirivala prstima tlo, ponesla nas je melodija i ja sam plesala začarata melodijom kao Ana Pavlovna…moj če-če Nurejev držao me odbacivalo, prihvaćao, savijao, lomio, okretao, prebacivao. To ne bi mogli izvesti ni Irina Rodnjina i Aleksandar Zajcev na tlu a kamoli na ledu. Prašili smo sve oko nas kao ondak Rusi kazačokom pod votkinim čokom plesući Kaljinku. Na ionako rijetkom zraku uopće nisam disala. Nakon deset minuta bila sam plava da plavija ne mogu biti, kao i GMO patliđan. Svi su pljeskali a ja sam tražila poneki atom kisika koji bi se dao iskoristiti za moje disanje. Svaki i ponajmanji napor trgao je moje mišiće a pluća su mi bila prazna kao državna blagajna. Sve oko mene bilo je u žutom, banani...

nastavlja se odmah...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 14:03   #29
Lupe me opet spasila, gurnuvči kisik u spreju pred moj nos. Vikala je sva ozarena da je to «diablo turistico».... mucho dobra stvar jer kad kad stranjerosi dođu u Ande, plešu ovdašnje narodne plesove pa tako ostaju bez zraka.

Došla sam sebi, to je bio moj povratak iz mrtvih. Do mene su se našli popo koji je pričao na kečuanskom i Che. Sličnost između njih je bila očigledna. Revolucionar mi je objasnio da je don Juan njegov «hermino»…mozak mi je odmah odvrtio prostu operaciju jer ako je on njegov brat a išli smo na krstitke Cheovom nećaku onda je, pop krstio svojeg sina. No, ovo je južna Amerika i sve je moguće…

Da, bila je to istinita činjenica i niko se nije zbog toga u selu zamarao. Svaka šesta beba, ovdje je takva, pa je njen otac krsti. Lupe je sve objasnila, zapravo trudila se objasniti a nešto je i uspjela. Naime, rekla mi je da ovdje vlada običaj nazvan irpasta-impasta-inpasta ustvari neka pasta a nije tijesto niti kokainska pasta, što su mi podvalili ona dva luđaka Hugo i Evo…to je PASTA zapravo probni brak. Dvoje žive zajedno bez blagoslova crkve, imaju i djecu i kad im dojadi, adio…corazon i cojones, ilti srce i jaja, odu dalje u potragu za novom ljubavi i tijelom.
Zgodno…i praktično. Bez licemjerja.

Nakon plesa i saznanja o pasti ili kako se to već zove jer je Lupe šuškala zubima prepunim kukuruzom i pečenih ljaminih nogu. Utaborlia sam se do groba nekog Pabla Escobara, koji je umro od nepoznatog metka. Tako sam barem uspjela dešifrirati natpis na grobu. Ime mi je bilo strašno poznato ali preumorna nisam mogla taj podatak izvući iz svojeg sjećanja. Uz mene su bili tanjuri hrane i boca demona. Gledala sam folklor Anda a moje noge od ritma nisu mogle naći mira. Cupkala sam njima kao da mi nedostaje odlazak na zahod ali je to bio samo ritmička pratnja te poletne i vesele glazbe. Ipak bila sam umorna za plesanje a i Che se negdje izgubio. Pablo "smradac" mi se nije sviđao a onaj je svirač charanga stalno gledao u mene. Noć je lagano padala i dok su ostali plesali, kunjala sam naslonjena na Escobarovom grobu. Imala sam osjećaj da čujem pucnjavu u grobu, ali to je bio demon sa Anda koji je vladao mojim krvotokom.

Konačno smo otišli spavati u župni dvor. Don Juan je već tradicionalno kao i svake večeri otišao svojoj ženi a mi smo zauzeli jednu veliku prostoriju. Do mene na slamarici mala Lupeta je hrkala kao afrički slon, buhe su nam se miješale, neki su vjetrili prežderani grahom i kuruzom, a ja sam razmišljala o svemu. Za sutra su najavili odlazak na misu jer je nedjelja. To sam mogla izbjeći i za to vrijeme potražiti policiju da me spasi svega ovoga. No, nakon mise je trebalo biti proštenje i ono što me je više zanimalo od toga a to je korida. Mada sam protivnica takvog glupog i okrutnog sporta, imala sam pakleni plan da im pokvarim koridu. To bi odjeknulo nadaleko pa bi možda korumpirana policija nešto napravila u vezi mojeg zatočeništva i odvezla me negdje gdje ima neki avion za Europu. Mislila sam i na lijepog če-čea Chea, a buhe su mislile ne mene, grizući me po cijelom tijelu. Che je imao facu onog glumca Benicia del Tora…na njemu su bile te neodoljive muževne crte, a oči duboke, crne kao dva tamna grotla vulkana. Pramenovi njegove neukrotive garave kose stršali su na sve strane pa sam dobila volju da ih posve razmirsim. Moji su hormoni poludjeli a ja sam se pobojala da sam se zaljubila. Ljubav i revolucija stvaraju dramu u svakoj dami, a meni je bilo drame bez dame čisto dosta. Moja me mahovina na srcu podsjećala na zeleni nekošen sag domovine. I opet sam počela plakati.
Malo sam se smirila kad sam pomislila na Che-a ili B. del Toro. Che je ipak bio moj El Torro a ja sam željela biti njegova korida…
Viva el Torro! vikala bih...
Viva la revolucion! vikao bi on...

A onda sam zaspala sanjajući kako gola friziram svojim izbodenim buhavim rukama Chea, a zapravo sam mrsila kosu afričkog slona Lupice do mene. Hrkala je snagom od 7,5 Mercalijeve ljestvice ali meni to nije smetalo. Svoje sam ljubavne strelice usmjerila na El Torra a on mi se bez pogovora prepuštao nježnosti moje crvene krpe.
Korida je mogla započeti.
Ostalo mi je samo prepuštanje erotičnoj passo doble koridi...OLE!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 14:03   #30
Quote:
TincH kaže: Pogledaj post
Svaka čast Nemruth
Uopće na volji da pišeš, a kamoli sadržaju
koka loka... to ti je
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 15:52   #31
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Nemruth me opet spasila, gurnuvči kisik u spreju pred moj nos. Vikala je sva ozarena da je to «diablo turistico».... mucho dobra stvar jer kad kad stranjerosi dođu u Ande, plešu ovdašnje narodne plesove pa tako ostaju bez zraka.Ostalo mi je samo prepuštanje erotičnoj passo doble koridi...OLE!
ovo prepisujem i nosim ko priručnik na put
nego, nije offtopickoliko si ti to coca-loca lišća prešvercala, kad još traje i to s tako snažnim halucinacijama i logorejom?
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.01.2009., 10:20   #32
Senor,senorita ili caballero balcanico

Probudila sam se sa nekim posebnim osjećajem u sebi. Na meni je još uvijek bilo isti broj nametnika. To me malo brinulo jer sam negdje davno pročitala da 1/3 stanovništva južne Amerike ima gliste. Ta me činjenica zgrozila i naravno da sam sama sebi postavila visoke higijenske zahtjeve. Ali biti u "revolucion" znači ne obazirati se na takve obične građanske sitnice kao što je to higijena. Ipak, ja sam sada «mujer» ali malo manje revolucionaria i ne svojom voljom. Zato ne mogu dopustiti da iz mene izlaze gliste južnoameričkog tipa, skaču canis-canis buhe, gmižu međunarodne uši i tko zna kakve sve nametnike možeš fasovati kad si ovdje u toj ulozi. Demon sa Anda imao je više radnih operacija osim stanja pripitosti, veselja i "baš me briga" sindroma. On je domaći andski Domestos. Čisti besprijekorno svu gamad u tebi, sve stafilokoke, ešerihije, kolije, gljive i sve ostale male hajvančiće koje golim okom ne vidiš. Ono što vidiš kako gmiže po tebi u vidu buha, ušiju i tko će ga znati čega, to skidaš rukom ako ti ona nije zaposlena sa pjevanjem revolucionarne popjevke zvane Mitraljeze. Domestos Andicana veoma dobro čisti crijevnu floru i od nakupina kukuruza i graha. U crijevima se stvaraju opaki andski vjetrovi sa snagom od 100 bofora i još je to tramontana prema onim najgorim okinućima kulinarskog grahomlata kojeg svaka domaćica proizvodi na svojem štednjaku. Sve u svemu, opasnosti je ovdje na pretek, pa život ublažuje čudo prirode, taj mulitpraktičan andski Domestos.

Nakon hvalospjeva rakiji u tminom okupanom prostoriji župnog dvora, vidjela sam kako se još snena budi revolucionarna družina. Polako su otvarali svoje krmeljave oči i polusvjesno se mreškali po slamarici. Lupica je bez svoje desne čarape koja je odletila kad je gromoglasno hrkala, snivala snom pravedne revolucionarije. Neki su još debelo krmili, bez nekih drugih ispalih dijelova odjeće dok sam razmišljala kako da umaknem misi, propustim proštenje te napravim kraval na koridi. Ako mi to uspije možda potaknem međunarodni incident pa špijunski sateliti svoje oko usmjere u ovu nedođiju. Revolucija se tek budila i još nisu bili svjesni svojeg niti tuđeg stanja. To je trebalo iskoristiti. Prošvrljala sam skromnom prostorijom te zašla na nepoznati teren župnog dvora "iglesie". Na svoj krevet ostavila sam napunjenu andsku dindrlicu sa slamom, svoj šešonjar, i cipele nešto slično kao marte ali one revolucionarnog tipa.
Hodala sam tako polugola i bosa po župnom dvoru što nikako nije preopručljivo dok u njemu spavaju revolucionari jer je ovo južna Amerika. Nije baš dolično, prigodi niti mjestu, ali što sam mogla. Morala sam se sama pobrinuti za sebe jer hrvatski komandosi u ruskim helikopterima nikako nisu dolazili po mene.

Našla sam svijeću i šibice pa sam obilazila prostorije u potrazi za nekom pristojnom odjećom. Pronašla sam habit ali mi je bio predugačak, a i ne izgledam presveto niti sam muško pa bi bilo blesavo da se tako krećem svijetom. U jednoj prostoriji sa upaljenom svijećom našla sam na ono što mi je trebalo a bogme i ono što mi je na tren napunilo gaće a nije salo ni celulit. Soba je u svojem prvom dijelu skrivala neke figure svetaca, ali me to nije zanimalo. Skoro sam i odustala, misleći kako je to samo prostor za odlaganje krame, kad sam vidljela u dubini jedan poznati lik.
Jim Morisson, glavom i frizurom, gledao je ravno u mene. Mahovina na mojem srcu se tresla a šum na srcu je prestao svirati Lijepu našu…odmah su odjeknuli taktovi one poznate


http://www.youtube.com/watch?v=6O6x_m4zvFs
….jukebox u glavi pronašao je pravu melodiju.
Đizus, rekla sam sebi što tu pokojni Jimbo ovdje radi?!?

No, nakon par koraka shvatila sam da to nije Jimbo već neki drugi lik sa dugom kosom, zapravo perikom, i još gol do pasa…nije imao ruke jer su mu ostale zabijene na križu dok je križ stavljen u kut zajedno sa njegovm rukama. Do njega stajao je stakleni lijes a na vješalici je bila odjeća za njega. Andski Ken je imao kostime za sve prilike. Tako su ga oblačili za procesiju koje su ovdje jako šarmantne i pitoreskne. Za sve praznike tijekom godine imaju adekvatno modno rješenje. A ja sam baš naletila na andski Vogue. Pored staklenog lijesa ili vitrine stajale su nečije rezevne ruke. Viđala sam to na procesijama gdje se odjevaju sveti likovi pa se stave na nosiljke ili u prozirne vitrine. Tako se nosaju amo-tamo, dok je narod pored njih sretan kao i turisti. To je kulturološki kao i turistički fenomen ovog kontinenta.
Pogledala sam svu garderobu koja je visjela ovješena ali sve je bilo šljokičasto kao da je spremno za rock koncert Freddija pokojnog Mercurija.
Ništa mi nije pasalo…ili mi je bilo usko ili predugačko, ili je bilo kratko i već sam mislila da ću sa izgledom pjevača glam rocka izaći pred bika, kad sam spazila nešto što me je odmah privuklo. Bila je to divna haljina, malo doduše premala ali nisam željela glumiti Santa Mariu. Bilo bi to horror svoje vrste. Trebalo mi je nešto skromno, jednostavno i dakako muški…
Pronašla sam jedne hlače, koje su mi bile velike u pasu ali sam ih zavezala crvenom maramom. Košulja je bila isto tako malo velika ali mi to nije smetalo.
Cipele su bila baš moj broj. Šešir je bio taman ali mi je palo napamet da tu nema plave gospode. Moj ten bio je preblijed, kosa previše svijetla a imala sam i jednu manu. Nije mi rasla brada.
Bila sam ćosava.

Imala sam gadan problem.
Andske mujer ovdje na izazivaju torrose, one doma rade, rađaju i međusobno hablaju po selu. Ne idu u birtije, već u crkve i u društvene domove gdje pjevaju narodne popijevke, plešu i drndaju se u ritmu veselih plesova.
Morala sam se odreći moje ženstvenosti i pretvoriti u andskog harambašu.
I can do it…Odjenula sam se, podravila Jimba ili Đizusa koji mi je odmah oprostilo što sam mu maznula odjeću koju treba nositi jedan dan u godini te tiho ko nevidljiva revolucija, otišla tamo gdje smo tulumarili…
Sa ostatka preprženih ljaminih nogu, dobila sam ono što mi je trebalo. Skinula sam naime ono izgoreno pa se s time namazala po licu. Pravila sam se kao ona dama u reklami "jer vi to zaslužujete". Tako mi je ipak bilo lakše mazati zgoretinu po licu. Napravila sam si i sendvič od nekog peciva te stavila komad nečeg što je izgledalo kao meso. No, kad sam zagrizla sjetila sam kako nemam puno vremena. Sendvič sam stavila u džep za poslije. Donji dio jednog lonca postao mi je ogledalo a ja sam ostacima pudinga od andskih bobica koji se stvrdnuo, lijepila sebi bradu ili bolje rečeno ljamine dlake. Izgledala sam ubojito i seksi. Garava ko cigan sa bradicom od par dana bila sam odlično zamaskirana ..ali kosa… što da radim sa kosom. Sinulo mi je …odmah sam se vratila kod Jimba. Uzela sam mu periku i stavila si te dlake na glavu. Uz šešir, bradu, hlače i kruti stav bila sam ko pravi caballero.
Dok sam izlazila iz prostorije jedno njegovo oko mi je namignulo. Mislila sam kako u sebi imam ostatke demona sa Anda jer kipovi ne migaju očima, jedino ako to nije neko neobašnjivo čudo. Nedostajale su mi dlake na prsima. Bez toga nisi muško već polumuško. Bila sam u sto čuda.
Pa gdje nabaviti muške dlake u župnom dvoru???
Sjetila sam se da sam vidjela oguljenog tapira ili ono što je ostalo od njega u našoj spavaoni. Odmah sam se vratila tamo dok se revolucija lijeno protezala i grgljala svoja suha usta sa demonom. Bili su još grintavi i zeleni jer ih nije uhvatilo pošteno svjetlo novog dana. Bio je krajni čas da kidnem bez traga.
Moja korida trebala se jednom već odigrati. Ipak mi se sve činilo da će se prije toga iz svega planiranog izroditi atrakcija.
Od europske senjorite pretvorila sam se u senjora...pretvorba još nije bila gotova. Za potpuno pretvorbu trebao mi je i tvor...
Budućnost će pokazati kako sam u tome snalažljiva.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.01.2009., 21:13   #33
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Probudila sam se sa nekim posebnim osjećajem u sebi....
Draga Savjetnice, hvala na svim savjetima oko Perua i Anda. Sretno sam se vratio (27/12-08/01) i neki od tvojih savjeta stvarno su pomogli. Sve je bilo super, posebno Machupicchu i Waynapicchu, Chinchero, andska željeznica i put do Puna, te otok Taquille i samo jezero Titicaca. Najveće razočaranje bio je Pisac! nikad pisca tvog kalibra od mene, jer me Pisac nije inspirirao, naprotiv. Tamo mi je najljepše bilo on malo bgroblje u podnožju planine (ne znam jesi na njeg nabasala?). Moji favoriti rafting rijeka Urubamba i 20 vrsta kolibrija u Aguas Calientes Također, koka lišća i čaja donio sam u povećim količinamadijelim rodbini i prijateljima i stvarno djeluje Na o.Taquille na titicaca jezeru vidio peyote-kaktus s bijelim cvijetom, a psihodelija i transcendentno tu se dobije malo žešće/bolje od koke
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2009., 14:46   #34
Klonja

~ Kako mi je klonja ostala jedini spas

Ljudi su se tiskali oko ulaza u crkvu ja sam čekala čas kad će se ići na koridu. Žvakala sam onako snažno, nadasve muški kako i treba koku koja je bila za bagatelu. Šmrklje sam brisala rukavom i baš mi je pasalo jer su se lijepo razvlačili po tkanini. To mi je bilo pravo otkriće. Pljuvala sam sve u šesnaest što je dakako bio veliki gušt. Posve sam se uživila u mušku ulogu. Tu i tamo rukom sam posegla za moje međunožje i dobro ih protresla šakom. To mi je bilo blesavo ali to svi tu rade, mislim na muškarce, pa se to i od mene mladog caballera očekuje.
Bila sam kao pravo muško koje se zove Duško, a koji ide na koridu. Fino mi je to išlo a onda sam se nečeg sjetila. Ako imam brkove, opet nisam muško, čak ako imam i ljubavni tepih na prsima junačkim, od hormonalno udešenog tapira koje su maznuli u vrijeme parenja kad je posve i nepopravljivo lud, to me opet ne čini muškarcem.
Uhvatila me lagana panika jer zapravo imam sve prednje zube na što nije zaslužan ministar zdravstva već privatnik kod kojeg godinama ostavljam gadnu lovu. Tako mi je na pamet palo pitanje.
Tko u Južnoj Americi ima sve zube taj se ne zna tuči za srce svoje ljepotice ili za rep od torra, za revolucion ili kontra stranu ili za što drugo…taj je andski šonjo?
Ako ga uhvate andski skinheadsi ne gine mu redaljka. Brzinom munje i porezne uprave, ukrala sam crnu tamnu mahunu nekoj ženi iz korpe te je prožvakala. Dio sam pljunula i to mi je naravno išlo super, čak šest metara i kusur, a dio sam zalijepila za svoje zubne skupo održavane jedinice.
Bila sam sad kompetna, škrbava i kompetentna za koridu.

Vrzmala sam se naokolo, pljuvala, šmrkljala, trzala se za neposojeća jaja te bacala poglede amo tamo dok su se andske snaše lijepile za zgodnog garavog muškića bez dva prednja zuba. Shvatila sam kako smo mi žene zapravo blesave. Palimo se na takve mačose, koji pljuju, vrte rukom svoja jaja u javnosti, nemaju zube i smrde ko željnopareći tapiri. Samo malo namigneš, zavrtiš nehajno sa pramenom kose, hračneš i podrigneš, izbaciš pelvis ko Elvis i eto ti pravog muškog komada spremnog na ljubavnu koridu. Stari Freud je bio posve u pravu. Sada kad sam i sama radila sve što nesmetano rade muškarci bilo mi je žao što nisam muško.
Biti muškarac je divno.
Na tebe se nikakve zabrane ne odnose. To što država i popo svire u potrgane diple, ne treba te brinuti. Pravila su tu da ih se ne držimo. Zvuči to toliko balkanski, te zapadno balkanski, i balkanski na sve strane svijeta, da su mi odmah ta nepisana pravila, legla na moj odjel kardiologije, tj na srce. Odmah su dobila sobu u mojem srcu sa pogledom na plave valove Jaruna.

Doduše, postoje neke zabrane, ali svi će samo reći da su tu za kršenje. Ponuditi će te demonom s Anda, kokom i potapšati ti ramena.
Ti si macho, rođen za pijačo, žderačo, seksačo te sviračo….pa zato si MACHO (a ne Janez) i ne dosadna muha, obična kastiljanska mujer (obično žensko).

Za sve što mi se dobrog i lošeg događalo, postala sam nenadano zavidna na pelvise.
Kako ne bih pala pod utjecajem transseksualnog i inog stava, moram se sabrati te zaboraviti Glumičića koji bi mi napravio pelvis. Kad se vratim u Europu, odmah idem kod doktora Grudena, kako bi se izlječila od ove opake bolesti te vratila svojim nježnim ženskim korijenjima koji su se sa balkanizirali na andski način.
Sve u svemu shvatila sam veliku istinu; CIJELI JE SVIJET BALKAN!
Svi se muškarci sa svih strana svijet ponašaju prema ženama na balkanski način.

Posve sam se opsjednula Viktor/Viktoria ponašanjem, tj svojim trenutnim rodnim stanjem te duboko zabrinuta za svoje mentalno zdravlje ipak sam krajčkom oka kondorovog spazila onog smrdljivog Pablita koji mi je namignje i daje svojim gestama svakakve znakove. No, očito mu je bilo samo jedna namjera. Taj je bio totalno i nepoderivo lud. Pomislila sam odmah na mojeg če-če Che-a, kako bi na mene gledao kad sam prestala biti mujer te postala hombre, zapravo caballero, tj. mucho macho, a može i senor.
No, Čečenka nisam vidjela jer je vjerovatno pregovarao u tajnosti sa ruskim ili čečenskim trgovcima oružja za nabavu pravim, teškim naoružanjem.

Gomila ljudi krenula je prema koridi. Za to se napravila arena malo izvan naselja skalupljena od drva. U okruglom obliku pet je drvenih redova okruživalo manji prostor. Nedostajao mi je malo moj če-če i malo više demon sa Anda. Ovaj puta više demon nego Che. Na tog se vraga čovjek brzo navikne ali su lokalni veseljaci putem nudili svoje demone a pravi hombre to prihvaća bez rezerve. Demonio je bio toliko demonski da bi svaka bakterija crkla od njega a bogme pocrkali su mi i mogući karijesi po zubima. Ipak, mi se dogodila mala nezgoda jer mi se ona tamna mahuna zalijepila za grlo boce pa sam morala dobro potegnuti da bih mahunu vratila na svoje mjesto. Ljuljalo mi se jer je demonio počeo odmah ubijati unutrašnje nametnike. Bez obzira na to znala sam što radim. Jedino sam se morala čuvati tog vraga jer ako bi više popila ne bih mogla im pokvariti koridu. Pokvarila bi sebi dan i šansu za spas.

Imala sam pakleni plan. A to nije bilo za čuditi. Dobila sam porciju maligana, ponašala sam se muški a u meni su ključali upaljeni ženski hormoni. Postala sam mucho opasna mujer, prerušena u andskog mačosa. Opasna sam bila i inače kod kuće, samo nisam izigravala pater balkanikus familijasa.

Plan je bio jednostavan a tvorila ga je osnovna ideja puštanja svih bikova na slobodu. Libertas del torres…OLE. Trebalo je to izboriti. Moj ženski mozak znao je da bez obzira na muški izgled, imam spremljen lukav ženski plan. Ako neprijatelja ne možeš snagom pobijediti, koristi se lijom u sebi, čak i bijesnom. Svaka žena je lija prepredena osim ako njome ne vlada corazon oliti srce, ili kardiološki odjel.
Šmugnula sam tako u gomilu, prema ograđenom prostoru gdje drže životinje. Samo me je dugačak hodnik dijelio od toga prostora kad sam spazila če-če Che-a kako mi dolazi u susret sa nekim gadnim tipom nalik na novog James Bonda. Po njihovom hodu znala sam da su dogovrili isporuku ruskih stingera.
Ako me ugleda a nije bilo šanse da me izbjegne u tom hodniku mogla sam si zamisliti kakva će mi biti sudbina. Otpjevala bih par stihova "Lijepe naše" a onda bi streljački vod nastavio sa muzičkom pratnjom…jer zaboga ne radi se o izdaji "revolucion" već o koridi koja je ovdje zakon. Kako bi izbjegla naš susret, učinila sam ono neizbježno, uletila sam u zahod.
Jedan jedini i naravno muški. Čekalo se u redu…po troje je išlo na pisoare. Dok su se cijedili andski momci su se opuštajući pogledavali na tuđe alatke. Uhvatila me panika…pa što ću ako dobijem mjesto u sredini, pa će mi obojica gledati u TO u što će već gledati. Nervozna počela sam se znojiti a andski puding od bobica počeo se topiti. Bila sam u gabuli, nestajala mi je brada i trebala sam nešto pokazati u tom šekretu. Da, ali što?
Što jedna europska žena drži u svojem šlicu kako bi pokazala ovim andskim machosima pred pisoarom???

Nije bilo vremena za razmišljanje. Moj Čečenko je hodao hodnikom zajedno sa ruskim dilerom oružja. Moj "žiznj" je bio "očenj" u opasnosti.
"Podmoskovnije vječera" su mi se same otvorile u jukeboxu…trebao mi je spas.
Muški WC je bilo idealno mjesto za mene očajnu prerušenu ženu u muškarca.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.02.2009., 14:37   #35
Klonjeros-Toreros-Curanderos

Klonjeros-Toreros-Curanderos

Vrag je bio toliko crn da mi je moja koža postala pretijesna. Željela sam nestati u jednoj sekundi a ne u 60 jer bi već bilo kasno. Ipak, moj je um izbacio neko, mada polovno rješenje.
Sjetila sam se kako imam sendvič od ljame u džepu. Gurnula sam ruku u džep, rastrgala ionaku slabu postavu te spremila sendvičak u gaće. Prstima sam zarolala meso u kruh te ga postavila da opako strši. Bila sam nabreknuta i spremna za akciju. Kad svoju topovnjaču usmjerim u pravcu školjke, neće funkcionirati kao fontana, ali će barem izgledati kao pravi pelvis Elvis.

Došao je i taj kobni trenutak. Mislila sam da su ovi moji napori, kao što je sam suludi scenario izbjegavanja prodavača stinjgera Čečena i čečenka Che-a, moja fascinatna gluma Viktor/Viktoria kao i specijalni efekti pred pisoarom, vrijedni barem jednog Oskara. Naravno gospodična Fortuna nije željela da ja imam ono što prirodno nisam dobila pa mi je okrenula leđa.
Caballerosi do mene, sa svake strane po jedan komad imali su sreću jer sam dobila mjesto baš u sredini. Kad je došao na red da iscjedimo limun, vjerujem da sam imala boju limuna na licu. Nisam se ipak dala smesti. Napravila sam onu gestu kao da vadim, i izvadila ga…
Ouuuu…se čulo iz njihovih usta a moj je stršao nabreknut, ali nekako siv kao da me već uhvatio rigor mortis. Brzo sam ga kao ožmikala, protresla kao lonac koji je zagorio na vatri, pa se naglo pokupila s tog položaja. Uopće mi nije palo na pamet da takav sitni muchaco kao što sam ja može imati tako veliku topovnjaču. Počeli su me mrziti istog časa, a neki su mi se i divili…

Izletila sam van iz klonje te odmah bacila taj sendvič iz gaća. Kvragu mislila sam kako ću završtiti u zatvoru zbog nemorala a sve zbog toga što oslobađam životinje, samo zato što ne mogu sebe. Vrzmala sam se naokolo nastojeći se usredočiti na vlastite misli. Konačno sam došla do željezne ograde, unutra koje su bili odvojeni bikovi u posebne prostore. Nisam imala ideje što uopće učiniti. Bilo je tu ljudi koji su se muvali ali te velike životinje ne možeš samo tako pustiti van.
Na koridi je publika, pretežno muška, zauzimala svoja mjesta. Orkestar je brenčio andske plesove a kao predigra za ono pravo, na pijesku su se održavale "pellea de llamas" oliti borbe napaljenih ljama. Tu su se borile jadne ljame jedna na jednu u borbenoj opremi. Andski gladijatori skvičali su jedan na drugog a ja to nisam mogla gledati.
Što će biti kad sa "pellea de llamas" pređu na "pelleas de torres"?
Uzavrela mi je krv…a gdje su još prava korida, torero, pikedero, bikadero, seretero i ostali matadori, pedertori, seredori, govnadori, svih boja i užasa…

Gledala sam ogromne životinje koje su dobro uhranili za koridu. U njihovim tužnim, a nekad telećim očima, vidjela sam kao se prepuštaju svojoj sudbini. Sjela sam na neku bačvu i počela razmišljati kako da im pomognem. Negdje iz prikrajka učinilo mi se da sam vidjela lik «Jimba Morrisona» kako promiče pored mase ljudi. Imala sam osjećaj da mi je značajno namignuo, kao i onomad kad sam bila u župnom dvoru.
To mi je bio okidač...
U meni se javio neki duboko usađeni zapadnobalkanski inat. Odlučila sam da tim životinjama, mada me to koštalo jedinog života.
Znala sam kako će te živine završtit život kao i one ljame koje su me spasile. Njih su pojeli revolucionari a moja je Lupeta prednjačila u tome. Ovdje će ih prvo masakrirati po pravilu službe a onda će ih prožvakati. Rijeka Urbamba će posrane ostatke tih životinja odvesti svojim tokom tko zna gdje. I tako sve do nove koride, koja je zapravo predvorje javne klaonice.

Nije mi se ova gužva uklapala u račun. Razmišljala sam kakva mi je psina potrebna da učinim ono što sam naumila? Kako bi mi ta gomila mogla pomoći umjesto što mi je odmagala u mojem naumu oslobođenja jadnih bića?
Onda mi je sinulo.
Bacila sam si malo pijeska u oči. Tako pjeskovita, ko bubreg strica Darka, zavikala sam najglasnije, naravno basom, baš kao pravo muško.
Rikom sam pokazivala na sunčev točak koji se nalazio na vednom nebu;
Mirakulo, mirakulo… Maria…santa Maria de la Solea, santa madre de la Nivea!
Kažiprstom sam upirala na sunce koje je još dobro pržilo.
Odmah sam ispravila moj loš kastiljano kojeg sam pomiješala sa lingva italjana te ponovo gledajući u sunce zavikala sam da su mi se sve umjetne dlake na tijelu nakostriješile;
MILAGRO, MILAGRO, SANTA MARIA DE la SOLEA, SANTA MADRE DE LA NIVEA!

Možda sam nešto i krivo rekla ali je prevara uspjela.
Svi su pogledali prema suncu i sami slijepi od njegovih zraka počeli vikati;
….milagro, miragro…madre mios, madre dios…za to vrijeme ja sam splahnula svoje oči vodom za napajanje bikova nadajući se da neću dobiti trahom ili neki očni HIV. Tako sam skinula pijesak iz očiju koji me je štitio da ne oslijepim od sunca.
Nisam čekala niti tren, odmah sam otvarala vrata masivnih ograda…bikovi su počeli izlaziti i ja sam tek sada vidjela kako su veliki i snažni…a ja mala sitna ali umno mušićava ko mala žena zmaj. Cijela je arena vikala u zanosu; milagro, milagro i gledala prema suncu.

Bikovi su se razbježali amo tamo, ljame poskakivale ali su svi gledatelji promatrali nešto na nebu ispuštajući zvukove čuđenja.

Odjednom me netko snažno privuče k sebi…če-če Che je šaptao u moje uho bijesan kao ris; Loca, loca koka Croata…ma što si napravila od mojeg naroda! Masovnu histeriju, ti si luda, luda ko napaljeni tapir! Tko će ih sad smiriti…
Odmah me je odveo sa mjesta zločina strpavši na kamionet parkiran tik do arene koja je i dalje uzdisala u ritmu čudu. Na malom kamionetu bilo je ravno 345 komada ruskih stingera koji se pale običnim šibicama, a ponekad niti time, pa ih je Putin uputio u Ande, neka svjetle u dugim tamnim noćima. Dok je arena vikala u masovnom transu, sunce je pržilo a ja sam se pitala gdje sam to dođavola i natrag pogriješila.

Drmusali smo se nekim lokalnim putem a onda skrenuli sa svih 345 stingera sumljive kvalitete koje je Che trampio za tko zna što, na neki još lokalniji put. Ako ti rašn houm-majd "stinjgeri" samo vide šibicu a ponekad im i veći kamen na cesti može biti upaljač, naš mali kamionet bit će ko kineska tvornica raketa nakon nespretno odbačenog opuška u trećoj smjeni.
Osjećala sam se kao raskrinkani svinger, jadno i ogoljeno a moj se lijepi če-če ljutio na mene, dok su se drmali u ritmu kazačoka samozapaljujući stinjgeri ruske tehnologije paljenja.

Stali smo u malom selu. Razjaren čeče Che skinuo me još vidljivo bijesan sa vozila te doslovno gurnu u nečiju čatrlju. Rekao mi je samo da je to za moje dobro.
Dok su mi se oči privikavale na slabo svjetlo osjetila sam oko sebe miris apoteke. No ovdje je ljekarna jako relativna stvar ako je i nađeš po ovim gudurama najvjerovatnije nemaju ono što ti treba. Skoro da sam malom starcu koji mi se pojavio pred očima naručila Plivadone jer me glava od pijeska, sunca i povika mase ali i maliganskih demona palila kao da je užarena. Kad mi se penzić obratio vidjela sam da sam pogrešila kolibu. Smiješni smežuravi starac progovorio je na urednom hrvatskom.

- Ja sam šaman, ili još točnije ja sam curanderos….a ti si ona loca Croata kojoj treba tretman…!

- Jezuš ne …- rekla sam mu, te odmah krenula van kad me je starčić brzinom kraljevske kobre zgrabio te posjeo na pod. Čim sam mu pogledala u oči znala sam da je to naš penzić, negdje sa Trešnjevke. Umjetno zubalo mu se klimalo i bilo je sigurno "second hand" odnosno "second mouth", tj.polovno, odjeća je govorila tisuću riječi a frizer je bio posve suvišan u njegovom životu. Sirotinja i Bogu si teška pa hrvatski penzići zarađuju ovako izigravajući šamane po Andama. To nije niti čudo jer su im nezaposleni pokupili sve plastične boce pa su se okrenuli i krenuli u dijasporu pa ravno u biznis koji je tu postao deficitaran. Dok sam tako razmišljala o njegovom položaju nisam niti slutila kakav je uopće moj položaj u zatočeništvu. Na sve skupa što sam imala i što nisam imala kao što je to sendvič pelvis Elvis, sada mi se prikrpio i trešnjevački penzić-mališan u vidu iscjeljitelja ili andskog curanderosa. U tom času izgubila sam snagu za bilo kakvu misao. Umjesto mene mislila je neka druga koka. Mene onu pravu "pila" je velikom apotekarskom žlica duha trešnjevačkom šamana na privremenom radu u Andama.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.02.2009., 11:19   #36
Cool Odluka i obuka ili OIO

Odluka i obuka ili OIO

Che če-če ležao je do mene na postelji u našoj kolibi te ponavljao glasno svoj revolucionarni govor. Svaki čas je smišljao neke govorancije. Ovog puta trebao je govoriti na skupu svih andskih revolucionarnih grupa lijevog tipa. Slušala sam ga ali ništa nisam kapirala, osim tu i tamo poneku riječ. Prema intonaciji njegovog glasa činilo mi se kako okupljenima govori o svojem zanosu kojeg je pospremio u srcu a koje je spremno pasti za čast i pobjedu revolucije. To mi se baš i nije sviđalo ali ovdje bi se rijetko kome ovo sviđalo. Nakon tretmana kod doktora sa Trešnjevke, tog curanderosa, postala sam ipak sve manje očajnija i malodušnija.
Ipak trebalo je napraviti granicu.
Koja revolucija, koji bakrači, pustite me da živim svoj život a ne da revolucionarim bespotrebno po bespućima svijeta, rušim državne poredak, oslobađam životinje, što legitimno što, ilegalno, gnječim nametnike na sebi, nosim maskirno odijelo tri broja veliko...
Dobro priznajem; u svakom zlu ima nešto dobro, tako da uživam u pogled na mojeg golog machosa Che-a ili Jesusa Pradu ali ne cipele.
Taj trešnjevački mališan, a zapravo trešnjevački penzioner na privremenom radu u Andama posve me je obrlatio. Urokao me svojim vodenastim penzićkim pogledom. Che je znao za moj problem pa me namjerno gurnuo tom vraču ili šamanu u njegovu gajbu, kako bi mi opalio jedan šamar svojim pogledom te usmjerio na pravu, revolucionarnu stranu a ne da uništavam koride i druge kulturne aktivnosti ovog naroda.
Don Francisco iliti Franjo s Trešnjevke usput mi je ispričao kako je radio 40 godina u poduzeću kojeg je kupio za sitne pare sin njegovoj nadređenog, koji pošmrče mjesečko praha za tri radničke plaće. Našeg curanderosa je potjerao u penziju, jednog petka u pola 4. Tako je imao još više love za bijeli prah koji ga čini sretnim.
Kako mu je mirovina ravna vrijednosti za tri lista salate puterice morao je ići u bijeli svijet. Recesija i kriza vlada, siromaštava i oskudice ima na svakom koraku. Bilo gdje da dođeš teško je ali najteže je našim penzićima. Dok mi je tako pričao kako su se odnosili prema njemu, kako se tukao za kontejnere smeća po gradu, kako je otimao pticama zrnevlje u parku, plakala sam kao kišno doba monsuna u Indiji. Meni je zapravo bilo super, imala sam što za jesti, radila sam u revolucionarnoj družini koja je brinula da ne pobjegnem ili ne upalim ruski stinjger koji je trebao rušiti projektile vlade jednom lijeve a jednom desne političke opcije. Bila sam zdrava, ugodno popunjena, puna duha i što mi je falilo?
NIŠTA.
NADA.

Kad sam izašla iz čatrlje malog iscjelitelja bila sam iscjeljena do temelja. Kao La Pasionaria uhvatila sam se revolucije i nisam mrdala dalje od nje. Che mi je noćima objašnjavao u krevetu sve položaje, simulacije te strategije naše djelatnosti a ja sam upijala svaku njegovu riječ. Dobro samo se slagali, mada se u meni pokrenuo neki mehanizam buntovništva a znamo kako mi na to nismo imuni jer smo rođeni na posebnom dijelu zemljine kugle. Ako nema rata 20 godina mi ga moramo napraviti, kako ne bi zahrđali a i da prošećemo uniforme što skrivamo po tavanima i podrumima naših kuća. A rat se kod nas započinje kad slučajno susjedova krava ode u tuđi vrt. Ubijemo tuđu kravu i pojedemo je a onda i malog Jozu koji je traži, a zatim i sve ostale koji traže Jozu i sve što nam se nađe na putu. Jozu i ostale ne pojedemo jer zaboga to je Europa i nisko kanibali ali ih reda radi i higijene bacimo u bunar.
Odlazak krave u tuđi vrt na tom dijelu kugle je opasna rabota. U njoj se može pronaći osnova, pa dodamo malo i pripadnost religiji i naciji kao začin pa udrimo…
Tako započinju ratovi koji zapravo pokazuju kako ima dijelova svijeta na kojima nikad ne prestaju mržnje.

Che je i dalje strasno uzdisao govoreći kao će svijet biti bolji «manjana» a mi ga izgrađujemo danas dok sam se ja prepustila svojim mislima. Onda je revolucionarni žar došao svojem kraju tj. govornik je svoje završio. Čečenko se digao od postelje te gotovo svečano rekao kako je revolucija za mene pripremila iznenađenje.
«Eki femili»...izletjelo mi je iz usta jer zbog našeg poimanja iznenađenja odmah znaš da te neko želi iznenaditi a to može biti sačekuša, paklena naprava pod BMW ako ga imaš (a za Škodu Fabiu samo stave petardu na pogonske kotače i to je dovoljno). Iznenađenje je kad te spraši zoljom i tako iznenadi, ne samo tebe već i policiju, ražalosti ti i obitelj.
Dakle iza svakog iznanađenja, možeš očekivati da će ti obitelj glumiti žalost sve dok se ne otvori tvoja oporuka. Onda su neki nasmijani, drugi zgroženi, a treći polude pa te proglašavaju ludim a ti si mrtav i ujedno po njima lud.
Iznenađenje je dakako bio zadatak. Od sutra trebala bih vježbati sa M-48 i sličnim sranjem. Odmah sam se sjetila svojim vrlo mladih dana kad su nam uvaliti u ONO i neki Tips. Đizs…pa ja neznam motiku držati a kamoli pušku.
Che je bio odlučan. Revolucija je odlučila. Odluka i obuka. Popularno OIO, kao nekad ONO. Dobila sam prvi zadatak, prije toga moramo odraditi revolucionarnu obuku za gerilu. Najavio mi je da me čeka još vjenčanje, pljačka banke, i nakraju tajni zadatak.
Sve me je jako razveselilo, pogotovo ono zadnje. Barem na tom popisu nije bilo crkava pa sam bila mirne duše. Pljačkanje banaka danas nije baš nešto ali veseli. Navučeš čarapu na glavu, uzmeš oružje i odmah uletiš u prvi «bankero» po glavnicu, kamatu i dividende.
Sve u svemu biti će super jer kako je onom trešnjavačkim mališanu korisniku mirovine gadno, meni je zapravo odlično. Ne smijem se buniti, ne smijem prigovarati ne smijem svojoj glavom misliti jer ću onda izluditi.
Za taj posao korištenja svoje glave, moj mucho-macho če-če kaže da je je to djelo samog đavla ili kako se tu kaže "trajabos del diablo"…naravno pucati iz Uzija ili Glocka, Smitha, Waltera, Lugera, AK-47, Zastave, Zbrojovke… nije grijeh pa su mi sutradan uvaliti svu tu željeznariju u ruke. Instruktor je bio opak Arap koji natuca hrvatski jer je prije rata studirao u bivšoj Jugi. Lupica se samo smiljuljila kad joj je pridržavao njenu skraćenu polugu odnosno ruku, herr Glock je odmah pri takvoj peruanskoj-arapskoj kombinaciji propjevao te je jedan tapir upravo ostavio svoj život i kožu za neki zid župnog dvora.
Meni je pucačina išla lošije od nje, što nije čudo jer sam kratko u revoluciji i još koristim izraslinu sive tvari u lubanji a to je možebitni znak za početak svake kontra- revolucije. Ipak, odluka je pala i moj mi je Che odredio sudbinu gerilke. Ionako smo i dalje dijelili uši, krevet, limeni tanjur ali nismo dijelili previše svoja uvjerenja.
Ustvari, nakon tretmana kod malog penzića curanderosa, koji je trebao čarobnim gljivama, mirisnim travama i magičnim prašcima dovesti me u red, te potaknuti veći revolucionarni zanos u meni, postalo mi je bolje. Sva ta magija samo mi je pojačala vijuge u mozgu ali nekako smanjila volju da išta sama poduzmem.
To je očito bio znak da za neku žešću promjenu treba još sačekati...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.03.2009., 12:11   #37
Armas...bankero...Brechtero

Moj život pretvorio se u prevrtavanje željeza ručnog oružja ujutro te prevrtavanje na slamarici uz vatrene govore če-če Che-a u našoj kolibi navečer. Sve ostalo bilo je manje važno. Nije me više smetalo niti nizak higijenski nivo revolicije, štrukle koje smo jeli svaki dan, klonja koja se nalazila u polju orhideja sto metara od šume. Zavijanje uspaljenih andskih tapira bila nam je glazbeni intermezzo, a fijuk vjetra zvuk uspavanke. Bilo je tu još zvukova ali to sad nije bitno.
Revolucija je od mene konačno napravila ono što je htjela, ponajviše zahvaljujući onom malom penziću s Trešnjevke, koji me začarobirao svojom magijom. Bila sam živi svjedok kako se čovjek na sve navikne, odnosno kako se žene ne svakakve gluposti u svojem životu naviknu. Prvo je to bila koka, pa onda Ande, pa Che, pa demonio...i nakraju oružje. Da me pokojni djed sad vidi uvjerio bi se kako ne pada daleko klada od klade. On je za ondašnje Jugoslavije, one prije bez bratstva i jedinstva imao svoj dućan, željeznariju, a sada njegova unuka u revolucionarnim snagam vitla vatrenim željezom ko John Wayne.
Čak se i sam instruktor koji pripada plemenu talibana iz Al Quaidinom društvu zabezeknuo kako rigam vatru iz oružja. Arab imenom El Basra dobro ga je nasra kad je rekao kako sam prirodni talenat. To uopće nije bila istina. Talenata imam ali ne za oružje, no što ćeš tom pustinjskoj tulipanu, alkaloidnom talibanu objašnjavati. Nisam se imala na što žaliti. Bilo mi je dosadno pa sam pucala bolje od većine jer su me samo tako puštali na miru a vrijeme do prevrtavanja sa Cheom na našoj slamarici trebalo je nekako ispuniti.
Lupica je bila uspaničena ko tapirica za vrijeme parenja zbog moje precizne pucačine. Postala sam bolja od nje , stare revolucionarne kosti. Njene je rane svakodnevno liječio tulipan iz pustinje, pa se je svake noći čula sirena iz kolibe kao da se temo snima ljubavno andska-arapska ER ili hitna služba.
Andska šeherezada konačno je našla sebi par te su svi revolucionari odahnuli jer ih više nije zaskakivala napaljena kao Zoro osvetnik. Činilo se da će u naš mali revolucionarni kamp konačno doći neki smiraj, ako naravno izuzmemo 345 ruskih lagano upaljujućih stinjgera koji su bilo lagano odloženi da se ne bi sami od sebe upalili. I oni su kao I ja tražili svoj mir i sigurnu luku. Moja mahovina na srcu se ponovo uznemirila u tom smiraju pa i sam onda morala potražiti neko skrovito mjesto za plakanje. Uhvatio me homesick, te sam ridala zazivajući zelene zagorske brege, plave vale našeg mora, lelujeve stapke zrelog slavonskog žita, istarske tartufe pod zemljom te ličke korake ličkog mede koji bere jagode oko Kutareva. Kad mi se mahovina ponovo natopila suzama opet sam bila ona stara, zapravo ona muher revolucionarija.
Nakon epizode sa mahovinom, na red je konačno došla naša prva akcija. Che je izdao naredbu a što on izda to se ne smatra izdajom, već naredbom koja se po cijenu života ili smrti mora izvršiti. Mene su išla tri ruska sinjgera koje su mi sa andskim remenjem, odnosno serpiente opasačima, zavezali za struk. Dobila sam stari Walter sa korodiranom cijevi ali kako sam dobar strijelac mogu gađati i sa samim ganom koji ima u sebi bar kilu željeza i isto toliko hrđe. Kako sam jako mlada u revoluciji dobro sam prošla, mogla sam dobiti kuburu iz doba neke južnoameričke revolucije, a tu ih je bilo na tone a ne samo od onog prgavca Bolivara. Pod okriljem noći naša mala družina zajedno sa instruktorom Basrom a zapravo alkaloidnim Arapom, krenula je malim plavim kamionetom u malo veće selo gdje su nasred “plaza del armas” tj. na glavniom trgu, držali “poco bankero”, oliti malu bankicu.
Vozili smo se tiho dok su nas poluspavajuće vikunje podrozrivo gledale. Žuljali su me opako stinjgeri načičkani oko pasa, ali to mi nije bila jedina muka. Više me bilo strah da se to vrhunskotehnološko oružje “made in russia” ne aktivira od trešnje malog kamioneta. Onda bi južnoamerička povijest pisala mene kao prvu Hrvaticu koja je otišla na ruski pogon, sa južnoameričkim revolucionarnim nabojem u svemir. Lansirana sa mini lansirne plave kamionet rampem bila bi ko Valentina Tereškova i kao takva trebala bih biti ponosna na svoju žrtvu tj. zbog revolucionarnu pljačku globalističke banke a zapravo bila bi prva Hrvatica koje je odletjela tako visoko da ju ni Vlašićka sa novom frizurom i manjim nosom ne bi mogla dostići. Ipak sam se više osjećala kao Lajka, koja ima ogrlicu od drekavih stinjgera pa je izvode u šetnju dok ne ekspodira u nekom širokopojasnom galaktičkom sustavu. Sve u svemu puni Mjesec mi se smijao dok sam ja žeznula za dobrom porcijom demona sa Anda koji bi mi ublažio strah, mahovina na srcu mi je bila friško opljevljena te je bila prepuna vlage po propisu domovinske službe. Moje gaće su bile napunjene strahom a hrđavi metak ležao je u još hrđavijoj cijevi Waltera koji je vrijedan muzejski izložbeni primjerak.
Samo sam se pitala što mi to sve skupa treba?
Već sam vidjela sve dnevne novine u domovini kako su debelim masnim slovima otisnuli naslove svojih izdanja; "Prva Hrvatica u svemiru" podnaslov ispod toga; Ima li ona dopunsko zdravstveno osiguranje, pita se ministar Milinović.
"Hrvatska Lajka leti u nebo", podnaslov; Ministarstvo obrane nije joj dalo dozvolu za let. Čeka se očitanje ministarstva kontrole letenja.
"Povratak ostataka hrvatske svemirske heroine ", podnaslov; Bolje je imati dopunsko ako vas sfaširaju, prilikom svemirskog leta, kao što je bolje plaćati svoj ukop 20 godina unaprijed.
"Lajka- hrvatska svemirska bajka", podnaslov; Biskup Bozanić posvetio svoju homo-iliju prvoj hrvatskoj ženi Ikaru jer njen primjer treba slijediti svaka hrvatska žena, Kaptol ispričao još jednu bajku....

Konačno smo se približili mjestu gdje nas je mali plavi revolucionarni kamionet izbacio.
Kao da imam trinitrotrotuol ilitiga TNT u mudantima, sišla sam usporeno ko nekadašnja lonplay ploča na 16 okretaja iz doba firme "His master voice" ili bolje rečeno kad dame nisu imala pune gaće straha da ne završe zabavno kao kineska nova godina ili kako se tu kaže kineska fiesta.
Sve u svemu trebali smo se prišuljati odjeveni kao škovacini ili smetlari te u trenu opljačkati jedinu banku, tik prije sieste. Jedva su na mene navukli smetlarsku pregaču, jer su mi stinjgeri smetali. Nabili su mi kapu na glavu te stavili masku da ne udišem prašinu. Uvalili mi metlu s kojom sam elegantno trebala mesti ispred banke. Nakon što oni popljačkaju banku, ja ostavljam tri stinjgera pored ulaznih vrata, zavičem svojim materinjim jezikom; Viva revolucion, viva marxismo, leninismo, maoismo...te onda zbrišem, nakon što upalim šibicom Putinove odbačene stinjgere.
Moje bi me lake noge treba odvesti do iza ugla gdje me čekaju moji kamaradi pa odmah prašimo prebrojavati novce što smo globaliziranim lopovima maznuli.

To je bilo sve bezveze organizirano ali revolucion ne pita, ona traži, čak dapače ona zahtjeva žrtve. Ja sam se ipak dosta toga pitala.
Na pamet mi je pao stari Brecht koji je jednom upitao što je pljačka banke prema osnivanju banke...bankerosi to gramzljivi vragovi globalističkog svijeta, sve su usrali zbog svoje proklete pohlepe i sada cijeli svijet zbog njih pati. Biti će mi čast opljačkati banku ma gdje na svijetu ona bila i kakav logo ima. Sve je to isto sranje, ipak sam se još više razveselila sam se kad sam vidjela da bankero ima plavi logo kao i ona moja u kojem držim svoju crkavicu. Biti će mi čast opljačkati banku...nisam tada slutila kako je to ipak teži posao za revolucion nego osnovati banku. Stari Brechtero se očito previše zanio oko bankero...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.04.2009., 20:02   #38
Talking Što dinero radi od ljudero....

Mislite da je lako pljačkati banke - pa bilo to banke i lokalnog, južnoameričkog tipa sa dva šaltera i jednim ventilatorom na sredini sobuljka?
E, pa prevarili ste se!
Ne da je lako, već je to poslić kojeg mogu mala djeca izvesti. Problem je ako to izvodi revolucion i njeni ljudi jer se sve iskomplicira.
Kad su moji gerilosi ušli u mali bankero, ja sam sa tri opasana Stinjgera znate već čije proizvodnje, vrtila elengantnim pokretima metlu kao pravi škovacin. Za ravno tri minute a gledala sam na svoj mali sat sa likom Mao Ce Tunga (jedini dar mojeg slatkog če-če Che-a) čija nje desna ruka služila kao kazaljka sekundi trebalo je sva biti gotovo. Morali su sa vrećama dinera izaći moji amigosi de la revolucion. Dok je Mao tako rukom vrtio i vrtio sekunde, prolazeći višekratno punim krugom, odavno je prošao taj rok. Moji se kamaradi nisu udostajali izaći iz male bankero na trgu Plaža del Armas. Stinjgeri su me žuljali, Mao mi i dalje na ručnom satu diktirao a ja sam se ispod maske smetlara znojila. Nakon deset minuta probila sam strah u sebi jer tko mi što može kad imam tri ruska samozapaljiva projektila vezena za zmijski serpiente pojas. Prišla sam prljavom staklu izloga banke te zavirila unutra. Tamo su bankovne službenice i moji kamaradi službenici revolucije zajednički ispunjavali neke papire. Pokucala sam na prljavo staklo i pokazala rukom na zdušnog Mao-a koji je vrtio nesmiljenom žestinom vrijeme na mojem satu. Jedan mije kamarad mahnuo, pokazavši nepostojeći gornji red svojih zubiju. Pričekala sam još neko vrijeme a onda sam stala na ulazna vrata. U tom času moji su drugovi uzeli par vreća sa lovom te mahali službenicama banke koje su se samo smiljuljile. Smijao se i čuvar banke koji im je uslužno otvorio vrata kao da su novac ostavili a ne uzeli iz sefa. Drugovi su ostavili kod blagajnica potvrde da je revolucion uzela kintu za potrebe revolucion i naroda a koje će nakon provedene revolucion vratiti banci odnosno narodu koji je uštedio. U tom času osvijestila sam preobučena u škovacina da revolucija neće uspijeti. Mada opasana sa tri projektila koje je trebalo upaliti, u meni se upalila žaruljica za opasnost. Trk glavom bez obzira... govorila je tako moja mahovina na srcu čija je boja od one snažno zelene, bogate sokovima, naglo prešla u smeđu. To je bio znak da je moram suzama oplakati i tako osvježiti. To je bila tehnika koja razbije hrvatski tvrdoglavi genetsko uvjetovani homesick na ovim nadmorskim visinama, kao i u nizinama kontinenta daleko od rodne grude. Zeleni sag moje domovine govorio je o još nečem...to nešto bilo je gore od gubljenja boje mahovine moga srca...bilo je to gubljenje vremena, ideala, energije, snage, i stoje najgore razuma u velikim količinama...jer revolucija se pretvorila u birokratski postupak.
A što se onda događa s ljudima koji to dozive? Gleda ih Veliki Brat.
Dok su moji novčano operjani kamaradi odskakutali ko vesele žabe prema bari, tj. prema plavom kamiončiću koji je i mene čekao iza ugla, osvještena, suhog srca i njegovog prekrivača, sa tri projektila vezana osjetila sam se nemoćna bilo što napraviti. Ipak u meni je proradilo ono malo razuma što mi je preostalo pa sam projektile stavila u smetlarskim kolicima i odgurnuvši ih prema centralnom dijelu trga pream spomeniku Bolivaru te bacila šibicu u njih. Tek kad je naš plavi kamionet izašao na "zadnji izlaz" tog malog mjesta odjeknula je eksplozija. U mojem trbuhu odjekivala je dugo sva sina eksplozija od straha i napetosti i to sve dok nas nisu progutala visoka vrata nekog dvorišta. Sišla sam još u debelom u šoku sa vozila i shvatila da smo u samostanskom dvoru. Drugovi su se smijali a ja sam ostala zabezeknuta, no to je Južna Amerika i tu te ništa ne bi trebalo kao i na Balkanu čuditi. Još je veći udarac bio kad je neka časna nalik na moju Lupicu dobrazdila do nas i uzbuđeno rekla koliko sam mogla shvatiti od njegno užurbanog kastiljano da je
statua, monumentalni kip Simona Bolivara ili koga već narodnog junaka ovih prostora i šire tako letio u zrak da se to moglo vidjeti kako se raspršuje u nebo i sa crkvenog zvonika. Kamaradi su mi pljeskalia ja sam samo stajala. Konačno su do male glupo-hrabre skupine nadošli Che i ostala kompanije a ja sam ahvatila gledavši u dvije Lupice da je jedna ona moja prava koja Ijubuje sa Arapom i ona u crnom odijelu časne sestre zapravo kriva Lupica ali joj je jako slična. To su bile sestre...i to bliske...blizanke. Čudu nije bilo tog dana nikad kraja jer sam učestvovala u podijeli plijena što smo maznuli u banci. Majka nadstojnica samostana maknula je odmah 50 % za pružanje utočišta revoluciji u bijegu, na taj iznos je naplatila 10% PDV. Između ostalog 18 % od preostale sume dali smo za molitve jer smo ipak učinili grijeh, siromašnima oko samostana i u njemu je otišlo oko 15 %, 6 % ide za krov crkve, 5 % za pastu za poliranje zvona dok 2,6% odlazi za rentu održavanje građevine i kipova, svježeg cvijeća i svijeća, 1% za novačenja po selima i agitaciju mladih novakinja, a oni niži postoci ima toliko puno da mi se nije dalo niti pamtiti. U svakom slučaju, opet sam se uvjerila što sve dinero radi od raznih Ijudero...
Kad se sve zbrojilo ostalo nam je manje od 20% sume što smo mrknuli ali Che je bio sretan i s tim iznosom. Noć smo proveli u podrumu gdje se otvorila bačva vina, sjeckao pršut od Maminih nogu i sir od llaminog mlijeka, demon je demonski radio i na tom svetom mjestu svoje vrađbine sa svojim maliganima, a ja sam kasnije nakon gozbe razmišljala o svojoj domovini dok je če-če Che na krevetu do mene hrkao u revolucionarnom žaru "Mitraljeze" ili himne revolucije. Ostatak družina proširio se svagdje po velikom dvoru samostana kako je tko već imao afiniteta a mene je jutro dočekalo sa podočnjacima jer skoro oka nisam sklopila. U glavi mi se sve vrtilo; blesava revolucija i njene glupe metode, kip zaslužnog koji je odletio u zrak a čemu sam ja kriva pa će me organi gonjenja goniti do Ognjene zemlje, Lupičina sestra blizanka, časne sestre koje su nas dobro pogostile i nadstojnica samostana koja nas je profesionalno opljačkala....uz pitanje smisla revolucionarnog života i djelovanje po Andama, sve je to bio dobro organizirani košmar u mojoj glavi.
Ujutro dok je palio mali kamiončić če-če Che mi je značajnim glasom rekao da će mi dati dio novca od pljačke. Dobro smo derali prašnjavim andskim putevima, gazili zmije ćelavim gumama, ali svi smo već imali kožnate opasače pa više nismo imali potrebu za zaustavljanjem, kad sam se opako zamislila. Mislila sam da si sa tim ukradenim novcem za kojeg smo platili nevjerovatno visoku indulgenciju, kupim avio kartu do Europe. No Che je imao drugačiji plan. Ono stoje izašlo iz njegovih ustiju prosipalo je nevjerovatan krik iz mojih ustiju, krik koji se zabio ravno u najviši vrh Anda, stvarajući vibracijom lavinu kakva se ne pamti.
Vjenčanje...madre de dios...čije vjenčanje...pa ne misli valjda na moje vjenčanje...ustreptalo mi je srce ali mi je ono malo pameti govorilo kako je debelo nadošlo vrijeme da se izgubim na svoj kontinent jer ovo što se događa nema veze sa....ničim što može dobro završiti za mene.
Revoluciji treba dati nogu a mene su još neprobavljene llamine noge u želucu bole kao da su u rodu sa domaćim ježevima. Ostatak vožnje do revolucionarnog logora provela sam u šutnji. Ono što mi se nikako nije sviđalo bila je buka u meni samoj koji mi je govorila da uzmem ponuđeni novac i bježim...vrhovi planina zarobljeni vječnim snijegom zajedno sa vjetrom koji je sam skijao planinskim vrhuncima samo su mi se rugali jer odavde može pobjeći samo kondor širokih krila...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.05.2009., 19:27   #39
Talking El Grande Pich Vaiz

Šutjela sam. Nisam željela pričati sa drugima, niti sama za sobom. Dva- tri dana provela sam u zavjetu šutnje kojeg sam odradila u jednom komadu. To začuđujuća pojava koja mi se već dugo nije dogodila, otkad sam operirala krajnike pa sam bila prisiljena na čkomljenje. Godine pričanja vratile su mi udarac pa sam najednom namjerno onijemila. Bilo je to znak moje duhovne preobrazbe. Nju je dakako uključivao osjećaj nemoći i bijesa jer mi se išlo kući. Umjesto da se povučem prvim avionom za Europu u nastojanju zaborava dogodovština sa "revolucion del andes" dane provodim u samostanskoj šutnji služeći nešto što se zove revolucionarna družina južnameričkog tipa.

Bježala sam od Che-a ko vrag od tamjana. Napravila sam si ležaj u kuhinji, udisala pare vode na kojima su revolucionari kuhali štrukle i nastojala ne razmišljati. To mi je teže palo nego sama šutnja. U predvečeri pratila bih tisuće cvjetova orhideja koje odlaze na počinak a rika uspaljenih andskih tapira pred kojima je bila još jedna noć strasti bila je prava buka za moje uši.Taman sam se odlučila otisuti u svijet snova na ležaljci pri kotlu kad me ispred kazana zaskočio če-če Che.
Nije mi bilo do ničega, pa sam ga jednim karate udarcem odbacila na prvu orhideju koju je sprešao svojom težinom. Svojim me je plačljivim glasom (a kastiljano, odnosno espanjol i inače zvuči kao da plačate jer vas natjerava pohotni anski tapir kojem je izmaknula strasna noć puna zagrljaja) namolio na razgovor i na smirenje živaca a ujedno i karate udaraca. Vjerovatno pod dojmom pljačke ili štruklinih para, tko će sad više znati, pristala sam, mada sam debelo znala kako ću se zbog toga pokajati.

Ono što je če-če Che tražio od mene, ustvari je napisala glavom i bradom- njegovom dakako, sama revolucion. Tu više nije bilo pogovora. Zadatak se mora izvršiti a revolucija me je sama izabrala. Pod krinkom europske turiskinje, ali uz oružanu pratnju, otići ću na jedan poznati turistički sajt, gdje ću ujedno nabaviti ono što mi treba preko agenta revolucion nazvanog La Paloma, te čekati Che-a koji će mi se pridružiti. Moj zadatak je prisustvovanje jednom važnom događanju. Koji je moj konačni cilj to mi tajanstveni če-če nije želio ispričati do kraja.
Sada kad se revolucija konačno oparila ukradenim novcem, slijedi akcija. Mene je više zanimalo kako da izmaknem toj vojnoj paradi te potražim neki mali aerodrom koji bi me usmjerio do nekog većeg pa onda odmah prema istoku taman sletila u Afriku. I crni kontinent mi se činio nekako domaćinskiji nego ove andske vrleti koje doduše imaju neku pozitivnu vibru ali ta revolucija koja zapravno niti ne zna protiv čega ili za što se bori, kvari prosjek. No, ovim je ljudima to u krvi. pa su za nešto onda su i protiv toga. Koja je strana prevladavajuća tog trena, teško je reći...Politika je ovdje više od ionako razređenog zraka od kojeg boli glava, pucaju uši i osjećaš se kao da te pregazio tenk.
Krenuli smo po mraku. Vozili smo se prašnjavim andskim putevima, zmije su spavale pa ih nismo glazili a meni su se vrtile razne ideje po pameti. Ako se uspijem odbaciti sa plavog kamiončića a da me moji drugovi ne vide kako sam svoje dupe prevrnula na prašinu lokalne ceste, kako ću se sama u ovoj nedođiji snaći?
Uz sva pitanja koja su mi sama dolazila kao i razrijeđeni svježi zrak, puni Mjesec iznad Anda smiješio mi se kao da uživa u mojoj nevolji. Potegnula sam iz bocuna sa demoniom shvaćajući da sam se debelo na njega navikla i da sve glupe stvari na svijetu traže alkohol da bi nam bilo ugodnije kad ih već moramo činiti.
Poradi demonskog društva, vrijeme mi je brzo proticalo pa sam tih stotina kilometara lokalnog puta do naše prve postaje, provela kreveljeći se na Mjesec...te zavijajući na njega kao da vidim kako tamo Mujo kuje konja.

Nakon što je Mujo nestao na površini Mjeseca, jer je nestao i Mjesec, nadošao je i novi dan. Konačno smo napustili lokalne puteve te se ukrcali na vlak što prometuje između nizinskih dijelova i završava negdje u pustinji. Više mi nisu dali demonia za piti jerbo sam kočijašlim rječnikom prije kretanja metalne zmije, uvrijedila ulaštenog olovnog vojnika tj južnoameričkog vlakovođu misleći da je portir hotela a ujedno sam zahtjevala od njega toplu vodu u kupaoni, koltić koji ne curi i Biokill protiv stjenica veličine naših nesušenih smokava.
Glava mi je pucala od demonia koji je još unutar mene radio punom parom, kad me je ruku pod ruku revolucionar, onaj iz pljačeke bankera, vlasnik svoja tri preostala zuba, odveo u lokalni hotel znakovitog naziva El Grande Pich Vaiz. Tu sam trebala spavati na postelji nakon toliko dugo vremena očekujući zadatak. Trozubac moj kamarad, mi je obajsnio kako sutradan ujutro nema za mene doručka. Odmah sam se pobunila jer je noćenje uključivalo doručak mada je to bilo hotel lokalne kategorizacije sa dvije ot-pale zvijezdice.
U tom hotelu spavali su mladunci europske sirotinje pripremajući se za odlazak na svjetski poznati sajt koji se razgledava malim aviončićima sa visine jer se poznate Nazca linije samo tako mogu vidjeti. Odmah sam pomislila kao bi me taj aviončić ako ga otmem, mogao prebaciti do nekog jumbo jeta pa pravac Europa. Zaboravila sam tako na naoružanog Trozubca, na nedostatak doručka te se pripremala za zadatak koji je započinjao sutradan ujutro u 8 sati na aerodromu. Trebala sam u hotelu upoznati agenta La Palomu a i Che bi se trebao ukazati.
Baš sam popravila kotlić u kupaoni te razmazala 33 komarca željnih moje krvi po tapetama iz doba potopa Luizitanije, kad je na moja vrata pokucala nečija ruka. Otvorila sam ih da mi ne razbiju klimave letve na vratima. Nadala sam se da ću ispred sebe ugledati poznato lice kao što je to če-čenko ii možda moja kamaradica Lupica, kad ono ugledah lice posranog goluba i dvije ženske face ispod halbcilindra. Posrani golub je bio La Paloma, izrazom lica kao da se sada netom ispraznio u školjku, odnosno bio je to tajni revolucionarni agent sa odličnom drekavom kamuflažom a dvije dame koje su ga pratile bile su švelje. Dok je on šutio, one su pričale kao piljarice, uzimajući mi mjeru jer sam trebala dobiti normalnu odjeću kao europska turistkinja, slabe kupovne moći. Posrani je ostao a one su se ne zaustavljajući sa tračevima iz sela izgubile sa mojim mjerama iz sobe, ako se to soba može zvati.
Nije trebalo dugo a one su se vratile noseći odjeću neke sirotinje koju su vjerovatno mrknule sa konopca balkona turiskinje iz Azerbejđana. Kad su me odjenuli imala sam zelene samtaste hlače-idealne za pustinjsku temperaturu, plavu majicu sa natpisom REEBOOK na čirilici (isplati se učiti ruski zbog tih modnih detalja) šareni prsluk narodne nošnje nekog istočnog naroda, sauna kineske tenisice u kojem se noge znoje i kad nisu u njima te bejzboj kapu, veliki dječji broj za male hidrocefaluse sa oznakom Donald Duck. Sve u svemu nedostajo mi je ruksak i fotoaparat, pa su mi i to nabavili. Ruksak je bio narančasti sa masnim podljevima na svojem dnu kao dokazima da se radilo o lunch paketima iz hotela a fotoaparat je bio muzejski primjerak crno-bijelog Kodaka, koji je sam od sebe škljocao, bez obzira na postojanje motiva za snimanje ili ne.

Te noći u društvu La Palome i dvije kradljive švelje, dobila sam i vjenčanicu. Nju nisu ukrali sa štrika gdje se sušila nakon kongresa ostavljenih mladenki već su je vrijedne kradljive ruke malih pričljivih švelja sašile po mojim mjerama za predstojeći
revolucionarni zadatak. Jako mi je dobro stajala vjenčanica kao da sam pripremljena za Drakulinu mladu a i dezen je bio isto tako zanimljivi, nalikovao je rumunjskom dizajnu kuhinjskih krpa. Kasnije sam shvatila kako je materijal bio skinut sa prozora El Grande Pich Vaiz hotela jer se dobro slagao sa flekavim tapetama iz davnih vremena kad je hotel sagrađen.
La Paloma mi je ostavio sve potrebno za predstojeći zadatak te je u pratinji švelja napustio moju sobu. Nedugo zatim dok sam ronila suze ispred prljavog ogledala koje je govorilo više o meni nego o mojoj haljini za vjenčanje, došao je Che če-če. Odmah se pokazala moja prgava narava te sam ga debelo balkanski izvređala zbog svega što mi je učinio. Prvo niskorazinski hotel pa haljina od hotelske zavjese te look turiskinje iz Moldavije...bilo je to previše, previše čak i za mene.
Smirila sam se kad mi je objasnio kao revolucion nema para jer mora plaćati sve usluge koje dobiva što od naroda, što od duhovne institucije, što od državnih i drugih organizacija...nema ništa bez para...rekao je mudro Che dok sam ja vrištala da me isti čas preseli iz ovog prenočišta očajnih turista gdje ptičja-svinjska-stočna kuga viri na svakom koraku pa možeš pobrati tu laboratorijsku odbjeglu svinjariju kad se najmanje nadaš.
Mora da je moj sopran konačno došao da izražaja jer sam jutro dočekala u boljem hotelu sa zvijezdicom više. Ipak ostala sam bez doručka zbog zadatka. Kako se kasnije to ipak pokazalo nužnim zlom, bila sam ljuta zbog toga. Hotel gdje me je naknadno Che smjestio bio je humaniji od onog el grande pičvajza. Ipak više od hotela, razmišljala sam o aviončiću koji ima krila i leti zrakom....on je bio dozvola za bijeg.
Sve što mi je trabalo bila je ludost i dakako aviona. Prvo sam imala na bacanje a pokoja otmica u mojem životnom CV nije na odmet jer radi se o veoma važnoj i iznimnoj stvar... povratku kući na zeleni sag moje domovine...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.06.2009., 19:41   #40
Talking Tko bi gori, sad je doli...

Kad sam se probudila imala sam podočnjake kao da sam cijelu noć kao lelujajući crveno-bijeli tuljac pokazivala smjer vjetra na aerodromu. Gladna sa odspavanim noćnim morama od predstojećeg dana, probudila sam svoju lošu narav a južnoamerikanci kažu da je teška ruka i loša narav u žene gora od svake banana vlasti. Vjerovala sam im na riječ jer sam i sama sebi bila grozna u takvom čudnom andskom spleenu...
Odjenula sam se turistički prigodno, prisjećajući se uputstva posranog Paloma agenta koji agentira za moju revolucion. Netko će me pokupiti ispred hotela, ako to neće biti neki brzi bus za Pisco koji ne staje u Nazci. Zalijepljena za njegovu prljavu šoferšajbu još bi mogla dobiti neku gadnu bolest od silnih kukaca koji su svoje međunožje hladili u zraku i naletiti na Llama Express lokalnu liniju.
U maloj grupi turista ići ćemo u obisk svih Nazca linija a onda će se javiti veza za daljni tajni revolucionarni zadatak. Morala sam u svoj orange ruksak sa flekom od lunch paketa staviti i svoju vjenčanicu. Dakako izričito su mi rekli da moram što više šutjeti jer sam koka-loca, ili ti stranjeros luđakinja. Hrvatski jezik je još bio na popisu neželjenih stvari.
Sjela sam na dio hotelskog kreveta na kojem još nisu iskočili “masažni” federi te razmišljala. Ako uspijem oteti aviončić te pilota prisiliti da me spusti na neki veći aerodrom uvući ću se u kargo aviona i eto me brzo u Europi. Za otmicu mi ipak treba nešto jače od moje šake. Onda sam se dosjetila da u prostoriji koja bi trebala biti kupaonica ima nešto što bi se dalo iskoristiti. Dosta mi je bilo revolucije i njenog žara. Željela sam ići kući. Čečenko mi može, jednom doći u kratki posjet ali revolucija ne!
Odvrtila sam slušalicu stoljetnog tuša (bio je to rijedak primjerak povijesne vodoinstaleterske građe). Bila je masivna, teška od silnog kalcija koji se nakupio u 50 godina korištenja. Ta voden-sluša uz male modifikacije može postati revolver. Par udaraca na pravom mjestu, spljoštio je njeno tijelo. Trebala mi je crna boja da bi efekt straha na pilota bio jači. To sam pronašla izvan hotelske sobe u birtiji tik do hotela. Naručila sam Chicha-piće i kad konobar nije vidio bacila sam voden-slušu u to. Naravno stavila sam kišobrančić u usta i vrtila ga kao ventilator, dok je tamna tekućina radila svoje. Takop sam zavaralia konobara koji me promatrao I namigivao mi. Valjda ga je kišobrančić u tom pustinjskom okruženju palio...
Da ne bude zablude čiča nije alkohol već posljedica fermentacije kukuruza, juke i tko zna čega sve ne ovisi što su tog časa imali pri ruci. Metal u tome korodira brže nego vijak u coca-coli.
Za desetak minuta revolver je bio gotov.
Platila sam konobaru i odmah spremila korodirani gun u svoje zelene samtaste termo hlače moldavijskog proizvođača ali prilagođene uvjetima života u pustinji.. Bila sam spremna, ma zapravo bila sam očajna ali za dom spremna. Nekad zelena, vlažna mahovina počela je žutjeti kao Sahara a ja nisam mogla plakati uključivši svoj homesick na turbo opciju. Više mi nije radilo domoljublje. Bila sam u velikoj opasnosti da se stopim sa svojom okolinom, nestanem i pretvorim se u pravu andsku snašu.

U malom taksiću-autiću Ticu, vjerovatno je operirao lokalni veterinar neki kokošji zapletaj crijeva, jer sam našla dio pilećih iznutrica, krv, iglu i konac (možda su se vozile s njime one moje švelje-a možda se u Nasca taksiju radi crna magija od dosade). Ipak voljela bih vjerovati da je to bio samo dio jučerašnjeg doručka mojeg taksi vozača koji je izgledao muževno kao Emiliano Zapata. Iskrcao me na malenom aerodromu, kod dogovorenog mjesta. Tamo me čekao Paloma te mi bez riječi dao neki papir, a nije WC papir jer nisam morala na klonju.
Na njemu je pisalo sat polijetanja aviona. Pored oronule Cesne, bila je to neka andska kombi varijanta letjelice jer su dva sjedišta bila naknadno navarena na rep aviona, sakupilo nas se osmero. Jedan stariji japanski par, dva gay Šveđana, neki smrdljivi starac te debeli bračni par iz Njemačke. Pilot je bio veličine kolibrija, a meni je bilo bitno samo da dobro maše krlilima, a ne da letimo kao čep iz riti LET3. Skoro samo sat vremena čekali dizanje magle dok su svi osim Smrdljivca i Kolibrija-pilota, grickali I žvakali. Svedi su se malo, reda radi pipali, ali me to nije smetalo samo da mene ne pipaju. Konačno se dignula magla sa pustinje te se pojavilo sunce pa smo svi sretni, a ja nešto malo manje jer sam morala sjesti pored Smrdljivca, sjeli u Cesnu koja je za minutu prduckala po pisti. Njena unutrašnja kontrukcija ličila je na moje kineske gitre za sušenje opranog rublja presvučeno tankim limom.
Japaneri su se sjeli na rep jer su zajedno sa svojim Nippon putovnicama imali manje nego utovljeni zagorski puran. Saznala sam da se on zove doktor Arimoto Kawasaki a ona Mimiko Suzuki Kawasaki ili je to bila japanska šala koju mi Europljani nismo shvatili, tko će ga sada znati? Kawasaki i gospođa, držali su se svoga repa I čakulali na japanskom. Ispred njih na sjedištu pipkali su se Sven i Lars, jedan zgodniji od drugoga. U isti čas, dvoglasno su obznanili svima da su oni from Sweden, a to je zvučalo kao da skviči slatki prašćić; sviiiiidn...sviiiidn!
Iza nordijskih apolona, sjedili su Berta und Hans Sch..i nešto berg. Ona je pričala u svim varijantama o svemu na neknjiževnom njemačkom a on se samo smiješio pućkajući ustima. Odmah sam vidjela da je on svježe ubran ovisnik o duhanu koji se izlječio od te navike te da ga je vlastita baba Berta vjerovatno nagradila Nasca linijama zbog toga jer nikad prije nisu izašli iz svojeg njemačkog zaselka koje se zove Sch.. i nešto dorf. Odmah iza Kolibrića pilota sjela je moja malenkost a do mene nažalost ukotvio se onaj stari Tvor od starca sa Marx bradom i frizurom. Kad smo poletjeli na pameti mi je bila samo domovina i kako da se dočepam njenih skuta. Vapilo mi srce za plavom uniformom naših carinika, čak sam si poželjela gumi-lica bombona od onog ministra Milinovića, Kosorica mi je postala draga ko mati...ali me iz sve te maštarije prenulo skakutanje po pisti. Kad smo se vinuli u zrak, meni je ponestalo zraka. Cesna se previjala ko zmija, a Kolibrić je više gledao amo tamo I okretao se prema nama nego što je gledao kroz pilotšajbu. Govorio je solidnim engleskim sa južnoameričkim banjanja naglaskom pa vjerujem da ga je naučio surađujući sa dilerima kokaina.
Kad smo konačno došli do linija, Cesna se opasno nagnula te ponirala prema tlu.
Stari do mene je počeo psovati, Berta je zašutila ali samo na tren, veseli dečki su se prestali ljubiti, a Kawasaki je stisnuo za vrat (nije bilo ručke kao u autu) svoju Mimiko.
Ona je mimikama lica pokazivala kako joj je zlo što od leta što od stiska svojeg motora Kawasakija. Odmah sam shvatila zašto mi nisu dali jesti.....prvo smo lelujali gore-dolje a onda je stara olupina od Cesne sa motorom kosilice za travu, počela ponirati pa se uspinjati, naginjati lijevo i desno te vrtjeti ko zvrk...nikakve linije nisam vidjela jer sam izbjegavala tuđe rigotine, napadaje vlastite panike, promjenu tlaka u ušima, koloraturni Bertin sopran I sve nacističke kletve njenog SS ovca Hansa Goeringa ili kako se već preziva.
Majmun, Spirala, Papagaj, Pas, Kondor, Kolibrić, Cvijet...i arije rigoleta na sve strane...
a aviončić ko bonbončić para nebom.

Naš pilot Kolibrić skakutao je onakav majušan na pilotskom sjedištu te i sam od veselja ispuštao krikove a mi smo to činili od muke. Njemu je to bio zabavno...zato je i vrištao kao što smo vrištali i mi pri svakom poniranju, bilo da se to radi o smjeru Majmunovog repa ili Psečjom glavom...bili smo luda ekipa. U takvom stanju nisam imala snage izvaditi svoju voden-slušku koja se namakala u čiča-piću te izvedem prepad pa otmem avion. Bila sam sva ispretumbana ali barem nisam povraćala nego sam svojim ruksakom izbjegavala tuđe vodene projektile.
Kawasakiji i Suzuke na zadnjem sjedištu su tarokirali. Izgledali su kao da su preživjeli bombu iz Nagasakija. Bili su uredno pobljuvani jer su jeli kad nisu smjeli. Čistili su jedan drugoga. Ona je imala sve njegove otiske prstiju na tankom vratu a on njen sushi od večere koji mu se zabio u ušni kanal. Njegove očale imale su debeli sloj hrane na sebi pa sam se pitala kako ta mala žena puno jede...

Kad smo se spustil. Smrad do mene još je više smrdio-vjerovatno jer je i on otpjevao rigoleto. Berta se otkrila da je zapravo Turkinja koja se ponjemačila, ali je u žaru leta progovorila turski od čega sam ja razumjela ono klasično: Jok...jok...joooooookkk!
Naročito je to vrištala kad bi se vođeni veselim pilotom survali aviončićem prema tlu, ravno na Majmunovu guzicu.
Hans je nervozno pljućkao te odmah žicao ein zigareten....
Vesela braća iz Thorove domovine uplakana su se grlila, tražeći pomoć od medicinske ekipe koja je stajala blizu mjesta slijetanja, dajući spremno kiskik turistima nakon vožnje avionom. Meni se vrtilo u glavi a šarafilo me i vrtuljak nastanjen u mom želucu.
Otpratili su nas u zgradu aerodorma te gurnuli prema njenom izlazu. Tamo nas je sačekao autobus. Ukrcali smo se bez riječi. Neki su još povraćali na suho a ja sam če-če Che-u brojala familiju i dodavala im svakakve epitete. Moj balkanski duh je opet proradio.
Netko nam je rekao da nas voze na nekakvo groblje.
Nakon takvog leta zaista bi neki trebali ići tamo....
Ma, koje crno groblje, pitala sam se ali mi nitko nije znao reći. Onda sam shvatila pročitavši ceduljicu koju mi je dao onaj tajni agent La Paloma, a nije šekret papir. Tamo je pisalo da je u cijenu leta uključena posjeta groblju. Osjećala sam se polumrtva pa mi groblje ne treba. Kad smo izmoždeni došli do tog turističkog andskog bisera, natpis na groblju je sve govorio. Chauchilla je bila posljednja smještajna villa na zemlji. Udoban smještaj mrtvih da bi ih kasnije otkapali živi.
Mi smo bili polumrtvi da bi uopće mogli gledati mrtve. Ali kad je već uključeno u cijenu, nakon leta malo mrtvih nam neće naškoditi.
Nekako mi se činilo da ipak moram proći cijeli paket aranžman kojeg prolaze brojni turisti, da bi se bolje prikrila a i vjenčanica u tmini izbljuvanog ruksaka, govorila je kako ovo ne može biti slučajno. Kad sam vidjela gdje su ih pokapali bilo mi je jasno..u stvari nisam željela da mi bude jasno ali bilo je prekasno. Kao turiskinja iz Moldavije spremno sam se uhvatila u koštac sa grobnom kulturom prastare civlizacije.
Demon sa Anda bio je daleko od mene...a moja voden-sluša nije se mogla boriti protiv mrtvih. Što te ne ubije odmah, ubit ćete kasnije...bio je revolucionarna mudrost čiji sam smisao odmah otkrila.
Moje su noge stajale na mjestu zvane Chauchilla...a ja sam se osjećala jadno ko oderana činčila a sudbina je točno prorekla - tko bi gori sad je doli....
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 07:44.